Nakladnik HENA COM Zagreb, rujan, 2012. 1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Suzana Janašić Prevoditeljica: Dunja Novosel Grafičko oblikovanje: Goran Stančić Copyright © za hrvatsko izdanje HENA COM, 2012. Copyright © 1943 Sabahattin Ali Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava
Objavljivanje ove knjige potpomoglo je Ministarstvo kulture i turizma Republike Turske
Sabahattin Ali
Madona u krznenom kaputu Roman
Prevela s turskoga Dunja Novosel
Hena com Zagreb, 2012.
Madona u krznenom kaputu
O
d ljudi koje sam dosad susreo, jedan je čovjek na mene ostavio možda najveći dojam. U međuvremenu se, dok su mjeseci prolazili, nikako nisam mogao osloboditi tog utiska. Kad god ostanem sam, pred očima mi oživi čisto lice Raif-efendije i njegovi pomalo odsutni pogledi te oči, koje se unatoč tome, kad god nekoga susretnu nastoje nasmiješiti. Međutim, on ni po čemu nije bio izuzetan čovjek. Štoviše, bio je posvema prosječan, bez ikakvih posebnosti, jedan od stotina ljudi koje vidimo svaki dan oko sebe i prolazimo pored njih i ne pogledavši ih. Bilo je sigurno da ni u poznatim ni u nepoznatim stranama njegova života nije bilo nečega što bi zainteresiralo čovjeka. Kada vidimo tako nekoga, puno puta se zapitamo: „Zašto ovi žive? Što nalaze u životu? Koja to logika, kakva filozofija naređuje da ovi hodaju okolo po svijetu i dišu?“ Ali misleći tako, gledamo samo vanjštinu tih ljudi, nikada ne razmišljamo da i oni imaju svoju glavu i da se unutar nje nalazi mozak prisiljen na 5
Sabahattin Ali
rad, htjeli oni to ili ne htjeli, te da kao zaključak proizlazi da će svaki od njih imati i sebi svojstven unutarnji svijet. Ako obratimo pažnju na to kako nisu dozvolili da se taj tajni svijet pojavi vani i zainteresiramo se za njega najprostijom znatiželjom jednog ljudskog bića, tamo gdje on vlada onim što nisu duhovno proživjeli, možda ćemo vidjeti stvari kojima se uopće nismo nadali i susresti se sa bogatstvima koja nismo očekivali. Ali ljudi zbog nečega više vole istraživati stvari za koje već nagađaju što bi mogli pronaći. Nesumnjivo je lakše pronaći junaka koji će ući u bunar za koji se zna da na njegovu dnu živi aždaja, nego čovjeka koji će pokazati hrabrost i ući u bunar za koji se uopće ne zna što se nalazi na njegovu dnu. I to što sam pobliže upoznao Raifefendiju, samo je igra slučajnosti. Nakon što su me izbacili s mjesta sitnog činovnika u jednoj banci - zašto su me izbacili još ne znam, meni su rekli isključivo zbog mjera štednje, ali su idući tjedan postavili nekog čovjeka na moje mjesto - u Ankari sam jedan dug period tražio posao. Sitan novac koji sam imao omogućio mi je da provedem ljetne mjesece ne živeći bijedno, ali je nadolazeća zima nalagala da se kraju privede spavanje na sofi u sobama prijatelja. Nije mi ostalo novca čak ni da produžim valjanost kartice s kojom sam jeo u gostionici, a koja je isticala za tjedan dana. Kada doista ne bih prošao mnoge prijemne ispite kojima sam znajući da neću proći pristupao, iz nekog bih se razloga ponovno rastužio; dobivši odbijenice od trgovina kojima sam se obraćao tražeći posao proda6
Madona u krznenom kaputu
