Razorna riječ by HENA COM

Nakladnik HENA COM Zagreb, veljača, 2012. 1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Suzana Janašić Prevoditeljica: Ira Martinović Naslov izvornika Louise Penny, The Brutal Telling Copyright © za hrvatsko izdanje HENA COM, 2012. Copyright © 2009 by Louise Penny All Rights Reserved Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava

Louise Penny

Razorna rijeÄ?

Prevela s engleskoga Ira MartinoviÄ&#x2021;

Hena com Zagreb, 2012.

Za Društvo za zaštitu životinja Monteregie I za sve one koji se ne boje ‘“zazvoniti zvonima Raja“ I za Maggie, koja je konačno poklonila cijelo svoje srce.

Bilješka pisca Kao i prijašnje, i ova knjiga je plod moje suradnje sa mnogo ljudi. Želim i moram zahvaliti Michaelu, mojem suprugu, koji je ovaj rukopis pročitao bezbroj puta i uporno me uvjeravao u genijalnost mojeg djela. Zahvaljujem Lisi Page, mojoj pomoćnici, na neumornom i uvijek vedrom radu i sjajnim idejama. Hvala Sherise Hobbs i Hope Dellon na strpljenju i uređivanju teksta. Želim zahvaliti, kao i uvijek, najboljoj agentici na cijelome svijetu, Teresi Chris. Kad je moja posljednja knjiga dospjela na listu najčitanijih po izboru New York Timesa (morala sam ovo spomenuti!), poslala mi je srebrno srce. Teresa je mnogo više od moje agentice, ona je i draga, pažljiva osoba. Također bih željela zahvaliti dragim prijateljicama Susan McKenzie i Lili de Grandpré na pomoći i podršci. I za kraj, željela bih reći nešto o poeziji koju sam koristila u ovoj knjizi, i drugima. Koliko god bih najradije prešutjela ovu činjenicu i nastavila živjeti u nadi da ćete misliti da sam ja napisala sve te stihove, moram zahvaliti nadarenim pjesnicima koji su mi dozvolili da se poslužim njihovim djelima i riječima. Poeziju obožavam, to ćete i sami vidjeti. Poezija me nadahnjuje – riječima i osjećajima. Mladim piscima savjetujem da čitaju poeziju, što je njima najčešće književni ekvivalent tanjuru punom kelja. Taj savjet nikada ne nailazi na oduševljenje. Ali smatram da je u krivu svaki autor koji barem ne pokuša pronaći poeziju koja će mu nešto značiti. Pjesnici u nekoliko redaka kažu ono za što je meni potrebna čitava knjiga. Smatrala sam da je vrijeme da im odam priznanje. U ovoj knjizi, kao i u prethodnima, koristila sam poeziju Margaret Atwood iz tanahne knjižice Jutro u izgorjeloj kući. Naslov možda nije preveseo, ali poezija je sjajna. Citirala sam i krasnu poemu „Zvona Raja“ Ralpha Hodgsona i prelijepu pjesmu „Gravity Zero“ kanadskog pjesnika u usponu, Mikea Freemana, iz njegove zbirke Kosti. Željela sam da sve ovo znate. I nadam se da će njihova poezija doprijeti do vas kao što je doprijela do mene.

