Nakladnik HENA COM Biblioteka: Nokaut knjiga 3. Urednik: Božidar Alajbegović Za nakladnika: Uzeir Husković Glavna urednica: Nermina Husković Lektura: Boris Andrijašević Grafičko oblikovanje: Goran Stančić Zagreb, ožujak 2014. 1. izdanje Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2014. Copyright © Denis Peričić, 2014. Ilustracija naslovnice: Copyright © Vjeran Miljenović
Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.
Denis Peričić
Ljubav, zlo i naopako Priče
Hena com
I.
Železni čovek Pokretne slike
Kajkavskim izrazom Železni čovek naziva se figura oklopnika što posljednjih desetak godina, zahvaljujući ondašnjoj Varaždinskoj banci i gradskoj Turističkoj zajednici, ponovno stoji na Trgu kralja Tomislava u Varaždinu, na istom mjestu gdje je početkom 20. stoljeća služila kao cimer trgovine željeznom robom Eugena Redla na gradskome Korzu. Vrijeme kada Redl drži tu trgovinu labuđi je pjev staroga Varaždina – razdoblje između smrti skladatelja i gitarista Ivana Padovca i rođenja slikara Miljenka Stančića, posljednje razdoblje nevinosti prije nego što će ratni i poratni pokolji zauvijek razoriti osamstoljetnu idilu baroknoga grada. No, iz tog vremena, kao i od povijesne osobe Eugena Redla, naša priča preuzima samo neke slikovite segmente, pa je traženje povijesnih točnosti odnosno netočnosti izlišno, jer su likovi i događaji izmišljeni, a njihova eventualna sličnost sa stvarnim likovima i događajima tek je dio književnoga konstrukta. Povijesna osoba Eugena Redla ovdje je predstavljena (i kao stvarno mogući rođak) 7
Denis Peričić
Alfreda Redla, naslovnog lika filma Oberst Redl (Pukovnik Redl) iz 1984. godine u režiji proslavljenoga mađarskoga sineasta Istvána Szabóa kojega je autor, pet godina nakon nastanka ove priče, imao čast i zadovoljstvo upoznati u prilici predstavljanja Studije o ekonomskim i kulturnim utjecajima, napose vezanih uz koprodukcije, teritorijalizacijskih klauzula Nacrta državnih potpora za filmske i audiovizualne produkcije u organizaciji Europske komisije 6. srpnja 2007. godine u Bruxellessu.
Vu Varaždinu na placu ja pajdašicu mam… ja pajdašicu mam… ja pajdašicu mam… Varaždin… To je glazba, a ne Mozart, s kojim mu dosadni snobovski susjedi pune uši vrteći pomodne gramofonske ploče s naljepnicom “His master’s voice”; kakav Mozart, kakav Don Giovanni, mislio je i inatljivo nastavljao pjevušiti: Vu Varaždinu na placu… ja pajdašicu mam… Polako, gotovo nepomično, trusio je čašicu za čašicom i monotono, usana poprilično blentavo iskrivljenih u onakvu grimasu kakva se obično zaledi na licima dobrohotnih pijanaca, sa svog prozora motrio špancirung na Korzu, ne bi li podno Gradske vijećnice, što se nalazila sučelice njegove kuće, kad-tad zapazio puteno, tek propupalo stvorenje koje će mu, bio je već siguran, svojim vrckavim hodom i rosnim licem iznova pomutiti i ono malo pameti što mu je ostalo. Vu Varaždinu na placu… ja pajd… Podrigne neočekivano i skoro se stušti s ligeštula koji je tako postavio da 8
Ljubav, zlo i naopako
ga izvana nitko ne može vidjeti, a da on – osim zvonika i sata na vijećničkome tornju – ipak vidi sve: mozak je mozak, ej što ti je mozak, ponavljao je poluglasno, diveći se konstrukciji zrcala što ga je instalirao ukoso iznad prozora, tako da nitko tko prođe glavnim trgom ne ostane nezabilježen u njegovu – istina naopakom, ali svrsishodnom – kućnom motrištu. Tako zavaljen, gledao je, malo kroz prozor a malo u zrcalu, suncem okupane varaždinske palače, crkve i trgovine te njihove stanare u nemilosrdnoj potrazi za malo friškog zraka i tračkom topline koja će za koji dan nestati s monotonim i neprekidnim jesenjim izmaglicama. Tada će se sjajne