vača bez znanja mojih prijatelja, hodao bih u očaju do pola noći. Ni na pijankama na koje bih tu i tamo bio pozvan od strane svojih poznanika nisam mogao zaboraviti beznadnost svoje situacije. Ono što je u svemu bilo čudno jest činjenica da usprkos tome što je moja muka rasla i što je oskudica u kojoj sam se provlačio od danas do sutra postajala nemoguća, moja povučenost i stidljivost su se povećavale. Kada bih na ulici susreo neke poznanike kojima sam se ranije obraćao da mi pronađu posao i od kojih nikada nisam doživio ružan tretman, zabrzao bih pognuvši glavu; promijenio sam se čak i prema prijateljima koji su me ranije znali nahraniti i od kojih sam slobodno tražio i bez ustezanja posuđivao novac. Kada bi me upitali „Kakva je situacija?“ uz nevješti smiješak odgovarao sam: “Nije loše...nalazim neke privremene posliće!“ i odmah bježao. Koliko god sam veliku potrebu imao za ljudima, toliko se povećavala i moja potreba da od njih pobjegnem. Jednog dana, uvečer, šetao sam polako samotnim putem između kolodvora i Sergievija, htio sam u svojoj duši stvoriti pozitivno ozračje dosita uvlačeći u sebe veličanstvenu jesen Ankare. Sunce koje se reflektira u prozorima Narodnog doma i prekriva zgradu od bijelog mramora rupama boje krvi, dim za koji se ne zna je li para ili prašina a izdiže se nad stablima bagrema i mladicama borova, radnici koji se vraćaju sa koje god već građevine, hodaju u dronjavim odijelima, tihi i malo pogrbljeni, asfalt na kojemu se mjestimično protežu tragovi automobilskih guma... Sve to izgledalo je zadovoljno svo7
Sabahattin Ali
jim postojanjem. Sve je prihvaćalo sve onakvim kakvo jest. U toj situaciji ni meni nije preostajalo ništa drugo. Upravo u tom trenutku pokraj mene je brzo prošao jedan automobil. Kada sam pogledao okrenuvši glavu, lice iza stakla učinilo mi se poznatim. Isto tako, automobil je nakon par metara stao, vrata su se otvorila, jedan od mojih školskih prijatelja, Hamdi, dozivao me je ispruživši vrat. Sagnuo sam se prema njemu. „Gdje ideš?“ pitao je. „Nikud, šećem.“ „Dođi, idemo do mene!“ Ne sačekavši moj odgovor napravio mi je mjesta pored sebe. Prema onome što mi je ispričao putem, dolazio je iz obilaska nekih tvornica tvrtke za koju radi: „Telegramom sam javio kući da dolazim, zasigurno spremaju doček. Inače te se ne bih usudio pozvati“, rekao je. Nasmijao sam se. Hamdija s kojim sam se inače često viđao nisam vidio otkako sam napustio banku. Znao sam da se bavi posredništvom pri trgovini strojevima i tako tim, da je istovremeno pomoćnik direktora u jednoj tvrtci koja se bavi šumarskim poslovima i sječom, te da prilično dobro zarađuje. U razdoblju kada sam bio bez posla nisam mu se obratio isključivo zbog sljedećega: ustručavao sam se misleći da će pretpostaviti da sam došao ne da ga zamolim da mi pronađe posao, već da mi novčano pomogne. „Još uvijek si u banci?“, pitao je. 8
Madona u krznenom kaputu
„Ne, otišao sam“ rekoh. Začudio se: „Gdje si prešao?“ Nevoljko sam odgovorio: „Na tržištu sam!“ Kratko me promotrio od glave do pete, pogledao moju odjeću i kao da se nije pokajao što me pozvao u svoju kuću, lupkajući me po ramenu uz prijateljski smiješak reče: „Večeras ćemo popričati i pronaći rješenje, ne brini!“ Izgledao je zadovoljan svojom situacijom i samopouzdano. Znači, došao je i u stanje da si dozvoli luksuz da pomaže poznanicima. Zavidio sam mu. Stanovao je u maloj, ali dražesnoj kući. Imao je pomalo ružnu, ali milu suprugu. Bez imalo ustezanja poljubili su se preda mnom. Hamdi se otišao oprati ostavivši me samog. Budući da me nije predstavio supruzi, ne znavši što da učinim, ukočio sam se nasred gostinjske sobe. Njegova supruga je isto tako stajala kraj vrata i neopazice me promatrala. Činilo se kao da je pomislila reći: „Izvolite, sjednite!“ Međutim kasnije se, ne vidjevši tome potrebe, polako povukla van. Razmišljao sam o razlogu zbog koga me Hamdi, koji nikada nije bio od onih što zanemaruju ljude, štoviše, koji je jako pazio na takva pravila ponašanja i koji je upravo toj pažnji dugovao dio svog životnog uspjeha, ovako ostavio nasred kuće. Jedan od temeljnih običaja ljudi koji su prešli na važne pozicije, bila je, čini se, i pomalo svjesna zaborav9
