Sport u D’Annunzijevoj „državi“ Fiume i Scudetto

Autocentriran, usredotočen na samoga sebe i individualist po prirodi, D’Annunzio nije nešto posebno obožavao momčadske sportove. Neprestano zaintrigiran novotarijama, pozornosti mladog pisca tako nije izmaknuo jedan novi sport koji je već bio u velikoj ekspanziji, šireći se Europom i dobrim dijelom ostatka svijeta. U pitanju je, dakako, bio tzv. Association Football odnosno nogomet. Moderno nogo(m) loptanje, nastalo tek negdje polovicom 19. stoljeća na britanskom otočju, kao da je bilo predodređeno da postane sport kojeg će ljudi širom planeta najviše pratiti i voljeti. Prema povijesnim zapisima, taj je sport već 1887. godine prvi puta na plažama Francaville, mjesta kraj Pescare, zaigrala i tamošnja mladež. Nekako, baš u to vrijeme, muzičar Francesco Paolo Tosti svom je prijatelju D’Annunziu poklonio pravu kožnatu loptu, s unutra umetnutom gumenom zračnicom, koju mu je donio direktno iz Engleske, u kojoj je tada živio. D’Annunzio je ljetne dane odmora obično provodio u svom rodnom kraju, pa nije ni on odolijevao porivu da se s prijateljima oproba i u toj novoj igri. U jednoj od ljetnih utakmica, tijekom duela, biva oboren na zemlju i tom prigodom gubi dva zuba. Od tog trenutka odlučio je kako više neće igrati nogomet s drugima u društvu. Za svaki slučaj, sačuvao je poklonjenu mu loptu kako bi se povremeno sam s njom igrao, prakticirajući tako jednu od tjelovježbi radi održavanja fizičke kondicije.

Nakon što je prošlo više od dvadeset godina od njegovog prvog dodira s nogometnom loptom, ponovo se približio „najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu“ u vrijeme vladanja gradom Fiume. Veliki rat prvo je utjelovljenje danuncijevskog načela „živjeti opasno“, modus agendi (način izrade podsjetnika s bilješkama o onom što se ima uraditi) koji se sastoji od agonizama, odnosno borbenog duha koji je savršeno pristajao rodu Ardita - specijalnom odredu naoružanog pješaštva kraljevske vojske - vojnom krilu Danuncijade. Arditi su se odlikovali po zadivljujućim pothvatima u vrijeme ratnih pohoda. U njihovoj fizičkoj pripremljenosti sport je imao temeljnu ulogu.

Kvarnerska Regencija proglasila je 8. studenog 1920. godine temeljni „državni“ dokument, to jest ustav Carta del Carnaro, u kojem je jedan od važnih naglasaka stavljen na „atletizam fijumanske epopeje“. U sadržaju šezdesetpetog poglavlja tog ustava izričito se govori o sportu, točnije u

dijelu „Fondamenti“ (temelji), pod točkom 8. piše:“ Statuti garantiraju svim građanima oba spola tjelesni odgoj na otvorenom i u opremljenim dvoranama.“ Provođenje tog prava nadzirat će Ufficio per l’educazione fisica e sport (Ured za fizički odgoj i sport). Tjelesna je kultura za D’Annunzija temeljna komponenta kulture i stila života, kako muškarca tako i žene. Uz to, tim dokumentom D’Annunzio je i svojim legionarima nametnuo striktnu sportsku obuku:“ Legionar ne može za sebe reći da je u potpunosti realiziran ako nije ekspert u trčanju, u izvedbi skokova, u šakanju i borbi prsa o prsa, u hrvanju, veslanju, plivanju, uspinjanju i spuštanju niz konop.“ Tu se podrazumijevala i vještina jahanja odnosno sposobnost da se „jaši konje na bilo koji način.“

