Igra svjetla i tame

Nakladnik HENA COM Zagreb, rujan, 2013.

1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Suzana Janašić Prevoditeljica: Ira Martinović Grafičko oblikovanje: Goran Stančić

Naslov izvornika Louise Penny, A Trick of the Light Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2013.

Copyright © 2011 by Louise Penny All Rights Reserved Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava

Louise Penny

Igra svjetla i tame

Prevela s engleskoga Ira Martinović

Hena com Zagreb, 2013.

Za Sharon, Margaret, Louise i sve ostale krasne žene koje su mi pomogle da pronađem svoje mirno mjesto pod toplim suncem.

Zahvale

Mnogo je ljudi šaputalo u moje uho dok sam pisala Igru svjetla i tame. Neki su još uvijek dio mog života, neki su iz njega otišli, ali ću ih se uvijek sjećati.

Neću duljiti, samo želim reći da sam duboko zahvalna što sam dobila priliku napisati ovu knjigu. Ali i više od toga zahvalna sam što nakon mnogo godina opiranja danas vjerujem da se utopljenike (i utopljenice) može spasiti. I kad ponovno dođu do daha mogu pronaći mir u kakvom malom mjestu. Pod suncem.

Zahvaljujem svojem suprugu i drugoj polovici Michaelu za to što i on vjeruje u isto to. I što je vjeruje u mene. Kao što i ja vjerujem u njega.

Zahvaljujem Hope Dellon, mojoj genijalnoj urednici u Minotaur Books, kojoj ime Hope (Nada) savršeno odgovara.

Ono što mi je podarila kao urednica zasjenjuje tek ono što mi je podarila kao osoba. Zahvaljujem Danu Malloryju, mojem sjajnom uredniku u Little, Brown, koji je uvijek spreman poletjeti i koji me poveo sa sobom na fantastično i uzbudljivo putovanje svijetom pisanja i izdavaštva. Nikome ga ne dam.

Zahvaljujem Theresi Chris, mojoj divnoj agentici koja je prešla poslovnu granicu i postala prijateljica, što me vodila kroz ovu knjigu onako kako me vodi kroz karijeru. Sigurnom i nježnom rukom.

Jedna stvar koja me iznenadila u pisanju jest hrpa sitnica na koje autor mora misliti. Dozvole, obavijesti, računovodstvo, naručivanje zaliha svega i svačega, organizacija svega

toga kako važne stvari, poput rasporeda javnih čitanja, ne bi pošle po krivu. Iskreno, užasno sam loša u takvim stvarima. Imam sreću da je fenomenalna Lise Desrosier onoliko disciplinirana i organizirana koliko sam ja nemarna. Preuzimajući na sebe taj dio mojeg života Lise mi omogućava da se posvetim pisanju. Sjajan smo dvojac i želim zahvaliti Lise na njezinom napornom radu, ali i na nepresušnom optimizmu i dobrom raspoloženju.

Nadam se da ste uživali čitajući Igru svjetla i tame. Za pisanje ove knjige bilo je potrebno proživjeti nekoliko života.

1 ― Oh, ne, ne, ne ― pomislila je Clara Morrow hodajući prema zatvorenim vratima.

Na mutnom brušenom staklu vidjela je obrise, sjene, prikaze što su se kretale amo-tamo, amo-tamo. Pojavljivale i nestajale. Izobličene, ali očigledno ljudske.

Ali ipak on ležaše stenjuć.

Te su joj se riječi motale glavom cijelog dana, dolazile i odlazile. Napola upamćena pjesma. Riječi što bi doplivale do površine, a zatim ponovno zaronile. Srž pjesme što se držala tik izvan njezinog dosega.

Kako glasi ostatak?

Clari se to činilo važnim.

Oh, ne ne ne.

Zamagljeni obrisi u dnu dugačkog hodnika izgledali su gotovo tekuće, ili poput dima. Postojali su, ali bez tijela. Lebdjeli. Bježali.

Clara je poželjela da i ona može pobjeći.