Sabahattin Ali
nost što su je pokazivali prema starim prijateljima koji su za njima zaostajali. Kasnije će postati do te mjere skromni i očinski nastrojeni da će prijateljima koje su dosad oslovljavali sa „vi“ odjednom drugarski početi govoriti „ti“, u pola će riječi prekidati sugovornika da bi upitali nešto besmisleno, i to na tako prirodan način, štoviše, u više navrata, uz suosjećajan smiješak pun milosti...Sa svim tim sam se posljednjih dana toliko često susreo da mi nije niti palo na pamet naljutiti se na Hamdija ili se uvrijediti. Samo sam namjeravao ustati, otići ne javivši se nikome i spasiti se te mučne situacije. Ali taman u tom trenutku neka je stara seljačka žena pokrivene glave, u bijeloj pregači i zakrpljenim crnim čarapama, ne pustivši ni glasa donijela kavu. Sjeo sam u jedan od tamnoplavih naslonjača sa srebrom izvezenim cvijećem i pogledao oko sebe. Na zidovima su bile obiteljske i umjetničke fotografije, u uglu, na jednoj polici za knjige, za koju se moglo pretpostaviti da pripada gospođi, uz nekoliko jeftinih romana nalazili su se modni časopisi. Nekoliko albuma poredanih ispod jednog stolića za kavu izgledalo je kao da su ih gosti često pretresali. Budući da nisam znao što da radim uzeo sam jedan od njih, no prije nego sam ga i otvorio Hamdi se ukazao na vratima. Jednom je rukom češljao mokru kosu a drugom zakopčavao gumbe bijele košulje u europskom stilu sa otvorenim ovratnikom. „E, kako si, da čujem, pričaj!“, pitao je. „ Ništa!...Pa rekao sam ti!“ Izgledao je zadovoljan što me sreo. Moguće zbog 10
Madona u krznenom kaputu
toga što je mogao pokazati što je postigao ili zbog toga što se, razmišljajući o mome stanju, veselio što nije poput mene. Iz nekog razloga, kada vidimo da se ljudima s kojima smo određeni period u životu provodili vrijeme na glavu sručila neka katastrofa ili su zapali u bilo kakvu muku, osjećamo olakšanje kao da smo se mi sami riješili tih nevolja i prema tim nesretnicima želimo pokazati zanimanje i samilost, jer kao da su na sebe navukli nevolje koje su mogle zadesiti nas. I Hamdi kao da se meni obraćao s istim osjećajima: „Pišeš li nešto?“, rekao je. „Tu i tamo...poeziju, priče!“ „Ima li makar kakve koristi od toga?“ Ponovo sam se nasmijao. On je, govoreći „Ostavi se tih stvari!“ pričao o uspjesima praktičnog života te kako, jednom kad se završi škola, isprazne stvari poput književnosti mogu biti samo štetne. Govorio je kao da daje savjet malom djetetu, nikad ne razmišljajući o tome da bi mu se moglo odgovoriti ili se s njime upustiti u raspravu i nije se ustručavao pokazati tu kuražnost gestama preuzetim iz životnih uspjeha. Gledao sam ga udivljeno, sa smiješkom na licu za koji sam osjećao da je prilično glupav, i tim sam ga svojim stanjem još više ohrabrivao. „Sutra ujutro svrati do mene“, govorio je, „vidjet ćemo, smislit ćemo nešto. Ti si pametan dečko, znam, nisi bio baš nešto marljiv, ali to nije važno. Život i neizbježnosti čovjeka nauče puno stvari... Nemoj zaboraviti...Dođi rano, da se vidimo!“ Govoreći to izgledalo je kao da je potpuno zabo11
