Zvuk banana by HENA COM

Nakladnik HENA COM Zagreb, svibanj, 2014. 1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednica: Nermina Husković Lektura: Suzana Janašić Prevoditeljica: Jana Bušić Grafičko oblikovanje: Goran Stančić Naslov izvornika Ece Temelkuran, MUZ SESLERI Copyright © ECE TEMELKURAN © 2009 Kalem Literary Agency Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2014.

Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava

Ece Temelkuran

Zvuk banana

Prevela s turskoga Jana BuĹĄiÄ&#x2021;

Hena com Zagreb, 2014.

3. KNJIGA Prašina

Istina je bila u prašini, vidjela sam je... Otvorila sam prozor. U sobu je udario vjetar, noseći sa sobom bezbrojne ruke jeseni 2006. Iza mojih leđa neodlučno jato ptica: Listovi bilježnice koje sam gusto polijepila po zidovima i kojima sam prekrila pod, na svakoga stavivši kamenčić, su poletjeli. Kamenčići su se zakotrljali, a s njima kao da se zakotrljala i priča, noseći sa sobom sve svoje putnike. Stan više nije ništa do priče. Ne pristaju mi ovaj stari žuti džemper, ni ove crne hlače... Odjevena sam u priču koja je u potpunosti tuđa. Sad sam i ja jedan od kamenčića koji se kotrljaju na vjetru. Sada mogu ispripovijedati priču. Mogu se vratiti... U prašinu.

1. KNJIGA Vi

Kad se lipanjsko sunce, ukazavši se iznad planine Libanon, provuklo kroz ruke divovskog bijelog kipa Djevice Marije – za kog se vjeruje da je u najkrvavijim danima Građanskog rata gradu plačući okretao leđa, a za kratkotrajnih primirja se smiješio – i uzdiglo se na nebu, zaslijepilo je oči Bejruta. Dok ostali gradovi svijeta počinju nalikovati drugačijim filmovima, grad koji je zaostao u maglovito žutom osvjetljenju dokumentaraca iz ‘70-tih polako se budi iz sna, a njegovi stanovnici, žudeći za još malo uspavanosti nedjeljnog jutra, povlače zavjese na vanjskoj strani balkona i uz klopot zatvaraju kapke. U pomoćnim spremnicima u obliku šalica za kavu na vrhovima zgrada, voda se bešumno počinje zagrijavati, a u toj tišini joj se pridružuju žene koje su te, 2006. godine ušle u menopauzu, pa u želji za malo jutarnje svježine izlaze na balkone, i vukovi samotnjaci subotnjih večeri koji rano izlaze na ulice, u strahu od jutra nakon seksa bez ljubavi. Dok se divovska metalna reklama za krevete Sleep Comfort, preživjevši sve ratove kao od šale, uzdizala posred grada na sve jačem jutarnjem svjetlu, a grad izranjao iz tame kao da u njemu postoji miran san, jedna je osoba, 11

Ece Temelkuran

koju u Bejrutu još nitko ne poznaje, stajala sama u stubištu zgrade pune čudnovatih ljudi i priča, u Ulici Džetavi koja se spušta rubnim dijelom četvrti Ašrafija, na istoku toga grada čije priče još ne zna. Sve je počelo kad je netko grubo zalupio vrata... *** „Jala!“1 Danas si slobodna!“ Vrata su se zatvorila za njom, a rečenica gđe Zejnab se zaglavila u njima. Njezine posljednje riječi su odjeknule u stubištu stambene zgrade na vrhu strme ulice koja se spušta uz bok bolnice Džetavi u četvrti Ašrafija u istočnom Bejrutu: „Jala!” Slušala je kako se lupa vrata u valovima gubi u jutarnjoj tišini zgrade. Sve dok nije začula svoj dah... Htjela se vratiti nazad, u stan. Pranju poda, čišćenju kuhinje, ribanju zahoda, kuhanju, donošenju vode g. Hadiju i likera od višnje gđi Zejnab, noćnom plakanju na balkonu, svemu što je već mjesec dana bez predaha radila i čega se plašila. Htjela se vratiti za kuhinjski stol za kojim je, kad ne bi imala posla, beživotno sjedila, slušati nerazumljivi zvuk arapskog koji dopire s televizora, prazno buljiti u plavi plastični stolnjak na stolu i zadržavati se u stanu kao biće koje oživi tek kad mu netko izgovori ime. Stan ispunjen zapovijedima sada joj se činio toplijim od slobode. Lupanje srca joj je sve više bubrilo u grlu. Sa svakim korakom je polako odvajala noge od betona. U ovome gradu još nije poznavala nikoga tko govori njen jezik. ‘Ne boj se’, rekla je sama sebi. Prije tjedan dana je shvatila; 1

Ar. Hajde!, op. prev.