varaždinske vizure i od njih neodvojivi nakićeni Varaždinci, znao je Redl, uvući jedni u druge, sami u sebe, a na njegovu prozoru i u njegovu zrcalu ostat će samo mračne draperije depresivnih tonova što će – e to Redl nije mogao znati, kao što nitko ne poznaje budućnost – još koju godinicu pričekati da se u Aninoj ulici rodi slikar koji će te i takve (da, upravo stančićevske) sumorne varaždinske vedute izvući iz besmisla. No tko će mene izvući iz besmisla, zapitao se Redl kao da ga je iz čudnog sukoba optikā – prave i zrcalne – odnekuda slučajno pohodila misao koja luta kroz barijere vremena. Pomisli tako na tu žalosniju opciju svoje pozicije i umah mu se isprave nakreveljena usta, podrig zastane, smiri se i čašica, dok mozak, ta neuhvatljiva mu kategorija, počne odjednom raditi kao mehanizmi najfinije željezne robe što ju je prodavao u svom dućanu. E, kako bi lako bilo da je sve lako kao ti – rekne i pogleda na kutak pročelja gdje se ponosito kočio Železni čovek. 9
Denis Peričić
Kako bi lako bilo kad bi sve bilo lako srediti i posložiti kao što je bilo lako posložiti tebe – govorio je bezglasno željeznoj figuri oklopnika na cimeru. S pomalo pretjeranim beznađem Redl ustvrdi da željezarija, tehnika i mehanika, koliko god preciznosti i truda zahtijevale, nisu ni na koji način usporedive s izazovima svakodnevnoga života: s politikom (koja je dakako kurva), s tzv. “međuljudskim odnosima” (za koje nikada nije imao osjećaja), s obiteljskim životom (koji mu je poprilično patio), s vjerom (koju je – tako je procijenio njegov bratić, k. u. k. oberst und obavještajac – nije bilo uputno preveč, tak vele Varaždinci, isticati), a bogme i s – ljubavlju… A s varaždinskoga je placa u taj čas – aleluja! – na Korzo dolelujala, dokoračala Ona, koraka laka, kao da hoda po oblaku: ustao je iz ligeštula i uspio uživo (tj. ne u zrcalu) uhvatiti trenutak kad je Ona – kao u usporenom filmu (je li mu to mozak bio usporen ili je vrijeme stalo, Redl nije znao), kao kad onaj majmun u kinu zaplete rolu s Charliejem Chaplinom – okrenula glavu, i… /učinilo mu se – negdje u polupijanoj, obrnutom optikom i mutnim mislima dodatno opterećenoj svijesti – kao da su se u tom trenutku posložile sve mehaničke jednadžbe ovoga svijeta, i ne samo ovoga, nego i onoga, koji se ne mjeri matematičkim, nego magijskim formulama/ …i njezin je pogled, bistar i pitom i divlji, uhvatio njegov, tako mu se barem učinilo, i Ona mu se nasmiješila blistavo poput iskre svjetlosti koja je upravo /BUM!/ izletjela iz kovačnice na budućem Stančićevu trgu gdje nasljednici starog Padovca i njegovoga slijepog 10
Ljubav, zlo i naopako
muzikantskog sina kuju materijal što će uskoro biti pretočen u željeznu robu i biti prodavan kod Redlovog, tak vele Varaždinci kajkavci, Železnog čoveka… U trenutku kad je zabljesnuo Njen osmijeh, u trenutku u kojem kao da se, valjda od udaljene kovačke iskre, pomaknula i mala figura cimera, učini mu se također da je smogao snage – ali nije mogao biti siguran – da joj uzvrati signal, da joj dadne do znanja… Ali ne, nije mogao biti siguran da je iskoristio priliku: iskoristiti priliku, to Redl, naime, nije umio, jer iskoristiti priliku bilo je pitanje hrabrosti. Hrabrosti koje Redl nikad nije imao. Ni kad je u pitanju bila politika, ni tzv. “međuljudski odnosi”, ni obiteljski život, ni vjera, a bogme ni ljubav. Redl, jednostavno – spoznao je to po tko zna koji put zavidno motreći stamenu figuru oklopnika – nije bio Železni čovek. Noć koja je uslijedila bila je strašna. Veći dio popodneva proveo je na tavanu, u ligeštulu, u potpunome bunilu alkohola i razuzdanih libidoznih misli pomiješanih s očajničkim grčenjem nad nemoći vlastite naravi, naravi koja ga je vazda onemogućavala da učini ono što je znao da je pravo i što želi te koja ga je uvijek nagonila da radi ono što nije pravo i što ne želi. Proveo je tako gotovo cijeli dan pijući, sanjareći, trveći se i mučeći, a da nije ni oka sklopio, pa se, krajnje iscrpljen, s večeri – a bez večere – nije ni potrudio dovući do bračnoga kreveta, gdje je žena ionako sretna ako ga nema, nego je, onako satrt, ostao crkavati u svojoj jadnoj promatračnici. 11
