Nakladnik HENA COM Zagreb, rujan, 2012. 1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Suzana Janašić Prevoditeljica: Mirna Čubranić Grafičko oblikovanje: Goran Stančić Naslov izvornika Federico Moccia, TRE METRI SOPRA IL CIELO Giangiacomo Feltrinelli Editore, Milano 2004. Copyright © 2004, Giangiacomo Feltrinelli Editore All Rights Reserved Copyright © za hrvatsko izdanje HENA COM, 2012. Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava
Federico Moccia
Tri metra iznad neba
Prevela s talijanskoga Mirna Čubranić
Hena com Zagreb, 2012.
Mom ocu, velikom prijatelju, koji me je mnogo toga nauÄ?io. Mojoj majci, prekrasnoj, koja me je nauÄ?ila smijati se.
1. “Cathia ima najljepšu guzu u Europi.” Crveni grafit, plod kradomične ruke potpomognute bočicom spreja pod okriljem noći, blista u svoj svojoj bezočnosti na debelom stupu nadvožnjaka u Ulici Francia. U blizini, jedan pravi orao, isklesan prije mnogo godina, zacijelo je vidio krivca, ali nikad neće progovoriti. Malo niže, kao orlić zaštićen grabežljivim mramornim kandžama, sjedi on. Kratka kosa, ošišana gotovo na četkicu, na vratu visoko izbrijana kao u marinca. Tamnoj Levisovoj jakni nedostaje jedan gumb, ostavljen zajedno s malo plavog laka njegova motora na asfaltu jednog preuskog zavoja. Podignuti okovratnik, Camel u ustima, Ballorama na očima potcrtavaju njegov izgled opasnog tipa, ali zapravo mogao je i bez njih. Imao je predivan osmijeh, ali malobrojni su bili oni koji su imali sreće diviti mu se. Promatrao je automobile u dnu nadvožnjaka koji su se prijeteći zaustavili na semaforu. Nepomični, da nisu bili različiti izgledali bi kao poredani za utrku, jedan 126, jedan Maggiolone, jedna Fiesta, jedan američki automobil koji nije mogao pobliže odrediti, jedna 155-ica. Nasmiješio se. Malo dalje, u jednom Mercedesu 190, jedan vitak prst s kratkim, izgriženim noktima lagano gurne kasetu koja je napola izvirivala iz posljednjeg modela kasetofona Alpine. Buka 7
Federico Moccia
motora uhvatila je vrpcu i odnijela je sa sobom u unutrašnjost kasetofona. Iz bočnih zvučnika Pioneer najednom se začuo glas neke mlade pjevačice. Automobil je krenuo nježno prateći bujicu. U malenoj kabini ćutio se miris vozačeva losiona poslije brijanja. Pomislila je kako niti da želi, nema nikoga kome bi mogla reći “Odlazi, ljubavi”, radije bi drage volje otjerala svoju sestru koja je sa stražnjeg sjedala neumorno ponavljala: “Stavi Erosa, daj, želim slušati Erosa”. Mercedes je prošao upravo u trenutku kad je ona cigareta, već popušena, pala na tlo, odbačena preciznim trzajem ruke i potpomognuta laganim vjetrom. Sišao je s mramornih stuba, popravio svoje Levisice 501 i zatim zajahao plavu Hondu VF 750 Custom, lagano ogrebanu na blatobranu. Okrenuo je ključ, jedva dodirnuo gumb, spustio papučicu. Najednom je zeleni osvijetljeni natpis Neutral nestao i kao čarolijom, ponovno se našao među automobilima. Njegova Tobacco tenisica mijenja brzine, zaustavlja ili ubrzava motor koji ga snažno tjera poput vala, sad desno, sad lijevo. Naginje se meko i lagano, prolazeći kroz uske prostore između dva automobila kao kroz skijaška vrata. Sunce je izlazilo, bilo je jutro, lijepo jutro. Ona je išla u školu, on je bio još budan nakon neprospavane noći. Bio bi dan kao i svaki drugi da se, na tom semaforu, nisu zaustavili jedno blizu drugoga. Crveno. On ju je pogledao. Kroz otvoreni prozor stršao je pramen pepeljastoplave kose. Na mahove se otkrivao