To je bilo to. Kraj putovanja. Ne samo dnevnog izleta, putovanja Clare i njezinog supruga Petera, koji su se dovezli iz svojeg malog mjesta u Quebecu u montrealski Muzej suvremene umjetnosti, mjesto koje su dobro poznavali. Koliko su se samo često dovezli do MSU-a diviti se kakvoj novoj izložbi? Dati podršku kojem prijatelju, također umjetniku?

Ili samo sjediti u miru i tišini u otmjenoj galeriji, usred radnog tjedna, dok je ostatak grada radio?

Umjetnost je bila njihov posao. Ali bila je i više od toga.

10

Louise Penny

Morala je biti. Zašto bi se inače gnjavili s dugim godinama osamljenosti? Neuspjeha? Zapanjene šutnje ili čak ismijavanja svijeta umjetnosti?

Clara i Peter svaki bi dan proveli svatko u svojem studiju u njihovom malom mjestašcu, u njihovom običnom životu. Sretni. Ali i znajući da žele više.

Clara je napravila još nekoliko koraka niz dugački, dugački mramorni hodnik.

Ovo je bilo to „više“. Iza ovih vrata. Konačno. Posljedna postaja u njezinom profesionalnom životu, sve ono za što je radila, prema čemu je napredovala čitavog života.

Njezin prvi san iz djetnjstva i njezin posljednji san ovog jutra, gotovo pedeset godina kasnije, nalazio se na kraju tog kamenog bijelog hodnika.

Oboje su bili uvjereni da će Peter prvi proći kroz ta vrata. On je bio daleko uspješnji umjetnik, stvarao je detaljne studije života uvećanog kao pod povećalom. Toliko detaljne, toliko približne da bi komad običnog drva izgledao izobličeno i apstraktno. Neprepoznatljivo. Peter bi uzeo nešto prirodno i pretvorio to u nešto neprirodno.

Ljudi su obožavali njegove radove. I hvala nebesima na tome, jer zbog Petera su imali hranu na stolu, a vukovi propasti, koji doduše jesu stalno kružili oko njihovog malog doma u mjestu Three Pines, nisu im bili prijetnja. Zahvaljujući Peteru i njegovoj umjetnosti.

Clara je pogledala Petera, koji je hodao nekoliko koraka ispred nje, sa smiješkom na svojem privlačnom licu. Znala je da većina ljudi kad ih tek upozna ne shvati da je Clara Peterova supruga. Pretpostave da je oženjen kakvom mršavom poslovnom ženom s čašom vina u otmjenoj ruci. Prirodna selekcija. Privlačenje sličnih.

Ugledni umjetnik guste prosijede kose i plemenitih crta lica sigurno nije odabrao tu ženu s pivom u radničkoj ručetini. I paštetom u raščupanoj kosi. I studiom krcatim skulpturama izrađenim od dijelova starih traktora i slikama kupusa s krilima.

Ne. Peter Morrow sigurno ne bi nju odabrao. To bi bilo neprirodno.

Pa ipak jest.

A ona je odabrala njega.

Clara bi se na ovo nasmiješila da nije bila prilično sigurna da će upravo povratiti.

Igra svjetla i tame

11

Oh, ne ne ne, pomislila je još jednom, pomatrajući Petera kako samouvjereno korača prema zatvorenim vratima i prikazama svijeta umjetnosti što čekaju priliku za kritiku.

Kritiku Clare.

Dok je polako hodala, nošena nekom neosporivom silom, drskom mješavinom uzbuđenja i užasa, Clarine su se ruke smrznule, ukočile. Poželjela se zaletjeti prema vratima, naglo ih otvoriti i proderati se „Evo me!“.

Ali još više od toga poželjela se okrenuti i zbrisati, sakriti se.

Otrčati posrćući niz dugački, dugački hodnik pun svjetlosti, pun umjetnosti, pun mramora. Priznati da je pogriješila. Da je dala pogrešan odgovor kad je upitana želi li samostalnu izložbu. U Muzeju. Kad je upitana želi li da joj se ostvare svi snovi.

Dala je pogrešan odgovor. Rekla je da. I evo kamo je je to odvelo.

