Neočekivano hodočašće

Nakladnik HENA COM Zagreb, listopad, 2012.

1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Suzana Janašić Prevoditeljica: Ira Martinović Grafičko oblikovanje: Goran Stančić Naslov izvornika Rachel Joyce, The Unlikely Pilgrimage of Harold Fry Copyright © Rachel Joyce 2012 All Rights Reserved Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2012.

Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava

Rachel Joyce

Neočekivano hodočašće Harolda Fryja roman

Prevela s engleskoga Ira Martinović

Hena com Zagreb, 2012.

Za Paula, koji hoda uz mene, i za mojeg oca, Martina Joycea (1936. – 2005.)

Tko pravu hrabrost želi vidjeti, Neka priđe bliže; Jer ovaj ovdje ostat će postojan, Na vjetru i na kiši.

Nikakve opasnosti Neće ga pokolebati U zakletvi Da bude hodočasnik.

John Bunyan, Put hodočasnika

1 Harold i pismo

P

ismo koje će sve promijeniti stiglo je jednog utorka. Jednog običnog jutra sredinom travnja koje je odisalo mirisima opranog rublja i pokošene trave. Haroldy Fry je sjedio za stolom svježe obrijan, u čistoj košulji i s kravatom, pred kriškom prepečenca koju nije jeo. Kroz kuhinjski prozor je netremice promatrao uredan travnjak, točno u sredini probijen Maureeninim sklopivim stalkom za rublje, s tri strane okružen susjedovom punom drvenom ogradom. ― Harolde! – povikala je Maureen dovoljno glasno da nadglasa usisivač. ― Pošta!

Harold je pomislio da bi baš i mogao izaći, ali jedini posao kojeg se mogao sjetiti bilo je košenje travnjaka, što je već obavio jučer. Usisivač je zamuknuo i pojavila se njegova supruga, izgledajući ljutito i držeći pismo. Sjela je nasuprot Haroldu.

Maureen je bila sitna žena s krunom sijede kose, odlučna koraka. Kad su se tek upoznali, Harolda ništa nije veselilo više nego nasmijavati ju. Promatrati kako njezino krhko tijelo eksplodira u prštavoj sreći. ― Za tebe je ― rekla je. Nije shvatio o čemu govori dok nije pogurnula omotnicu preko stola, sve do Haroldovog lakta. Oboje su promatrali pismo kao da nikad prije nisu vidjeli nešto takvo. Omotnica je bila ružičasta. ― Na poštanskom žigu piše Berwick-upon-Tweed.

Harold nije poznavao nikoga u Berwicku. I inače nije poznavao mnogo ljudi. ― Možda je greška. ― Mislim da nije. Ne možeš pogriješiti s poštanskim žigom 9

Rachel Joyce

― Maureen je uzela jedan prepečenac sa stalka. Ona ga je voljela hladnog i hruskavog.

Harold je proučavao tajanstvenu omotnicu. Bila je ružičasta, ali ne kao pločice u njihovoj kupaonici, ili ručnici i mekana navlaka za toalet u istoj boji. Ta je ružičasta bila presnažna i Haroldu se uvijek činilo kao da to nije njegova kupaonica.

Ali ova je bila nježna. Ružičasta poput lokuma. Njegovo ime i adresa bili su naškrabani kemijskom olovkom, nespretnim slovima koja su se naslanjala jedna na druge kao da ih je u žurbi naslagalo neko dijete: Gospodin H. Fry, Ulica Fossebridge 13, Kingsbridge, South Hams. Nije prepoznavao rukopis. ― Onda? ― rekla je Maureen, pružajući mu nož. Ugurao ga je u ugao omotnice i povukao duž preklopa. ― Pažljivo ― opomenula ga je.

Osjećao je kako ga promatra dok je pažljivo vadio pismo i vraćao naočale na nos. Pismo je bilo tipkano, a adresa pošiljatelja mjesto koje Haroldu nije bilo poznato: Hospicij Sv. Bernarda. Dragi Harolde, ovo će te pismo možda iznenaditi. Oči su mu poletjele do kraja stranice. ― Onda? ― ponovila je Maureen. ― Blagi Bože. Šalje ga Queenie Hennessy.

Maureen je nabola kockicu maslaca na nož i zatim ju razmazala čitavom dužinom prepečenca. ― Koja Queenie? ― Radila je u pivovari. Prije mnogo godina. Ne sjećaš se?

