Rat i retorika

No, ni izmijenjena pozicija nije utjecala na D’Annunzija da promijeni svoj pesimistični stav o učinkovitosti djelovanja parlamentarnog sustava. Nakon što je 160 zastupnika početkom travnja 1900. godine napustilo aulu, objavio je: „Nije to bila borba nego povlačenje koje vrijedi više od borbe... Potvrđujem da ne polažem nikakvu nadu u priželjkivanu pacifikaciju... Krajnja ljevica održavat će svoj fokus nemirne agitacije i uzrujavanja čekajući rješenje koje se nikada neće moći ostvariti osim u slučaju kada snage izvan parlamenta budu djelovale. Čini mi se da ovdje unutra, u parlamentu, zlo nije moguće izliječiti.“

Unatoč svemu tome, D’annunzio je imao političkog utjecaja i na osjećaje građanstva i političara. Ključ tog utjecaja vjerojatno je ležao u njegovoj „apolitičnoj“ esenciji koja je ostavila značajan trag u talijanskom mentalitetu i to u onoj mjeri u kojoj je indirektno zadirala u spoj svojih katoličkih i ruralnih korijena, a s idejom da se visoki razlozi života, kako oni individualni tako i oni društveni, smjeste i utabore negdje s onu stranu politike. U vremenu od 1900. do 1906. godine, svojim je stajalištima bio veoma blizak Talijanskoj socijalističkoj partiji.

Do preokreta u životu i književnom radu D’Annunzija dolazi neposredno uoči Prvog svjetskog rata. Tada se on od dokonog senzualca pretvara u čovjeka od akcije. U godinama koje su neposredno prethodile svjetskom sukobu, u čitavoj Europi, a posebice u Italiji, u kolektivni se ukus i mentalitet širilo zagovaranje političko-ideološkog sadržaja teorije o nadčovjeku. To se naročito poticalo i nastojalo dalje razvijati u umjetničkoj aktivnosti avangarde kao i u književnim časopisima.

Pojavi i stvaranju takvog fenomena mase pridonio je i sam D’Annunzio. Bio je to proces koji se potvrdio, po prvi puta na sustavan način, sredstvima komuniciranja mnoštva, koji su tako bili prilagođeni širenju emotivnih i iracionalnih sadržaja kako bi se poslužili retorikom koja je čučala u dnu njihovih posebnih komunikacijskih kodova. „Rimski mit“ i općenito nacionalistički mitovi postat će neobuzdano političko oružje za borbu u kojoj će riječi imati precizan cilj da vrijeđaju i udaraju. Retorika koju će D’Annunzio uspjeti uvijek održavati u sustavu mass medija, dajući joj uvijek privid elitističkog izražajnog modela. Tu se radi o intuiciji koja će anticipirati stil fašističke propagande.

„Upotreba“ riječi u danuncijevskoj produkciji slijedila je ekstremno posebnu evoluciju, koje opis se savršeno podudara s jedne strane s karakterom „čovjeka“ D’Annunzija, a s druge s konkretnijim aspektima svijeta čijoj izgradnji je i on doprinio. Fizički užitak kao i onaj geste i pokreta te tražene riječi, užitak zvučnosti gotovo savršene u sebe samoj, užitak materijalnosti zvuka kao odraza senzualnosti, već je bilo karakteristično za njegovu poeziju u djelu Laudi. Ali s kazališnim djelima D’Annunzio je zatim potvrdio retoričko-linguistički stil čiji je cilj bio fizički osvojiti publiku u odnosu koji je prema njoj bio uvijek sve izravniji a manje literaran.

Nakon poznatog govora održanog početkom svibnja 1915. godine u Genovi, u četvrti Quarto dei Mille, D’Annunzio dolazi u Rim gdje mu je priređen trijumfalni doček. U oba grada držao je govore u kojima je, između ostalog, prokazivao talijansku vladu kao previše umjerenu gotovo neodlučnu po pitanju ulaska u rat. On, međutim, tada još nije bio upoznat s činjenicom da je talijanska vlada već 26. travnja 1915. godine u tajnosti potpisala Londonski sporazum za intervenciju na strani Velike Britanije i Francuske. Kada je to konačno saznao ozarila ga je prilika koja mu se pružila da konačno u stvarnost pretoči sve ono što je do tada zagovarao. Naime, nije se mogao pomiriti s time da djeluje tek negdje iz pozadine šireći ratnu propagandu.

Kako je već bio prestar za regularnu vojsku, napunivši 52 godine života, jedini način da se uključi u rat bio je da se prijavi kao dobrovoljac. Ratno zrakoplovstvo bilo je najmoderniji rod kojeg je uglavnom sačinjavala aristokracija. Smatralo ga se područjem koje je imalo više veze s avanturom nego s ratovanjem, što se pokazalo idealnim za osobu kao što je Gabriele.