Lagali su joj. Ili joj barem nisu rekli cijelu istinu. U njezinom snu, njezinom jedinom snu, snu toliko puta viđenom i zamišljenom od djetinjstva, Clara je dobila izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti. Koračala je ovim hodnikom. Pribrana i staložena. Prelijepa i mršava. Duhovita i popularna.

U zagrljaj svijeta umjetnosti punog divljenja.

Nije bilo užasa. Ni mučnine. Nije bilo obrisa što se naziru kroz mutno staklo, čekajući da ju proždru. Seciraju.

Ponize i nju i njezina djela.

Lagali su joj. Nisu joj rekli da ju čeka još nešto.

Neuspjeh.

Oh, ne ne ne, pomislila je Clara. Ali ipak on ležaše stenjuć.

Kako glasi ostatak pjesme? Zašto se ne može sjetiti?

Sad, nekoliko metara pred ciljem ovog putovanja, Clara je željela samo pobjeći doma u Three Pines. Otvoriti drvena dvorišna vrata. Zatrčati se stazom obrubljenom stablima jabuka i proljetnim cvijećem. Zalupiti vratima iza sebe. Nasloniti se na njih. Zaključati ih. Navaliti tijelo na njih da svijet ne provali.

I sad je, prekasno, shvatila tko joj je lagao.

Ona sama.

Clarino srce zaletjelo se prema rebrima poput nečeg živog i zarobljenog, prestravljenog, što je svim silama pokušavalo pobjeći. Shvatila je da zadržava dah i zapitala se koliko

12

Louise Penny

dugo. Da nadoknadi, počela je udisati brzo i pohlepno.

Peter je nešto govorio, ali glas mu je bio prigušen, udaljen. Zagušen vrištanjem u Clarinoj glavi i tutnjanjem u prsima.

I bukom iza vrata, što je postajala sve glasnija kako su se približavali. ― Ovo će biti zabavno ― rekao je Peter s umirujućim osmijehom.

Clara je otvorila dlan i ispustila torbicu. Udarila je o pod s muklim udarom, jer je bila gotovo sasvim prazna, opterećena tek jednim bombonom za svjež dah i malim kistom iz dječjeg kompleta za bojanje kojeg joj je davno darovala baka.

Clara se spustila na koljena, praveći se da skuplja nevidljive predmete i vraća ih u torbicu. Pognula je glavu nastojeći doći do daha, pitajući se hoćeli se onesvijestiti. ― Duboko udahni ― začula je. ― Pa duboko izdahni.

Clara je podigla pogled s torbice na blještavom mramornom podu prema muškarcu koji je čučao pred njom.

Ali to nije bio Peter.

Dočekalo ju je lice prijatelja i susjeda iz Three Pinesa, Oliviera Bruléa. Klečao je do nje, promatrao je, bacajući tim ljubaznim pogledom pojas za spašavanje ženi koja se utapala. Clara ga je prihvatila. ― Duboko udahni ― prošaptao je. Glas mu je bio smiren.

Ovo je bila njihova tajna kriza. Tajno spašavanje.

Clara je duboko udahnula. ― Mislim da ja ovo ne mogu ― Clara se nagnula prema naprijed, zavrtjelo joj se. Osjećala je kako se zidovi približavaju, vidjela Peterove ulaštene crne cipele na podu pred sobom. Konačno je stao. Nije odmah bio shvatio da je nema.

Nije primijetio da je njegova supruga ostala klečati na podu. ― Znam ― prošaptao je Olivier. ― Ali znam ja i tebe. Možeš na koljenima, a možeš i uspravno, ali proći ćeš ti kroz ta vrata ― pokazao je glavom prema kraju hodnika, ali i dalje je gledao Claru u oči. ― Onda baš i možeš uspravno. ― Ali još nije prekasno ― Clara je šarala pogledom po prijateljevom licu. Vidjela njegovu svilenkastu plavu kosu, bore vidljive samo iz ovakve blizine. Ali previše bora za njegovih tridesetosam godina. ― Mogla bih otići. Vratiti se doma.

