Juraj br. 8 by Zdravko Bogdan

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC • BROJ OSMI •

XII./2019.

BROJ OSMI XII./2019.

170 godina Šibenske narodne glazbe

Kronologija jednog trajanja Tragom šibenskih patricija u Mlecima Kralj Petar Krešimir IV. u središtu Slike po Ivanu (Đovaniju)

SADRŽAJ:

4 - 17

170 godina Šibenske narodne glazbe Kronologija jednog trajanja Darko Gulin, dipl. ing.

Ovaj broj časopisa Juraj tiskan je sredstvima:

18 - 27

Preobrazba prostora na lokaciji bastiona sv. Katarine

28 - 39

Tragom šibenskih patricija u Mlecima

40 - 61

Kralj Petar Krešimir IV. u središtu

62 - 69

Slike po Ivanu (Đovaniju)

70 - 77

Šibenski svetci

78 - 85

Arhitektonsko snimanje bloka G I u povijesnoj jezgri Šibenika

Zoran Popović, ing. arh.

dr. sc. Lovorka Čoralić, povjesničarka

Grad Šibenik

Šibensko - kninska županija

dr. sc. Hrvoje Gračanin, red. prof.

dr. art. Nenad Fabijanić, dipl. ing. arh.

don Krešimir Mateša

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Poštovani čitatelji, predstavljajući ovaj, osmi broj našeg godišnjaka kojim zaključujemo aktivnosti društva za 2019. godinu, prvo zahvaljujemo svim našim gostima - predavačima, koji su napisali priloge za ovaj broj i tako našem godišnjaku zajamčili redovitost. Zadovoljstvom nas ispunjava i suradnja s Udrugom turističkih vodiča Mihovil čiji su predstavnici, zajedno s nama, angažirano tragali za zanimljivim temama iz šibenske povijesti. U ovom broju donosimo šest priloga - sažetaka predavanja iz predavačkog ciklusa 2019. godine:

Nakladnik: Drušvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac Uredništvo: Jolanda Krnić Zmijanović Deana Karađole Radovčić Nikola Grubić Gustav Červar stariji

Lovorka Čoralić, sistematizirajući izvornu građu mletačkih pismohrana, prati tragove šibenskih patricija u Mlecima i dokazuje da je prošlost Dalmacije bila u brojnim prošlostoljetnim sastavnicama neraskidivo povezana s Mletačkom Republikom i njihovom zajedničkom metropolom – Mlecima.

Gustav Červar mlađi

Zoran Popović kao projektant hotela Bellevue, raščlanjujući prostorni kontekst i tražeći baštinske oslonce, detaljno je i dokumentirano izložio etape preobrazbe prostora na lokaciji bastiona sv. Katarine.

Mila Kundajica

Darko Gulin prilogom Kronologija jednog trajanja (170 godina Šibenske narodne glazbe) na pregledan je i zoran način sistematizirao najvažnije činjenice 170-godišnjeg trajanja šibenske glazbe. Nenad Fabijanić svojim prilogom Slike po Ivanu (Đovaniju) na osobit način, kao arhitekt i kolega, portretira našeg sugrađanina, arhitekta Ivana Vitića čiji su kreativni dometi nezaobilazne sastavnice imaginarnog muzeja (hrvatske) arhitekture dvadesetog stoljeća.

Zdravko Bogdan Lektori: Jolanda Krnić Zmijanović

Grafičko oblikovanje: Ivana Grimani Prijelom teksta: Franka Bujas Fotografija naslovnice: Kameni kip sv. Jakova na krovnom zabatu katedrale Foto: Valentino Dražić Celić

Temu koja je Šibenčanima svakako od važnosti i koja izaziva osobitu znatiželju obradio je Hrvoje Gračanin - Kralj Petar Krešimir IV. u središtu. Vrijedi navesti uvodne riječi autora: “Svatko tko pokuša pisati o hrvatskim ranosrednjovjekovnim vladarima, odmah je na početku suočen s dvije temeljne, teško prevladive, poteškoće: malobrojnošću izvorne građe i škrtošću ionako rijetkih podataka, od kojih poneki potječu iz mnogo kasnijega vremena od onoga o kojemu govore. Sve to pred istraživače postavlja velike izazove, ostavljajući mnogo prostora za iznošenje pretpostavki, pa čak i za domišljanja.”

Slikovni prilozi i ilustracije:

Don Krešimir Mateša je napisao: “Postoji sintagma „šibenski svetci", a upotrebljavala se za označavanje slavlja triju blagdana koji su slijedili dan za danom te se, u ne tako davna vremena, na te dane održavao i sajam u Šibeniku koji je bio ona vanjska manifestacija ili dopuna crkvenih slavlja. Riječ je o blagdanima Sv. Jakova (25. srpnja), Sv. Ane (26. srpnja) i Sv. Kristofora (27. srpnja).” Specifičan dio ovog sakralnog, ali i kulturno-povijesnog nasljeđa Šibenika don Krešimir je obradio u prilogu Šibenski svetci.

Print Centar (Educa d.o.o.)

Arhiv ŠNG Zoran Popović Lovorka Čoralić Hrvoje Gračanin Nenad Fabijanić Valentino Dražić Celić Tisak:

Naklada: 600 Izdano: Šibenik, 2020.

Na kraju ćemo spomenuti da je marom Društva za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac i potporom Ministarstva kulture arhitektonski dokumentiran još jedan blok povijesne jezgre. Društvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Darko Gulin, dipl. ing. Počasni predsjednik Šibenske narodne glazbe

170 godina Šibenske narodne glazbe

Kronologija jednog trajanja Pišući već tridesetak godina o Šibenskoj narodnoj glazbi članke, feljtone, prospekte, monografije i radeći to na jedan klasični način, odlučio sam se ovaj put na drugačiji pristup. Članak koji slijedi oslobođen je moje glazbarske pristranosti i emocija, isticanja važnosti pojedinih naraštaja, pojedinaca i događaja. Svodi se tek na puko nabrajanje svega važnog u čemu je Glazba bila sudionik. Unatoč tome, čitatelj neće ostati ni u čemu prikraćen, jer će pročitavši članak, saznati sve o Šibenskoj narodnoj glazbi i njenoj važnosti za Šibenik i Hrvatsku.

Slika 1: Šibenska narodna glazba (orkestar i mažoretkinje), 1998. godine

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Slika 2: Prva fotografija Šibenske narodne glazbe, 1903.

Slika 3: Grb Šibenske narodne glazbe

Šibenska narodna glazba utemeljena je 1848. ulaskom Gradske glazbe, osnovane 1836., u sastav Narodne garde grada Šibenika. Od tada, uz ovo društvo vezan je naziv Narodna glazba, bilo kao neslužbeni naziv upotrebljavan od puka, bilo kao dio službenog naziva društva. Ovim rečenicama počinje svaka priča o najstarijem gradskom i jednom od najstarijih hrvatskih društava. Ovisno o obljetnici koja se slavi mijenjali su se samo podatci o nastupima, priznanjima, dužnosnicima i uspjesima na kulturno-umjetničkom polju. Za sadašnju 170. obljetnicu, oni izgledaju ovako:

1. NASTUPI

Oko 12 500 nastupa (klasičnih i promenadnih koncerata, hodnih i komemorativnih nastupa te sprovoda) u Hrvatskoj i 45 gradova u 17 europskih zemalja, od kojih su svakako vrijedni spomena:

SVJETSKA PRVENSTVA PUHAČKIH ORKESTARA (WORLD MUSIC CONTEST) •

•

15. svjetsko prvenstvo, Kerkrade, Nizozemska, 23. srpnja 2005. ŠNG je nastupila u B kategoriji koncertnih orkestara i osvojila srebrnu medalju (plaketu), a u kategoriji festivalskih orkestara brončanu medalju (plaketu) 16. svjetsko prvenstvo, Kerkrade, Nizozemska, 25. srpnja 2009. ŠNG je nastupila u C kategoriji koncertnih orkestara i osvojila zlatnu medalju (plaketu) 17. svjetsko prvenstvo, Kerkrade, Nizozemska, 14. srpnja 2013. ŠNG je nastupila u C kategoriji koncertnih orkestara i osvojila zlatnu medalju (plaketu)

MEĐUNARODNE SMOTRE I FESTIVALI GLAZBA I FOLKLORA • • • • • • • • • • • • • • • • • • • •

Smotra omladinske solidarnosti, Skopje, Sjeverna Makedonija, 1970. Festival Stari grad, Annecy, Francuska, 1977. Dan Bastilje, Voiron, Francuska, 1977. Međunarodna smotra folkolora, Zagreb, Hrvatska, 1978., 1980., 1988. Festival International de la Saint-Jean, Villefranche de Rouergue, Francuska, 1988. Festa de St Magdalena, Castellon de la Plana, Španjolska, 1990., 1998. Corso flour – Langeac, Francuska, 1995., 2004. Fanfares sans frontieres, Mazamet, Francuska, 1995., 1997., 2004. Janitsjarfestivalen, Hamar, Norveška, 1995. Corso flour, Carpentras, Francuska, 1995. Corso du Binbin, Valenciennes, Francuska, 1995., 2007. Corso flour, Ganges, Francuska, 1997., 2004. Fete de la saint Benoit, Neussargues, Francuska, 1997. Corso de la Lavande, Valreas, Francuska, 1999., 2010. Saint Julien, Brioude, Francuska, 2000. St Privat, Carmaux, Francuska, 2000. Corso de la Lavande, Digne-les-Bains, Francuska, 2001. Festival St Chely d’ Apcher, Francuska, 2001. Festival de Luchon, Luchon, Francuska, 2002. Smotra glazba Bosne i Hercegovine, Mostar, Bosna i Hercegovina – 2004.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Slika 4: 16. svjetsko prvenstvo, Kerkrade, Nizozemska, 25. srpnja 2009. (Mo. Damir Marušić) • • •

Festival de Bandas de Musica, Torrevieja, Španjolska – 2006. Festival Vejvoda. Zbraslav-Prag, Češka, 2015. Car Samuil festival, Ohrid, Sjeverna Makedonija, 2017., 2018.

MEĐUNARODNI DJEČJI FESTIVAL ŠIBENIK Od prvog festivala 1958. do danas – pedesetak nastupa.

MEĐUNARODNE ŠALJIVE MANIFESTACIJE • • •

Igre bez granica, Šibenik, 1980. Igre bez granica, Lignano Sabbiadoro, Italija, 1981. Ljetni karneval, Kotor, Crna Gora, 2012., 2013.

DRŽAVNE SMOTRE I FESTIVALI GLAZBA • • • • •

glazba u A kategoriji, a ŠNG je osvojila srebrnu povelju) • 6. Natjecanje puhačkih orkestara Hrvatske, Novi Vinodolski, 12. lipnja 2004. (nastupilo je 12 glazba u A kategoriji, a ŠNG je osvojila zlatnu povelju i postala prvak Hrvatske) • 7. Natjecanje puhačkih orkestara Hrvatske, Selce, 14. svibnja 2006. (nastupilo je sedam glazba u A kategoriji, a ŠNG je osvojila brončanu povelju) • 8. Natjecanje puhačkih orkestara Hrvatske, Novi Vinodolski, 7. lipnja 2008. (nastupilo je ukupno 15 glazba, a ŠNG je u A kategoriji osvojila srebrnu povelju) Nakon 2008. nisu se više održavala natjecanja hrvatskih puhačkih orkestara, već samo smotre.

1. Festival duhačkih orkestara Hrvatske, Čakovec, 1. i 2. lipnja 1968. (nastupilo je 11 glazba) 1. Smotra limenih glazba Hrvatske, Pazin, 23. i 24. lipnja 1973. (nastupilo je pet glazba) 4. Smotra duhačkih orkestara Hrvatske, Karlovac, 7. listopada 1979. (nastupilo je 13 glazba) 7. Smotra duhačkih orkestara Hrvatske, Šibenik, 7. i 8. rujna 1985. (nastupilo je 13 glazba) 9. Smotra duhačkih orkestara Hrvatske, Makarska, 21. listopada 1989. (nastupilo je 15 glazba)

DRŽAVNA PRVENSTVA GLAZBA • • • •

1. Natjecanje puhačkih orkestara Hrvatske Zabok, 14. listopada 1994. (nastupilo je devet glazba, a ŠNG je osvojila srebrnu povelju) 3. Natjecanje puhačkih orkestara Hrvatske, Šibenik, 24. listopada 1998. (nastupilo je sedam glazba u A kategoriji, a ŠNG je osvojila srebrnu povelju) 4. Natjecanje puhačkih orkestara Hrvatske, Ravna Gora, 14. listopada 2000. (nastupilo je šest glazba u A kategoriji a ŠNG je osvojila brončanu povelju) 5. Natjecanje puhačkih orkestara Hrvatske, Novi Vinodolski, 11. svibnja 2002. (nastupilo je osam

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Slika 5: Koncert ŠNG, 2000. godine (Mo. Marin Čović)

Slika 6: Nastup malog orkestra Šibenske narodne glazbe sa Zlatanom Stipišićem Gibonnijem i sastavom Divas u splitskom HNK, 28. rujna 2001.

Slika 7: Svečani koncert uz Arsena Dedića, u čast proslave 140. obljetnice Šibenske narodne glazbe, šibensko kazalište, 26. studenog 1988.

FESTIVALI ZABAVNE I KLAPSKE GLAZBE

• • • •

• • • • •

28. Festival dalmatinskih klapa, Omiš, 17. srpnja 1994. (koncert Glazbe) 29. Festival dalmatinskih klapa, Omiš, 22. srpnja 1995. (koncert Glazbe) 30. Festival dalmatinskih klapa, Omiš, 21. srpnja 1996. (koncert Glazbe i nastup mažoretkinja). 31. Festival dalmatinskih klapa, Omiš, 23. srpnja 1997. (koncert Glazbe i nastup mažoretkinja). 21. festival Večeri dalmatinske šansone, Šibenik, 18. kolovoza 2018. (nastup s klapom More)

REGIONALNI FESTIVALI I SMOTRE GLAZBA

a) festivali: • Oblasni festival kulturno-prosvjetnih društava Dalmacije (Split, 16. i 17. kolovoza 1948.) • Oblasni festival kulturno-prosvjetnih društava Dalmacije (Split, 9. lipnja 1950.) • Pokrajinski festival kulturno-prosvjetnih i umjetničkih društava Dalmacije, (Šibenik 8. lipnja 1958., nastupilo je šest glazba) b) Smotre puhačkih orkestara srednje i sjeverne Dalmacije • 1. smotra, Šibenik, 30. lipnja 1979. (nastupilo pet glazba) • 2. smotra, Drniš, 7. lipnja 1981. • 3. smotra, Primošten, 1983. • 4. smotra, Trogir, 25. svibnja 1985. • 5. smotra, Pirovac, 23. svibnja 1987. • 6. smotra, Tisno, 1. srpnja 1989. (nastupilo 13 glazba) • 7. smotra, Vodice, 15. lipnja 1991. • 8. smotra, Biograd, 6. srpnja 1996. • 9. smotra, Pirovac,18. srpnja 1998. • 10. smotra, Zadar, 20. svibnja 2000. • 11. smotra, Šibenik, 20. travnja 2002. (nastupilo 11 glazba)

12. smotra, Drniš, 2. svibnja 2004. 13. smotra, Vodice, 23. travnja 2006. 14. smotra, Vodice, 19. travnja 2008. 17. smotra, Zadar, 8. svibnja 2011. (nastupilo 14 glazba) • 18. smotra, Pag, 4. svibnja 2013. • 19. smotra, Drniš, 24. svibnja 2014. • 20. smotra, Skradin, 16. svibnja 2015. • 21. smotra, Primošten, 14. svibnja 2016. • 22. smotra, Tisno, 3. lipnja 2017. • 23. smotra, Vodice, 5. svibnja 2018. (nastupilo devet glazba) c) Smotre glazba općine Šibenik • 1. smotra, Šibenik, 22. studenog 1976. (nastupile četiri glazbe) • 2. smotra, Šibenik, 3. studenog 1977. • 3. smotra, Vodice, 1. studenog 1978.

PJEVAČI I SASTAVI KOJI SU NASTUPALI SA ŠIBENSKOM NARODNOM GLAZBOM

a) pjevači i pjevačice zabavne glazbe: Arsen Dedić, Vice Vukov, Gabi Novak, Đani Stipaničev, Ivo Pattiera, Zlatan Stipišić-Gibonni, Tedi Spalato, Zdravko Škender, Mario Ušić, Vinko Coce, Neno Belan, Hari Rončević, Tomislav Bralić, Helena Bastić, Davor Pekota, Saša Jakelić, Pavle Kolarev, Branimir Bubica, Marko Škugor b) operni pjevači i pjevačice: Antonija Teskera, Nera Gojanović, Stefan Kokoškov, Vinko Maroević, Jakov Košćina c) lokalni pjevači i pjevačice: Vladimir Nalis – Vlađa, Paško Batinica – Barba, Vojo Marković, Dragica Gulin, Joško Matura, Goran i Siniša Subašić, Iris Huljev Milošević, Danijela Prpić, Matea Skračić, Rebeka Rušin i Tea Slavica d) sastavi: Grupa „Mi“ i Bonaca iz Šibenika, Delfini iz Splita i Divas iz Zagreba BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

•

Slika 8: Domaćini i gosti na svečanom koncertu Stoje slijeva: Milutin Dedić, Darko Gulin, Ivo Livaković, Boris Papandopulo, Lovor Bujas, Ante Vuletin, Mate Relja. Čuče: Arsen Dedić i Zdenka Papandopulo

e) zborovi: Zbor Hrvatske radio televizije iz Zagreba, Kolo, Cecilijanski zbor, Penzinoner, Zdravo maleni, Krešimir i zbor Glazbene škole iz Šibenika, Lira iz Vodice f) klape: Šubićevac, Šibenik, Šibenski muškardini, Solaris, Autotransport, Jadrija, More, Bilice, Maslina, Teuta, Fortica i Sebenico iz Šibenika, Šufit iz Splita

IZDAVAŠTVO I DISKOGRAFIJA

DRŽAVNI SPORTSKI DOGAĐAJI •

• • • • •

O Šibenskoj narodnoj glazbi napisana je monografija 2002., objavljena su i dva nosača zvuka 2005. i 2008. te DVD „Šibenska narodna glazba u Lisinskom“, 2008.

•

MEĐUNARODNI SPORTSKI DOGAĐAJI

•

Svesokloski slet, Zagreb, 13. kolovoza 1911. Nastupilo je tridesetak glazba i fanfara, sedam tisuća sokolova iz Hrvatske, SAD-a, Rusije, Slovenije, Srbije, Slovačke, Poljske, Bugarske i Češke. Mediteranske sportske igre, Šibenik i Zaton od 16. do 27. rujna 1979. Sviranje na veslačkim, kanu i kajakaškim utakmicama u Zatonu i na nogometnim utakmicama u Šibeniku. Finale europskog „Korać kupa“ u košarci, Zapadni Berlin, 7. ožujka 1983. Igrali klubovi Šibenka i Limoges (Francuska). Pored Šibenske glazbe, u sportskoj dvorani Deutchlandhalle, još su svirale glazba iz Limogesa i glazba francuske vojske iz Zapadnog Berlina. Europsko prvenstvo u atletici, Split, 1. rujna 1990. Sviranje na svečanosti zatvaranja prvenstva. Nogometne utakmice • Jugoslavija – Egipat, Šibenik, 21. rujna 1979. • Jugoslavija – Alžir, Šibenik, 27. rujna 1979.

Hrvatska – Sjedinjene Američke Države, Zagreb, 17. listopada 1990. (Ovo je bila prva službena utakmica hrvatske nogometne reprezentacije) • Hrvatska – Danska (mlade reprezentacije), Šibenik, 28. ožujka 1997. • Hrvatska – Slovenija (mlade reprezentacije), Šibenik, 3. travnja 1997. • Hrvatska – Makedonija (mlade reprezentacije), Šibenik, 9. veljače 2003. • Hrvatska – Poljska (mlade reprezentacije), Šibenik, 11. veljače 2003. Finale europskog LEN kupa u vaterpolu, Šibenik, 9. svibnja 2007. Igrali klubovi Šibenik i Kazan iz Rusije. Finale Svjetskog juniorskog prvenstva u vaterpolu, Šibenik, 31. kolovoza 2009. Igrale izabrane vrste Hrvatske i Grčke.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Svesokolski slet u čast tisuću godina hrvatskog kraljevstva – Zagreb, 15. kolovoza 1925. (Nastupilo tridesetak glazba, dvadesetak tisuća sokolova i sokolica) Prvenstvo Jugoslavije u veslanju – Šibenik, 25. i 26. srpnja 1953. Prvenstvo Jugoslavije u veslanju – Šibenik, 19. srpnja 1963. Prvenstvo Jugoslavije u veslanju – Šibenik, 12. rujna 1973. Prvenstvo Jugoslavije u jedrenju – Šibenik, od 23. do 28. lipnja 1975. Prvenstvo Jugoslavije u jedrenju-klasa Optimist – Šibenik- Solaris, 22. lipnja 1990. finalna utakmica Prvenstva Jugoslavije za košarkašice, Šibenik, 9. travnja 1991. (igrali Elemes iz Šibenika i Crvena zvezda iz Beograda. Pobjeda Šibenki.) finalna utakmica Hrvatskog nogometnog kupa, Šibenik, 5. svibnja 2010. (igrali Šibenik i Hajduk iz Splita.)

REGIONALNI SPORTSKI DOGAĐAJI • • • • •

Sokolski slet u Šibeniku, 10. srpnja 1904. Sokolski slet u Makarskoj, 4. rujna 1904. (Pored šibenske, nastupilo je još pet dalmatinskih glazba) Proslava desete obljetnice Hrvatskog sokola, Šibenik, 29. kolovoza 1909. (Pored šibenske, nastupilo je još pet dalmatinskih glazba) Sokolski slet Hrvojeve župe, Split, 21. kolovoza 1910. (Nastupilo je 12 glazba, 1200 sokolova i 50 sokolica iz cijele Dalmacije) Dalmatinske sportske igre, Šibenik, 16. rujna 1972.

KONCERTNE DVORANE I KAZALIŠTA • •

Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku (od otvorenja 1870. česti nastupi) Univerzalna sala, Skopje – Makedonija, 15. studenog 1970.

• • • • • • •

Hrvatsko narodno kazalište Split, 28. rujna 2001. Kazalište „Kerempuh“, Zagreb, 30. rujna 2002. Hrvatski Dom herceg Stjepan Kosača, Mostar, 12. travnja 2004. i 10. svibnja 2008. Theater Kerkrade, Nizozemska, 23. srpnja 2005., 25. srpnja 2009. i 14. srpnja 2013. Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, Zagreb, 1. lipnja 2008. Hrvatsko narodno kazalište u Zadru, 16. siječnja 2009. Kazalište „Zorin dom“, Karlovac, 1. listopada 2016.

POZNATE OTVORENE POZORNICE I TRGOVI • • • • • • • • • • • • •

Zrinjevac (glazbeni paviljon), Zagreb, 13. kolovoza 1911., 9. kolovoza 1958., 26. kolovoza 1976., 17. listopada 1990., 25. rujna 1994., 25. rujna 1996., 29. rujna 1997. Peristil, Split, 2. lipnja 1957., 1. rujna 1990. Trg slobode, Subotica, 4. srpnja 1958. Narodni trg, Zadar, 5. svibnja 1957., 22. kolovoza 1960., 10. rujna 1972. Korzo, Pula, 26. kolovoza 1957. Trg Republike (sada Trg bana Jelačića), Zagreb, 23. srpnja. 1978., 20. srpnja 1980., 22. srpnja 1988., 17. listopada 1990., 28. rujna 1993. Stradun (ispred crkve sv. Vlaha), Dubrovnik, 1. rujna 1956., 22. srpnja 1967., 24. srpnja 1980. Kongresni trg, Ljubljana, 22. travnja 1987. Trg sv. Petra, Vatikan, 30. kolovoza 2000. Tvrđava sv. Mihovila, Šibenik, 29. lipnja 2017. i 28. lipnja 2018. Trg Explanada Solidarnost, Bruxelles, 24. rujna 2019.

STADIONI I SPORTSKE DVORANE • • • • • • •

Stadion Šubićevac, Šibenik (od otvorenja stadiona 1948. - dvadesetak nastupa) Sportska dvorana Baldekin, Šibenik (od otvorenja dvorane 1973. - dvadesetak nastupa) Deutchlandhalle, Zapadni Berlin - Savezna Republika Njemačka, 7. ožujka 1983. Stadion Poljud, Split, 1. rujna 1990. Stadion Maksimir, Zagreb, 17. listopada 1990. Sportska dvorana Gripe, Split, 7. srpnja 2002. Stadion Limburg, Kerkrade – Nizozemska, 24. srpnja 2005.

IGRANI FILMOVI • • • •

Vlak bez voznog reda Glazba je 9. lipnja 1958. sudjelovala u snimanju filma u Šibeniku. Redatelj Veljko Bulajić. Prometej s otoka Viševice Glazba je u ljeto 1964. sudjelovala u snimanju filma u Rogoznici. Redatelj Vatroslav Mimica. Karneval, Anđeo i Prah Glazba je 4. i 5. travnja 1989. sudjelovala u snimanju filma u Šibeniku. Redatelj Antun Vrdoljak. Kako je počeo rat na mom otoku Glazba je od 2. studenog 1995. nekoliko dana sudjelovala u snimanju filma u Primoštenu i vojarni Minerska u kanalu sv. Ante. Redatelj Vinko Brešan.

DOKUMENTARNI FILMOVI •

Prijatelji glazbe Film o Šibenskoj narodnoj glazbi i drugim kulturno-umjetničkim društvima iz Šibenika. Film je sniman 1978. u čast 130. obljetnice Šibenske narodne glazbe i prikazan je na TV Zagreb, 12. siječnja 1979.

Slika 9: Audijencija kod Sv. Oca Ivana Pavla II., 2000. godine BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

•

• •

Sve bila je muzika Film o Arsenu Dediću. Glazba je 5. i 6. studenog 1981. sudjelovala u snimanju filma u Šibeniku. Film je prikazan na TV Zagreb, 18. ožujka 1982. Svi jedinstveni u obrani Film je, u produkciji Zagrebačke televizije, sniman u Šibeniku 26. studenog 1988. Prikazan je na prvom programu TV Zagreb, 22. siječnja 1989. Sviran i živin Film o Šibenskoj narodnoj glazbi iz serije „Skitam i snimam“. Sniman nekoliko dana u Šibeniku i Crljeniku. Prvi dan snimanja bio je 30. travnja 1990. Film je prikazan na TV Zagreb, 21. kolovoza 1990. Hrvatski umjetnički amaterizam Dokumentarni film u čast 50. obljetnice Hrvatskog sabora kulture snimao se diljem Hrvatske i u više epizoda prikazivao na Hrvatskoj televiziji 1998. Jedna epizoda snimala se u Šibeniku, 14. prosinca 1997. Videre Petrum Film o susretu hodočasnika s papom Ivanom Pavlom II. Snimljen je 30.08.2000. na Trgu sv. Petra u Vatikanu u produkciji Televizije Vatikan (Centro Televisivo Vaticano). Moj zanat Film o Arsenu Dediću dijelom je sniman i u Šibeniku. Glazba je 13. svibnja 2012. sudjelovala u snimanju filma. Ante Šupuk- Sanjao je grad, 2012.g Film o šibenskom gradonačelniku Anti Šupuku, redateljice Matee Šarić u produkciji DSP studija Varoški amarkord Film o Arsenu Dediću, Vici Vukovu i Miši Kovaču. Glazba je 12. srpnja 2017. sudjelovala u snimanju filma.

•

Šibenska kartulina Film o Šibeniku. Glazba je tijekom 2018. u dva navrata sudjelovala u snimanju filma.

TELEVIZIJSKI SERIJE I EMISIJE • •

•

• •

•

Zagrljaj Glazba je 4. i 5. travnja 1989. sudjelovala u snimanju serije u Šibeniku. Redatelj Antun Vrdoljak. Šibenik uživo Emisija je snimljena 3. studenog 1989. u čast obljetnice oslobođenja Šibenika u Drugom svjetskom ratu. Trajala je deset sati (uživo prijenos iz Šibenika). Lijepom našom Serija glazbeno-zabavnih emisija u produkciji Hrvatske televizije. Jedna epizoda snimljena je u Šibeniku, 15. travnja 1997. u sportskoj dvorani Baldekin. Priča iz grada Emisija je snimljena u Šibeniku, 7. svibnja 1997. u produkciji Hrvatske televizije. Željka Ogresta i gosti (talk show) Snimljeno 30. rujna 2002. u zagrebačkom kazalištu Kerempuh (Grupa Mi i ŠNG) i uživo prikazano na Hrvatskoj televiziji. Hrvatska uživo Snimljeno u Šibeniku 9. srpnja 2009. i uživo prikazano na Hrvatskoj televiziji.

MJUZIKL •

Kuća iz kamene stijene Mjuzikl je premijerno izveden 5. srpnja 2001. na Ljetnoj pozornici Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku. Mjuzikl je postavio ugledni britanski skladatelj i dirigent Bill Conner koji je tom prilikom i dirigirao Šibenskom narodnom glazbom.

KAZALIŠNE PREDSTAVE •

•

Graničar Znamo da je ova predstva u realizaciji sokolskih diletanata bila izvedena za građanstvo 26. prosinca 1904. U predstavi je sudjelovala cijela Glazba. Nije Dalmacija tolomaška Ova pučka komedija redatelja Branka Matića premijerno je izvedena 3. ožujka 1977. u Šibenskom kazalištu. U predstavi je sudjelovao mali orkestar od petnaestak glazbara.

SVIRANJE POLITIČKIM I VJERSKIM UGLEDNICIMA

Slika 10: Fotografija sa snimanja igranog filma Karneval, Anđeo i Prah i TV serije Zagrljaj u Šibeniku, 4. i 5. travnja 1989.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

a) državnim poglavarima: • austro-ugarskom caru i kralju Franji Josipu I. (Šibenik, 15. travnja 1875., Skradin 17. travnja 1875, Split 26. lipnja 1891.) • britanskoj kraljici Aleksandri (Šibenik, 29. travnja 1911.) • kralju Države SHS Aleksandru I. (Zagreb, 15. kolovoza 1925., Šibenik, 1. listopada 1925.) • britanskom kralju i caru Indije Eduardu VIII.

(Šibenik, 10. kolovoza 1936.) jugoslavenskom predsjedniku Titu (Split, 6. ožujka 1950. i 13. rujna 1953.) • nizozemskoj kraljici Beatrix (Split, 1. rujna 1990.) • hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu (Zagreb, 17. listopada 1990., 29. rujna 1994., 29. rujna 1997. i Šibenik, 18. listopada 1995.) • hrvatskom predsjedniku Stjepanu Mesiću (Zagreb, 2. lipnja 2008.) • crnogorskom predsjedniku Filipu Vujanoviću (Kotor, 7. veljače 2010.) • hrvatskom predsjedniku Ivi Josipoviću (Šibenik, 13. svibnja 2011.) • norveškom kralju Haraldu V. (Šibenik, 13. svibnja 2011.) b) vjerskim poglavarima: • Svetom Ocu papi Ivanu Pavlu II. (Rim-Vatikan, 30. kolovoza 2000.) • Njegovoj svetosti XIV. Dalaj Lami (Split, 7. srpnja 2002.) c) hrvatskim banovima: • Josipu grofu Jelačiću Bužimskom (Šibenik, 5. rujna 1951.) • Ivanu Šubašiću (Šibenik, 26. studenog 1939.) d) istaknutim hrvatskim političarima: • Anti Trumbiću (Šibenik, 1903., 1912. i 12. studenog 1925.) • Stjepanu Radiću (Zagreb, 15. kolovoza 1925. i Šibenik, 20. prosinca 1925.) • Anđelku Runjiću (predsjedniku Hrvatskog sabora), Šibenik, 9. rujna 1989. • Ivici Račanu (Šibenik, 13. travnja 1990.) •

2. IZLOŽBE

O Šibenskoj narodnoj glazbi priređene su četiri izložbe u Šibeniku: • Knjižara Gradskog magazina (trg ispred kazališta) Izložba pod imenom „105 godina Šibenske narodne

•

3. PRIZNANJA

Šibenska narodna glazba dobitnik je mnogobrojnih nagrada, priznanja i odlikovanja, od kojih su najvažnija:

DRUŠTVENA • • • • • • • • • • •

Plaketa 900. obljetnice prvog spomena grada Šibenika, 1966. Nagrada Skupštine općine Šibenika, 1970. Plaketa SUBNOR-a Jugoslavije, 1976. Plaketa francuskog pokreta otpora „Des Glieres“, 1978. Orden zasluga za narod sa srebrnim zrakama, 1979. Povelja Saveza sindikata Jugoslavije, 1988. Plaketa Šibensko-kninske županije, 2000. Povelja Republike Hrvatske, 2005. Grb Šibensko-kninske županije, 2008. Nagrada grada Šibenika, 2009. Nagrada Šibensko-kninske županije, 2018.

STRUČNA • • • • • • • • •

Slika 11: ŠNG s Dalai Lamom, 2002. godine, Split

glazbe“ održana je u izlozima knjižare na trgu ispred kazališta od 5. do 12. srpnja 1953. Županijski muzej Šibenik Izložba pod imenom „150 godina Šibenske narodne glazbe“ održana je u dvorani za povremene izložbe muzeja od 12. prosinca 1998. do 3. siječnja 1999. Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić“ Izložba pod imenom „Šibenik u kadru – Šibenska narodna glazba“ održana je na prvom i drugom katu knjižnice od 15. rujna do 13. listopada 2015. Muzej grada Šibenika Izložba pod imenom „170 godina Šibenske narodne glazbe“ održana je od 22. studenog do 11. prosinca 2018. u muzejskoj dvorani za povremene izložbe.

•

Diploma s Prvog festivala duhačkih orkestara SR Hrvatske, Čakovec, 1968. Plaketa Vijeća saveza sindikata Hrvatske s Prve smotre limenih glazba SR Hrvatske, Pazin, 1973. Povelje Kulturno-prosvjetnog sabora SR Hrvatske, Šibenik,1979. i 1988. Plaketa sa Smotre duhačkih orkestara u Karlovcu, 1979., Povelje Hrvatskog sabora kulture, Šibenik, 1998., 2008. i 2018. Srebrna plaketa s prvog Prvenstva hrvatskih puhačkih orkestara, Zabok, 1994. Srebrna plaketa s trećeg Prvenstva hrvatskih puhačkih orkestara, Šibenik,1998. Brončana plaketa s četvrtog Prvenstva hrvatskih puhačkih orkestara A kategorije, Ravna Gora, 2000. Srebrna plaketa s petog Prvenstva hrvatskih puhačkih orkestara A kategorije, Novi Vinodolski, 2002. Zlatna plaketa sa šestog Prvenstva hrvatskih

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

• • • • • • •

puhačkih orkestara A kategorije, Novi Vinodolski, 2004. (apsolutni pobjednici – prvaci države) Srebrna medalja sa Svjetskog prvenstva puhačkih orkestara WMC - Kerkrade, Nizozemska, 2005. – kategorija: koncertni orkestri Brončana medalja sa Svjetskog prvenstva puhačkih orkestara WMC - Kerkrade, Nizozemska, 2005. – kategorija: hodni orkestri Brončana plaketa s Prvenstva hrvatskih puhačkih orkestara A kategorije, Selce, 2006. Srebrna plaketa s Prvenstva hrvatskih puhačkih orkestara A kategorije, Novi Vinodolski, 2008. Zlatna plaketa sa Svjetskog prvenstva puhačkih orkestara WMC - Kerkrade, Nizozemska, 2009. – kategorija: koncertni orkestri Zlatna medalja sa Svjetskog prvenstva puhačkih orkestara WMC - Kerkrade, Nizozemska, 2013. – kategorija: koncertni orkestri Srebrna diploma s Festivala puhačkih orkestara „Vejvoda Zbraslav“ u Pragu, Češka, 2015.

GLAZBARI DOBITNICI NAGRADA GRADA (OPĆINE) ŠIBENIK • •

•

Nagrada grada Šibenika za životno djelo Arsen Dedić, akad. art., 2001. Nagrada Skupštine općine Šibenika Stipe Baljkas, 1980. Arsen Dedić, akad. art., 1988. Edi Dorbić, dipl. ing., 1989. Nagrada grada Šibenika Damir Marušić, prof., 2011. Darko Gulin, dipl. ing., 2012.

4. GLAZBARI ŠIBENSKE NARODNE GLAZBE – OSNIVAČI I ČLANOVI RAZNIH ORKESTARA I SASTAVA U ŠIBENIKU I HRVATSKOJ

a) orkestri klasične glazbe: • Masarykovo filharmoničko društvo „Kolo“ , Šibenik (1922. – 1941.) • Kazališni orkestar Šibenik (1945. – 1957.) • Simfonijski orkestar Šibenik (1955.) • Ansambl limenih puhača „Ad gloriam“, Zagreb (od 1993.) b) šibenski plesni i zabavni orkestri: • Građanski saloon orkestar (1910. – 1913.) • Plesna kapela Šibenske glazbe (1926. – 1928.) • Salonski orkestar Šibenske glazbe (1930. – 1941.) • Kapela Stjepana Viga (1945. – 1964.) • Plesni orkestar Dulibić (1946. – 1957.) • Kvartet braće Trutin (1956. – 1964.) • Plesni kvintet (1958. – 1960.) • Orkestar M-18 (1959. – 1961.) • Kvartet „Plavi“ (1964. – 1966.) • Orkestar Festivala dalmatinske šansone (od 1998.) c) šibenski đez sastav • Đez kvartet (1958. – 1960.)

