Kolumnist iz sjene

biblioteka  nokaut

Predrag Crnković Kolumnist iz sjene

biblioteka  nokaut

Predrag Crnković Kolumnist iz sjene

Nakladnik HENA COM Biblioteka: Nokaut knjiga 5.

Urednik: Božidar Alajbegović Za nakladnika: Uzeir Husković Glavna urednica: Nermina Husković Lektura: Boris Andrijašević Grafičko oblikovanje: Goran Stančić Zagreb, travanj 2014. 1. izdanje Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2014.

Copyright © Predrag Crnković, 2014.

Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

Predrag Crnković

Kolumnist iz sjene roman kolumna

Hena com

ﾄ経vjeka je stvorila ﾅｾelja, a ne potreba.

Gaston Bachelard

Tamo ili ovamo? sadašnjost

7

*0

Nikada ne vjerujte piscu kada piše o stvarnosti. Ako je to književnost, onda on nateže život ili po pravilima žanra ili takozvane visoke umjetnosti, a ako je riječ o non-fictionu, pisac je veći katolik od pape: suhlji je i dosadniji od prikaza novinarskog početnika s Dolca, ili od spikera što čita izvješća o vodostaju. Ako nađe uhljebljenje kao kolumnist, tek tada mu nije za vjerovati: jer on od književnosti pravi rezance za svoje moralno okomite napisotine o... Životu.

Stvarnost je ono što pisac istodobno i prezire i mora opisati u velikom romanu. Novinarstvo je za pisca isto što i blic šahiranje za velemajstora – „kvari mu stil“, članci i kolumne su kavanske partije, nedostojne turnirske ljepotice u vidu proznog djela na najmanje tristo i više stranica. Pisac cilja na besmrtnost, novinar znade da će u njegov članak za tjedan dana umatati kuhinjsko smeće. (A možda ni to, samo će preletjeti preko njega na internetu.)

Sjedim s ovim priznanjem u krilu – iskrzani fascikl s bilješkama, isprintanim tekama, računima iz kafića, CD8

Kolumnist iz sjene

ovima s narezanim tonskim zapisima s diktafona, te četiri rukopisa od kojih je samo jedan vjerodostojan (i to ne iz razloga koji su mi predočeni!) – i premišljam se hoću li se prijaviti u MUP i tako barem djelomice iskupiti za moralni pad i zločin u oblomovki našeg kulturnog i javnog života, ili ću nastaviti vegetirati. Ovo što je u fasciklu lako bi mogao biti i roman. Samo, ne smijem ga objaviti – prepoznali bi me pa bi onda bilo kao priznanje. Varijanta je da ga ipak objavim, ali iz zatvora: kada mogu oni koji su Ameriku popljačkali na Wall Streetu – čujem da je jedan takav prodao scenarij Scorceseu – mogao bih valjda i ja.

Zločin sam počinio, ja koji nikad u životu nisam digao ništa teže od olovke. Htio sam i ovce i novce – da budem kolumnist (te tako imam sigurnu plaću i budem jedan od kreatora javnoga mnijenja), ali i da napišem veliku hrvatsku prozu kojom bih stekao umjetničku čast i ušao u lektiru). I to ne nekakvo teško kvazireligiozno moraliziranje a la Dostojevski, ne realizam kao kod Aralice pa s povijesnim poukama, napose ne kao isfurani Bukowski, s tim pričicama o studentima koji piju pivo i rigaju i o sredovječnim rockerima koji piju pivo i također rigaju, već... već neki cyber postmodernizam, nešto neviđeno u našoj literaturi, bez foliranja o izgubljenim i pronađenim rukopisima, već nešto s junacima koji neće biti isključivo spisateljski obrtnici... Prozu sam htio napisati u kojoj će trijumfirati dobrota i Običan Čovo. Ali, kao da mi nešto nije dopustilo da budem dobar... Našem piscu fale uzbudljivi događaji i fotogenične dileme; u nas se sve svodi na partijske sastanke i raspodjelu svinjskih polovica (ne9

Predrag Crnković

kada) i preletanje iz jednog politički korektnog tabora u drugi (danas).