Olivierovo prijateljsko lice je nestalo i Clara je ponovno vidjela svoj vrt kao jutros, dok sunce još nije bilo potjeralo rosu. Krupne kapljice pod potplatima njezinih gumenih či-

Igra svjetla i tame

13

zama. Rane ruže i kasne božure, vlažne i mirisne. Sjedila je na drvenoj klupi u dvorištu s jutarnjom kavom u ruci, razmišljala o danu koji ju je čekao.

Niti na sekundu nije zamislila kako kleči na podu. Prestravljena. Čeznući za bijegom. Za povratkom u vrt.

Ali Olivier je bio u pravu. Neće se vratiti doma. Ne još.

Oh, ne ne ne, proći će ona kroz ta vrata. Sada su ona postala jedini izlaz prema domu. ― Duboko izdahni ― prošaptao je Olivier s osmijehom.

Clara se nasmijala i izdahnula. ― Bio bi dobra babica. ― Što vas dvoje izvodite tamo dolje? ― upitao je Gabri, promatrajući Claru i svojeg partnera. ― Znam što Olivier inače radi na koljenima i usrdno se nadam da nije o tome riječ ― okrenu se prema Peteru. ― Iako bi to objasnilo smijeh. ― Spremna? ― Olivier je pružio Clari torbicu i ustali su.

Gabri, koji se nerado razdvajao od Oliviera, čvrsto je zagrlio Claru. ― Jesi OK? ― pomno ju je odmjerio. Krupan, iako je za sebe radije govorio da je „pošten komad“, Gabri je imao lice pošteđeno bora kojima su brige išarale lice njegovog partnera. ― OK sam ― rekla je Clara. ― Očajno i kaotično? ― upitao je Gabri. ― Točno tako. ― Super. I meni je tako. I svima njima tamo ― Gabri je zamahnuo rukom prema vratima. ― Ali svi se od tebe razlikujemo u jednome: mi nismo genijalna umjetnica na svojoj samostalnoj izložbi. Zato si ti i OK i slavna. ― Dolaziš? ― upitao je Peter, domahujući Clari s osmijehom.

Oklijevala je, a zatim primila Peterovu ponuđenu ruku i krenuli su hodnikom, a njihovi glasni koraci nisu u potpunosti nadglasali veseo žamor s druge strane vrata.

Smiju se, pomislila je Clara. Smiju se mojoj umjetnosti.

I točno se u tom trenutku sjetila ostatka pjesme. Stvorio joj se u mislima.

Oh, ne ne ne, pomislila je Clara. Ali ipak on ležaše stenjuć.

Ne znaste koliko bijeh daleko,, Ne mašuć, nego tonuć.

Armand Gamache je iz daljine čuo zvuke dječje igre.

Znao je odakle dopiru. Iz parka preko puta, iako nije vi-

14

Louise Penny

dio djecu zbog gustih krošnja javora punih kasnoproljetnog lišća. Ponekad bi sjedio tamo i pravio se da ti dječji glasovi pripadaju njegovim dvjema malim unukama, Florence i Zori. Zamišljao je svojeg sina Daniela i njegovu suprugu Roslyn kako sjede u parku, paze na djecu. Kako zatim ustaju i držeći se za ruke prelaze preko mirne ulice u samom srcu grada, dolaze na večeru. Kako on i Reine-Marie odlaze u park, igraju se s njima lovice ili s pikulama.

Volio se pretvarati da nisu tisućama kilometara daleko, u Parizu.

Ali pretežno bi samo slušao povike i sretnu vrisku i smijeh djece iz susjedstva. I smiješio se. I opuštao.

Gamache je dohvatio pivo i spustio L’Observeur na koljena. Njegova supruga Reine-Marie je sjedila preko puta njega na balkonu. I pred njom je stajalo pivo, dan je bio neočekivano topao za sredinu lipnja. Ali njezin La Presse je stajao preklopljen na stolu, a Reine-Marie zagledana u daljinu. ― O čemu razmišljaš? ― upitao ju je. ― O svemu i svačemu.