njezin nježan vrat, na kojem su pahuljaste zlaćane dlačice slijedile smjer koji je utro vjetar prirode. Blag, ali odlučan profil zaustavljao se na dva rumena obraza, a plave oči, nježne i vedre, sanjivo su spuštenih vjeđa slušale drugu pjesmu Vita mia. Začudila ga je tolika smirenost, možda je to bio razlog. “Hej!” Ona se okrenula prema njemu, gotovo iznenađena, otvarajući plave oči, krupne, bezazlene. Promatrao ju je. Neobičan, zaustavljen blizu nje, na motoru, širokih ramena, ruku već previše potamnjelih za sredinu travnja. Njegove oči, skrivene tamnim naočalama, sigurno bi dodale još nešto drskosti tom izrazu lica. “Bi li se voljela malo provozati sa mnom?” “Ne, idem u školu.” “Pa nemoj ići, markiraj. Pokupit ću te tamo naprijed.” 8
Tri metra iznad neba
“Oprosti.” Usiljeno se nasmiješila. “Pogrešno sam odgovorila, ne bih se voljela provozati s tobom.” “Vidi, sa mnom ćeš se zabaviti...” “Čisto sumnjam.” “Riješit ću sve tvoje probleme.” “Nemam problema.” “Ovaj put sam ja taj koji sumnja.” Zeleno. Mercedes 190 pojuri, ostavljajući njegov samouvjereni osmijeh na mjestu. Otac se okrene prema njoj: “Tko je to bio? Neki tvoj prijatelj?” “Ne, tata, samo neki kreten...” Nekoliko sekundi kasnije, Honda se ponovno približila lijepoj djevojci. Stavio je dlan na prozor i desnom dodao malo gasa, tek toliko da se ne mora previše naprezati, iako pri brzini od četrdeset kilometara na sat s onom svojom rukom sigurno ne bi imao problema. Jedini koji je naizgled imao problema bio je njen otac. “Što to radi ovaj vjetropir? Zašto se toliko približio?” “Ništa ti ne brini, tata, ja ću to riješiti.” Odlučno se okrenula prema njemu. “Čuj, zar doista nemaš nikakvog pametnijeg posla?” “Ne.” “Nađi si ga.” “Već sam našao nešto što mi se sviđa.” “A to je?” “Provozati se s tobom. Daj, odvest ću te na Olimpicu, jurit ćemo motorom, nakon toga ti nudim doručak i vratit ću te pred školu. Obećajem ti.” “Vjerujem da tvoja obećanja ne vrijede ni pišljiva boba.” “Istina,” nasmiješi se, “vidiš, već toliko toga znaš o meni, priznaj, već ti se sviđam, zar ne?” Nasmiješila se i odmahnula glavom. “Sad je dosta.” Otvorila je knjigu koju je izvadila iz svoje Gherardinijeve torbe. “Moram misliti na svoj stvarni i jedini problem.” “A to je?” “Usmeni iz latinskog.” “A ja sam mislio da je seks.” Ozlojeđeno se okrenula. Ovaj put se više nije smiješila, čak ni usiljeno. “Makni ruku s mog prozora.” “Gdje hoćeš da je stavim?” 9
Federico Moccia
Pritisnula je jedan gumb. “Ne mogu ti reći, otac mi je ovdje.” Električni prozor počeo se dizati. Čekao je do zadnjeg časa, tek tad pomaknuo ruku i dobacivši joj posljednji pogled, odmaknuo se. “Vidimo se.” Nije uspio čuti njezino suho “ne”. Lagano se nagnuo udesno. Ušavši u zavoj, dodao je gas i dobivši brzinu nestao između automobila. Mercedes je nastavio ravno svojim putem, sad mirnijim, prema školi. “Znaš li tko je on?” Glava njezine sestre najednom iskrsne između dva sjedala. “Zovu ga Deset plus.” “Za mene je običan idiot.” Otvorila je knjigu iz latinskoga i počela ponavljati apsolutni ablativ. U jednom trenutku prestala je čitati i pogledala kroz prozor. Je li latinski uistinu njezin jedini problem? Naravno, nije ono što je rekao onaj tip. Uostalom, nikad ga više neće vidjeti. Odlučno je nastavila čitati. Automobil je skrenuo ulijevo, prema školi Falconieri. “Da, nemam problema, i nikad ga više neću vidjeti.” Zapravo, nije znala koliko je u krivu. U obje tvrdnje.
