Nakladnik HENA COM Zagreb, lipanj, 2012. 1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Suzana Janašić Prevoditeljice: Jana Bušić i Maja Tutavac Grafičko oblikovanje: Goran Stančić Naslov izvornika Ayfer Tunç, YEŞİL PERİ GECESİ Copyright © 2011 by Ayfer Tunç © 2011 Kalem Literary Agency All Rights Reserved Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2012. Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava
Objavljivanje ove knjige potpomoglo je Ministarstvo kulture i turizma Republike Turske
Ayfer Tunç
Noć zelene čarobnice
Prevele s turskoga Jana Bušić Maja Tutavac
Hena com Zagreb, 2012.
A Isus se sagnu i poče pisati prstom po tlu. A kako su ga i dalje ustrajno pitali, uspravi se te im reče: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!“ Evanđelje po Ivanu 8:7 (Preljubnica)
SADRŽAJ
MOLBA 9 VUČJE DOBA
11
NEVIN KAO NOVOROĐENČE
30
COMPACT DISC
43
“ZIMA SE PROŠIRILA KAO TRAČ” 49 SVRAB, UŠI I KOSA
69
„ŠTO SVE MORAM PONIJETI“
82
PRIJE SNA, POSLIJE SNA
103
SVIJET JE BIO CARSTVO NEPOSTOJEĆIH STVARI
106
AĞED! AĞED!
119
MELANKOLIJA 128 TAKVI SMO MI
139
„BOŽE, ČUJ MOJU JADIKOVKU“
153
DANAS NIJE NOVI DAN
167
FENIKS 179 TATA SE NE MOŽE UBITI
194
“STRAH SE POPUT PARE DIZAO S PLOČNIKA”
203
NOĆ ZELENE ČAROBNICE
211
JAKO JE NALIKOVALO NA LJUBAV
226
REP ZVIJEZDE REPATICE
250
NAĐI MI EKRAN ILI MI PRIČAJ O NAŠOJ LJUBAVI
269
PANDORINA KUTIJA
285
U INTERNATU
309
MENE SE TREBAŠ BOJATI
333
DVOJE JADNIKA
353
“POVRATILA SAM VLASTITU LUBANJU”
357
UMIREŠ, TATA, NAPOKON UMIREŠ!
392
NAVIKNULA BIH SE
404
CARPE DIEM
417
DOÑA QUIJOTE
421
“BOJIM SE ŽIVOTA JER JE JAKO LIJEP”
429
PONOVNO ROĐENA
446
KAZALO 458
MOLBA
“Shvaćaš li da sam ja već starac? Zatvorio sam sva poglavlja i poravnao račune. Došlo je vrijeme da se tornjam s ovog svijeta“, rekao je. „Tornjajmo se zajedno. I meni je dosta truljenja“, rekla sam. „Ne, ti si još mlada“, rekao je „A ti? Na ovom si prokletom svijetu doživio tek pola stoljeća.“ Nasmijao se. „Više.“ Sjeo je u naslonjač pred širokim prozorom koji je grlio nebo. U pozadini teški oblaci Istanbula. Njegov se smijeh uzdignuo kao kad se dim razilazi. Glas mu je postao gorak. „Ne očekuj ništa od mene. Nemam ti što dati“, rekao je. Okrenuo se prema nebu, a njegov je profil ispunio prozor. Ali ima prekrasan nos, pomislila sam. Njegov mi je nos prvi privukao pažnju prije mnogo godina. Kad sam te prvi put vidjela, dojmili su me se tvoj nos, oči i osmijeh. Imao si nadmen, karakteran nos. Oči su ti bile crne, previše lijepe za muškarca. Imao si topao osmijeh. A tvoje ruke... ah, te tvoje nježne ruke. 9
Ayfer Tunç
Bila sam icrpljena. Skinula sam beretku. Ispružila sam se i naslonila rame na Alijev izblijedjeli, pohabani kauč. Kao da sam sakata. Kao da nemam jednu ruku. „Ugosti me na jednu noć“, rekoh jedva čujnim glasom. „Zar ne bi mogao ni toliko učiniti?“ Ali se okrenuo i zgroženo pogledao crnu beretku koja je visjela s mojih zelenom tintom umrljanih prstiju i moju ćelavu, potpuno ćelavu glavu. Sledio se.
