Novi način bavljenja politikom

„FIUMANIZAM = talijanski grad Fiume - grad novog života - oslobođenje svih onih koji bivaju tlačeni (ljudi, klase, staleži, pojedinci) - disciplina duha nasuprot formalne discipline - uništavanje svih hegemonija, dogmi, konzervatizama i parazitizama - krucijalnih za nove energije - malo riječi, mnogo više suštine.“

Nakon marša na Rim, Carli i Settimelli pokreću fašistički dnevnik L’Impero koji će trajati cijelo jedno desetljeće. Mario Carli završava na kraju u diplomatskoj službi u Brazilu i u grčkom Solunu.

Vate je, primjenjujući uvijek aktualnu strategiju panem et circenses, pridobio naklonost fijumanskog puka, odnosno građana već zanesenih ovim pjesnikom kojeg su sada, međutim, smatrali i osloboditeljem. D’Annunzio je, uz ostalo, nastojao stvoriti novi način bavljenja politikom, eksperimentirajući s vladom koja bi bila zasnovana na veselju i radosti, na poruzi, šali i pokladnoj zabavi, pozivajući na okupljanje ne samo eminentne osobe i uvažene Fijumane nego, prije svega, običnog čovjeka.

Njegov polet u vještini raspravljanja do krajnjih granica talijanskog jezika, dovodio je mase u stanja ekstaze, te je pri tome uspijevao izmamiti i privući njihovu zainteresiranost te zadobiti i uzaptiti njihovo odobravanje. Svojim neologizmima, prezirnim frazama te pakosnim i podrugljivim nadimcima koje je znao dijeliti drugima, na prilično je lagan način uspijevao privući maksimalnu pozornost i gorljivo divljenje talijanske većine Rijeke. Tijekom poznatog govora održanog s balkona Guvernerove palače, 30. rujna 1919. godine, pred mnoštvom koje mu je klicalo odobravanjem, Zapovjednik se dotaknuo Predsjednika vlade Francesca Saveria Nittija. Pogrdno ga je oslovio sa “Njegova Nepristojnost Francesco Saverio Cagoia” kako bi time naglasio servilnost ovog talijanskog političara i njegovu podčinjenost silama Antante. Za D’Annunzia je premijer Nitti bio personifikacija „urođene podlosti, niskosti i kukavičluka“. Pjesnik ga ne može smisliti pa mu „u usta stavlja“ izjavu: „Mi no penso che per la pansa“ (Ne mislim ni na što drugo do li na svoju trbušinu)./

Nakon što je D’Annunzio potvrdio svoju vlast nad gradom i ustanovio neformalni Kabinet zapovjedništva (Gabinetto di Comando) u čijem su sastavu bili ljudi od njegovog povjerenja (Giovanni Giurati, Luigi Rizzo, Giovanni Host-Venturi i, povremeno, Gu-

ido Keller) nastojao je u sve to uključiti Fijumane, i to svim mogućim sredstvima. Počeo je, gotovo svakodnevno, držati govore s balkona Guvernerove palače, na način da svojim gorljivim izražavanjem uspaljuje građanstvo koje je već ionako bilo opijeno patriotizmom, a sada postajalo zaslijepljeno hiperboličnom dijalektikom Vatea.

Kada kalendar i kojekakve obljetnice nisu pogodovale D’Annuzievoj upravi, ili pak kada se govori pjesnika ne bi pretvarali u parade, tada bi se zadatak animiranja života na Kvarneru prepustio vlasnicima lokala, koji bi sa malim orkestrima i improviziranim pučkim priredbama pozivali i mamili što je moguće veći dio populacije, odnosno onaj dio mnoštva koji je bio odlučan u nakani da do krajnosti živi jetku i zagrižljivu gradsku atmosferu. Uostalom, živahne i uzavrele večeri što su se provodile uz glazbu i kulturna događanja, bile su tako i tako prirođene duhovnom tkivu grada Fiume, kao stoljetno naslijeđe i tradicija srednjeuropskog načina života, još iz donedavne ere Habsburgovaca. Kulturni centri poput Teatro Fenice i Circolo Filarmonico-Drammatico gotovo svakodnevno su bili mjesta održavanja najrazličitijih priredbi, koncerata i izvedbi. Filippo Tommaso Marinetti, nekoliko dana po dolasku u grad Fiume, primijetio je, a onda i opisao u svojim Taccuini, posve futuristički karakter izvedbi. Jednu večer koju je proveo u tom gradu: “Na čelu mase koja se stalno i sve brže povećava, ispod balkona Filarmonica, futuristički ritam plesova i veoma veselog kokodakanja, buke, graje, vike i galame. Dugački redovi Ardita i djevojaka, držeći se naizmjenično za ruke. Djevojke luduju od radosti. Frenetična strujanja u / iz / kroz Caffe’ Budai. Veoma veliki krug stalnih strujanja i protoka ljudi, trke u skokovima, pjevanja. Na trgu piazza Dante, govor s jedne kočije drži Libero Tancredi. Idemo na lučki gat . Zavijajući pozdrav otpozdravljanje s brodova. A zatim, pozvan da ponovno govorim, penjem se na ramena jednog prijatelja.”