U vrijeme D’Annunzijeve fijumanske epizode sport se u gradu pojavljuje i razvija kao kulturološki događaj prvoga reda. Početkom 1920. godine u gradu Fiume već djeluje devetnaest sportskih klubova, pa se te godine osniva Fascio delle Societa’ Sportive di Fiume (Savez sportskih društava) koji okuplja sve sportske udruge grada. Pri zapovjedništvu D’Annunzijeva stožera utemeljen je poseban ured za sport, nešto kao ministarstvo sporta. Zadaci ovog vojnog sportskog ureda bili su: prvenstveno se baviti fizičkom pripremom i kondicijom legionara. I on sam kao sportaš, D’Annunzio je jasno shvatio značenje sporta u društvu. Razvijanjem sporta postigao je više ciljeva: njegova je soldateska upražnjavala sport, što je povećavalo njenu disciplinu, sportom su se bavili mladi ljudi i brojni sportski funkcioneri, a Comandante nije propuštao ni jednu priliku da sportska zbivanja pretvori u manifestaciju svojih političkih ideja. Gostovanja, a naročito pobjede, fijumanskih sportaša u Kraljevini Italiji prikazivani su kao dokaz njegove političke snage. U gradu su se organizirala i održavala natjecanja u raznim sportovima, a najaktivniji su bili lakoatletičari, veslači, plivači i plivačice, vaterpolisti, boksači, hrvači i jedriličari.

Sport broj jedan tada je, dakako, bio nogomet. U gradu Fiume djelovalo je trinaest klubova, petnaest vojničkih momčadi, po dvije školske i radničke reprezentacije. Odigravala su se i nogometna prvenstva u obje konkurencije (vojno i civilno). U civilnoj konkurenciji sudjelovale su momčadi od prije već postojećih najjačih klubova: Esperia, Olympia, Gloria i Juventus Enea. Lakoatletičari su se natjecali uglavnom u trkačkim disciplinama i brzom hodanju. Prvu atletsku priredbu organi-

ziralo je sportsko društvo A.S. Juventus Enea. Utrke u trčanju na 100m, 400m i 3000 m održane su zadnjeg dana veljače 1920 godine. Dva tjedna poslije, uličnu utrku gradom organizirao je i klub A.S. Ardita Juventus. Iz izvještaja ondašnjih fijumanskih dnevnih novina La Vedetta d’Italia vidljiva je masovnost bavljenja sportom ne samo vojnika već i natjecatelja civila. Sva su društva bila polisportska, a njihovi su se članovi u pravilu bavili s više sportova, pa malo koji nogometaš nije, primjerice, još bio i trkač ili plivač.

Uviđajući važnost sporta, napose trčanja za održavanje i kondicije i discipline, novoosnovani vojni izvršni „Ured za sport komande grada“ organizirao je početkom svibnja 1920. uličnu utrku pod nazivom Doppia Traversata (Dvostruki prolaz gradom) na stazi koja će poslije biti gotovo klasična za fijumanske ulične utrke, bilo u trčanju bilo u brzom hodanju. Staza je bila pogodna jer se trčalo u ravnini, bez uspona i padova, a vodila je iz centra (od tadašnjeg trga Piazza Scarpa, a današnjeg Jelačićevog trga) starom cestom do brklje na Kantridi i natrag, u ukupnoj dužini od oko 10 km. Zbog političkih zbivanja i opće situacije u gradu, valjalo je utrci dati što veće značenje. Zato su se D’Annunzio, osobno, i njegov general Santo Ceccherini prihvatili predsjedavanja počasnom žiriju. Za utrku se prijavilo oko stotinu natjecatelja. Prilikom otvaranja sportskog vojnog igrališta VIII jurišnog odreda, u svibnju 1920. godine, na novom su objektu održana brojna atletska natjecanja, ali i u nekim manje uobičajenim disciplinama kao što su „salto mortale“ (okret tijela u letu naprijed, unatrag ili bočno za 360 stupnjeva oko ramene osi) i „salto a pesce“ (riblji skok - pri kojem su ruke uz tijelo što podsjeća na riblje peraje). Prvog dana kolovoza 1920., održana je jedna neobična sportska priredba u disciplini koja se, još do prije tridesetak godina, ponegdje prakticirala u sličnom obliku kao australijski cross. Natjecanje u biciklističko -- atletsko - plivačko štafetnom klupskom višeboju organizirale su biciklističke sekcije sportskih društava Club dei Quindici i C.S. Gloria. Najprije su startali biciklisti na relaciji Fiume (Mlaka) - Jurdani - Fiume, za njima u štafetnom slijedu trkači od kvarta Mlaka do luke gdje su predali štafetu plivačima koji su posljednju dionicu isplivali do lukobrana Molo longo. Pripreme za ovo natjecanje bile su intenzivne i pedantne, a i zanimanje gledateljstva bilo je veliko.