1 ― Svi? Čak i djeca? ― kamin je pucketao i šuškao i prekrio njegov zgrožen uzdah. ― Pobijeni? ― Gore od toga. Zavladala je tišina. Muk ispunjen svim onim stvarima gorim od umorstva. ― Jesu li već blizu? ― leđima su mu se uspeli žmarci dok je zamišljao nešto ubojito kako se šulja šumom. Približava im se. Osvrnuo se oko sebe, gotovo očekujući da će ugledati užarene crvene oči kako ga promatraju kroza zamračene prozore. Ili iz kuta, ili ispod kreveta. ― Posvuda su. Jesi li vidio svjetlost na noćnom nebu? ― Mislio sam da je to bila polarna svjetlost ― ružičasta i zelena i bijela svjetlost što je plesala prema zvijezdama. Poput nečega živog, blještavog, sve većeg. Sve bližeg. Olivier Brulé je oborio pogled, nije više mogao izdržati uznemirene, sumanute oči koje su ga promatrale. Toliko je dugo živio s ovom pričom, toliko se dugo uvjeravao da nije stvarna. Da je mit, pripovjetka koja se uvijek iznova prepričava, dopunjava, nebrojeno puta. Uz vatru kao ova pored njih. I bila je tek priča, ništa više. Bezazlena priča. Ali u ovoj jednostavnoj drvenoj kolibi izgubljenoj u divljini Quebeca ta se priča činila mnogo važnijom. Čak i Olivier je vjerovao da je istinita. Možda zato što Samotnjak u nju nije ni najmanje sumnjao. Starac je sjedio u svojem naslonjaču s jedne stane kamenog ognjišta, Olivier s druge. Olivier se zagledao u vatru koja se nije gasila već više od desetljeća. Plamen kojem nije

Louise Penny

bilo dozvoljeno da se ugasi poskakivao je, plesao u svojem okviru, bacajući blago svjetlo na unutrašnjost kolibe. Jednostavnim metalnim žaračem je pročeprkao po ugarcima, iz kojih su se u dimnjak uzdigle iskre. Odsjaj plamena blistao je na glatkim metalnim predmetima poput očiju koje je u tami pronašla vatra. ― Još je malo vremena preostalo. Samotnjakove oči blistale su poput metala koji je dosegao točku usijanja. Bio je nagnut prema naprijed, kako se i inače običavao smjestiti dok je trajala priča. Olivier je prešao pogledom po prostoriji, jedinoj u kolibi. Tama je bila narušena treperenjem svijeća, koje su bacale groteskne, bajkovite sjene. Činilo se da se noć provukla kroz proreze između trupaca kolibe i uvukla u nju, sklupčala u kutove i zavukla pod krevet. Mnoga ovdašnja plemena vjeruju da u kutovima živi zlo, zato su njihove tradicionalne nastambe zaobljene. Domovi koje im je dala vlada četvrtasti su. Olivier nije vjerovao da zlo živi u kutovima. Ne zapravo. Barem ne na danjem svjetlu. Ali ipak je vjerovao da u mračnim kutovima ove kolibe čeka nešto o čemu je samo Samotnjak sve znao. Nešto od čega je Olivierovo srce brže zakucalo. ― Nastavi ― glas je sad bio smiren. Bilo je kasno, a Oliviera je čekao još i put šumom, dvadeset minuta hoda do Three Pinesa. Tim je putem prolazio svaka dva tjedna i dobro ga je poznavao, čak i po mraku. Samo po mraku. Njihovi susreti dešavali su se tek poslije spuštanja tame. Pijuckali su Orange Pekoe. Čaj kojeg je, znao je Olivier, Samotnjak nudio samo svojim posebnim gostima. Svojem jedinom gostu. Ali sada je bilo vrijeme za priču. Obojica su se prignuli bliže vatri. Bio je rani rujan i hladnoća se ušuljala u kolibu ruku pod ruku s noći. ― Gdje sam stao? Ah, da, sad se sjećam. Olivierovi dlanovi još su se čvršće savili oko tople šalice. ― Jeziva sila uništila je sve pred sobom. Stari svijet i Novi. Sve je nestalo. Osim... ― Osim? ― Jedno malo selo odolijeva. Sakriveno je u dolini, užasna vojska još ga nije pronašla. Ali pronaći će ga. A kada ga otkrije, moćni vođa te vojske stat će na njezino čelo. On je golem, veći od drveća, oklopljen u kamen i bodljikave ljuske i kosti. ― Kaos.