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

d) šibenski zabavni, pop i rok sastavi: • Dixy-B (1962.) • Mjesečari (1962. – 1965.) • Magneti (1962. – 1965.) • Makedo (1963. – 1965.) • Grupa „Mi“ (1966. – 1971.) • Ad Astra (1971. – 1984.) • TNT (1977. – 1984.) • Do posljednjeg daha (1989. – 2002.) • Secret life (1990. – 2000.) • Duet Aquarius (1996. – 2002.) e) klapa • Jadrija (od 1974.) Svaki čitatelj – čitateljica, čitajući članak, pomislit će: NEVJEROJATNO, FASCINANTNO, KOJI REZULTATI, „ mora da im je tekao samo med i mlijeko“. Vjerojatno su uvijek imali podršku političkih struktura, obilje novca, ugodne društvene prostorije i skupa glazbala. Svakih desetak godina, šivali su vjerojatno nove odore. Nisu oskudijevali ni u broju ni kvaliteti glazbenika. Ali ne, suprotno Vašem mišljenju poštovani-a, bio je to hod po trnju. Sva ova fascinantna postignuća nisu plod lakoće življenja već ljubavi, upornosti i dišpeta. Po trnju do zvijezda - kako nekad, tako i sad. I sad gazimo po trnju i to onome negativne demografije. Sve nas je manje u Šibeniku, a sve je više raznih i atraktivnijih udruga koje vabe djecu. Ima puno lakših hobija od glazbarskog. Dijete treba dvije godine učiti svirati i svojim malim plućima puhati u glazbalo. Kad savlada svo gradivo, učenik „male škole“ prelazi u orkestar i tek onda može uživati u čarima druženja, putovanja, čestitanja onih koji su odslušali koncert i sl. Život nije bio lak niti išao samo uzlaznom putanjom najstarijem gradskom društvu. Kronologija događaja iz života Šibenske narodne glazbe će to zorno dočarati. Pođimo redom:

UTEMELJENJE (1848.) Država: Austrijsko Carstvo Prostorije društva: kuća Tambača Revolucionarni pokreti koji su se, poput požara, raširili 1848. Europom (povijest će ovu godinu nazvati „burnom 1848“.) zahvatili su i Austrijsko Carstvo. Demonstracije u Beču protiv carskog apsolutizma i ministra Meternicha, do kojih je došlo 13. ožujka 1848, pretvorile su se u revoluciju. Car Ferdinand želeći smiriti mase najavljuje Ustav i smjenjuje ministra Metternicha. Prvi glasovi o revoluciji stigli su u Šibenik dva dana poslije. Po zidovima šibenskih kuća osvanuli su plakati s krupnim naslovom „Pečatnica“. Javila se inicijativa da se u gradu utemelji Narodna garda, a u njen sastav uskoro ulazi Gradska glazba, koja je utemeljena 1836. Od tog vremena za Šibensku glazbu vezan je naziv Narodna glazba, bilo kao neslužbeni naziv upotrebljavan od puka, bilo kao dio službenog naziva društva.Vodeći ljudi Glazbe bili su predsjednik (kapetan) Augustin Đadrov, kapelnik (dirigent) Karlo Brajer i

Carstva. Već sljedeće godine, održani su izbori za Dalmatinski sabor.

DRUGI PREKID RADA (1867.) Država: Austro-Ugarsko Carstvo Razlog: politički Šibenska glazba je prohrvatsko narodnjačko društvo, a Gradska uprava je protalijansko autonomaška. Stalni sukobi između njih doveli su do toga da 25. listopada 1867. Gradska uprava traži od dirigenta Mo. Karla Brajera da do 31. listopada 1867. Glazba vrati sva glazbala, pokućstvo i note koji su vlasništvo grada. Tako je Glazba, nakon osam godina, ponovno prekinula s radom.

Slika 12: Šibenska glazba poslije nastupa na proslavi blagdana Male Gospe u Šibeniku, 1931. godine predvodnik Juraj Bane. Nacionalni zanos koji je vladao Šibenikom kuliminirao je izborom Hrvata pučanina Nike Koštana za načelnika (gradonačelnika). Ovakvo stanje nije dugo potrajalo, jer je novi austrijski car Franjo Josip I. ubrzo uveo apsolutizam, smijenjeno je hrvatsko Općinsko vijeće i postavljeno ponovo staro Općinsko (talijanaško) vijeće.

TREĆI POČETAK RADA (1868.) Zahvaljujući bogatim šibenskim narodnjacima, Šibenska glazba ponovo počinje s radom. Kupuju se glazbala, šiju odore, nabavlja notni materijal. Glazba više nije općinska, nije na proračunu i ovisi isključivo o zaradi na sviranjima i donacijama članova i prijatelja. Istovremeno, autonomaška općinska vlast osniva svoju glazbu koju stavlja na proračun. Između dviju šibenskih glazba vlada otvoreno neprijateljstvo.

AFERA MONZAMBANO (1869.)

UKIDANJE APSOLUTIZMA (1860.)

Glazbari su bili i sudionici slučaja „Monzambano“ koji je imao odjeka u cijeloj Europi. Naime, 30. srpnja 1869. u šibensku je luku uplovio brod talijanske ratne mornarice Monzambano, koji je došao u prijateljski posjet Austro-Ugarskoj ratnoj mornarici. Austrijski časnici srdačno su primili svoje kolege i njima u čast naručili Šibensku glazbu. Dok je Glazba izvodila koncert za časnike i građanstvo ispred katedrale, 31. srpnja 1896. godine uvečer, po gradskim ulicama, počeli su krvavi nemiri. Pijani talijanski mornari počeli su mahati mačevima i bodežima i napadati građane, a žandare koji su pokušali smiriti situaciju su ranili i razoružali. Razbijali su izloge dućana, izvikivali poklike Italiji i talijanskom kralju. Kad se gradom pročulo kako se Talijani ponašaju, Šibenčani su skočili na noge i kenuli u osvetnički pohod. U panici pred razbješnjelim građanima, talijanski mornatri skakali su u more i plivanjem do usidrenog broda spašavali goli život. One koji se nisu uspjeli dokopati obale spasili su austrijski vojnici, poslani da spase mornare od bijesa pučana. Monzambano je sutradan digao sidro i otplovio iz „vrućeg“ Šibenika. Ovaj sukob imao je veliku važnost u jačanju hrvatske misli u Šibeniku i cijeloj Dalmaciji.

Godina 1860. bila je važna u političkom pogledu, jer je car Franjo Josip I. odlučio ukinuti apsolutizam, reformirati državu i uvesti demokraciju. U Dalmaciji se osnivaju dvije stranke: Narodna (prohrvatska) i Autonomaška (protalijanska). Njihovi politički programi su dijametralno suprotni. Narodnjaci žele ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, a autonomaši samostalnu Dalmaciju u okviru Austrijskog

Autonomaška općinska vlast, na čelu s dr. Frarijem, pokušava ujediniti šibenske glazbe zamolivši don Ivana Luku Đovalina koji je uživao ugled svih političkih struja u gradu da preuzme predsjedništvo nad tom novom glazbom. Kako je don Đovalin zahvalio na toj ponudi, do ujedinjenja glazba nije došlo.

PRVI PREKID RADA (1859.) Razlog: politički Sukob glazbara narodnjaka i autonomaške općinske uprave kuliminirao je sredinom 1859. kad je, prilikom izglasavanja općinskog proračuna, izbrisana stavka od 400 forinta namijenjenih plaći dirigenta. Također je zatražen povrat glazbala koji su bili općinsko vlasništvo te je, ostavši bez novca i bez glazbala, Glazba prestala s radom.

DRUGI POČETAK RADA (1860.) Ugledni Šibenčanin, kanonik stolnog kaptola don Ivan Luka Đovalin, odlučio je prekinuti situaciju kojom nitko u gradu nije bio zadovoljan. Grad je bez svoje jedine kulturne institucije - Glazba ne svira, a glazbala su pohranjena u općinskom skladištu. Don Đovalin okupnja sukobljene strane i smiruje tenzije između glazbara i Gradske uprave. Donosi se novi pravilnik (Statut) i društvo nastavlja s radom.

POKUŠAJ UJEDINJENJA GLAZBA (1870.)

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

POBJEDA NARODNJAKA (1873.) Uoči izbora za Općinsko zastupstvo u lipnju 1872., Šibenska glazba svira na svim skupovima Narodne stranke. Pobjedom narodnjaka, Glazba postaje općinska i uvrštena je na općinski proračun. Autonomaška glazba, koja je do tada bila općinska, postaje gradska, nije više na proračunu i ovisi o donacijama građana.

VELIKI NEMIRI U GRADU (1887.) Dana 12. travnja 1887. talijanaška glazba „Banda cittadina“, nakon nekoliko godina nedjelovanja, trebala je svirajući proći kroz grad. Oko 15 sati talijanaš Vicenzio Pellegrini na Poljani je vrijeđao i ružno govorio o narodnjačkoj Šibenskoj glazbi, što je izazvalo prisutne pučane. Pellegrini je pretučen, a narod je odlučio spriječiti nastup talijanaške glazbe. S Poljane je narod krenuo u povorci kroz gradaske ulice vičući protiv Talijana i razbijajući talijanske natpise po dućanima. Kad su prosvjednici došli do farmacije Giovannija Della Feste, on je zapucao iz pištolja. Na to su prosvjednici uletjeli u radnju, premlatili Della Festu i demolirali cijelu radnju. Druga grupa provalila je u radnju Romana Vlahova, u koju su ušli žandari kako bi uspostavili red. Jedan žandar je, mašući sabljom, ozlijedio radnika Ivana Antića Poluša. Žandari su uspjeli zaustavilti nemire, ali je nažalost, u njima poginuo dobošar talijanaške glazbe Giron.

TREĆI PREKID RADA (1887.) Razlog: epidemija variole. Od epidemije variole, koja je harala Šibenikom i okolicom od ožujka 1887. do veljače 1888., u gradu se razboljelo oko 1500 ljudi (16%), a umrlo 377 (4,2 %). U gradskoj okolici razboljelo se 349 ljudi, a umrlo 79. U epidemiji je umro i dirigent glazbe Eduard Zandiri.

ČETVRTI POČETAK RADA (1888.) Sredinom 1888., nekoliko mjeseci nakon zabilježenog zadnjeg slučaja oboljenja variolom, tj. kada je prošla opasnost od variole, Glazba ponovno kreće s radom.

ČETVRTI PREKID RADA (1895.) Razlog: financijski Godine 1892. raspušteno je Općinsko vijeće i na čelo šibenske općine je postavljen vladin komesar Frane Madirazza koji je, kao autonomaš, odmah ukinuo Šibenskoj glazbi status općinske glazbe, a time i uskratio dotacije. Ostavši bez novaca, Uprava je otpustila dirigenta, a Glazbu su vodila dva starija glazbara. Unatoč entuzijazmu Uprave i glazbara, društvo je prestalo s radom 1895. Probe se nisu održavale, a do 1900. glazbari su tri puta nastupili, skupivši se onako „ad hoc“.

PETI POČETAK RADA (1900.) Postorije društva: Gradska kavana Kako je Šibenik već pet godina bio bez hrvatske glazbe, a gradom se čuju samo zvuci talijanaške „Bande

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

cittadina“, ugledni građani i prvaci Stranke prava, dr. Julije Gazzari i dr. Ante Dulibić su odlučili obnoviti rad društva. Glazba uspostavlja odličnu suradnju s društvom za tjelovježbu Hrvatskim sokolom iz Šibenika i dosta nastupa na sokolskim sletovima po Dalmaciji i Hrvatskoj.

PRVI UNUTARNJI RASKOL (1913.) Razlog: politički Dolazi do raskola u Hrvatskoj stranci prava, koja vlada Šibenikom, na temi rješavanja hrvatskog pitanja- treba li to pitanje rješavati u okviru Austro-Ugarske ili u savezu s Kraljevinom Srbijom. Vodeći političari stranke podijelili su se na dvije struje: jednu struju predvodio je sudac dr. Ante Dulibić (pristalica prve opcije), a drugu odvjetnici dr. Ivo Krstelj i dr. Mate Drinković (pristalice druge opcije, tj. da se hrvatsko pitanje riješi u savezu sa Srbijom). Dolazi do raskola i u šibenskim društvima, tako da neki članovi napuštaju Hrvatski sokol i osnivaju Krešimirov sokol. Pored novina Hrvatska rieč, Dulibićeva struja pokreće novine Hrvatska misao. Dio glazbara napušta Glazbu i pod okriljem Hrvatskog sokola osniva Sokolsku glazbu.

PRVI SVJETSKI RAT (1914. – 1918.) Atentat na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, 28. lipnja 1914. u Sarajevu, bio je uvertira u početak Prvog svjetskog rata, najstrašnijeg do tada. Tokom rata, Glazba je uredno radila i svirala na političkim i kulturnim događajima u gradu i okolici, jer je grad bio daleko od bojišnica.

PETI PREKID RADA (1919.) Država: Kraljevina Italija Razlog: zabrana rada od strane talijanskog okupatora Talijanska okupacija Šibenika počela je 6. studenog 1918. pod maskom prijateljstva i savezništva. „Saveznici“ su uskoro, tj. 10. veljače 1919. pokazali pravo lice zabranivši sve manifestacije, zabave i hrvatska društva. Uveden je i policijski sat. Tada je Glazba prestala s radom, a njene prostorije s glazbalima su zapečaćene. Kad je 12. studenog 1920. između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije potpisan Rapalski ugovor, šibensko područje pripalo je Kraljevini SHS i to je značilo da Talijani moraju napustiti Šibenik. Talijanska okupatorska stega popušta i general Tarano, 31. siječnja 1921. dozvoljava Glazbi povrat glazbala i mogućnost održavanja proba. Lokalni talijanski zapovjednik poštivao je generalovu odluku, ali je tražio da prozori vježbaonice moraju biti zatvoreni da bi se svirka što slabije čula vani.

ŠESTI POČETAK RADA (1921.) Država: Kraljevina Italija Prostorije društva: kuća „Slipić“ Od veljače 1921. Glazba uredno vježba i priprema se za doček vojske Kraljevine SHS. Za tu prigodu šiju se i

nove odore koje su svojim donacijama financirali Odbor Narodnog vijeća i građani iz cijelog šibenskog kraja. Talijanska vojska, na veliko oduševljenje građana, napustila je Šibenik 12. lipnja 1921.

KRALJEVINA SHS (1921.) Dan 13. lipnja 1921. radostan je dan za građane i glazbare Šibenske glazbe, jer Šibenik je ponovo u hrvatskoj matici, u Kraljevini SHS. Na Poljani, glazbari, u novim odorama, sviraju na dočeku vojske Kraljevine SHS. Na Poljani je podignut veliki slavoluk na kojem piše: BRAĆO NAPOKON. Građani i ne znaju za međunacionalne probleme kojima je mlada država već opterećena.

DRUGI UNUTARNJI RASKOL (1925.) Država: Kraljevina Srba, Hrvata, Slovenaca Razlog: politički Do drugog unutarnjeg raskola došlo je zbog političke podjele stanovništa pa i glazbara na tzv. kraljevce i tzv. radićevce. Kraljevci su bili pristalice centralističke jugounitarne ideje državnog uređenja, a radićevci hrvatske republikanske ideje. Desetak glazbara kraljevaca napustilo je Glazbu, pristupilo društvu Sokol (projugoslavenske orijentacije) i osnovalo sokolsku fanfaru koja će kasnije prerasti u glazbu.

15. travnja 1941. ulazi u Šibenik ne nailazeći na otpor. Tijekom svoje okupacije Talijani čine velike zločine u cijeloj Dalmaciji, ubijaju ljude, pale kuće, otvaraju konclogore. Padom Italije 1943., grad okupiraju njemačke postrojbe u ime tzv. Nezavisne države Hrvatske, a zločine čine uglavnom četničke postrojbe. Tijekom rata 12 glazbara Šibenske glazbe bori se u antifašističkim partizanskim postrojbama, a pet ih je poginulo.

SEDMI PREKID RADA (1941.) Država: Kraljevina Italija Razlog: odbijanje glazbara da sviraju u fašističkoj glazbi Talijanski okupator, nekoliko dana nakon dolaska, u gradu uspostavlja fašističku Gradsku upravu koju su građani jednostavnio zvali „Fašio“. Dana 23. travnja u Fašio su pozvani članovi Uprava Šibenske i Sokolske glazbe i predloženo im je da se od te dvije glazbe napravi jedna fašistička glazba. Neugodno iznenađeni ovim prijedlogom, zatražili su odgodu izjašnjavanja izjavivši da moraju pitati glazbare žele li svirati u takvoj glazbi. Dobili su rok od dva dana i 25. travnja 1941. vraćaju se u Fašio s rečenicom da nitko od glazbara ne želi svirati u fašističkoj glazbi. To je strahovito naljutilo Talijane, odmah su poslani karabinjeri s nalogom da

ŠESTI PREKID RADA (1931.) Prostorije društva: palača Vrančić Razlog: financijski Sveopća besparica u gradskoj blagajni kuliminirala je u listopada 1930., kad su ukinute dotacije Glazbi i još nekim gradskim društvima. Donacijama glazbara i nekih uglednih Šibenčana društvo se uspjelo održati još dva-tri mjeseca, ali je 10. siječnja 1931. prestalo s radom.

SEDMI POČETAK RADA Nakon pet mjeseci neodržavanja proba i nesviranja, grad je našao minimalna sredstva potrebna da društvo nastavi s radom.

PROMJENA IMENA

U skladu s jačanjem hrvatske misli i prohrvatskih političkih stranaka u Šibeniku, vodstvo Hrvatske seljačke stranke, čiji je istaknuti član Dragutin Vidović bio predsjednik Glazbe, odlučilo je da Glazba svom imenu doda riječ „Hrvatska“ i od 1936. njen službeni naziv je: HRVATSKA ŠIBENSKA GLAZBA. Uspostavom Banovine Hrvatske 1939. u okviru Kraljevine Jugoslavije, predsjednik Glazbe Dragutin Vidović postaje gradonačelnik Šibenika i za Glazbu nastupaju ljepši dani.

DRUGI SVJETSKI RAT (1941. – 1945.) Dana 6. travnja 1941. osovinske sile napadaju Jugoslaviju. Višenacionalna jugoslavenska vojska raspada se u desetak dana i talijanska okupatorska vojska

Slika 13: Plakat proslave iz 1953. godine

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Slika 14: Šibenska narodna glazba i klapa Jadrija poslije koncerta na školskom brodu JRM „Galeb“ u šibenskoj luci, 20. lipnja 1983. uđu u prostorije obiju glazba i odnesu sva glazbala, mobiljar i opremu. Svi glazbari koji su imali glazbala kući, morali su ih vratiti. Imovina obiju glazba kamionima je odvezena u Zadar, a odatle brodom u Italiju. Tako je 25. travnja 1941. postao najcrnji dan u povijesti Šibenske narodne glazbe.

OSMI POČETAK RADA (1944.) Država: Federativna Narodna Republika Jugoslavija Prostorije društva: • zgrada Učiteljske škole (Preparandija) od 1944. do 1947. • sportska dvorana Partizan od 1947. do1950. • palača Vrančić od 1950. do 1954. Partizanske postrojbe narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije oslobađaju Šibenik 3. studenog 1944. i glazbari, koji su preživjeli rat, dogovaraju se da obnove rad društva. Gradski Narodni odbor (Gradska uprava) imenuje prvu Upravu i daje joj zadatak da pokrene rad. Žurno se pronalaze glazbala koja su neki glazbari uspjeli sakriti pred Talijanima i popravljaju se ona koja su bila toliko loša da ih ni Talijani nisu htjeli. Neki građani poklanjaju Glazbi svoja glazbala, samo da se nastavi s radom. U sastavu prve poratne Glazbe sviraju tri Talijana i jedan Nijemac, bivši ratni zarobljenici. Prvih osam godina Glazba nije samostalno društvo, već djeluje pod Narodnim odborom grada Šibenika (1944. – 1947.), Mjesnim sindikalnim vijećem (1947. – 1948.) i kao instrumentalna sekcija KUD-a Kolo. Zanimljivost je da prvi put u svojoj povijesti Glazbu više ne razdiru političke podjele među glazbarima (talijanaši, narodnjaci, prosrpski pravaši, proaustrijski pravaši, kraljevci, radićevci). Jugoslavija je jednopartijska država pod vodstvom Komunističke partije i drugačije mišljenje od službenog nije se toleriralo.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Slika 15: Šibenska narodna glazba, 1988.

OSAMOSTALJENJE GLAZBE (1952.) Prostorije društva: • palača Vrančić (do 1954) • sportska dvorana Partizan (1954. – 1977.) Vidjevši da Glazba u okviru KUD-a Kolo nazaduje, Inicijativni odbor odlučuje da se društvo mora osamostaliti. Taj veliki dan zbio se 6. travnja 1952. Od tada je službeni naziv društva: ŠIBENSKA NARODNA GLAZBA.

GLAZBARSKI DOM (1977.) Država: SFR Jugoslavija San star 129 godina, napokon se ostvario. Dom Glazbe, sada u ulica Šibenske narodne glazbe br. 5, svečano je otvoren 25. svibnja 1977. Napokon nema više podstanarstva u bijednim i neadekvatnim uvjetima. Novi dom ima vježbaonicu, kafić, skladište, dva zahoda ukupne površine 230 metara kvadratnih, a tu su i dvije terase površine 215 metara kvadratnih.

PREDRATNO STANJE (1989. – 1991.) Srpski nacionalisti, predvođeni Slobodanom Miloševićem, kreću u prekrajanje pokrajinskih i republičkih granica u Jugoslaviji. Smjenjuju rukovodstva i prijete Hrvatskoj. Dana 9. srpnja 1989., u selu Kosovu kod Knina, održan je veliki miting na kojem se okupilo pedesetak tisuća Srba i koji se pretvorio u prvo velikosrpsko i četničko okupljanje na tlu Socijalističke Republike Hrvatske. Na mitingu su izvikivane parole „Ovo je Srbija“, „I Knin ima Kosovo“ i „Druže Slobo, šalji nam salate, mesa ima, klat ćemo Hrvate“. Parole i ikonografija na tom mitingu zlokobno su najavile srpske pretenzije na Hrvatsku i postupke srpske zajednice u Hrvatskoj u vremenima koja će uslijediti. Tijekom ljeta 1990. dolazi do otvorene pobune Srba u Hrvatskoj i blokade prometnica.

Slika 16: Sviranje na dodjeli diskografske nagrade Porin, šibensko kazalište, 2010. godine

DOMOVINSKI RAT (1991. – 1995.) Država: Republika Hrvatska Dana 24. srpnja 1991., u selu Plastovo u skradinskom zaleđu, srpski pobunjenici iz zasjede napadaju policijsku ophodnju i ranjavaju četvoricu hrvatskih policajaca. Taj prvi oružani sukob u šibenskoj općini, označio je početak rata na ovim prostorima. Dana 16. rujna 1991., JNA i srpski rezervisti iz Knina u dvije oklopno mehanizirane kolone kreću na Šibenik. Sutradan počinje bombardiranje i granatiranje grada s kopna, mora i iz zraka. Ali, Šibenik se obranio i odgurnuo neprijatelje desetak kilometara od grada. Ta crta razgraničenja, uz neke korekcije, trajala je do 5. kolovoza 1995. i oslobodilačke akcije Oluja. Rat je završio 7. kolovoza 1995.

Tijekom rata, Šibenik je bio često granatiran s položaja pobunjenih Srba iz skradinskog i vodičkog zaleđa. Šibenska narodna glazba, koja je još 25. kolovoza 1991. postala ratna glazba, nastupajući u policijskim odorama svira za hrvatsku vojsku i policiju (prisege, komemoracije, sprovodi). Unatoč tome, 27 glazbara i glazbarica s puškom u ruci brani domovinu, a mnogi su i odlikovani.

POSLIJERATNO DJELOVANJE (OD 1995.) Obilježeno je mnogim važnim nastupima u zemlji i inozemstvu, uređenjem Glazbarskog doma, stručnim i društvenim priznanjima. Naravno, tu su i standardni problemi nedostatka novca i manjka djece u „maloj školi“ zbog negativne demografije. Ali, s obzirom na našu burnu prošlost i iskušenja koja smo preživjeli, ovaj članak slobodno možemo završiti rečenicom:

Ne treba se bojati za društvo koje je preživjelo tri rata, sedam prekida rada i dva unutarnja raskola. Još puno stoljeća vrijedit će ona šibenska: „Glazba je dika Šibenika“.

Slika 17: Koncert na tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku, 2017. godine BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Zoran Popović, ing. arh. Ured ovlaštenog arhitekta Zoran Popović

Preobrazba prostora na lokaciji bastiona sv. Katarine* UVOD

lok zgrada, danas omeđen ulicama Vladimira Nazora, obalom Hrvatske mornarice i Splitskom ulicom, a unutar kojeg su, među ostalim, smješteni hotel Krka, Glazbena škola, Porezna uprava i stambena zgrada Neumann (TLM), nastao je na prostoru nekadašnjeg bastiona sv. Katarine. Novi hotel Bellevue smješten je izvan perimetra bastiona, na povijesnom mjestu stare klaonice izgrađene početkom 19. stoljeća. Za potrebe konzervatorske interpretacije, a u povodu nakane izgradnje nove zgrade (hotela Bellevue) sabrana je pozamašna pisana i slikovna građa koja omogućuje

razmjerno preciznu kronološku rekonstrukciju preobrazbe prostora bloka i njegova najbližeg susjedstva (promjene urbane matrice, mijene urbane teksture i mijene arhitektonske pojavnosti) u zadnjih dvjestotinjak godina. U prikazu građe izabran je kronološki princip koji za kraće ili dulje vremenske etape pokazuje građevinsko stanje bloka i susjednih površina te obalne crte. Temeljem analize svih sabranih podataka blok i susjedni pripadajući dijelovi u izvornom su elaboratu interpretirani kroz sedamnaest tlocrtnih kompilacija. Neke od tih ilustriraju ovaj pisani uradak.

Slika 2: Isječak iz vedute Šibenika, bastion sv. Katarine 1829. godine (akvarel - Theodor Karacsay)

*Zoran Popović, šibenski arhitekt, projektant hotela Bellevue, arhivsku je dokumentaciju pronašao, datirao i u prostoru interpretirao, a Gustav Červar, još jedan arhitekt, temeljem Popovićevih istraživanja, sastavio je ovaj pregled

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

VRIJEME DO POČETKA 19. STOLJEĆA

rema svemu što do danas znamo, Šibenik datiramo u vremenski okvir ranosrednjovjekovne hrvatske države. Intrigantno je istraživanje (Pavić, 2017) koje na tragu tradicije štovanja šibenskog patrona sv. Mihovila hoće granicu nastanka Šibenika pomaknuti iza granice njegova spomena u Krešimirovoj darovnici. U toj najranijoj povijesti Šibenik se dugo navodi kao castrum da bi se krajem 13. stoljeća, osnivanjem biskupije pretvorio u civitas - grad koji se svojom važnošću sada može nositi sa susjednim Zadrom, Splitom i Trogirom. Kako navodi Ćuzela (2005), nema materijalnih tragova fortifikacija prije 13. stoljeća, iako nema dvojbe da je grad i ranije bio opkoljen zaštitnim bedemima. Ćuzelina istraživanja s velikom vjerojatnošću definiraju gradski perimetar 13., 14. i 15. stoljeća. Sigurno se može vjerovati da je već u 14. stoljeću grad zaokružio svoj maksimalni perimetar i da se njegova urbana povijest sve do 19. stoljeća odvija unutar tako definiranog okvira. Iz sačuvanih dokumenata sluti se da i izvan zidina žive jedna ili dvije suburbane jezgre koje za život grada, pogotovo nakon pojave Osmanlija, u drugoj polovici

15. stoljeća, zapravo nemaju veće značenje. Šibenik kao prosperitetna gradska komuna pod mletačkim vrhovništvom živi svoj život u sjeni mletačko-osmanskih ratova i stalnih pljačkaških pohoda s granice koja je u 16. stoljeću doslovno došla do mora. Srednjovjekovnom je ritmu grada novu, dramatičnu dinamiku donijelo 17. stoljeće i osmanska osvajačka kampanja - kao dalmatinski odjek 1645. začetog Kandijskog rata. Razvoj vatrenog oružja, pogotovo topništva s kojim su Turci nastupali, učinio je stare i potrošene srednjovjekovne zidine i kule Šibenika neupotrebljivom kulisom. Šibenik je trebalo braniti sa sjevernih uzvisina gdje su, tako reći, preko noći izgrađene dvije utvrde - sv. Ivan i Forte Barone. Rekonstrukcija i dogradnja šibenskog fortifikacijskog sustava osim spomenutih, sasvim novih utvrda, na najranjivijoj, istočnoj strani perimetra, uz velike kontroverze, zamišlja, pa potom i gradi dva bastiona - jedan na Poljani, imenovan po imenu generalnog providura - bastion Bernardi, a drugi pod Vruljama - bastion sv. Katarine. Iako je Venecija ratovala s Osmanlijama kroz cijelo 17. stoljeće, Šibeniku se više nije ponovila opsada iz 1647. godine. Porazom Turaka pod Bečom 1683. i Karlovačkim mirom 1699. tursko-mletačka granica definitivno je premještena na Dinaru (acquisto nuovo) pa Šibenik više nije trpio neposrednu tursku ugrozu. Takozvanim Malim ratom i Požarevačkim mirom 1718. Turci, barem u ovim našim krajevima, više nisu ona sila od koje treba strahovati. I Venecija je objavila kraj i odricanje od budućih ratova usmjerena na dekadentno trošenje vjekovima stjecanog bogatstva. Slom se Republike dogodio uskoro, 1797. i Šibenik se prvo našao zakratko u austrijskim rukama, potom oko 13 godina pod Bonaparteom, da bi 1814. odlukom Bečkog kongresa i restauracijom prednapoleonske Europe dopao ponovno Austriju.

PRVA POLOVICA 19. STOLJEĆA

Slika 1: Stanje oko 1805. godine

ustrijski car Franjo I. na svojoj dalmatinskoj turneji posjetio je Šibenik (10. - 12. svibnja 1818.). Potanko je opisao sve utvrde oko grada i gradske zidine. Prema carevom navodu Šibenik je tada brojio 6000 stanovnika u gradu i još 4000 u predgrađima. Referirajući se, međutim, na istraživanje Ante Šupuka (1985) u gradu je 1817. živio tek 4251 žitelj i tek krajem 70-ih godina Šibenik će postići brojno stanje koje je imao uoči kuge (1880. godine broji 7.716 stanovnika). Slijedeće je

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

godine, materijalom iz dijela gradskog zida, nasipan dio mora na zapadnoj strani od bastiona sv. Katarine i formirana manja lučica s lukobranom (oko 30 m) koji se kroz duge godine u dokumentima vodi kao porporella. U sljedećim godinama (1830./31.) ponovno se, u većem obujmu, nasipa i uređuje oko porporele. U funkciji pristaništa gradi se (1835) manji gospodarski objekt koji nestaje 1852. Gradska klaonica na vrulji ispred bastiona izgrađena je 1831. Dok je kratkotrajna francuska uprava mnogim inicijativama i reformama dala Šibeniku novu nadu, dolazak Austrije, s obzirom na sve, pa i unutarnje političke okolnosti i izrazitu političku nestabilnost, ne obećava gospodarski i društveni pomak. „Sanitarni kordon formira se na graničnoj liniji prema Bosni, obustavljena je karavanska i pomorska trgovina što rezultira nestašicom hrane, nedostatkom sirovina, nezaposlenošću i općom društvenom letargijom. Proizvodni procesi svode se na sitnoobrtničku djelatnost koja zadovoljava samo osnovne potrebe lokalnog stanovništva.” (Marković, 2009). Jedina je optimistična činjenica da se 1830. obnavlja trgovačka flota koja oživljuje pomorski promet. Lloydovim brodskim linijama 1836. u Šibenik stiže pošta, putnici i roba iz Trsta. Doba je to Metternichova apsolutizma koji Dalmaciji donosi opću krizu s posljedicama s kojima se trebalo dugo nositi (Marković, 2009).

Slika 3: Isječak iz vedute Šibenika, bastion sv. Katarine 1846. godine (litografija - F. Hogelmuller)

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Slika 4: Stanje oko 1871. - 1874. godine

DRUGA POLOVICA 19. STOLJEĆA

a šibensku gospodarsku povijest druge polovice 19. stoljeća od osobite je važnosti prominski ugljen. Najviše ga je koristio austrijski Lloyd za svoje parobrode jer je bio jeftiniji od engleskog. Stoga je Lloyd neko vrijeme organizirao vlastita skladišta u Šibeniku. Prodavao se i mnogim kupcima u Trstu, Veneciji, Rijeci, Anconi, Odesi, Smirni, Krfu i Aleksandriji, za njihove tvornice ili mlinove. Lokalni trgovac, rođenjem Zlarinjanin, Ante Makale s ortakom Vincenzom Galvanijem (Jadransko rudarsko društvo) 1857. od bečke tvrtke za 12.000 forinti kupuje ugljenokop u Siveriću. Onodobne gospodarske prilike - povećanje dužjadranskog pomorskog prometa i preobrazba brodskog pogona (od jedara na parni stroj), ali zasigurno i poduzetnička vještina Makalina, učinile su Jadransko rudarsko društvo iznimno uspješnom tvrtkom. Tvrtka je 1873. prodana društvu Societa del Monte Promina iz Torina za 156.000 forinti. Makale je još ranije (u razdoblju iza 1846.) unutar bastiona sagradio manju građevinu da bi 1855. za obalu pred bastionom zatražio koncesiju (430 m2 površine). Godine 1857. srušen je jugozapadni zid bastiona. Svakako treba napomenuti da tih godina prostor na istočnoj strani grada, s obzirom na položaj, pristupačnost i dugotrajnu vojnu namjenu, još nije uključen u život grada - još uvijek je to prostor velikih fortifikacija koje u vremenu druge austrijske uprave imaju

dozvolu za dogradnju lođe na sjeverozapadnoj strani. Nova je klaonica izgrađena 1874. na istočnoj strani, izvan granica bastiona. Do 1872. na poziciji današnjeg hotela Krka, na nasutom dijelu obale i dijelom na bastionu sv. Katarine, izgrađen je još jedan objekt u funkciji porporele (stariji je, položen južnije iz 1835, srušen 1852.).

Slika 5: Veduta Šibenika (u prvom planu objekt Makale) vrijeme posjeta Franje Josipa I Šibeniku 16. travnja 1875. godine (akvarel - Anton Perko) ograničeno vojno značenje. Utvrde su još uvijek vlasništvo države (1868. fortifikacije su predane općini), ali da nisu od velike važnosti svjedoči činjenica da Makale širi svoj interes (danas bismo rekli bespravno) na dijelove unutar bastionske građevine. Sačuvan je dokument iz 1866. o sporu koji gradska administracija Šibenika pokreće protiv uzurpacije Ante Makale. U dvije godine, od 1862. do 1864., srušene su gradske zidine na strani Varoša, kula Bersalj, (na poziciji kazališta koje je završeno 1870.), gradska vrata (Porta di Terraferma), dio bastiona sv. Katarine i uklanja se dio stijene na kojoj su se nalazili zidovi bastiona prema jugozapadu. Kamenim materijalom zidina nasipava se obala ponovno proširenje i ojačanje porporele, obale pod samostanom sv. Frane i obale uz već srušeni jugozapadni zid bastiona. Godine 1865. čisti se dio unutrašnjosti bastiona i sanira se okolno stijenje oslobođeno zidova (na istočnoj strani). Godine 1870. dovršena je izgradnja kamenog obalnog zida i površine uz obalu ispred današnje kapetanije i franjevačkog samostana i rekonstrukcija porporele (proširena je postojeća porporela iz 1821.). Noviji objekt uz porporelu srušen je prije nasipavanja jer je podignuta niveleta obale. Objekt gradske klaonice (izgrađene 1831.) se1872. prenamjenjuje u poslovni objekt, za koji gradske vlasti izdaju

Inicijativom Ante Makale 1874. I 1875. širi se još više obala pred crtom bastiona (nasipni materijal je iz Trlajine kave), ruši se manji Makalin objekt i gradi se veliki ansambl (P+3+potkrovlje - jezgra budućeg velikog ansambla dovršenog 1880. koji poznamo kao kuću Makale). Istovremeno s gradnjom objekta, Ante Makale je 1874. za potrebe pretovara ugljena inicirao gradnju prve operativne obale (garbunara1) koja je, u dužini od cca 70 m (ispred objekta Makale) završena 1875. Godine 1874. ruši se manji objekt na poziciji današnjeg hotela Krka. Za Šibenik i njegov prosperitet važan je događaj pobjeda Narodne stranke na lokalnim izborima i izbor Ante 1 iz triestinskog talijanskog carbon -> garbun -> garbunara. To je originalni šibenski neologizam naslonjen na talijanski način tvorbe riječi. Kasnije, kad se pretovar ugljena premješta na istočni kraj luke – Rogač, u upotrebi je riječ garbunela ili garbunjela.

Slika 6: Stanje oko 1888. - 1890. godine

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Slika 7: Isječak iz nove katastarske izmjere, 1876. godina Šupuka (1873.) za općinskog načelnika. Šupuk je tu dužnost obnašao sve do 1903., a u tom se razdoblju Šibenik razvio u važnu pomorsku luku i s potencijalima koji će izazvati osnivanje prve ozbiljne industrije.