Sjedim s ovim priznanjem i ne znam što ću. Ako se prijavim u MUP, istodobno ću učiniti dobro djelo i napokon reći istinu, koju – čini mi se – niti u jednoj kolumni nisam napisao. I uz to – što nije najmanje važno – osvetit ću se dušmanima koji su me vukli za nos par mjeseci.

Međutim, onda me čeka zatvor. A ako se ne prijavim, ne znam kako bih ovdje mogao živjeti. Onda bih sebe mogao zamisliti jedino kao stranca koji negdje drugdje počinje ispočetka, na drugom jeziku.

Pa dobro, što sam to počinio? Sjećate se senzacionalnog slučaja prosvjetne djelatnice koja je po Zagrebu počela ubijati Cigiće iz rasnih pobuda? Ono na Mirogoju, sjećate se? Zbilja nevjerojatno, ne?! E, vidite, tu sam ja...

Ne, ne... Polako. Idemo nekim redom. Ispričat ću vam sve – taman mi možete reći kako vam se ovo sviđa kao književno djelo, makar i zatvorsko, je l’ biste bili ljubezni?! – sve ću vam ispričati, stanovitim redom dakle, ali ne kronološki, nemam za to živaca, a počet ću od dana kada je – mislim – sve krenulo po zlu.

10

Kako je sve poÄ?elo ljeto 2013.

11

1*

Sjedili smo u Pifu, mi, ocvala spisateljska ekipa, kolumnisti, pisci, popularni filozofi, kritičari... mi, koji se za sve i svašta pitamo, te ogovarali nenazočne. Ja sam, po običaju, u mislima istodobno pisao svoj roman i skicirao novu kolumnu, pokušavajući ukrasti koju misao koja dragim kolegama ispadne preko usana.

– Kako bi se na hrvatski prevelo ’ghost writer’? – izvalio je u jednom trenutku Hrvoje, popularni filozof opće prakse.

– Pisac iz sjene – nasjeo je Ivkošić, najstarijii među nama, što je neznanje engleskog maskirao domoljubnom borbom protiv tuđica, naravno prije svega anglizama.

Nino zvani Rapsod se samo nasmiješio. Njemu je kao talijanistu upala sjekira u med.

Pisci političkih govora su također pisci iz sjene, mislio sam se ja, ali se, za razliku od književnih duhova, smatraju manje vrijednim od političara za koje pišu. Kako to, pisac koji piše umjesto pisca mora se kriti jer bi mu uzeo slavu (kad već ne može i /sve/ novce), a pisac političkih govo12

Kolumnist iz sjene

ra se smatra takorekuć samo tajnikom. Kao da je manji grijeh ako ne dijeliš stajališta zbog kojih su te izabrali od toga da ti netko drugi formulira autobiografiju. (I obratno, kao da se podrazumijeva da je pisac političkih govora poput sjene iz onog Murakamijevog romana ili dobri brat i božanski trbuhozborac, a pisac knjige iz sjene da je prodana duša što dodaje „puškice“ lošem đaku.)

Da, eto vidite, kao i obično u sebi sam počeo pisati svoju kolumnu. Od te novinarske plaće i živim. Ostatak razgovora sam prečuo, pokušavajući u mislima razraditi osnovne ideje ovih dubokoumnih sranja, u kojima ću benigno a u isti mah frajerski dijeliti pljuske i lijevo i desno, ubadat ću i zbunjene spikere TV dnevnika i nedosljedne političare, te ću tako stvoriti privid angažiranosti. Uključio sam automatskog pilota i kimao, pijuckajući svoj gin i tonic, povremeno se nasilu smijući kada bih vidio da se i ostali smiju. Nino, Šćepo Napica, Renato, Boris, Robi, Hrvoje, Klauški, Crnogorka Ljeposava, Srbin Mićun, Pofuk, Ivkošić, ja – da nabrojim samo neka imena , voljeli smo dan završiti (a bogme često i započeti, da ne kažem provoditi) u Preradovićevoj, i već smo se zbratimili s konobarima. Ženske su bile rjeđe, no i njih je ponekad bilo.