Razorna riječ

Ta je riječ bila izrečena šapatom i iščezla je u tami, gdje se sklupčala u kut. I čekala. ― Kaos. I Bijes. Bolest, Glad, Očaj. Svi se okupljaju. Traže. Nikada neće posustati. Nikada. Sve dok ne pronađu ono što traže. ― Ono što je ukradeno. Samotnjak je kimnuo, mračnog izraza. Izgledao je kao da vidi pokolj, uništenje, kao da su pred njim. Kao da vidi muškarce i žene, vidi djecu kako bježe pred nemilosrdnom, bezdušnom silom. ― Ali što je ukradeno? Što može biti toliko važno da je vojska spremna uništiti baš sve da to vrati? Olivier je s mukom zadržavao oči na izbrazdanom licu, suzdržavajući se da ne skrene pogled u tamu. Prema kutu, prema onome čijeg su postojanja obojica bili svjesni, prema predmetu koji je čučao u kutu, sakriven u svojoj gadnoj maloj platnenoj vrećici. Ali Samotnjak kao da je mogao pročitati Olivierove misli i na licu mu se ukazao zloban osmijeh. A tada je brzo nestao. ― Nije vojska ta koja želi pronaći ukradeno. Obojica su nazirali ono što se pomaljalo iza užasne vojske. Ono čega se čak i Kaos plašio. Ono što je tjeralo Očaj, Bolest i Glad prema naprijed. S jednim ciljem. Pronaći ono što je bilo ukradeno njihovom Gospodaru. ― To je ono što je gore od ubojstva. Glasovi su im bili tihi, jedva čujni. Kao glasovi urotnika čiji je cilj već izgubljen. ― Kad vojska konačno pronađe to za čime traga, zaustavit će se. I povući. A tada će nastupiti nezamisliv užas. Ponovno ih je obavila tišina. I u tom muku skrivalo se najgore što su mogli zamisliti. Vani je zaurlao čopor kojota. Stjerali su nekakvu lovinu u kut. Ovo je mit, ništa drugo, govorio si je Olivier. Samo priča. Još se jednom zagledao u užarene komadiće drva u kaminu da ne vidi strah u Samotnjakovim očima. Zatim je pogledao na sat, naginjući staklo prema plamenu sve dok se nije obasjalo narančastim sjajem koji je otkrio kazaljke. Dva i trideset ujutro. ― Kaos stiže, prijatelju, i ništa ga neće zaustaviti. Trebalo mu je dugo, ali konačno je stigao. Samotnjak je kimnuo, očiju zamagljenih i suznih, možda od dima, možda od nečeg drugog. Olivier se zavalio unatrag, iznenađen bolom u svojem čvrstom tijelu tridesetosmogodiš-

Louise Penny

njaka, i shvatio da je cijelo vrijeme ove užasne priče sjedio napetih mišića. ― Žao mi je. Već je kasno i Gabri će se zabrinuti. Moram krenuti. ― Zar već? Olivier je ustao, pumpom ispunio glatki sudoper hladnom vodom i oprao šalicu. Zatim se okrenuo prema sobi. ― Brzo ću se vratiti ― osmjehnuo se. ― Dopusti da ti nešto poklonim ― rekao je Samotnjak, ogledavajući se po kolibi. Olivierov pogled je skrenuo prema kutu u kojem je ležala mala platnena vreća. Neotvorena. Zavezana komadićem špage. Samotnjak se kratko nasmijao. ― Jednoga dana možda, Olivier. Ali ne danas. Otišao je do kamina od grubo obrađenog kamena, dohvatio neki malen predmet i pružio ga privlačnom plavokosom muškarcu. ― Za namirnice ― pokazao je prema konzervama i siru i mlijeku, čaju i kavi i kruhu na kuhinjskom pultu. ― Ne trebam plaću, to mi je zadovoljstvo ― rekao je Olivier, ali obojica su već poznavali ovu predstavu, obojica su znali da će Olivier prihvatiti darak. ― Merci ― rekao je Olivier na vratima. Iz šume se začulo bjesomučno šuštanje, već izgubljena lovina pokušavala je pobjeći sudbini, no kojoti su bili sve bliže, okruživali ju. ― Budi na oprezu ― rekao je starac, brzo pogledom pretražujući noćno nebo. Zatim, prije nego što je zatvorio vrata, izrekao je jednu jedinu riječ, koju je u istom trenu progutala šuma. Olivier se pitao je li se Samotnjak križao, je li izgovarao molitve, naslonjen s unutrašnje strane na debela vrata koja možda ipak nisu bila dovoljno debela. Zapitao se vjeruje li starac u priče o velikoj i jezivoj vojsci iza koje vreba Kaos, koju slijede Furije. Nezaustavljivoj, nesavladivoj. Sve bližoj. U ono iza vojske. Ono što se riječima nije moglo izraziti. Zapitao se i vjeruje li Samotnjak u molitve. Olivier je prošarao svjetiljkom, pretražujući tamu. Posvud oko njega samo siva debla stabala. Micao je snop svjetlosti s jedne na drugu stranu, pokušavajući pronaći usku stazu kroz bujnu šumu kasnog ljeta. Kad ju je pronašao, ubrzao je korak. I što je brže hodao, to ga je obuzimao veći strah, a što je strah bio veći, to je korak postajao brži, sve dok nije potrčao, spotičući se, gonjen mračnim riječima kroz mračnu šumu.