CAR FRANJO JOSIP I. U ŠIBENIKU

zmeđu 1873. i 1879., u svrhu probijanja puta između obale u uvali Vrulje i Poljane, srušen je istočni zid bastiona sv. Katarine i uklonjena stijena na kojoj se nalazio bastion. Do 1875. srušen je i gornji dio zida bastiona sv. Katarine između kružne kule sv. Frane sve do današnjeg ostatka bastiona. Šibenik je 1875. pohodio keiser Franjo Josip. Novi gospodarski poticaj Šibeniku daje željeznička pruga Siverić - Split s odvojkom za Šibenik u Perkoviću. Nakon puno rasprava, osporavanja i varijantnih prijedloga pruga je službeno otvorena 4. listopada 1877. Šibenik se potom ubrzano razvija u pravi lučki grad.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Izvornu zgradu budućeg hotela Krka i interpolaciju do bivše klaonice gradi od 1882. do 1888. austrijski časnik nepoznata imena. Hotel postaje 1891. Šibenski nadmjernik Luigi-Vjekoslav Meichsner 1883. je izradio projekt fazne izgradnje pojedinih dionica parterne plohe, proširenja glavnog gata - porporele i prostranog javnog prostora koji je, s obrazloženjem, gradska uprava uputila Ministarstvu sa zahtjevom za sufinanciranje. Zahtjevu je udovoljeno pa je 1885. izvršeno nasipavanje jezgre današnjeg mula Krka i produženje rive Makale prema zapadu - porporeli. Osim sačuvane fotografije koja pokazuje radove na porporeli, gotovo istu situaciju crtežom pokazuje britanski arhitekt T. G. Jackson: Dalmatia, the Quarnero and Istria, Oxford, 1887. Godine 1886. nastavlja se nasipavanje i regulacija obale na dijelu Vrulje (istočna strana prema Dragi - kao faktično produženje rive Makale).

Godine 1888. na redu je značajan projekt nasipanja uvale između postojeće porporele/lukobrana iz 1870. i postojeće rive ispred franjevačkog samostana, te uređivanje i formiranje pristupnog trga u smjeru istoka. U cilju završetka radova na obali, šibensko općinsko poglavarstvo 1888. podiže kredit u Banca Popolare Dalmata. Prisutan na lokaciji bastiona sv. Katarine više od dvadeset i pet godina, izgradivši više gospodarskih i poslovnih građevina, Ante Makale 1886. postaje vlasnik cijelog bloka. Osamdesetih godina (1887./88.) ruši se ostatak bastiona na poziciji prema okrugloj kuli sv. Frane i gradi uglovnica (kasnije će rekonstrukcijom iz 1911. to biti zapadni dio sklopa realne gimnazije). Današnji, jedini ostatak bastiona, baš je ono što je preostalo u ovoj kampanji rušenja. U isto vrijeme izvode se veliki zahvati na većem dijelu postojećih objekata: temeljito se rekonstruira poslovni objekt (bivše gradske klaonice), lokacija današnjeg Hotela Bellevue. Objekt se proširuje/dograđuje/interpolira prema jugozapadu (P+2+potkrovlje), jugoistoku (P+2+potkrovlje i P+2+terasa) i sjeverozapadu (P+terasa) na način da se prati građevinski pravac jugozapadnog pročelja objekta Makale s naslonom na isti objekt Makale. Tom temeljitom rekonstrukcijom uglovnice formiran je blok. Gradi se do same međe čime se povećava tlocrtna dimenzija pod objektom. Tlocrtne dimenzije pod objektom su iste kao i one današnje. Makale je s financijskom upravom u Zadru (Amministrazione finanziaria di Zara) 1888. potpisao ugovor o davanju u najam preuređenog poslovnog objekta (za razdoblje od šest

godina, 1889. - 1897.). Prizemlje objekta je rezervirano za urede financijske uprave, carinsko skladište, trgovinu i pripadajuće urede. Prvi kat također koristi financijska uprava i carinska služba a na drugom katu su pripadajući uredi. Makale je iste godine, na istočnoj strani bastiona sv. Katarine, započeo gradnju objekta (P+1). Gradnja je dovršena 1890. Godine 1889. objekt današnjeg hotela Krka uzima u najam i preuređuje Pellegrini te 1891. osniva hotel Albergo al Pellegrini. Hotel s ovim titularom posluje do 1894. Godine 1898. hotel preuzima Crljenko koji ga pod novim imenom - hotel “Krka“ otvara 1903. godine. Devedesetih se godina pristupa velikim komunalnim radovima: odlučuje se o nasipavanju obrambenog jarka s vododerinom (do 8 m dubine) uz jugoistočni perimetar gradskih zidina, ruši se kružna kula sv. Frane, a 1892. ruši se bastion Bernardi. Na putu proboja veze Poljane s mulom Krka ispriječila se poligonalna kula uz Vrata od zvonika (Porta del Campanile) koja 1893. još nije srušena zbog spora sa samostanom oko vlasništva. Godine 1892. završeno je nasipanje i proširenje porporele prema zapadu. U tijeku je izgradnja kamenog obalnog zida operativne obale produžetka porporele. Na rivi ispred današnje kapetanije i franjevačkog samostana priprema se novo nasipanje - uklanjaju se kameni blokovi obalnog zida s rive izgrađene 1870. Godine 1893. denivelira se komunikacija između obale i Poljane na dijelu između objekta Makale i nove klaonice u uvali Vrulje. Uklanjaju se dijelovi stijene na kojoj se nalazio bastion sv. Katarine. Materijal uklonjene stijene, ali i ostatak materijala rušenja istočnih gradskih zidina i bastiona Bernardi koristi se za nasipanje

Slika 8: Fotografija iz 1892. godine. BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

obale u uvali Vrulje gdje je nasut obalni pojas širine 10 m. Izgrađen je kameni obalni zid operativne obale i uređena je riva Makale (osim krajnjeg istočnog dijela). Makale je za razdoblje od 1893. do 1897. istočni, dvorišni dio objekta Makale (P+2+potk.), na strani prema uvali Vrulje, iznajmio poduzeću Šupuk i Maischner - Prva ovlaštena električna centrala u Dalmaciji „Krka“ (Prima concessionata centrale elettrica in Dalmazia „Krka“). Godina 1895., posebno mjesec kolovoz, pamti svjetski događaj - puštanje u pogon elektroenergetskog sustava izmjenične struje i paljenje javne rasvjete u Šibeniku. To je sjajno poduzetničko djelo Vjekoslava pl. Meichsnera i Ante Šupuka. Baš je iz tog, Makalinog prostora Vjekoslav Maischner pustio struju 1895. godine i osvijetlio grad. Svega dvije godine potom, 1897. godine, Maischner i Šupuk se definitivno razilaze i Šupuk otkupljuje sva prava iz ugovora. U skladu s novim planom regulacije iz 1894. srušeno je južno pročelje istočnog dijela objekta Makale (katnosti P i P+1, izgrađeno 1874.godine) i deniveliran je teren uz istočnu stranu objekta. Iste se godine uz

Slika 10: Brodogradilište na dijelu rive Makale, 1908. godine postojeći skladišni objekt na istoku, okomito na obalu, do unutrašnjeg zida bastiona, dograđuje novi objekt katnosti P+2. To je i godina završetka dogradnje narodne čitaonice (narodne kavane) na Poljani (izgrađena 1865. godine). Godine 1895. završena je rekonstrukcija obale ispred franjevačkog samostana i današnje lučke kapetanije. Te je godine umro Ante Makale. Konačno je 1896. uspostavljena kolna veza novog gradskog središta (Poljane) i obale te svečano otkriven spomenik Nikoli Tomasseu. Šibenski načelnik Ante Šupuk 1897. godine je potpisao ugovor s nasljednicima Ante Makale za najam prizemlja i prvog kata s terasom u dijelu objekta koji graniči s takozvanom Vilom Meichsner u kojoj je zajedno s Meichsnerom imao urede. Objekt se nalazi na istočnoj strani bloka, uz novu prometnicu koja vodi od obale u Vruljama prema Poljani. Ugovor je potpisan za razdoblje od 1897. do 1907. Godine 1898. vrši se rekonstrukcija i adaptacija sjeverozapadnog i jugozapadnog pročelja u nivou prizemlja poslovnog objekta financijske administracije i sjeverozapadnog pročelja hotela Albergo al Pellegrini: prizemlje ima upravnu namjenu (financijska uprava iz Zadra), a ostatak pripada carinarnici (skladište) i trgovini (skladišta i uredi). Na prvom katu su također uredi financijske uprave i carinarnica. Na drugom katu je izvršena promjena namjene iz uredske u stambenu, uz potrebnu rekonstrukciju i prilagodbu. Lođa hotela Krka je 1911. zamijenjena većom. Lođa na susjednom objektu srušena je 1948. godine.

Slika 9: Stanje oko 1949. - 2014. godine

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Slika 11: Fotografija iz 1928. godine

NOVO STOLJEĆE

odine 1900. kao vlasnik bloka upisan je nasljednik Romana Vlahova, sin Roberto, zapravo unuk Ante Makale. Aneks pod samostanom sv. Frane izgrađen je 1902. a od 1905. do 1907. trgovačko društvo Monte Promina tu ima svoje urede. Međutim, sjedište je Društva 1906. preseljeno u Trst. Godine 1907. Monte Promina dovršava vlastitu upravnu zgradu (danas uprava tvrtke Luka Šibenik). Na zapadnim pročeljima hotela Krka i objekta financijske uprave 1903. rekonstruiraju se već postojeći trijemovi s terasama. U isto vrijeme radovi su na sanaciji obale ispred samostana sv. Frane čija je gradnja dovršena još 1895., ali je radi neplaniranog slijeganja muljevita tla obala ponovno otvorena. Tzv. drvena riva na toj je poziciji izgrađena 1908. Godine 1905. novi je vlasnik bloka tvrtka Vincenzo Inchiostri & figli. Za potrebe ispravljanja obalne crte u dijelu luke u uvali Vrulje 1905. napravljen je projekt. Još nije sazrela ideja da se uvala zaspe jer je težište interesa na istočnoj strani - obala Dobrika i gat Vrulje. Do mula Krka još nema željezničke pruge i to postaje značajan funkcionalni hendikep. Pruga je dovedena tek 1921., što Makalinoj obali daje novu važnost - i dalje pretovar ugljena i boksita. U međuvremenu, od 1908. pa do 1921., na dijelu obale Makale posluje manje brodogradilište.

Tvrtka Vincenzo Inchiostri & figli 1907. sklapa ugovor s financijskom upravom iz Zadra za najam objekta stare Carine za razdoblje od 1908. do 1918. Na istočnoj strani bloka 1908. tvrtka Vincenzo Inchiostri & figli ruši postojeći zid s dijelom objekta i gradi aneks visokog prizemlja za potrebe trgovine. Godine 1911. dovršeno je poravnanje i uređenje obale od mula Krka do uvale Vrulje i nastavno na obalu Dobrika. Istovremeno se afirmira ideja o nasipavanju uvale Vrulje. Iste godine izdana je dozvola za rekonstrukciju i nadogradnju objekta stare gimnazije na zapadnoj strani bloka sv. Katarine.

NAKON VELIKOG RATA

odine 1918. (razdoblje prve talijanske okupacije Dalmacije) riva Makale je, do sporazuma u Rapallu 1921., u funkciji operativne obale za opskrbu brodova talijanske ratne mornarice. Dvije i pol godine talijanske okupacije zaustavile su gospodarski rast cijele Dalmacije i Šibenika. Oporavak je bio polagan i težak. Kako je Zadar pripao Italiji to je Split preuzeo gospodarske, prometne i upravne funkcije. Novom ulogom Split od Šibenika preuzima funkciju važne izvozne luke. Ipak, Šibenik je već 1921. kompletirao operativnu obalu od mula Krka do gata Vrulje u ukupnoj dužini od 437 m. Također, iste godine, izgrađena je željeznička pruga do mula Krka. Tek osnovano (1920.) zagrebačko trgovačko društvo ADRIA BAUXIT otvara u Šibeniku (1921.)

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

predstavništvo (u zgradi nekadašnje financijske uprave) pa se s Makaline obale osim siverićkog ugljena manipulira i boksit. Za Šibenik i Dalmaciju je od osobite važnosti dovršenje ličke pruge (1925.) čime se nakon 52 godine od odluke, konačno povezuju dva dijela Hrvatske. To je dalo novi poticaj radovima na proširenju luke. Dovršenjem radova 1928. šibenska luka druga je Jugoslavenska luka po veličini operativne površine. Godine 1926. preuređena je zgrada hotela Krka, dodana je nova veranda (ona današnja) i hotel je dobio novo ime - Grand hotel Krka. Tvrtka Vice Inchiostrija godine 1930. (navedeno je već da je ta tvrtka od 1905. vlasnik najvećeg dijela bloka), za potrebe izgradnje nove zgrade Carinarnice, prodala je državi istočni, dvorišni dio objekta Makale. Već je 1931. odobreno rušenje: ruši se objekt uz stijenu katnosti P+2+potkrovlje i objekt prema obali katnosti visokog prizemlja. Izgradnja nove Carinarnice započinje 1936., a završava dvije godine poslije. U istoj su zgradi od tada smješteni i uredi šibenske općine. U razdoblju od 1932. do 1938. probijala se (zapravo denivelirala) prometnica (danas Splitski put). U travnju 1941. Šibenik je okupirala Mussolinijeva Italija, a talijanska vlast završila je kapitulacijom, u rujnu 1943. Netom poslije, osobito u prosincu iste godine pa tijekom 1944., Šibenik je bombardiran iz zraka 27 puta. U savezničkom bombardiranju na dan sv. Luce (13. prosinca) pogođena je središnja zgrada poslovnog sklopa Makale. Samo četiri dana prije ulaska partizanskih jedinica u Šibenik 3. studenog 1944. Nijemci su minirajući razorili potez operativne obale od mula Krke do Dobrike.

NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA

natniji radovi na sanaciji ratne štete započinju 1948. Čiste se ruševine objekta Makale, a građevinskim otpadom nasipa se razorene dijelove operativne obale i mula Krka. Razina je obalne površine podignuta za oko jedan metar. Iste je godine s građevine stare carine uklonjen trošni trijem s terasom. Početkom pedesetih godina šibenska je obala temom nekoliko velikih projekata sanacije. Obala u današnjim gabaritima građevinski je dovršena 1954., nakon višegodišnje konsolidacije temeljnog tla. Pedesetih godina (1954. - 1956.), u okviru osnivanja tvornice aluminija u Ražinama, a za potrebe stanovanja upraviteljskog dijela zaposlenika, na mjestu uklonjenog dijela objekta Makale, po projektu zagrebačkog arhitekta Zlatka Neumanna, gradi se stambena višekatnica (P+5). U njezinom prizemlju nalazilo se nekad kino 20. Aprila, a nakon toga kino Odeon. Preostala građevina, na zapadnoj strani nove stambene višekatnice, najprije je tvornica konfekcije Revija, pa je preseljenjem Revije u Bilice u rukama

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

hotelsko-turističkog poduzeća Rivijera. Od 1992. je izvan upotrebe i bez funkcije. Konačno, podsjećamo i na činjenicu da je od kraja 2009. cijeli blok zgrada, omeđen ulicom Vladimira Nazora, Obalom hrvatske mornarice i ulicom Put Splita, uvršten u zaštićenu kulturno-povijesnu cjelinu grada Šibenika. U vremenu nakon Drugog svjetskog rata Makalina obala (koja tada, u socijalističkoj državi, nosi ime Obala ratne mornarice) svjedokom je niza događaja čija važnost nadilazi granice Šibenika. Prvo ćemo spomenuti osnivanje države Izrael. Iako su Britanci, koji su imali mandat nad Palestinom, Židovima zabranili nabavku i posjedovanje oružja za obranu svojih naselja, unatoč tom embargu, Čehoslovačka im je dva mjeseca prije okončanja mandata prodala oružje, a jugoslavenska vlada pristala da se to oružje preko Mađarske dopremi u Šibenik. Za otpremu oružja u Tel Aviv angažiran je talijanski brod Nora na koji je u Šibeniku utovareno oružje (pokriveno tovarom luka da bi se sakrilo od kontrole Britanaca). Brod je iz Šibenika isplovio 28. ožujka 1948. To je oružje omogućilo izraelskim braniteljima razbijanje opsade Jeruzalema. Inicijativa, s izraelske strane, da se u Šibeniku na pročelje kina Odeon postavi spomen ploča na 60. godišnjicu (2008.) nije realizirana. Sljedeće je godine riječ o sasvim drugačijem događaju. Poznata je činjenica da je Rade Končar (sekretar Komunističke partije Hrvatske) s još 25 splitskih rodoljuba, presudom talijanskog prijekog suda, 22. svibnja 1942., strijeljan na Šubićevcu. Svi su pokopani na šibenskom groblju Raskrižje. Godine 1949. izvršena je ekshumacija i Končarovi posmrtni ostaci su 19. svibnja u monumentalnoj scenografiji šibenske rive preneseni na vlak. Položeni su u grobnicu narodnih heroja u Zagrebu. Godine 1955. (2. prosinca) sa šibenske je rive brodom Galeb predsjednik Josip Broz, “svečano ispraćen”, otputovao u “prijateljski posjet” Etiopiji i Egiptu. Bilo je to, nakon Indije i Burme 1954., drugo veliko putovanje Galebom. Krajem 1956. godine Šibenski list izvještava: „U subotu poslije podne (31. studenoga), točno u 15 sati, pod zastavom Ujedinjenih naroda, krenuo je iz Šibenske luke konvoj s našim motoriziranim odredom u Egipat. Pored Partizanke na kojoj se nalazilo 650 vojnika, podoficira i oficira Jugoslavenskog odreda, našu luku napustili su brodovi Čelik i Triglav s opremom.” Bila je jedna od prvih mirovnih misija Ujedinjenih naroda - UNEF I, First United Nations Emergency Force, November 1956 - June 1967.

ZAKLJUČNO

rostor je uvijek varijabla u povijesnoj jednadžbi koja poprima različite vrijednosti. Međusobni odnosi prostora i prostornih mijena u amalgamu najrazličitijih parametara povijesnog konteksta niti su jednodimenzionalni niti su jednostavan odraz slojevite zbilje. Komplicirana mreža međuodnosa ne dade se simplificirati na jednostavne pojmove uzroka i posljedice. Ovo zapleteno putovanje kroz opširnu arhivsku dokumentaciju približilo nam je veliki dio novih činjenica, a njihova analiza i stavljanje u kontekst vremena razjasnilo nam je kako su neki procesi tekli. Vrijeme u koje su uronjeni opisani događaji i prilike, za Šibenik i općenito za Dalmaciju, vrijeme je osvajanja i prisvajanja “modernosti” kojom se utemeljuje “budućnost”. Međutim, trivijalna mudrost će nam reći: „Prije budućnosti nosi nas nada, a kad se budućnost ostvari svjedočimo porazu.“

LITERATURA:

Milivoj Blažević, Šibensko gospodarstvo od sredine 19. stoljeća do 1921. godine, Radovi Zavoda povijesnih znananosti HAZU u Zadru, sv. 51/2009., str. 161–201 Josip Ćuzela, Šibenski fortifikacijski sustav, Gradska knjižnica Juraj Šižgorić, Šibenik, 2005. Frano Dujmović, Urbanistički razvoj Šibenske luke, Pomorski zbornik, sv. II, 1439-1451, Zagreb, 1962. Igor Karaman, Uloga Šibenika u dalmatinskoj privredi potkraj 19. i početku 20. stoljeća, Mogućnosti, 12 (1966) 1335-1345 Jagoda Marković, Šibenik u doba modernizacije, Institut za povijest umjetnosti i Gradska knjižnica Juraj Šižgorić, Zagreb-Šibenik, 2009. Hrvoje Matković, Razgovor s dr. Jerom Jarebom u povodu 80. godišnjice njegova života, Časopis za suvremenu povijest, br. 3., 709.-727. (2008) Josip Pavić, Arkanđel Mihovil i počeci Šibenika, Juraj, bilten društva za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac, 6. (2017), 4-15 Ivan Pederin, Car Franjo I o Šibeniku u putnom dnevniku iz 1818. godine, Radovi znanstvenog centra historijskig instituta u Zadru, 29-30, (1983.) Ante Šupuk, Marginalije o Šibeniku, njegovu stanovništvu i antroponimima u devetnaestom stoljeću, Čakavska rič, Vol. XIII, No. 2, 1985.

Slika 12: Pogled na ostatak zida bastiona sv. Katarine (iza hotela Krka), 2019. godina

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

dr. sc. Lovorka Čoralić, povjesničarka Hrvatski institut za povijest, Zagreb

Tragom šibenskih patricija u Mlecima Tragom gradiva iz mletačkih pismohrana, kao i uvidom u dosadašnje rezultate historiografije, upozorava se na vodeće šibenske patricijske obitelji i njihove istaknute odvjetke zabilježene u Mlecima, na razloge i trajanje njihove prisutnosti u gradu na lagunama, na način prilagodbe, na njihove gospodarske mogućnosti, na povezanost s hrvatskom useljeničkom skupinom, kao i na konkretne prinose kulturnim i umjetničkim prožimanjima dviju jadranskih obala.

Slika 1: Mletački arsenal, često mjesto zapošljavanja šibenskih iseljenika

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XIII./2019. XII./2019.

DUGO TRAJANJE I VELIKI PRINOSI: OPĆE ZNAČAJKE IZ PROŠLOSTI ŠIBENSKE ISELJENIČKE ZAJEDNICE U MLECIMA

rošlost Dalmacije bila je u brojnim prošlostoljetnim sastavnicama neraskidivo povezana s Mletačkom Republikom i njihovom zajedničkom metropolom – Mlecima. Od najranijih razdoblja srednjega vijeka, a posebice od početka 15. stoljeća, traje u kontinuitetu dugoga vremena zajednička povijest koja povezuje Kraljicu mora i grad na lagunama s hrvatskim priobaljem. U sklopu proučavanja povijesti hrvatsko-mletačkih povijesnih i kulturnih veza i prožimanja, migracije u pravcu Mletaka zasigurno imaju iznimno važnu ulogu. Tijekom prošlih stoljeća, a posebice u ranom novom vijeku, kada pod udarima osmanskih provala i ratnih događanja hrvatsko etničko područje proživljava nemilo doba, trajale su u neprekinutom slijedu migracije prema zaštićenim utočištima na istočnoj obali talijanske čizme. Grad Šibenik, jedno od vodećih središta mletačkoga gospodstva na istočnome Jadranu, u tom je kontekstu bio posebno važan. Prekojadranska iseljavanja iz grada Šibenika i šibenskoga kraja u Mletke, ali i diljem zapadnojadranske obale, sastavni su dio hrvatskih migracija u kasnom srednjem i ranom novom vijeku. Na osnovi raščlambe velikog broja uzoraka iz mletačkoga Državnog arhiva/ Archivio di Stato di Venezia (bilježničke oporuke/Notarile testamenti) može se precizno utvrditi tijek i učestalost šibenskih iseljavanja u grad na lagunama. Istraživanja oporuka prema godinama njihova nastanka zorno pokazuju da se trendovi šibenskih iseljavanja u Mletke uvelike poklapaju s cjelovitim pokazateljima hrvatskih prekojadranskih migracija. Naime, u razdoblju prije konačne uspostave mletačke vlasti nad istočnojadranskom obalom početkom 15. stoljeća, spomen Šibenčana u Mlecima nije bio velik. Njihov broj kontinuirano raste od oko 1425. godine, a izrazitiji je porast u posljednjoj četvrtini 15. stoljeća. Od 1501. do oko 1550. godine učestalost spomena šibenskih useljenika u mletačkim vrelima dostiže najvišu razinu. Koncem 16. stoljeća broj Šibenčana u Mlecima naglo opada, ali relativno visoka razina iseljavanja zadržava se sve do oko 1625. godine. Napokon, upravo poput brojidbenih pokazatelja za ostale hrvatske useljenike, i šibenske prekojadranske migracije znatniji pad doživljavaju tijekom 17. i poglavito u 18. stoljeću, kada nekoć masovni odlasci na suprotnu jadransku obalu postaju tek pojedinačna i krajnje prorijeđena pojava. (Grafikon 1) Šibenski iseljenici redovito su zabilježeni u mletačkim vrelima navođenjem oznake grada (ili njegova užeg zaleđa) iz kojega dolaze (Sebenico, Sybenico, Sibenico, Schiavon de Sebenico; comitatus Sibenicensi, sotto Sebenico). Osim oznake matičnoga grada iz kojeg iseljenik potječe te njegova imena (i očeva imena), za dio Šibenčana zapisana su i njihova prezimena (učestalije tek od 17. stoljeća). Većina zabilježenih šibenskih

0 1401 1426 1451 1476 1501 1526 1551 1576 1601 1626 1651 1676 1701 1726 1751 1776

Grafikon 1: Učestalost iseljavanja Šibenčana u Mletke prema godini pisanja oporuke prezimena pripada tamošnjim pučkim i građanskim obiteljima (primjerice: Bandić, Blagonić, Bovonić, Draganović, Jeličić, Kraljić, Livić, Lučić, Marinović, Milovac, Milović, Plastovac, Priković, Radonić, Zobretić, Zotić i druga), a zabilježeno je i nekoliko prezimena uglednih šibenskih patricijskih obitelji (Divnić/Difnico, Dragojević/Dragoevich, Šižgorić/Cisgoreo, Vrančić/ Veranzio, Zek Mišević/Zech-Missevich). Struktura zanimanja šibenskih iseljenika sukladna je zanimanjima ostalih pripadnika hrvatske iseljeničke zajednice u Mlecima. Šibenčani se u gradu na lagunama najčešće zapošljavaju u zanimanjima tradicionalnim za istočnojadransko priobalje, a koja su u Mlecima oduvijek bila vrlo tražena. Stoga je čak 60% Šibenčana zaposleno u zanimanjima pomorskoga (31%) i obrtničkoga (29%) obilježja. Među njima prednjače obični mornari, brodari-prijevoznici uzduž mletačkih kanala i lagune (barkarioli), veslači-galioti na ratnim i trgovačkim galijama te, kada je riječ o obrtničkim vještinama, uposlenici u arsenalu. Velik broj (21%) iseljenika (poglavito žena) zaposlen je kao posluga u domovima mletačkih plemićkih i građanskih obitelji te pri župnim dvorovima. Znatan postotak u strukturi iseljenih Šibenčana čine duhovne osobe, obnašatelji raznih crkvenih službi u mletačkim crkvama i samostanima. Trgovci različite specifikacije i opsega poslovanja, najčešće mjestom stanovanja nastanjeni u gradu na lagunama, zastupljeni su u strukturi zanimanja šibenskih iseljenika s 4%. Naposljetku, u zanimanjima intelektualnog i umjetničkog obilježja bilježimo 3% Šibenčana, a u vojnim službama (časnici i obični vojnici) i u državnim službama po 1%. (Grafikon 2) Temeljna značajka vezana za mjesta stanovanja iseljenika s cjelokupnog hrvatskog prostora u Mlecima jest njihov smještaj u župama istočnog gradskog predjela Castello. Predjel s morske strane obrubljuje za nas glasovita Riva degli Schiavoni – simbolično mjesto prvoga doticaja Hrvata s glavnim gradom Serenissime. Unutar predjela Castello nalazi se arsenal – nekoć vodeći vojno-pomorski kompleks na Sredozemlju – u

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

crkva 10%

trgovina 4%

Dorsoduro 11%

vojska 1%

Chioggia 3%

S. Croce 3%

pomorstvo 31%

Castello 44% posluga 21%

S. Marco 21% umjetnost 3%

državne službe 1%

S. Polo 6% obrt 29%

Giudecca 1%

Grafikon 2: Struktura zanimanja iseljenih Šibenčana u Mlecima

Grafikon 3: Predjeli prebivanja iseljenih Šibenčana

kojem su zaposlenje pronalazili iseljenici iz svih hrvatskih krajeva. Zbog stalne potrebe za vještim radnicima i majstorima u škverovima arsenala, mletačka vlada gradila je u neposrednoj blizini nizove kuća i stanova namijenjene pučkom sloju doseljeničkog žiteljstva, koji su uvelike činili upravo naši iseljenici. U srcu Castella smještena je i hrvatska bratovština sv. Jurja i Tripuna – ustanova koja je odigrala pretežitu ulogu u objedinjavanju i pružanju pomoći članovima brojne hrvatske kolonije. Zbog svih navedenih pokazatelja ne začuđuje činjenica da su i šibenski iseljenici, poput brojnih drugih iseljenih Hrvata, najčešće zabilježeni kao žitelji toga dijela grada (44%). Unutar predjela Castello najčešće naseljavaju središnju i najveću župu S. Pietro di Castello, a u većem se broju spominju i u tamošnjim župama S. Maria Formosa, S. Giovanni in Bragora, S. Martino i dr. Znatnijim postotnim udjelom Šibenčani su nazočni u predjelima S. Marco (21%; pretežno u župama S. Samuel, S. Salvador i S. Moisè), Cannaregio (11%; uglavnom u župama SS. Apostoli, S. Geremia, S. Felice i S. Marcuola) i Dorsoduro (11%; najviše u župi S. Barnaba), a ostale su gradske šestine (S. Polo, S. Croce), te i otoci mletačke Lagune (Giudecca, Murano, Chioggia) zastupljeni s malenim udjelom. (Grafikon 3)

djelatnosti uzduž Sredozemlja. Potrebno je naglasiti da su sve sastavnice svakodnevnog života Šibenčana bile učestalo ispunjene raznovrsnim vezama s pripadnicima hrvatske iseljeničke zajednice te su se po tome, ali i po svim drugim obilježjima, u potpunosti uklapali u nekada brojnu koloniju useljenika s istočnojadranske obale. (Slika 1)

Kada je riječ o socijalnoj strukturi pripadnika šibenske iseljeničke zajednice u Mlecima, istražena vrela zorno pokazuju kako se većina može ubrojiti u sloj slabije i srednje imućnih pučana. Njihove su imovne mogućnosti bile nevelike, opseg poslovanja ograničen isključivo na uže područje obitavanja, a poslovne veze sužene na uzak sloj poduzetnika. Iznimku predstavlja mali broj odvjetaka patricijskih obitelji te nekoliko imućnih trgovaca, brodovlasnika i poduzetnika kojima su Mleci samo jedno od odredišta u sklopu razgranate trgovačke

Cannaregio 11%

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

TRAGOM OPORUČNIH SPISA O ŠIBENSKIM PATRICIJIMA U MLECIMA

poruke pohranjene u središnjoj mletačkoj državnoj pismohrani vrijedno su posvjedočenje o prisutnosti, djelovanju, svakodnevnom životu i uklopljenosti šibenskih patricija u novoj sredini. Prema dosadašnjim istraživanjima, poznato je ukupno sedam oporuka odvjetaka šibenskih patricijskih obitelji. Osim imenovanja mjesta podrijetla (de Sebenico, de Scardona seu de Sebenico) i prezimena (izrijekom se navode patricijske obitelji Divnić, Vrančić, Šižgorić i Zek Mišević), pripadnost patricijskom društvenom staležu otkrivamo i na osnovi oslovljavanja oporučitelja oznakom ser. U potonjem slučaju, iako se zbog neubilježbe prezimena ne može utvrditi kojoj obitelji pripada oporučitelj, razvidno je da je osoba patricijskoga roda. Vremenski okvir oporuka šibenskih patricija u Mlecima zahvaća dugotrajno razdoblje od početka 16. stoljeća (1505.) do konca 18. stoljeća (1797.). Većina oporuka potječe iz 16. stoljeća, što se u potpunosti poklapa s općim trendom hrvatskih prekojadranskih migracija i vremenom najjače hrvatske prisutnosti u gradu na lagunama. Na osnovi podataka iz oporuka možemo utvrditi i razloge nazočnosti šibenskih uglednika u Mlecima. U dvije se oporuke izrijekom govori o

privremenom boravku. Prvi primjer odnosi se na uglednu šibensku plemkinju Katarinu pokojnog Jurja Divnića, suprugu rapskoga patricija Šimuna Dominisa, koja u Mlecima boravi privremeno, na proputovanju prema Dalmaciji (per andar in Dalmatia). Usputno je trebalo biti i mletačko zaustavljanje znamenitog Šibenčanina, čanadskog biskupa, izumitelja, jezikoslovca i pisca Fausta Vrančića. Djelujući koncem života u Rimu, Vrančić se odlučio vratiti u zavičaj, ali je, zaustavivši se u Mlecima, naglo obolio, te je ondje, ne vidjevši više svoj rodni kraj, i umro u siječnju 1617. godine. U Mlecima je, neposredno pred smrt, napisao kodicil oporuci nastaloj u Rimu. Nasuprot Katarini Divnić i Faustu Vrančiću, koji su oporuke napisali boraveći u Mlecima privremeno, iskazi posljednje volje nekoliko drugih šibenskih patricija kazuju nam o njihovoj dugotrajnijoj prisutnosti u gradu na lagunama. To su oporuke koje potpisuju Rosa filia condam ser Marci de Sebenico, Stana condam ser Luca de Pastrovichi et relicta de ser Zorzi de Sebenico te Georgius condam ser Pauli de Scardona seu de Sebenico. Naposljetku, iz oporuke Helene Jerković (Giercovich), supruge šibenskoga plemića Nikole Šižgorića te kodicila oporuke Dujma Franje Zek Miševića, možemo pretpostaviti da je njihovo iseljavanje bilo privremeno, ali da je – dužinom boravka i oblicima uključenosti u svakodnevni život mletačke sredine – ipak trajalo više godina. U svezi s trajanjem boravka u Mlecima jesu i podaci o pobližem mjestu stanovanja šibenskih patricija. Za one koji u Mlecima borave samo u proputovanju prema domovini taj podatak nije naveden (Katarina Divnić) ili se izrijekom spominje kako je riječ o privremenom boravištu. Za dugotrajnije ili trajno iseljene Šibenčane podatak o mjestu stanovanja naveden je na uobičajen način. Osim u primjeru Ruže, kćeri šibenskog patricija Marka (stanovnice župe S. Apollinare u predjelu S. Polo), svi su ostali oporučitelji zabilježeni kao stanovnici župa u predjelu Castello, području koje je stoljećima bilo središnja zona useljavanja i življenja hrvatskih iseljenika. (Slika 2) Gospodarske mogućnosti šibenskih patricija privremeno ili trajno iseljenih u Mletke bile su, razvidno je na osnovi raščlambe njihovih oporuka, mnogo veće nego drugih hrvatskih iseljenika u gradu na lagunama, uglavnom pripadnika srednjeg i nižeg društvenog sloja. Novčane svote spomenute u oporukama znatno su veće i dostižu više stotina (ili tisuća) dukata, a mahom su upravljene najbližim članovima obitelji i rodbine. Inventari, odnosno nabrajanja pokretne imovine pohranjene u kući u kojoj obitavaju u Mlecima također sadrže brojne predmete koje rijetko susrećemo u oporukama ili inventarima njihovih sunarodnjaka. Osim skupocjenih odjevnih predmeta, rjeđe spominjanog pokućstva i kuhinjskog pribora, bilježe se i predmeti umjetničkog obrta koji posvjedočuju višu razinu materijalne kulture i standarda ove skupine iseljenika. Nepokretna imovina

Slika 2: Riva degli Schiavoni – nezaobilazan lokalitet šibenskih patricija i drugih iseljenika

u gradu na lagunama spominje se rjeđe, a osvrt na imovinu koju posjeduju u domovini obično je izrečen općim navodima (stabili in Dalmazia), najčešće bez podrobnijeg specificiranja vrste i vrijednosti. Oporučni podaci u kojima se na različite načine višestruko spominju najbliži članovi obitelji i rodbine uglavnom su istovjetni svakom onodobnom žitelju grada na lagunama. Članovi najbliže obitelji svakoga pojedinca (suprug/supruga, djeca, braća i sestre, živući roditelji) drže se osobama najvećega povjerenja i odanosti te se gotovo redovito traži njihova nazočnost i suglasnost u svojstvu izvršitelja (fideicomissarii) pri sklapanju različitih ugovora i pisanju posljednjih odredbi (oporuke, kodicili, inventari). Osim toga, pri podjeli oporučiteljeve imovine, članovi najuže rodbine redovito su isticani i obdarivani prije drugih te se među njima obično nalazi i glavni nasljednik svih njegovih dobara. Uklopljenost šibenskih patricija u život u Mlecima iskazivala se i čestim oporučnim spomenom njihovih prijatelja, poznanika i znanaca. Njihova se imena najčešće bilježe kao izvršitelji oporuke ili kao obdarenici dijelom (najčešće manjim novčanim svotama ili pojedinim odjevnim predmetima) oporučiteljeve imovine. U tom je kontekstu vrijedno napomenuti da je nemali dio svakodnevnih veza šibenskih patricija ostvarivan i s pripadnicima hrvatske iseljeničke skupine. Tako je, primjerice, Faust Vrančić jednim od izvršitelja svoje posljednje volje imenovao splitskog arhiđakona Jeronima Alegretta, a istu je dužnost u oporuci Jurja pok. Pavla obnašao ninski svećenik Franjo iz župe S. Trinità. Ne manje je važan i podatak iz oporuke

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

hrvatskoga plemića Ivana Perušića, imućnog trgovca i poduzetnika u Mlecima, koji među potpisnicima (svjedocima) svoje posljednje želje izrijekom spominje i šibenskog patricija Jurja Dragojevića, također vjerojatno samo privremenog žitelja grada na lagunama. Jedna od temeljnih sastavnica svakodnevlja svih stanovnika Mletaka, te tako i šibenskih patricija, njihov je vjerski život i odnos prema mletačkim vjerskim ustanovama. O tome svjedoče navodi sadržani u njihovim oporukama, koji se nisu bitnije razlikovali od oporuka drugih onodobnih žitelja grada na lagunama. Ipak, budući da patriciji podrijetlom iz dalmatinskih gradskih središta najčešće nisu stalno nastanjena kategorija stanovništva u Mlecima, spomen tamošnjih crkava, samostana, hospitala i duhovnih osoba nije redovit niti učestao u svim primjerima. (Slika 3) Na osnovi iščitavanja oporuka doznajemo da dio patricija koji su posljednje godine života provodili u Mlecima najčešće kao mjesta posljednjega počivališta odabire crkvena groblja u župama i predjelima svoga stanovanja. Takve primjere bilježimo u oporuci Ruže pok. Marka iz Šibenika, stanovnice predjela S. Polo, koja kao mjesto svojega posljednjega počivališta odabire istoimenu crkvu po kojoj je ime dobio i ovaj mletački predjel. Crkvena groblja smještena nedaleko od mjesta stanovanja odabiru i Stana iz Paštrovića, supruga šibenskog

patricija Jurja (dominikanska bazilika SS. Giovanni e Paulo) i Juraj pok. Pavla, patricij Skradina i Šibenika (S. Trinità). Crkvene ustanove, ponajprije bratovštine, često su u oporukama šibenskih patricija spomenute pri navodu o posljednjem ispraćaju pokojnika. Bratovštinama, koje se u njihovim oporukama spominju učestalije nego crkve i samostani, daruju se manje novčane svote. Nadalje, uz navode o crkvenim ustanovama, u oporukama šibenskih patricija nalazimo i podatke o povezanosti s tamošnjim duhovnim osobama. Najčešće je riječ o svjedocima pri ovjeri posljednjeg oporučiteljeva iskaza, a u tom se svojstvu ponajprije spominju svećenici ili redovnici koji službu obnašaju u predjelima ili župama oporučiteljeva mjesta obitavanja. Jedan od temeljnih pokazatelja neprekinute povezanosti šibenskih patricija u Mlecima s njihovim matičnim krajevima jesu oporučni navodi u kojima se spominju članovi obitelji i rodbina, kao i crkvene ustanove i duhovne osobe u rodnom kraju. Takvi podaci, razvidno je iz prethodnog razmatranja, učestaliji su u onih patricija koji su u Mlecima samo privremeno te je njihova komunikacija sa zavičajem ostala neprekinuta. Tako, primjerice, Katarina iz roda Divnić spominje svoju rođakinju Margaretu, kćer uglednog šibenskog patricija Nikole Draganića, te joj ostavlja 10 dukata. Drugoj

Slika 3: Crkva San Pietro di Castello, sjedište župe u kojoj su Šibenčani najčešće boravili

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

rođakinji, Klari Divnić, ostavlja 100 dukata namijenjenih za njezinu udaju. Skupe muške odjevne predmete (ogrtače nabavljene u Italiji) dariva oporučnim legatom bratu Kazimiru šibenski polihistor i crkveni dostojanstvenik Faust Vrančić, a bratu Petru, koji vjerojatno obitava u Dalmaciji, sva svoja tamošnja dobra dariva Dujam Franjo Zek Mišević. U sklopu navoda u kojima se šibenski patriciji prisjećaju zavičaja osobito su vrijedne napomene u kojima se izrijekom spominju crkvene ustanove. Takvi su nam podaci, osim kao izravno posvjedočenje neraskidivosti veza iseljenika s domovinom, ujedno i dragocjeno saznanje za kulturnu povijest njihovih matičnih krajeva i gradova. Niz takvih podataka nalazi se u oporuci Katarine Divnić. Obdarujući više crkvenih ustanova u Šibeniku, Katarina ostavlja oltaru Presvetoga Sakramenta u stolnoj crkvi 20 dukata, koji će se isplatiti u roku od dvije godine. Nadalje, za potrebe uređenja oltara Sveta Tri Kralja, smještenoga u drugom traveju sjeverne pobočne lađe katedrale, Katarina ostavlja veliku svotu od 300 dukata, koja se predstavnicima crkve mora predati u roku od osam godina. Osim navedenih vjerskih ustanova rodnoga grada, Katarina u svojoj oporuci spominje i šibenske samostane sv. Spasa i sv. Katarine te ih obdaruje novčanom svotom od po 20 dukata. Naposljetku, jedno od iskazom najrječitijih posvjedočenja povezanosti šibenskih iseljenika s matičnim krajem sadržano je u dodatku oporuke prvoga među znamenitim Šibenčanima – izumitelja svjetskoga glasa Fausta Vrančića. Na početku kodicila Vrančić određuje da se nakon njegove smrti tijelo položi u drveni kovčeg u koji će se također pohraniti po jedan primjerak njegovih objavljenih djela i rukopisa. Zakovani kovčeg izvršitelji oporuke dužni su odvesti u Prvić Luku te sahraniti u crkvi franjevaca trećoredaca Gospe od Milosti. Iznad njegove grobnice klesari će uklesati nadgrobni natpis koji je Faust sam odredio.

bratovštine koja je u svojem članstvu poglavito okupljala hrvatske pomorce, obrtnike, sitne trgovce i djelatnike u nižim državnim službama. Određena primjetna ekskluzivnost patricija, koji su po svome društvenom statusu i imovnim mogućnostima uvelike odudarali od prosječne strukture hrvatske iseljeničke zajednice, dovela je do njihova smanjena zanimanja za uključivanje u rad udruge koja je za njih bila samo jedna od brojnih “Malih bratovština” (Scuole picole). Konkretne primjere obdarivanja bratovštine sv. Jurja i Tripuna bilježimo samo u oporuci Stane iz Paštrovića, supruge šibenskog patricija Jurja. U svojoj prvoj oporuci, napisanoj 1517. godine, Stana izrijekom navodi da je riječ o bratimskoj udruzi kojoj i sama pripada te joj oporučno dariva skromnu svotu od svega jednog dukata. Hrvatska udruga spomenuta je i u drugom iskazivanju posljednje želje iste oporučiteljice. Oporuka je datirana u 1544. godinu, kad je Stana, prema navodu, već bila u udovištvu. Umjesto novčanog iznosa, ovaj put se alla Scuolla de S. Zorzi di Schiavoni dariva jedan odjevni predmet. Uključenost šibenskih patricija u članstvo i rad hrvatske nacionalne bratovštine posvjedočena je u nekoliko primjera na osnovu uvida u knjige izvješća s godišnjih skupština bratovštine. Izrijekom se spominju odvjetci samo dvije šibenske patricije obitelji. Prvi primjer jest spomen Andrijane, kćeri Ivana Petrova Divnića, koja je kao članica bratovštine zabilježena 1668. godine.