Zvuk banana

kad je čovjek jako usamljen, u njemu se rodi još jedna osoba, samo da bi mu rekla da se ne boji. ‘Ako si iz Manile uspjela stići dovde, možeš provesti i jednu nedjelju sama... Možeš.’ U strahu da će se na zvuk njezinih koraka otvoriti neka vrata, bešumno se spustila sva četiri kata. Zastala je iza trošnog zelenog taksi-Mercedesa parkiranog pred zgradom, poput nedovoršenog kipa. Na ulici je nije imao tko gledati. ‘Ne žuri se’, rekla si je. ‘Ništa ne moraš. Možeš samo stajati ovdje.’ Čvrsto je stisnula bijelu plastičnu torbu koju je nosila na ramenu. Začula je šuštanje papira koje je dopiralo iz nje. Na sreću, dok si sam, svi se zvukovi čine puno glasnijima nego što uistinu jesu. Još je čvršće stisnula torbu. Dlan joj se počeo znojiti. Kapljica znoja joj se s tankog zapešća otkotrljala na tlo. ‘Ako nitko ne prođe i dovoljno dugo pričekam, možda se mogu vratiti natrag, u stan...’ Potom još jedna kapljica, i još jedna... „Ahhhgahh!“ Kašalj sličan rici odjeknuo je stubištem, proširio se i ispunio betonski prostor. Praćen lupom koraka spustio se niz stepenice. Ugledavši sjenu na vratima, koraci su zastali: „Aghaaah! Trebaš taksi, habibti?“2 Kad se sa svog unutarnjeg glasa i jezika pokušala prebaciti na engleski, iz usta joj je pobjegao zvuk sličan otvaranju zaglavljenog poklopca. Dok je licem pokušavala formirati nešto slično smiješku, usne su joj popucale kao da su od kamena. Ona bolna, topla kvrga koju ljudi koji su dugo šutjeli progutaju prije prve riječi naprosto nije prošla njezinim grlom: „Hej, sve je u redu! Ti si ona Filipinka koja radi kod gđe Zejnab. Kako se ono zoveš?“ 2

Ar. draga, op. prev.

Ece Temelkuran

Nasir je, kao i svaki Bliskoistočnjak, mislio da će ga stranci bolje razumjeti ako im se bude obraćao izgovarajući riječ po riječ i gestikulirajući, pa je nastavio govoriti pritom podižući obrve. Njegovo sredovječno lice puno bora koje je produbilo sunce, radosno je pratilo prenaglašenom mimikom. Svoj uglati i čvornati palestinski engleski dobrano je usporio kako bi ga razumjela: „Ja sam Nasir. Susjed s donjeg kata. Taksist Nasir. Kakose-ti-zoveš, habibti?“ „Filipina“, rekla je šaptom koji joj je ispario u ustima. „Filipina? Kakvo je to ime?! Filipina s Filipina! Ha ha ha!“ Nasirova blagonaklona brbljavost načela je Filipinin betonski oklop. Čak se malo nasmiješila. „Da čujem, kamo si krenula, Filipino s Filipina?“ Filipinino čelo se namreškalo, obrve nabrale, a usta nakrivila. Lice joj se okamenilo u trenutku koji prethodi plaču. Nasir se mogao samo praviti da ne primjećuje: „Stani malo! Naravno, u Ulicu Hamra! Vaši idu onamo u crkvu sv. Franje. Nedjeljom je sve puno Filipinki. Je li tako? Ideš u Hamru?“ Filipina je pognula glavu. Nije bilo ni vrijeme ni mjesto da mu kaže da ne vjeruje u Boga. Nasir se posramio zbog svoje neobazrivosti i pritom posve smeo. Učinilo mu se da će se, ako bude puno govorio, tuga, koja s djevojčina lica kaplje na tlo, izgubiti u buci: „Hajde onda, uskači. Imaš sreće, i ja sam krenuo onamo. Samo, prvo moramo do Burdž Hamuda po gorivo. Vjerojatno još nisi bila ondje. To je armenska četvrt. Ipak je haram! Vas ne puštaju iz kuće, zar ne?“ Lagani dodir na Filipininom ramenu usmjerio ju je prema prednjem sjedištu. Ta ista ruka je otvorila vrata automobila. „Ti ljudi! Koliko 14