Sabahattin Ali
ravio da je u školi i on bio jedan od vodećih ljenivaca. Ili je govorio odvažno zato što je bio siguran da mu to ovdje neću moći sasuti u lice. Učinio je pokret kao da će ustati, odmah sam se uspravio i pružajući ruku rekao: „Ispričaj me!“ „Zašto, još je rano...Ali ti najbolje znaš!“ Zaboravio sam da me pozvao na jelo. U tom trenutku sam se sjetio. Ali izgledalo je kao da je on u potpunosti zaboravio. Došao sam do vrata. Uzimajući šešir rekao sam: „Moje poštovanje gospođi.“ „Važi, važi, ti sutra svrati do mene! Ne žalosti se!“, pomilovao me po leđima. Kada sam izašao van, primjetno se smrklo, gorjela je ulična rasvjeta. Duboko sam udahnuo. Zrak, makar malo i pomiješan s prašinom, učinio mi se izuzetno čist i prozračan. Polako, polako sam hodao. Sljedećeg sam dana oko podneva otišao u Hamdijevu tvrtku. Međutim, kada sam sinoć izašao iz njegove kuće nisam imao nikakvu namjeru to učiniti. Ionako nije bilo otvorenog obećanja. Ispratio me stereotipnim riječima poput: „Vidjet ćemo, nešto ćemo smisliti, nešto ćemo uraditi!“ koje sam navikao slušati od svakog dobrog gazde kojemu bih se obratio. Otišao sam unatoč tome. U meni je, više od nade, iz nekog razloga bila želja da se povrijedim. Naprosto sam si želio reći: „ Sinoć si slušao ne pustivši glasa i prihvatio si njegov patronizirajući gard kojim se postavio prema tebi, hajde da vidimo, to treba istjerati do kraja, ti to i zaslužuješ! “ 12
Madona u krznenom kaputu
Portir me najprije odveo u jednu malenu prostoriju i pustio da čekam. Kada sam trebao izići pred Hamdija, osjetio sam da mi se na licu opet nalazi onaj glupavi jučerašnji smiješak i još sam se više naljutio na sebe. Hamdi je bio zauzet gomilom papira prostrtim pred sobom i gomilom službenika koji su ulazili i izlazili. Meni je pogledom pokazao na stolac i nastavio se baviti poslom. Ne usudivši se stisnuti mu ruku, sjeo sam na rub stolca. Sada sam se čudio kao da sam uistinu ja naspram njega superioran, štoviše patron, i smatrao sam takav tretman doista odgovarajućim za moj toliko poniženi ego. Kako je samo velik problem nastao između mene i mog školskog prijatelja koji me sinoć na putu primio u svoj automobil, svega u nešto malo više od dvanaest sati! Kako li su samo smiješne, izvanjske, kako su isprazne stvari faktori koji određuju odnose među ljudima, i naročito, koliko malo veze imaju sa stvarnom ljudskošću... Od sinoć se ni Hamdi ni ja nismo uistinu promijenili, ono smo što smo bili, ali unatoč tome, neke stvari koje je on saznao o meni a ja o njemu, neki sitni detalji, odveli su nas u različitim smjerovima... Ono što je stvarno čudno bilo je to što smo obojica prihvatili ovu promjenu onakvu kakva jest i smatrali je prirodnom. Moja ljutnja nije bila usmjerena prema Hamdiju, niti prema sebi samome, samo prema činjenici što se ovdje nalazim. U jednom trenutku kad se prostorija ispraznila, prijatelj podigavši glavu reče: “Našao sam ti posao!“ 13
Sabahattin Ali