U NACIONALNOJ UDRUZI ISELJENIH HRVATA

sklopu razmatranja vjerskog života šibenskih patricija u Mlecima potrebno je ukratko osvrnuti se i na oblike njihove povezanosti sa središnjom ustanovom okupljanja hrvatskih prekojadranskih iseljenika – bratovštinom sv. Jurja i Tripuna (Scuola dei SS. Giorgio e Trifone, Scuola degli Schiavoni, Scuola Dalmata). Osnovana 1451. godine kao mjesto okupljanja doseljenika s mletačkih posjeda na istočnojadranskoj obali, bratovština je u prošlosti okupljala poglavito doseljenike iz dalmatinskih i bokeljskih gradova. Ipak, zanimljivo je primijetiti da patriciji iz Šibenika, ali i iz drugih dalmatinskih gradova, nisu zabilježeni među izrazitije djelatnijim članstvom udruge. Njihov spomen rijetko je bilježen u vodećim upravnim tijelima i službama u bratovštini (predstojnici, vikari, dekani, sindici), a u njihovim oporukama ne zatječemo spomen o darivanju njezinoga sjedišta. Razlozi tome mogu biti višestruki. S jedne strane je riječ o pretežito pučkim obilježjima

Slika 4: Sjedište hrvatske bratovštine sv. Jurja i Tripuna

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Tijekom idućih stotinu godina šibenske patricije ne bilježimo u popisu članova hrvatske bratovštine. Tek koncem 18. i početkom 19. stoljeća bratimska vrela bilježe zapaženu prisutnost nekoliko članova patricijske obitelji Zek Mišević. Najistaknutiji odvjetak te obitelji zasigurno je Nikola Antunov, aktivan član od 1786. do 1836. godine. Tijekom tog dugog razdoblja, Nikola se spominje kao pisar udruge (1787. i 1791.) te kao obnašatelj najviše, predstojničke (guardian grande) dužnosti u više mandatnih razdoblja (od 1817. do 1836. godine. (Slika 4)

NEŽELJENA NAZOČNOST: OPTUŽBE, PROCESI, OSUDE I ZATOČENIŠTVA

oticaj šibenskih patricija s Mlecima nije se iskazivao samo u prethodno opisanim pojavama svakodnevnih, zakonski dopuštenih i svakom žitelju uobičajenih aktivnosti, već je u ponekom slučaju predstavljao otklon u odnosu na onodobna društvena pravila te je smatran nezakonitim, neprimjerenim i sudski kažnjivim ponašanjem. Podaci o neprimjerenom ponašanju i nepoštivanju zakona od strane nekih Šibenčana zabilježeni su u nekoliko arhivskih fondova nastalih u svezi rada pojedinih mletačkih magistratura. Prvi primjer jest proces vođen od mletačkog Svetog ureda (Santo Uffizio, Savi all’Eresia), središnje inkvizicijske ustanove za područje mletačkih stečevina. Kao glavni protagonist optužbe iz 1563. godine, koja sadrži navode o pripadanju protestantskom nauku, spominje se ugledni Šibenčanin toga vremena – Jeronim Divnić - profesor teologije i gvardijan samostana sv. Frane u Šibeniku, kustos zadarske kustodije te skupljač i prepisivač povelja o prošlosti matičnog samostana. Istragu protiv Divnića vodio je dominikanac Toma iz Vicenze. Optužba je teretila Divnića za poricanje postojanja Čistilišta, zastupanje učenja o predestinaciji, odricanje moći svetih slika, molitvi, svete vode i svijeća te se stoga u gradu Šibeniku pronio glas o njegovoj pripadnosti protestantskim sljedbenicima. Inkvizitor Toma iscrpno je proučio priložene optužbe, obranu i argumente Divnića, pisma kanoničkoga zbora šibenskoga Kaptola, šibenskoga kneza i vijeća. Na osnovi svega prethodno rečenog i priloženog, inkvizitor i ostali predstavnici Svetoga oficija u Mlecima donijeli su odluku kojom se Divnić oslobađa svake optužbe i krivnje. Politička progonstva i zatočeništva često su zabilježeni oblici neželjenog i prisilnog boravka Hrvata u Mlecima. Protagonisti su najčešće pripadnici viših, uglednijih i politički utjecajnijih društvenih slojeva u matičnim sredinama. Njihov je protumletački politički angažman središnja vlast držala opasnim za svoju dominaciju u prekojadranskim stečevinama te su stoga primjenjivane mjere nerijetko bile izrazito drastične. Osim slamanja političke moći i utjecaja pripadnika najviđenijih obitelji, cilj mletačke drastične politike prema buntovnom plemstvu i građanstvu dalmatinskih gradova bio je i njihovo

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

gospodarsko slabljenje, koje se postizalo zapljenom dobara, pojačavanjem carinskih i trgovinskih sankcija nad gradom te – što je ujedno i najdrastičnija mjera – slanjem vodećih političkih protivnika u višegodišnje progonstvo. Prve internacije političkih nepoćudnika iz grada Šibenika bilježimo već od prve polovice 14. stoljeća. Tada je (1334.) mletačka središnjica zapovjedila šibenskome knezu da nekoliko viđenijih Šibenčana, koji su se protivili odlukama mletačkoga Senata, otpravi u internaciju u Mletke. Izrijekom su navedeni Tiscum Cegroto i Ballatam de Sebenico. Progoni su se nastavili i nakon mletačkog zauzimanja Šibenika, kada su Mlečani – bojeći se neprijateljskog stava plemića – odmah nakon 1412. godine deportirali u Mletke brojne šibenske plemiće, među kojima i Ivana Mišića i Luku Kožičića. Tek nakon što se kralj Žigmund odrekao Dalmacije i kada je sklopljeno primirje u lipnju 1433., Mlečani su pristali da se deportirani plemići iz raznih dalmatinskih gradova vrate u svoj zavičaj. Među njima posljednji su vraćeni upravo šibenski plemići (1436.) i to na zamolbu posebnoga šibenskoga izaslanstva, koje je u Mlecima nastojalo dokazati da su oni, kao i ostali plemići, vjerni Mletačkoj Republici.

ZA BOLJITAK RODNOGA GRADA – DIPLOMATSKI IZASLANICI U MLECIMA

edan od oblika privremene, ali važnošću neprijeporno nužne komunikacije grada Šibenika i Šibenčana s Mlecima, bila su diplomatska poslanstva mletačkoj središnjici. Rjeđe u službi drugih vladara ili gradova, a najčešće zbog izravnih, konkretnih i zadanih potreba svoga grada, šibenski su poslanici stoljećima sa svojim željama i potrebama, zahtjevima i molbama, kročili u velebne dvorane Duždeve palače. Redovito upućivani po nalogu kneza i Velikoga vijeća, zajedničku državnu metropolu stoljećima su pohodili ugledni Šibenčani, predstavnici elitnoga gradskoga sloja, intelektualna elita obrazovana na Padovanskom sveučilištu, a u svome gradu nositelji i obnašatelji najprestižnijih komunalnih službi. U nizu imena koja se stoljećima spominju u svojstvu šibenskih izaslanika Mlecima, mogu se iščitati odvjetci viđenih šibenskih patricijskih obitelji, poput Linjičića, Tavelića, Mihetića, Šižgorića, Divnića i dr. U gradu na lagunama oni su – uporno i s pregnućima za potrebe i na korist svojega grada – raspravljali o uvjetima predaje i podvrgnuća Šibenika Serenissimi, o modalitetima međusobnih odnosa, o financiranju gradskih službenika, o osmanskoj opasnosti koja je prijetila zatorom njihova grada, o njegovoj obrani, fortifikacijama i vojničkim posadama, o sukobima s hrvatskim velikašima u zaleđu, o granicama s uvijek suparničkim gradovima Zadrom i Trogirom, ali i o obrazovanju, školstvu i prosvjeti. Jedan od prvih u vrelima zabilježenih diplomatskih posjeta nekog šibenskog građanina Mlecima datiran je 1314. godine. Tada (24. veljače) Saracen pok. Ilije iz Šibenika, kao opunomoćeni poslanik moćnoga

hrvatskog velikaša bana Mladena II., odlazi u Mletke i postiže da Mladen i njegova braća Juraj i Pavao steknu mletačko građanstvo. Godina 1322. važna je za povijest šibensko-mletačkih državno-političkih veza. Tada je, naime, Šibenik prihvatio zaštitu odnosno vrhovništvo Republike Svetoga Marka, a ugovor koji podrobno utanačuje uvjete šibenskog podvrgavanja mletačkom suverenitetu sklopio je 1. ožujka 1322. šibenski izaslanik Bogdan pok. Desinje. Početkom 15. stoljeća, u godinama koje su za Dalmaciju značile podvrgavanje mletačkome lavu za niz stoljeća unaprijed, šibenska diplomatska izaslanstva u Mletke postaju osobito učestala, a njihov značaj za sudbinu grada iznimno važan. Poslaničke misije obavljaju tada, i po nekoliko puta uzastopno, istaknuti šibenski građani kako oni iz svjetovnog, tako i oni iz crkvenog života, redovito s najboljim namjerama da njihova misija postigne što povoljniji učinak za njihov grad i njegovo žiteljstvo. Godine 1412., u trenucima konačnog šibenskog priznanja mletačkoga suvereniteta, prevažnu misiju pred duždem Micheleom Stenom i najvišim mletačkim dužnosnicima, obavlja redovnik Šimun, zadužen da mletačkim vlastima podastre uvjete predaje grada Šibenika. Koncem 1413. godine (12. studenoga) Šibenčani u Mlecima pokušavaju ishoditi pomoć protiv nepokornog hrvatskog velikaša Ivaniša Nelipčića, čiji su podanici pustošili uzak pojas gradskog kopnenog distrikta. Osim u svezi sa cetinskim knezom Ivanišem, šibenski poslanici Luka Kožičić i Desa pok. Jakova iz Splita nastoje utanačiti i uvjete financiranja vojničke posade u gradu, kao i neka druga pitanja vezana uz opskrbu grada hranom. Uz višegodišnje obnašanje časti dužda Francesca Foscarija (1423. – 1457.), promicatelja mletačke ekspanzije diljem sjevernotalijanske terraferme, vezuje se više šibenskih izaslanstava tijekom 1430-ih i 1440ih godina. Godine 1432. (6. siječnja) niz pitanja kod spomenutoga dužda rješavaju izaslanici Radič Šižgorić i Mihovil Tavelić. Isti je dvojac, uz Desu Jakovljeva, u poslaničkoj misiji i 10. travnja iste godine. Tom je prigodom dužd odobrio njihovu molbu da se od imovine pobunjenika protiv mletačke vlasti za gradnju stolnice uzme 400 dukata te dopustio da se oporučni legat klesara Bonina, namijenjen nekoj crkvi u Šibeniku, utroši za gradnju stolnice. Iz 1440-ih godina bilježimo i primjere upućivanja šibenskih izaslanika u Mletke radi isplate desetine od plaća službenika. Novac se isplaćivao mletačkim državnim službenicima zaduženim za nadzor nad prihodima soli, a kao šibenski poslanici izrijekom se spominju patriciji Stjepan Draganić, Dobroje Ivanov i Ilija Linjičić (1443.). Iste (1443.) godine u Mletke u poslanički posjet odlaze Dobroje Ivanov i Ilija Lovrin (Ilija Linjičić), postižući kod dužda Foscarija odobrenje da općinski učitelj, ranarnik i fizik ostanu izuzeti od plaćanja desetine

svoje plaće. Ista dvojica spominju se i 1444. godine, kada primaju Foscarijevu odredbu da se pod prijetnjom gubitaka svih prihoda svećenicima strogo zapovjedi boravak u mjestima u kojima imaju nadarbenine. Od sredine 15. stoljeća do 1470-ih godina najčešće spomenuti šibenski poslanik u Mlecima jest patricij Ambroz Mihetić. Godine 1450. Mihetić, zajedno s Mihovilom Simeonićem, dobiva od mletačke vlade odgovor u svezi s razgraničenjem s trogirskom općinom, sa štetama koje Hrvati u zaleđu nanose šibenskim posjedima, s popravcima gradskih fortifikacija, s rušenjem neke kuće na općinskom trgu, sa zapošljavanjem u gradsku službu jednoga brijača koji će puštati krv, u svezi sa službama oružnika na gradskim vratima, s rušenjem utvrde Ključ, te o nekim drugim pitanjima važnim za onodobni javni život Šibenika. Ambrozu Mihetiću pridružuje se 1458. kao poslanički sudrug u Mlecima Juraj Linjičić te 2. lipnja primaju od mletačke vlade odgovor na niz upita postavljenih središnjoj državnoj vlasti od strane općinske uprave njihovog rodnog grada (u svezi s isplatama plaća vojnika u kaštelu, s daćama na mlinove, s oslobađanjem općinskih službenika od naplate desetine na njihove plaće, s dozvolama uvoza drva i druge robe s područja Senja, Karlobaga i Rijeke i dr.). Godine 1465. Mihetić u Mlecima pohodi tadašnjega dužda Cristofora Mora te postiže dogovor da se šibenski poslanici, koji po kneževu nalogu odlaze u Mletke, isplaćuju iz općinske riznice. Naposljetku, 1470. godine (od 13. do 16. veljače), Ambroz Mihetić, zajedno sa Tomom Tavelićem, pred istim duždem rješava uvijek prijeporna pitanja isplate općinskih činovnika, važan problem financiranja obnove i pojačanja gradskih zidina te trajno goruće probleme odnosa s hrvatskim banom i njegovim podanicima u šibenskom kopnenom zaleđu. Druga polovica 15. stoljeća, posebice njezina posljednja desetljeća, značila su za Šibenik, ali i druge dalmatinske gradove u sastavu mletačkih prekojadranskih posjeda, izravan sraz s prijetećom osmanlijskom opasnošću. Upravo o tome, posebice o velikim štetama koje osmanlijske jurišne prethodnice nanose šibenskim težacima u zaleđu, kao i o nužnoj i neodgodivoj potrebi pojačavanja vojne posade i dogradnje gradskih fortifikacija, govore pred mletačkom vladom i duždem šibenski poslanici Juraj Linjičić (23. srpnja 1474.) i Nikola Tavelić (7. ožujka 1494.). Izaslanstva s istim zahtjevima nastavljaju se i tijekom ratnih događanja u 16. stoljeću, a kao izaslanici spominju se viđeni Šibenčani Mihovil Butrišić, Franjo Simeonić (1501.), Petar Mihetić (1501.), Ivan Tavelić i Franjo Grosani (1523.). Šibenske diplomatske misije u Mletke, poklonstva i poslanstva duždu i mletačkoj vladi, sastavna su, neodvojiva i za razumijevanje političkih i društvenih događanja ovoga grada prevažna sastavnica njegove prošlosti. Ovih nekoliko primjera, iako tek mali dio

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

iz imenima i poslaničkim zadaćama bogate povijesti šibenske diplomacije, zorno nam posvjedočuju mjesto i ulogu Šibenika u kontekstu mletačkog vrhovništva, ali i mletačke prekojadranske politike.

KNJIŽEVNICI I ZNANSTVENICI PLEMENITOGA RODA

prošlosti su neprijeporan utjecaj na književno stvaralaštvo, teološku i filozofsku misao, znanstvena promišljanja te općekulturna gibanja na istočnojadranskoj obali, imala idejna stremljenja na Apeninskom poluotoku. Sa zapadnojadranske obale pristizali su u naše krajeve još od srednjovjekovnoga razdoblja spisi najrazličitijeg obilježja i književne vrste, a tijekom renesansnoga doba kulturno prožimanje susjednih naroda doseglo je vrhunac. Onodobni hrvatski (poglavito istarski, dalmatinski i bokeljski) književnici, znanstvenici, teolozi i filozofi stječu visoko obrazovanje na raznim talijanskim sveučilištima, pri čemu fakulteti Padovanskoga sveučilišta imaju pretežitu ulogu. Kao jedno od vodećih kulturnih središta Jadrana, Mleci su tijekom prošlosti prednjačili u tiskarskoj djelatnosti i izdavaštvu. U brojnim tiskarama grada na lagunama svoja djela objavljuje većina hrvatskih književnih stvaralaca, teologa, filozofa i znanstvenika, pa i niz istaknutih onovremenih šibenskih intelektualaca. Dolazak šibenskih pisaca i znanstvenika patricijskoga roda u Mletke bio je određen potrebom stjecanja visokoškolske naobrazbe na Padovanskom sveučilištu, željom za stjecanjem i prenošenjem intelektualnih promišljanja s Apeninskoga poluotoka i iz drugih europskih gradova te konkretnom potrebom tiskanja njihovih uradaka. Među prvim imenima izdvaja se veliki šibenski latinist i humanistički pjesnik Juraj Šižgorić, čije su Tri knjige elegija i lirskih pjesama (Elegiarum et carminum libri tres) – prva hrvatska pjesnička inkunabula – objavljene u Mlecima 1477. godine. Malo je koja šibenska obitelj dala svome gradu toliko zaslužnih pojedinaca kao patricijski rod Vrančić. Crkveni dostojanstvenici, diplomati diljem europskih dvorova, književnici, povjesničari, izumitelji i eruditi, Vrančići su ime svojega rodnoga grada pronosili diljem europskih prijestolnica. Iako Mletke ne možemo držati jednim od najučestalijih odredišta njihova djelovanja i stvaranja, mletačka državna politika i diplomatski odnosi, ali i konkretna, osobna potreba tiskanja njihovih raznovrsnih djela, dovodili su odvjetke iz roda Vrančić u usku vezu s gradom na lagunama. Tako je visoki crkveni dostojanstvenik Antun Vrančić, student Padovanskoga, Bečkog i Krakovskog sveučilišta, kao tajnik Ivana Zapolje (od 1530.) obnašao diplomatsku službu (zajedno s bratom Mihovilom) kod mletačkoga dužda Andree Grittija (vladao 1523. – 1538.). U Mlecima su, dijelom za Vrančićeva života, a dijelom i mnogo godina nakon njegove smrti, tiskana neka od glavnih djela ovoga istaknutog Šibenčanina 16. stoljeća. Uz Ruđera Boškovića i Marka Marulića u trolist

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

najzaslužnijih Dalmatinaca (prema nekim mišljenjima i suvremenim anketama) ubraja se i šibenski erudit, crkveni prelat i izumitelj svjetske slave – Faust Vrančić (1551. – 1617.). O njegovim vezama s gradom na lagunama, u kojem je i preminuo 1617. godine, već je govoreno. Mleci su i mjesto izdanja Vrančićevih znamenitih djela – prvog samostalno tiskanog rječnika hrvatskog jezika (Dictionarum quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae, 1595.) i Machinae novae (1615.), monumentalnoga djela u kojemu se na 49 bakroreza donosi 56 različitih konstrukcija, izuma i projekata. Naposljetku, u Mlecima su objavljena i Vrančićeva filozofska djela (tiskana u jednom svesku) – Logica nova suis ipsius instrumentis formata et recognita i Ethica Christiana (1616.). (Slika 5) Druga važna šibenska patricijska obitelj, čiji su odvjetci također imali brojne i stoljećima kontinuirano posvjedočene veze s Mlecima, rod je Divnića. Već u 14. stoljeću, kao jedan od prvih Divnića zabilježenih u Mlecima, spominje se Ciprijan Jurjev koji 1380-ih godina onamo izvozi stoku. Njegovi su sinovi Juraj (umro oko 1467.), Šimun (umro 1462.) i Nikola (umro poslije 1470.), koji su se bavili pomorskom trgovinom s Mlecima, prevozeći robu na svojim i tuđim brodovima. U stoljećima kada se grad Šibenik već odavno nalazio pod mletačkim vrhovništvom, bilježe se drugi raznorodni oblici prisutnosti odvjetaka roda Divnić u Mlecima. Tako je Franji Divniću (oko 1550. – 1621.), pjesniku i prevoditelju, odlukom šibenskoga Vijeća iz 1607. godine, povjeren pregled rukopisa i rad na tiskanju šibenskoga statuta, tiskanoga (vjerojatno pod izravnim Franjinim nadzorom) u Mlecima 1608. godine. U 17. stoljeću zabilježeno je, iako nedovoljnim brojem podataka, djelovanje slikara Dominika Divnića (oko 1620. – poslije 1674.) u Mlecima. Ondje je, prema dosadašnjim saznanjima povjesničara umjetnosti, bio učitelj slikanja tamošnjem majstoru Antoniju Bellucciju, a od konkretnih Dominikovih slikarskih djela sačuvana je samo pala s prikazom sv. Vinka Fererskog i sv. Antun Padovanski u crkvi sv. Duha u Visu. Istome stoljeću pripada i djelovanje crkvenoga dostojanstvenika Šimuna Divnića (1613. – 1662.). Početnu naobrazbu te osnovne poduke iz filozofije i književnosti Šimun je Divnić stekao u rodnome gradu, a potom se uputio na školovanje na Sveučilište u Padovi, gdje je 1635. godine završio studij obaju prava. Nakon što je položio svećeničke zavjete, papa Inocent X. imenovao ga 1646. godine ninskim biskupom, a godinu potom svečano je ustoličen u Mlecima. Naposljetku, 10. svibnja 1649. imenovan je odlukom pape Inocenta X. biskupom talijanskog grada Feltre te je na istoj dužnosti ostao do smrti. U mletačkoj se vojnoj službi istaknuo ratnik Nikola Divnić (rođen 1654.), sudionik Morejskoga rata (1684. – 1699.), zapaženi borac pri osvajanju osmanske utvrde Knin. U novom mletačko-turskom ratu (1714. – 1718.

Slika 5: Rječnik Fausta Vrančića (1595.)

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

godine) sudjelovao je u mletačkim postrojbama u borbama oko Imotskoga i Livna, a potom je vojničku karijeru nastavio služeći u postrojbama na mletačkoj terrafermi. Umro je u talijanskom mjestu Caldiero 1734. godine. Naposljetku, u 18. stoljeću bilježimo i djelovanje Deodata Marije Divnića (1717. – 1788.), člana kongregacije lateranskih regularnih kanonika te tijekom 1770-ih godina opata uglednoga mletačkog samostana S. Maria della Carità. Kao najviši crkveni dostojanstvenik u Krčkoj biskupiji Deodat Marija spominje se od 1778. do 1788. godine. Šibensko-mletačke veze upotpunjavali su svojom prisutnošću i djelovanjem i odvjetci nekih drugih uglednih šibenskih patricijskih rodova. Primjerice, iz obitelji Dobrojević bilježe se tijekom prve polovice 15. stoljeća braća Marko i Dobroj, sinovi Ivana, koji se u vrelima spominju kao aktivni trgovački posrednici između rodnoga grada i talijanske obale, napose Mletaka. Pomorski trgovci u Mlecima tijekom 15. stoljeća bili su i braća Stjepan i Nikola, sinovi šibenskoga patricija Mihovila Draganića, a Stjepan se spominje i kao šibenski izaslanik u gradu na lagunama 1460. godine. Nadalje, iz ugledne šibenske obitelji Zavorović (Zavoreo) pozornost zavrjeđuju dva imena. Prvo od njih odnosi se na povjesničara Dinka (oko 1540. – 1608). Tijekom života i djelovanja u Šibeniku Dinko se u vrelima spominje kao obnašatelj niza upravnih službi u gradskoj upravi, a zbog protumletačkoga stava na neko je vrijeme bio prognan iz rodnoga grada. Autor je pregleda povijesti grada Šibenika (Trattato sopra le cose di Sebenico, 1597.) i povijesti Dalmacije do 1437. godine (De rebus Dalmaticis libri octo, 1602.), a jedino Zavorovićevo za života objavljeno djelo, u kojem se bavi propašću Bosanskoga kraljevstva (Ruina et presa del Regno della Bossina), tiskano je u Mlecima 1602. godine. Obitelj Zavorović dala je na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće još jedno zapaženo ime šibenskoj i dalmatinskoj povijesti. Riječ je o inženjeru Franji Zavoroviću, koji je djelovao u mletačkoj (kasnije i austrijskoj) službi kao voditelj pri tehničkim odjelima (kartografija) u Dalmaciji i Italiji. Zajedno s talijanskim stručnjacima izradio je i u Mlecima objavio topografski zemljovid Dalmacije (Nuova carta topografica d. provinzia di Dalmazia, divisa ne’suoi territori, 1787.), gdje je 1821. godine tiskao i statističku raspravu o Dalmaciji (Memoria statistica sulla Dalmazia, 1821.). Druga polovica 17. i početak 18. stoljeća doba je djelovanja pjesnika, pisca i pravnika Lovre Fondre (1644. – 1709.), odvjetka šibenske patricijske obitelji talijanskoga podrijetla. Nakon završenog studija prava u Padovi (1662.) uglavnom je živio i djelovao u Zadru, gdje se spominje kao član tamošnjeg plemićkog vijeća (od 1694.) te kao pregovarač mletačke strane pri razgraničenju s Osmanlijama nakon okončanja Morejskog rata i sklapanja Karlovačkog mira 1699. godine. Jedan je u nizu Šibenčana koji su svoja djela objavili kod mletačkih izdavača, a ovdje je riječ o zbirci prigodnica u

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

povodu smrti mletačkoga admirala Caterina Cornara, bivšeg mletačkog generalnog providura u Dalmaciji: Poesie in morte dell’Illustrissimo et Eccelentissimo Sign. cav. Caterino Cornaro Provveditor general da mar, ucciso da bomba nemica nella difesa di Candia, raccolte col l’occasione dei funerali celebrati d’ordine dell’Eccelentissimo Senato, e consecrate aggl’Illustrissimi et Eccelentissimi Signori Girolamo cav. et Federico Cornari (1669.). Iako je suvremeno doba, nakon silaska Prevedre Republike s povijesne pozornice 1797. godine, značilo opadanje uloge Mletaka kao dotad pretežitog odredišta privremenog djelovanja dalmatinskih intelektualaca, tijekom 19. stoljeća bilježimo nekoliko istaknutih Šibenčana, odvjetaka patricijskih obitelji koji su (osim sa Sveučilištem u Padovi) i nadalje održavali učestale i raznovrsne veze sa svojom negdašnjom prijestolnicom. Tako je, primjerice, diljem Italije putovao te naposljetku u Firenzi preminuo 1869. godine Ferdinand Pellegrini (rođen 1798.), potomak plemićke i posjedničke obitelji koja se u 16. stoljeću doselila u Šibenik. Autor je više pjesama prigodnica i prigodnih satira, a u skladu s onodobnom pjesničkom modom, bavio se i prevođenjem hrvatskih (dalmatinskih) narodnih pjesama na talijanski jezik. Jednu od takvih zbirki tiskao je u Mlecima 1842. godine (Canti popolari). U niz djela šibenskih književnika 19. stoljeća tiskanih u Mlecima možemo ubrojiti i prevoditeljski uradak Marka Antuna Vidovića Raccolta di alcune amorose illiriche canzoni di Nicolò Ignazio Giorgi... (1823.). Naposljetku, u gradu na lagunama, u tiskari Pietra Naratovicha, objavljeno je i jedno od najvažnijih djela za upoznavanje povijesti šibenskih plemićkih obitelji – glasoviti grbovnik Il Re d’armi di Sebenico con illustrazioni storiche šibenskoga povjesnika Federica Antonia Galvanija (sv. I-II, 1884.).

ZAKLJUČNO

ibenska je zajednica tijekom prošlosti bila zapažen dio hrvatske iseljeničke skupine u gradu na lagunama. Brojčanim udjelom ravnopravni s iseljenicima iz vodećih dalmatinskih i bokeljskih gradskih središta, prisutni u svim sastavnicama životnog svakodnevlja prepoznatljive i cijenjene hrvatske zajednice, Šibenčani kao njezin neodvojiv dio zasigurno zaslužuju dodatnu istraživačku pozornost. Kao svojevrstan ogledni primjer koji posvjedočuje važnost šibenskih iseljavanja u sklopu stoljetnih hrvatskih prekojadranskih migracija, ovdje je obrađena nazočnost odvjetaka šibenskih patricijskih rodova u Mlecima. Tragom izvornoga gradiva iz mletačkih pismohrana (ponajprije iz Državnog arhiva i iz Arhiva bratovštine sv. Jurja i Tripuna) te uzimajući u obzir dosadašnja postignuća domaće i strane historiografije, predstavljene su neke temeljne sastavnice koje se odnose na tragove prisutnosti i djelovanja nekih znamenitih prošlovjekovnih Šibenčana u gradu na lagunama. Ponajprije su to odvjetci uglednih obitelji (Divnić, Vrančić, Šižgorić i

dr.) koje su stoljećima imale pretežitu ulogu u javnom životu svoga grada. Za neke od njih Mleci su tek privremeno mjesto boravka, usputno prolazište na putu u zavičaj, a neki su u gradu na lagunama pronašli svoju novu domovinu. Mjestom stanovanja u istočnom gradskom predjelu Castello, uključenošću u članstvo i rad hrvatske nacionalne bratovštine sv. Jurja i Tripuna i stalnom svakodnevnom komunikacijom s iseljenim sunarodnjacima, šibenski su patriciji po većini svojih sastavnica činili integralni dio šibenske i hrvatske iseljeničke skupine. Gospodarski snažni, imućni i cijenjeni kao elitniji društveni sloj, oni su svojim prinosima (darovnicama, oporučnim zavještanjima) pridonosili kulturnom boljitku rodnoga grada, kao i umjetničkom prožimanju i komunikaciji između dviju susjednih jadranskih obala. Mnogi od njih, glasoviti kao književnici i znanstvenici, poput humanističkog pjesnika Jurja Šižgorića ili svjetski znanog polihistora Fausta Vrančića, svoja su ukoričena djela objavljivali u mletačkim tiskarskim botegama, a svojim su učestalim pohodima, kako gradu na lagunama, tako i njegovom sveučilišnom središtu u Padovi, pridonosili širenju intelektualnih ideja s europskoga Zapada u rodni Šibenik i Dalmaciju.

Consiglio nobile di Sebenico, Il Nuovo Cronista di Sebenico, anno IV, Trieste, 1896., 187-190. Ivan Pederin, Šibenik (Sebenico) nel basso Medioevo fino al 1440, Archivio storico italiano, anno CXLIX, n. 550, disp. IV, Firenze, 1991., 811-885. Krsto Stošić, Galerija uglednih Šibenčana, Šibenik, 1936. Šibenik – spomen zbornik o 900. obljetnici, Šibenik, 1976. Zbornik o Faustu Vrančiću. Zbornik radova sa znanstvenog skupa “Obitelj Vrančić u hrvatskoj književnosti i znanosti”, Šibenik, 12.-14. rujna 1995., Šibenik, 2001.

POPIS PRILOGA: Grafikon 1: Učestalost iseljavanja Šibenčana u Mletke prema godini pisanja oporuke Grafikon 2: Struktura zanimanja iseljenih Šibenčana u Mlecima Grafikon 3: Predjeli prebivanja iseljenih Šibenčana u Mlecima

ILUSTRACIJE: Slika 1. Mletački arsenal, često mjesto zapošljavanja šibenskih iseljenika Slika 2. Riva degli Schiavoni – nezaobilazan lokalitet šibenskih patricija i drugih iseljenika Slika 3. Crkva San Pietro di Castello, sjedište župe u kojoj su Šibenčani najčešće boravili Slika 4. Sjedište hrvatske bratovštine sv. Jurja i Tripuna

IZVORI:

Slika 5. Rječnik Fausta Vrančića (1595.)