Početkom 1920. godine, vojni izvršni ured odlučio je ugovoriti jedan susret između nogometne reprezentacije

grada Fiume i selekcije danuncijevskih legionara, a sve u svrhu učvršćivanja prisnosti i uzajamnog odnosa i povjerenja među dvjema stranama. Susret je održan dana 7. veljače na igralištu Kantrida. Fijumanska reprezentacija bila je sastavljena od ponajboljih igrača domaćih klubova „Olympie“ i „Cluba sportivo Fiume“. Selekcija legionara nosila je službeni naziv „Comando Militare“ (Stožer vojnog zapovjedništva) i u toj su utakmici njeni igrači bili odjeveni u klasičnom kompletu kojeg su činili dresovi azurne boje i bijele kratke hlačice, budući su reprezentirali talijansku državu.

No, u tom susretu na majicama nisu imali pričvršćen uobičajeni grb vladajuće kraljevske obitelji Savoia (crvene boje s bijelim križem u sredini), nego trobojni grb (u bojama talijanske zastave) heraldički uobličen po predlošku tzv. „modernog francuskog grba“, bez ikakvog uresa ili ukrasa s unutarnje strane. Taj je grb izvorno inovacija Gabriele D’Annunzija, a simbolizirao je republikanizam. Naime, pjesnik nije gajio baš neke simpatije prema tadašnjem talijanskom kralju. U vezi s tim postoji jedna zanimljiva crtica: romanopisac i jedan od pjesnikovih biografa Piero Chiara pronašao je u dokumentima da je D’Annunzio, na vijest da je crnogorski knjaz (a potom i kralj) Nikola I Petrović-Njegoš (otac Jelene, koja udajom 1896. godine za talijanskoga kralja Vittoria Emanuellea III di Savoia, postaje talijanskom kraljicom Regina Elena di Montenegro) dana 8. listopada 1912. godine navijestio rat Turskoj (Prvi balkanski rat), oduševljeno telegrafirao svom dugogodišnjem tajniku Antonginiju: „Živio stric Nikola! U zahod sa njegovim zetom!“ Uz to, ovakvim odabirom grba želio je naglasiti svoj stav o tome da bi grad Fiume trebao biti konačno pripojen Italiji, ali ne ovoj monarhističkoj nego onoj pod stijegom Republikanaca.

Utakmicu na Kantridi organizirao je „Ufficio per l’ educazione fisica e sport“ (Ured za fizički odgoj i sport). Prema pisanju lokalnog lista La vedetta d’Italia, za tu su utakmicu igralište tjednima prije preuređivale čete vojnika pješadinaca, inače vičnih kopanju rovova. Bile su podignute nove drvene tribine, kojima su nazočili najviši vojni i ostali gradski uglednici. Događaju je nazočio veliki broj gledatelja,a ostvaren je i rekordni utržak od čak 25.000 kruna, što je bilo gotovo četverostruko više u odnosu na dotadašnji financijski utržak s neke od utakmica. Susret kojeg je obilježila pojava novog amblema na majicama izabrane talijanske vrste, svojim je fotografijama dokumentirao i ovjekovječio Luigi Repetto - fotore-

porter lista Lo Sport Illustrato (izdanje od 21. 02 1920.). Uz fotografije, u tom je listu objavljen i tekst u kojem je ostalo zapisano da je Reprezentacija grada Fiume pobijedila rezultatom 1:0. U izvještaju s utakmice, zabilježeno je da je Comandante D’Annunzio ostao prisustvovati susretu sve do kraja utakmice. U pauzi nakon prvog poluvremena, otišao se osobno upoznati i pozdraviti s kapetanima obje momčadi. Ovom utakmicom na javnu je scenu „stupio“ termin Scudetto, a nešto kasnije i u upotrebu u svjetskoj sportskoj terminologiji. Igralište, kasnije kultni riječki stadion Kantrida, tako je postalo „rodno mjesto“ Scudetta. Kuriozitet je što je ovu povijesnu činjenicu opisao i dokumentirao i CONI (Talijanski olimpijski komitet) u svojem mjesečnom glasilu Lo Sport Italiano 1/1998.