10
2. M
jesec je bio visoko na nebu i blijed među najvišim granjem jednog lisnatog stabla. Zvukovi neobično daleki. S jednog prozora dopirale su pojedine note neke spore, ugodne glazbe. Jedan malo stariji momak pripremao je ispit. Malo niže, bijele linije teniskog terena blještale su ravne na bljedilu mjesečine, a dno praznog bazena tužno čekalo ljeto. U međuvremenu, ponekom jesenjem listu bilo je dopušteno ostati još malo, prije no što ga potjera cjepidlaka od pazikuće. Na jednom od prvih katova otmjene stambene zgrade, među njegovanim biljem i podignutim drvenim roletama, jedna plavokosa djevojka, ne naročito visoka, modrih očiju i baršunaste kože, neodlučno se promatrala u zrcalu. “Treba li ti ona crna majica, ona Onyxova s elastinom?” “Ne znam.” “A plave hlače?” glasnije je povikala Daniela iz svoje sobe. “Ne znam.” “A tajice, hoćeš li ih odjenuti?” Daniela se sad zaustavila na vratima, promatrala Babi pred otvorenim ladicama uz krevet i garderobom raštrkanom posvuda, kao kad se u američkim filmovima osoba vrati kući, a netko je isprevrtao njegov stan od poda do stropa. Dapače, još gore. “Onda ću uzeti ovaj komplet...” Daniela se zaputila kroz Supergine tenisice raznih boja raštrkane na podu, sve veličine trideset sedam. 11
Federico Moccia
“Ne! Njega nećeš obući jer mi je važan.” “Svejedno ću ga uzeti.” Babi se naglo uspravila, a zatim s rukama na bokovima rekla: “Oprosti, ali nijednom ga nisam obukla...” “Mogla si to već učiniti.” “Osim toga, sve mi proširiš.” Daniela se zaustavila i polako okrenula prema sestri, ironično je promatrajući. “Molim? Ti se šališ? Ti si ta koja je neki dan obukla moju plavu suknju s elastinom, a sad moraš biti vrač da bi u njoj vidio moje lijepe obline.” “Kakve to ima veze? Tu je suknju proširio Chicco Brandelli.” “Molim? Chicco je probao moju suknju, a ti mi nisi rekla ni riječ?” “Nema se Bog zna što ispričati.” “Ne vjerujem, sudeći po mojoj suknji.” “Samo ti se čini. Što kažeš na ovaj plavi sako i ispod njega košulju boje ružičaste breskve?” “Ne mijenjaj temu. Reci mi kako je bilo.” “Oh, znaš kako idu te stvari.” “Ne znam.” Babi je pogledala mlađu sestru. Istina je, nije znala. Nije još mogla znati. Bila je još previše bucmasta i na njoj nije bilo ničeg dovoljno lijepog da bi nekoga uvjerila da joj proširi suknju. “Ništa. Sjećaš se kako sam neko poslijepodne rekla mami da idem učiti kod Palline?” “Da, i onda?” “I onda, otišla sam u kino s Chiccom Brandellijem.” “I?” “Film nije bio Bog zna što, a kad sam ga malo bolje pogledala, nije bio ni Chicco.” “Da, ali prijeđi na ono bitno. Kako to da se proširila suknja?” “Pa, film je već trajao nekih desetak minuta, a on se stalno meškoljio na sjedalu. Pomislila sam: istina da je ovo kino baš neudobno, ali čini mi se da Ciccio nešto smjera. I doista, nakon kratkog vremena, primaknuo mi se nekako bočno i prebacio ruku preko naslona mog sjedala. Slušaj, što kažeš da obučem kompletić, onaj zeleni s gumbićima sprijeda?” “Pričaj dalje!” “Ukratko, s naslona se malo pomalo spustio na rame.” “A ti?” 12
Tri metra iznad neba