Mletački Državni arhiv (Archivio di Stato di Venezia): Notarile testamenti; Santo Ufficio (Savi all’Eresia) Archivio della Scuola Dalmata dei SS. Giorgio e Triffone:Capitolar della Veneranda Scuola di SS. Giorgio e Trifon della Nation Dalmata; Cattastico della Scuola di SS. Giorgio e Trifon della Nation Dalmata

IZBOR IZ LITERATURE:

Lovorka Čoralić, U gradu Svetoga Marka: Povijest hrvatske zajednice u Mlecima, Zagreb, 2001. Lovorka Čoralić, Prinosi šibenskoj crkvenoj povijesti iz mletačkih arhiva, u: Sedam stoljeća šibenske biskupije. Zbornik radova sa znanstvenog skupa “Šibenska biskupija od 1298. do 1998.” (Šibenik, 22. do 26. rujna 1998), Šibenik, 2001., 295-318. Lovorka Čoralić, Šibenčani u Mlecima, Šibenik 2003. Lovorka Čoralić, Divnići, Šižgorići, Vrančići ... Tragovima šibenskih patricija u Mlecima, Povijesni prilozi, god. 22, sv. 24, Zagreb, 2003., 149-169. Lovorka Čoralić, Šibenski plemić Nikola Divnić (1654. – 1734.) – pukovnik hrvatske lake konjice (Cavalleria Croati), Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 54, Zagreb-Zadar, 2012., 125-145. Federico Antonio Galvani, Il Re d’armi di Sebenico con illustrazioni storiche, sv. I-II, Venezia, 1884. Slavo Grubišić, Šibenik kroz stoljeća, Šibenik, 1974. Brunehilde Imhaus, Le minoranze orientali a Venezia 1300-1510, Roma, 1997. Josip Kolanović, Šibenik u kasnome srednjem vijeku, Zagreb, 1995. Ivo Livaković, Poznati Šibenčani: šibenski biografski leksikon, Šibenik, 2003. Vincenzo Miagostovich, Sebenicensi allo Studio di Padova dal secolo XV al XVIII, Il Nuovo Cronista di Sebenico, anno III, Trieste, 1895., 92-99. Vincenzo Miagostovich, Della famiglia Zech Missevich ascritta al

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

dr. sc. Hrvoje Gračanin, red. prof. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Kralj Petar Krešimir IV. u središtu Petar Krešimir IV. uvriježeno se smatra jednim od najvažnijih, ako ne i najvažniji hrvatski vladar u ranome srednjovjekovlju, moćni kralj koji je proširio svoju državu na kopnu i moru, kako stoji u jednoj njegovoj ispravi. Njegova je vladavina bila vrhunac dinastije Trpimirovića koja je hrvatskom državom, s dva kratka prekida, upravljala od sredine 9. stoljeća. Nakon što su već brojni povjesničari pisali o njemu, u ovome članku pretrest ćemo iznova što znamo i možemo znati o Petru Krešimiru IV. i njegovu dobu.

Slika 1: Kralja Petra Krešimira IV. priznaju za kralja grad Split i Splitska nadbiskupija te grad Rab (s razglednice koju je tiskao zagrebački svjetlotiskarski zavod R. Mosinger, 1904.)

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

UVOD

vatko tko pokuša pisati o hrvatskim ranosrednjovjekovnim vladarima, odmah je na početku suočen s dvije temeljne, teško prevladive, poteškoće: malobrojnošću izvorne građe i škrtošću ionako rijetkih podataka, od kojih poneki potječu iz mnogo kasnijega vremena od onoga o kojemu govore. Sve to pred istraživače postavlja velike izazove, ostavljajući mnogo prostora za iznošenje pretpostavki, pa čak i za domišljanja, a da se nakon svega slabo može išta ustvrditi sa sigurnošću. Tek donekle su izuzetak od toga pravila dvojica vladara, od kojih je prvi predmet ovoga prikaza, dok je drugi – čitatelj zacijelo već pogađa – njegov nasljednik Dmitar Zvonimir. Stoga, pristupajući temi, dobro je ponoviti koja sve pisana vrela stoje na raspolaganju za utvrđivanje događaja i osoba iz vremena Petra Krešimira IV. Ti izvori, raznoliki po obliku, obilježjima, sadržaju, vremenu nastanka, pouzdanosti te ciljevima sastavljača i naručitelja, služili su i služe mnogim povjesničarima da iznose svakovrsna tumačenja u potrazi za najprihvatljivijom povijesnom rekonstrukcijom. Preteže diplomatička građa, vladarske i privatne isprave uz jedan ovjeren iskaz i dva popisa samostanskih zemalja, pored papinske poslanice i dvaju naloga papinskih izaslanika, u kojima se kralj izravno ne spominje, ali ima i drukčijih zapisa, pripovjedna zabilješka iz jednoga kodeksa i podaci u djelu najpoznatijega i najvažnijega kroničara hrvatskoga srednjovjekovlja te još pokoja vijest.

PREGLED PISANIH IZVORA

d Petra Krešimira IV. ostalo je svega osam autentičnih vladarskih isprava sačuvanih u kasnijim prijepisima, od kojih je jedna i u talijanskome prijevodu. To su redom: • 1.1 vladar oslobađa samostan sv. Ivana Evanđelista u Biogradu javnih podavanja i obdaruje otokom Žirjem, Biograd, veljača 1060.1 (CD 1: 87-89 [inačica 1]); • 1.2 vladar oslobađa ženski benediktinski samostan sv. Tome u Biogradu svih javnih podavanja i obdaruje ga zemljoposjedom Rasohaticom, [Biograd?], 1060.-1062.(?)2 (CD 1: 96-97); 1 Isprava je datirana desetom indikcijom (bizantski način računanja vremena) koja je trajala od 1. rujna 1056. do 31. kolovoza 1057., što je netočno, te prema firentinskome računanju (calculus Firentinus), čija je godina tekla od blagdana Blagovijesti ili Navještenja Gospodinova, odnosno 25. ožujka današnjega redovnog kalendara, do dana uoči blagdana (24. ožujka) iduće godine. Smatra se da je hrvatska kraljevska kancelarija uglavnom koristila, uz bizantsku indikciju, firentinsko računanje za dataciju isprava (Stipišić 1997, 62). Sukladno tome, točna bi indikcija bila trinaesta, od 1. rujna 1059. do 31. kolovoza 1060. godine. 2 Isprava nosi nadnevak listopad 1069., ali šeste indikcije (1. rujna 1067. – 31. kolovoza 1068.). Neki misle da se povodi za tzv. pizanskim računanjem (calculus Pisanus), čija je godina u odnosu na današnji kalendar počinjala devet mjeseci i sedam dana ranije (početni dan je također bio blagdan Blagovijesti 25. ožujka), što bi je smještalo u 1068. godinu. S obzirom na mjesec

Slika 2: Kralj Petar Krešimir IV. u modernoj uobrazilji (autor Z. Grbešić)

• • • • •

4 5 6

1.3 vladar obdaruje ženski benediktinski samostan sv. Tome u Biogradu zemljom u Sidragi, [Biograd?], 1060.-1062.(?)3 (CD 1: 97-98); 1.4 vladar obdaruje samostan sv. Marije u Zadru zemljoposjedom u Tokinji (Točinji), Tokinja, 106[6?].4 (CD 1: 104-105); 1.5 vladar potvrđuje samostanu sv. Krševana u Zadru zemljoposjed u Diklu, Nin, 1066./1067.5 (CD 1: 105-106); 1.6 vladar obdaruje samostan sv. Krševana u Zadru otokom Maonom (Maunom), Nin, ožujak/kolovoz 1069.6 (CD 1: 112-114); 1.7 vladar potvrđuje ispravu o osnutku samostana listopad, to bi bila sedma indikcija (1. rujna 1068. – 31. kolovoza 1069.). Pretpostavi li se da je datirana firentinskim računanjem, odgovarao bi datum listopada 1069., ali to podrazumijeva da je točna indikcija osma (1. rujna 1069. – 31. kolovoza 1070.). Neskladnosti se u pravilu objašnjavaju omaškama prepisivača, ali bi to podrazumijevalo i da se datacija ove isprave pomiče od pretpostavljene u kasnije vrijeme, a zacijelo i sljedeće, nedatirane (br. 1.3). No 1069. godine hrvatski biskup nije bio Rajner, naveden kao svjedok u ispravi, nego Anastazije. Isprava nije datirana. Datacija u CD 1 zasniva se na pretpostavci da su ban Gojčo koji se spominje u ispravi i Gojslav, brat Petra Krešimira IV., jedna te ista osoba, što ne stoji. Prema Račkome, isprava potječe iz oko 1065. godine (1877, 64). Isprava je datirana 1060. godinom, ali se misli da je prepisivač omaškom izostavio brojku šest. Isprava nije datirana. U ispravi se spominje sedma indikcija koja je trajala od 1. rujna 1068. do 31. kolovoza 1069. godine. Uzme li se da je isprava datirana po firentinskom računanju, što znači da je 1069. godina počinjala 25. ožujkom, mogla bi se pobliže datirati proljećem/ ljetom 1069. godine.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

•

sv. Petra na Rabu, [Nin?], 16. svibnja 1070. (CD 1: 114-115); 1.8 vladar obdaruje samostan sv. Stjepana kod Splita zemljištem za podizanje mlina na solinskome području, [Biograd?], rujan 1070./ožujak 1071.(?)7 (CD 1: 122-123).

U sljedećim ispravama, također prijepisima iz kasnijega vremena, od kojih su neke tek napomena sadržana u drugim ispravama (br. 12, 14-18), Petar Krešimir IV. spominje se kao vladar te kao darivatelj i, jedanput, kao prodavatelj: • 2.1 isprava o osnutku samostana sv. Petra u Rabu, Rab, početkom 1060. (CD 1: 85-86); • 2.2 Cika osniva samostan sv. Marije u Zadru, Zadar, 1066. (CD 1: 101); • 2.3 splitski nadbiskup Lovro obdaruje ženski benediktinski samostan u Splitu posjedima i crkvom sv. Marije, Split, prosinac 1068. (CD 1: 109-112); • 2.4 Radovan obdaruje samostan sv. Krševana u Zadru djedovskim posjedom, Nin, rujan 1070./ ožujak 1071.8 (CD 1: 115); • 2.5 Radovan obdaruje samostan sv. Krševana u Zadru posjedom Suhovarom, Nin, rujan 1070./ ožujak 1071. (CD 1: 116-117 [inačica 1], 118-119 [inačica 2]); • 2.6 Ivan, „djed Hrvatâ“, prodaje samostanu sv. Krševana u Zadru posjed u Čepriljanu, [Biograd],

Slika 4: Potvrda Radovanove darovnice samostanu sv. Krševana u Zadru za Suhovaru (br. 2.5)

7 Na talijanski prevedena isprava nije datirana, ali spominje se štitonoša Drugan koji se navodi i među svjedocima darovnice Ivana, „djeda Hrvatâ“, dane u Biogradu u prisutnosti samoga vladara. 8 U ispravi se spominje deveta indikcija koja je trajala od 1. rujna 1070. do 31. kolovoza 1071., dok je godina po firentinskom računanju trajala od 25. ožujka 1070. do 24. ožujka 1071. godine. I isprave pod 2.5, 2.6, 2.7, 2.8 jednako su datirane.

Slika 5: Darovnica kesenske (paške) komune za samostan sv. Petra na Iloviku (br. 2.10)

•

• •

Slika 3: Radovanova darovnica samostanu sv. Krševana u Zadru za djedovski posjed (br. 2.4)

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

rujan 1070./ožujak 1071. (CD 1: 119-120); 2.7 Ivan, „djed Hrvata“, obdaruje samostan sv. Krševana u Zadru posjedom u Brdima koji je dobio od kralja, uz njegovu privolu, Biograd, rujan 1070./ ožujak 1071. (CD 1: 120); 2.8 Hrvatin i njegov brat Ljutostrah obdaruju samostan sv. Krševana u Zadru posjedom u Sekiranima, Zadar, rujan 1070./ožujak 1071. (CD 1: 121); 2.9 kraljev izaslanik dosuđuje samostanu sv. Ivana Evanđelista u Biogradu pravo na crkvu sv. Kuzme i Damjana, 1066./1070.(?)9 (CD 1: 122); 2.10 kesenska (paška) komuna obdaruje samostan sv. Mihovila na Susku samostanom sv. Petra na Iloviku, Pag, rujan 1070./ožujak 1071. (CD 1:

9 Isprava je u talijanskome prijevodu. Budući da se spominje kako je izaslanik upućen u Biograd (Alba civitas), možda se smije pretpostaviti kako u tom trenutku ondje nije boravio kralj, pa u obzir vjerojatno dolazi Nin i vrijeme od 1066. do 1070. godine.

•

• • • •

• •

124-125); 2.11 braća Zovina, Desimir, Petar Gromela i Slavic obdaruju samostan sv. Krševana u Zadru posjedom u Obrovcu, Nin, 1072.(?)10 (CD 1: 126-127, [inačica 1], 128 [inačica 2]); 2.12 „Djed“ Družnik obdaruje samostan sv. Krševana posjedom Slivnica u Brdima uz privolu kralja11 (CD 1: 129; CD 2: 184); 2.13 Vekeneg obdaruje samostan sv. Marije u Zadru cjelokupnim svojim posjedom, 1073./1074. (CD 1: 132-133); 2.14 kralj obdaruje samostan sv. Ivana Evanđelista u Biogradu zemljama u Jesenici i Dražanima, 1060./1074. (CD 1: 135, CD 2: 283); 2.15 kralj obdaruje sokolara Apric(ij)a zemljom u Jelčanima koju je on poslije darovao samostanu sv. Ivana Evanđelista u Biogradu, dok je kralj samostanu osobno podijelio dodatnu, između položenu, zemlju, 1070./1074. (CD 1: 135, 148); 2.16 kralj obdaruje samostan sv. Ivana Evanđelista u Biogradu komadom zemlje u Servici, 1070./1074. (CD 1: 135, 149); 2.17 kralj obdaruje Pribinu Gusića, povodom njegova stupanja u samostan sv. Ivana Evanđelista u Biogradu, zemljom u Kamenjanima, 1070./1074. (CD 1: 135, 149); 2.18 kralj prodaje Petru, opatu samostana sv. Ivana Evanđelista u Biogradu, posjed udovice Barbare, 1070./1074. (CD 1: 136, 152); 2.19 kralja u potvrdnici za zemljoposjed u Tokinji darovan zadarskom samostanu sv. Marije Dmitar Zvonimir naziva „naš prethodnik“, Knin, 1078. (CD 1: 167).

Među falsifikatima (krivotvorinama) kraljevskih povlastica, odnosno darovnica, koje su pripisane Petru Krešimiru IV. redom su sljedeće: • 3.1 vladar dodjeljuje samostanu sv. Ivana Evanđelista u Biogradu imunitet, Biograd, veljača 1060. (CD 1: 89-91 [inačica 2]); • 3.2 vladar podjeljuje samostanu sv. Marije u Zadru kraljevsku sloboštinu, Šibenik, 25. prosinca 1066. (CD 1: 102);12 • 3.3 vladar određuje i potvrđuje opseg Rapske biskupije, Biograd, 9. srpnja 1071. (CD 1: 123-124); 10 U ispravi se spominje sedma indikcija koja je trajala od 1. rujna 1068. do 31. kolovoza 1069. godine. Za ispravu se ističe da je sumnjiva. Druga pak isprava spominje sidraškoga župana Petra Semivitova i njegova brata Slavica koji su obdarili samostan sv. Krševana u Zadru zemljištem u Obrovcu (današnji Sukošan i Babindub) (CD 1: 130). Pritom ne navodi samoga kralja, a jednako je datirana 1072. godinom i sedmom indikcijom, što također nije sigurno. 11 Isprava nije datirana, ali se „djed“ Družnik spominje kao svjedok u ispravi br. 2.11. 12 Postoji i isprava kralja Dmitra Zvonimira kojom on potvrđuje tu sloboštinu, a u kojoj Petra Krešimira naziva „moj predšasnik“ (CD 1: 187). No ako je isprava Petra Krešimira sadržajna krivotvorina zbog nelogične datacije po bizantskom caru, onda to mora biti i ova (Klaić 1965a, 178, 183).

Slika 6: Odredba i potvrda kralja Petra Krešimira IV. o opsegu Rapske biskupije s tobožnjim vladarevim pečatom (br. 3.3)

•

3.4 kralj obdaruje devetoricu zaslužnih i vjernih Hrvata otokom Vranjicem (Durana) i posjedima u Solinu, a oni na istom mjestu podižu crkvu posvećenu sv. Martinu, sv. Stjepanu papi i sv. Mariji, te joj poklanjaju posjede, Knin, 950.(!)13 (CD 1: 39-42).

Krivotvorinama valja pribrojiti i sumnjivu ispravu u kojoj se Petar Krešimir IV. pojavljuje kao darivatelj: • 4.1 vladar obdaruje samostan sv. Marije u Zadru zemljištem u Brdima, 1072.(?) (CD 1: 132). K tome se Petar Krešimir IV. navodi kao vladar u jednom iskazu te dvama popisima samostanskih posjeda, od kojih je drugi popis izvor podataka za gore spomenuta četiri kraljevska darivanja i jednu kupoprodaju, povezanih s biogradskim samostanom sv. Ivana Evanđelista: • 5.1 svjedočanstvo opata Petra o tome kako je samostan sv. Krševana u Zadru stekao posjede u Diklu i na otoku Pašmanu, 1067. (CD 1: 106-109); • 5.2 popis zemalja koje je opatica Cika kupila za samostan sv. Marije u Zadru, Zadar, 1070.-1072. (?) (CD 1: 129); • 5.3 popis zemalja koje je samostan sv. Ivana Evanđelista u Biogradu pribavio za vrijeme opata Petra, Biograd, 1070./1076. (CD 1: 148, 149, 152 = 2.15; 2.16; 2.17; 2.18). 13 Isprava je datirana 950. godinom, dvanaestom indikcijom te 24. godinom vladavine Krešimira, „kralja Hrvata i Dalmatinaca“, što se ni na koji način ne može uskladiti.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Poslanica pape Aleksandra II. (1061.-1073.), kojom su potvrđene odredbe s crkvenoga sabora dalmatinskih gradova održanoga 1060. godine u Splitu pod predsjedanjem papinskoga poslanika (legata) Majnarda i splitskoga nadbiskupa Ivana, potječe po svoj prilici iz 1063. godine (CD 1: 94-96).14 U njoj se Petar Krešimir IV. ne spominje, što ne treba čuditi jer je riječ o crkvenim poslovima u kojima vladarima, osobito po sudu reformnog papinstva, nije bilo mjesta. Kralju nema traga kao datacijske odrednice ni u odluci legata Teuzona kojom je samostanu sv. Krševana u Zadru dosuđeno pravo na kapelu sv. Ivana na otoku Tilagu (uvala Telašćica na Dugom otoku), a koja je datirana trećom indikcijom (1. rujna 1064. – 31. kolovoza 1065.) i dobom zadarskoga priora i stratega Nikole (CD 1: 99-100). Nema mu spomena niti u nalogu poslanika Girarda koji je na crkvenome saboru u Splitu 1075. godine naredio zadarskome biskupu Stjepanu neka u posjed samostanske kuće na Tilagu, koju je bio prisvojio, iznova uvede Petra, opata samostana sv. Krševana u Zadru, iako se u ispravi navodi da se to događalo „u vrijeme kad je grof Amiko zarobio kralja Hrvatske“ (CD 1: 136). Toga hrvatskoga kralja danas se u povjesništvu poistovjećuje s Petrom Krešimirom.15 O bavljenju Amika, grofa Giovanazza i Molfette, u Dalmaciji svjedoči i Vilim Apuljanin, južnoitalski povjesnik iz druge polovine 11. i prve polovine 12. stoljeća, autor povjesnice epskoga karaktera napisane u heksametrima pod naslovom Djela Roberta Gviskarda. U njemu stoji: Njega [Amika] je vojvoda [Robert Gviskard] mrzio jer je pružio pomoć bratu [bratiću, grofu Petru II. od Tranija] i jer je kušao otići u dalmatinske krajeve bez njegove dozvole (3, 393-395). Nadasve je pažnje vrijedna vijest iz Korčulanskoga kodeksa iz 12. stoljeća – čuva se u Opatskom muzeju u Korčuli16 – koji sadrži više djela: izvatke iz Židovskog rata Josipa Flavija, Eutropijeva Kratkoga pregleda od osnutka Grada i Rimske povijesti Pavla Đakona, jedan 14 Godina kada se održao sabor, prvi pod Majnardovim predsjedanjem, donekle je sporna jer se u povjesništvu spominje 1060. (Šišić 1925, 504; Klaić 1990, 112; Budak - Raukar 2006, 133; Budak 2018, 229) i 1061. (Vedriš 2015a, 220). Vidi Matijević Sokol 2002, 143, 148, 150-151, 158 (splitski koncili pod predsjedanjem legata Majnarda, prvi potkraj 1059./početkom 1060., drugi potkraj 1061./početkom 1062.; pod predsjedanjem legata Ivana 1063.; pod predsjedanjem legata Teuzona 1064. ili 1065.; pod predsjedanjem legata Girarda potkraj 1075.). I potvrda koncilskih zaključaka datira se obično u jesen 1061., ali je ipak vjerojatnije, s obzirom na političke okolnosti s kojima se suočavao Aleksandar II., da se to dogodilo tek 1063. godine (Šišić 1925, 510; Margetić 2000b, 192). 15 Isprava je datirana studenim 1075., što se u novije vrijeme uzima kao vjerodostojno (Matijević Sokol 2002, 150). Isti je poslanik boravio na istočnoj obali Jadrana i u ožujku 1074. (CD 1: 134). U novijemu povjesništvu prevladava mišljenje da je zarobljeni kralj bio Petar Krešimir IV. (Goldstein 1995, 399; Budak-Raukar 2006, 137; Budak 2018, 231-232; uz Birin 2015, 63; Nikolić Jakus 2015, 576). Doduše, bilo je izneseno i mišljenje da je riječ o vojvodi Stjepanu, odnosno Zvonimiru (vidi Klaić 1990, 119, 392, 419), ali ni jedno ni drugo nije uvjerljivo. 16 Kodeks je nedavno bio restauriran, a radove su obavili stručnjaci Restauratorskog odjela Dubrovnik Hrvatskoga restauratorskog zavoda (Mikelić 2018, 38).

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

popis rimskih i drugi ravenskih biskupa, apokrifno Jeronimovo pismo papi Damazu, izvadak iz Knjige o prvosvećenicima, Rodoslovlje plemenitih kraljeva Franaka, izvadak iz Jeronimova prijevoda Euzebijeve Kronike, te Kroniku Izidora Seviljskoga koja se prekida budući da kodeks nije cjelovito sačuvan. U dijelu kodeksa koji donosi životopise papa, a koji se u prva tri svoja odsječka poklapa s Knjigom o prvosvećenicima (Liber pontificalis), ali se u četvrtome odmiče od nje, sadržane su vijesti važne za hrvatsku ranosrednjovjekovnu povijest. Rubne pak bilješke svjedoče o tome kako je sastavljač kodeksa poimao pojedine podatke pronađene u papinskim životopisima, a imali su veze s Dalmacijom i Hrvatskom, pa se otuda pomišlja da je bio Hrvat.17 U kratkome životopisu pape Aleksandra II. čita se ovaj tekst: Aleksandar II. stolovao je 11 godina, 10 mjeseci i 23 dana. Između mnogo toga drugoga što je kao dobar pastir zdušno ispravljao u raznim dijelovima svijeta, on je čuo o vladaru Hrvatâ Krešimiru da je varkom dao ubiti svojega brata Gojslava, pa je uputio izaslanika, pobožnoga naime muža, Majnarda da svojom oštroumnošću ispita je li se stvar tako zbila. Ovaj je došao i primio opravdanje od njega [Krešimira] koji je s dvanaestoricom svojih župana prisegnuo da nije odgovoran za taj zločin. Izmiren pak, on je od svetoga Petra apostola ponovno zadobio vlast nad onom zemljom [Hrvatskom]. A dok se legat zadržavao kod Dalmatinaca, doznao je da su uznemiravani opakim prekršajima te ih je, koliko je uzeo vremena, ispravio sazvavši koncil, pa se vratio svojemu gospodaru. Sljedeće je pak godine uputio [papa Aleksandar] drugoga bogobojaznoga gospodina imenom Teuzona koji je sve istražio i, sazvavši opći koncil, korisno ispravio, naime, povezani u četvrtome i u petome stupnju srodstva obdržavali su rodbinstvo, a ispravio je i nevaljala ređenja biskupa i prezbitere i đakone od uzimanja supruga te je temeljito uništio prodaju ljudi, pa se, slično kao i gore, časno vratio. Ovaj je presveti papa i okrunio i pomazao za cara Henrika Trećeg. Umro je u Lateranu i pokopan je u crkvi Spasitelja (Korčulanski kodeks, papa Aleksandar II., 30-31). Ponešto podataka povezanih s vremenom Petra Krešimira IV. pribilježio je i kroničar Toma Arhiđakon, ponajprije u vezi s crkvenim poslovima. Tako spominje da je Majnard održao crkveni sabor kojim je utvrđeno da se bogoslužje smije obavljati samo na latinskom i grčkom jeziku te da se u svete redove ne smije promaknuti nitko tko ne zna te jezike (Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika, 16.6),18 kaže da je slavenske svećenike papinska objava i potvrda ove odluke bacila u teški jad (16.7), pripovijeda o ulozi svećenika Ulfa u širenju slavenskoga bogoslužja koje smatra krivovjernim te o kazni koju je Ulfo zbog toga pretrpio budući da ga je papinski legat Ivan dao osuditi na crkvenome 17 Foretić 1956, 29, 30. Je li to zaista bila njegova etnička identifikacija, teško je sa sigurnošću tvrditi, no može se zaključiti da je svakako bio mjesnoga, slavenskog podrijetla. 18 Drugi dio ove tvrdnje slaže se s koncilskim zaključcima sadržanima u poslanici pape Aleksandra II. (CD 1: 96), dok je prvi dio Tomin dodatak (Matijević Sokol 2002, 155-156).

saboru u Splitu, lišiti svećeničke časti, išibati, žigosati i zatočiti u tamnici (16.8-13),19 a jedanput i izravno bilježi kraljevo ime, ističući kako je Lovro postavljen na splitsku nadbiskupsku stolicu 1060. godine u doba bizantskoga cara Mihaela (VII.) te kraljeva Stjepana, (Petra) Krešimira i Zvonimira (16.16).20 Navedenome valja, prema kronološkome ključu, pridodati još nekoliko podataka. Jedan potječe iz Bečke (Mađarske) oslikane kronike, sastavljene u 14. stoljeću, zbog čega vijesti iz nje koje se odnose na događaje otprije mnogo vremena treba uzimati s mjerom opreza, iako se smatra da su joj podaci za 11. stoljeće uglavnom pouzdani. U njoj stoji da je kralj Dalmacije Zvonimir uputio poslanike kralju Salomonu Arpadoviću i svojemu šurjaku, vojvodi Gejzi Arpadoviću kako bi mu došli u pomoć protiv Karantanaca koji su zaposjeli Dalmatinsku marku. Kralj i vojvoda sabrali su vojsku, stigli u Dalmaciju te mu je u cijelosti vratili, pa ih je Zvonimir obdario kraljevskim darovima i velikom količinom zlata i srebra (Bečka oslikana kronika, c. 99). Budući da se u vijesti Zvonimir spominje kao kralj, a da se s njome ne mogu uskladiti poznati podaci, uvriježilo se u povjesništvu zaključivati kako su se napad Karantanaca (iza njih bi se skrivao istarsko-kranjski markgrof Ulrik I. iz roda Weimar-Orlamünde u službi rimsko-njemačkoga kralja Henrika IV.) i ugarsko upletanje u Zvonimirovu korist zbili između 1063. i 1067. godine, odnosno poslije 1070. godine (te je godine u ožujku umro Ulrik I.), u oba slučaja za vladavine Petra Krešimira IV.21 O ugarskom upletanju zbrkano svjedoči 19 Između ostalog Toma piše da je, došavši Papi prvi put u Rim, Ulfo dobio odgovor da se vrati s papinskim pismom te da prenese splitskome nadbiskupu, kralju – koji je ostao neimenovan - i ostalim prelatima neka dva biskupa dođu pred papinsku stolicu, ali nije tako učinio. Drugi put je Ulfo pred Papu došao u pratnji Cededa kojega su Hrvati (Toma ih naziva Gotima jer su iz njegova gledišta bili krivovjerci) izabrali za svojega biskupa – potaknuti na to Ulfovom laži da im je Papa dao za pravo – te izvjesnoga opata Potepe, obmanuvši nakon audijencije Cedada da ga je Papa potvrdio u biskupskoj službi. Stoga je Cededa, vrativši se u hrvatske krajeve, otjerao krčkoga biskupa iz njegova sjedišta te prisvojio njegove ovlasti. Kad je o svemu tome glas došao do Pape, uputio je svojega izaslanika Ivana koji je izgrdio lažnoga biskupa pred njegovim ljudima (vjernicima i klericima), ali ga zapravo nije mogao smijeniti, nego je – nakon što je bio višestruko udaren crkvenim prokletstvom – navodno umro mučnom smrću. 20 S Petrom Krešimirom IV. neki su poistovjetili i kralja Krešimira za kojega Toma navodi da je pokopan u atriju crkve sv. Stjepana pod Klisom (17.17), zaključujući kako je kraljevski sarkofag postojao još u 13. stoljeću jer je tada Toma djelovao i pisao (Šišić 1925, 536). No taj se spomen po svemu sudeći odnosi na Mihovila Krešimira II., muža kraljice Jelene koju Toma ionako spominje u istome odlomku (Matijević Sokol 2002, 265). Zabuni je pridonio Franjo Rački jer je u kazalu osoba mjesta i stvari u svojem izdanju Tomina djela identificirao ovoga Krešimira s Petrom Krešimirom IV. (Rački 1894, 217). 21 Između 1063. i 1067.: Šišić 1925, 527-528; Barada 1932, 169170 (no on drukčije shvaća što bi to bila Dalmatinska marka, pretpostavljajući da je riječ o Hrvatskoj između Drave i Gvozda); Klaić 1966, 126-127, 135 (u 1060-ima, nakon 1063. godine); Klaić 1985, 529, bilj. 3; Goldstein 1995, 390, 451 (nema godinu, ali kaže da je desetak godina kasnije Zvonimir postao kralj); Budak-Raukar 2006, 136. Poslije 1070. godine: Klaić 1965b,

u svojoj Kronici iz sredine 14. stoljeća Andrija Dandolo (9.7 [37]), služeći se dostupnim izvorima i uklapajući podatke iz njih u povijesnu pripovijest po vlastitome nahođenju i u skladu s vlastitim nakanama. Navevši najprije da je ugarski kralj Salomon uznemiravao kopnena mjesta u Dalmaciji i potaknuo Zadrane na pobunu, bilježi da je izbio sukob između kralja i dvojice braće Gejze i Ladislava, što je kraljevstvo dovelo u silne neprilike, da je dužd Dominik I. Contarini pošao u napad i opet osvojio Zadar uz potporu nekih stanovnika, a da su mu i neki Dalmatinci, doznavši da je nazočan, pošli iskaziti svoje „uobičajeno podložništvo“.22 Povjesničari su pomišljali i da se spomen Hrvatâ, za koje bizantski izvori kažu da su 1072. godine napali Bugarsku (Skiličin nastavljač, 162-163; Nikefor Brijenije, Povijest 3.1),23 odnosi na Petra Krešimira IV. Prema tom mišljenju, hrvatski se kralj odazvao pozivu u pomoć bugarskoga velikaša Georgija Vojtjeha koji je podigao ustanak protiv Bizanta te bugarskim carem proglasio dukljanskoga kraljevića Konstantina Bodina, ali je cijeli pothvat doživio slom.24 Pritom je potrebno na umu imati da Skiličin nastavljač poistovjećuje Srbe i Hrvate, a da Nikefor Brijenije združuje u toj akciji Hrvate i Dukljane. K tome, jedan izvor isključivo govori o Bodinu i njegovu ocu Mihajlu kad pripovijeda o ovim zbivanjima (Ljetopis popa Dukljanina, 40). Još jedan događaj ustaljeno se smješta u doba vladavine Petra Krešimira IV. Riječ je o opsadi grada Raba na istoimenome otoku, o čemu svjedoče Čuda svetoga Kristofora mučenika koja je 1308. godine sastavio rapski biskup Juraj de Hermolais.25 U tom spisu, koji je žanrom hagiografija, a karakterom legenda, pripovijeda se kako je glava sv. Kristofora pomogla rapskim braniteljima da se odupru navali „Varjaga“ koji su od 14. travnja do 9. svibnja neodređene godine, „u vrijeme časnoga muža, gospodina Domana, rodom Osoranina i biskupa Rabljana“, opsjeli Rab. Svečev zagovor u ovoj neprilici nije bio moguć budući da su njegove moći donesene u Rab tek mnogo kasnije, potkraj 12. stoljeća. Biskup Domano nije poznat iz drugih vrela i u slijedu rapskih biskupa nalazio bi se između biskupa Draga i Grgura 276-277; Klaić 1975, 379; Klaić 1986, 159; Klaić 1990, 116; Budak 2018, 256. Pregled starijih mišljenja: Margetić 1994a, 33-37 (on odbacuje pretpostavku o postojanju Dalmatinske marke). Svakako treba reći da je manje vjerojatno da se Salomonova i Gejzina akcija dogodila 1070. ili kratko poslije jer su Mađari upravo 1071.-1072. bili zauzeti borbama s Bizantom (Gračanin 2011, 210-212). 22 Za raspravu: Margetić 1980, 125-133. 23 Vidi Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije 3, 177-178, 183, 237-239. 24 Šišić 1925, 532-533; Margetić 2000a, 363; Budak-Raukar 2006, 135; Birin 2015, 62; Vedriš 2015b, 603. 25 Latinski tekst: Rački 1877, 455-456. Hrvatski prijevod: Klaić 1972, 67-68. Iznesena su dva tumačenja o tome tko su bili napadači. Uglavnom se smatra da su to bili Normani (Rački 1877, 457; Šišić 1925, 550 i bilj. 36; Barada 1957, 195-196; Mandić 1963, 305; Klaić 1975, 383; Klaić 1985; Klaić 1990, 119; Goldstein 1995, 400; Budak-Raukar 2006, 136; Budak 2018, 232), a usamljeno je ostalo mišljenje kako je riječ o Ugrima, odnosno Mađarima (Margetić 1978; Margetić 1987).

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

(prvi se spominje u ispravi iz 1071., a drugi u ispravi iz 1076. godine; CD 1: 124, 14126). Podatak o „varjaškom“ (normanskom) napadu na Rab dovodi se u pravilu u vezu s naletom grofa Amika. Da su Normani tada bili djelatni na istočnoj obali Jadrana, pokazuje isprava, datirana 8. veljače 1076.,27 u kojoj predstavnici gradova Splita, Trogira, Zadra i Biograda polažu prisegu mletačkome duždu Dominiku Silviju da više neće pozivati Normane ili neke druge strance u Dalmaciju, a potvrdili su je splitski nadbiskup, ninski i biogradski biskup te opat benediktinskoga samostana sv. Bartolomeja Ivan (CD 1: 137-138). Mnogo kasnije, sredinom 14. stoljeća, odjek ovih zapletaja dospio je i u Kroniku Andrije Dandola (9.8 [38]) koji je događaj prikazao na sebi svojstven način, da su „u to vrijeme“ (ovo se odnosi na drugu godinu pontifikata pape Grgura VII., dakle 1075.) Normani napali i poharali „krajeve Dalmatinaca“, a da ih je dužd Dominik Silvije prisilio na odlazak te „od stanovnika primio uobičajenu vjeru uz obećanje kako neće dovoditi Normane u Dalmaciju“. Napokon, na početku rukopisa Montekasinske kronike, ljetopisa samostana Monte Cassina iz 12. stoljeća, zabilježen je odlomak dopisan u 13. stoljeću ili kasnije, gdje se kaže da je kralj Krisemer – očevidno je riječ o imenu Krešimir – izgradio samostan sv. Nikole na otoku Sanseku (jamačno Susku) i dodijelio ga montekasinskom samostanu te da su dvojica montekasinskih redovnika, Antiveran i Bizancije, bili njegovi opati (Montekasinska kronika, Incipit [16]).28 Teško je utvrditi što se točno skriva iza ove tradicije, ali je izglednije da je spomenuti Krešimir upravo Petar Krešimir IV. Isprava koja navodi da je kesenska (paška) komuna obdarila samostan sv. Mihovila na Susku samostanom sv. Petra na Iloviku (br. 2.10) datirana je vladavinom Petra Krešimira i rapskoga biskupa Draga, što bi moglo upućivati na zaključak da su Pažani smatrali hrvatskoga kralja svojim vrhovnikom. U istoj se ispravi ističe da su stanovnici komune na darivanje bili potaknuti ukazanjem sv. Nikole, što ih je ponukalo da promijene stav nakon što su „potajno i otvoreno vrijeđali Boga i samostan svetoga Mihovila susačkog u početku izgradnje samoga samostana“ (ovo se vjerojatno treba povezati s njihovom nesklonošću prema crkvenoj reformi29). Moguće je stoga da je Petar Krešimir IV. (a ne njegov djed kako se zna misliti) dao 26 Druga isprava je u CD 1 datirana 1075. godinom, ali ispravna je 1076. godina koja i stoji u samom dokumentu, a odgovara firentinskom računanju. 27 Isprava je u CD 1 datirana 1075. godinom, na temelju zaključka da je datacija izvedena po pizanskom računanju (Barada 1957, 197-198), a nju su prihvatili i mnogi drugi istraživači (Klaić 1990, 120; Budak-Raukar 2006, 136-137; Budak 2018, 231). Već ranije je bila predložena 1076. godina (Rački 1877, 103; Šišić 1925, 554; uz Mandić 1963, 306-308; Klaić 1986, 175, 189), ali postoje i drugi prijedlozi: 1074. (Birin 2015, 63-64), 1075./1076. (Goldstein 1995, 401), čak i 1077. godina (Klaić 1975, 383). No prihvati li se datacija po firentinskome računanju, ispravna je upravo 1076. godina. Benediktinski samostan sv. Bartolomeja bio je u Kninu, a njegov je opat bio visoki dvorski činovnik i kraljev notar (Zelić 2006, 3). 28 Za dataciju dodatka: Hoffmann 1980, xxx. 29 Budak 2018, 264-265.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

sredstva za izgradnju benediktinskog samostana koji je imao poslužiti kao uporište reformnih strujanja na Kvarneru i da ga se postupno, s obzirom na čudesno svetačko objavljivanje zabilježeno u tradiciji, počelo povezivati sa sv. Nikolom.30 Oprez je s izvođenjem zaključaka itekako potreban, no da se osjećao utjecaj hrvatskog vladara na kvarnerskome području, čini se, potkrepljuje i okolnost što je isprava o osnutku samostana sv. Petra na Rabu, osim bizantskim carem, datirana i Petrom Krešimirom IV. i to na samom početku njegove vladavine (br. 2.1). Svemu navedenom valjalo bi – više kao kuriozitet negoli relevantan povijesni izvor – pridružiti po svoj prilici i priču koju donosi 20. poglavlje Ljetopisa popa Dukljanina. Ondje se pripovijeda o izvjesnome Krepimiru, sinu Pribislavovom, koji je zajedno s banom porazio i pobio pobunjene bosanske velikaše, a potom je kao kralj naslijedio oca. U njegovo su vrijeme u Hrvatsku počeli upadati Alamani (tj. Nijemci), zaposjevši Istru, ali im je Krepimir, sabravši snažnu vojsku, nametnuo rat, porazio ih i otjerao iz svoje zemlje. Nakon toga je alamanski vojvoda poslao kralju Krepimiru poslanike nudeći ruku svoje kćeri Krepimirovu sinu Svetozaru. Krepimir je pristao jer je vojvoda bio carev rođak, pa je sina oženio vojvodinom kćeri, nakon čega je između njega i vojvode bio uglavljen postojan mir. Poistovjetimo li Krepimira s Petrom Krešimirom (doduše, u 28., 29. i 31 poglavlju Ljetopisu popa Dukljanina spominje se jedan Krešimir koji se u pravilu identificira kao Mihael Krešimir II.), čini se da bi se u ovome prikazu mogao prepoznati daleki, i umnogome izmišljen, odjek događaja koji Bečka oslikana kronika bilježi kao napad Karantanaca na Dalmatinsku marku. Tako bi alamanski vojvoda bio istarsko-kranjski markgrof Ulrik I., a car rimsko-njemački kralj (i zaista budući car) Henrik IV. (ali oni nisu bili u srodstvu, nego je Ulrik bio zet ugarskoga kralja Bele I. Arpadovića). Nakon pregleda najvažnijih izvora koji se neposredno ili posredno tiču Petra Krešimira IV. i njegova vremena, u daljnjemu će se tekstu predstaviti podaci koji se iz njih mogu iscrpsti te kakve su mogućnosti njihova korištenja i uklapanja u cjeloviti prikaz ne bi li se stekla što jasnija slika o Krešimirovoj vladavini.