Razorna riječ

Napokon je izbio iz šume i teturajući se zaustavio, naslonio ruke na koljena, pokušao doći do zraka. Zatim se polako uspravio i pogledao prema selu u dolini. Selo je spavalo, iako je tako mirno izgledalo uvijek. Pomireno sa sobom i sa svijetom. Nesvjesno bilo čega oko sebe. Ili možda savršeno svjesno svega, no odabirući samo mir. Neki od prozora bili su obasjani prigušenim svjetlom. Ljupke stare kuće navukle su zastore. Do njega je dopro sladak miris prvih jesenskih vatrica. I u samom srcu tog malog sela u pokrajini Quebec, tri bora, poput čuvara. Olivier je bio na sigurnom. A tada je opipao džep. Dar. Njegova nagrada. Ispala mu je. Opsovao je i osvrnuo se prema šumi, koja kao da se zatvorila za njim. I ponovno se sjetio predmeta u malenoj platnenoj vreći u kutu kolibe. Predmeta kojim ga je Samotnjak mamio, izazivao. Predmeta kojeg je skrivao od njega. Olivier je bio umoran i bilo mu je dosta svega i bio je ljut na sebe samoga što je izgubio nagradu. Ljut na Samotnjaka što mu nije dao predmet iz vrećice. Tu je nagradu već odavno trebao dobiti. Malo je oklijevao, a zatim se okrenuo i pojurio natrag u šumu, osjećajući kako strah u njemu raste, hrani bijes. I dok je hodao, i kad je potrčao, pratio ga je glas koji kao da je galopirao iza njega. Tjerao ga prema naprijed. ― Kaos je ovdje, prijatelju.

2 ― Ti se javi. Gabri je povukao prekrivač preko glave i ostao ležati. Ali telefon je nastavio zvoniti, a Olivier je pored njega ležao kao da ga se ništa na ovom svijetu ne tiče. Gabri je kroz prozor vidio kišicu što se spuštala na prozorsku dasku, vlažno nedjeljno jutro ulazilo je u spavaću sobu. Ali pod pokrivačem je bilo ugodno toplo i nije se imao namjere niti pomaknuti. Gurnuo je Oliviera. ― Budi se. Još ništa, samo kratko hrkanje. ― Požar! Još ništa. ― Ethel Merman! Ništa. Bože moj, da nije mrtav? Nagnuo se prema svom partneru, promatrajući tanku plavu kosu rasutu po jastuku, preko lica. Smirene, zatvorene oči. Gabri je udahnuo Olivierov miris, mošusan i tek malo znojan. Uskoro će pod tuš i obojica će mirisati po sapunu. Telefon je ponovno zazvonio. ― Zove tvoja mama ― prošaptao je Gabri blizu Olivierovog uha. ― Molim? ― Javi se ti. To je tvoja mama. Olivier se uspravio i s naporom otvorio oči, trepćući zaslijepljeno kao da je upravo izašao iz tunela. ― Moja majka? Pokojna je godinama. ― Ako se itko uspije vratiti iz mrtvih samo da tebe sjebe, to će biti ona.