Denis Peričić
Pokušao se barem malo pribrati, osvježiti i otrijezniti, ali je odustao ubrzo, čim ga je – napokon – zarobio san. Ali, jadna li mi majka, što je tada – u snu iz kojeg se nije mogao otrgnuti – morao proživljavati! Konačno sklopivši oči, iza njega su se sklopile i vratnice Gehene, i pomisao takvog sadržaja bilo je posljednji izraz njegove volje i svijesti. Sve ostalo bio je doista pakao. A u tom paklu ponovno je proživljavao trenutak kad je Ona – valjda je ipak tako bilo? – uperila pogled i blistav osmijeh baš prema njemu i njegovu prozoru (ili se samo nasmiješila, jer svi to čine, svaki dan iznova, kad je ugledala simpatičnu figuru oklopnika na cimeru?), no taj se trenutak u njegovom infernalnom snu protegao preko svih granica vremena i prostora. Osjećao se poput Charlieja Chaplina kad se kino operateru zapetlja rola, pa se jedna jedina sekvenca – sekvenca na pokretnoj traci iz Modernih vremena – vraća po nekoliko puta, i to usporeno, i jedan se jedini pokret glave – Njene glave – koji traje djelić sekunde, ponavlja u beskraj kao da se u tome prikriva neko otajno, nespoznatljivo značenje. Zvonik i sat su se smijali, smijala se i Ona, smijala se jednolično po bezbroj puta, a istodobno su u kovačnici, u ozračju alkemijske peći, ludovali nekakvi demonski patuljci, mahnito nastojeći natjerati željezo da doslovce ispusti dušu; iskre su mu sijevale pred očima, sijevao je Njezin pogled, Njezin osmijeh, slijepi starac Padovec tamburao je po svojoj gitari s dva vrata, okretao se Njezin vrat, okretao se njegov vrat, pokretna traka se vraćala pa zastajala, vrijeme ovo i sva druga trzala su se naprijed-natrag, negdje u gradu rađao se mrtvi dječak, kovači 12
Ljubav, zlo i naopako
su mu tukli čekićima po golome mozgu kao po nakovnju, a Redl nije imao ni snage ni hrabrosti da se odmakne od tog zlosretnog karusela, čiji se ringišpil naglo zaustavio ocrtavajući, nalik kolu sreće, zastrašujuće, neostvarive kombinacije geometrijskih likova ispisanih tajnovitim slovima, brojkama i znacima. Iz središta karusela, u točci koja je sažimala sve ovo zvukovlje, slikovlje i oćutje, počeo se rađati novi svijet, stvarajući jednu veliku iskru što je poput kuglaste munje odskočila iz njegove glave, odbila se o zrcalo i u obliku zrake svjetlosti udarila u hladno, nepostojeće srce oklopnika na pročelju kuće. Boreći se s noćnom morom, Redl je jecao, nemoćan da skupi snagu, da skupi hrabrost… Iako ne bješe veći od pučkoškolskoga djeteta, Železni čovek te je noći počeo rasti. Transformacija je bila mirna, mnogo mirnija od znojne, zahuktale oniričke saune u kojoj se koprcao Redl. Kad ga je – još u onom pravom, ljudskom vremenu, dakle za podnevnog susreta Redlova i Njena pogleda – pogodila iskra iz kovačnice (ili odnegdje drugdje?), Železni čovek pokušao se prisjetiti onih pradavnih trenutaka kada je bio Adam bez oblika, prije nego što mu je Bog, poput velikog alkemičara, udahnuo dah i riječ. No, bez obzira na to što je tada bio jedno s Adamom, nije mogao točno razumjeti svoje tadašnje misli ni osjećaje, kao što ni ljudi ne razumiju ni same sebe, a kamoli druge ljude. Železni čovek skoči s pročelja i nezgrapnim no čvrstim korakom krene u grad.
