biblioteka nokaut
Elvira Slišurić Sreća prati hrabre roman
biblioteka nokaut
Elvira Slišurić Sreća prati hrabre
Nakladnik HENA COM Biblioteka: Nokaut knjiga 7. Urednik: Božidar Alajbegović Za nakladnika: Uzeir Husković Glavna urednica: Nermina Husković Lektura: Hela Gajski Grafičko oblikovanje: Goran Stančić Zagreb, listopad 2014. 1. izdanje Copyright © za hrvatsko izdanje Hena com, 2014. Copyright © Elvira Slišurić, 2014.
Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.
Elvira Slišurić
Sreća prati hrabre roman
Hena com
Jednostavno: zato što je moja priča – moja životna priča – završila prije nego sam počela pisati. Pripovijedanje je samo bilo način da ispunim vrijeme nakon što je sve završilo. Diane Setterfield, Trinaesta priča
CRVENO – CRNO Prvi joj je dan lagano curio niz prste. Ponovljeni dolazak. Već odavno sve ovo nije joj bilo novo. Stolac uz prozor, pogled na kamene kocke ispunjene cvijećem, dah kasnog proljeća i tihi zvuk drhtanja njezine nove supatnice. Bacila je brzi pogled prema njoj i na trenutak pomislila kako vidi sebe, nijemu, prestrašenu, slomljenu, nagnutu nad prazne stranice trgovačkog papira. Trgovački papir… nije ga vidjela godinama sve dok nije dospjela ovdje. Piši o sebi, rekli su joj. Ironično, ali činilo joj se da na tom papiru trguje svojim životom. O sebi… Što mogu reći o sebi i svojim životima? Da, imam ih više, točnije, tri – Život Prije, Život Između i Život Poslije. Koji vas zanima? Vratila je pogled na kamene žardinjere. Pitala se je li sve ostalo isto, krade li još uvijek nepoznat 7
Elvira Slišurić
netko svježe uglavljene sadnice koje su tako pomno sadili na terapijskoj zajednici? Njihova su se vrata zaključavala u dvadeset i jedan sat, a svako jutro su pronalazili razrušene cvijetnjake. Onda bi, ionako mučeni nesanicom, pratili što se noću događa s njihovim trudom. Neki su tvrdili kako viđaju ženu u crnom koja svake noći iskapa posađeno cvijeće i nestane. Ona ju nije vidjela. Nikad nikoga nije vidjela. Njezina je terapija bila jača od bdijenja. Zbog nesanice se prvi put tu i pojavila. Ustvari, nesanicu je sama inicirala jer više nije mogla živjeti s noćnim morama. Svaka je mora progutala dio njezine stvarnosti. Okopnila ju, ispraznila, pretvorila u živući leš, biće ispunjeno vječnim strahom. More su uništile sve što je u životu voljela. Kad se prvi put pojavila pred Doktoricom, sat vremena je samo plakala. Mucajući odgovarala na pitanja, plakala, odgovarala, plakala... Smijeh joj se sudarao sa suzama. Ne razumijem što želite od mene. Ne znam pisati. Ne volim razgovarati. Ne volim gledati ljude. Ne volim kad me dodiruju. Nemam zraka… Rekli su joj neka ode po uputnicu i stvari i sutra ujutro bude u bolnici. Morat će dugo 8
Sreća prati hrabre
razgovarati. Danima, koji su se brzo pretvorili u tjedne ugurane u zeleni hodnik i u bijelo oličenu sobu. Uspjela je na nalazu pročitati riječi „prikazuje stvari boljima nego što jesu“. Boljima? Prvih dana nije govorila ništa. Skrivala se, radila beskrajne krugove bolnicom, upoznala svaki kutak. Znala se vratiti na Odjel iz bilo kojeg dijela, čak i kroz podrum, uz hladni Odjel patologije. Činio se kao dobro poznato mjesto. I zbog toga ju je pekla savjest. Smrt u stvarnosti više je nije mogla dotaknuti. Ali ona u morama... Već je treći put ovdje. Hoće li to ikada prestati? Djevojka u kutu sobe i dalje je buljila u prazan papir, drhtala, skupljala se u sebe gotovo naočigled. Deset su sati u istoj sobi i još nisu izmijenile ni riječ. Jutrošnjim je prolaskom kroz staklena vrata Odjela osjetila samo beskrajan mir. Sigurnost. Blagodat. Tu su bili na sigurnom, svi jednaki, šutjeli ili ne, nije se trebalo pravdati. Osjećali su se dobro. Radovali se tri puta dnevno, poput djece, kad bi začuli sestru kako šuška čarobnim pilulama, kao bombonima. Tada bi se naslagali u red, držeći u ruci čašu vode jer se terapija morala popiti odmah, otvoriti usta, pomaknuti 9