Iz nekog je razloga kolumnizam u tranziciji ostao prepušten muškim perima: čak se i Torbarina umirovila, ostala je samo baka Jelena, da svira po istoj onoj partituri što je propala još s Koalicijom narodnog nesporazuma kako je Klokanica u šali zvala tu nesretnu kakofoniju jugonostalgičara i Europejaca kada im vrijeme nije bilo, dok Vedrana svoje kolumne šalje internetom iz svog visokog dvorca, kao da naizmjence živi u romanu Phillipa K. Dicka i na Brdu 13

Predrag Crnković

kod Kranja. Tog pretoplog dana u Pifu ponovno sam uočio i jednog tipa, koji je očito bio iz neke druge profesije.

Unatoč vrućini odjeven u konfekcijski uredski komplet (lakirane cipele, hlače od flanela, košulja s kratkim rukavima, kravata, sako preko naslona stolice, kožnata aktovka) listao je Večernjak (otvoren na Ivkošićevoj kolumni) i pio mineralku, dok je jedan jedini espresso beskonačno razvlačio, kao da je diplomirao homeopatiju na tečaju narodnog sveučilišta. Imao sam dojam da gleda samo mene iz čitavog tog grozda kulturnih i javnih djelatnika.

Pili smo, tračali, napuhavali svoje planove („radim na nečemu vrlo osebujnom...“), kritizirali vladu („pokraše nas“), pokušavali ispasti duhoviti na tuđi račun a da istodobno ne odamo cake iz naših budućih kolumni, dok smo zapravo očajnički čuljili ušesa ne bismo li ulovili nekakvu ideju o čemu bismo pisali sljedećeg tjedna. Povremeno bi mi prilazile djevojke (češće) i mladići (rjeđe), tražeći autogram na mojoj nagrađenoj knjizi i nuđajući mi fascikle sa svojim početničkim uradcima. Svima nama stalnim pilcima u Pifu novinarska je plaća bila jedini stalni kruh. Tema je s vremena na vrijeme nestajalo. Sanaderovo uhićenje nakon bijega koji nije bio bijeg, bilo je poklon s nebesa. I dan-danas svi portali hrvatskih dnevnika u pročelju imaju banner s Ivinom slikom. Prosvjedi u Varšavskoj su utihnuli, parking je i otvoren, Horvatinčić je dobio svoje i to je prošlo (imao sam jednu ili dvije veoma uspjele kolumne o tome, pričat ću vam kasnije). Ulazak u Europu trajao je začudo samo par tjedana, mada se je i taj banner s Kosoricom priključio Sanaderu. O čemu pisati?! Približava se gay parada, to je jedini događaj koji će u predstojećem periodu 14

Kolumnist iz sjene

interesirati ljude. Ali, to je osjetljiva tema. Gotovo svi mi kolumnisti smo muški, nabijemganakurac. Tko će se svrstati uz pedere? To nosi rizik da dovijeka budeš pederko.

Zamisli, svaki put kad odeš na burek na Dolac, da ti djeca i Cigići iz gradskog smetlarstva viču „pederu!“. Ma mislit ću o tome kasnije, samo da dovršim ovu kolumnu o piscima iz sjene. Usporedit ću Kennedyjeve pisce govora (ma dodat ću i Lindona, da ima više karaktera) s ovim našim.

Smijem li uvesti i Tita? Neki njegovi improvizirani govori bili su umijeće „realne politike“. Mada je imao i bisera.

Možda da ne forsiram s Titom baš sada, dok je još svježa euforija nakon oslobađanja Gotovine (e, oko njega sam se malčice izglupirao, ali i o tomu kasnije), a novi srbijanski predsjednik je davao čudne izjave. Ulazak u Europu smo, kako rekoh, nešto prebrzo izgustirali – kao da smo baš svi postali euroskeptici osim šaščice dužnosnika koji imaju zadaću s tim Briselom komunicirati. Povremeno, samo povremeno, pojavi se ministar financija da kaže kako je to i to novi veliki korak na putu k europskim integracijama. Ili se bupne: jučer su zastupnici usvojili paket zakona, koji su od vitalnog značenja za prilagođavanje našeg zakonodavstva zahtjevima EU. Ilustracija takvih vijesti je po pravilu poluprazna dvorana Sabora; nema više podjebavanja koje je Šeksu dizalo tlak. Ali, tko bi smio napasti euroeuforiju, kada bi se tako svrstao uz nazadnjake? „Tko bi imao srca“, dodala je jednom tako Ljeposava, „pa vidite li i da vaš Milanović mora aplaudirati Kosorici na ulasku u Europu?“ (Ona to nama vaš, kao dopisnica za Crnu Goru.) Naslovi naših novina liče na eksperimente doktora Mengelea, toplo-hladno: Borba protiv korupcije uvjet 15