Razorna riječ

― Ti si taj koji me sjebao. ― Sanjaj i dalje. Ali prvo se javi na telefon. Olivier se nagnuo preko svojeg pozamašnog partnera i podigao slušalicu. ― Oui, allô? Gabri se ponovno zavukao pod topli pokrivač, a zatim opazio svijetleće brojke na satu. Šest i četrdesettri. U nedjeljno jutro. U jutro dugog vikenda za Dan rada. Tko, pobogu, zove u ovo doba? Uspravio se i zagledao u lice svojeg partnera, promatrajući ga ispitivačkim pogledom kakvim putnici proučavaju stjuardese prilikom polijetanja. Jesu li zabrinute? Prestrašene? Vidio je kako se izraz na Olivierovom licu mijenja od blago zabrinutog do zbunjenog, a zatim, u jednom kratkom trenutku, Olivierove obrve su se spustile i svaka kap krvi mu je nestala iz lica. Bože dragi, pomislio je Gabri. Propali smo. ― Što se zbiva? ― upitao je samo usnama, bez glasa. Olivier nije odgovorio, samo je slušao. Ali njegovo lijepo lice dalo je odgovor. Zbivalo se nešto strašno. ― Što se događa? ― prosiktao je Gabri. Gotovo su trčali preko tratine u središtu sela, a kabanice su im lepršale na vjetru. Njima ususret jurila je Myrna Landers, boreći se sa svojim golemim kišobranom, i zajedno su trčali prema bistrou. Bila je zora i svijet je bio siv i mokar. U nekoliko koraka koliko im je trebalo da stignu do bistroa kosa im se zalijepila za glave, odjeća natopila kišom. Ali barem jednom u životu ni Olivier, ni Gabri nisu marili za izgled. Zaustavili su se pored Myrne, pred ciglenom zgradom. ― Pozvala sam policiju. Trebali bi uskoro stići ― rekla je. ― Jesi li sigurna da si dobro vidjela? ― Olivier se zagledao u prijateljicu i susjedu. Myrna je bila krupna i okruglasta i mokra i nosila je svijetlozelenu kabanicu i žarko žute gumene čizme, stezala crveni kišobran. Izgledala je kao da se našla na putu eksploziji lopte za plažu. Ali isto tako je izgledala ozbiljnije nego ikad u životu. Naravno da je dobro vidjela. ― Ušla sam i provjerila ― rekla je. ― O, Bože ― prošaptao je Gabri. ― Tko je? ― Ne znam. ― Kako to misliš, ne znam? ― upitao je Olivier. Zatim je i sam pogledao kroz prozor svojeg bistroa, podijeljen na male kvadratiće drvenim rešetkama, zatvarajući prostor između lica

Louise Penny

i stakla svojim finim rukama da blokira slabašno dnevno svjetlo. Myrna je nad njim držala svoj jarkocrveni kišobran. Olivierov dah zamaglio je prozorsko staklo, ali ne prije nego što je ugledao isti prizor kojeg je vidjela i Myrna. Netko se nalazio u njegovom bistrou. Ležao je na starom borovom parketu. Lica okrenutog prema stropu. ― Što vidiš? ― upitao je Gabri, izvijajući se i propinjući da vidi nešto pored Oliviera. Ali partnerovo lice reklo mu je sve što je trebao znati. Gabri se okrenuo prema okruglastoj crnkinji pored sebe. ― Je li mrtav? ― Još gore. Što je gore od smrti, upitao se. Myrna je bila najbliže liječniku što ga je selo imalo. Radila je kao psiholog u Montrealu prije nego što su ju savladale sve te žalosne priče, prije nego što je shvatila da joj se pametnije maknuti, prije nego što je dala otkaz. Natovarila je sve važno u auto i namjeravala nekoliko mjeseci putovati, pa se na kraju negdje skrasiti. U neko mjesto koje joj se posebno svidi. Sat vremena vožnje od Montreala nabasala je na Three Pines, zaustavila se na kroasanima i café au lait u Olivierovom bistrou i ostala. Izvadila je stvari iz auta, unajmila trgovinu do bistroa i stan iznad nje, otvorila knjižaru s rabljenim knjigama. Ljudi su zalazili k njoj zbog knjiga i na razgovor. Donosili su joj svoje priče, neke ispisane, neke zapamćene. Neke je od tih priča Myrna prepoznala kao istinite, neke kao izmišljene. Ali poštivala ih je sve, iako nije u sve njih povjerovala. ― Trebali bismo ući ― rekao je Olivier. ― Da spriječimo ostale da diraju tijelo. Jeste li oboje dobro? Gabri je bio zažmirio, no sad je ponovno otvorio oči i djelovao je pribranije. ― Dobro sam. Samo sam u šoku. Nije mi izgledao poznat. Myrna je na Gabrijevom licu opazila isto olakšanje koje je i nju preplavilo kad je ušla. Žalosna činjenica bila je da je mrtav stranac puno bolji prizor od mrtvog prijatelja. Jedan za drugim ušli su u bistro, držeći se blizu kao da bi mrtvac mogao ispružiti ruku i odvući jedno od njih sa sobom. Približavali su mu se centimetar po cetimentar, ne skidajući pogleda s njega, a sa glava oborenih prema tlu preko njihovih noseva su se kapi kiše slijevale na njegovu iznošenu odjeću, stvarajući i lokvice na podu obloženom širokim daskama. Tada ih je Myrna nježno povukla unatrag.