Potom je dodao, uperivši u mene onaj odvažan i značajan pogled: „To jest izmislio sam ti posao. Nije ništa naporno. Pratit ćeš naše poslove u nekim bankama, naročito u našoj banci... Naprosto, nešto kao službenik za odnose firme s bankom...U slobodno vrijeme sjedit ćeš unutra i baviti se svojim poslom... Piši poeziju koliko hoćeš... Ja sam pričao s direktorom, oformit ćemo ti radno mjesto... Ali za sada ti ne možemo dati mnogo: četrdeset pet lira... U budućnosti će to naravno porasti. Ajde, uspješno ti bilo!“ Pružio je ruku ne ustavši iz naslonjača. Prignuo sam se i zahvalio. Na njegovom je licu bilo srdačno zadovoljstvo jer je učinio nešto dobro za mene. Mislio sam da on zapravo nikada i nije bio loš čovjek, samo je radio ono što je njegov položaj zahtijevao i možda je to zaista bilo potrebno. Ali, izlazeći van, na hodniku neko sam vrijeme oklijevao i dosta vagao bih li otišao u prostoriju koju mi je opisao ili se pokupio odande. Nakon toga sam, prešavši sporim hodom par koraka, pogleda uperenog pred sebe, prvog portira na koga sam naišao upitao za sobu Raifefendije1, prevoditelja. Čovjek je rukom pokazao na neka neodređena vrata i otišao. Opet sam zastao. Zašto se nisam mogao okrenuti i otići? Zar nisam 1
Efendi je naziv učenih ljudi i činovnika u Osmanskome Carstvu. U suvremenom turskom ima značenje „gospodin“; međutim koristi se za obraćanje starijim ljudima, pripadnicima nižih ili slabije obrazovanih društvenih slojeva. Treba imati na umu da ta riječ u turskome nema konotacije uvriježene na našim prostorima, naime ne veže se nužno za vjerska lica.
14
Madona u krznenom kaputu
mogao žrtvovati plaću od četrdeset lira? Ili sam se ustručavao da ne bih sramno povrijedio Hamdija? Ne! Nezaposlenost koja je trajala mjesecima, to što nisam znao gdje bih pošao, gdje bih tražio posao...I obeshrabrenost koja me već u potpunosti svladala... To su bile stvari koje su me zadržale u tom mračnom hodniku i natjerale da čekam drugog portira koji će tuda proći. Konačno sam nasumično odškrinuo jedna vrata i unutra ugledao Raif-efendiju. Nisam ga poznavao od ranije. Unatoč tome odmah sam osjetio da ovaj čovjek nagnut nad svojim stolom ne može biti nitko drugi. Poslije sam razmišljao odakle je poteklo ovo uvjerenje. Hamdi mi je rekao: „Dao sam ti postaviti stol u sobu našeg prevoditelja za njemački, Raif-efendije, on je tih, jednostavan čovjek, nikome ne smeta.“ Potom je o njemu, u ovo vrijeme kada se svima govorilo gospodo i dame, i dalje pričao kao o efendiji. Moguće je da sam, zbog toga što je zamišljeni lik u mojoj glavi stvoren pod dojmom ovih opisa sličio sjedokosom, neobrijanom čovjeku s naočalama od kornjačevine kojeg sam tamo vidio, ušao bez imalo oklijevanja i čovjeka koji me, podigavši glavu, promatrao odsutnim očima upitao: „Vi ste Raif-efendija, zar ne?“ Čovjek nasuprot mene me par trenutaka promatrao. Nakon toga je tihim i uplašenim glasom rekao: „Da, ja sam! Vi ste sigurno službenik koji nam je došao. Maloprije su vam pripremili stol. Izvolite, dobro došli!“ 15
Sabahattin Ali
Prošao sam do stolca i sjeo. Počeo sam promatrati izblijedjele mrlje i pruge od tinte na površini stola. Kad bih se zatekao sučelice s nekim strancem, po običaju sam ga poželio poskrivećki proučiti i bježećim pogledima o njemu steći prve - i naravno pogrešne - spoznaje. Međutim vidio sam da on uopće ne osjeća tu želju i da se ponovno okupirao nagnuvši glavu nad posao pred sobom kao da ja i nisam u prostoriji. Tako je to trajalo do podneva. Ja sam već odvažno uperio pogled u ovoga pred sobom. Tjeme mu se počelo nazirati pod kratko ošišanom kosom. Ispod malih ušiju prema vratu pružalo se mnogo bora. Pomicao je ruke dugih i tankih prstiju među papirima ispred sebe i prevodio bez pola muke. Tu i tamo bi podigao pogled kao da razmišlja o riječi koju ne može pronaći i kad bi nam se susreli pogledi, na licu bi mu se ukazala kretnja koja je sličila smiješku. Iako je, kad ga se pogleda sa strane i odozgo izgledao prilično staro, lice mu je, pogotovo kad bi se ovako smiješio, imalo toliko nevin i djetinji izraz, da bi se čovjek začudio. Žuti brkovi ostriženih krajeva taj su izraz još više pojačavali. Pošavši oko podneva na ručak, vidio sam da on ne mrda i da je otvorivši jednu od ladica stola pred sebe izvukao kruh zamotan u papir i malenu metalnu zdjelicu s poklopcem. Rekavši „Dobar tek!