13
Denis Peričić
Je li ga pritom vodila svjesna misao, ili je njegovim marioneti nalik pokretima upravljala neka nevidljiva ruka, ili je pak samo robotski nastojao ostvariti ono za što njegov ljudski gospodar nije imao snage i hrabrosti, to ne znamo, ali znamo da se Železni čovek odmah upravio prema Njenom domu. Njen dom nije bio daleko: u malome gradu sve je blizu; kao u stisnutim uličicama geta, uske se kuće naguravaju u tišini, živeći neki svoj život i ne mareći za kratkotrajne tuge i sreće stanovnika koji se tako brzo izmjenjuju unutar njihovih sobičaka i zaparenih kuhinjica. Kako je Železni čovek svojim mehaničkim špancirungom sve više upoznavao grad, tako mu se, kroz nijemi vizir, vjerojatno ukazivao sve manjim i beznačajnijim, a njegova tek rođena pojava sve većom i važnijom. Valjda je stoga i sâm ojačao, hitro prerastavši stas pučkoškolska dječarca i razvivši se do pravog viteza crnog oklopa, sjajnoga štita i britkoga mača. Ne smijemo zato isključiti ni mogućnost da se Železni čovek, osokoljen vlastitom rastućom snagom, toliko suprotnom nemoćnom ozračju ljudskoga bivanja, u jednom trenutku možda ponadao da će poprimiti sve odlike Božjega stvorenja. Možda je u toj zabludi pokušao i oblikovati kakvu riječ, no sigurno je da iz njegove iskovane glave nije izašlo ništa osim bijesnog, ustajalim uljem natopljenog daha… Ustajali dah jasno se ocrtao u zraku: zahladilo je naglo. Pekli su ga po nebrojeni put u dubokom snu: bio je četvoren konjima, razapinjan na križu i vješan na galgama. 14
Ljubav, zlo i naopako
U poludjelom kolopletu pomračenih sunaca i orbitalnog plesa sviju nebeskih sfera Redl je vidio i svoju glavu kako se, kao kakva odmetnuta planeta, vrti kroza sve postaje kružnoga univerzuma, tek se nakratko vraćajući na pripadajuća joj ramena, i to samo da bi je demoni ponovno odrubili. U jednom je trenutku – jednom od svojih lutajućih glava – spazio prizor koji mu se učinio strašnijim od svih muka istrpljenih tijekom toga dramatičnog astralnog putovanja: ugledao je Železnog čoveka, ne u onome malenom obliku s cimera, nego sada već velikoga, odvažnog i snažnog, gdje ponosito, odbjegao s postolja na kojem je bio zakovan i odvijen od zavrtnja što su ga držali pričvršćenog na pročelju kuće, kroči ulicama grada koji se smanjivao pred njegovim mamuzama. U bunilu je Redl vidio i kako Železnoga čoveka napadaju dva druga stvora, također poznata mu s varaždinskih cimera: toljagom naoružan Divji čovek i Črni orel raskošnih krila i ljutita pogleda. Razuzdani i agresivni, tukli su po Železnom čoveku sa zemlje i iz zraka, a oklopnik je njihove napade vješto odbijao štitom, barem zasad ne potežući mač koji mu je visio okačen za metalnim opasačem. U sljedećem trenutku Redlovu svijest ispuni jedna zraka crne svjetlosti: doimalo se kao da je došla izvana, kao da se kovačka iskra odbila od sjajne površine cimera i, tako zatamnjena, kroz prozor ušla u zrcalo njegove promatračnice i odatle se prelomila ravno u njegovo čelo. Oznojen i drhtav, Redl se probudi i skoči do prozora. Nagne se kroza nj ne bi li provjerio nalazi li se cimer još na svome mjestu, no Železnog čoveka tamo, dakako, više 15
Denis Peričić