Malo je šutio, promatrajući je. Kosa joj je već bila prilično sijeda, ali i njegova je. Dugo ju je bojila u kestenjastosmeđu, ali nedavno je odlučila da više neće. Njemu se ta odluka sviđala. Kao i on, bila je na pola pedesetih. A tako je trebao izgledati par u pedesetima. Par koji je imao sreće.

Ne kao manekeni. Nitko ne bi niti pomislio da su manekeni. Armand Gamache nije bio debeo, ali uvijek je bio krupne građe. Da ga je netko tko ga ne pozna posjeti u njegovom domu, pomislio bi da je monsieur Gamache povučeni znanstvenik, možda profesor književnosti ili povijesti na Sveučilištu u Montrealu.

Ali istina je bila daleko od toga.

U njihovom velikom stanu knjiga je bilo na sve strane.

Povijest, biografije, romani, znanstveni radovi o antikvitetima Quebeca, poezija. Uredno poslagane na police. Na gotovo svakom stolu u stanu stajala je barem jedna knjiga, uz njih najčešće i nekoliko časopisa. Vikend-izdanja novina rasuta su stajala po stoliću u dnevnoj sobi, pred kaminom. Bistriji posjetitelj koji bi malo dublje zašao u stan Gamacheovih brzo bi shvatio koju priču pripovijedaju sve te knjige.

I brzo bi shvatio da nije u domu kakvog profesora francuske književnosti. Knjige na policama bile su stari policijski slučajevi, medicinski i forenzički udžbenici, pravne knji-

Igra svjetla i tame

15

ge, kako moderne, tako i povijesne, knjige o proučavanju otisaka prstiju, o analiziranju DNK, o ranama i oružju.

O ubojstvu. Armand Gamache ispunio je vlastitu sobu knjigama o ubojstvu.

Ali i na tim policama punim smrti ostavio je prostora za filozofiju i povijest.

Promatrajući Reine-Marie kako sjedi na balkonu, Gamache je još jednom zapanjeno i bespogovorno shvatio da se oženio djevojkom iznad vlastitog staleža. Možda ne društvenog. Možda ne niti akademskog. Ali nikako se nije mogao oteti dojmu da mu se pošteno posrećilo.

Armand Gamache je znao da ga je sreća pratila cijelog života, ali da nikad nije bila velikodušnija nego kad ga je upoznala s ovom divnom ženom, s kojom je bio u braku dulje od tridesetpet godina. Možda samo u trenutku kad se Reine-Marie zaljubila u njega koliko i on u nju.

Pogledala ga je svojim modrim očima. ― Zapravo, razmišljam o otvaranju Clarine izložbe. ― Da? ― Trebali bismo uskoro krenuti. ― Istina ― Gamache je pogledao na sat. Bilo je pet i pet.

Svečano otvorenje samostalne izložbe Clare Morrow u Muzeju počelo je u pet i završit će u sedam. ― Čim David stigne.

Njihov zet je kasnio pola sata i Gamache je bacio pogled unutra. Vidio je tek mali djelić njihove kćeri Annie, sjedila je u dnevnoj sobi i čitala. Preko puta nje sjedio je Gamacheov zamjenik, Jean Guy Beauvoir. Milovao Henrija po ušima.

Njemački ovčar Gamacheovih mogao bi tako provesti cijeli dan i pritom bi njegovo mlado lice cijelo vrijeme sjalo bedastim izrazom sreće.

Jean Guy i Annie su se pravili da ne vide jedno drugo.

Gamache se osmjehnuo. Barem si ne dobacuju uvrede, ili nešto još teže, s jednog naslonjača na drugi. ― Hoćeš da krenemo? ― ponudio je Armand. ― Nazvat ćemo Davida na mobitel i reći mu da se vidimo tamo. ― Pričekajmo ga još nekoliko minuta.

Gamache je kimnuo i podigao svoje novine, a zatim ih ponovno spustio. ― Još te nešto muči?

Reine-Marie je malo šutjela, pa se nasmiješila. ― Samo sam se pitala ide li se tebi uopće na otvaranje. I otežeš li možda namjerno s polaskom.