Maureen je slegnula ramenima. ― Ne vidim zašto bih. Ne znam zašto bih se sjećala bilo koga otprije mnogo godina. Dodaš mi pekmez? ― Radila je računovodstvu. Bila je jako dobra. ― To je marmelada, Harolde. Pekmez je crven. Pogledaj prije nego što nešto zgrabiš, moglo bi ti koristiti.

Harold joj je dodao ono što je tražila i vratio se svome pismu. Bilo je lijepo i uredno napisano, naravno; nimalo nalik žvrljotini na omotnici. Zatim se nasmiješio, prisjećajući se da je Queenie uvijek bila takva. Sve što je radila bilo je toliko uredno da mu niste mogli naći mane. ― Ona se tebe sjeća. Šalje ti pozdrave.

Maureenina usta stisnula su se u točkicu. ― Neki tip na radiju je pričao kako Francuzi žele naš kruh. U Francuskoj ga ne mogu kupiti rezanog. Dolaze ovamo i pokupuju sve. Rekao je da bi nam do ljeta moglo ponestati kruha ― zastala je. ― Harolde? Nešto nije u redu?

Harold nije odgovorio. Sjeo je uspravnije, s blago razdvojenim usnama, blijed u licu. Kad je konačno progovorio, glas 10

Neočekivano hodočašće Harolda Fryja

mu je bio tih, ton odsutan. ― Ima... rak. Queenie mi piše da se oprosti ― pokušao je još nešto promucati, ali nije uspio. Izvukao je rupčić iz džepa hlača i ispuhnuo nos. ― Ja... uh. O, Bože ― suze su mu navrle na oči.

Prošlo je nekoliko trenutaka, možda i minuta. Maureen je glasno progutala i razbila tišinu. ― Žao mi je ― rekla je.

Harold je kimnuo. Znao je da bi ju trebao pogledati, ali nije mogao. ― Krasno je jutros ― ponovno je počela. ― Zašto ne izvadiš vrtne stolce? ― ali Harold je samo sjedio, nepomično, šutke, sve dok Maureen nije ustala i pokupila prljavo posuđe. Trenutak kasnije iz hodnika je dopro zvuk usisivača.

Harold je jedva disao. Osjećao se kao da bi, ako pomakne samo ruku, čak i samo jedan mišić, izazvao erupciju osjećaja koje je svom snagom držao pod kontrolom. Zašto je dozvolio da prođe dvadeset godina, a da nije potražio Queenie Hennessy?

U mislima mu se pojavila slika sitne tamnokose žene s kojom je radio prije toliko godina, i učinilo mu se nezamislivim da sad ima – koliko? Šezdeset? I umire od raka u Berwicku. Kud baš tamo, pomislio je; nikad nije bio tako daleko na sjeveru.

Bacio je pogled prema vrtu i opazio da se u grm lovora zaplela nekakva plastična vrpca; plesala je i poskakivala, ali se nije uspijevala osloboditi. Gurnuo je Queenieno pismo u džep, dvaput ga potapšao da se uvjeri da je na sigurnom i ustao od stola. * Na katu, Maureen je tiho zatvorila vrata Davidove sobe i neko vrijeme ostala stajati, udišući sinov miris. Razmaknula je plave zastore, koje je navlačila svake večeri, i provjerila nije li se na mjestu gdje je mrežasta tkanina dodirivala prozorsku dasku nakupilo prašine. Ulaštila je srebrni okvir njegovog portreta s Cambridgea i okvir crno-bijele fotografije pored njega, na kojoj je David još bio beba. Održavala je sobu čistom jer je čekala da se David vrati, a nikad nije znala kad bi to moglo biti.

Jedan dio nje uvijek je čekao njegov povratak. Muškarci pojma nemaju kakao je to biti majka. Koliko se duboko voli dijete, čak i kad ode. Pomislila je na Harolda, koji je sjedio dolje sa svojim ružičastim pismom, i poželjela porazgovarati sa sinom.

Maureen je izašla iz sobe jednako tiho kako je ušla, te otišla promijeniti posteljinu.