Razorna riječ

Osjećali su se kao da ih je povukla od ruba litice. Ove prazničke nedjelje probudili su se u svojem udobnom krevetu, u svojem udobnom domu, u svojem udobnom životu i zatim su se iznenada našli na rubu ponora. Okrenuli su se od njega, svo troje, bez riječi. Promatrali su jedno drugo razrogačenih očiju. U bistrou je ležao mrtav čovjek. Ne samo mrtav, još gore. Dok su čekali policajce, Gabri je skuhao kavu, a Myrna je skinula kabanicu, sjela pored prozora i zagledala se u maglovit rujanski dan. Olivier je ubacio drva i zapalio vatru u dva kamena ognjišta, po jedno na svakom kraju prostorije nadsvođene drvenim gredama. Stojeći pored jednog kamina, odlučnim je pokretima gurkao drvo raspirujući vatru, osjećajući kako mu se vlažna odjeća zagrijava. Bio je obamro i to ne samo od neugodne hladnoće. Dok su stajali nad mrtvim čovjekom, Gabri je promrmljao „Siroti“. Myrna i Olivier su samo kimnuli. Muškarac je bio u godinama, odjeven u iznošenu odjeću, promatrao ih je odozdo. Lice mu je bilo bijelo, pogled iznenađen, usta lagano otvorena. Myrna je rukom pokazala njegov zatiljak. Voda što je nakapala s njihovih glava obojala se u ružičasto. Gabri se pažljivo nagnuo prema lokvici, no Olivier se nije ni pomaknuo. Ono što je njega skamenilo nije bio razbijen zatiljak mrtvog muškarca, nego prednji dio glave. Njegovo lice. ― Mon Dieu, Olivier, čovjek je ubijen. O, Bože moj. Olivier je i dalje nepomično promatrao mrtvačeve oči. ― Tko je on? ― prošaptao je Gabri. Samotnjak. Mrtav. Ubijen. U bistrou. ― Ne znam ― rekao je Olivier. Glavni istražitelj Armand Gamache primio je telefonski poziv baš u trenutku kad su on i Reine-Marie bili pri kraju s raspremanjem stola nakon nedjeljne užine. Iz blagovaonice njihovog stana u montrealskoj četvrti Outremont su se čuli glasovi Gamacheovog najbližeg suradnika, Jean Guya Beauvoira, i Gamacheove kćeri Annie. Nisu razgovarali. Njih dvoje nikada niti nisu razgovarali. Uvijek su se samo prepirali. Posebno kad Jean Guyeva supruga Enid ne bi bila u blizini da ih smiruje. Ali Enid je danas morala izraditi plan nastave i ispričala se unaprijed. Jean Guy, s druge strane, nikad nije odbijao poziv na besplatan obrok. Čak ni ako bi taj besplatan obrok ipak

