Dadaizam

Dadaizam i futurizam

Oba pokreta, i dadaizam i futurizam, imaju nekoliko zajedničkih točaka, kao što su namjera da se gotovo sve što je uobičajeno oskvrne i obesveti. Također, zajedničko im je traženje novih mehanizama za bavljenje umjetnostima i umjetnošću općenito. Međutim, imaju i neke posve različite karakteristike, nadasve u pogledu pristupa i stava prema ratu. Futuristi su iz svoje pozicije intervencionista u potpunosti podržavali Veliki rat, dok su mu se dadaisti protivili.

Dadaizam

Usred Velikog rata, između Francuske, Velike Britanije, Rusije, Njemačke, Austro-Ugarske i Italije, u neutralnoj Švicarskoj, u podrumu europske klaonice, utočište su pronašli brojni i šaroliki ljudi iz svih krajeva Europe, mahom oni koji su iz ovih ili onih razloga bježali od rata i ratovanja te od političkih progona. Prvi dadaisti bili su obuzeti bijesom zbog strašnih pokolja Prvoga svjetskog rata. Kiptjeli su od nezadovoljstva i cinizma spram onoga što su smatrali uzrokom ratnih sukoba: spram establišmenta i njegova pretjeranog oslanjanja na razum, logiku, propise i pravila. Htjeli su ponuditi alternativu, utemeljenu na nerazumnosti, nelogičnosti, anarhiji i bezakonju.

Sve je počelo prilično mirno kada je mladi njemački pisac Hugo Ball (18861927) zbog priziva savjesti tijekom Prvog svjetskog rata pobjegao u švicarski Zuerich. Kada se tamo smjestio, ovaj kazalištarac koji je svirao klavir otvorio je umjetnički klub namijenjen „neovisnim ljudima iznad rata i nacionalizama“ koji „žive za svoje ideale“. Unajmio je sobičak u stražnjem dijelu jedne gostionice, koja se slučajno nalazila u istoj uskoj ulici u kojoj je živio Vladimir Iljič Lenjin, i smišljao planove za svoj novi klub. Ball je svoj lokal nazvao Cabaret Voltaire, prema

satiričaru prosvjetiteljstva Voltaireu, a koji je svojedobno utjecao na način razmišljanja francuskih revolucionara. U novinama je objavio priopćenje u kojem objašnjava kako je „pod ovim imenom osnovana skupina mladih umjetnika i pisaca, čiji je cilj stvoriti središte umjetničke zabave“ u kojem će svakodnevno gostovati umjetnici koji će izvoditi umjetničke točke i čitati. Jedne subote, 5. veljače 1916. godine, održana je prva predstava, a dan poslije u novinama je objavljeno slijedeće izvješće: „Lokal je bio dupkom pun. Mnogi više nisu mogli naći mjesto. Oko šest sati navečer, dok se još marljivo čekićalo i postavljalo futurističke plakate, pojavila se jedna deputacija, orijentalnog izgleda, u kojoj su bila četiri čovječuljka s mapama i slikama pod rukom. Predstavili su se: Marcel Janko kao slikar, Tristan Tzara, Georges Janco i jedan četvrti gospodin čije ime nisam upamtio. Tu se zatekao i Arp i svi su se sporazumijeli bez previše riječi. Uskoro su, među drugim lijepim stvarima, visjeli Jancovi raskošni „arhanđeli“, a Tzara je još iste večeri čitao stihove starinskoga stila, koje je, na nimalo antipatičan način, vadio iz džepova kaputa.“

Ovaj se događaj s pravom smatra rođenjem „dade“ i „dadaizma“, a koji se vjerojatno ni Hugu Ballu, ni njegovoj partnerici Emmy Hennings, kabaretskoj izvođačici i pjesnikinji koja je također bila tamo, ni njemačko-francuskom umjetniku Jean Hans Arpu, ni rumunjskim „čovječuljcima“ Tzaru i braći Janco, a ni drugim sudionicima odnosno publici, nije činio kao početak neke revolucije. To ciriško „na brzu ruku skupljeno društvo“ nije tada bilo ni svijesno da je upravo pokrenulo jedan od najvećih revolucionarnih pokreta dvadesetog stoljeća, sudeći po onodobnim dnevničkim zapisima i kasnijim reminiscencijama dadaista. Bio je to tipičan slučaj suprotnosti koje se privlače. Ball je bio tih i subverzivan, a Tristan Tzara (1896-1963), pravim imenom Samuel Rosenstock, bučan i nastrojen nihilistički, prava eksplozivna mješavina. Iz Berlina im se priključuje književnik Walter Serner (rođen u Češkoj, poznat po dadaističkom manifestu Letzte Lockerung - Posljednje opuštanje), student medicine Richard Huselsenbeck, a tu nerijetko, uz Arpa, zalaze i Francis Picabia te švicarski muzičar Hans Heuser. Uz malu pomoć prijatelja, stvorili su anarhistički umjetnički pokret koji je doveo do nadrealizma, utjecao na pop-art, potaknuo beat - generaciju, nadahnuo punk i stvorio temelje za konceptualnu umjetnost.