Harold Fry je izvadio nekoliko listova papira i jednu od Maureeninih keramičkih olovaka Basildon Bond iz ladice u 11

Rachel Joyce

komodi. Što čovjek može reći ženi koja umire od raka? Želio je da zna koliko mu je žao, ali nije mu se činilo prikladnim napisati Duboka sućut, jer je na karticama u papirnicama to pisalo, ono... za nakon svega. Uostalom, to mu je zvučalo toliko formalno, kao da mu zapravo nije stalo. Pokušao je s Draga gospođice Hennessy, iskreno se nadam da će se Vaše stanje popraviti, ali kad je odložio olovku da provjeri napisano, to mu je zvučalo i ukočeno i slabo vjerojatno. Zgužvao je papir u lopticu i pokušao ponovno. Nikad se nije spretno izražavao. Ovo što je sad osjećao bilo je toliko snažno da nije znao kako da to izrazi riječima, a čak i da je znao kako, nije smatrao da je u redu to tek tako napisati nekome koga nisi vidio dvadeset godina. Da je situacija obrnuta, Queenie bi znala što da čini. ― Harolde? ― Maureenin glas ga je prenuo. Mislio je da je na katu, da polira nešto ili razgovara s Davidom. Nosila je gumene rukavice. ― Pišem poruku Queenie. ― Poruku? ― često bi ponavljala ono što je on upravo rekao. ― Da. Želiš li se i ti potpisati? ― Ne bih rekla. Ne bi se bilo pristojno potpisati na poruku nekome koga jedva poznajem.

Bilo je vrijeme da se prestane mučiti time hoće li se izraziti lijepo. Jednostavno će morati zapisati što mu je u glavi: Draga Queenie, hvala ti na pismu. Iskreno mi je žao. Tvoj Najbolje želje – Harold (Fry). Šepavo, ali što je, tu je. Umetnuo je pismo u omotnicu, brzo ju zatvorio i prepisao adresu Hospicija Sv. Bernarda s Queeniene omotnice. ― Skoknut ću do poštanskog sandučića.

Već je bilo prošlo jedanaest. Uzeo je svoju vodootpornu jaknu s vješalice na koju mu je Maureen uvijek govorila da ju objesi. Na vratima ga je preplavio miris topline i soli, ali supruga se nacrtala pored njega i prije nego što je uspio prekoračiti prag. ― Hoćeš li dugo? ― Idem samo do kraja ulice.

Nastavila ga je gledati onako odozdo, svojim očima zelenim poput mahovine, uzdignute delikatne brade i poželio je da zna što da joj kaže, ali nije znao; barem nije znao kako da kaže išta što bi nešto značilo. Poželio ju je dodirnuti kao nekada, položiti glavu na njezino rame i počinuti. ― Bok, Maureen ― zatvorio je kućna vrata između njih pazeći da ne zalupe.

Izgrađene na vrhu brda ponad Kingsbridgea, kuće u Ulici Fossebridge uživale su ono što su agencije za nekretnine na12

Neočekivano hodočašće Harolda Fryja

zivale uzvišenim položajem i iz njih se pogled pružao daleko, preko grada i okolice. S druge strane, prednja su dvorišta pod strmoglavim kutem padala prema pločniku ulice, a biljke se omatale oko bambusovih kolaca kao da im život ovisi o tome.

Harold se spustio strmim betonskim putićem malo prebrzo za vlastiti ukus i usput primijetio nekoliko maslačaka. Možda popodne izvadi sredstvo protiv korova. To bi bila bar neka zabava.

Primijetivši Harolda, prvi susjed je domahnuo i zaputio se prema zajedničkoj ogradi. Rex je bio nizak čovjek urednih stopala na dnu, sitne glave na vrhu i vrlo okruglog tijela u sredini, zbog čega se Harold plašio da ako Rex jednom padne, neće ga moći zaustaviti. Skotrljat će se niz ulicu kao bačva. Rex je ostao udovac prije šest mjeseci, otprilike u isto vrijeme kad je Harold otišao u mirovinu. Od Elizabethine smrti najradije je pričao o tome kako je život težak. Nadugačko i naširoko. ― Najmanje što čovjek može je saslušati ga ― govorila je Maureen, iako Harold nije bio sigurna misli li pod tim „čovjek“ baš na njega ili općenito. ― Ideš u šetnju? ― rekao je Rex. Harold je odgovorio šaljivim tonom kojim je, bar se nadao, dao do znanja da je krenuo i ne namjerava se zaustaviti. ― Trebaš da ti bacim kakvo pismo? ― Nitko meni ne piše. Otkako je Elizabeth umrla, dobivam samo reklame.