“Ja... ništa. Pravila sam se da ga ne primjećujem. Gledala sam film, kao opsjednuta. A onda me je privukao k sebi i poljubio.” “Chicco Brandelli te poljubio? Vau!” “Zašto si toliko uzbuđena?” “Pa, zgodan je frajer.” “Da, ali on je u to previše uvjeren... Stalno se provjerava, gleda u ogledalu... No, ukratko, nakon pauze gotovo je odmah zauzeo gard. Kupio mi je kornet Algida. Film se znatno poboljšao, možda malo i zaslugom gornjeg dijela korneta, onog s lješnjacima. Bio je fenomenalan. To mi je odvuklo pozornost, i uhvatila sam ga s rukama malo previše nisko za moj ukus. Pokušala sam ga odmaknuti, ali on se ne da, uhvatio se za tvoju plavu suknju i ne pušta. I tamo se proširila! “Koja svinja!” “Baš, zamisli, nije popuštao. A znaš što je nakon toga učinio?” “Ne, što je učinio?” “Otkopčao je hlače, uhvatio me za desnu ruku i gurao je prema rasporku. Da, ukratko, prema svojoj stvari...” “Ne! Stvarno je prava svinja! I onda?” “Onda sam ja, da bih ga smirila, morala žrtvovati svoj kornet. Gurnula sam mu ga u raskopčane hlače. Da si samo vidjela kako je skočio!” “To, sestro! Algidin kornet...” Prasnule su u smijeh. Zatim se Daniela, koristeći nastalo veselje, udaljila iz sestrine sobe s njezinim zelenim kompletom. Malo dalje, u radnoj sobi, na mekoj sofi s kašmirskim uzorkom, Claudio je napunio lulu. Silno ga je zabavljalo to veliko petljanje s duhanom, ali zapravo je bila riječ samo o kompromisu, budući da mu u kući više nisu dopuštale da puši svoj Marlboro. Supruga, strastvena tenisačica, i kćerke, previše opsjednute zdravim životom, korile su ga zbog svake zapaljene cigarete pa je zbog toga prešao na lulu. “Daje ti više otmjenosti, s njom djeluješ intelektualnije!” rekla je Raffaella. I dobro je promislio. Bolje držati taj komad drveta među usnama i kutiju Marlbora skrivenu u džepu sakoa, nego raspravljati s njom. Povukao je dim iz lule gurnuvši u nju upaljenu šibicu i pregledavao televizijske kanale. Već je znao na kojem će se zaustaviti. Nekoliko djevojaka silazilo je bočnim stubama pjevušeći neku glupu pjesmicu i pokazujući svoja bujna, čvrsta poprsja. “Claudio, jesi li spreman?” 13
Federico Moccia
Brzo je promijenio program. “Naravno, dušo.” Raffaella ga pogleda. Claudio ostane sjediti, malo pomalo gubeći samouvjerenost. “Slušaj, promijeni kravatu, stavi onu bordo.” Raffaella je izašla iz sobe ne ostavljajući mogućnost rasprave. Claudio razveže čvor svoje omiljene kravate. Zatim na daljinskom pritisne broj deset. Nadao se da će se vratiti one lijepe djevojke. Ali umjesto njima, morao se zadovoljiti nekom sirotom kućanicom koja je, plešući posve bez ritma, pokazivala bijeli, dežmekasti trbuh. Neki beznačajan tip promatrao ju je s obližnjeg stola, odjeven u groznu kvazi nebeskoplavu kinesku opravu. Claudio stavi oko vrata bordo kravatu i svu svoju pozornost posveti novom čvoru. “Babi, može li se znati gdje si stavila onu tanku olovku?” “U ladici je sa šminkom.” “Ali gdje?” Tišina koja je uslijedila značila je da je Daniela pronašla što je tražila. U maloj kupaonici koja je razdvajala sobe dviju sestara, Daniela je pretjerivala Rimmelovom olovkom, nagnuvši se iznad umivaonika posve se približila zrcalu, možda se nadajući da će zahvaljujući tome rezultat biti bolji. Uzalud. Babi se pojavila pokraj nje. “Kako ti se čini?” Odjenula