10
VUČJE DOBA
I
P
rije nego sam ušla, zastala sam na Alijevim vratima i pogledala ga u oči. Njegove drage oči, crne kao noć. Sva sam se ukočila, da ne primijeti da se iznutra tresem od straha. Ohrabrivalo me što mu je pogled još uvijek mlad, ali ipak sam se toliko bojala onoga što me čeka, da mi se znoj cijedio niz leđa. Čak su mi i dlanovi bili vlažni. Jako sam se bojala, a istodobno se tome čudila. Kad sam se jutros probudila, nisam osjećala strah. Ni mrvicu. Naprotiv, osjećala sam neku ludu radost. Ustala sam prije Tanjinog dolaska. Prije nego je oprezno otvorila vrata, objesila jaknu na vješalicu, na vršcima prstiju, da nas ne probudi, otišla u kuhinju i skuhala si tursku kavu. Obično bih ustala kad bi Tanja sve to već davno bila obavila, pospremila i pripremila doručak. U stanu je bilo kao u hladnjaku. Kao da je odnekud puhalo. Lijeni vratar naše gizdave palače izgrađene početkom prošlog stoljeća još nije ustao i upalio grijanje. Preko tanašnog svilenog jutarnjeg ogrtača navukla sam Osmanov džemper. Bio je debeo, grijao me. Otišla sam u salon. Naš je salon ogroman, visokih stropova. Njegov je nevjerojatno ve11
Ayfer Tunç
lik prozor koji s visine gleda na Istanbul nalikovao televizijskom ekranu na kojemu je nestalo slike. Bio je mat, pepeljast. Istanbul je, pod maglicom boje dima, nepomično spavao. Na Bosporu nije bilo ni brodova. Opet sam se probudila u vučje doba. To je počelo puno prije nego mi se sve ovo počelo događati. Od tatine se smrti budim u taj čudni sat u koji se djeca rađaju, a starci umiru. Neko vrijeme ležim pogleda uprta u strop i pokušavam zaspati, a onda konačno uspijem. No, već nešto više od sedamdeset sati nije tako. Nešto više od sedamdeset sati nisam ni oka sklopila. S vremena na vrijeme glava bi mi pala na prsa. Zakunjala bih. Na nekoliko bi mi trenutaka svijest odlutala u neki nespokoj, ni sličan snu. Glava bi me boljela, pucala od boli. Nisam je mogla zaustaviti. Pred jutro sam malo zadrijemala. Sat-dva sam duboko spavala. Probudila sam se iznenađujuće svježa. Glavobolja je prošla. Nisam mogla vjerovati. Kao da mi se u životu ništa nije dogodilo. Kao da mi je život bio bez mane, čist kao suza. Stajala sam pred prozorom sve dok mat ekran nije počeo u valovima blijediti. S gradskim trajektima pojavili su se zvuci motora. Jedan je tanker u tišini prošao kroz sliku. Blijeda su se svjetla koja su probijala maglu, ugasila. Osjećala sam pretjeranu, divlju radost. Pripremila sam doručak iako to ne običavam. Skuhala sam i čaj i kavu. U staklenu sam zdjelu razbila tri jaja, dodala malo mlijeka, prstohvat soli i papra, i tukla, tukla, tukla. Iz hladnjaka sam izvadila vrlo hranjiv i zdrav kruh s puno žitarica, namočila ga u smjesu jaja i mlijeka i počela pržiti. Osmana je probudio miris kave koji se širio iz kuhinje. Začula sam zvuk njegovih papuča na izlizanom parketu. Osman je iz Berlina stigao prije šest sati. Pravio se da nema pojma što se dogodilo prije nešto više od sedamdeset 12
Noć zelene čarobnice