Mnogi povjesničari gledaju na Riječki pothvat kao na vrstu političkog laboratorija sposobnog kreirati jedno snažno nasljedstvo kojim će se, kasnije, okoristiti Mussolini i njegov fašizam. Nemoguće je, međutim, vidjeti analogije između govora Vatea i onih koje je držao Duce. A uslijed velike ushićenosti, zanosa i entuzijazma koje je pjesnikovo govorništvo izazivalo u masama, bilo je za očekivati da će se okupljanja mnoštva ispod njegovog

balkona transformirati i prelaziti u neobične parade i povorke koje je Mario Carli ovako definirao: “ dinamizirane fijumanske povorke, snažna mješavina razularenih vojnika, veselih učenika, studenata i maškara.” Te fijumanske povorke imaju ekskluzivnu zaslugu za to što su stopile politiku i zabavljanje u jednu jedinu i neraščlanjivu jedinstvenost. Ove povorke bile su te koje su pretvorile političke manifestacije u svečana i vesela iskustva, povorke nastale iz entuzijazma, fizičkog zadovoljstva tijela koja su se unisono pomicala i dalje kretala marširajući tako što su se ljudi držali za ruke, u dionizijskom zanosu i opijenosti u kojem su mladići i djevojke postajali gotovo jedan jedinstveni organizam. Možda su samo mladi u pokretima šezdesetih godina prošlog stoljeća iskusili takve osjećaje i u toj mjeri.

Istina je da se Duce (Benito Mussolini), nešto kasnije, obilato okoristio instrumentima i sloganima danuncijevske propagande, a posebice elementima govorništva koje je Comandante, pjesnik osvajač, tako vješto upotrebljavao u opčinjavanju masa. Carta del Carnaro (ustav Kvarnerske regencije), u doba kada ju je D’Annunzio obznanio, ne ukazuje na neku bliskost s fašizmom. Bio je to tada najliberalniji, najmoderniji, gotovo najanarhičniji ustavni dokument koji se pojavio u Europi. Da li je Gabriele D’Annunzio bio fašist ili antifašist ? O tome i danas postoje različita mišljenja i stavovi, zavisno o stupnju subjektivnosti koje povjesničari i ostali znanstvenici unose u svoje „objektivne“ prikaze na tu temu. Ostali imaju pravo na slobodu izražavanja i interpretiranja u svojim literarnim, likovnim, kazališnim, filmskim i ostalim umjetničkim radovima.

D’Annunzio je ipak bio isuviše danuncijevski, a da bi ga se moglo utrpati u neku striktno određenu žanrovsku ladicu. Po okončanju Danuncijade, dobar dio Fijumana i onih koji su se zatekli u kvarnerskoj prijestolnici uteklo se fašizmu, ali je jedan dio njih odbio slijediti Mussolinija pridruživši se redovima antifašista. Netko je negdje spomenuo da je u razdoblju svojeg vladanja gradom Fiume: „pjesnik želio silom nametnuti zakone koji su imali okus ponoćnog poljupca.“ Njegov su model bili antički i renesansni gradovi-države i mletačka Serenissima. On sam nikada sebe nije smatrao nikakvim Duceom, radije si je umišljao da je Duca (vojvoda) ili pak Doge (dužd) na čelu vojske koja više nalikuje nekom avanturističkom društvu.