16

Louise Penny

Armand Gamache je iznenađeno podigao obrvu.

Jean Guy Beauvoir je milovao Henrijeve uši, zagledan u mladu ženu preko puta. Poznavao ju je petnaest godina, od vremena kad je on bio početnik u odjelu za ubojstva, a ona tinejdžerica. Čudna, nezgrapna svađalica.

Nije volio djecu. Još manje od toga tinejdžere pametnjakoviće. Ali silno se trudio zavoljeti Annie Gamache, jer bila je kćer njegovog šefa.

Trudio se i trudio i trudio. I konačno...

Uspio.

A sad je on bio blizu četrdesete, ona blizu tridesete. Odvjetnica. Udana. Još uvijek nezgrapna i čudna svađalica.

Ali toliko se trudio da je naposljetku vidio kakva je iza svega toga. Vidio ju je kako se smije s čistom radošću, kako dosadne ljude sluša kao da su najzanimljiviji na svijetu. Kao da joj je iskreno drago što ih je upoznala. Kao da su važni.

Vidio ju je kako pleše, baca ruke na sve strane, zabacuje glavu. Oči joj blistaju.

I osjetio je njezinu ruku na svojoj. Samo jednom.

U bolnici. Vratio se izdaleka. Nadjačao bol i tamu i stigao do tog dodira, nepoznatog, ali nježnog. Znao je da to nije dodir njegove supruge, Enid. Taj ga dodir nježne ptičice ne bi dovukao iz daljine.

Ova je ruka bila krupna, čvrsta i topla. Pozivala ga se da se vrati.

Otvorio je oči i zatekao Annie Gamache kako ga jako zabrinuto promatra. Zašto je u njegovoj sobi, pitao se. I tada je shvatio.

Jer nema gdje drugdje biti. Nema kreveta kraj kojeg bi sjela.

Jer je njezin otac mrtav. Ubio ga je terorist u napuštenoj tvornici. Beauvoir ga je vidio kako pada. Vidio je kad je Gamache pogođen. Vidio kako ga sila metka odiže od tla i baca na betonski pod.

Vidio ga je kako nepomično leži.

A sad je Annie Gamache čvrsto držala njegovu ruku u bolnici, jer ruke koju je zapravo željela držati više nije bilo.

Jean Guy Beauvoir je polako otvorio oči i vidio tužno lice Annie Gamache. I srce mu je prepuklo. Ali tada je ugledao još nešto.

Radost.

Igra svjetla i tame

17

Nitko ga nikad tako nije pogledao, s neskrivenom i neobuzdanom radošću.

A Annie ga je tako pogledala kad je otvorio oči.

Pokušao je govoriti, ali nije uspio. No Annie je odmah pogodila što je želio upitati.

Nagnula se i prošaptala mu odgovor u uho i osjetio je njezin miris. Parfem s notama citrusa. Čist i svjež. Ne težak i ljepljiv kao onaj kojeg je voljela Enid. Annie je mirisala kao stablo limuna usred ljeta. ― Tata je živ.

A tada se Beauvoir osramotio. U bolnici su ga tek čekala mnoga poniženja. Od kahlica i pelena do pranja spužvom.

Ali ništa od toga nije mu teže palo, ništa nije shvatio kao toliku osobnu sramotu, kao toliku izdaju koju mu je spremilo vlastito tijelo kao ono što je onda napravio.

Rasplakao se.

A Annie je to vidjela. I Annie to od onoga dana do danas nije nijednom spomenula.

Potpuno zbunjujući Henrija, Jean Guy je prestao milovati psa i preklopio ruke pokretom koji mu je sad već bio navika.

Takav je osjećaj bio. Anniena ruka na njegovoj.

To je sve što će ikada dobiti od nje. Udane kćeri njegovog šefa. ― Muž ti kasni ― rekao je Jean Guy i čuo optužbu u vlastitom glasu. Izazivanje.

Annie je polako, jako polako spustila novine. I oštro se zapiljila u njega. ― Zašto mi to govoriš?