sati. Otišao je u krevet s riječima: “Jako sam umoran”, i usput mi rekao: “Izgledaš kao duh.” Kada me ranom zorom zatekao na nogama, veoma se iznenadio. Nisam samo pohala kruh, usput sam iz sveg glasa pjevala. Pjevala sam Vjetar sada tamo negdje pjeva našu staru pjesmu. Stani, ne pjevaj više, ne podsjećaj me na našu davnu, davnu ljubav... Pri spomenu ‘naše davne ljubavi’, osjetila sam oštru bol u grudima. (Sjetila sam se Alija.) “Što ti je?”, zbunjeno je upitao Osman. “Tek je šest i trideset! Zar si poludjela?” Izgledao je grozno. Od one prve noći kada sam presudila našoj ljubavi svako je jutro izgledao grozno. No brzo bi se sabrao. Toliko bi se brzo uredio, i toliko brzo postao onaj pravi Osman, da bih se svaki put iznenadila. Bio je jedan od onih muškaraca koji uvijek izgledaju dobro. Slatki luk njegova čela i oči boje meda su, usprkos činjenici da je nedavno prešao četrdesetu i da mu je brada posijedila, njegovom licu davale zdrav, dječački izgled. I u stvarnosti je bio takav. Djetinjast. Slaba karaktera. Zaljubila sam se u tu njegovu djetinjastu crtu koja je u meni budila neku čudnu nježnost i nepotrebne majčinske osjećaje kada je za njih već bilo kasno. Do tih sam se godina već i tako bila zaljubila u previše muškaraca. Život sam si činila podnošljivijim stalno se pokušavajući uvjeriti da sam u nekoga zaljubljena. No, tako sam samo postajala bijedna. (Zapravo sam bila zaljubljena u jednu jedinu osobu, u Alija.) Ja se nisam mogla izgubiti u ljubavi. Gubila sam se u životu. Osjećala bih nešto ‘poput’ ljubavi. (Nešto... Što joj II
13
Ayfer Tunç
nalikuje, ali zapravo to nije.) Ali moja bijeda, ona nije bila ‘poput’, bila je stvarna. Iza Osmanovog dječačkog lica uskoro sam otkrila čeličnu sebičnost i slabost koja tjera u plač. No to nisam htjela priznati. Željela sam biti voljena. Htijući da budem voljena potratila sam cijeli život. Zauzvrat nisam mogla ponuditi ništa osim ljepote. Nju, međutim, nije htio svatko. Oni koji jesu, brzo bi se zasitili. Osman je godinama govorio da me jako voli. Ponekad bih mu povjerovala, a ponekad ne. Ponekad me stvarno volio, a ponekad ne. I ja sam njega ponekad voljela, a ponekad ne. (Od one noći kad sam presudila našoj ljubavi, nisam ga voljela uopće.) Nisam vjerovala da je ljubav nešto trajno. Ljubav se rađala, a potom jednoga dana umirala. Kada bi umrla, činilo bi se da je nikada nije ni bilo. Osmanovi su podočnjaci potamnjeli, a čelo se naboralo. Izgledao je starije nego što je bio. Njegova još uvijek bujna kosa, kroz koju sam voljela prolaziti prstima kad bi mi glavu položio na prsa, bila je raščupana. Od one poznate noći bio je nervozan, nije dobro spavao. U svako doba noći bi se probudio i čvrsto me zagrlio, toliko čvrsto da bi me mogao udaviti. U panici bih se probudila i upalila svjetlo. “Što radiš? Želiš me ubiti?”, povikala bih. Čekala sam da kaže ‘da’. Da konačno kaže nešto, bilo što. Zastrašujuće bi me gledao, ali ne bi odgovorio. Ustao bi, otišao u salon, pušio, ponekad izašao na balkon i vratio se. U krevet bi se uvukao sav leden. Tada bi me nježno zagrlio i rekao: “Ugrij me, molim te... Ugrij, ugrij, ugrij!” Od hladnoće bi mu cvokotali zubi, a dah mirisao po ledu. Dok je stajao na vratima kuhinje, pogled mi je pao na njegovu pidžamu. Bila je svilena, pastelno plava, na rubovima opšivena tamnoplavom vrpcom i otkopčana. Hlače su mu 14
Noć zelene čarobnice