Elvira Slišurić
jezik, dokazati kako su lijekovi otišli tamo gdje im je i mjesto, a onda brzo otrčati do ostakljenog hodnika, na zadnju cigaretu prije zaključavanja. Sjećam se telefonskog poziva. Sedamnaest mi je godina. Poznat glas, mislim da ga volim... Godina je 1991. Poziv s Plitvica. Čuje se smijeh, pjesma, gitara… Pitam tko svira, rekao je: „Ma jedna naša budala, Josip.“ Kakva sigurnost, kakav sklad, kakav mir... Život u udobnom balonu bez boli, bez svjesnosti, uz osjećaj luksuza koji si vani nije mogla priuštiti – pomoć nadohvat ruke i izlog raznobojnih tableta. Samo je petak težak dan. Slijedi „vikend doma“. Svi su se po pravilu u ponedjeljak vraćali u gorem stanju, nakon suočavanja sa stvarnošću. Bi li se trebala obratiti djevojci u kutu? Tako mlada... Ovdje se nikoga ne pita za razlog dolaska. Ionako se na grupnim terapijama sazna i više nego se želi znati. Molila je da je smjeste u sobu s najmanje kreveta jer ne može podnijeti puno ljudi. Više glasova u isto vrijeme stvaralo joj je košmar u glavi, srce bi tuklo, tlo joj je izmicalo koliko god se trudila čvrsto stajati. Kronični traumatski stres, 10
Sreća prati hrabre
rekli su. „Nisam poželjela nikoga ubiti, ako ste na to mislili“, odgovorila je na pitanje terapeuta kako se osjećala među dvadesetak ljudi u istoj prostoriji. Jutros ste mi rekli kako mi misli vrludaju. Nisam spavala mjesecima. Razmišljam. Hodnikom se razlio život bolnice – zvuk dizala, dolazak večere, užurbane sestre koje za svakog posebno pripremaju njegov večernji dar za spavanje. Ustala je i provirila na hodnik. Poznavala je većinu stanovnika ovog Balon-grada, rotirali su ih u istim ciklusima, nekoliko mjeseci vani u borbi s vjetrenjačama, a onda koji tjedan u tamnici vlastitog svijeta u borbi sa samim sobom. Mahali su joj. Osjećala je pripadnost, društvo mojih privatnih luđaka, kako ih je zvala. Moji. Prošla je i večera, uobičajene pritužbe, čak i smijeh na račun jednog od redovnih. Zvali su ga Fikus jer se pojavljivao samo na obrocima i na primanju lijekova, tek su ga povremeno mogli dovući na grupne terapije gdje je jednom prilikom izrekao kako mu je jedina želja u životu teleportirati se. Fikus je spavao po cijele dane, a 11
Elvira Slišurić
noću uznemiravao dežurne sestre pričom kako ga muči nesanica. Jedini kojemu nitko ovdje nije vjerovao. „Samo ganja papire“, govorili bi. Sve je ostalo bila tišina. Povlačenje u mir svojih soba nakon večere bilo je prešućeno pravilo. Prvi joj je dan povratka i očekivala je Doktoricu u takozvanoj privatnoj posjeti, neovisnoj o viziti. Osluškivala je korake. – Dobra večer, djevojke. Kako ste? Osjetila je neobičnu odgovornost da odgovori za obje. – Dobro smo... – Ti to ionako uvijek govoriš, a poznajemo te, zar ne? Okrenula se potom prema djevojci u kutu i jedva izvukla kimanje glavom. – Odigrat ćemo jednu igru večeras. – U grupi? Sa svima? Strah je krenuo u proboj. Za to još nije spremna.