Predrag Crnković

za potpisivanje pristupnog sporazuma Na jednog zaposlenog jedan i po umirovljenik – ako se ne otvore nova radna mjesta, na ljeto kolaps proračuna; 90 % mladih razmišlja o iseljenju Uhapšen liječnik zbog primanja mita Otkrivena hladnjača s 15 bijelih robova Najveća zapljena kokaina na Balkanu – carinu na madžarskoj granici obišao ministar unutrašnjih poslova 2025. godine Hrvatska bez vode, nafte, plina i ugljena; Hrvatska će imati najveći rast BDP-a u Europi 2015; bijela kuga odnosi po jedan Varaždin svakih 5 godina; Hrvatska najpoželjnija turistička destinacija za građane EU... I tako to. Kako se ljudima u takvoj situaciji uopće dâ odlaziti na plastične operacije, ljetovati na Maldivima, gledati rijaliti programe ili čitati tabloide e da bi se ulovila neka sisica ili nikad nedokazani seks ispod zajedničkih plahti ili gigantskih patchwork popluna? Naše bake možda nemaju mirovine koje se mogu rastegnuti za 30 litara mlijeka i 30 štruca kruha mjesečno, ali zasigurno znaju sve bivše muževe i sadašnje „pratioce“ svih naših pjevačica. Možda se ne sjećaju tko su im unuci, ali kompletno obiteljsko stablo turskih, meksičkih i hrvatskih sapunica znaju izdeklamirati pa da ih u pol noći probudite. Već sam naučio da je javnost kao ajkula. Nikad sita. I dok jede, gladuje, i dok pije tuđu krv – žeđa, da parodiram jednoga danskoga pjesnika s početka XX. stoljeća, suvremenika Kamova i Ujevića, kao i onih zaljubljenika u modernost, asfalt i automobile. Ta javnost brzo izgustira svaku senzaciju. Takva je i ona intelektualnija publika, kojoj se ja – naravno – obraćam. Koliko sam samo kolumni započeo onim „Svi pričaju samo o tome i tome, ali nitko da primijeti (poanta: gle, kako sam ja genijalno primijetio!) ono i 16

Kolumnist iz sjene

ono“, ili: „Za razliku od mojih uvaženih kolega (poanta: nabijem ih na kurac, tako glupave), ja ne bih o onome što je do sada već elaborirano (uh što volim tu riječ!)“, ili, pak, ovim: „Ono što je zbilja relevantno (obožavam to relevantno, svršavam na tu riječ!), međutim, u čitavoj ovoj stvari jeste bitan jedan aspekt koji je, izgleda, mnogima promakao (poanta: ali meni nije, ja uočavam, hej, suštinu iz zrakoplova okom sokolovim!). I gle, sada mi pada na pamet i jedna tema za kolumnicu: nekad smo govorili iz aviona se vidi, a sada se sve zaista i vidi, ali sa satelita; s tim što satelit vidi ama baš sve, poput Božjeg oka, i tu bih mogao ubaciti nešto biblijsko, a i da udrobim paralelu s nekakvim mitološkim bićima. E, svaka mi čast! Da pribilježim, da ne zaboravim, ali samo mentalno da pribilježim, jer ne smijem piskarati sada, dok sjedim među kolegama, jalna je to ekipa, smijat će mi se, krenut će s podjebavanjem u stilu „Mrčiš roman, a?!“... Tako da se plime i oseke smijenjuju jako brzo u ovom novinarskom poslu.

Primijetio sam kako me nešto gledaju: jamačno su zamijetili kako sam se zamislio, pa sam bupnuo, nadopunjujući se na pitanje tog popularnoga filozofa politički korektne orijentacije, Hrvoja dakle, na pitanje o piscu iz sjene i đavao perverzije me natjerao da izlanem ideju koju sam želio sačuvati za kolumnu: – I pisci političkih govora su pisci iz sjene, samo se, gle čuda, ne moraju skrivati... – to rekoh i odmah požalih – ukrast će mi ideju zlotvori! – ali kasno.