“ napustio sam prostoriju. Iako smo danima sjedili jedan nasuprot drugome u istoj prostoriji, ništa nismo pričali. Sa većinom službenika sa drugih odjela sam se upoznao, 16
Madona u krznenom kaputu
pa čak smo predvečer, zajedno izlazeći, u nekoj kavani počeli igrati tavlu. Prema onome što sam od njih saznao, Raif-efendija bio je jedan od najstarijih službenika organizacije. Još prije nego je osnovana ova tvrtka, bio je prevoditelj banke s kojom smo sada povezani, a kad je tamo došao, to se više nitko nije sjećao. Govorilo se da je glava prilično brojne obitelji i da se sa plaćom koju zaradi mogu jedva uzdržavati. Kad sam pitao zašto mu tvrtka koja na razne stvari rasipa mnogo novca, kad je već veteran, ne poveća plaću, mladi službenici su, smijući se, rekli: „Glup je pa zato. Upitno je zna li i jezik pošteno!“ Međutim poslije sam saznao da njemački zna prilično dobro i da su prijevodi koje uradi vrlo točni i lijepi. S lakoćom bi prevodio svojstva drvene građe od jasena i jele koja je trebala stići preko jugoslavenske luke Sušak ili pismo vezano za način rada strojeva za poprečno bušenje i njihove rezervne dijelove; a ugovore koje je on preveo sa turskog na njemački direktor firme bi bez imalo oklijevanja odašiljao. Vidio sam da u slobodno vrijeme otvara ladicu stola i zadubljeno čita knjigu, ne izvadivši je van, pa sam ga jednog dana pitao: „Što je to, gospodine Raife?“ Pocrvenio je kao da sam ga uhvatio u nekome grijehu i promucavši „Ništa...jedan njemački roman“ odmah zatvorio ladicu. Usprkos tome, nitko u firmi nije vjerovao da on zna ijedan strani jezik. Možda su imali pravo, jer njegov izgled i geste nisu odavali čovjeka koji zna jezike. Kada bi govorio, iz njegovih se usta nije čula ni jedna strana riječ, niti se čulo da on sam priča o svom poznava17
Sabahattin Ali
nju jezika, u njegovoj se ruci ili džepu nisu vidjele strane novine ili zbirke. Ukratko, nije imao ni jednu zajedničku crtu sa ljudima koji cijelim svojim bićem viču „Mi znamo europske jezike!“. To što se oslanjao na svoje znanje i nije tražio povećanje plaće niti druge, bolje plaćene poslove, samo je još jače potvrđivalo to uvjerenje o njemu. Ujutro bi dolazio točno na vrijeme, ručak bi jeo u kancelariji, navečer bi, nakon što bi obavio sitnu kupovinu odmah odlazio kući. Iako sam ga nekoliko puta pozvao u kavanu, nije prihvatio. Rekao je „Čekaju me kod kuće“. Otac jedne sretne obitelji, mislio sam, jedva čeka vidjeti se s djecom. Kasnije sam vidio da to uopće nije tako, no o tome ću pričati kasnije. Ova njegova dosljednost i marljivost nisu sprečavale da ga se na odjelu prezire. Ako bi naš Hamdi pronašao u Raif-efendijinom prijevodu sitnu tiskarsku grešku, odmah bi pozvao sirotog čovjeka, a nekad je toliko bjesnio da bi došao i do naše kancelarije. Bilo je prilično lako shvatiti zašto moj prijatelj, koji je prema ostalim službenicima uvijek bio obzirniji i koji se povlačio da mu ti mladići od kojih je svaki uživao nekakav povlašten tretman ne bi ružno odgovorili, urla crvena lica da ga čuje cijela zgrada zbog prijevoda koji je kasnio nekoliko sati te tako maltretira Raif-efendiju, za kog je znao da mu nikad neće imati hrabrosti odgovoriti: Što je to što tako slatko opija čovjeka kao demonstracija moći i autoriteta nad drugim iz svoje vrste? Ali prilika za to, zbog neke delikatne računice, kao da se pojavi samo nekima određenima. 18