12
Sreća prati hrabre
– Ne. Ne brini. Samo nas tri. I trajat će kratko. Laknulo joj je. A činilo se i da je djevojka u kutu, uskoro će je početi tako i zvati, za koji milimetar opustila ramena. Kako dobro poznat osjećaj. – Prvo se opustite, zauzmite najudobniji položaj, zatvorite oči. Bile su poslušne poput janjadi. Utonule u madrace oblikovane tijelima slomljenih ljudi koji su dosad tu obitavali. – Udahnite duboko, ali izdahnite polako, ja ću brojati. Jako polako. Već nakon nekoliko sporih izdaha osjetila je vrtoglavicu. Potrajalo je više nego je mogla podnijeti. – A sad sjednite. Kao i uvijek, sjela je podvijenih nogu, ljuljajući se. – Spremne? Dobro pogledajte oko sebe i zapamtite što više stvari crvene boje. 13
Elvira Slišurić
Ovo je lako, pomisli. Pogledom je kružila oko sebe. Nema gotovo ničeg crvenog. Prekidači za pozivanje dežurne sestre. Što još? Ručnik na radijatoru ima crvene linije. Ručke koje pridržavaju bolesničke liste na okvirima kreveta obložene su crvenom gumom. Što još... što još… – Dobro. Sad ponovno zatvorite oči. Bez varanja! Doktorica se osmjehnula i pričekala koji trenutak. – A sad mi, zatvorenih očiju, recite što je u sobi CRNE boje. Na trenutak joj je izgledalo kao da joj je netko izbio zrak iz pluća. Gotovo se glasno nasmijala izazvana apsurdom što se teško sručio na nju. Crne boje? Kopala je po svom umu, pokušavala pretražiti sobu u sjećanju, čak i slagati ako treba. Ali ništa nije pomoglo. – Onda, djevojke? Djevojka u kutu udahnula je kao da će svakog trena zaplakati, dok je njoj sve postajalo smiješno. Nagnalo ju je na sitnu pobunu. 14
Sreća prati hrabre
– Ne znam. Mogu li otvoriti oči? Ne znam ni jednu prokletu stvar koja je crne boje. Pamtila sam crveno. Liječnica je sjedila na stolcu postavljenom između njihovih kreveta i sad ih je obje primila za ruke. Osjetila je toplinu što je u valovima prostrujala kroz njezine prste. – Bez brige, samo mala igra. Vaš um još uvijek pamti samo ono na što je natjeran. Crveno obično znači opasnost i sve ste svoje sposobnosti usmjerile na strah, na upozoravajuću boju. Pratim koliko ste spremne vidjeti i stvari na koje vam nije skrenuta pažnja. Radit ćemo na tome. Otvorite um. Oko vas nije samo zlo. A sada po terapiju i na malo druženja prije spavanja. Može? Kimnula je, dok djevojka u kutu nije učinila ništa. Promatrala je Doktoricu kako vraća stolac na svoje mjesto i zatvara vrata za sobom. Ostala je i dalje u nepomičnom položaju. Zatim se utješno zaljuljala. Crna je bila njezina odjeća, njezin kofer, njezina šalica… Nije pamtila ono što vidi. Pamtila je ono što su joj govorili. Zaboravljala je što su htjeli, imena i lica nestalih prijatelja. Sve 15
Elvira Slišurić
dok ne zatvori oči. Sad tek shvaća koliko je boja nedostajalo u njezinoj slagalici. Za koji dan možda svrati do susjedne sobe i zamoli ih da zapamte sve što je crveno. Samo da provjeri. Jednaka među jednakima.
16
DJEVOJKA U KUTU Obično su „novi“ pristizali petkom, kad većina privremenih stanovnika Odjela odlazi kući na vikend. Lakše se prilagođavalo. Vikendi su bili prazni, bez obaveza, ispunjeni šutnjom i mutnim lutanjem hodnicima bolnice. Nije bilo grupnih terapija, teških razgovora, bivših pacijenata koji su stalno navirali na kontrole, niti onih „dnevnih“ što su tek nekoliko sati provodili u njihovoj blizini, a onda se vraćali svojim kućama kao nakon radnog dana. Sve je odisalo tišinom. Praznina je olakšavala disanje. Mirisi su bili drugačiji, zrak lakši, dani sporiji, bolnica naoko veća. Na Odjelu ih je ostalo jedva petero. Fikus, za kojeg se činilo da je vječno prisutan, Legija, čija se nazočnost osjećala samo u obližnjoj 17
Elvira Slišurić
kladionici, tek koji metar izvan bolničkog kruga, i dnevnom boravku gdje je satima buljio u zajednički televizor na kojem su titrali rezultati sportskih događanja. Tu je i gospođa koja nikad nije ispuštala svoju crnu, ručnu torbu ispunjenu nebrojenim svetim sličicama. I Djevojka u kutu. Nenametljivo ih je promatrala. Ovdje je vikendom svatko živio za sebe. Ako se ponekad i javio poriv da se nekome obrati, to je brzo iščezavalo u bolničkoj kolotečini. Lica su mi mutna. Mogu li vas nešto zamoliti? Govorite tiše. Smeta mi buka. Mora li sestra tako snažno zalupiti vratima? Djevojka u kutu se nije micala iz sobe. Sve češće je onaj uplašeni pogled prvoga dana zamjenjivao razvodnjeni sjaj u očima stvarajući oko sebe nelagodu. Nije imala potrebu obratiti joj se. Obišla je pogledom malu, skučenu, dvokrevetnu sobu gdje si je uvijek uzimala za pravo birati mjesto do prozora, a onda izašla. Oblik slova H, kako joj je Odjel uvijek izgledao, hodnici, sestrinske prostorije, s lijeve strane dnevni boravak, s desne dizalo, veže ih vodoravna linija prolaza, stepenice u sredini, sobe 18