– A onaj što je Kennedyju podmetnuo krafnu? – odmah me lovi Hrvoje, dok mu oči plivaju kao srdele u vrućem ulju. Uvijek me fascinira kako jeftinom erudicijom 17

Predrag Crnković

koja se može pokupiti i iz križaljki uvijek uspije ostaviti dojam visokog intelektualca što pati nad sudbinom današnjeg „obezdušenog čovjeka“ kojemu očajnički fale oslonac i „nekadašnja solidarnost“. Ipak, Hrvoje je odmah bocnuo i kolegu (čime mi je nenamjerno stavio do znanja da je realno vrijeme moga unutarnjega monologa bilo možda samo minutu dugo, što bi Bahtina u vezi njegove teorije o hronotopima i gospođu Ermarth glede njezinih znanstvenih radova o tomu kako je postmodernizam reformirao shvaćanje vremena jamačno obradovalo): – Tomislave Ivkošiću naš, pa ti si počeo uzimati satove engleskog?!

– To je sâm Kennedy smislio! Improvizacija na licu mjesta! – Upao sam ja. Došlo je sad meni da zezam i nisam odolio, već sam prosuo i daljnji dio još nerođene kolumne: – I ovaj, čujte, ovaj, stvarno, mis’im, ovaj, p-p-isac koji piše u-u-u-umjesto pisca mora se kriti kako ne bi uzeo slavu onome čije je ime, ovaj, na koricama, a pi-pi-pisac političkih govora ima status pametnijeg brata Sherlocka Holmesa. Kao da je manji grijeh ako ne dijeliš stajališta zbog kojih su ljudi glasali za tebe nego da ti netko drugi ’mmmm-mi-milosrdno uobliči’ autobiografiju! – Kada me uhvati emocija, počnem zamuckivati. Hrvoje je naravno uvijek spreman relativizirati: – Zvonkec, opet teoretiziraš. A koliki je grijeh političara koji ne umije formulirati stajališta zbog kojih bismo za njega trebali glasovati, već mu to raditi pisac govora? – Samo da mi ne ukrade ideju, ali odlično je izrezonirao! U stvari, nije mi jasno na koga cilja. Je l’ to brani političare?!

Pofuk mi je sam od sebe pritekao u pomoć, fala mu: 18

Kolumnist iz sjene

– Pa čekaj, Hrvoje, pobrkao si politički program i govore. Govora imaš koliko hoćeš, a program je jedan i piše se jednom za dulje...

– ... Što ima za posljedicu da ga se nitko ne mora pridržavati kao pijan plota! – poentirao je Hrvoje. Vidi ti ovo, daju mi materijala za kolumnu i to badava.

– Ne, ne, ne... u pravu je Hrvoje, kriza političkog morala sastoji se u tome što se nitko više i ne trudi lagati kako vjeruje u političke programe, već svi priznaju kako je tekuća politika jedino što se računa. Pragmatizam, bato... – Eh što volim ovo, da počnem s „u praffu si“, a onda sarkastično preokrenem izričaj u razornu kritiku. To mi ne uspijeva baš prečesto. Konobar nas je vratio u prizemnu stvarnost.

– Hej, momci mladi, smjena mi završava, pa, ovaaaaj... ako nije problem da naplatim ovo dosad, ili ćete još jednu turu...?

– Još jednu! – graknusmo svi uglas. Pa jesmo li novinari ili nismo?

– Ide gej parada, ljudi, ja mislim da to nama ne treba. Nemojte sad i vi širit demokraciju preko najbolesnijih stvari sa Zapada! – reče konobar. Konobar, kao da je taksist, mora sondirati teren. Zbilja ne znam što će ovoj državi Institut za geopolitiku, i fakulteti političkih i ekonomskih znanosti: dajmo taksistima i konobarima da objasne ovo stanje, jer nema toga u što se oni ne razmeju. Ovoga sam se i plašio. Mi kolumnisti uvek najebemo kada dođu osjetljive nacionalne i seksualne teme. Gotovina i gej parada, tu se odmah vidi tko je izdajnik i dupedavac. Lakše bi mi bilo izručiti Gotovinu i priznati zločine u Oluji (što sam u svoje vrijeme i činio) no braniti te pederčine. Zato 19

Predrag Crnković

sam probao ispipati teren, a da se ipak ne zaletim: – A što je s onim ’u svoja četiri zida’?