Madona u krznenom kaputu
Raif-efendija bi se s vremena na vrijeme razbolio i ne bi mogao doći na odjel. To su često bile beznačajne prehlade. Međutim, upala plućne maramice, za koju je rekao da ju je prebolio prije mnogo godina, učinila ga je opreznijim. Za vrijeme slabašne prehlade odmah bi se zatvarao u kuću, kada bi izlazio van oblačio bi više vunenih potkošulja jednu na drugu, kad bi se nalazio u uredu, nije nikad dao otvarati prozore i uvečer ne bi nikad išao bez šalova omotanih oko vrata i po ušima i bez dobrano podignuta ovratnika debelog ali pomalo otrcanog kaputa. Ni kad je bio bolestan nije zanemarivao posao. Tekstovi koje treba prevesti slali su mu se kući po jednom tekliču i za nekoliko sati se vraćali. Unatoč tome, u načinu na koji su direktor i naš Hamdi tretirali Raif-efendiju, bilo je nečeg što je željelo reći: “Vidi, ne otpuštamo te unatoč tvom sitničavom i boležljivom stanju!“ Nisu se ustručavali ni to mu svako malo reći u lice, svaki put kad bi se vratio nakon odsustva od nekoliko dana, dočekivali su sirotana sa zajedljivim željama za brzi oporavak: „Kako je? Daj Bože, konačno je prošlo?“ Uz sve to, i meni je Raif-efendija postajao dosadan. Nisam dugo ni radio u firmi. Sa aktovkom u ruci obilazio sam banke i državne urede koji su imali narudžbe kod nas, nekad sam sjedio za stolom slažući te dokumente kako bih mogao podnijeti izvještaj direktoru ili njegovu zamjeniku. Unatoč tome, stekao sam uvjerenje da je taj čovjek preko puta mene što prevodi ili čita „njemački roman“ iz ladice radnog stola i sjedi do te mjere 19
Sabahattin Ali
nepokretno da u čovjeku pobudi sumnju u to je li uopće živ, zaista jedno beznačajno i dosadno stvorenje. Mislio sam da bilo tko kome su u duši neke stvari neće moći odoljeti želji da ih izrazi, nagađao sam da se u ovako tihom i bezveznom čovjeku nalazi život ne puno drugačiji od života biljaka: dolazi ovamo kao stroj, obavlja svoje poslove, s meni nerazumljivom pažljivošću čita neke knjige i navečer se, obavivši kupovinu vraća kući. Moguće je da su u toj gomili potpuno istovjetnih dana, a možda i godina, bolesti bile jedina promjena. Prema onome što su pričali prijatelji, on je, otkako zna za sebe, tako živio. Sve dosad ne postoji nitko tko je ikad vidio da se taj zbog nečega uzbudio. Na najneutemeljenije, najnepravednije optužbe pretpostavljenih uvijek je odgovarao istim mirnim i bezizražajnim pogledom, predajući svoje prijevode tipkačici i uzimajući ih od nje, uvijek bi zamolio i zahvalio uz isti beznačajni smiješak. Jednog je dana ponovno, samo zato što je jedan prijevod kasnio jer tipkačice nisu pridavale pažnju Raifefendiji, Hamdi došao sve do naše sobe i prilično oštrim glasom viknuo: “Koliko ćemo još čekati? Rekao sam vam da imam hitnog posla i da ću otići. Još niste donijeli prijevod pisma što je došlo iz mađarske firme!“ Potonji je, brzo ustajući sa stolca, rekao: „Ja sam završio gospodine! Gospođe ga nisu uspjele prepisati. Dali su im druge poslove.“ „Nisam li vam rekao da ovaj posao svi trebaju žurno obaviti?“ 20