se spustile do slabina, izgledao je kao da je krenuo na zahod. Mrzila sam Osmanove pidžame. Koliko sam mu samo puta rekla: “Jesi li svjestan da nitko osim tebe više ne spava u pidžami? Ljudi sada spavaju u gaćama i potkošuljama.” Svaki put sam se nadala da će pitati kako znam u čemu drugi spavaju. Nije. (Da je, znalački bih se osmjehnula i zanemarila pitanje. Ne bi li ga uznemirila ili natjerala da posumnja. Ne bih rekla da sam vidjela na televiziji, da u serijama muškarci uvijek spavaju u potkošuljama.) Dok je promatrao kako kruh umačem u jaje i stavljam ga na tavu, opet se igrao dlakama na prsima iz kojih je iščupao sijede. Još sam mu prošlog ljeta rekla: “Čupanjem ih se nećeš riješiti, samo gubiš vrijeme.” Prošlo je ljeto bilo jako vruće. Klima nije radila kako treba. Budući da je kuća na Burgazadi već odavno pripala Teomanu, ljeto smo provodili u Istanbulu. Osman je, ispružen na kauču, gledao otvorenje olimpijade u Pekingu. Na sebi je imao samo bokserice. Kad bi počele reklame, zagledao bi se u prsa, čupkao sijede i bacao ih na pod. “Imaš pravo”, naposlijetku je rekao. “Zar se čupanjem množe? Što je s tim usranim sijedima?!” Komade pohanog kruha, rumene poput sunca, stavila sam na tanjur i nastavila pjevati. Jednog zimskog dana počela je tužna pustolovina naših života... (Zapravo je naš život tužna pustolovina!) Iz plastične sam kutije izvadila punomasni bijeli sir. Sir s vrganjima narezala sam na duge tanke kriške. Kuhinjskim škarama sam razrezala čvrsti plastični omot sireva tulum1 i roquefort. Izvadila sam i sudžuke umotane u masni papir, salame s pistacijom i paprom, šunku s povrćem i dimljeni jezik. Kuhinja je 1
Tulum (tur.): tradicionalni turski kozji sir koji sazrijeva u omotu od kozje kože – op. prev.
15
Ayfer Tunç
bila u kaosu. Budući da u tom vrućem zadimljenom prostoru bez prozora zapravo nisam znala gdje što stoji, da bih našla skupe tanjure, koje sam kupila dok sam u slobodno vrijeme (kad smo imali novaca, naravno) kupovala šećući od dućana do dućana, trebala sam otvoriti sve ormariće. Nisam ih zatvarala. Kao ni ladice koje sam izvukla. A ni staklenke nisam vraćala na mjesto. Ulje je prskalo na sve strane, nisam ga brisala. Dok se Osman sve više čudio mojem stanju, ja sam na tanjure servirala med sa saćama, bodrumske mandarine, džemove od malina i svježih oraha, namaz od lješnjaka i čokolade, grančice bosiljka koje sam oprala u ledenoj vodi, bademe i mini rajčice s Čengelkoja, talijansku pastu od maslina i maslac, kajmak, pekmez i tahin. U dvije najveće čaše ulila sam svježe iscijeđen sok naranče. Mali je kuhinjski stol bio krcat. “Očekujemo goste?” iznenađeno me upitao Osman. “Ne”, odgovorila sam. Obradovala sam se kad sam otvorila ormarić i ugledala hrpu začina. Ekstra djevičanskom maslinovom ulju dodala sam crni kumin, sjeme maka i anis. Po velikim, sjajnim crnim maslinama naribala sam limunove kore. Zelene sam masline lagano začinila maslinovim uljem s češnjakom. Na sirnu platu dodala sam po šaku oraha i badema i magličast grozd crnog grožđa. Pripremala sam doručak kao da nas nije samo dvoje, kao da umiremo od sreće, a još je i nedjelja. Kao da će se kuća raspuknuti od gostiju, pa ćemo satima radosno jesti i piti. Osmanova se zbunjenost pretvorila u ljutnju. “Što to radiš? Zašto sve vadiš i rasipaš, kad nitko ne dolazi?” zavikao je. Istovremeno sam se nasmijala i iznenadila. Osman, naime, ne zna što je šteta, rasipanje ili uzaludni trošak. Usto, Osman ne viče. Čak i ne priča glasno. 16
Noć zelene čarobnice