Rex se zagledao u neku točku ni blizu, ni daleko, i Harold je u sekundi shvatio u kojem će smjeru krenuti razgovor. Podigao je pogled; kovrčavi oblačići lebdjeli su čistim plavim nebom. ― Stvarno lijep dan. ― Stvarno lijep ― rekao je Rex. Zatim su malo šutjeli, a Rex je prekinuo šutnju uzdahom. ― Elizabeth je voljela sunce ― ponovno je zašutio. ― Dobar dan za pokositi travnjak, Rex. ― Jako dobar, Harolde. Radite kompost od pokošene trave?

Ili ju pustite da se osuši na travnjaku? ― Ako ju pustimo da se suši, kasnije se samo lijepi za cipele. Maureen ne voli kad unesem smeća na nogama ― Harold je pogledao svoje jedriličarske cipele i zapitao se zašto ih ljudi uopće nose ako nemaju namjere jedriti. ― Pa, idem ja. Da ga stignem ubaciti prije nego što pokupe poštu u podne ― odmahujući omotnicom, Harold je krenuo prema pločniku.

Prvi put u životu osjetio je razočaranje kad je shvatio koliko je poštanski sandučić blizu. Pokušao je prijeći preko ulice 13

Rachel Joyce

da produlji put, ali sandučić je stajao i čekao ga na uglu Ulice Fossebridge.

Samostojeće kuće bile su ukrašene gipsanim odljevima, obojene tonovima žute, narančaste i plave boje. Neke su još imale šiljate krovove iz pedesetih godina, ukrašene gredama u obliku napola izašlog sunca; neke nadograđene tavanske garsonijere prekrivene škriljevcem; jedna je bila potpuno preuređena u stilu švicarske planinske kolibe. Harold i Maureen doselili su se ovamo prije četrdesetpet godina, nedugo nakon vjenčanja. Za polog su potrošili svu Haroldovu ušteđevinu; nije im ostalo ništa za zavjese i namještaj. Držali su se povučeno i tijekom godina susjedi su odlazili i dolazili, a samo Harold i Maureen ostajali. Nekoć su imali gredice s povrćem i ukrasno jezerce. Maureen je ljeti radila ajvar, David držao zlatne ribice.

Iza kuće nekoć je bila drvena vrtlarska kućica koja je mirisala po gnojivu, imala visoko postavljene kuke za alate i klupka užeta i špage. Ali i sve ovo odavno je nestalo. Čak i škola koju je pohađao njihov sin, koja je stajala nadomak prozora njegove sobe, bila je srušena, zamijenjena sa pedeset financijski pristupačnih kuća u žarkim osnovnim bojama uz koje su stajali stupovi ulične rasvjete u stilu georgijanskih plinskih svjetiljki.

Harold je razmišljao o riječima koje je bio napisao Queenie i osjetio sram zbog njihove nedostatnosti. Zamislio se kako se vraća kući, Maureen razgovara s Davidom, i život je isti kao prije, samo što Queenie umire u Berwicku, i to ga je shrvalo.

Pismo je oklijevalo na mračnim ustima sandučića. Nije ga mogao ubaciti. ― Naposlijetku ― rekao je glasno iako nitko nije gledao u njegovom pravcu, ― dan je lijep ― ništa ga drugo nije čekalo.

Baš bi i mogao prošetati do sljedećeg sandučića. Skrenuo je iz Ulice Fossebridge prije nego što se stigne predomisliti.

Nagle odluke nisu se uklapale u Haroldov karakter. Toga je bio svjestan. Otkako je otišao u mirovinu, dani su prolazili i ništa se nije mijenjalo, samo mu je struk postajao sve širi, a kosa sve rjeđa. Spavao je loše, a nekad ne bi spavao cijele noći.

Kad je stigao do idućeg sandučića brže nego što je očekivao, ponovno je oklijevao. Počeo je nešto za što nije znao što je, ali sad kad je već počeo, bio je spreman to i završiti. Čelo mu se orosilo kapljicama znoja; krv mu je kolala žilama ubrzana iščekivanjem. Ako odnese pismo do poštanskog ureda u Ulici Fore, bit će dostavljeno već idućeg dana.