Pun entuzijazma, odlikuje se osobnom hrabrošću pri izvođenju svojih pothvata. U njih je uvijek kretao s avio uzletišta u regiji Veneto, leteći nad Trstom i Trentom, ili iz venecijanske luke u mornaričkim upadima. Već u kolovozu 1915. godine izvršio je jedan let iznad Trsta izbacivajući letke kojima je pozivao „Talijane iz Trsta“ na pružanje otpora austrijskoj vlasti. D’Annunzio je cara Franju Josipa zamišljao kao „starkelju“ kome su „u nozdrvama miljeli crvi“, a „s trepavica i s brade kapala gnojna duša, krmeljiva i slinava.“

U D’Annunzievim ratnim pohodima ističu se dvije faze. Prva je ona kada je polovicom siječnja 1916. godine bio teško ozlijeđen za vrijeme slijetanja na jezero Lago di Garda. To će ga stajati gubitka vida na desnom oku i imobiliziranjem za više mjeseci. Ali nije se obeshrabrio već se, naprotiv, osjećao bogatijim u herojskim eskapadama kroz slijedeće dvije godine rata. U toj drugoj fazi ratnih pohoda njegov je utjecaj enorman u poticanju i podizanju borbenog morala, kako na linijama fronta tako i u njihovoj pozadini, a

posebno nakon katastrofe kod Kobarida (Caporetto). Protivno savjetima liječnika, a zbog iskustva ranjavanja i pogibije njegovog pilota Giovannija Randaccioa koji ga prožimaju nediscipliniranim entuzijazmom, ponovo se odlučuje na letove ratnim zrakoplovom. Najprije nad Krasom, u žestokim nadlijetanjima na pravcu između Venecije i Trsta. Zatim u listopadu 1917. godine slijedi iznenadni napad na Veliki Hribak (kota 343), kraj mjesta Komen na Kraškom platou, kada Talijani zauzimaju prostor duž linije koju su do tada držali Austrijanci, za što je D’Annunzio zaslužio čin kapetana. Krajem godine leti u tri navrata nad austrijskom mornaričkom lukom u Puli. U veljači 1918. godine kreće iz Ancone brzim motornim čamcem tipa MAS i upada u Bokokotorski zaljev. Zatim slijede dvije teatralne vojne akcije koje su za Talijane imale uglavnom moralni značaj ali s velikim odjekom: Beffa di Buccari (Bakarska poruga/ ludorija) i let iznad Beča.

Tijekom noći, s 10. na 11. veljače 1918. godine D’Annunzio drugi put dolazi u Rijeku, točnije prolazi kraj grada. Tada je organizirao i predvodio diverzantsku akciju. S grupom od 29 ljudi, ukrcanih na tri brza čamca tipa MAS, šuljali su se uzduž istarske obale sve do Rijeke i na kraju uplovili u Bakarski zaljev. Torpedima su napali usidrene austrougarske brodove. Dok su ispaljivali torpeda, koja su se na kraju zaplela u sigurnosne mreže, D’Annunzio je u more bacio tri boce s talijanskom trobojnicom. Nijedan od brodova nije pogođen i nikakva šteta nije prouzročena, ali je psihološki učinak ove akcije bio golem. Austrijske su vlasti ucjenile njegovu glavu na iznos od 20.000 kruna čemu se sam pjesnik, sa sebi svojstvenim zadovoljstvom, rugao. Ovu je avanturu nazvao Beffa di Buccari. Svoj luđački pothvat opisao je u knjizi istog naslova, kroz čije stranice najavljuje kako mu se čini da ima moralno pravo na posjedovanje Rijeke. U toj knjizi, koja mu je priskrbila još veću popularnost, zabilježio

je: „Osjećam sol i melanholiju. Nakon herojstva, kao i nakon zadovoljavanja užitka, duša je tužna.“ A pjesmom La Canzone del Quarnaro završava opis akcije ovim refrenom: „Siamo trenta d’una sorte, e trentuno con la morte. Eia, l’ultima! Alala’.“ (S tridesetoro ljudi ovdje stojim/ s tridesetjednim smrt kad brojim./Eja, zadnja! Alala).