IME JE ZNAK

a početak dobro je promotriti pod kojim se imenom kralj pojavljuje u izvorima. U pripovjednim vrelima, ako ga spominju, navodi se jedino pod imenom Krešimir (Toma Arhiđakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika, 16.6; Korčulanski kodeks, papa 30 Ovakvo je mišljenje već izrazio Margetić 1987, 99-100. Doima se i da molitvu u osorskom Exsultetu („Neka kliče“, pohvalna pjesma povodom uskrsnoga bdijenja), u kojoj se spominje „naš car s cijelom svojom vojskom i naš kralj“ (Novak 1957, 48), radije treba povezati s Petrom Krešimirom IV. nego sa Zvonimirom (Petrak 2019, 56), ali pitanje ostaje otvoreno. Za prepletanje imena samostana: Košuta 1954, 126, 130, 132-133 (bilj. 7), 135 (bilj. 43).

Aleksandar II., 30). To ime uvelike preteže i u ispravama, naime, spominje se u njih dvadeset i tri, iz čega zorno proizlazi da mu je ono bilo osnovno, a zacijelo ga je dobio po djedu – Krešimiru III.31 Ipak, poznato je i njegovo puno ime, prvenstveno iz darovnice za Diklo u kojoj stoji „ja Krešimir koji se drugim imenom zovem Petar“ (br. 1.5). U još jednoj ispravi (br. 1.3), uz osnovno ime Krešimir, stoji i inicijal P. umjesto Petrus (Petar). K tome se u dvije isprave spominje samo pod imenom Petar (br. 2.1; 2.4).

KRALJ HRVATÂ I DALMATINACA I KRALJ HRVATSKE I DALMACIJE

ladarski naslovi Petra Krešimira IV. osobito su vrijedni pažnje. Znakoviti su jer su u odnosu na prijašnje doba potpuno dosljedni (koristi se isključivo latinski naslov rex, odnosno kralj) i jer je nedvojbeno da su uključivali dvije političke cjeline, hrvatsku i dalmatinsku, s čim u vezi valja naglasiti kako se upravo u njegovo vrijeme u kraljevskoj titulaturi dogodio prijelaz s etničkoga na teritorijalno načelo („kralj Hrvatâ“ → „kralj Hrvatske“), iako to nije bilo dokraja poštovano.32 U najranijoj svojoj sačuvanoj ispravi, darovnici za Žirje, iz veljače 1060. Petar Krešimir IV. naziva se „kraljem Hrvatâ i Dalmacijâ“ (br. 1.1), a isti naslov pojavljuje se i više od deset godina kasnije, u ispravi iz jeseni 1070./ zime 1071. (br. 2.10). Naslov je osobit po tome što spaja ime naroda i oblasti u množini (ta množina potječe još iz rimskoga vremena, a posljedica je toga što se nekoć Liburnija vodila kao zasebno područje u sklopu rimske Dalmacije,33 iako je otvoreno za raspravu što su pod „Dalmacijama“ mogli podrazumijevati sredinom 11. stoljeća). Na to da je od rane vladavine Petar Krešimir IV. isticao i Dalmaciju kao vladarsko područje, upućuje isprava koja se datira u početak 1060. i u kojoj stoji da je samostan sv. Petra na Rabu utemeljen u vrijeme „dok je kraljevstvom Hrvatske i Dalmacije upravljao gospodin Petar“ (br. 2). Isti naslov prisutan je u još nekoliko isprava (br. 1.4; 1.6; 2.4), uključujući i falsifikat (br. 3.2), uz to što je u još jednoj krivotvorini riječ o obrnutom poretku oblasti, pa Dalmacija prethodi Hrvatskoj (br. 3.1). Istovremeno je sve do kraja 1060-ih godina prisutno i korištenje etnonimâ u vladarskom naslovu – „kralj 31 To je ime prisutno i u ispravama koje su ocijenjene kao falsifikati, odnosno smatraju se sumnjivima (br. 3.1; 3.2; 3.4; 4.1; uz to što se u 3.3 navodi samo inicijal C[resimir]). 32 Za naslove hrvatskih ranosrednjovjekovnih vladara: Goldstein 1983. Treba napomenuti da Toma Arhiđakon (Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika, 13.3) ističe kako su od Stjepana Držislava njegovi nasljednici nazivani kraljevima Dalmacije i Hrvatske, ali njegovo svjedočanstvo nije pouzdano budući da ne raspolažemo onodobnim izvorima koji bi na to upućivali (vidi i Margetić 1994b, 18). Ovdje iz razmatranja treba isključiti falsifikat kraljevske darovnice (br. 3.4), gdje se navodi naslov „kralja Hrvata i Dalmatinaca“. 33 O tome: Basić 2017, posebno 50-54.

Hrvatâ i Dalmatinaca“ (br. 1.2; 1.5; 1.8; 2.3; uz falsifikate 3.4; 4.1). U jednoj je krivotvorini također vidljiv i obrnuti poredak – „kralj Dalmatinaca i Hrvatâ“ (br. 3.3). Isto tako se Petra Krešimira IV. tituliralo i skraćenim vladarskim naslovom, pa ga jedna isprava iz 1067. godine naziva samo „kraljem Hrvatâ“ (br. 5.1). Kad je riječ o ispravama koje upotrebljavaju skraćeni vladarski naslov, u 1070-im godinama spomen oblasti istisnuo je navođenje etnonima, pa se tada pojavljuje kao „kralj Hrvatske“ (br. 2.2; 2.5; 2.8; uz CD 1: 136 gdje nema imena samoga kralja, 2.11; 2.13, gdje je izostalo navođenje kraljevske službe,34 te 2.6, gdje se opisno kaže „dok je Hrvatskom vladao kralj Krešimir“). I jedno i drugo ukazuje na to što se doživljavalo kao ishodište njegove vlasti. Najčešće se spominje samo kao kralj (br. 1.3; 1.7; 2.5 [inačica 2]; 2.7; 2.9; 2.12; 2.14; 2.15-18 = 5.3; 2.19; 5.1; 5.2; CD 1: 187). Ovo podrazumijeva da su svi sudionici pravnog čina kojim se isprava bavi dobro znali o kojem je vladaru riječ. U četiri isprave, od kojih su dvije krivotvorine, vidljivi su i dodatni elementi koji se u srednjovjekovnim okvirima razumijevaju kao isticanje samostalnosti nečije vlasti. Izuzevši jednu od tih isprava koja je datirana nemogućom 950. godinom, ostale potječu sa svršetka 1060-ih i početka 1070-ih godina, dok su u pitanju sljedeći sklopovi: „obdariteljskom milošću Božjom“ (br. 1.6), „milošću Božjom“ (br. 1.8;35 3.4) i „providnošću Božjom“ (br. 4.1).

OBITELJ I ROĐACI

sprave Petra Krešimira IV. neprocjenjivo su svjedočanstvo o genealogiji vladarske obitelji. U potvrdnici za Diklo zabilježeni su kraljevi preci, od kojih se kao takvi izričito spominju „naš pradjed“ (proavus noster36) Krešimir Stariji i „moj otac“ (pater meus) Stjepan (br. 1.5). Pritom se navodi i da je Držislav bio sin Krešimira Starijega (misli se Mihael Krešimir II.), te da je Svetoslav imao braću Krešimira (III.) i Gojslava (I.), kao i da je „njegov sin“ – u tekstu nije jasno na koga se odnosi zamjenica – bio otac Petra Krešimira. S obzirom na posljednje, osobito se u starijemu povjesništvu, iako se na to može naići i u novim radovima, mislilo da je Petar Krešimir sin Svetoslavova sina koji se također zvao Stjepan, ujedno i muža kćeri mletačkoga dužda Petra II. Orseola Hicele (otuda bi dobio ime po obojici djedova).37 No jednako tako bilo je ustvrđeno da su Svetoslavov Stjepan i Krešimirov Stjepan dvije različite 34 U inačici isprave 2.11 = CD 1: 128, koja potječe iz 17. stoljeća, stoji sklop Hrvatska i Dalmacija. 35 Formula je sačuvana na talijanskom jeziku. 36 Riječ proavus može se shvatiti i u općenitom smislu kao praotac, premda u ovom slučaju nedvojbeno konkretizira rodbinsku vezu. Krešimir Stariji je zapravo šukundjed Petra Krešimira jer mu je pradjed bio Stjepan Držislav. 37 Smičiklas 1882, 235, 237, 240, 244; Klaić 1899, 95, 99, 100, 101; Šišić 1925, 499; Goldstein 1995, 249, 341, 388; Budak 2018, 237, 247-248, 250 (iako prihvaća mišljenje da je Petar Krešimir bio unuk mletačkoga dužda, smatra da je Krešimir III., a ne Svetoslav, Suronja čiji se sin oženio kćeri Petra II. Orseola, u čemu se oslonio na Margetića 1983, 237).

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Slika 7: Takozvani križ opatice Cike, hodočasnički križić od lijevanog pozlaćena bakra istočnjačkog porijekla (7./8. stoljeće) koji se čuva u riznici crkve sv. Marije u Zadru. Na prednjoj strani križa (lijevo) prikazano je Kristovo raspeće s četiri svetačka poprsja. Na poleđini križa je moliteljica Bogorodica s četiri svetice. Cika je bila rođakinja kralja Petra Krešimira IV. osobe te da je duždev zet bio prvi, dok je drugi naslijedio oca na prijestolju.38 U darovnici za Tokinju spominje se „moj djed“ (avus meus39) Krešimir, čije se ime, doduše, donosi samo inicijalom, te „njegov rođak“ (cognatus suus) Madije, pripadnik znamenite ranosrednjovjekovne zadarske patricijske obitelji (br. 1.4). Ovo je potaknulo povjesničare da pokušaju pronaći konkretniju srodstvenu vezu između Trpimirovića i Madijevaca, pa se pomišljalo da bi Madijevka bila supruga Stjepana Držislava i majka Krešimira III., odnosno supruga Mihaela Krešimira II. i baka Krešimira III., ali i da se Trpimirovićka udala u obitelj Madijevaca.40 Sva ta domišljanja ostaju nedokaziva, iako se u povjesništvu srodstvo prihvaća kao činjenica. U darovnici za Maon govori se o „mojemu djedu blažene uspomene“ (avus meus beate memorie) Krešimiru i „mojemu ocu koji sretno počiva na Elizejskom polju“ (pater meus in Elisio campo feliciter quiescens) Stjepanu (br. 1.6). U ispravi u kojoj opat Sv. Krševana Petar svjedoči o 38 Barada 1932, 160; Klaić 1975, 329, uz bilj. 172; Klaić 1990, 91-92, bilj. 79. 39 U samoj je ispravi umjesto riječi avus pogrešno napisano tuis, što ispravlja druga redakcija te isprave (CD 1: 105, br. 77, bilj. 5). 40 Pregled mišljenja: Nikolić 2005, 11 i bilj. 56.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

posjedima koje je taj zadarski samostan stekao od Mihaela Krešimira II., napominje se da je tu zavjetnu nadarbinu, koju je kralj učinio za spas svoje duše, potvrdio „njegov praunuk“ (pronepos eius) kralj, to jest Petar Krešimir (br. 5.1). Ovo se slaže s navodom iz potvrdnice za Diklo u kojoj je Krešimir II. nazvan pradjedom Petra Krešimira, iako mu je, točnije, bio šukundjed. U ispravi, zapravo falsifikatu, kojom kralj uzima u zaštitu samostan sv. Marije u Zadru, stoji da je on bio „sin kralja Stjepana“ (filius Stephani regis), a k tome se spominje i „sestra moja“ (soror mea) Cika, znamenita utemeljiteljica samostana i njegova opatica (br. 3.2). Posljednje treba shvatiti u prenesenu značenju, a nikako da su zaista bili brat i sestra, iako se i takvo što zamišljalo u povjesništvu (Cikina majka bi se preudala za hrvatskoga kralja nakon što joj je preminuo prvi muž, Cikin otac), čak i u novijemu. Ipak se ne može sasvim isključiti da je Petar Krešimir IV. ovime aludirao na srodstvo, za koje se smatra da je potjecalo iz ženidbene veze s kraja 10. ili početka 11. stoljeća.41 U istoj se ispravi spominje i „naš vojvoda“ (noster dux) Stjepan, a da se ne određuje pobliže u kojemu su odnosu bili on 41 Da su Petar Krešimir i Cika mogli biti brat i sestra po tazbinskom srodstvu, od novijih povjesničara prihvaća Goldstein 1995, 376. Pregled mišljenja: Nikolić 2005, 11 i bilj. 60. Za srodstvo: Nikolić 2005, 4, 11-12.

i Petar Krešimir. No u jednoj potvrdnici sačuvanoj u talijanskome prijevodu, kojom Stjepan, sada već kralj, potvrđuje darovnicu što ju je samostanu sv. Stjepana Prvomučenika kod Splita podijelio Petar Krešimir IV. (br. 1.8), on sebe naziva „nasljednikom istoga mojega strica“42 (CD 1: 192). Otuda proizlazi da je Stjepan bio nećak Petra Krešimira, zacijelo sin njegova brata Gojslava (II.). U još jednoj ispravi sačuvanoj na talijanskome jeziku, o obdarivanju samostana sv. Stjepana Prvomučenika kod Splita, Stjepan spominje vlastitoga nećaka, čija su dobra graničila s njegova dva zemljišta koja poklanja (CD 1: 164-165). Vjerojatnije je da mu je to bio nećak po sestri jer da je imao brata, on bi također bio dolazio u obzir za nasljedstvo kraljevske vlasti, ali o tome nema odjeka u sačuvanim izvorima.43 O Gojslavu (II.) zna se jedino iz Korčulanskoga kodeksa (papa Aleksandar II., 30), a neki su ga poistovjećivali s banom Gojčom poznatim iz vremena Petra Krešimira IV.44 No to treba odbaciti kao neutemeljeno jer je Gojslav bilo ime i prastrica Petra Krešimira, pa je očito imalo stanovitu tradiciju u obitelji Trpimirovića. Naposljetku, iako nipošto i najmanje važno, u jednoj se ispravi spominje neimenovana supruga Petra Krešimira koju je, zajedno s njezinim mužem, ugostio oko 1070. godine kraljevski sokolar Apric(ije) (br. 2.15 = 5.3). Apric(ije) je vladara obdario mladićem s konjem, a kraljicu sluškinjom, razdijelivši darove i osobama iz vladareve pratnje (istaknut je kraljev štitonoša), pa je kralj njemu u uzdarje darovao zemlju u Jelčanima. Povijest nije zabilježila ime supruge Petra Krešimira, a koliko god bi to bilo zavodljivo pretpostaviti, čini se da nije bila Madijevka jer bi to za sobom povuklo pitanje bliskosti srodstva, nešto što zasigurno ne bi promaknulo poslanicima reformnih papa. S druge strane, ako bi takva veza bila zamisliva, nazivanje Madijevke Cike kraljevom sestrom dobilo bi sasvim novu dimenziju. Ništa nije poznato o majci Petra Krešimira, ali se možda smije pretpostaviti kako mu je baka bila ona zarobljena kraljica, patricijka i supruga Krešimira III., koju je katepan bizantske Italije Bazilije Bojoan oteo 1024. godine i poslao u Konstantinopol (Barski godišnjaci a. 1024 [redak 121]). Neznano je kakva joj je bila daljnja sudbina.45 42 Ili ujaka. Talijanska riječ zio znači i stric i ujak. U svojemu latinskom prijevodu ove isprave Rački 1877., 152 koristi riječ patruus, stric. Jednako je prevodio već Farlatti 1765, 138. Budući da je Stjepan slovio neko vrijeme kao prijestolonasljednik, vjerojatnije je da mu je Petar Krešimir bio stric. 43 Budak 2018, 248 ravnopravno iznosi obje mogućnosti. 44 Barada 1957, 199-200. Vidi Klaić 1975, 352 i bilj. 5. Neosnovano je i mišljenje da je bratu Petra Krešimira ime bilo Častimir (Mandić 1963, 293). 45 Obično se uz ovu vijest donosi komplementaran navod iz tzv. Kronike Anonima Baranina (ad a. 1024), shvaćen tako da je uz kraljicu zarobljen i sin (Margetić 1989, 116; Budak 2014, 57; Budak 2018, 227). No već je Šišić 1925, 483 to ispravno razumio da je s njom u Konstantinopol išao Bojoanov sin.

Što se na kraju može zaključiti o obitelji Petra Krešimira? Otac mu je bio Stjepan (II.), sin Krešimira (III.) i unuk Stjepana (I.) Držislava. Imao je brata Gojslava (II.) i nećaka Stjepana (III.), jamačno Gojslavova sina i posljednjega sigurno utvrđenog Trpimirovića na hrvatskome prijestolju, te jednoga pranećaka, ujedno Stjepanova nećaka vjerojatno po sestri. Bio je oženjen, no zacijelo nije imao muškog izdanka jer ga sin nije naslijedio niti u izvorima ima naznaka da bi bio istisnut iz prijestolnoga reda. To što se s naslovom vojvode, koji je bio pričuvan za prijestolonasljednika, pojavljuje nećak Stjepan, dodatno pokazuje da Petar Krešimir nije imao mušku djecu. Napokon, ne zna se niti je li uopće imao djecu. Izgleda i kako je bio u rodu sa zadarskom patricijskom obitelji Madijevaca, ali su pojedinosti koje bi osvijetlile o kakvom je srodstvu riječ nedohvatne.

KRALJ U SVOJIM ULOGAMA

rema dostupnim izvorima, a s obzirom na njihov karakter, Petra Krešimira se u prvom redu vidi u ulozi darivatelja i podupiratelja, ponajviše samostana (biogradskih Sv. Ivana Evanđelista i Sv. Tome, zadarskih Sv. Marije i Sv. Krševana, rapskoga Sv. Petra te splitskoga Sv. Stjepana), što se barem djelomično može protumačiti kao odraz njegove istinske pobožnosti. U nekoliko isprava, od kojih se jedna smatra falsifikatom, izrijekom se navodi da je darivanja poduzeo radi duša svojih rođaka, kako prošlih, tako i budućih, kao i svoje (br. 3.1), za ljubav Božju i Blažene Djevice Marije te blagoslov sv. Tome apostola, a radi iskupljenja duše svoje i svojih nasljednika (br. 1.3), za spas duše svoje i svojih predaka (br. 1.4; 1.8; 4.1), te za spas duša davnih svojih predaka (br. 1.5). U darovnici za Maon izričaj je bogatiji pa kralj izražava želju da svemogući Bog sačuva podijeljenu mu upravu nad nasljednim kraljevstvom te da njegovim prethodnicima daruje vječni spokoj, a i ponavlja kako darivanje izvršava za spas duše svoje i svih svojih pokojnika (br. 1.6). U ovoj vrsti pobožnosti vladar nije bio izuzetak jer i drugi ističu kako samostane obdaruju za spasenje duše, svoje i svojih rođaka, primjerice Radovan unuk Lilikov (br. 2.5 [inačica 2]), „djed Hrvatâ“ Ivan (br. 2.7), braća Zovina, Desimir, Petar Gromela i Slavic (br. 2.11) te Vekeneg (br. 2.13). Kralj jednako tako zemljom obdaruje i svoje ljude, „djeda Hrvatâ“ Ivana (br. 2.7), sokolara Apric(ij)a (br. 2.15 = 5.3) i Pribinu Gusića (br. 2.17 = 5.3). Uglavnom je to činio bez ikakvih ograničenja, dajući zemljoposjed u puno vlasništvo. No čini se da je „djed Hrvatâ“ Ivan posjed dobio uvjetno jer se ističe kako je ishodio kraljevu dozvolu kad je tu zemlju darovao samostanu sv. Krševana u Zadru. U srednjovjekovnim okvirima držanje zemlje bila je ključna osnovica bogatstva, ali su njezinim podjeljivanjem u skladu sa seniorsko-vazalskim sustavom vladari slabili vlastiti položaj, osobito ako bi se zemljoposjed davao u puno vlasništvo kao beneficij, odnosno neopterećen kojim god obvezama, a s punim

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

vlastelinskim pravima. Takav je postupak bio svojstven za hrvatsku ranosrednjovjekovnu državu, pa su se zbog toga vazali postupno sve više osamostaljivali od kraljevske vlasti uspijevajući postići da se javne službe, poput županske, kaštelanske i satničke časti, drže i nasljeđuju u njihovim obiteljima, odnosno rodovima, čime su se one privatizirale.46 Kralj nije samo darivatelj nego i prodavač nekretnina. Tako je jedan posjed prodao Petru, opatu samostana sv. Ivana Evanđelista (2.18 = 5.3). Posjed je nekoć pripadao udovici Barbari, što znači da ga je preuzeo kao vrhovni vlasnik zemlje nakon njezine smrti jer je umrla bez zakonskih nasljednika. Kralj se pojavljuje i u ulozi suca. Posredstvom sokolara Apric(ija), za kojega se u drugoj inačici isprave ističe da je bio poduprt kraljevskim ugledom, dosudio je Radovanu unuku Lilikovu posjed koji je ovome osporio lučki župan Vekemir zajedno s tepčijom Boleslavom (br. 2.5). Navodi se da je Radovan osobno došao na dvor i pitao kralja je li posjed darovao spomenutim županima, na što mu je on odgovorio kako nije. U drugoj inačici isprave stoji i da je Radovan stekao kraljevsku pravdu. Kralj je poslao i svojega izaslanika Vujledraga u Biograd da od stanovnikâ grada dozna je li utemeljeno što samostan sv. Ivana Evanđelista svojata crkvu sv. Kuzme i Damjana, a nakon što je izaslanik ispitao svjedoke, utvrđeno je da je polaganje toga prava opravdano (br. 2.9). Vladara se također vidi u posjetu svojim dvorjanima, pa je tako sa suprugom i pratnjom posjetio sokolara Apric(ij)a koji im je priredio gozbu s kraljevskim sjajem. Kao i ostali hrvatski vladari, Petar Krešimir je mijenjao svoja boravišta, pa ga se nalazi u Biogradu i Ninu koji su mu po svemu sudeći bili omiljena sjedišta,47 a i u Šibeniku, kako stoji u neautentičnoj ispravi (br. 3.2), te u manjim mjestima poput Tokinje/Točinje (smatra se da je to današnje Bibinje). Ova promjena boravišta nije bila ništa neobično jer je tako vladar mogao lakše držati pod nadzorom mjesne moćnike ili osnaživati svoje veze s njima, kao i osigurati svoju veću vidljivost i dostupnost podanicima. K tome nije teretom uzdržavanja sebe i svojega dvora opterećivao isključivo jednu sredinu. Ugošćivanje je vladara bilo čast povezana s konkretnim nagradama, kao što zorno pokazuje primjer sokolara Apric(ij)a, ali je ujedno predstavljalo i nemali trošak. Petar Krešimir je čuvar dinastičkoga pamćenja, kao što je vidljivo iz darovnice za Diklo u kojoj je dao navesti 46 Vidi Klaić 1975, 349-350; uz Budak 2018, 278-280. 47 Može li se zaključivati na temelju dvije isprave datirane rujan 1070./ožujak 1071. (br. 2.5 [inačica 2]; 2.7), kralj je u tome razdoblju iz Nina prešao u Biograd. Donekle bi potkrepa ovome bio i falsifikat o opsegu Rapske biskupije (br. 3.3) u kojemu stoji da je isprava izdana u srpnju 1071. u Biogradu. Isprava o obdarivanju sv. Krševana u Zadru (br. 2.11), u kojoj se ističe da je dana 1072. godine u Ninu u kraljevoj prisutnosti, možda pripada ranijemu vremenu.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Slika 8: Lik vladara na vanjskome zidu krstionice sv. Ivana Kristitelja u splitskoj katedrali (misli se da bi mogao biti Petra Krešimira IV.). Kralj sjedi na prijestolju, sa svim kraljevskim znakovima (krunom, križem i kraljevskom jabukom). Način na koji je prikazan podsjeća i na Krista u slavi, čime se dodatno ističe posvećeni karakter kraljevske vlasti. kraljevske pretke. On je i utjelovljenje kraljevske moći i državne sile. Najizrazitije se njegov vladarski ponos osjeća u darovnici za Maon iz koje izvire prizor moćnoga kralja koji govori o svojemu kraljevstvu (regnum nostrum) što ga je Bog proširio, a okružen je članovima svojega dvora, dvorskim službenicima, županima i banovima. Kralja nalazimo u još jednoj ulozi koja ga je stavljala u podređen položaj. Na samom početku vladavine morao se opravdati pred papinskim poslanikom za optužbu da je varkom (pravnim rječnikom onoga vremena to je značilo neosnovano i neopravdano) prouzročio bratovu smrt.48 Teško se oteti dojmu da je od bratove smrti Petar Krešimir imao izravnu političku korist budući da više nije bilo potencijalnoga takmaca njegovoj vlasti, 48 Podrobnije o tome: Margetić 2000c. Za kompurgaciju: Helmholz 1983, 13-18. Dobro je istaknuti i da ljetopisac Ivan Đakon, bilježeći da je Surinja, „brat slavenskoga kralja“, dočekao u Trogiru dužda Petra II. Orseola, upotrebljava isti izraz navodeći kako je on, „obmanut nekoć bratskom varkom, izgubio krunu kraljevstva“ (Mletačka kronika, 2, c. 32A [158, 20-21 Monticolo; 32, 32-33 Pertz]).

pa je zaista vjerojatno da je on i uklonio Gojslava.49 Može se pretpostaviti da je to učinio prije stupanja na prijestolje jer kao vladar nije u djelovanju podlijegao jednakim pravnim obzirima, nego je ubojstvo mogao utemeljiti državnim probicima i zaštitom poretka, pa bi i cijeli ovaj postupak bio izlišan. Da je zadržao osjećaj za viši dinastički interes, pokazuje to što je nećaka postavio za prijestolonasljednika. Kralj se opravdao prema postupku koji se nazivao kompurgacija, a sastojao se od okrivljenikove prisege pred crkvenim sudom da je nedužan za zločin za koji ga se optuživalo i od prisega suprisežnikâ (kompurgatorâ, „suočisnikâ“), u pravilu njih dvanaestorice (broj je imao simboličku, biblijsku vrijednost), koji su jamčili da vjeruju u istinitost okrivljenikove prisege. U slučaju Petra Krešimira to su bili visoki kraljevski dužnosnici – župani, što je odgovaralo i statusu okrivljenika (kralj) i naravi zločina (ubojstvo kraljeva brata). Temeljni preduvjet za kompurgaciju bilo je postojanje javne sumnje da je okrivljenik učinio zločin. Ovo se vidi i iz samoga izvora jer se kaže kako je Papa „čuo“ da je Petar Krešimir počinio bratoubojstvo, što podrazumijeva i to da je Papin izvjestitelj na jednak način doznao za zločin – preko glasine (u kojoj je mjeri to bilo opće znanje u onodobnoj hrvatskoj državi i neposrednome susjedstvu, ne može se ustanoviti). Ako je vjerovati tvrdnji vrela da je poslanika Majnarda sa zadatkom isljeđivanja uputio papa Aleksandar II., tada je riječ o Majnardovu drugom boravku na istočnoj obali Jadrana potkraj 1061. ili početkom 1062. godine.50

SVI KRALJEVI LJUDI

sprave iz doba Petra Krešimira IV. svjedočanstvo su o ustroju kraljevskoga dvora te područne uprave.51 Na kraljevskome se dvoru u ovo vrijeme pojavljuju brojni službenici (nižu se abecednim redom uz navođenje poznatih imena), čiji se nazivi službi u samim ispravama uglavnom donose u slavenskim (hrvatskim) oblicima: • bravar (nadzornik kraljevskih staja sa stokom) – Dominik; • dad/dat/ded (djed, nadzornik dvora i kraljev savjetnik) – Volesa, Ivan, Družnik, Stojana; • dvornik (dvorski dostojanstvenik, možda se brinuo o opskrbi namirnicama) – Vitomir, Sla(v)ica, Krasona; • hrvatski biskup (služba se donosi isključivo u 49 Mandić 1963, 293 odbacuje mogućnost da bi Petar Krešimir ubio brata, ističući nevjerodostojnost izvora podatka i objašnjavajući da je kralj bio „duboko religiozan čovjek“. 50 Vidi i Margetić 2000b, 184, 186; Margetić 2000c, 87. 51 O dvorskim i područnim službenicima: Rački 1861, 93-98, 108109, 112-119; Rački 2009, 219-220, 273-274, 277-280; Šišić 1925, 671-674; Kapetanović-Krmpotić 2015, 299-301, 303-310. Neautentična isprava koja je nominalno datirana 950. godinom (br. 3.4), ali bi sadržajem prije pripadala vremenu Petra Krešimira IV., među svjedocima također spominje niz dužnosnika. Neki od njih su fantastični (ban Ozrinja), neki se ne spominju nigdje drugdje (župani Velemir i Miličaj, rizar Grubina), dok su neki poznati iz vladavine Petra Krešimira, ali se ne može sigurno reći da je na njih mišljeno u ispravi (župan Dragomir, kapelan Ivan). Zbog nepouzdanosti isprave kao povijesnog izvora ne uzima se ovdje u obzir. Za njezino novo izdanje i hrvatski prijevod: Ivanišević 1992, 74, 76, 78.

latinskom obliku kao episcopus Croatiae i Croatensis episcopus) – Rajner, Adam (prethodno opat Sv. Bartolomeja u Kninu i pisar kraljevskih isprava), Anastazije, Grgur; • kancelar kraljevskoga dvora (služba se donosi isključivo u latinskom obliku kao aule regis cancelarius) – Anastazije (ujedno i hrvatski biskup);52 • kraljev kapelan (dvorski dušebrižnik, ali i pisar kraljevskih isprava, donosi se isključivo latinski oblik regis capellanus ili samo capellanus) – Budic, Ivan, Petar, Teodor, Martin, Grubina;53 • posteljnik (brinuo se o kraljevskoj ložnici) – Budic/ Budec, Pribidrug; • psar (nadzornik kraljevskih pasa) – Tolimir; • rizar (kraljevski rizničar) – Descinica; • sokolar (nadzornik kraljevskih sokola) – Apric(ije); • starješina (načelnik pisara u kraljevskoj kancelariji, donosi se isključivo latinski oblik primicerius) – Petar; • sudac kraljevskoga dvora (donosi se isključivo latinski oblik regalis curie iudex) – Petar;54 • šćitnik/šćitonoša (nosio je kraljev štit i drugu vojnu opremu, donosi se i u latinskom obliku scutarius i scutobaiulus, te mješovitom, latinsko-hrvatskom, obliku scutonos) – Ivan (za njega se kaže da je eunuh), Dobrodrug, Drugona (Dragona); • tepči(ija) (dvorski župan koji je sudio umjesto kralja, donosi se i latinski oblik comes curiae) – Boleslav, Bolan; • vinotoč (peharnik, brinuo se o podvorbi vinom, donosi se i latinski oblik regalis pincerna[rius]) – Dodavit, Studec; • volar (nadzornik kraljevskih konjušnica) – Zovic; • vratar (možda nadzornik poslužničkih poslova) – Grgur. Među područnim dužnosnicima najistaknutije je mjesto zauzimao ban. Iz vremena Petra Krešimira IV. poznata su samo dvojica: Gojčo (Gojco) i Zvonimir (budući kralj), od kojih se drugi pojavljuje nakon što prvi više nije prisutan u ispravama. No budući da se u darovnici za Maun spominju „banovi“, smatra se mogućim da ih je u doba Petra Krešimira istovremeno u službi bilo više.55 Ban je 52 Spominje se u drugoj redakciji isprave o obdarivanju samostana sv. Krševana u Zadru posjedom Suhovarom, dok se u prvoj redakciji navodi kao pisar Adam (br. 2.5). 53 U drugoj redakciji sumnjive isprave o obdarivanju samostana sv. Marije u Zadru zemljištem u Brdima (Rački 1877, 90) navodi se kraljev kapelan i pisar prezbiter Mihacije, dok je u prvoj redakciji samo svjedok (br. 4.1). Kapelan, prezbiter Martin poznat je iz isprave o obdarivanju istoga samostana crkvom sv. Petra i Pavla u Obrovcu (CD 1: 131). Spominju se i drugi pisari, prezbiter Teodor (br. 1.8), prezbiter i redovnik Dominik (br. 2.7), a u falsifikatu o opsegu Rapske biskupije đakon Ivan (br. 3.3) s isticanjem da je riječ o kraljevu pisaru (domini regis notarius). O pisarima hrvatskih ranosrednjovjekovnih vladara: Brković 1995. 54 Budući da je tepči(ja) bio kraljev zamjenik u sudskim poslovima, možda je ovo bio posebno imenovani službenik za konkretan sudski spor (Hrvatska enciklopedija 5, 388, s. v. judex curiae regis). Ovome bi se mogao pribrojiti i kraljev parničar (causidicus regis) Ivan spomenut u sumnjivoj ispravi (br. 4.1). 55 Više banova spominje se i u jednome falsifikatu (br. 3.1 = CD 1:

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

bio vrhovni kraljev zastupnik na jezgrenom području države (između Gvozda i Cetine), ali se možda smije pretpostaviti da je naslov bio dodijeljen i upravitelju njezina zapadnoga (tzv. Dalmatinska marka) i sjevernoga dijela (između Gvozda i Drave, buduća srednjovjekovna Slavonija). To bi značilo da je Zvonimir kao ban upravljao tim krajevima u isto vrijeme kad je Gojčo bio banom na matičnome području. Naposljetku je Zvonimir po svemu sudeći zamijenio Gojču (koji je možda i umro), što se nije moglo dogoditi bez privole Petra Krešimira. Uz bana, najviši je dužnosnik bio vojvoda, ujedno i prijestolonasljednik (barem do 1070. godine), kraljev nećak Stjepan koji se u toj časti prvi put spominje u jednome falsifikatu datiranom u kraj 1066. godine (br. 3.2), a posljednji put 1077. godine56 kao bivši „vojvoda Hrvata“, u ispravi koja je sačuvana na talijanskome jeziku, a kojom je samostanu sv. Stjepana Prvomučenika kod Splita darovao dva svoja zemljišta (CD 1: 164-165). Vojvoda nije imao konkretno područje djelovanja nego je bio isključivo vezan za kraljevski dvor. Štoviše, budući da su tri isprave iz rujna 1070./ ožujka 1071. datirane i Zvonimirovim banovanjem (br. 2.4; 2.8; 5.2), čini se da je on po utjecaju još više potisnuo vojvodu Stjepana. Nije moguće sa sigurnošću znati je li ta promjena nastupila jer je Petar Krešimir zaista tako htio ili je bio na to prinuđen. Uz župane, od područnih dužnosnika poznati su podžupan (županov zamjenik) i satnik (sačić, županov pomoćnik u vojnim i sudskim poslovima), dok su neposredne civilne ovlasti u kraljevskim gradovima počivale u rukama suca, a gradščik (kaštelan) je bio zapovjednik utvrde. Iz isprava Krešimirova vremena poznati su ninski sudac Salvislav (br. 1.6) te (po svoj prilici) ninski gradščik Bribigoj (br. 2.5). Poseban je slučaj bio Biograd koji je, uz suca, imao priora kao načelnika grada, baš kao i gradovi bizantske Dalmacije, jednako kao i biskupa. U onodobnim se ispravama spominju biogradski priori Dragoslav (br. 1.1), Drago (br. 1.3) i Andrija (br. 1.6) te sudac Petar (br. 2.9). Među županima iz Krešimirova doba zabilježeni su Prvaneg (br. 1.1), Vjakić (br. 1.6), Vekemir (br. 2.5) i Kuzma (br. 2.5;57 2.8) lučki, Jura(j)na (br. 1.1; 5.1; CD 1: 169) i Petar (CD 1: 130, 13158) sidraški, Adam(i)c (br. 1.5; 90). 56 Ta se isprava obično datira 1078. godinom, no čini se da je u pravu Mandić 1963, 317-319 kad je smješta godinu dana ranije. 57 Bez navođenja županske časti, ali uz dometak lučki. Možda se smije pretpostaviti da je on na položaju župana zamijenio Vekemira s kojim se oko posjeda Suhovare sukobio Radovan unuk Lilikov. Naime, u ispravi se među svjedocima spominje kao tepčija Bolan, a ne Boleslav koji je stao na Vekemirovu stranu, pa su valjda obojica bili smijenjeni. 58 U ispravi o obdarivanju samostana sv. Marije u Zadru crkvom sv. Petra i Pavla u Obrovcu (CD 1: 131) županska čast Petra Semivitova se ne navodi, ali se donosi Slavičina (iako bez naznačene županije), dok je u prethodnoj ispravi o obdarivanju istoga samostana zemljištem u Obrovcu Petar zabilježen kao sidraški župan, a sad Slavica nema nikakav naslov. Prema ispravi br. 2.11, u kojoj se kao braća, uz ovu dvojicu, pojavljuju još i Zovina/Sovina i Desimir, stoji da su potjecali iz grada Nina. Smatra se da su pripadali rodu tzv. potomaka majke bana Godemira