Sunce mu je grijalo zatiljak i ramena dok je šetao ulicama s novim kućama. Harold je virkao kroz tuđe prozore; ponekad 14

Neočekivano hodočašće Harolda Fryja

su bili prazni, a ponekad bi se susreo s nečijim pogledom i osjetio potrebu da ubrza korak. A ponekad bi ugledao kakav neočkivani predmet; porculansku figuricu, ili vazu, ili čak i tubu. Delikatne dijelove osobnosti koje su ljudi postavljali u prozor da označe granicu vanjskog svijeta. Pokušao je zamisliti što bi prolaznik mogao zaključiti o njemu i Maureen iz pogleda u prozor kuće na broju 13 u Ulici Fossebridge, prije nego što je shvatio da bi svaki zaključak onemogućile guste zavjese. Uputio se prema dokovima, a mišići bedara su ga peckali.

Bila je oseka i čamčići, kojima je redom trebao sloj nove boje, su se ljuljškali na blatnjavoj površini nalik na mjesec.

Harold se svalio na praznu klupu, izvukao Queenieno pismo iz džepa i razmotao ga.

Sjećala ga se. Nakon svih ovih godina. A on je proživio svoj običan život kao da ono što je napravila nije ništa značilo. Tada ju nije pokušao zaustaviti. Nije pošao za njom. Nije se čak ni oprostio. Nebo i pločnik stopili su se u jedno kad su mu suze još jednom navrle na oči. Zatim je kroza suze provirio zamagljen obris mlade majke i djeteta. Izgledalo je kao da drže kornete sa sladoledom, ruke su ispružili kao da nose baklje. Majka je podigla dječaka i posjela ga na drugi kraj klupe. ― Krasan dan ― rekao je Harold, nastojeći ne zvučati kao zaplakani starac. Mlada majka nije ga pogledala, ni odgovorila.

Nagnula se nad sinovu šaku i polizala sladoled što je kapao.

Dječak je promatrao majku tako miran i tako izbliza da se činilo da je njegovo lice dio njezinog.

Harold se zapitao je li ikad sjedio na doku i jeo sladoled s Davidom. Bio je siguran da je, sigurno je, iako pretraživanje sjećanja u potrazi za takvim događajem nije dalo rezultata. Ali mora dalje. Mora predati pismo.

Pred gostionicom Old Creek radnici su se smijali uz ručak i pivo, ali Harold ih je jedva primijetio. Kad je krenuo uzbrdo strmom Ulicom Fore, sjetio se majke koja je bila toliko posvećena svome sinčiću da nije vidjela nikoga drugoga. Sinulo mu je da je uvijek Maureen ta koja razgovara s Davidom i javlja mu novosti. Da je uvijek Maureen ta koja potpisuje Harolda („tata“) u pismima i na čestitkama. Da je čak Maureen bila ta koja je pronašla starački dom za njegovog oca. A to ga je navelo da se zapita – dok je pritiskao tipku za pješake na prijelazu – ako je Maureen zapravo Harold, „tko sam onda ja?“ Prošao je pored poštanskog ureda bez zaustavljanja.

15

2 Harold i djevojka s benzinske i pitanje vjere

H

arold je bio blizu vrha Ulice Fore. Već je bio prošao pored zatvorenog Woolworthsa, lošeg mesara („Taj tuče ženu“, rekla mu je Maureen), dobrog mesara („Žena ga je ostavila“), zvonika sa satom, tržnice Shambles, kao i ureda South Hams Gazette, i sad je prolazio ispred posljednjeg dućana u ulici. Mišići u listovima pekli su ga pri svakom koraku. Iza njega estuarij je blistao na suncu poput aluminijske folije; brodovi su već bili samo sićušne bijele točkice. Zastao je pred putničkom agencijom jer se želio odmoriti, a da nitko ne shvati da se odmara, i pravio se da čita ponude za putovanja po sniženim cijenama u izlogu. Bali, Napulj, Istanbul, Dubai. Njegova je majka tako zaneseno govorila o bijegu u daleke zemlje u kojima raste tropsko drveće a žene nose cvijeće u kosi, da je već kao mali, svijet kojeg nije poznavao promatrao sumnjičavo.