Sjetila sam se mrske Gđe Fikrije koju sam kao dijete morala nazivati bakom. Gđa Fikrije, koju nikada nisam mogla prihvatiti niti je nazvati ‘bakom’, zaista mi je bila baka. Bila je tatina rođena majka. (Strašna baka koja je mrzila mamu, a zato i mene.) Ako ne bih sve pojela, a tata nije bio u blizini, ručkom žlice bi me udarala po člancima prstiju i vikala: “Zašto rasipaš kad i tako nisi mislila sve pojesti?” Da izbjegnem udarce po prstima, u suzama bih dovršila jelo. Mislila sam da će me zato zavoljeti, ali ipak nije. Gledala me s omalovažavanjem. Povlačila bi me za kovrče i govorila: “Da čujem, hoćeš li i ti kad odrasteš biti kurva kao mama? Iz zlobe u njezinom smijehu shvatila bih da upravo to želi. No nije me baka upropastila. Upropastila sam se sama. Ili me upropastio život. Ili tata, mama, baka, striko Sulejman, svi. Ne znam tko me upropastio. Samo znam da sam upropaštena. Kad je Osman bijesno viknuo, kroz glavu mi je na tren prošla pomisao da povučem stolnjak, sve srušim na pod i porazbijam cijelu kuhinju. Nisam. Za danas sam imala sasvim drugačiji plan i nisam ga imala namjeru pokvariti. Osman nije smio posumnjati, nije smio ništa naslutiti. “Sjedni”, rekla sam bezbrižno. Kao da netko drugi više od sedamdeset sati nije ni oka sklopio. “Došlo mi je da napravim doručak, pa što?” Raskoš doručka mu je laskala, sjeo je. U čašice sam natočila čaj, a na tanjure stavila po dvije kriške pohanog kruha. Zagrizla sam jednu. Bila je topla, mekana. Jako ukusna. “Gđa Fikrije je pohani kruh nazvala krušnom ribom”, rekla sam punih usta. “Po čemu ovo, zaboga, sliči ribi?” Gledala sam ga smijući se, kao da očekujem odgovor. “Jesam li ti ikada pričala koliko je baka Fikrije bila grozna?” Mora da se luckasto veselje odražavalo i u mojem glasu jer je postao jako napet. 17
Ayfer Tunç
“Što ti je?” upitao me nerazumno strepeći od odgovora. “Ne znam, možda mi lijekovi pomažu”, rekla sam. Povjerovao je, pomislio da lijekovi stvarno djeluju i opustio se. Ponašao se kao da nema pojma o onoj prvoj noći kada sam presudila našoj ljubavi, posljednjoj, kada sam prije više od sedamdeset sati ubila svoju dušu, i svima u međuvremenu. No znao je. Znala sam da zna. Sviđalo mi se tu prvu noć nazvati ‘noći kada sam presudila našoj ljubavi’. To me činilo mučenicom, romantičarkom. Sviđalo mi se biti mučenicom i romantičarkom. To mi je bilo u prirodi. To je u isti mah bilo i moje oružje. No svakoga bi mi se puta obilo o glavu. Problem zapravo nije bio u tome što sam tu noć nazivala ‘noći kada sam presudila našoj ljubavi’, nego u tome što sam našu ljubav nazivala ‘našom’. Ja sam znala što je ljubav. Ono što smo Osman i ja imali nije bila ljubav. Bilo je trenutaka kada je jako podsjećalo na ljubav. No sve u svemu, nije bila ljubav. Bilo je to nešto drugo. Moje duboko beznađe koje guši. To što sam bila bespomoćna poput miša u mišolovki. Što sam upala u zamku. Što sam očajnički željela biti voljena. A zapravo pravi, pravi, pravi problem nije bilo to što sam odlučila presuditi našoj ljubavi, nego što sam odlučila presuditi našim životima. Ja sam davno odustala od naše ljubavi koja to nije. Onih noći između prve i posljednje navukla sam nam omču oko vrata. Sada sam konce držala u svojim rukama. Ako ih povučem, presudit ću i nama dvoma. Presudit ću našim životima. Pila sam lijekove kako ne bih poludjela. Kad kažem ‘poludjeti’, ne mislim na gubitak razuma. Naprotiv, bojala sam se da ću poludjeti jer sam ga imala previše. Bojala sam se da ću 18
Noć zelene čarobnice