Zvuk banana

dolara zaradiš mjesečno? Dvjesto? A većina odlazi na dug onim smradovima koji su te doveli, naravno. I još se usuđuju nazivati ‘agencijom za zapošljavanje stranaca’. Svi su trgovci robljem, kurvini sinovi! Prije su dovodili Egipćane. Sad ste vi na redu.“ Pričekao je da Filipina izvuče svoju bijelu suknju iz vrata. Zatvorio ih je. „Puj, prokleti bili! Habibti, vi ste roblje Bliskog istoka! Najveći nesretnici na svijetu! No ti ipak imaš sreće. Gđa Zejnab... Kako god pogledaš, ipak je poštena žena.“ Sjeo je u auto težinom prignječivši vozačko sjedište. Otvorio je prozor i izvadio cigarete. Jednu je stavio u usta i ponudio Filipinu. Filipina je bila u stanju samo podići obrve. „Kako si sitna! Koliko imaš godina? Oprosti, ali vama se godine uopće ne vide! Čuj, reći ću ti nešto. Ipak zahvali Bogu. Oni sa Šri Lanke zarađuju manje od vas. A Etiopljani gotovo da rade samo za hranu.“ Spustio je ručnu kočnicu i pružio ruku prema radiju. Uskoro će mu ponestati riječi, a Filipina nije pokazivala znakove da će progovoriti: „Sad čak dovode djevojke iz Nepala, jesi li znala? Samo malo, kamo one idu? Oni su budisti... Tko zna, možda u gradu postoji i budističko svetište? Ovdje stvarno ima svakog vraga. U ovom gradu...“ Filipina se prepustila buci kojom se taj čovjek, čije je čvrsto sredovječno tijelo jedva stalo u košulju, trudio raspršiti tišinu. Kako se djeca na rubu plača zaborave kad gledaju šarene glasne stvari, tako je i ona zaboravila na strah. Promatrala je desetke kompasa na komandnoj ploči i kazaljke koje su neprestano titrale. Kad je na radiju pronašao vijesti, Nasir je podigao nos kao životinja koja je nanjušila krv i stisnuo oči. „...Palestinac Anvar zarađuje više od ostale djece kojima 15

Ece Temelkuran

za dvanaest sati rada plaćaju trideset dolara. Kaže da ima četrnaest godina. Dok Anvar, jedan od stotine dječaka zaposlenih u krijumčarskim tunelima koji povezuju Gazu i Egipat, priča kako su dvojica njegovih prijatelja poginula od posljedica plina koje je egipatska vlada pustila u tunele da zaustavi krijumčare...“ Kako je vijest tekla dalje, Nasirovo šaljivo lice je nestalo poput maske ispod koje je izronio potpuno drugi čovjek. Čovjek koji je spreman ubiti, koji je na pragu smrti. Pogled mu je odlutao kao da je u zamci, kao da je upao u zasjedu. Srce starog ratnika koji se sjeća tko je, ali to nikome neće reći, dobilo je naoružanje. Oko-cijev-nišan... Njegov se bijes usmjerio u prazno. Kad se ugledao u retrovizoru, vratio se u stvarnost. Okrenuo se i pogledao Filipinu, izgubljenu među desecima kompasa na kontrolnoj ploči. „Sviđaju ti se?“ „Čemu toliko kompasa?“ upitala je Filipina, ne znajući što da kaže. Nasirovo lice je po prvi put izgledalo odgovarajuće godinama. Progutao je svoju brbljavost. Našao je izvoran glas, strastven, mračan; progovorio je njime. „Reći ću ti, refika”3, počeo je. Glas mu je zvučao kao da dopire iz tunela Gaze: „I to ću ti reći. Samo da krenemo.“ Nasir je na radiju pronašao glazbu s darbukama i defovima. „Krećemo”, rekao je. „Dobro došla u Bejrut, refika Filipina!“ „Ja”, rekla je Filipina gutajući slinu: „Ne idem u crkvu...“ Po prvi put je pogledala Nasiru u oči i rekla najodlučnijim glasom koji je uspjela iznaći: 3

Ar. drugarica, op. prev.

Zvuk banana

„Trebam ići u logor Šatila.“ Nasir se tako brzo okrenuo prema njoj da su se kazaljke svih kompasa na komandnoj ploči, koje su pokazivale svaka u svoju stranu, brzo zavrtile dok je motor još bio ugašen.

“Kuc! Kuc! Kuc! Gospodo, počeli smo služiti večeru!” Kad je batler velikim štapom tri puta udario o pod, muškarci i žene u crnim haljama su polako, jedni drugima dajući prednost, prišli stolu. Svi su potražili kartice s imenima i u mislima počeli sastavljati ‘listu tema za razgovor’ u skladu s interesnom sferom osobe koja će za vrijeme te ekskluzivne, akademske high table4 večere sjediti pored njih. Oni koji će sjediti pored Philipa Smithsona, predsjednika Centra za europske studije, su iz sjećanja downloadali zadnje članke na temu proširenja Europske unije koje su čitali. Oni koje je zapalo da sjede pored islamističkog akademika iz Egipta koji je u Centar za bliskoistočne studije došao kao gostujući profesor, odmah su u glavama pripremili najkompliciranije pitanje vezano uz Muslimansku braću na koje su najbolje znali odgovoriti. Najteže je bilo onima kojima su dopali predstavljači sa seminara pod nazivom ‘Percepcija islama u Europi’ održanog toga dana. Na njima se jasno vidjelo da su 4

e ng. stol u blagovaonici britanskih koledža namijenjen akademskom osoblju, op. prev.