je haljinu s cvjetnim uzorkom, ružičastu i laganu. Bila je diskretno stegnuta u struku, a ostatak je, najbolje što je mogao, slobodno padao na njezine nježne bokove. “Onda, kako izgledam?” “Dobro.” “Ali ne super?” “Veoma dobro.” “Da, ali zašto ne kažeš super?” Daniela je i nadalje pokušavala povući ravnu liniju koja joj je trebala malo produljiti oči. “Pa, meni se ne sviđa ta boja.” “Dobro, ali zanemariš li boju...” “Ne sviđaju mi se baš tako široke naramenice.” “Dobro, ali zanemariš li naramenice...” “Pa, ti to znaš, ne volim cvijeće.” “Istina, ali ne obaziri se na njega.” “U tom slučaju da, izgledaš super.” Nimalo zadovoljna sestrinim sudom i ni sama ne znajući što bi bila voljela čuti, Babi je uzela bočicu parfema Caronne 14
Tri metra iznad neba
koju je kupila sa svojima u duty-free trgovini na povratku s Maldiva. Na izlasku je okrznula Danielu. “Hej, pazi malo!” “Ti pazi! Ja ti za kraće vrijeme mogu napraviti modricu na oku. Pogledaj kako se šminkaš!” “Činim to zbog Andree.” “Kojeg Andree?” “Palombija. Upoznala sam ga ispred Falconierija. Razgovarao je s Marom i Francescom, onim curama iz kvarta. Kad su one otišle, rekla sam mu da i ja idem s njima u razred. Ovako našminkanoj, koliko bi mi godina dala?” “Pa, istina, izgledaš starije. Najmanje petnaest.” “Ali ja imam petnaest godina!” “Razmaži malo ovdje...” Babi gurne kažiprst u usta i navlaži ga, a zatim njime protrlja sestrine vjeđe. “Evo, gotovo!” “A sad?” Babi se zagleda u sestru podigavši obrvu. “Sad izgledaš kao da ti je skoro šesnaest.” “Još uvijek je premalo.” “Cure, jeste li spremne?” Na ulaznim vratima stana, Raffaella utipka šifru u alarm. Claudio i Daniela brzo prođu pokraj nje, zadnja stiže Babi. Raffaella dvaput okrene ključ u bravi i pritisne gumb alarma. Crveno svjetlo počne treperiti, dajući joj osjećaj sigurnosti i mira. Claudio, Daniela i Babi uđu u dizalo s potmulom bukom opasne praznine ispod stopala. Zadnja stiže Raffaella, koja uđe i pritisne gumb za prizemlje. Večer tek što nije započela. Claudio popravi čvor kravate. Raffaella nekoliko puta brzo provuče desnu ruku ispod kose. Babi namjesti tamnu jaknu širokih ramena. Daniela se jednostavno gleda u zrcalo, već znajući da će naići na majčin pogled. “Ne misliš li da si se previše našminkala?” Daniela pokuša odgovoriti. “Nema veze, kasnimo kao i obično.” Ovaj put se Raffaellin pogled u zrcalu susreo s Claudijevim. “Ali ja sam vas čekao, bio sam spreman od osam!” U šutnji se spuštaju ka prizemlju. U dizalo ulazi vonj pirjanog mesa koje je pazikućina supruga spremila za večeru. Taj miris Sicilije pomiješa se načas s neobičnim francuskim društvom Caronnea, Drakkara i Opiuma. Claudio se nasmiješi. “To je gospođa Terranova. Kuha izvrstan ragu.” “Stavlja previše luka”, glasi postojana osuda Raffaelle, koja 15
Federico Moccia