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

1.6; 2.4; 2.6; 2.8; 2.11; 2.13; 4.1; 5.259) ninski, Budic/ Budec (br. 1.6; ujedno i posteljnik) bribirski, Dragomir (br. 1.6) cetinski te, bez naznačene županije, Prodan (br. 2.11; 2.13; 4.160), Slavic (CD 1: 130, 131) i Zidimir (CD 1: 131), kao i Desina (br. 2.4; 2.5; 2.6; 2.11, 2.13, 4.11, 5.161), pored Crmnika (Črmnika) bribirskog (br. 2.5) i Mutimira sidraškog (br. 2.5).62 Od podžupana su u ispravama onoga vremena spomen našli Asdricije (br. 1.8), Grgur (br. 1.8) i Krukena/Krukona/Krukajna (br. 5.1, CD 1: 169; uz 3.1), te Dražen, ali je on zabilježen samo u falsifikatu (br. 3.1), što upućuje na oprez. Od satnika su poznati Sovina/Zovina (br. 2.6; uz 4.163), Saracen (br. 2.5; 2.6; 5.264) te Vekeneg (br. 4.1) koji se u toj službi navodi u sumnjivoj ispravi, ali je možda istovjetan istoimenome darivatelju samostana sv. Marije u Zadru (br. 2.13). Spomen svih ovih dužnosnika i dostojanstvenika jasno upućuje na to da je kraljevska uprava, dvorska i područna, u vrijeme Petra Krešimira IV. bila složena i razgranata. Iako je opravdano pitanje koliko je stvarne kontrole kralj imao, osobito nad županijskim (Ančić 2018, 23-24). 59 U ispravama br. 2.6, 2.8 i 2.11 nije naznačena županija (u br. 4.1 navodi se ninski župan Adam, što je ime i ninskog župana u ispravama iz 1078. godine, CD 1: 161, 163), a zavodljiva je pomisao da bi on bio Adamic sin Dobromirov i brat Rudine i Saracena iz isprave br. 5.2. Klaić 1975, 350, što preuzima i Goldstein 1995, 354, smatra da je ninski župan identičan bratu Zarona Driskevika. 60 U ispravi br. 2.13 spominje se Prodan bez ikakve službe. 61 Isključivo je u jednoj ispravi iz 1070./1071. godine (br. 2.5) zabilježen kao ninski župan, ali se u istoj časti u ispravama iz 1066./1067., 1069., 1070./1071. i 1073./1074. godine (br. 1.5; 1.6; 2.4; 2.13) navodi Adam(i)c, pa je u Desininu slučaju možda riječ o pogrešci. U ispravi br. 2.13 čak stoji samo njegovo ime, bez službe. 62 Ni Crmnik niti Mutimir nisu navedeni sa županskom čašću, ali s obzirom na mjesto među svjedocima, uvriježeno se uzima kako je riječ o županima. S druge strane, županije Vlcina (Vlčina) zatinjskog, Dalica (Dalice) poljičkog i Jakobice zastob(o)rskog (zastobrinjskog) – kako se pohrvaćuju latinski pridjevski oblici u ispravi koji stoje uz imena osoba – nisu poznate, iako se spominju u literaturi (Šišić 1925, 674; Goldstein 1995, 157, uz bilj. 69, 412; Rački 2009, 257). O maloj vjerojatnosti kako je u Dalicovom slučaju riječ o poljičkom županu: Nazor 2005, 245. Otuda se postavlja i pitanje pouzdanosti sačuvanih inačica isprave u vezi sa svim navedenim svjedocima. 63 Riječ je jamačno o istoj osobi koja je zajedno s braćom Desimirom, Petrom Gromelom i Slavicom obdarila samostan sv. Krševana posjedom u Obrovcu (br. 2.11). Budući da je isprava 2.6 vjerojatno također izdana u Biogradu, možda se smije pretpostaviti da je Sovina bio sidraški satnik, što se osobito čini izglednim ima li se na umu da mu je brat Petar bio župan Sidrage. 64 Iako je to tek pretpostavka bez mogućnosti potvrde, možda je on Adamicov brat iz isprave 5.2, a ako je k tome Adamic istoimeni ninski župan (vidi ovdje bilj. 54), Saracen je mogao biti satnik u Ninskoj županiji, pa bi to, uz predmnijevani dvojac Petar i Sovina/Zovina, bio još jedan primjer takve podjele službi u jednoj županiji unutar iste obitelji. Prema Klaić 1975, 350 i Goldstein 1995, 354, uz oslonac na Račkoga (1877, 96) koji rukopisnu riječ driskeuik ispravlja u gradskich, Zaron i njegov brat Adamic iz isprave br. 5.2 bili bi ninski gradščik i ninski župan. No tada se postavlja pitanje zašto bi Zaron, kao niži službenik, bio naveden u redoslijedu svjedoka prije župana kao višeg. Osim toga, ispravak koji je Rački predložio nije opravdan jer se u istoj ispravi pojavljuju još dvije osobe s dvostrukim imenom.

službenicima jer se može utemeljeno pretpostaviti da su pojedine obitelji prisvojile ključne službe, poput – ako je pretpostavka točna – braće Petra i Sovine/Zovine, ipak su odličnici u daljnjemu usponu ovisili o kraljevoj volji. Stoga, uzme li se da je Petrov i Sovinin/Zovinin brat Slavic identičan istoimenome dvorniku, to bi podrazumijevalo da se sa županskoga položaja uspeo na dvorsku službu, a blizina kralju značila je i nove prilike za povlašćivanje, kao u slučaju sokolara Apric(ij)a koji je kralja i njegovu svitu ugostio i počastio te je za to bio obdaren posjedom. Kraljev je vrhovni autoritet načelno bio neupitan. Na to već upućuje okolnost što su njegovi župani prisegnuli uz njega kako bi se opravdao za bratoubojstvo. Ovome bi se dalo pribrojiti i vjerojatnu smjenu dvojice visokih kraljevskih dužnosnika, lučkoga župana Vekemira i tepčije Boleslava koji su pokušali, očito ugledniku, Radovanu unuku Lilikovu otuđiti posjed Suhovaru, ali je kraljevski sud dao njemu za pravo.

vanjem Petra Krešimira IV. (br. 2.3), pokazatelj da ga je smatrao svjetovnim vrhovnikom na području svoje metropolije. Ovo bi se moglo povezati i s pričom Tome Arhiđakona o svećeniku Ulfu koji je, pošavši Papi da od njega ishodi opoziv odluke o ograničenju slavenskoga bogoslužja, primio nalog da se obrati i splitskom nadbiskupu i hrvatskom kralju u vezi s cijelom tom stvari.67 Tu vladarevu povezanost s prvacima dalmatinskoga episkopata potkrepljuje i okolnost što se zadarski biskup Stjepan, čiji je ugled proizlazio otuda što je bio prvosvećenik sjedišta bizantske Dalmacije, također spominje kao svjedok u kraljevskim darovnicama (br. 1.4, 1.6). Poseban su odnos s vladarom imali biogradski biskup kao velesvećenik kraljevskoga grada i hrvatski biskup kao najviši dvorski prelat. Uz gore spomenute hrvatske biskupe, iz vremena Petra Krešimira IV. zasigurno je poznat samo jedan biogradski biskup – Teodozije (br. 1.1; 1.3), a njemu bi po svoj prilici valjalo pridružiti i Prestancija.68

ODNOS S CRKVOM

Zaseban je slučaj spomen ninskoga biskupa Rajnera u ispravi datiranoj 1064./1065. godinom (CD 1: 100). Od Tome Arhiđakona (Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika, 16.14) doznaje se da je Ninska biskupija obnovljena na pokrajinskome crkvenom saboru što ga je sazvao legat Girard, a da ljetopisac u isti mah kaže kako je koncilu, među ostalim glavnim prelatima, pribivao i ninski biskup Formin. Obično se misli da je Rajner Ninski zapravo istoimeni hrvatski biskup koji se pojavljuje u dvije autentične isprave i dvije krivotvorine (br. 1.2; 1.3; 3.1 [inačica 2]; 3.2), ali se hrvatski biskup odvojeno spominje kao sudionik splitskoga koncila u jesen 1075. godine.69 Sve navedeno prije upućuje na

z dostupnih izvora može se zaključiti da je Petar Krešimir IV. njegovao dobre odnose s Crkvom, kako s papinstvom, tako i s mjesnim crkvenim strukturama, te da mu je ona bila važan oslonac u vlasti. Na samom početku vladavine, 1060. godine, zatječe ga se da u nazočnosti legata Majnarda, poslanika pape Nikole II. i s njime kao svjedokom trajnosti darovanja, izdaje ispravu o obdarivanju biogradskoga samostana sv. Ivana Evanđelista otokom Žirjem (br. 1.1). Sačuvane autentične isprave dobro pokazuju u kolikoj je mjeri kralj obdarivao i povlašćivao samostane, kako benediktinaca tako i benediktinki, a za time su se povodili i kraljevski odličnici i drugi uglednici. Ne treba čuditi što je osobitu naklonost iskazivao prema biogradskim samostanima, poglavito sv. Ivana Evanđelista, ali i sv. Tome, budući da su se nalazili u kraljevskoj prijestolnici. No istaknuto mjesto u njegovoj politici podupiranja imali su i zadarski samostani sv. Krševana i sv. Marije,65 a sačuvana je i njegova isprava o obdarivanju samostana sv. Stjepana Prvomučenika na otoku Sustipanu kod Splita. U njoj vladar ističe da su ga na darivanje potaknuli splitski nadbiskup Lovro i opat rečenog samostana Gisilbert, što – ako i jest riječ o općoj frazi – ipak svjedoči o tome da su crkveni velikodostojnici stajali u neposrednoj vezi s vladarom. Ovo posebno vrijedi za nadbiskupa Lovru, glavnoga predstavnika Crkve u Dalmaciji i uzdanicu reformnoga papinstva. Osim u već spomenutoj vladarskoj darovnici (br. 1.8), on se kao svjedok pojavljuje u još dvije (br. 1.1; 1.2),66 a i vlastitu darovnicu datirao je kralje65 Dobro je napomenuti da se u darovnici samostanu sv. Marije za zemljoposjed u Tokinji spominje kako je riječ o kraljevskoj zemlji, odnosno kraljevskih kmetova (regales servi), tj. oni je obrađuju, pa su ovim darovanjem i oni potpali pod samostan. Vidi i Budak 2018, 274. 66 I u dvjema privatnim ispravama spominje se Lovro, ali bez ikakve naznake položaja. U poretku svjedoka je u prvoj ispravi (br. 2.4) naveden na drugome mjestu, poslije kapelana Petra, a pri-

je župana Desine, dok je u drugoj (br. 2.6) na prvome mjestu prije župana Desine, a kapelan Petar stavljen je čak na šesto mjesto. 67 Toma Arhiđakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika, 16.9. Vidi i ovdje bilj. 19. 68 Još jedan biogradski biskup imenom Dabro zabilježen je u krivotvorini datiranoj 1066. godinom (br. 3.2), dok je biogradski biskup Prestancije iz falsifikata koji tobože potječe iz 950. godine (br. 3.4) vjerojatno istovjetan istoimenome biogradskom biskupu prvi put zasigurno zasvjedočenom u dvjema ispravama nakon vremena Petra Krešimira IV. (CD 1: 138, 145). Toma Arhiđakon Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika, 16.14 navodi biogradskog biskupa Teodozija među sufraganima splitskoga nadbiskupa koji su se odazvali pozivu papinskoga legata Girarda na koncil potkraj 1075. godine, ali je pogriješio jer je na biskupskoj stolici u veljači 1076. već sjedio Prestancije (CD 1: 138), a to je prekratak rok za takvu promjenu (vidi i Matijević Sokol 2002, 133, 149-150, 259). Stoga bi se možda smjelo pretpostaviti da je Prestancije biskupom postao na samom kraju vladavine Petra Krešimira. 69 Pregled mišljenja i izvorne građe: Strika 2014, 37-41, koji zaključuje da je Toma hotimično prikazao da je Ninska biskupija obnovljena tek na splitskome koncilu potkraj 1075. godine, dok se to dogodilo ranije, a koncil je tu činjenicu samo potvrdio (isto, 41-42). Da je Ninska biskupija oživljena pod Petrom Krešimirom, smatrala je i Klaić 1975, 357, 358; Klaić 1990, 109.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

to da je Ninska biskupija obnovljena ranije, možda na koncilu 1064./1065. godine, a po svoj prilici na zahtjev samoga kralja. Na koncilu 1075. godine tako je mogao biti samo službeno potvrđen u međuvremenu izabrani novi ninski biskup Formin zabilježen i u veljači 1076. godine (CD 1: 138). On je biskupom postao također vjerojatno potkraj vladavine Petra Krešimira IV. Ako je ispravan zaključak da je Ninska biskupija opet uspostavljena tijekom njegova kraljevanja, to je samo dodatna potvrda kako je vladar uživao povjerenje pape Aleksandra II. Pridoda li se i mogućnost da je osnutak Biogradske biskupije, čiji je prvi poznati biskup upravo iz ovoga vremena, povezan s Petrom Krešimirom,70 nameće se zaključak da je kralj uz papinsku pomoć uspješno uzdizao položaj vlastitih gradova, ničim ne osporavajući nadležnost splitskog nadbiskupa – tako je, uz onu osorskoga biskupa (CD 1: 100-101), poznata zakletva o poslušnosti nadbiskupu Lovri Splitskome hrvatskoga biskupa Grgura (CD 1: 133), a iz kasnijega vremena i zadarskoga i krčkoga biskupa (CD 1: 187, 203) – pa je u svojim potezima očito mogao računati na potporu splitskoga metropolita. Ovo je zoran, premda neizravan, dokaz da se Petar Krešimir IV. ni na koji način nije suprotstavljao reformnim nastojanjima mjesnoga predvodnika Crkve niti samih papâ. Papa mu je uostalom bio omogućio da sa sebe spere ljagu bratoubojstva. Prihvati li se da opaska u Korčulanskome kodeksu (papa Aleksandar II., 30) kako je kralj ponovno stekao vlast u Hrvatskoj „od svetoga Petra apostola“, drugim riječima, kraljevstvo bi sada dobio kao papinsko leno,71 zrcali stvarne okolnosti, blizak odnos Petra Krešimira s papinstvom zasnivao se na njegovome formalnom podlaganju Papi. Znači li to da ga je Papa pretvorio u svojega vazala, teško je sa sigurnošću tvrditi, iako bi se možda smjelo pretpostaviti da je Rimska kurija tako poimala novonastalo stanje, dok je dvor hrvatskoga kralja na to mogao gledati drukčije.72 Naime, u izvorima nema naznaka da se Petar Krešimir smatrao obveznim Papi ili zavisnim o njemu, nego u ispravama ističe da kraljuje Božjom milošću, odnosno providnošću, dakle, potpuno je 70 Za vjerojatan osnutak Biogradske biskupije u doba Petra Krešimira: Matijević Sokol 2003, 63, bilj. 12. Doduše, Šišić 1925, 500 osnutak biskupije (a s njim i postavljanje priora) povezuje s vladavinom oca, odnosno djeda Petra Krešimira IV. Vedriš 2015, 217 pak njezino ustrojavanje datira 1059. godinom. 71 Ovo ne znači da je kralj i u jednome času izgubio prijestolje, nego je odraz papinskoga shvaćanja vlastitoga autoriteta u skladu s učenjem o papinskoj prevlasti i monarhijskoj vlasti koje se oblikovalo u ovome vremenu. Barada 1957, 187 pomišljao je da je Petar Krešimir bio udaren crkvenim izopćenjem ili interdiktom te da je time njegovoj vlasti oduzeta zakonitost, što je već odbacio Margetić 2000c, 84-86. On je predložio da ga je privremeno, uz pomoć Bizanta, zbacio brat Gojslav kojega je zatim uklonio dok formalnopravno nije bio kralj (isto, 88). I jedno i drugo su konstrukcije, druga nadasve složena, koje se nikako ne mogu potvrditi u izvorima. 72 Margetić 2000c, 88-89. Vidi i Budak 2018, 231. Na primjer, Zvonimir izrijekom spominje da ga je na kraljevsko prijestolje postavio Papa (CD 1: 180, 181).

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

samostalan.73 U svakom slučaju, može se zaključiti kako se Papa poslužio kraljevom neprilikom ne bi li ga što snažnije vezao uz sebe i svoju reformnu politiku. Ovo nije značilo stvarno vladarevo pokoravanje Papi, ali je pretvorilo Petra Krešimira u papinskoga saveznika, što je on jednako tako znao i mogao iskoristiti za vlastite ciljeve.

ŠIRENJE DRŽAVE

ajistaknutije mjesto među hrvatskim ranosrednjovjekovnim vladarima Petar Krešimir zaslužio je već ustaljenim shvaćanjem da je za njegove vladavine Hrvatsko Kraljevstvo doživjelo teritorijalno proširenje. Polazište za ovo mišljenje iskaz je u darovnici za Maon o tome kako je „svemogući Bog proširio naše kraljevstvo na kopnu i moru“, a otok koji vladar daruje naziva se „naš vlastiti otok smješten u našemu dalmatinskom moru“ (br. 1.6). U povjesništvu se na različite načine tumačilo na što bi se teritorijalno proširenje moglo odnositi. Među prvim objašnjenjima bilo je da je riječ o bizantskoj Dalmaciji, dok su drugi mislili da je u pitanju tzv. Neretvanska kneževina. Trećima se doimalo da rješenje leži u proširenju jednako na bizantsku Dalmaciju kao i na pojedine dijelove Panonije i Bosne. Četvrti su pak pomišljali da izričaj pokriva prostorno širenje i prema istočnome Jadranu i prema kontinentalnom zaleđu, pa bi to obuhvatilo i područje u Slavoniji koje je držao Zvonimir i dalmatinske gradove koji su bili pod bizantskim vrhovništvom.74 Na kraju, nakon više od stoljeća razmatranja ove teme može se jedino zaključiti da je hrvatska država u doba Petra Krešimira IV. bila prostorno šira negoli prije, ali što točno podrazumijevaju riječi iz darovnice, ne može se sa sigurnošću utvrditi. Ipak, moguće je isključiti pojedina područja koja su se dosad redovito uzimala u obzir. Argumenata da je Bosna, makar i dijelom, ušla u sastav hrvatske države zapravo nema jer se mišljenje temelji jedino na pretpostavci da se čast bosanskoga bana, poznata iz 12. stoljeća, navodno bila ukorijenila pod hrvatskim utjecajem kad se oblast nalazila pod vlašću hrvatskog vladara (iz razmatranja treba isključiti fantastičan prikaz u Ljetopisu popa Dukljanina, 29). Ne postoje niti pravi dokazi da je u drugoj polovini 73 Vidi gore primjere u poglavlju „Kralj Hrvatâ i Dalmatinaca ili kralj Hrvatske i Dalmacije“. 74 Bizantska Dalmacija: Rački 1874, 91-99 (dalje u tekstu slika mnogo širi prostor pod vlašću Petra Krešimira, od Drave i Dunava do Jadrana, isto, 99-102). Neretvanska kneževina: Klaić 1899, 106-107; Budak 2018, 230-231. Ančić 2011a, osobito 257-259, 270-275, uz Ančić 2011b, napose 41-42, smatra Neretvansku kneževinu povjesničarskim konstruktom za oblast poznatu pod nazivom Humsko kneštvo ili Humska zemlja. Slavonija i bizantska Dalmacija: Raukar 1997, 47. Bizantska Dalmacija, Slavonija i dio Bosne: Šišić 1925, 522-524, 526-530; Goldstein 1995, 389-390; Birin 2015, 61. Pregled starijih mišljenja: Novak 1969, 429-435; Margetić 2000c, 89-90 (s posebnim obzirom na značenje naslova kralja Hrvatske i Dalmacije u kontekstu širenja hrvatske države).

Slika 9: „Maksimalistički“ opseg. Karta kraljevstva Hrvatske i Dalmacije u doba Petra Krešimira IV. iz knjige Ferde Šišića, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara (Zagreb 1925.) 11. stoljeća vlast hrvatskih kraljeva sezala u priobalju istočno od Cetine, pa je vjerojatno da širenjem nije obuhvaćena tzv. Neretvanska kneževina.75 Slavonija, odnosno područje od Gvozda do Drave, prihvati li se da je njime upravljao Zvonimir, teško da je također moglo biti mišljeno jer izvori ni najmanje ne ukazuju na to da je ono smatrano integralnim dijelom kraljevstva. Napokon, ako je i točna pretpostavka da je Zvonimir njime upravljao kao ban, ništa se ne zna o tome kako je uopće došao na taj položaj. Ništa jasnije nisu prilike ni s tzv. Dalmatinskom markom jer bi iz kroničarskoga zapisa proizlazilo da je ona – koji god prostor da je pokrivala – bila prethodno pod vlašću hrvatskoga kralja (bez obzira na to što se kraljevski naslov pridaje Zvonimiru) ako je točno da ju je zaposjeo istarsko-kranjski markgrof Ulrik I. 75 Doduše, Toma Arhiđakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika, 13.4 kaže da se Hrvatsko Kraljevstvo (potkraj 10. i u 11. stoljeću) prostiralo od Delmina (Duvna?) na istoku do Karintije (Koruške) na zapadu i do Dunava na sjeveru pa jadranskim uzobaljem od Stridona na granici Dalmacije i Istre s cijelom Maronijom (možda otočni dio splitske nadbiskupije) i Humskom kneževinom. No on pred svojim očima ima sebi suvremenu situaciju prostora koji bi potpadao pod Hrvatsko Kraljevstvo, a na koji bi u crkvenoupravnom smislu staro pravo polagala splitska metropolija (vidi i Matijević Sokol 2002, 251).

kad se pridružio pohodu koji je 1063. godine poveo rimsko-njemački kralj Henrik IV. da bi svojemu svaku Salomonu Arpadoviću osigurao ugarsko prijestolje.76 Kada i u kojim okolnostima bi se dogodilo to pretpostavljeno protezanje vlasti hrvatskoga kralja, pa makar i naslovno pomisli li se da bi ga možda u vlastitom aranžmanu bio proveo Zvonimir, nije moguće znati. Na to bi li ugarska intervencija kojom je, smatra se, bar dio izgubljenoga prema ljetopiščevu svjedočanstvu (ako mu povjerujemo) bio vraćen, dala poticaj Petru Krešimiru da govori o širenju svojega kraljevstva na kopnu, jednako tako se ne može odgovoriti. Možda bi se smjelo reći da je to malo vjerojatno prisjetimo li se pobjedonosnog ozračja teksta isprave, jer bi to značilo da se kralj kitio tuđim perjem. Na kraju, najizglednijom se čini pretpostavka da je iskaz ponajprije ciljao na istočnojadransko priobalje i otoke.

S BIZANTOM ILI PROTIV NJEGA?

edno od temeljnih pitanja vladavine Petra Krešimira IV., ali i nemaloga broja njegovih prethodnika na prijestolju, odnos je prema Bizantskome Carstvu, osobito stoga što su se spomenuta teritorijalna proširenja morala dogoditi nauštrb bizantskih interesa 76 Engel 2001, 31.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Slika 10: „Minimalistički“ opseg. Karta kraljevstva Hrvatske i Dalmacije u doba Petra Krešimira IV. iz knjige Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku (oko 550 – oko 1150), uredila Zrinka Nikolić Jakus (Zagreb 2015., str. 62) na istočnome Jadranu. Samo Carstvo već je dugo vremena bilo u uzmicanju na objema jadranskim obalama, unatoč pokušajima nekih careva da osnaže bizantsku nazočnost i zaštite carske pozicije, što je djed Petra Krešimira IV., Krešimir III., osobno iskusio kad mu je bizantski vojskovođa zarobio suprugu. U hrvatskom povjesništvu u proteklih gotovo stoljeće i pol raznoliko je bio ocjenjivan odnos Petra Krešimira prema Bizantu, od toga da je kralj dobio Dalmaciju na upravu od bizantskoga dvora, a da nije povrijedio vrhovnu carsku vlast nego je ovo proširenje ostvario mirnim putem, preko toga da je nametnuo vrhovništvo bizantskoj Dalmaciji uslijed dugoga procesa postupnoga ovladavanja koji je s jedne strane bio obilježen razgradnjom bizantske vlasti, a s druge međuprožimanjem hrvatskoga i bizantskoga područja koji nije isključivao niti suradnju između hrvatskoga vladara i predstavnika bizantske uprave, do toga da se od samih početaka

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

vladavine Petar Krešimir okrenuo protiv Bizanta te proširio vlast nad Dalmacijom iskorištavajući njegovu slabost.77 Sačuvane isprave prije upućuju na suživot dvaju svjetovnih političkih čimbenika na istočnome Jadranu, hrvatske države i bizantske pokrajine u uzmicanju. Otuda su i gradovi bizantske Dalmacije bili spremni sve više se približiti hrvatskome kralju koji je uživao i potporu crkvenih struktura, a da nisu gubili iz vida bizantsko vrhovništvo kao svojevrsno krovno jamstvo samostalnosti. Ovo bi se dalo zaključiti po tome što su isprave povezane s gradskim općinama na nominalno bizantskom području u pravilu datirane po bizantskom caru i hrvatskom kralju koji je u hijerarhijskom smislu zacijelo shvaćen kao svojevrstan zastupnik carske vlasti (br. 2.1: 77 Rački 1874, 94-95; Šišić 1925, 522. Goldstein 1995, 351; Goldstein 2001, 386-387; Goldstein 2003, 35-36. Birin 2015, 61-62; Budak 2018, 230-231.

Rab; 2.4: Zadar; 2.5: Zadar; 2.6: Zadar; 2.7: Zadar;78 2.8: Zadar), iako u tome ima odstupanja. Tako je Cika svoju ispravu o osnutku samostana radije datirala po hrvatskom kralju, zadarskom biskupu i zadarskom prioru (br. 2.2), splitski nadbiskup Lovro samo po hrvatskom kralju (br. 2.3), a kesenska (paška) komuna po hrvatskom kralju i rapskom biskupu (br. 2.10). I dvije cjelovito sačuvane darovnice također namijenjene zadarskome samostanu kao i gore navedene koje su imale dataciju po bizantskom caru i hrvatskom kralju, nisu vremenski bile određene carskom vladavinom, nego prva hrvatskim kraljem i zadarskim biskupom (br. 2.11), a druga hrvatskim kraljem, banom, zadarskim biskupom i ninskim županom (br. 2.13). Možda je odstupanje bilo posljedica bliskih odnosa zadarskih Madijevaca i hrvatskih Trpimirovića, pa se tako i u popisu zemljišta koje je opatica Cika kupila za svoj samostan spominju kao kronološke odrednice jedino hrvatski kralj i ban (br. 5.2), dok je nešto ranija izjava opata sv. Krševana Petra o stjecanju posjeda u Diklu i na Pašmanu datirana po bizantskom caru i zadarskom prioru i dalmatinskom katepanu (br. 5.1), gotovo kao oprekom dvojcu hrvatski kralj/hrvatski ban. Bliskost, ali politička, možda bi bila razlogom zašto je splitski nadbiskup odabrao u dataciju staviti samo hrvatskog kralja, ali je to već manje jasno u slučaju kesenske komune, osim ako taj čin nije bio svojevrsna samopokora općine koja se u prvi mah protivila osnutku samostana sv. Mihovila na Susku, a koji je možda bio zadužbina Petra Krešimira (ukažemo li povjerenje mnogo kasnije zabilježenoj tradiciji iz rukopisa Montekasinske kronike), toga postojanog promicatelja benediktinaca i podupiratelja crkvene reforme. U takve se podržavatelje uostalom ubrajao i rapski biskup Drago, čija je isprava o osnutku samostana sv. Petra ujedno i najranija sačuvana u kojoj se spominje Petar Krešimir (samo kao Petar, što zacijelo nije slučajno s obzirom na ime samostana), a datirana je i po caru i po kralju. Još dvije isprave u svojoj dataciji spominju bizantskoga cara (br. 3.1; 3.2), ali su to krivotvorine, što je utoliko bjelodanije jer bi ih izdao Petar Krešimir, a da pritom nijedna njegova autentična povelja ne navodi bizantskog cara kao vremensku odrednicu. Pa ipak, možda bi ih se u ovom obliku smjelo smatrati dalekim odjekom predaje koja je željela umanjiti ulogu Petra Krešimira. Štoviše, dok jedna isključivo bilježi cara (br. 3.2), i to upravo ona koja se tiče samostana opatice Cike (a ona je, kao što smo vidjeli, svoje isprave upravo datirala hrvatskim vladarom), druga na prvome mjestu ima čak Papu (br. 3.1), dok još jedan falsifikat u dataciji donosi samo rimskoga prvosvećenika (br. 3.3), pa kao da time aludira na kraljevu podložnost poglavaru Zapadne Crkve (tako neke isprave iz Zvonimirova vremena zaista u dataciji 78 U sačuvanom obliku ova isprava nema datacije, ali se navodi sklop u to vrijeme, što se odnosi na prethodnu ispravu koja je datirana bizantskim carem i hrvatskim kraljem. Vrijedi istaknuti da je ona bila sastavljena u kraljevskom Biogradu u nazočnosti Petra Krešimira, iako je u dataciji nosila ime bizantskog cara.

na prvome mjestu navode papu, CD 1: 146, br. 113; 147, br. 114, br. 115; 159, br. 124 [krivotvorina], a u trima se prije kralja navodi splitski nadbiskup Lovro, CD 1: 172, br. 136; 179, br. 137; 184, br. 142). Na suživljenost dva formalno odvojena politička svijeta upućuje i to što su u Zadar, da posvjedoče obdarivanje samostana sv. Krševana, došli visoki kraljevski dužnosnici (dva župana), a samu je ispravu sastavio kraljevski pisar, redovnik Adam (br. 2.8). Jednako su tako i najviši zadarski uglednici (trojica priora i jedan sudac) stigli u Nin da, u nazočnosti samoga kralja, budu svjedoci za novo darovanje u korist spomenutoga zadarskog samostana, dok je pisar ponovno bio redovnik Adam (br. 2.11). Oba pravna čina ukazuju i na isprepletenost interesa i na rođačku povezanost pripadnikâ hrvatske i dalmatinske elite.79 Čini se da bizantska vlast nije na te bliske veze između hrvatske kraljevske obitelji i aristokracije s jedne strane i najistaknutijih zadarskih patricijskih obitelji s druge strane gledala s osobitim zazorom. Naime, premda su u šezdesetim godinama 11. stoljeća prisutni u Zadru novi dužnosnici koji očito nisu bili povezani s Madijevcima – Nikola, prior, isprva strateg, a potom i katepan (zabilježen 1064./1065.) te Lav/Leon, prior i katepan (zabilježen 1067. i 1069.)80 – ne vidi se promjena politike, nego dalmatinskoga katepana čak nalazimo u ulozi svjedoka u kraljevskoj darovnici za otok Maon (br. 1.6). K tome, ako je zbog obnove Ninske i osnutka Biogradske biskupije kojim mu je bilo umanjeno dijecezansko područje (ovo ističe Toma Arhiđakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika, 15.3), zadarski biskup i bio nezadovoljan, nema pokazatelja zategnutih odnosa budući da se i on pojavljuje kao svjedok u kraljevskoj darovnici (br. 1.6). Sve u svemu, ništa stvarno ne upućuje na to da bi bilo Petar Krešimir bilo Bizant zauzeli uzajamno neprijateljski stav, unatoč tome što je hrvatski kralj sebe okitio vladarskim naslovom kojim je istaknuo prava i na Dalmaciju (napokon, on je i bez bizantske Dalmacije vladao prostranim dijelovima nekadašnje, rimskodobne Dalmacije). Stoga valja odbaciti mišljenje, koje ionako ne počiva na čvrstom dokaznom gradivu, da je Petar Krešimir djelatno (ili bilo kako) podržao protubizantsku pobunu Georgija Vojtjeha. Mnogo više negoli poništitelj bizantskih tekovina bio je on nasljedovatelj bizantskih koncepcija vlasti, kao što je primijećeno u vezi s njegovom tvrdnjom o proširenju kraljevstva na kopnu i na moru te svojatanjem Jadranskoga mora.81 Iz navedenoga prije bi se dalo zaključiti da je njegovao dobre odnose s Carstvom i da nije izravno niti otvoreno ugrožavao carske interese koji su ionako bili poglavito ideološke naravi jer su gradovi bizantske Dalmacije, 79 U oba navrata bili su uključeni članovi obitelji Madijevaca s kojima je u srodstvu stajao sâm kralj (vidi gore bilj. 40 i osnovni tekst), dok su darivatelji braća Ninjani bili rođaci i Madijevaca i druge znamenite zadarske obitelji, one priora Andrije (Ančić 2018, 22-25; uz Nikolić 2005, 6, 12). 80 Gračanin 2015, 509-510. 81 Goldstein 1995, 388-389; Goldstein 2003, 36.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

upućeni, kao dio područja na krajnjoj periferiji, uglavnom sami na sebe, imali visoku razinu samostalnosti prema središtu. Vlastite je ciljeve u Dalmaciji kralj nastojao ostvariti oslanjanjem na Crkvu i zbližavanjem s predstavnicima dalmatinske elite.