Budući da je prva utakmica pobudila veliki interes i uspjeh, odlučeno je da se odigra i uzvratni susret 9. svibnja 1920. Fijumanska reprezentacija u uzvratu je opet pobijedila, rezultatom 2:1. D’Annunzio je po završetku utakmice svakom od članova svoje „legionarske“ vrste poklonio po jedan par cipela. Novitet scudetto ubrzo je odjeknuo Italijom, napose u krilu talijanskog nogometnog saveza FIGC. U kolovozu 1924. godine, na jednoj od svojih sjednica održanih u Torinu, FIGC je odlučio da ubuduće svaki klub u Italiji, koji osvoji nogometno prvenstvo, ima pravo ukrasiti svoje dresove trobojnim scudettom (doduše nešto modificiranim „na švicarski način“, odnosno više zašiljen prema rubovima u odnosu na onaj kojeg je uobličio D’Annunzio).

Pod pritiskom odluka fašističkog režima 1931. godine, ovaj biva zamijenjen „starim“ savojskim grbom, ali s dodatkom liktorskog snopa („fascio littorio“) uz jedan bok. Doduše, danuncijevski trobojni simbol ostao je u primjeni, ali samo kao ukras klubovima koji su osvajali Kup Italije. Po okončanju Drugog svjetskog rata i uređenju Italije u Republiku, „republikanski danuncijevski“ trobojni grb - scudetto - ponovno se uvodi (u izvornom heraldičkom obliku) kao dodatno obilježje na sportskoj opremi budućih nogometnih šampiona, a od proljeća 1947. godine kao jedini grb na majicama igrača nacionalne izabrane vrste s Apeninskog poluotoka.

Moto i slogani D’Annunzia

Izreke i lozinke (zaporke) majstora života, koji je obilježio cijelu jednu epohu.

U slučaju D’Annunzija potvrđuje se kako su izreke, slogani i parole postali odraz ne samo jedne nevjerojatne osobnosti koja je dominirala talijanskom i europskom kulturalnom i političkom scenom gotovo pola stoljeća već i cijele jedne zajednice, odnosno talijanskog društva, tijekom prva dva desetljeća dvadesetog stoljeća. Antički ratni pokliči, latinske fraze i tekstovi utisnuti, ugravirani i uklesani na starim prašnjavim grbovima i zabilježeni u spisima te preuzeti iz zajedničkog klasičnog i renesansnog nasljeđa - u novo doba već lišeni važnosti i značaja - postali su magične formule korištene za pobuđivanje ljubavi za domovinu, za rat, ali i za otvoreno izazivanje talijanske vlade i državnih institucija. Taj proces preuzimanja ne može se objasniti bez uzimanja u obzir silne popularnosti i utjecaja koje je D’Annunzio imao na javno mnijenje Italije zahvaljujući svojoj magnetsko- elektrizirajućoj osobnosti. Mnoge će od ovih poznatih i slavnih fraza nešto kasnije, od riječi do riječi, preuzeti fašistička retorika.

Fenomen D’Annunzija u to doba imao je razmjere koji su danas jedva zamislivi.

U današnje vrijeme gotovo je nemoguće vjerovati toj bezumnosti mase, mnoštva koje ga je smatralo superiornim bićem koje je obdareno izvanrednim kvalitetama, gotovo vrhunskim majstorom života. On je bio mali bog - utjelovljenje trojstva poete, heroja i velikog ljubavnika - kojeg su veličali ali istovremeno i mrzili kao malo koga na svijetu, koji je još za svog života ušao u legendu. Integralni dio te legende su i izreke i slogani kojima se D’Annunzio svojevremeno okružio u raskošnoj vili Capponcina, a kasnije u pustoši osame pribježišta Vittoriale.