se od nekog vremena odlučila za francusku kuhinju, čime je sve njih iskreno zabrinula i dovela u očaj sobaricu sa Sardinije. Na drugom katu, onaj momak koji je učio, napravio je malu stanku. Razgovarao je bežičnim telefonom, nervozno hodajući stanom, provjeravajući kavu koja još nije izlazila iz kafetijere i neki stari vestern na četvrtom programu. Neki tip na kojeg je pao krov kuće umro je ne baš uvjerljivo. “Ne, rekao sam ti, dušo, ne možemo se vidjeti. Imam još samo dva tjedna do ispita, a još nisam ni pipnuo treću knjigu.” Isključio je štednjak proklinjući kafetijeru. Samo ju je načas izgubio iz vida, a ona je, njemu u inat, rasula naokolo kapljice kave. Grgljanje zadnjih štrcaja kave kao da je oponašalo sladunjav glas djevojke. “Ali ja te želim vidjeti...” Riječi i prijetnje, bezuspješni pokušaji da ga učini ljubomornim, samo su isticali kako je umjesto svojoj mladenačkoj želji punoj obećanja dao prednost staroj, već iscrtanoj knjizi iz prava. Njoj glupo, a za njega i njegov plan studiranja, temeljno. Mercedes se zaustavio ispred ulaza u zgradu. Uz zveckanje zlatnog nakita, oznake manje ili više sretnih obljetnica i Božića, gotovo uvijek veoma skupocjenih, Raffaella se smjestila na suvozačko sjedalo, a dvije djevojke straga. “Može li se znati zašto Vespu ne parkirate bliže zidu?” “Još više zalijepljenu za zid? Tata, ali ti si zabranio...” “Daniela, da se nisi usudila tako razgovarati s ocem.” “Slušaj, mama, možemo sutra Vespom u školu?” “Ne, Babi, još je previše hladno.” “Ali imamo vjetrobran.” “Daniela...” “Ali mama, sve naše prijateljice...” “Te sve vaše prijateljice s Vespama tek trebam vidjeti.” “Ako je zbog toga, Danijeli su frizirali novu Vespu Peugeot, koja sad, budući da toliko brineš, juri još brže.“ Vratar Fiore podigao je brklju. Mercedes je pričekao, kao i svake večeri, da se taj dugi komad željeza s crvenim prugama polako podigne. Claudio je kimnuo glavom u pozdrav. Raffaella se bavila isključivo time da završi raspravu. “Bude li sljedeći tjedan toplije, vidjet ćemo.” Mercedes je krenuo s trunčicom nade više na stražnjim sjedalima i ogrebotinom na desnom bočnom retrovizoru. Brklja se, udaljavajući, spustila jednako smireno. Vratar se iznova posvetio gledanju svog malog televizora. Voditelj, štrkljavi dugonja s nešto kose na glavi, većinom 16
Tri metra iznad neba
skuplje od kose drugih, s velikim je iznenađenjem najavio jednog davno nestalog pjevača i njegovu novu long plejku. Kat iznad, možda jedan budući odvjetnik, a svakako momak sa šalicom vrele kave u rukama i knjigom pred očima pokušavao se iznova usredotočiti. Vratar je požalio što ne razumije sve te američke riječi. Malo se oraspoložio kad je zapjevao Azzuro i progutao žlicu nedovoljno začinjenog ragua, barem za njegov ukus. “Onda, nisi mi rekla kako izgledam ovako odjevena.” Daniela je pogledala sestru. Naramenice su joj bile preširoke i izgledala je preozbiljno. “Super.” Savršeno je shvatila kako je zadirkivati. “Nije istina, naramenice su preširoke i previše sam tip-top, kako ti kažeš. Lažeš, i znaš što ću ti reći? Bog će te kazniti zbog toga. Palombi te neće ni pogledati. Dapače, pogledat će te, ali te sa svim tim tušem za oči neće prepoznati i otići će s Giulijom.” Daniela je pokušala odgovoriti, ponajprije u pogledu Giulije, svoje najgore prijateljice. Ali Raffaella je tu temu privela kraju. “Cure, prestanite, jer ću vas inače odvesti natrag kući.” “Da se okrenem?” Claudio se nasmiješio supruzi, hineći da okreće upravljač. Ali bio mu je dovoljan njezin pogled da shvati kako nije vrijeme za šalu.