nije bilo. Netipično za to doba godine, kad su podneva još topla ali večeri već prohladne i maglovite, u gradu je mirisalo na snijeg. Kako se Redl, u svojoj sumanutoj potjeri za pobjeglim oklopnikom, približavao Njenom domu, bivalo je sve hladnije, a goleme količine u žurbi ispuštenog daha gotovo da su se ledile u reskom noćnom zraku. No nije tome pridavao posebnu važnost: žurio je kao nikad u životu, a ionako je sav bio grozničav, naizmjence kupan znojem i srsima zimice, posljedicama pijanstva i stravičnoga sna. U stvari, nije se obazirao ni na što: ni na hladnoću, ni na grozno stanje u kojem se nalazio, ni na moguće opasnosti koje su ga – e to je znao – neizbježno očekivale. Trčao je kao lud ne bi li do Njenog doma stigao na vrijeme, prije no što je posjeti Železni čovek. Železni čovek taman je bio toliko narastao da je još uvijek mogao bez sagibanja proći kroz vrata Njenog doma. S lokotima nije imao poteškoća: bio je to njegov element, s kojim se snalazio kao što se riba snalazi u vodi. Jednostavno bi gurnuo željezni prst u ključanicu i sva bi se vrata sama od sebe otvarala. Začudo, iako teška i bučna koraka, nitko se nije probudio dok je stupao škripavim stubištem. Tako je, neprimjećen (istodobno dok je Redl soptao jureći preko Korza) kročio u Njenu sobu, zatekavši je kako spava, ljepšu no ikada, poluotvorenih ustiju i dugih crnih trepavica položenih na najgornje među blago izraženim pjegama na mliječnome licu. 16
Ljubav, zlo i naopako
Stajao je Železni čovek nekoliko trenutaka kao da je zadivljen ljepotom mlade usnule žene. Stajao je kao da razmišlja što učiniti, kako joj prići, treba li joj uopće prići? Tako bi, vjerojatno, o tom prizoru sudio nezavistan promatrač, ali krajnje bi pogrešno bilo pridavati Železnom čoveku neodlučne osobine njegova ljudskog dvojnika Redla. Mnogo je izglednije da je Železnoga čoveka mučio nedostatak organa kojime bi ostvario svoje težnje. Oklopom, mačem i štitom nije mogao ispuniti mušku želju. Ili je mogao? Kako bilo da bilo, kad već nije imao organ koji bi narastao i njime se, bez razmišljanja, poslužio – Redl ga je imao ali se nije odvažio njime poslužiti – Železni čovek nastavio je rasti cio, sada pak u većim i grotesknijim razmjerima. Kad je Redl protrčao kroz nekolicinu otvorenih vrata, Železni čovek bio je već tako velik da se od njegovoga tijela uopće nije moglo ući u Njenu sobu: Redl je morao zastati pred ogromnom željeznom preprekom koja je blokirala ulaz. Prije nego što je uspio išta izustiti, od veličine Železnoga čoveka čitav se zid sobe srušio, a iz ruševne prašine pred Redlovim se očima ukazalo titansko biće koje maše mačem i štitom kao golemim pestima: podsjetilo ga je to na scenu iz Mozartovog Don Giovannija, onu u kojoj duh grandioznih dimenzija stupa na pozornicu, rušeći sve barijere između publike i gledališta, između ovoga i onoga svijeta. Nakratko zavlada tišina: obojica zastanu; čulo se samo duboko disanje željeznih pluća. A onda, iza gorostasova 17
Denis Peričić
silnoga tijela, Redl ugleda Nju kako – položenih trepavica i poluotvorenih usana, valjda u duboku snu ili u transu – lebdi uspravno posred sobe, polako se ali sigurno približavajući isukanom maču Železnoga čoveka. U međuprostoru između Železnoga čoveka i njega… /Krajičkom oka u crnom je oklopu ugledao Njen odraz: no Žena u mutnom zrcalu bila je budna i nasmijana. Lilith? Eva? Što je ovo? Ali nije imao vremena razmišljati o nečemu što se doimalo kao opsjena, jer…/ …mogao ih je vidjeti gdje struje nad kamenjem i prašinom razorena zida: riječi, riječi čije značenje nije znao, na jeziku koji je poznavao samo po nekim citatima iz svetih knjiga, te su riječi stigle niotkuda, iz provalije između dvaju svjetova, i hitro se zavukle u Redlova usta. Potom su, mimo njegove volje, ali i bez njegova protivljenja, izašle podno njegova jezika, istina čudno i nemušto zazvučavši, no svejedno glasne i zapovjedne. Doživio ih je kao Božji dar – ta barem neko korisno čudo da se zbi u ovoj nemogućoj noći – očekivajući da će na njihov spomen Železni čovek odjednom iščeznuti, ili se