Zašto joj to govori? ― Jer ćemo zbog njega zakasniti. ― Samo ti idi. Briga mene.

Napunio je pištolj, prislonio si ga uz glavu i preklinjao Annie da povuče obarač. A sad je osjetio udar tih riječi. Prodor. Zaranjanje i eksploziju.

Briga me.

Zapravo su te riječi bile gotovo utješne, shvatio je. Ta bol.

Možda bi je mogao navesti da ga povrijedi dovoljno da ništa više ne osjeća. ― Čuj ― rekla je blažim glasom, naginjući se malo prema njemu. ― Žao mi je zbog tebe i Enid. Zbog rastave. ― Ah, što sad, događa se. Kao odvjetnica bi to trebala znati.

18

Louise Penny

Ispitivački ga je promotrila, poput oca. Zatim je kimnula. ― Događa se ― sad je bila mirnija, tiha. ― Pogotovo nakon svega što si prošao, mislim. Tako nešto navede na razmišljanje o životu. Želiš li možda razgovarati?

Da razgovara o Enid s Annie? O svim njihovim bezveznim svađicama, o sitnim pakostima, o ožiljcima i ranama.

Ta mu je pomisao bila odurna i očigledno mu se to i vidjelo na licu. Annie se odmaknula i pocrvenjela kao da ju je ošamario. ― Zaboravi da sam išta rekla ― obrecnula se i podigla novine pred lice.

Beauvoir se pokušavao domisliti što da kaže, sjetiti nečeg što bi ih ponovno približilo, bilo kakve sitnice. Minute su se rastezale, beskrajne. ― Izložba ― naposljetku je bubnuo. Bila je to prva stvar koja mu je pala na pamet, jedina misao u praznoj glavi, zapravo tek jedna riječ, poput zamagljenih proročanstava dječje igračke koja bi nakon tresenja i okretanja izbacila tek jednu zagonetnu riječ. U njegovom slučaju ta je riječ bila izložba.

Novine su se spustile i ukazalo se Annieno lice skamenjenog izraza. ― Ljudi iz Three Pines će biti tamo, znaš.

Još uvijek ga je bezizražajno motrila. ― Iz onog sela u Istočnim kantonima ― neodređeno je mahnuo rukom prema prozoru. ― Južno od Montreala. ― Znam gdje su kantoni ― rekla je. ― Izlaže Clara Morrow, ali sigurno će svi biti tamo.

Annie je ponovno podigla novine. Kanadski dolar je jak, pročitao je Beauvoir s drugog kraja sobe. Oštećenja od snijega na cestama još nisu popravljena, čitao je. Vlada je pod istragom zbog korupcije, čitao je.

Ništa novo. ― Jedan od njih mrzi tvog oca.

Novine su se polako spustile. ― Kako to misliš? ― Mislim ― po izrazu na Annienom licu shvatio je da je možda pretjerao, ― ne toliko da ga povrijedi ili tako nešto. ― Tata mi je pričao o Three Pines i svim tim ljudima, ali to nikad nije spomenuo.

Sad je bila uzrujana i Beauvoir je poželio da ništa nije rekao, ali barem je upalilo. Ponovno su razgovarali. Približio ih je njezin otac.

Igra svjetla i tame

19

Annie je spustila novine na stolić i zagledala se pored Beauvoira, prema svojim roditeljima, koji su tiho razgovarali na balkonu.

Odjednom je ponovno izgledala kao tinejdžerica, kao kad ju je upoznao. Već se tada vidjelo da neće izrasti u najprivlačniju djevojku, onu koja privlači pažnju kamo god išla.

Nije bila niti vitka, niti delikatna. Nije bila niti otmjena, više sportski tip. Pazila je na odjeću, ali više od toga na udobnost.

Imala je mišljenje o svemu, bila uporna, fizički snažna.

Mogao ju je pobijediti u obaranju ruke – što je znao jer je nekoliko puta i jest pobijedio – ali ne bez truda.

S Enid mu nikad nije niti palo na pamet da pokuša takvo što. A Enid sama to ne bi nikad predložila.