17
3. S
pretan i brz, taman poput noći, jurio je. Svjež i suh vjetar vijorio mu je kratkom kosom. Svjetlo i odrazi pojavljivali su se i nestajali s malih retrovizora njegova motora. Stigao je na trg, usporio samo na trenutak, koliko je bilo dovoljno da se uvjeri kako s desne strane nitko ne dolazi, a zatim dodao gas i punom brzinom ušao u Ulicu Vigna Stelluti. “Želim ga vidjeti, već se dva dana nismo čuli.” Jedna lijepa crnokosa djevojka zelenih očiju i zgodne okrugle stražnjice, zarobljene u krutim Avirexovim hlačama, nasmiješila se prijateljici, plavuši visokoj kao i ona, ali malo punašnijoj. “Madda, znaš kakav je, čak i ako je postojalo nešto između vas, ne znači da sad postoji.” Sjedile su na svojim bijelim Vespicama, pušile previše jake cigarete i pokušavale zvučati malo starije od svojih godina. “Ako to išta znači, njegovi prijatelji su mi rekli da on obično nikad ne zove.” “Što, zar je tebe nazvao?” “Da!” “Možda je pogriješio broj.” “Dva puta?” Nasmiješila se sretna što je ušutkala prijateljicu brzog jezika, ali ova se nije obeshrabrila. “U svakom slučaju, u prijatelje se ne možeš pouzdati. Jesi li im vidjela face?” 18
Tri metra iznad neba
Upravo tog trenutka, Pollo se glasno nasmijao, iskapio zadnji gutljaj već pretoplog Heinekena i bacio praznu limenku Luconeu u glavu. “Hej, jesi li lud? Vidi što si mi napravio.” Pokazao je nešto nasred svoje rijetke, tamne, kovrčave kose. “Za to ti i služi ta glavurdača!” “Sad se javio pravi Einstein”, odgovori Lucone masirajući ne baš točno ono mjesto na koje je limenka sletjela. Motori su bili snažni, njihovi mišići također. Pollo, Lucone, Hook, Sicilijanac, Bunny, Schello i još mnogi. Nevjerojatnih imena, teških priča. Možda nisu imali stalni posao. Neki nisu imali ni previše novca u džepu, ali zabavljali su se i bili prijatelji. To je bilo dovoljno. Osim toga, voljeli su se prepirati, a toga nikad nije manjkalo. Zaustavljeni na Trgu Jacini, posjednuti na svoje Harleye, na stare 350 Four s četiri izvorna ispušna prigušivača, ili s klasična četiri u jednom, jačeg zvuka. Sanjane, željene i na kraju dobivene od roditelja iscrpljujućim molitvama. Ili žrtvom iz vlastitog džepa, uz pomoć džepa nekog od onih nesretnih naivaca koji bi ostavili lisnicu u pretincu Vesponea s krhkom bravom, ili još gore, u unutarnjem džepu neke Henry Lloyd jakne koju je tijekom školskog odmora i prelako opelješiti. John Milius bi poludio za njima. Isklesani i nasmiješeni, brzi na jeziku, kršnih ruku s pokojim ožiljkom, uspomenom na neku tučnjavu. Ožiljci bi bili još vidljiviji na licu nekog drugog tko je u toj tučnjavi bio slabije sreće, a sad se više ne želi smiješiti, ne toliko što mu nedostaje nešto u životu, koliko zbog toga što pati od stanovite praznine u ustima. Skupina djevojaka, tiših, kosa skupljenih kopčama od štrasa ili šarenim gumicama koje su