D’Annunzio ne miruje i već planira novi i još nevjerojatniji podvig. Sretan završetak letova iznad Trsta i Trenta, 1915. godine, uvjerili su ga u mogućnost da izvede provokativnu akciju na nebu iznad Beča. Piloti 87. eskadrile, zvane „Serenissima“, nakon borbi na rijeci Piave počeli su se pripremati za pothvat potajno uređujući i opremajući veći broj izviđačkih biplana SVA (avion dvokrilac širokog radijusa kretanja, s jednim motorom od 220 KS i šest cilindara, talijanskog konstruktora „Giovanni Ansaldo e Co.“). Kada je pjesnik za to saznao, odmah je zahtijevao da mu se dodijeli patronat nad planiranim letom iznad Beča te uporno tražio svoje pravo da u njem i osobno sudjeluje. Na kraju je, uz mnogo peripetija, ipak uspio dobiti službenu autorizaciju i dozvolu za let. Najprije je zapovjedništvo talijanskog ratnog zrakoplovstva izdalo naredbu da se let obavi 1. kolovoza 1918. godine, uz formacije kojih se treba držati kako u polasku tako i u povratku, određenu rutu leta koju treba prijeći kao i sve modalitete izvršavanja operacije. D’Annunziu je bio određen avion dvosjed kojim će pilotirati njegov dobar prijatelj, kapetan Natale Palli. U danu određenom za polijetanje, vrijeme je bilo toliko loše da je akcija odgođena za dan poslije. Trinaest SVA letjelica je krenulo dan poslije, ali su se zbog olujnog vremena iznad grada Udine morali vratiti natrag.

Konačno je 9. kolovoza, u 5:50 sati, sa San Pelagio (nedaleko Trevisa) uzletjelo osam aviona, da bi u 9:20 sati već svi bili iznad austrijske prijestolnice. Na nekih 800 m udaljenosti od planirane kote počeli su zasipati središte neprijateljske im metropole s gotovo 390 000 letaka. Na jednima je u poetično sročenom tekstu bio ispisan poziv Austrijancima da konačno dođu k sebi i da prestanu biti sluge Prusima, a na drugima riječi: „Bečani! Naučite upoznati Talijane. Upravo letimo iznad Beča, mogli bismo na nj baciti na tone bombi. Ali umjesto toga šaljemo vam tek pozdrave u trima bojama, bojama slobode!“ Tekst je završavao talijanskom trobojnicom i pokličem „Živjela Italija!“.

Beč i Austrija bili su u panici. Ukupna dužina tog leta iznosila je nekih 1000 km od čega oko 800 km u području neprijateljskog neba, čime je postignut

povijesni rekord dužine leta u Prvom svjetskom ratu. Austrijanci nisu vojno reagirali, a talijanska eskadrila u kompaktnoj formaciji letjela je natrag rutom Wiener Neustadt - Graz - Ljubljana - Trst. Samo je jedan od pilota imao kvar na motoru pa je bio prisiljen aterirati blizu Wiener Neustadta, gdje je ostao zarobljen.

Po povratku u Italiju, ovaj je pothvat postao glavnom temom svjetskih medija. Talijanska su glasila pjesnika iz Pescare prikazivala kao najsvjetliju točku svoje nacije. Austrijske novine govorile su o još jednom poniženju koje im je on priredio te su otvoreno postavljala pitanja austrijskoj javnosti: „Gdje su naši D’Annunziji ?“

Let iznad Beča postao je mit, a za tu akciju pjesnik je odlikovan talijanskom zlatnom medaljom. On ju je ponosno nosio uz tri srebrne koje je već posjedovao. Kasnije, u svojoj poznijoj životnoj dobi, pjesnik avijatičar dotakao se ovog leta u djelu Libro segreto. Sa svojim pilotom Natale Pallijem D’Annunzio je 22. rujna opet uzletio, ovaj puta prema Francuskoj, kako bi prenio poruku talijanskim vojnicima koji su ratovali na tamošnjem frontu. Letio je nad Parizom i nakratko se zaustavio u Epernayu. Francuzi su mu dodijelili orden Croix de guerre zbog toga što je „svojim genijem i svojim entuzijazmom pokrenuo herojsku pobunu protiv neprijatelja naše civilizacije i naše rase.“

Završetkom rata pjesnik postaje glasnik i nositelj nezadovoljstva zbog rezultata mirovnih pregovora u kojima je Italija postigla tek takozvanu „okrnjenu pobjedu“ (vittoria mutilata). Tijekom prosinca 1918. godine bio je već toliko iscrpljen, zabrinuo se da nije možda obolio od opasne „španjolske gripe“ te je odlučio ležati u krevetu. Rijetko je kada bio u tako sumornom i turobnom raspoloženju da je svom tajniku Antonginiju napisao: „Završetkom rata zatičem sebe u najcrnjoj mizeriji i nemam više želje ponovo postati čovjek od pera. Možda ću postati Boljševik, a možda ću umrijeti od gripe „spanjole“. Ti dani bolesti i zabrinutosti na kraju će kulminirati jednim od najneobičnijih događanja po okončanju Velikog rata: L’Impresa

di Fiume.