Nakon što se oženio Maureen i nakon što su dobili Davida, ništa se nije previše promijenilo. Svake bi godine provodili dva tjedna u istom odmorištu u Eastbourneu. Harold je nekoliko puta duboko udahnuo da smiri nadimanje prsa, te nastavio prema sjeveru.

Dućane su zamijenile privatne kuće, neke izgrađene od ružičasto-sivog devonskog kamena, neke obojanih pročelja, neke obložene pločama škriljevca, poredane u slijepe ulice kao i sva nova naselja. Magnolije su već počinjale cvasti, zvjezdasti bijeli cvjetovi na granama toliko golim da su izgledale kao da ih je netko ogulio.

Već je bio jedan sat; zakasnio je na podnevno odnošenje pošiljki.

Odlučio je kupiti nešto sitno za jelo da preživi do ručka, a zatim nastaviti do sljedećeg poštanskog sandučića. Harold je pričekao 16

Neočekivano hodočašće Harolda Fryja

da se promet prorijedi, a zatim prešao cestu do benzinske postaje na mjestu gdje su prestajale kuće, a počinjala polja.

Mlada djevojka na blagajni je zijevnula. Preko traperica i majice kratkih rukava imala je navučen haljetak, uniformu na koju je bio pričvršćen bedž na kojem je pisalo KAKO VAM MOGU POMOĆI? Kosa joj je visjela u masnim rezancima sa svake strane glave, a kroz nju su virile uši; koža joj je bila osuta prištićima i blijeda, kao da je dugo vremena provela u zatvorenom. Nije znala na što misli kad ju je upitao ima li kakvih zalogajčića. Otvorila je usta, koja su ostala tako napola razjapljena, a Harold se zabrinuo da bi mogla tako zauvijek ostati. ― Zalogajčić? ― rekao je. ― Nešto za prigristi?

Trepnula je. ― Aha, mislite hamburger ― odvukla se do hladnjaka i pokazala mu kako da prigrije cheeseburger i krumpiriće u mikrovalnoj. ― Blagi Bože ― rekao je Harold dok su promatrali kako se kartonska kutija s hranom okreće iza stakla pećnice. ― Nisam znao da na benzinskoj mogu dobiti pravi obrok.

Djevojka je izvadila hamburger iz mikrovalne i ponudila mu vrećice s kečapom i umakom za roštilj. ― Plaćate i gorivo? ― upitala je, polako brišući ruke. Bile su malene kao u djeteta. ― Ne, ne. Samo sam u prolazu. Pješice, zapravo. ― Aha ― rekla je. ― Idem baciti pismo za nekoga koga sam davno poznavao. Nažalost, gospođa ima rak ― na vlastiti užas, shvatio je da je zastao prije posljednje riječi i izgovorio ju šapatom. Shvatio je i da je stisnuo prste u gužvicu.

Djevojka je kimnula glavom. ― Moja teta je imala rak ― rekla je. ― Mislim, posvud je to ― pogledavala je gore-dolje po policama kao da se rak sakrio i iza cestovnih karata i voska za poliranje auta. ― Ali morate ostati optimistični.

Harold je prestao žvakati svoj hamburger i obrisao usta papirnatim ubrusom. ― Optimističan? ― Morate vjerovati. To ja mislim. Medicina i takve stvari nemaju veze. Morate vjerovati da će bolesniku biti bolje. Toliko se toga skriva u ljudskom umu o čemu mi pojma nemamo. Ali vidite, ako imate vjere, nema toga što ne možete.

Harold je zadivljeno promatrao djevojku. Nije znao kako se to dogodilo, ali stajala je okupana svjetlošću, kao da se sunce pomaknulo prema njoj i kosa i koža sjajili su joj jasno i blještavo. Možda se i predugo zagledao, jer je djevojka slegnula ramenima i zagrizla donju usnicu. ― Pričam gluposti, je li tako? ― Zaboga, ne. Ni u kojem slučaju. To je jako zanimljivo. Ali 17

Rachel Joyce

bojim se da je religija nešto za što se nikad nisam zagrijao. ― Nisam ni mislila na religiju. Nego, znate; morate imati vjere u nepoznato i prepustiti se. Vjerovati da možete nešto promijeniti ― namotala je pramen kose oko prsta.