se raspuknuti poput jako napete gume, žestoko se razletjeti u dva suprotna smjera i da će dijelovi udariti o zid. Smrt bi bila dobrodošla. No čovjek bi mogao preživjeti čak i ako se raspukne na dvoje. Nastavio bi živjeti kao teški ranjenik, a što je najgore, ne bi imao snage da si zada završni udarac. Željeti smrt, a ne moći umrijeti bilo je zastrašujuće. To mi se i prije događalo. Imala sam potrebu za antidepresivima kako bih ušutkala razum. No od noći kada sam presudila našoj ljubavi, ostavila sam se lijekova kako bih ostvarila misao koja mi se trajno usjekla duboko u glavu, na mjesto koje bi se moglo nazvati jezgrom mozga. Ondje se razvijala poput leptira u čahuri. Danas će dobiti krila. Odlučila sam. Osman je raskošni doručak pripisao lijekovima i opustio se. Do te mjere da je popio i čaj i kavu. Mislila sam da će ga zaboliti želudac. I neka, pomislila sam, neka krepa od boli. Ja već danima krepavam. Za vrijeme doručka razgovarali smo o nevažnim stvarima. O besmislenim konceptualnim partyima na koje smo pozvani, o nepotrebnoj prostranosti nove kemijske čistionice, kafićima koji se otvaraju u našoj ulici, zimskim popustima naših omiljenih marki i Osmanovoj glazbi. Razgovarali smo i o dugovima koje nikako da otplatimo, no ubrzo smo prestali. Nismo si htjeli pokvariti raspoloženje. Zimovanje i kurvinog sina Teomana nismo spominjali. Uopće nismo razgovarali o onome što mi se događa, niti o onome što mi je Teoman priuštio. Osman se ponašao kao da ništa ne zna, a ja sam se pitala kako s time može živjeti. Ako zanemarimo probleme sa snom, zašto ga takav lažan život nije nimalo dirao? Došla je Tanja. Nije navikla da ovako rano ustajemo, pa se iznenadila kad nas je zatekla za doručkom. Poremetili smo 19
Ayfer Tunç
joj rutinu. Nije znala što da radi, odakle da počne. Željela sam da Osman što prije ode. “Danas si kod kuće?” upitala sam ga. Zagledao se u mene kao da pita zašto. “Tanja ima puno posla. Prat će prozore, pa nećeš imati mira... Mogao bi otići u teretanu.” Osman nije imao posla. Uvijek se pravio da je strašno zaposlen, ali nije bio. Nikada nije imao posao. Kada bi trebao reći čime se bavi, na lice bi navukao izraz atomskog fizičara koji je na rubu da otkrije tajnu kvantne fizike, i rekao: “Bavim se glazbom.” Stvarno se bavio glazbom, očajnički. Kada smo se upoznali, mislila sam da prekrasno svira klavir, gitaru i bubnjeve. Prve noći koju sam provela kod njega. Na sjajnom crnom Henry Schwanderu koji je stajao po sredini zida dnevnog boravka, tipki izlizanih dodirom, za koji sam zbog pohabanosti i načina na koji je ondje stajao zamislila da ga je naslijedio od bake, da bi nakon noći pune suza saznala da ga je zapravo njegov otac, kako bi kuća izgledala bogato i moderno, za nikakve novce kupio od antikvara u bankrotu, zasvirao mi je svoje skladbe. Tada sam bila zaljubljena i mislila da sklada fantastičnu glazbu i fantastično je izvodi. Još smo osjećali bol zbog Gunine smrti. I to je imalo utjecaja. Možda je to bio jedini razlog. Ne znam. Tek sam poslije shvatila da je Osmanova glazba ispodprosječna. Kada je moja očaranost prošla. Kada je ljubav nestala. Kada sam čula stvarno dobre glazbenike. Bavio se glazbom, ali zapravo nije bio glazbenik. Studirao je geologiju kao i njegov pokojni otac, okrutni profesor g. Nedžmi. Neko je vrijeme pokušavao raditi u struci, ali nije uspio. Kada sam upitala zašto, rekao mi je da ta profesija nije za njega. Za to nije bilo posebnog razloga. Niti jedan posao nije bio za njega. Zapravo niti jedan posao nije bio ni za mene. Ali htjela sam da bude, htjela sam da mi 20