Louise Penny

imao cijenu. Pa čak ni kad bi ta cijena bila Annie. Prepirka je počela uza svježe cijeđen sok od naranče, nastavila se uz kajganu i brie, lijepo napredovala uz voće, kroasane i džemove. ― Ma kako možeš braniti primjenu električnih pištolja? ― dopro je Annien glas iz blagovaonice. ― Kao i uvijek, krasna užina, Reine-Marie ― rekao je David, spuštajući posuđe iz blagovaonice pored sudopera i smještajući poljubac na puničin obraz. David je bio srednje visine, kratke i tanke tamne kose. Tridesetogodišnjak, bio je nekoliko godina stariji od svoje supruge, Annie, ali izgledao je mlađe od nje. Najizraženija osobina, često je shvaćao Gamache, bila mu je vedrina. Nije bio preaktivan ili nemiran, samo pun života. Glavnom istražitelju svidio se na prvi pogled, kad ga je pet godina ranije njegova kćer dovela u kuću i predstavila. Za razliku od ostalih mladića s kojima se Annie viđala, većinom odvjetnika kao i ona sama, David nije pokušavao biti veća faca od Gamachea. Takvi pokušaji policajcu se uopće nisu sviđali. Nisu ga impresionirali. David, s druge strane, ga je impresionirao već pri upoznavanju. Široko se osmjehnuo, njegova vedrina je ispunila cijelu prostoriju i jednostavno je rekao bonjour. Bio je potpuno drugačiji od svih drugih mladića koji su zanimali Annie. David nije bio štreberski tip, nije bio odviše sportski tip, nije bio zapanjujuće zgodan. Nije imao ambicije postati niti budući premijer Quebeca, niti vlasnik pravničkog ureda. Ne, David je bio samo otvoren i ljubazan. Annie se udala za njega i Armand Gamache ju je sretno otpratio do oltara. Reine-Marie njihovu je jedinu kćer držala ispod ruke s druge strane. Uživali su u vjenčanju Annie i ovog dobrog momka. Armand Gamache je i predobro znao da dobrih ima malo. I predobro je poznavao okrutnost, očaj, užas. Znao je koliko je „dobar“ zaboravljena osobina. ― A ti bi radije da odmah pucam na osumnjičene? ― u blagovaonici je Beauvoirov glas još jednom dobio na snazi i na glasnoći. ― Hvala ti, David ― rekla je Reine-Marie uzimajući posuđe. Gamache je zetu pružio čistu kuhinjsku krpu i zajedno su brisali suđe nakon što bi ga Reine-Marie oprala. ― Dakle ― okrenuo se David prema Gamacheu, ― misliš li da će Canadiensi ove godine osvojiti kup? ― Ne! ― zaderala se Annie. ― Ja bih radije da svi vi naučite

Razorna riječ

kako privesti osumnjičenika, a da ga pritom ne ozlijedite ili ubijete. Ja bih radije da naučite osumnjičenike promatrati kao točno to: osumnjičenike. Ne nekakve polu-ljude bez ikakvih prava koje smijete mlatiti, na koje smijete potegnuti električni ili bilo kakav pištolj. ― Mislim da imaju šanse ― rekao je Gamache, pružajući Davidu mokar tanjur i uzimajući i sebi jedan. ― Novi golman im je dobar, a mislim da im je i napad ove godine bolji. Ovo je definitivno njihova godina. ― Ali obrana im je još uvijek slaba, ne mislite? ― upitala ih je Reine-Marie. ― Canadiensi se uvijek previše usredotoče na napad. ― Pokušaj onda ti jednom privesti ubojicu. Baš da te vidim. Ti jedna... jedna... ― Beauvoir se pjenio. Razgovor u kuhinji je utihnuo i svo troje je slušalo onaj u blagovaonici. Ova svađa pratila je svaki zajednički ručak, svaki Božić, svaki Dan zahvalnosti, svaki rođendan. Riječi su se malo mijenjale; da se ne svađaju o električnim pištoljima, svađali bi se oko obrazovanja ili dječjih vrtića ili ekologije. Da je Annie rekla plavo, Beauvoir bi rekao narančasto. Njihov je odnos bio jednak od prvog dana kad se istražitelj Beauvoir pridružio odjelu za ubojstva Sûreté du Quebec, pod Gamacheovim zapovjedništvom, prije jedanaest godina. Postao je član odjela i član obitelji. ― Jedna što? ― nije popuštala Annie. ― Jedna glupa odvjetnička kokoško. Reine-Marie je glavom pokazala prema stražnjim vratima, koja su iz kuhinje vodila na mali metalni balkončić i prema požarnim ljestvama. ― Hoćemo li? ― Brišemo? ― upitao je Gamache nadajući se da je ponuda ozbiljna, ali ipak prilično siguran da nije. ― Možda da ih samo oboje nastrijeliš, Armand? ― rekao je David. ― Bojim se da Jean-Guy puca brže od mene ― rekao je glavni istražitelj Gamache. ― On bi mene sredio prije nego ja njega. ― Pa ipak ― rekla je njegova supruga. ― Daj probaj. ― Odvjetnička kokoška? ― rekla je Annie glasom punim prijezira. ― Ma divota! Fašistički kretenčiću. ― A možda da ih sredim električnim pištoljem? ― rekao je Gamache. ― Fašist? Ja fašist? ― Jean-Guy Beauvoir je gotovo skvičao. Njemački ovčar Gamacheovih, Henri, digao se s poda kuhinje i nakrivio glavu. Imao je vrlo velike uši, zbog čega je Gamache