Harold je osjećao da se nikad u životu nije susreo s tako jednostavnim uvjerenjem i to kod tako mlade osobe; njezine su riječi zvučale kao svima jasna istina. ― I ozdravila je, je li tako? Vaša teta? Jer ste vjerovali da ona to može?

Pramen kose sad je bio omotan oko prsta toliko čvrsto da se pobojao da je prst zauvijek zaglavio. ― Rekla je da joj je to davalo nade kad ju je sve ostalo napustilo – ― Ima li ovdje nekoga? ― povikao je muškarac u prugastom odijelu, stojeći ispred blagajne. Kucnuo je ključem od auta po tvrdoj površini pulta kao da broji uzalud potraćene sekunde.

Djevojka se uputila prema blagajni, gdje je prugasti napadno pogledavao svoj sat. Podigao je zglob visoko u zrak i kucnuo po brojačniku. ― Moram biti u Exeteru za trideset minuta. ― Trebate gorivo? ― rekla je djevojka, ponovno stojeći na svojem starom mjestu pred cigaretama i srećkama lutrije. Harold je pokušao uloviti njezin pogled, ali više ju nije zanimao. Ponovno je postala dosadna i prazna, kao da se njihov razgovor o njezinoj teti nikad nije dogodio.

Harold je ostavio novac za hranu na pultu i krenuo prema vratima. Vjera? Je li to riječ koju je upotrijebila? Nije često čuo tu riječ, ali ovo je bilo čudno. Iako nije bio siguran što je točno mislila pod vjera, ili je li išta ostalo od njegovih vjerovanja, Haroldu je riječ ostala zvoniti u glavi s upornošću koja ga je zapanjila. U šezdesetpetoj je prvi put osjetio zdravstvene probleme. Zglobovi su mu se kočili, u ušima tupo zvonilo, oči suzile sa svakim daškom vjetra, grudi probadale strelice boli koje su zlokobno ukazivale na nešto opasnije. Ali otkud sad taj snažan nalet osjećaja od kojih mu je tijelo preplavila čista energija? Skrenuo je prema A381 i još jednom sam sebi obećao da će stati kod sljedećeg sandučića.

Izlazio je iz Kingsbridgea. Cesta se suzila u jednu traku i nastavila sužavati sve dok pločnik nije potpuno nestao. Iznad njegove glave grane su se nadvijale spojene poput krova tunela, isprepletene i prošarane šiljastim mladim pupoljcima i oblačićima cvata. Nekoliko se puta zabio u glogov grm da izbjegne auto koji je jurio pored njega. Bilo je onih u kojima je bio samo vozač i Harold je pretpostavio da su to uredski službenici, jer im je s lica bio izbrisan svaki trag radosti; a bilo je i onih u kojima su bile žene s djecom, no i one su izgledale umorno. Čak su i stariji parovi poput njega i Maureen izgledali nekako ukočeno. Harolda je obuzela že18

Neočekivano hodočašće Harolda Fryja

lja da im domahuje. Ali ipak nije. Teško je disao jer mu je hodanje bilo naporno, pa si nije želio stvoriti probleme.

More je bilo u pozadini; pred Haroldom su se pružali niski brežuljci i plavkasti obrisi Dartmoora. A iza toga? Brdski lanci Blackdown, Mendip i Malvern, planine Pennine, Yorkshire Dales, brda Cheviot i Berwick-upon-Tweed.

Ali ovdje, ravno pred njim preko puta ceste, stajao je poštanski sandučić i nedaleko od njega telefonska govornica. Haroldovo putovanje je bilo završeno.

Hodao je sporo. Prošao je pored toliko sandučića da se nije mogao sjetiti ni broja, pored dva kombija pošte i jednog poštara na motociklu. Harold je razmišljao o svim stvarima u životu od kojih je odustao. O kratkim osmijesima. Pozivima na pivo. Ljudima pored kojih je prolazio svakog dana, na parkiralištu pivovare, ili na ulici, a da ni glavu nije podigao. O susjedima čije nove adrese nikad ne bi sačuvao nakon što su se odselili. Još i gore; o sinu koji s njime nije razgovarao i o supruzi koju je iznevjerio. Sjetio se svojeg oca u staračkom domu i putnog kovčega svoje majke spuštenog pored vrata. A sad mu se javila žena koja se prije dvadeset godina dokazala kao prijateljica. Tako to ide u životu? Točno u trenutku kad odlučite nešto poduzeti postane prekasno? Malo po malo morate odustajati od svakog djelića života, kao da istina ne vrijedi ništa? Spoznaja o vlastitoj bespomoćnosti obrušila se na njega toliko snažno da je osjetio slabost. Nije dovoljno samo poslati pismo. Sigurno postoji način da nešto učini. Posegnuvši za mobitelom, Harold je shvatio da ga je ostavio kod kuće. Oteturao je na cestu lica iskrivljenog od tuge.