Zvuk banana

punom parom pokrenuli svoje kratkoročno pamćenje kako bi se sjetili tko je održao koju prezentaciju. Svi probrani akademski gosti su u mislima nizali bar desetak puta prokušane šale o tim ‘dosadnim oksfordskim večerama’. Meni za tu večer zanimao je samo one koji su završili pored osoba koje im ni malo ne mogu pomoći u karijeri. Dekan je odlagao gestu kojom će ih pozvati za stol, pa su gosti na toj večeri, na kojoj se žurba i svako drugo uzbuđenje smatraju neprikladnima, stajali uz stolce i teškom mukom održavali prazno čavrljanje. Napokon je poziv stigao, i bio prihvaćen. Služilo se predjelo, prva tragedija engleske kuhinje čiji su loš okus pokušali prikriti dekoracijom. Vinima, koja nisu nimalo odgovarala tom akademskom sjaju, sredovječni su konobari Koledža, koji su svi izgledali kao da imaju tri doktorata, okrećući ih, poliježući, pokazujući etikete i nudeći na kušanje kao da postoji izbor, davali francuski štih. Svi su se, na toj večeri na koju nitko ne može ući bez poziva, i o kojoj će oni što su prvi puta pozvani na takvo mjesto poslije pričati isforsirano posprdno, ali prikazujući je, bez sumnje, veličanstvenijom nego što jest, trudili jesti jednakom brzinom i vino piti ujednačenim gutljajima. Do glavnog jela na bijele stolnjake nije ništa kapnulo, a svjetlost s lustera na visokim stropovima je srebrni pribor za jelo, kojeg je bilo u izobilju kako bi se prikrila manjkavost menija, prikazivala puno mnogobrojnijim nego što jest. Deniz je, jednako kako je u djetinjstvu napamet i bez razumijevanja naučila molitve na arapskom, naučila i što valja činiti u ovakvim prigodama. Jer je tako dugo večerati i u društvu popiti toliko vina pritom uopće ne govoreći o sebi i zapravo ni o čemu, bio izvanredno važan dio oksfordskog odgoja. Pokušala je sve kako bi bila poput njih i, dok joj se srce godinama mučilo, shvatila da je jedino rješenje svoje 19

Ece Temelkuran

unutarnje oči smjestiti negdje na strop i, izdaleka promatrajući sve što se događa, smanjenom prisutnošću sudjelovati u događaju. I tako nitko nije očekivao da bude sasvim prisutna. Nitko ni od koga nije očekivao istinu, stvarnu priču. Svi su ti ljudi znali da će klupku informacija, koje je toliko naraslo da se čovječanstvo s njime više ne može nositi, u najboljem slučaju uspjeti pridodati još samo jednu rečenicu, i da će najvjerojatnije umrijeti a da ne postignu ni to. Postojalo je vrijeme kad je Deniz mislila da oni na Oxfordu ne pričaju svoje prave priče jer će s vremenom u razgovoru i ta tragedija doći na red. No već neko vrijeme nije ni pomišljala na to. Gotovo je izgubila čak i oči koje bi smjestila na strop. Upravo zato se Deniz, razgovarajući s Henryjem Stevensonom, voditeljem Centra za islamske studije koji joj je sjedio slijeva, o izgradnji džamije koja je na Oxfordu potaknula rasprave, želeći osigurati nastavak razgovora, pokušavala sjetiti vijesti koje je čitala o toj temi i pritom se prisjećala kako je, dok još nije znala engleski, izmišljala riječi pjesama Michaela Jacksona. Te budalaste misli potaknuo je akademik grčkog porijekla koji je sjedio do nje. Nije razumjela što govori, pa ga je slušala kao nekoć Billy Jean: “I and oven! I and oven!” Razmišljala je kako te riječi, naučene napamet u tom izmišljenom i iskvarenom obliku, nije uspijevala čuti ispravno ni kad je naučila engleski i kako samo dječje izmišljotine mogu pobijediti znanje. Njena izmišljotina ‘Ja i pećnica’ odnijela je pobjedu čak i nad oksfordskim engleskim. Stevensonov teški bruklinski naglasak, koji mu je usprkos muslimanskoj bradi na aerodromima osiguravao prolaz 20