Annie Gamache ga je sama izazvala, a osim toga je i doista očekivala da ga pobijedi.

Smijala se u situacijama u kojima Enid ne bi.

Dok su druge žene, uključujući Enid, bile ljupke, Annie Gamache je bila živa.

Kasno, prekasno je Jean Guy Beauvoir shvatio koliko je to važno, koliko je to privlačno, koliko je to rijetko; biti toliko potpuno živ.

Annie je ponovno pogledala Beauvoira. ― Zašo bi itko od njih mrzio tatu? ― OK, slušaj, ovako je bilo ― počeo je Beauvoir tišim glasom.

Annie se prignula bliže. Sjedili su manje od metra udaljeni jedno od drugoga i Beauvoir je osjećao njezin miris.

Jedva se suzdržavao da je ne primi za ruku. ― U Clarinom selu, u Three Pines se dogodilo ubojstvo ― ― Da, tata je to spomenuo. Njima je to dio turističke ponude, izgleda.

Beauvoir se nasmijao, iako nije želio. ― Gdje ima puno svjetlosti stvaraju se snažne sjene.

Kad ga je Annie iznenađeno pogledala, Beauvoir se morao ponovno nasmijati. ― Da pogađam ― rekla je. ― To nisi sam smislio.

Beauvoir se nasmiješio i kimnuo. ― Nisam ja, nego neki Nijemac. A tvoj otac me to naučio. ― Često to ponavlja? ― Dovoljno često da se ponekad budim sav u znoju s tim riječima na umu.

20

Louise Penny

Annie se nasmiješila. ― Znam kako ti je. Ja sam bila jedno dijete u školi koje je citiralo Leigha Hunta ― dok se prisjećala, glas joj se malo promijenio. ― Ali ponajviše je volio sretno ljudsko lice.

Gamache se nasmiješio začuvši smijeh iz dnevne sobe.

Nagnuo je glavu prema izvoru smijeha. ― Misliš li da će konačno sklopiti primirje? ― Ili primirje, ili nam se sprema apokalipsa ― rekla je Reine-Marie. ― Ako iz parka izjašu četiri konjanika, spašavamo se kako tko zna i umije, da ti odmah kažem. ― Lijepo ga je čuti kako se smije ― rekao je Gamache.

Otkako se rastao od Enid, Jean Guy mu se činio odsutnim, pomalo hladnim. Niti prije nije prštao od veselja, ali ovih je dana bio tiši nego inače, kao da je zid koji ga je i inače odvajao od svijeta postao još deblji, još viši. A uzak mostić koji ga je sa svijetom povezivao kao da je bio povučen.

Armand Gamache je znao da iz podizanja zidova nikad nije proizašlo ništa dobra. Da je ono što se ljudima činilo kao sigurnost zapravo bilo zatočeništvo. I da malo toga u zatočeništvu živi sretno. ― Trebat će vremena ― rekla je Reine-Marie. ― Avec le temps1 ― složio se Armand. Ali u sebi se ipak zapitao. Znao je da vrijeme može biti lijek. Ali isto tako i da može nanijeti još više štete. Šumski požar s vremenom može progutati sve.

Gamache je bacio još jedan, posljednji pogled na dvoje mladih i vratio se svojem razgovoru s Reine-Marie. ― Doista misliš da ne želim na izložbu? ― upitao ju je.

Reine-Marie je nekoliko trenutaka razmišljala. ― Nisam sigurna. Recimo da mi se čini da ti se ne žuri previše.

Gamache je kimnuo i promislio. ― Znam da će svi biti tamo. Pretpostavljam da bi moglo biti neugodno. ― Uhitio si jednoga od njih za ubojstvo koje nije počinio ― rekla je Reine-Marie. Nije to rekla kao da ga optužuje, nego tiho i nježno. Kao da pokušava izmamiti suprugove osjećaje na vidjelo, osjećaje kojih možda još niti sam nije bio svjestan. ― A to se u dobrom društvu ne smije? ― upitao je, smiješeći se.

1

S vremenom, franc.