– Hajde, Zvonkec, nemoj prosim te, sada i ti s tim ’u četiri zida’! A zašto toliki strejt političari u svoja četiri zida ne drže podatke o ženama i djeci, već se time hvale – pobjesnio je Pofuk, komu je valjda tek sada izgorio fitilj zbog moje žaoke o pragmatizmu.

– Ode ti predaleko. Pofuče, nemoj srat! – reagirao je tradicionalist Ivkošić iz Večernjaka i opet sam nazočio dvoboju: europski diskurs kontra domoljubnog, korektni Jutarnji protiv narodskog Večernjaka i kada već nije bilo baka Jelene, što kavanu, kako rekoh, ne ljubi, tu se Pofuk morao isprsiti i otrpjeti Ivkošićevu prodiku: – Vjere ti, nemoj. – Ovo je bila ironija, jer smo svi znali da je Pofuk deklarirani ateist. – Obitelj i pater familias su svetinje, nisu se guzičari borili protiv stranih sila kroz povijest... – A Nino je samo je mudro čkomio i demonstrativno zavijao hercegovački duhan. Znali smo svi da samo čeka da stari Ivkošić baci žlicu, pa da preuzme prijestolje najvećeg konzervativca hrvatskoga kolumnizma.

– Pa, da su se oni borili, Tomislave, možda bismo brže pobijedili i ranije neovisnost postigli... – pecka i Pofuk.

Ovo mu je bilo žestoko. Biju naši, ali biju i Turci. Osim toga, ne znam zašto kolegu Pofuka i dalje doživljavam i često pogrešno nazivam jutarnjim kolumnistom, kada smo u Večernjak prešli skupa, nakon puštanja Gotovine iz Haaga. Ti prelasci iz Jutarnjeg u Večernji (nikada obratno!) su kao nekad nogometni transferi, a nas dvojicu su opisali kao Rukljača i Bakotu koji su iz NK Zagreb prešli u NK Hajduk.

20

Predrag Crnković - napisao sedam proznih knjiga, preveo još tridesetak sa skandinavskih jezika, pogao na stotinama koncerata, ispio hektolitre piva, u malom mu prstu cijeli kinotečni program, lutao Europama i okolicom, a još nije postao akademik. Podrijetlo, zanimanje, adresa, bračno stanje i očinstvo: nepoznato.

Predrag Crnković Kolumnist iz sjene Seksizam, šovinizam, taština, licemjerje, poltronstvo, urbani rasizam – osobine su Zvonka Glumca, kolumnista tiražnih hrvatskih novina, (anti)junaka romana Predraga Crnkovića Kolumnist iz sjene.

Zvonko je egocentrik i kukavica, cuger i seksist, jednako brz na šlicu i na čaši; kad piše, ne iznosi svoj stav već piše da ostavi dojam, da se istakne, da bude zapažen i cijenjen, ali i da povali nešto („sa strane“, jer je oženjen) na račun svoje medijske slave. No, život mu se stubokom mijenja (a roman postaje bogatiji za trilersku komponentu) kad mu pristupi agent tajne službe s vrlo specifičnim zahtjevom...

Stranice Kolumnista iz sjene napučene su stvarnim osobama iz književnog i medijskog života Hrvatske dok je junakova politički-nekorektna optika ironijski filter za oštru kritiku naše, ulaznicom u europsko društvo legitimirane stvarnosti.

Ovaj roman kolumnističke sveznadare, te tzv. intelektualce opće prakse prikazuje kao beskičmenjake koji svoje stavove i kredibilitet žrtvuju radi medijske slave i stanja na žiro-računu. Velike doze politički-nekorektna humora, cinizma, groteske i apsurda, s vrhuncem ironije u diskrepanciji između protagonistove moralne nakaznosti i njegove kolumnističke uloge savjesti nacije i kreatora javnog mišljenja – nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

ISBN 978-953-259-076-0

www.hena-com.hr

119,00 kn fotografija na naslovnici: istockphoto