Neki kombi je naglo usporio pred njim uz škripu guma, a zatim nastavio, izbjegavši ga za dlaku. ― Jebeni glupane! ― doviknuo mu je vozač.

Jedva ga je čuo. Isto je tako jedva vidio poštanski sandučić.

Queenieno pismo našlo mu se u ruci i prije nego što su se vrata telefonske govornice zatvorila za njim.

Pronašao je adresu i telefonski broj, ali prsti su mu toliko drhtali da je jedva ukucao brojeve. Čekao je da zazvoni, zrak je bio težak i potpuno miran. Među lopaticama mu se slijevao potočić znoja.

Nakon što je telefon zazvonio deset puta napokon se začuo škljocaj i javio mu se glas sa snažnim naglaskom. ― Hospicij Sv. Bernarda. Izvolite. ― Želio bih razgovarati s jednom vašom pacijenticom, molim.

Njezino je ime Queenie Hennessy.

Nastala je tišina.

19

Rachel Joyce

― Jako je hitno ― nastavio je. ― Moram znati je li dobro. Žena je ispustila zvuk koji je odgovarao dugačkom uzdahu.

Harold se sledio. Queenie je umrla, zakasnio je. Prinio je stisnutu šaku ustima. ― Bojim se da gospođa Hennessy spava ― javio se glas. ― Mogu li joj prenijeti kakvu poruku?

Sjene malenih oblaka jurcale su po tlu. Nad udaljenim brdima zrak je bio zamagljen, ne zbog prašine, nego zbog silnog prostora iza njih. Zamislio je Queenie kako drijema na jednom kraju Engleske i sebe u telefonskoj govornici na drugom kraju, a između njih stvari koje nije poznavao i mogao si ih je samo maglovito predočiti: ceste, polja, rijeke, šume, stjenovite ledine, vrhove i doline, i tako puno ljudi. Susrest će ih sve i proći pored svega toga. Nije smišljao plan, nije uopće razmišljao. Odluka je donesena u trenutku kad je na to pomislio. Bila je toliko jednostavna da se nasmijao. ― Recite joj da joj stiže Harold Fry. Samo me mora čekati. Jer ja ću je spasiti, da znate. Nastavit ću hodati, a ona mora nastaviti živjeti. Hoćete li joj to prenijeti?

Glas je odvratio da hoće. Treba li još nešto? Zna li kad su posjeti, primjerice? Gdje smije, a gdje ne smije parkirati?

Bio je uporan. ― Ne dolazim autom. Želim da nastavi živjeti. ― Oprostite, rekli ste nešto o autu? ― Dolazim pješice. Iz Južnog Devona sve do Berwicka-uponTweed.

Glas je ispustio još jedan očajan uzdah. ― Linija je užasna. Što ste rekli? ― Da hodam ― povikao je. ― Tako, dakle ― rekao je glas polako, kao da je žena dohvatila olovku i sve to zapisuje. ― Hodate. Reći ću joj. Da joj kažem još nešto? ― Krećem odmah. Dok god hodam, mora nastaviti živjeti. Molim vas, recite joj da ju ovog puta neću iznevjeriti.

Kad je Harold prekinuo vezu i izašao iz telefonske govornice, srce mu je udaralo toliko brzo da mu se činilo da je preveliko za njegove grudi. Drhtavim prstima je rastvorio omotnicu i izvukao svoj odgovor. Naslonio je papir na staklo govornice i nažvrljao P.S.: Čekaj me. Ubacio je pismo, koje mu više nije bilo važno.

Harold se zagledao u prugu ceste što je ležala pred njim i svjetlucave klisure Dartmoora, a zatim je promotrio jedriličarske cipele na svojim nogama. Zapitao se što je, za ime Božje, upravo napravio.

Iznad njega jedan je galeb glasno zamahnuo krilima i kriknuo.

20