svijetlile u noći, čavrljala je nedaleko od njih. Smijale su se, gotovo sve izvukle su se iz kuće izmislivši mirno noćenje kod prijateljice koja je pak sjedila ondje blizu, i sama roditeljima prodavši istu priču. “Jučer sam se silno zabavila s Dariom. Proslavili smo šest mjeseci hodanja.” Gloria, djevojka u plavim tajicama i majici iste boje s malim srcima boje neba, pokazala je blistav osmijeh. Šest mjeseci, pomislila je Maddalena. Da bar. Meni bi bio dovoljan i samo jedan... Spustila je pogled. Na bijeloj Vespi, tik uz crni kvadrat s logotipom Piaggia, napisala je: “Step, obožavam te”. Nakon prvog poljupca, kad se vratila kući, poželjela je to povikati nekoj prijateljici, ali nije pronašla nikoga, samo jedan crni neizbrisiv flomaster koji je kao sudbinom ostao na 19
Federico Moccia
dnu njezina Invictinog narančasto-modrog ruksaka. I tako su njezine riječi ostale ondje, da traju zauvijek. Madda uzdahne i nastavi sanjariti u prijateljičinim riječima. “Pojeli smo pizzu u Baffettu.” “Zezaš se, i ja sam bila ondje.” “U koliko sati?” “Pa... negdje oko jedanaest.” Mrzila je ovu prijateljicu koja je stalno prekidala priču. Uvijek postoji netko ili nešto što prekida snove. “A, ne, mi smo već dotad otišli.” “Ukratko, želite li čuti ili ne?” S usana, malih ili mekanih, neobičnih voćnih okusa od sjajila ili ruževa ukradenih rastresenim trgovcima ili iz majčinih kupaonica bogatijih od mnogih malih parfumerija, otelo se gotovo jednoglasno da. “U jednom trenutku došao je konobar i donio mi buket ogromnih crvenih ruža. Dario se nasmiješio, a ostale cure su me gledale dirnute i pomalo ljubomorne.” Gotovo se pokajala zbog te rečenice, primjećujući kako oko sebe ponovno vidi gotovo jednake takve poglede. “Ali ne zbog Darija, nego zbog ruža.” Sve ih je ponovno ujedinio budalasti smijeh, samo tako, jednostavno. Ili možda ne. Ali nije bilo važno. “Nakon toga me je poljubio u usta, uhvatio za ruku i stavio mi ovo.” Pustila je Vespinu ručicu od brušene kože, s oblogom punom rupa od brojnog struganja o zidove i pokojeg prijašnjeg pada, i pokazala prijateljicama tanki prsten s malim svijetloplavim kamenom veselog odsjaja, gotovo kao onaj njezinih zaljubljenih očiju. Kupio ga je kod Maggija, onog draguljara u Parioliju za kojeg su svi, ne zna se zašto, vjerovali da je jeftiniji, iako je zapravo imao iste cijene kao i ostali. Taj jednostavan prsten dočekali su izrazi čuđenja i jedno “Prekrasan je!” “Zatim smo otišli k meni i bili zajedno. Mojih nije bilo kod kuće, bilo je božanstveno. Stavio je kasetu Prefab Sprouta, luda sam za njima. Ispružili smo se na terasi ispod popluna i gledali zvijezde.” “Je li ih bilo puno?” Maddalena je nedvojbeno bila najromantičnija u skupini. “Jako puno!” Malo dalje, drugačija priča. “Onda, što si sinoć radio?” Hook. Snažni i krupni prsni mišići, glatki i napeti kao i 20