Sreća prati hrabre
načičkane uz vanjski rub, sve na svome mjestu. Mogla bi hodati zatvorenih očiju. Spustila se u prizemlje, prošla kroz staklena vrata u prostor koji nije znala kako nazvati. Podsjećao ju je na kratki tunel, s obje se strane moglo pobjeći u vanjski svijet, da je to itko od njih htio. Za nju to nije bila najobičnija čekaonica. A tu se čekalo. Sve je moglo doći i sve se moglo čekati na ovom mjestu. Ne znam koji je bio dan. Je li to važno? Ne pamtim datume. Granate su padale tjednima. Koga je briga koji je bio dan? Usrana granata pogodila je moju sobu. Netom sam bila zalupila vratima. Koji je bio dan?... Tek jedan od mnogih sličnih. Nije ni primijetila kad se petak pretvorio u lijenu subotu, a subota se iscijedila u nedjeljni početak kraja umirujuće praznine. Dva je dana nitko ništa nije pitao, osim sestara sa svojim naučenim rolama – „kako ste, jeste dobro spavali, treba li vam što“. Ona bi se samo nasmijala. Sve brže završi kad se smiješi. Do večeras se svi moraju vratiti. Već se osjećao zadah truleži koju nosi vanjski svijet zalijepljen 19
Elvira Slišurić
za odjeću, kosu i nemoćne ruke onih koji se vraćaju. Izašla je na zrak. Nije birala put kroz zapušteni vrt iza bolnice. Popela se na vrh platforme na kojoj su bili načičkani dimnjaci i nešto nalik prozorima. Nije bilo dovoljno visoko da bi joj bijeg na takvo mjesto bio zabranjen. Tu nitko nije prolazio. Savršen mir. Žar cigarete i osjećaj izoliranosti bili su sve što joj je trebalo. Gledala je povratnike dok se na nebu polako nazirao nagovještaj sumraka. Vrijeme je nesmiljeno curilo. Boli me iznutra. Vidim krv na rukama, samo ne znam čije su ruke, ni čija je krv. Djevojka u kutu nije došla na večeru. Sestra joj je odnijela u sobu. Blagovaonica je sad bila napućena umornim licima na koja se navlačilo polumrtvo zanimanje. Svi su joj izgledali poput voštanih figura u nekom grotesknom muzeju. – Opet si tu? – Koja soba? – Čujemo da je neka luda s tobom. – Sve po starom. Noćas će zakucati ponedjeljak. 20
Elvira Slišurić ima neiscrpnu maštu i pomanjkanje discipline. Uvijek pomalo s glavom u oblacima. Životni moto joj je „bolje guraj nos u knjigu, nego u tuđe stvari“. Voli čarolije, vile i čuda. Nekad čak može biti i ozbiljna. Posebno dok piše jer tu je na sigurnom. Vjeruje da za snove nikad nije kasno i da je dom tamo gdje su police za knjige.
Elvira Slišurić Sreća prati hrabre Sreća prati hrabre na više je načina jedinstven roman u okvirima novije hrvatske književnosti. No, iako je to prvi naš roman koji za junakinju ima djevojku koja se kao dragovoljka borila u Domovinskom ratu, to nije ratni roman – rat se u romanu gotovo ne spominje, ali je neprestano prisutan, u mislima ljudi čije ozljede nisu vidljive golim okom, ali su toliko duboke i bolne da onemogućavaju normalan tijek života. Sreća prati hrabre je jedinstven roman i zato što mu se radnja gotovo u potpunosti odvija u ambijentu bolničkog odjela. Radi se o fikcijskoj nadogradnji autoričinih iskustava pisanoj asketski pročišćenim, minimalističkim stilom, uz garnirung blage, dojmljive, lirski obojene poetičnosti. Pritom suptilna lirska nota nenametljivo upućuje na dubinu osobe koja priča priču i kojoj su životne okolnosti pokušavale oduzeti tu dubinu - da bi se ona, ipak, na kraju izborila za svoje mjesto i u životu i u ovome romanu. U njemu je koncentrat te dubine. Sreća prati hrabre je vještom rukom vođena, slojevita i dramatična priča o ustrajnosti, hrabrosti i nepokolebljivosti te rukopis koji svakom stranicom budi nevjericu da se radi o debitantskome djelu. Jer, autoricu Elviru Slišurić krasi iznimna pripovijedačka staloženost i sposobnost apsolutne kontrole nad pričom i tekstom, kojega besprijekorno strukturira lišavajući ga viškova dok bez imalo patetike problematizira iznimno osjetljivu temu. Ili, riječima same autorice: Sreća prati hrabre je roman koji nevidljive žrtve rata čini vidljivima. I pokazuje da uopće nije tako strašno kad te vide. I kad znaju kako se zoveš... ISBN 978-953-259-085-2
www.hena-com.hr
109,00 kn fotografija na naslovnici: istockphoto