barem sasuti u hrpu otpada, ili se smanjiti na omjere pučkoškolskoga dječarca… Ništa se od toga ne dogodi. Riječi nisu važne tek same po sebi, važno ih je i znati artikulirati, shvati Redl, koji ih artikulirati nije znao, i koji je s artikuliranjem pravih riječi vazda imao problema, čak i u najsvakodnevnijim situacijama, od politike (koja je kurva), tzv. “međuljudskih odnosa” (u kojima se snalazio nije nikako), obiteljskoga života (koji je itekako patio), vjere (čiju je riječ svjesno zapostavio), i, napokon, do – ljubavi, koju nije bio u stanju 18
Ljubav, zlo i naopako
riječima izraziti; pa kako bi onda znao pravilno oblikovati čarobne, magijske riječi?! Ipak, izgovorene riječi otajnih suzvučja, ma kako traljavo oblikovane bile, požnjele su ohrabrujuć učinak: na njihov spomen Železni čovek spustio je mač i štit, i, onako ogroman, okrenuo se na peti, glavom bez obzira pobjegavši kroz drugi zid, srušivši i njega kao da je izgrađen od one tvari od koje sazdani su snovi, te zakoračio s prvoga kata nogom izravno dosegnuvši tlo. Redl se posljednji put osvrnuo za Njom, koja je sada mirno spavala u svom krevetu, kao da se ništa nije dogodilo. Hoće li ujutro zidovi opet biti na mjestu, u to nije mogao biti siguran, ali je bio siguran da će s Njome biti sve u redu, a također i da je više nikada neće vidjeti. Vani je padao snijeg. Nije mu mogao izmaći. Koliko god žurio, Železni čovek bio je dovoljno velik da ga uvijek, čak i iz daljine može držati na oku. Nije mu ni znatnije odmicao. Koliko god Železni čovek imao krupniji korak, toliko se Redl brže kretao. Monstruma, doduše, nije smetala zima, ni snijeg koji je zavio grad i okolicu: a upravo se na rub grada uputio Železni čovek, nagnavši Redla da posumnja u neku zamku što mu se priprema u šumi, onkraj rijeke. Unatoč zimi i pogibeljima, Redl je bio riješen sustići čudovište i svesti ga na prvotnu mjeru, bez obzira na cijenu koju će to iziskivati. Železni čovek uputio se u smjeru Međimurja, prošavši pokraj židovskoga groblja i nastavivši prema Dravi. 19
Denis Peričić
Došavši do groblja sa zakašnjenjem, Redl s nevjericom primijeti kako je sve zaraslo i zapušteno te da su mnogi spomenici nagriženi zubom vremena ili namjerice uništeni. Mada ga više ništa nije moglo iznenaditi, nekako mu se nije uklapalo u priču da bi Železni čovek u svom pohodu oskvrnuo groblje. Pogledavši bolje, dobi i potvrdu svoje sumnje: na mnogim su se grobovima nalazile godine iz budućnosti… Njegovim sada već stubokom izmijenjenim mozgom prođu trnci nagovještaja koji je u svojoj napetoj tajnovitosti bio daleko zloslutniji od drame što ju je upravo proživljavao. Našao je Železnoga čoveka tamo gdje je i pretpostavljao da će se zaustaviti: na obali Drave. Zatekao ga je u već poznatome mu društvu: tamo su bila još dva monstruma, Divji čovek i Črni orel. No, za razliku od situacije iz Redlova paklenog sna, kada se oklopnik samo štitom branio od napada s kopna i iz zraka, Železni čovek (koji je očito prestao rasti, ali nije izgubio ništa od postignute snage i veličine) sada je, poput Anđela Osvete, moćnim mačem udarao po izmrcvarenim tijelima divljaka i ptičurine što su jecali i preklinjali za milost dok se njihova krv ljeskala na napadalu snijegu i slijevala se u staro korito rijeke koju je led bio gotovo već posve prekrio. Kao što mu se nije svidjelo ono što je Železni čovek namjeravao učiniti s Njom – što god da je namjeravao učiniti – Redlu se ne svidi ni ovo besmisleno osvećivanje te, prvi put u životu posve oslobođen nemoći i straha, krene prema oklopljenom čudovištu izniklom s pročelja njegove skromne malogradske trgovine. 20