Louise Penny

sumnjao da pas nije čistokrvan, nego mješanac ovčara i satelitske antene. ― O, ne ― rekao je David. Henri se sklupčao u kuglu na svojem ležaju, a Davidu je na licu pisalo da bi se najradije pridružio psu. Svo se je troje čeznutljivo zagledalo kroz prozor, u kišan, hladnjikav rujanski dan. Dan rada u Montrealu. Annie je rekla nešto što nisu razaznali. Ali zato je Jean-Guyev odgovor bio savršeno jasan. ― Ma jebi se. ― Izgleda da je rasprava gotova ― rekla je Reine-Marie. ― Još malo kave? ― pokazala je aparat za espresso. ― Non, pas pour moi, merci ― nasmiješio se David. ― I preklinjem te, ne daj ni Annie više. ― Glupača ― promrmljao je Jean-Guy ulazeći u kuhinju. Dograbio je krpu i stao bjesomučno brisati tanjur. Gamache se zabrinuo da bi kolekcija Indian Tree mogla ostati bez jednog primjerka. ― Recite mi da ste ju usvojili. ― Ne, made in Canada ― rekla je Reine-Marie, pružajući sljedeći opran tanjur suprugu. ― Ti se jebi! ― Anniena tamna kosa je provirila u kuhinju i odmah potom nestala. ― Slatka naša mala ― rekla je Reine-Marie. Njezin brat Daniel, njihovo prvo od dvoje djece, bio je vrlo sličan ocu. Visok, promišljen, sklon znanosti. Bio je nježan i ljubazan i snažan. Kad se rodila Annie, Reine-Marie se ponadala da će djevojčica možda biti slična njoj. Topla, inteligentna, vedra. Da će voljeti knjige baš kao i ona, koja ih je voljela toliko da je završila bibliotekarstvo i na kraju se zaposlila kao ravnateljica Nacionalne knjižnice u Montrealu. Ali Annie ih je oboje iznenadila. Bila je bistra, duhovita, ambiciozna. Bila je neustrašiva u svemu čega bi se primila, čak i u osjećajima. Vjerojatno su trebali odmah shvatiti u što će odrasti. Dok je bila novorođenče. Armand ju je znao satima vozikati okolo u autu da smiri nezaustavljiv plač. Znao joj je svojim smirujućim baritonom i pjevati Beatlese, Jacquesa Brela. La Complainte du phoque en Alaska grupe Beaue Dommage. Ta je pjesma bila omiljena Danielu, sjetna i puna duše. Annie se uopće nije sviđala. Jednog dana, dok je djevojčicu koja je vrištala iz petnih žila stavljao u dječju stolicu za vožnju, Armand je uključio radio i začula se stara pjesma Weaversa. I dok su oni pjevali svojim falsetom, Annie se smirila.