Oni su očajnički htjeli nešto posve novo i drugačije te su se grozničavo trudili oko toga, za svojim radnim stolovima, u uskim uličicama i po širokim avenijama Zuericha, a potom Berlina i New Yorka, u sklepanim tiskarama, u zadimljenim krčmama i blistavim galerijama, i dogodila im se revolucija. Jedna od početnih oznaka Dade, zapravo nisu bile toliko umjetničke težnje, već upozoravanje na sav besmisao rata. Dada kao protest protiv bezumlja rata, umotanog u celofan uma, bila je ujedno protest protiv dominantnog, arogantnog i autoritarnog, a u biti prijetvornog i bijednog uma. Dada je sebe samu, u odnosu na taj i takav um, p(r)okazivala kao golo bezumlje, raz-umijevanje u samoj osnovi, raz-umljenje (ali i razumijevanje) samih osnova umjetnosti, kulture i civilizacije. Dada je htjela osloboditi čovjeka od imperijalizma i terora uma i razuma jer taj isti razum nije garancija ni sreće, ni slobode, pa ni znanja. Dada se suprotstavila svojem vremenu kao najgoroj vrsti nevremena, a umjetnostima bivših vremena kao pošastima kojih se valja čim prije osloboditi.

Ironija, sarkazam, poruga, izvlačenje iz kaosa onog što se odatle dalo izvući, sve se to protivilo svemu građanskom pa i imenovanju nečega. Po tome, Dada je više protuime, odnosno poruga imenu. Uostalom, sam pojam DADA prihvatio se nekako sam od sebe pri samom zatvaranju Cabareta Voltaire. Hugo Ball tumačio je da je naziv na rumunjskom (kao i na ruskom te nekim drugim slavenskim jezicima) podvostručenje potvrdne riječi „da“. Za Nijemca ta riječ označava naivca ili privezanost uz dječja kolica, a za Francuza ona ima značenje „borbenoga konja“. No ponovljena/podvostručena riječ DADA, u francuskom jeziku označava također i blesavost, ludost, naivnost. Nerijetko se znalo komentirati kako je DADA „dada“. Uz sve to, u Švicarskoj je postojala i neka vrsta sapuna s nazivom „dada“ (tvrtka Bergman).

Radovi dadaista sačinjavani su i nastajali po principu takozvane „dadaističke kaotologije“ za koju je savršen primjer pjesma Gadji beri bimba Huga Balla, koju vrijedi citirati u cijelosti:

gadji beri bimba glandridi laula lonni cadori gadjama gramma berida bimbala glandri galassassa laulitalomini gadji beri bin blassa glassala laula Ionni cadorsu sassala bim gadjama tuffm i zimzalla binban gligla wowolimai bin beri ban o katalominai rhinozerossola hopsamen laulitalomini hoooo

gadjama rhinozerossola hopsamen bluku terullala blaulala loooo zimzim urullala zimzim urullala zimzim zanzibar zimzalla zam elifantolim brussala bulomen brussala bulomen tromtata velo da bang band affalo purzamai affalo purzamai lengado tor gadjama bimbalo glandridi glassala zingtata pimpalo ogrogoooo gaga di bling blong gaga blung

Ball je ovu pjesmu prvi put javno izveo u Cabaret Voltaireu 23. lipnja 1916. godine, odjeven u čudnovati „kubistički“ kostim, oponašajući pri izvedbi „prastaru kadencu svećeničkih lamentacija“, „onaj stil misnog pjevanja koji se u katoličkim crkvama koristi ujutro i navečer“, postajući tako jedan „magični biskup“. Na pola puta između recitacije i pjevanja, ova je pjesma - kako i sam Ball kaže - potpuna novost: „Izumio sam jedan novi rod stihova „stihove bez riječi“ ili glasovne pjesme“. Njihova se vrijednost pokazuje tek u glasu i glazbi, tako da su mnogi nakon Balla izvodili njegove glasovne pjesme, a mnogi su ih i stvarali, kreirajući od „besmislenih“ glasovnih pjesama neku vrstu dadaističkog brenda. Nema „pravih riječi“? Nema smisla? Nema veze! Hugo Ball je u jednom manifestu napisao: „Ja čitam stihove koji namjeravaju ništa manje nego odreći se jezika.... Ja ne želim riječi koje su izumili drugi. Sve riječi su izumili drugi. Ja želim svoju vlastitu psinu i k tome samoglasnike i suglasnike koji joj odgovaraju.“

Dada je svakako pomaknula granice dopustivog i općenito granice slobode. Njemački dadaist Johannes Baader rekao je da je dadaist „čovjek koji voli život u svim njegovim nepreglednim obličjima i koji zna i kaže: „Ne samo ovdje, nego i tamo, tamo, tamo je život!“ Ono što je, i teoretski i praktički i poetski, dadaizam potvrđivao i još uvijek potvrđuje jesu nužnost i mogućnost revolucije kao radikalnog zahvata u mišljenje, djelovanje i stvaranje. Kako? Kada? Gdje? Tko?

To svatko, svugdje, svagda i svakako treba odgovarati za sebe, ali prethodno uopće treba doći do tih pitanja te odgovaranje na njih shvatiti kao neizbježno i urgentno. Prazno mjesto revolucije u čovjekovom biću i povijesti čovječanstva nije naprosto prazno, nije vacuum, nego je bezgranični prostor slobode. Od dadaizma svakako možemo naučiti to da su pokušaj i odvažnost važniji od rezultata i kalkulacija uspjeha.

U kulturalnim krugovima i ambijentima europske avangarde, a koji su