NESTANAK S POVIJESNE POZORNICE

raj vladavine Petra Krešimira IV. povezan je s nedoumicom jer se posljednji put sigurno spominje u ispravi datiranoj 1073. godinom (br. 2.13), ali budući da je datacija izvedena po firentinskome računanju, to uključuje vrijeme od 25. ožujka 1073. do 24. ožujka 1074. godine. U starijemu hrvatskom povjesništvu smatralo se da je umro prirodnom smrću.82 No, kao što je već istaknuto, ustalilo se mišljenje da je upravo on neimenovani hrvatski kralj o kojemu se u ispravi papinskog legata, nadbiskupa Girarda Sipontskoga iz studenoga 1075. kaže da ga je zarobio grof Amiko (CD 1: 136). Budući da vrela ne pružaju valjanu osnovu za drukčije tumačenje, zaista treba uzeti kako je Petar Krešimir vladavinu završio kao zarobljenik normanskoga vojskovođe. Dakako, odmah se postavlja pitanje zašto i u kojim okolnostima je normanski ratovođa krenuo u Dalmaciju. Suvremeno vrelo tek kaže kako je to učinio bez znanja svojega nominalnog vrhovnika, vojvode Roberta Gviskarda (Vilim Apuljanin, Djela Roberta Gviskarda, 3, 393-395), koji je prethodno njega i druge normanske buntovnike porazio u pobuni 1072./1073. godine.83 No isprava od 8. veljače 1076., koja se bavi prisegom predstavnika gradova Splita, Trogira, Zadra i Biograda mletačkome duždu Dominiku Silviju (CD 1: 137-138), upućuje na to da je Amiko dobio poziv jer teško da su u njoj spomenuti Normani neki drugi, a ne on i njegovi ljudi. Sljedeće pitanje koje se postavlja glasi tko je zaista pozvao normanskoga vojskovođu. Izričaj u ispravi s tim u vezi nije sasvim bjelodan budući da se gradski prvaci obvezuju „neka se od ovoga dana pa nadalje nitko od naših građana ne usudi dovoditi Normane ni tuđince u Dalmaciju bilo sam bilo čijom god spletkom“. Ta se obveza shvaća ozbiljno jer se u nastavku navodi da „bude li se otkrio počinitelj ovoga zločina, a ne bude se mogao valjano opravdati, neka izgubi svoj život i sve što posjeduje na ovome svijetu, pola za duždevu riznicu, pola građanima u gradu gdje počinitelj bude otkriven“. U povjesništvu su bila iznesena tri osnovna mišljenja o tome kako su se Normani zatekli na istočnoj obali Jadrana. Prema prvome, bio je to pothvat temeljen na savezu između normanskoga vojskovođe i dalmatinskih 82 Smičiklas 1882, 250; Klaić 1899, 111 (on čak spominje da je pokopan u crkvi na Solinskom ili Kliškom polju, ali je to domišljanje zasnovano tek na pretpostavci da se izraz iz darovnice za Maon in Elisio campo, „na Elizejskom polju“, gdje se kaže da počiva otac Petra Krešimira, treba čitati in Clisio campo, „na Kliškome polju“, što je neutemeljeno; CD 1: 114, br. 82, bilj. 1); Šišić 1925, 536 (prema njemu, kralj je umro polovinom 1074. godine). 83 Za pojedinosti: Loud 2000, 237-245.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

gradova, prema drugome, normanski je poslodavac bio papa Grgur VII. kojemu bi zasmetalo nastojanje Petra Krešimira da se oslobodi papinskoga pokroviteljstva, a prema trećemu, Amiko je u službi Bizanta napao kralja koji je zabacio carsko vrhovništvo i prisvojio neke dalmatinske gradove.84 Navedenim mišljenjima mogu se pribrojiti još dva, jedno da su Normani bili privučeni mogućnošću pljačke, a drugo da je Amiko namjeravao stvoriti neovisno uporište na istočnome Jadranu.85 Međutim, time se u oba slučaja inicijativa za pohod pridjeljuje samim Normanima, što se kosi s onime što je poznato iz vrela. S obzirom na nedostatak izvornih podataka, teško će se naći zadovoljavajući odgovor zašto i u kojim je točno okolnostima Petar Krešimir IV. nestao s povijesne pozornice jer ni nakon što su se već toliki istraživači pothvatili toga pitanja, ne može se reći ništa više nego da su iznesene brojne, više ili manje uvjerljive, postavke. Držimo li se strogo toga što piše u dostupnoj građi, grof Amiko se u dalmatinski pothvat upustio na svoju ruku, bez znanja vojvode Roberta Gviskarda kojemu je dugovao lensku poslušnost. Riječi Vilima Apuljanina da je Robert Gviskard mrzio Amika zbog njegovoga postupka, mogle bi se protumačiti kao da skrivaju dublje značenje, pa da je grof na neki način pomrsio vojvodi račune. Ali jednako tako bi mogle samo biti pjesnički uobličen izraz koji odražava predodžbu o vojvodinu nezadovoljstvu problematičnim vazalom koji se nikako nije želio upokoriti. Amiko bi teško samo tako napao drugu državu – jer o tome je bila riječ – da nije imao poticaj i zaleđe. I jedno i drugo je dobio, ako je opet suditi po onome što kažu izvori, od četiriju dalmatinskih gradova, ujedno i ključnih gradskih središta na istočnome Jadranu, Splita, Trogira, Zadra i Biograda, od kojih je posljednji bio kraljevski grad, jedna od prijestolnica Petra Krešimira. K tome su prisegu čelnikâ gradova potvrdili splitski nadbiskup, ninski i biogradski biskup te opat benediktinskoga samostana sv. Bartolomeja Ivan, sve odreda kralju vrlo bliski ljudi. Biogradski biskup i ninski biskup su vjerojatno upravo njemu zahvaljivali što imaju svoje dijeceze. Čini se da izričaj kako nijedan građanin iz spomenutih gradova neće „bilo sam bilo čijom god spletkom“ pozivati Normane ili tuđince u Dalmaciju zavređuje posebnu pozornost, poglavito drugi dio koji sadrži riječ spletka (latinski ingenium, što napose u srednjovjekovnom latinitetu znači i smicalicu, lukavstvo, makinaciju, podmuklost). Već sama činjenica da je hrvatski kralj uopće bio zarobljen, a posebno u sprezi s izrazom spletka, nameće zaključak da je na djelu bila zavjera. Jesu li se možda sama čelništva gradova odlučila na takav potez zbog toga što im je Petar Krešimir počeo ugrožavati autonomiju? Izvori o tome šute. Uostalom, za uspješan udar, osobito protiv vladara, mnogo toga moralo se 84 Klaić 1975, 383-383; uz Birin 2015, 63. Margetić 1987, 82-83; Margetić 2000a, 362-363. Budak 2018, 232. 85 Goldstein 1995, 399-400. Nikolić Jakus 2015, 577.

poklopiti. Možda bi stoga trebalo radije pomišljati na dvorski prevrat, za koji je zbog dodira i veza s drugom obalom Jadrana zacijelo bila potrebna i pomoć gradskih uglednikâ.86 Dobitnik toga prevrata bio je ban Zvonimir koji je zaista postao novim kraljem, prethodno uzevši prijestolonasljednički naslov vojvode (CD 1: 139). Možda se činjenica što se za potvrdu kraljevskoga položaja obratio Papi, moravši pristati na formalno vazalsko podlaganje, može dodatno pojasniti upravo okolnošću što se prijenos vlasti nije odigrao sasvim zakonito. Vojvoda Stjepan Trpimirović također je bio natjeran na odricanje od vojvodske časti i na povlačenje u samostan kako bi se osigurao Zvonimirov položaj (CD 1: 164165). Osim toga, izuzevši hrvatskoga biskupa Grgura, na početku Zvonimirove vladavine pojavljuju se novi visoki dvorski i područni dužnosnici, pa bi to moglo upućivati na smjenu službenikâ Petra Krešimira. Tako se 1076. godine, neposredno nakon krunidbe, spominju tepči(ja) Dominik (Bribirski), hlijevanski župan Dobric, cetinski župan Pribin te župani Kirna i Ljubomir (CD 1: 142). Bilo bi zavodljivo pomišljati da je Madijevac Drago II. upravo u ovome vremenu doživio barem dio onih „velebrojnih pogibli i muka“ o kojima, tada već kao starac, govori u ispravi iz studenoga 1095., a „koje je pretrpio od naših stanovnika i divljaštva različitih ljudi“ (CD 1: 205), jer bi kao kraljevski rođak bio sumnjiv tijekom promjene režima.87 Sve u svemu, izgleda da je grof Amiko sa svojim normanskim ratnicima tek poslužio kao sredstvo da se odstrani vladar koji je postao smetnja skupini moćnika u vlastitoj državi. Moguće je da i to objašnjava činjenicu što se poslije za Petra Krešimira nije više čulo jer ga je trebalo maknuti, pa otkupnina zacijelo nije niti bila u planu. Napokon, Amiko i njegovi su za obavljenu uslugu zasigurno bili plaćeni. S obzirom na općenite uvjete plovidbe morem, valja pomišljati kako se prepad zbio u proljeće i ljeto, što bi se poklapalo i s predajom o normanskoj opsadi Raba, iako je i cijelu priču sasvim lako odbaciti kao izmišljotinu s ciljem da uzveliča sveca. S druge strane, možda su zaista Normani napali Rab, odlučivši istom prigodom zaradu najamnika upotpuniti pljačkom, ali im se to izjalovilo. Kako je Petar Krešimir pao u zarobljeništvo, nemoguće je znati. Čini se da je posljednje boravio u Biogradu i možda je upravo taj grad bio prizorište njegova pada. Ako je tomu tako, ne bi čudilo što je Zvonimir radije stolovao u unutrašnjosti, u Kninu (CD 1: 167) i na kraljevskome posjedu u današnjoj Biskupiji (CD 1: 170), kloneći se obalnih gradova kojima su napadači s mora imali lakši pristup. Izgleda da se potkraj 1075. još nije znalo je li mrtav jer se u ispravi iz studenoga spominje samo njegovo zarobljavanje. No po svoj je prilici do veljače sljedeće godine, kad je u svoj pohod kretao 86 O kontaktima između dviju jadranskih obala, Dalmacije i južne Italije, u ranome srednjem vijeku: Nikolić Jakus 2015, 570-573. 87 U svjetlu toga ne bi bilo slučajno što se baš 1075. i 1076. godine u Zadru kao jedini prior spominje Kandid (CD 1: 138, 153).

mletački dužd, to već bilo poznato. Ako se uzme da je Petra Krešimira Amiko poveo sa sobom, možda je svrgnuti kralj svoje završne dane proveo u grofovom uporištu Molfetti u Apuliji (Giovanazzo mu je još 1073. godine bio oduzeo Robert Gviskard). No to zacijelo nije dugo trajalo jer bi privuklo Gviskardovu pozornost. Dužd je pak, kako se čini, stigao do Dalmacije u ulozi zastupnika bizantske vlasti, što je vidljivo po isticanju njegova naslova carskoga proedra (riječ je bila o visokoj počasnoj tituli), ali i kao predstavnik mletačkih interesa nasuprot hrvatskima budući da se okitio naslovom dužda Venecije i Dalmacije.88 Petar Krešimir uklonjen je s vlasti nakon što je na prijestolju proveo više od desetljeća i pol. Kraj vladavine tako priziva pitanje o njezinu početku koji valja staviti prije veljače 1060., prema dataciji najranije njegove isprave (br. 1.1). S tim u vezi potrebno je kazati da Toma Arhiđakon (Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika, 16.16) kaže kako je Lovro službu splitskoga nadbiskupa obnašao od 1060. godine u doba bizantskoga cara Mihaela (VII.) te kraljeva Stjepana, (Petra) Krešimira i Zvonimira. Taj je poredak hrvatskih vladara neke istraživače naveo na tvrdnju da je tu riječ o kralju Stjepanu II., ocu Petra Krešimira IV., što bi značilo da je on vladao do 1060. godine te bi se smjena na prijestolju zbila na njezinu samom početku.89 No podrobnija analiza Tomina teksta i izvora kojima se poslužio prije upućuje na to da Stjepan iz ovoga niza nije Stjepan II. nego Stjepan III., pa bi poredak vladara bio preokrenut.90 Stoga je izglednije početak vladavine Petra Krešimira IV. staviti u 1059. godinu.

RIJEČ-DVIJE UMJESTO ZAKLJUČKA

vdje provedeno pomnije razmatranje raznovrsnih mišljenja o Petru Krešimiru IV. i njegovoj vladavini koja su dosad u povjesništvu iznesena, pokazuje izuzetno bogatstvo pretpostavki. To je posljedica već istaknutih manjkavosti izvorne građe i nadahnutosti ispitivača prošlosti prepuštenih domišljanju (uključujući i autora ovih redaka), pri čemu mnogo toga ovisi o tome koja se pitanja i kako postavljaju. Istraživač treba biti spreman na to da ne postoji samo jedno rješenje niti su ponuđeni odgovori konačni. A da se uvijek iznova postavljaju pitanja, traže rješenja i nude odgovori, Petar Krešimir IV. je svakako zavrijedio. Tako se i ovaj članak pridružuje toj vječitoj potrazi za što vjernijom i uvjerljivijom povijesnom rekonstrukcijom davno prohujalih vremena na koja je svoj pečat utisnuo ovaj hrvatski kralj, čija je vladavina bila izuzetna po mnogočemu, pa i po tome što se tada prvi put iz magli nedohvatne prošlosti promolio grad Šibenik. 88 Vidi i Margetić 1987, 84-85; Goldstein 1995, 350; Goldstein 2001, 388; Budak 2018, 232. 89 Budak 2018, 254. 90 Matijević Sokol 2002, 152, 154.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

BIBLIOGRAFIJA IZVORI

Andrea Dandolo, Kronika: Andreae Danduli Chronica pe extensum descripta aa. 46-1280, priredila Ester Pastorello, [Rerum italicarum scriptores 12.1]. Bologna 1938.

LITERATURA

Barski godišnjaci: Annales Barenses: U: Wiliam J. Churchill, The Annales Barenses and the Annales Lupi Protospatharii. Critical Edition and Commentary, doktorska disertacija, Sveučilište u Torontu 1979., 116-160.

Ančić, Mladen. 2011a. Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani: Tragom zabune koju je prouzročilo djelo De administrando imperio. U: Hum i Hercegovina kroz povijest: Zbornik radova knj. 1, ur. Ivica Lučić, 218-278. Zagreb.

Bečka oslikana kronika: Chronicum Pictum Vindobonense. U: Chronici Hungarici compositio saeculi XIV, priredio Alexander Domanovsky, [Scriptores rerum Hungaricarum tempore ducum regumque stirpis Arpadianae gestarum 1]. Budimpešta 1937., 239-505.

Ančić, Mladen. 2011b. Miho Barada i mit o Neretvanima. Povijesni prilozi 41: 17-43.

CD 1: Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 1: Diplomata annorum 743.-1100. continens, priredili Jakov Stipišić i Miljen Šamšalović. Zagreb 1967 CD 2: Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 2: Diplomata seculi XII. continens (1101-1200), priredio Tadija Smičiklas. Zagreb 1904.

Ančić, Mladen. 2018. Vekenega i kralj Koloman. U: Laude nitens multa. Zbornik radova s kolokvija u povodu 900. obljetnice Vekenegina epitafa, ur. Pavuša Vežić i Ivan Josipović, 15-42. Zadar. Barada, Miho. 1932. Dinastičko pitanje u Hrvatskoj XI stoljeća. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 50 (1928.-1929.): 157-199. Barada, Miho. 1957. Prilozi kronologiji hrvatske povijesti 1062-1075. Rad JAZU 6: 185-217.

Farlati, Daniele. 1765. Illyricum Sacrum. Tomus tertius. Ecclesia Spalatensis olim Salonitana. Venecija.

Basić, Ivan. 2017. Dalmatiae, Dalmatiarum u jadranskoj historijskoj geografiji. Građa i prilozi za povijest Dalmacije 27: 7-70.

Ivan Đakon, Mletačka kronika: La cronaca veneziana del diacono Giovanni. U: Cronache veneziane antichissime, priredio Giovanni Monticolo, [Fonti per la storia d’Italia (Medio Evo) 9], Rim 1890., 59-171; Chronicon Venetum, priredio Georg Heinrich Pertz, [Monumenta Germaniae Historica. Scriptores 7], Hannover 1846., 4-38. Novo izdanje: La cronaca veneziana di Giovanni Diacono. Versione e commento del testo, sv. 1-2, priredio Mario Di Biasi. Venecija 1986., 1988.

Birin, Ante. 2015. Pregled političke povijesti Hrvata u ranome srednjem vijeku. U: Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku (oko 550 – oko 1150), ur. Zrinka Nikolić Jakus, 37-72. Zagreb.

Klaić, Nada. 1972. Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine. Zagreb. Korčulanski kodeks, papa Aleksandar II. U: Vinko Foretić, Korčulanski kodeks 12. stoljeća i vijesti iz doba hrvatske narodne dinastije u njemu, [Starine Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 46]. Zagreb 1956., 30-31. Kronika Anonima Baranina: Anonimi Barensis Chronicon, priredio Ludovico Antonio Muratori, [Rerum Italicarum Scriptores 5], Milano 1724., 145-156. Novo izdanje: Antiche cronache di Terra di Bari, priredili Gerardo Cioffari i Rosa Lupoli Tateo, [Centro Studi Nicolaiani. Memorie e documenti 5]. Bari 1991., 175-184. Ljetopis popa Dukljanina: Gesta regum Sclavorum, sv. 1, priredila i prevela Dragana Kunčer. Beograd 2009.; Ljetopis popa Dukljanina, priredio Vladimir Mošin, prijevod Stjepan Mencinger i Vjekoslav Štefanić. Zagreb 1950. Montekasinska kronika: Chronica monasterii Casinensis. U: Die Chronik von Montecassino, priredio Hartmut Hoffman, [Monumenta Germaniae Historica. Scriptores 34]. Hannover 1980. Nikefor Brijenije, Povijest: Nicephori Bryennii Historiarum libri IV / Nicéphore Bryennios, Histoire, priredio i preveo Paul Gautier, [Corpus Fontium Historiae Byzantinae 9]. Bruxelles 1975. Rački, Franjo. 1877. Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam, [Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium 7]. Zagreb. Skiličin nastavljač: Ἡ συνέχεια τῆς χρονογραφίας τοῦ Ἰωάνου Σκυλίτση / Ioannes Skylitzes Continuatus, priredio Eudoxos Th. Tsolakes, [Εταιρεία Μακεδόνικων Σπουδών 105]. Solun 1968. Toma Arhiđakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika, priredila i prevela Olga Perić, povijesni komentar Mirjana Matijević Sokol, studija Radoslav Katičić. Split 2003. Vilim Apuljanin, Djela Roberta Gviskarda: Guillaume de Pouille, La Geste de Robert Guiscard, priredila Marguerite Mathieu, [Instituto Siciliano di Studi Bizantini e Neoellenici. Testi e monumenti 4]. Palermo 1961. Guilelmus Apuliensis, Gesta Roberti Wiscardi, priredio Georg Heinrich Pertz, [Monumenta Germaniae Historica. Scriptores 9]. Hannover 1851., 239-298.

Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, sv. 3, uredili Geogije Ostrogorski i Franjo Barišić, [Vizantološki institut, Posebna izdanja, knj. 10]. Beograd 1966.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Brković, Milko. Pisari isprava hrvatskih narodnih vladara. Chroatica Christiana periodica 19 (36): 1-10. Budak, Neven. 2014. Hrvatska i Bizant u 10. stoljeću. Tabula 12: 51-63. Budak, Neven. 2018. Hrvatska povijest od 550. do 1100. Zagreb. Budak, Neven, Tomislav Raukar. 2006. Hrvatska povijest srednjeg vijeka. Zagreb. Engel, Pál.The Realm of St Stephen. A History of Medieval Hunagary, 895-1526. London-New York. Foretić, Vinko. 1956. Korčulanski kodeks 12. stoljeća i vijesti iz doba hrvatske narodne dinastije u njemu, Starine Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 46: 23-44. Goldstein, Ivo. 1983. O latinskim i hrvatskim naslovima hrvatskih vladara do početka 12. stoljeća. Historijski zbornik 36: 141-163. Goldstein, Ivo. 1995. Hrvatski rani srednji vijek. Zagreb. Goldstein, Ivo. 2001. 11. stoljeće: Hrvatska istiskuje Bizant iz Dalmacije. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci 22, br. 1 Supplement: 377-393. Goldstein, Ivo. 2003. Hrvati, hrvatske zemlje i Bizant. Zagreb. Gračanin, Hrvoje. 2011. Južna Panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju (od konca 4. do konca 11. stoljeća). Zagreb. Gračanin, Hrvoje. 2011. Bizant na hrvatskom prostoru u ranome srednjem vijeku. U: Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku (oko 550 – oko 1150), ur. Zrinka Nikolić Jakus, 495-516. Zagreb. Helmholz, Richard H. 1983. Crime, Compurgation and the Courts of the Medieval Church. Law and History Review 1.1: 1-26. Hoffmann, Hartmut. 1980. Einleitung. U: Die Chronik von Montecassino, priredio Hartmut Hoffman, vii-l, [Monumenta Germaniae Historica. Scriptores 34]. Hannover 1980. Hrvatska enciklopedija 5: Hu-Km, glavni urednik August Kovačec. Zagreb 2003. Ivanišević, Milan. Povijesni izvori. U: Starohrvatski Solin. Izložba Arheološkoga muzeja u Splitu, 2. 10. – 20. 11. 1992., ur. Emilio Marin, 31-87. Split. Kapetanović, Amir, Pavao Krmpotić. 2015. Najstarije hrvatske potvrde slavenskih apelativa (9.-11. st.). Ricerche slavistiche 13 (59): 297-313.

Klaić, Nada. 1965a. Diplomatička analiza isprava iz doba hrvatskih narodnih vladara (I dio). Historijski zbornik 18: 141-188. Klaić, Nada. 1965b. Historijska podloga hrvatskoga glagoljaštva u 10. i 11. stolježu. Slovo: časopis Staroslavenskoga instituta u Zagrebu 15-16: 225-281. Klaić, Nada. 1966. Da li je postojala Dalmatinska marka Bečke ilustrirane kronike. Zgodovinski časopis 19-20 (1965.-1966.): 125-138. Klaić, Nada. 1975. Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. 2. izdanje, Zagreb. Klaić, Nada. 1985. Još o prvom “čudu” iz djela Historia sancti Christophori martyris. Jadranski zbornik 12 (1982.-1985.): 525-538. Klaić, Nada. 1986. Pobjeda reformnog Rima na Jadranu za pape Grgura VII (1073-1085. god.). Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu 28 (1985.): 147-202. Klaić, Nada. 1990. Povijest Hrvata u srednjem vijeku. Zagreb. Klaić, Vjekoslav. 1899. Povjest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća. Svezak prvi. Zagreb. Košuta, Leo. 1954. Ubikacija benediktinskog samostana »Montis Garbi« na otoku Lošinju. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 1: 125-135. Loud, Graham A. 2000. The Age of Robert Guiscard: Southern Italy and the Norman Conquest. Harlow. Mandić, Dominik. 1963. Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti. Rim.

dalmatinsku 98: 243-249. Nikolić, Zrinka. 2005. Madijevci: primjer obitelji dalmatinske gradske elite u desetom i jedanaestom stoljeću. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 23: 1-24. Nikolić Jakus, Zrinka. 2015. Južna Italija. U: Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku (oko 550 – oko 1150), ur. Zrinka Nikolić Jakus, 563-580. Zagreb. Novak, Viktor. 1957. Neiskorišćavana kategorija dalmatinskih historijskih izvora od VIII. do XII. stoljeća: koju se vrstu još neiskorištenih podataka za vizantijsku i hrvatsku historiju može naći u dalmatinskim rimsko-liturgijskim rukopisima od VIII. do XII. stoljeća? Radovi Instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru 3: 39-74. Novak, Viktor. 1969. Mare nostrum Dalmaticum. Radovi Instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru 16/17: 397-442. Petrak, Marko. 2019. The Byzantine Emperor in Medieval Dalmatian Exultets. U: / Byzantium in Dialogue with the Mediterranean: History and Heritage, ur. Daniëlle Slootjes i Mariette Verhoeven, 47-66. Leiden. Rački, Franjo. 1861. Odlomci iz državnoga práva hrvatskoga za narodne dynastie. Beč. Rački, Franjo. 1874. Borba južnih Slovena za državnu neodvisnost u XI. vieku. Rad JAZU 27: 77-130.

Margetić, Lujo. 1978. O napadačima iz prvog čuda legende o sv. Krištoforu. Jadranski zbornik 10 (1976.-1978.): 105-118.

Rački, Franjo. 1894. Index personarum, locorum et rerum. U: Thomas Archidiaconus: Historia Salonitana, priredio Franjo Rački, [Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium 7, Scriptores 3], 215225. Zagreb.

Margetić, Lujo. 1980. Vjerodostojnost vijesti Andrije Dandola o Dalmaciji u XI. st. Zbornik radova Vizantološkog instituta 19: 117-146.

Rački, Franjo. 2009. Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća. Priredio Mladen Ančić. Zagreb.

Margetić, Lujo. 1983. Le cause della spedizione veneziana in Dalmazia nel 1000. U: Lujo Margetić, Histrica et Adriatica. Raccolta di saggi storico-giuridici e storici, [Collana degli Atti. Centro di ricerche storiche Rovigno 6], 217-254. Trst.

Raukar, Tomislav. 1997. Hrvatsko srednjovjekovlje: prostor, ljudi, ideje. Zagreb.

Margetić, Lujo. 1985. Događaji u Hrvatskoj i Dalmaciji (1092–1094) u svjetlu do sada neiskorištene vijesti o Rabu. Jadranski zbornik 12 (1982.-1985.): 225–252. Margetić, Lujo. 1987. Pozadina prvog ugarskog napada na Rab (1071). Historijski zbornik 40: 75-119. Margetić, Lujo. 1989. O nekim vrelima hrvatske povijesti XI. stoljeća (s osobitim obzirom na Osor). Historijski zbornik 42: 111-135. Margetić, Lujo. 1994a. Pitanja iz najstarije povijesti Zagrebačke biskupije i Slavonije. Croatica Christiana periodica 18, br. 34: 1-50. Margetić, Lujo. 1994b. Historia Salonitana i Historia Salonitana maior – neka pitanja. Historijski zbornik 47: 1-36. Margetić, Lujo. 2000a. O Bašćanskoj ploči. U: Lujo Margetić, Hrvatska i Crkva u srednjem vijeku. Pravnopovijesne i povijesne studije, 351-386. Rijeka.

Smičiklas, Tade. 1882. Poviest Hrvatska. Dio prvi. Od najstarijih vremena do godine 1526. Zagreb. Stipišić, Jakov. 1997. Pitanje godine krunidbe kralja Zvonimira. U: Zvonimir, kralj hrvatski, ur. Ivo Goldstein, 57-66. Zagreb. Strika, Zvjezdan. 2014. Toma Arhiđakon i obnova Ninske biskupije. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZu u Zadru 56: 27-42. Šišić, Ferdo. 1925. Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb. Vedriš, Trpimir. 2015a. Crkva i vjerski život. U: Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku (oko 550 – oko 1150), ur. Zrinka Nikolić Jakus, 201-236. Zagreb. Vedriš, Trpimir. 2015b. Ballkanske sklavinije i Bugarska. : Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku (oko 550 – oko 1150), ur. Zrinka Nikolić Jakus, 581-608. Zagreb. Zelić, Manda. 2006. Srednjovjekovne isprave Knina i Kninskog kaptola. Izložba, Kninski muzej, Galerija, 5. – 31. prosinca 2006. godine. Knin.

Margetić, Lujo. 2000b. Uzmak Bizanta na Krku sredinom XI. stoljeća. U: Lujo Margetić, Hrvatska i Crkva u srednjem vijeku. Pravnopovijesne i povijesne studije, 179-197. Rijeka. Margetić, Lujo. 2000c. Odnosi Petra Krešimira i pape prema Korčulanskom kodeksu. U: Lujo Margetić, Hrvatska i Crkva u srednjem vijeku. Pravnopovijesne i povijesne studije, 73-92. Rijeka. Matijević Sokol, Mirjana. 2002. Toma Arhiđakon i njegovo djelo. Rano doba hrvatske povijesti. Zagreb. Matijević Sokol, Mirjana. 2003. Povijesni komentar. U: Toma Arhiđakon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika, priredila i prevela Olga Perić, povijesni komentar Mirjana Matijević Sokol, studija Radoslav Katičić, 1-319. Split 2003. Mikelić, Dora. 2018. Restauriran Korčulanski kodeks iz 12. stoljeća. Dubrovački vjesnik od 24. veljače 2018., 38. Nazor, Ante. 2005. O pismu ugarsko-hrvatske kraljice Elizabete (Zadar, 3. studenoga 1383.). Vjesnik za arheologiju i povijest

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

dr. art. Nenad Fabijanić, dipl. ing. arh. Professor emeritus Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Slike po Ivanu (Đovaniju) Članak je nastalo kao separat i konceptualni nastavak publikacije „Slike po Ivanu (Đovaniju)’’ povodom 100-te godišnjice rođenja poznatog hrvatskog arhitekta šibenskih korijena – Ivana Vitića (1917. – 1986.) , arhitekta koji je u suvremenoj povijesti hrvatske kulture i arhitekture ostavio izuzetan trag svojim najreprezentativnijim djelima. Riječ je o mom dijalogu s arhitektom, s kojim sam prijateljevao, a u početku mog profesionalnog života i surađivao. Slika 1: Ivan Vitić

Slika 2: Ivan Vitić uz svoj Opel Kapitan iz 1939.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

premni smo danas, prigodno i po potrebi, na glorifikaciju onih kojih više nema zbog nas samih nas koji jesmo. Stvarnost, događaji i ličnosti, ovisno o dimenziji utjecaja ili važnosti posljedica, oblikuju legendu i prelaze u mit. Uvjerljivim kroničarima i istraživačima svaka je retrospekcija dobrodošla prilika za osobni „obračun“ i afirmaciju. Meritum procjena svih pojava i događaja, posebno ljudi, bez obzira na spontani subjektivni refleks, uvjerljivije i uvijek zanimljivije stabiliziraju samo suvremenici. I ovo je, kao i svaki prilog analizi nečijeg portreta, neizbježni osvrt na jedan prošli život, put kroz vrijeme, koji bi svjedočeno dokumentaristikom i uvjerljivim slikama trebalo temeljiti na stabilnim slojevima provjerenih činjenica. Odabirem drugi način. Dobrobit koju sam ostvario iz jednog poznanstva ima podlogu i razlog. Vraćam dug Ivanu Vitiću, dug dugačak trideset godina. Bio je prvi, meni poznat, „veliki” arhitekt ovih prostora, 70-ih godina u naponu snage, inspirativan i utjecajan za moj budući životni interes. Zadužio me pruženim znanjem, prvim impresijama o arhitekturi, spontano otvorenim osobnim ritualima, stimulativnim povjeravanjem i dobrim željama. Ivanu Vitiću (1917.- 1986.) ova bi 2017. godina bila samo daleki broj izvan stoljeća kojem je u cijelosti pripadao, a nama koji smo ga poznavali mogućnost za nova odmjeravanja povodom 100-godišnjice njegova rođenja. „Analitički pisati o djelu arhitekta Vitića bila bi profesorska pedanterija kojom bi se dokazivao onaj koji piše, a lik Ivana Vitića ostao bi neobasjan svjetlošću koju zaslužuje”, formatirao je Neven Šegvić svoj oproštajni prilog davne 1987. godine (ČiP br. 2 /407). Spretan i lucidan, svoju je osobnost jasno profilirao na raznim područjima bazičnog interesa – arhitekture, umjetnosti i umješnosti u obilju „arh-izuma?”. Vitićev sugestivni lik pamtim i smještam u galeriju lica kojemu bih, da sam režiser žanrovskih filmova i k tome francuske provenijencije, namijenio posve tipičnu karakternu ulogu. Stvarao je izoliran u Ilici 17, uvjerljivo upravljao projektnim procesom prave intelektualne simultanke sa sobom i drugima, zadovoljan i dobro organiziran u svome AB17. Vrata Arhitektonskoga fakulteta i drugih visokih institucija za njega su bila zatvorena. Na temu statusnih ambicija, društvenih priznanja i počasti nisam nikada, baš nikada, naslutio njegov interes niti čuo njegov komentar. „Kroz umjetnikovu ličnost apsurdi se razrješavaju, postaju još veći“ (Slobodan Vuličević). Vitićev arhitektonski rukopis, zaseban još u doba nastajanja, sada pronose intrigantni slučajevi već kultnih kuća, ili ono što je od njih ostalo, na mjestima adoracije: u Laginjinoj ulici i na Prisavlju u Zagrebu, te u Šibeniku, Opatiji, Trogiru, Biogradu, Splitu, Komiži... Njegov se temperamentni karakter ogledao, a kreativni horizont širio uglavnom u smjeru talijanskoga kulturnog kruga, u dohvatu dviju obala, doslovno i preneseno, od Jurja nadalje. Sumjerljivost razlikama, gdje se „za vedra dana vidi ono nasuprot“, bila je njegov čvrsti

inspirativni oslonac. U kreativnome prožimanju Vitićevih likovnih paralela i afiniteta sretali su se autoriteti Bauhausa, posebno grafizam kombinatorike Pieta Mondriana, de chiricovski ambijenti i perspektive, Candelini konstruktivni novumi, elegantni dizajn Gio(vannija) Pontija..., kao i Corbusierov vertikalni zoning. Provjereno i dokumentirano korespondenciju je dijelio s Jornom Utzonom, P.L. Nervijem, a direktno, često i blisko, s Alfredom Albinijem. Respektabilno društvo – dovoljno i znakovito za njegov poseban karakter. Bila su to vremena stimuliranih natječaja, s razlogom i smislom. Kontinuirano se projektiralo i gradilo. Arhitekti se, velika većina njih, nisu bavili pisanjem. Uostalom, Vitić za pisanje nije imao vremena. Biti arhitekt tada, značilo je znati crtati. I onome tko umije rukom ono što vidi očima, a misli u glavi, dan je dar i impuls neposredne likovne umješnosti u brzom ritmu provjere prostornih odnosa. Iza svakog projekta ostajali su papiri, stvarni i opipljivi dokazi izvornoga umjetničkog dodira i autorske posebnosti. Afirmaciji osobnosti, rukopisa i stručnoga karaktera Ivana Vitića služi i ova pisana skica, a s njime i zbog njega - pledoaje za konačno i opće prepoznavanje vrijednosti i obnovu već alarmantno nestale hrvatske arhitekture 20. stoljeća. Moj će prilog biti samo oslikano sjećanje na otvorenoj i nedovršenoj plohi njegovih djela, prepoznato novim čitanjem, doživljajima i odgovorima. Provjera će ilustrirati sposobnost prilagodbe po pretpostavljenim uvjetima i na biranome mjestu, koje računa i uključuje bitno – uspostavu vizualnog mira kao svoj krajnji cilj. Jedino moguće: vežem i važem vremena, djela, crteže i rukopise. „Art for art´s sake“ – zašto ne?

Slika 3: Šibenik, foto arhiva Gino Vitić

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

SLIKA PRVA... HOTEL „JADRAN“ – POD ŠIBAMA /1957.-1959./

ovome zaboravljenom Vitićevu projektu i realizaciji govori se malo ili suzdržano. Svoju anonimnost hotel zahvaljuje prisilnim transformacijama i supstandardnom tretmanu održavanja. Neophodni i očekivani remake skladne forme i arhitektonske interpretacije potvrdit će sve prednosti obalne lokacije, ali i otkriti izvorna polazišta autorskoga profila. Fragmentirani je to dio Vitićeva šibenskog opusa koji je neusporediv, po konceptu i impresivnom zahvatu, s bilo kojom drugom lokacijom i autorskom, integralno i suvremeno komponiranom urbo-arhitektonskom cjelinom na jadranskoj obali. Impresija kubizmom bila je dio opće, tada dominantne pripadnosti modernizmu i apstrakciji. Mondrianov titravi dijagram nije koristio doslovno, već spontano, svome nervu i likovnosti primjenjivo. Hrabro za svoje vrijeme, bilo je to preambiciozno i, naravno, neprihvatljivo za kriterije njegovih oponenata i čuvara „naše slike mediteranskog grada“. Grafički meandar slobodno rasterirane „mondrianovske“ opne oborili su (u konačnici – doslovno) isticanjem neprihvatljiva kulisnoga formalizma. Vitićeva fasadna slika, dinamična likovna „skela“, komponirana je kao iznenađenje i doživljaj na suncu. Nekada dominantne boje prepletene u planovima: crni raster ostakljenih ploha kao

podloga meandra s paletom osnovnih boja. U fokusu je apstraktna supremacija plastične višeslojnosti. Je li ono što je legitimno u dvoplošnom doživljaju slike dopušteno i u arhitekturi (i Ivanu Vitiću)? – pitanje je koje ima danas nove argumente i sluti nove odgovore. Čini se da je to bila najprovokativnija dosjetka, najekstremnija likovna ekshibicija, izraz sigurnosti i autorskoga zanosa. (Slika 4, slika 5) Hotel je prisutan, okupan suncem s mora i kopna. Gleda se, ništa ne govori, na njemu se danas ne vidi ništa. Kuća je za „konzerviranje“ nezanimljiva. Nije „pojedinačno štićeni objekt“ pa bi reinterpretacija oplošja novim dizajnom i rematerijalizacijom, uz adaptaciju unutrašnjosti hotela, bila pravi motiv i izazov još jedne šibenske atrakcije.

SLIKA DRUGA... NA KRIŽANJU TRIJU MONOLITA, LAGINJINA 7 I 9, ZAGREB /1958.- 1962./

ipološki model, realiziran u ovoj zagrebačkoj četvrti, novim karakterom urbanog ambijenta funkcionira po principu prostornoga meandriranja: puno (arhitektura) – prazno (javni prostor) u odmjerenom odnosu, redu, presjeku i volumenima arhitekture, svjetla, zelenila, prometa i pješaka. Suvremena prostorna scena stanovanja s pratnjom socijalnog, obrazovnog i zdravstvenog servisa dinamizira ritam javnoga života u dvorištima i parkovima Martićeve ulice, u „Malom Vatikanu“, sutra i u Laginjinoj ulici – sve recentno aktivirano interesom i idejama novoga urbanotematskog ritma. Regulirana stambena izgradnja društvenih stanova za bankovne činovnike 60-ih godina, usto i odabir tlocrtnih obilježja galerijskog tipa, bila su dominantna ograničenja, ali i mjesto spretne arhitektonske prilagodbe na osobit način. Izuzmemo li Vitićevo ignoriranje supstandardne četverokatnice, prije zalutale u dvorište bloka sa sjeverne strane nove deseterokatnice – sve je tu konceptualno čitko. Kuće s dva nasuprotna lica i zabatima bez značenja. Uvodeći novum u urbanu scenu, rijedak tipološki otklon u uobičajeno i često neinventivnu repeticiju

Slika 4: Kolorna studija pročelja hotela Jadran, nacrt Ivan Vitić

Slika 5: Hotel Jadran, foto arhiva Gino Vitić

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Slika 6: 3D vizualizacija pročelja za kompleks u Laginjinoj ulici 7-9, Tomislav Vidović

zagrebačkih blokova, tj. ortogonalno rasterirano nizanje insula, formira ovdje jednostavan uglovni sklad arhitektonskih solida uz osvojeni pretprostor parka. (Sjetih se s razlogom smjernoga Viktora Kovačića i otvorenoga ugla crkve sv. Blaža!) Parkom - od začetka lišenim Vitićeva rukopisa i danas opremljenim nužnom urbanom opremom otpornom na sve načine upotrebe - dominiraju samo visoka stabla, jednako stara kao i kuća. Gust zeleni niz po rubu uglovnoga parka stanarima na prvim etažama služi ugodnoj vizuri i koristi kao izolator ulične buke. Začuđen je pogled prolaznika na titravo, netom obnovljeno južno pročelje visoke stambene zgrade u Laginjinoj 9. Slika iznenađenja koju će otkriti obnovljeno ulično pročelje u Laginjinoj 7. objavljuje, uz novu likovnu senzaciju, jedinstven reverzibilni fragment uličnoga tretmana. Slijepa fasada na ulici! Kontrast za sve u susjedstvu i, k tome, boje u svemu – u različitom mjerilu, plohama i valeru. Mjera i dubina zidanih otvora profilira se razlikom crno-bijeloga prozorskog rastera. Crna boja prozorskih krila tanji uvijek nosive, robusne bijelo bojane drvene okvire, stapajući ih sa staklom. Pune žbukane plohe variraju u tonovima izmjenične igre crvene, žute, zelene, plave. Crni sloj kliznih rebrenica i bojane varija-

cije punih zabatnih pročelja impresiju čine cjelovitom. Ideja da se noću pored parka ambijentalnom rasvjetom osvijetli nuđena atrakcija šarene, dinamične slike impresivnoga pročelja ostat će nerealizirana, onemogućena u „nemogućnostima“ i prepuštena individualnoj imaginaciji... Jedina stambena kuća u Zagrebu koja zaslužuje noćno svjetlo na svome licu. Tlocrtom definirano neophodno osvjetljenje unutrašnjosti s dva velika prozora svih i istih stanova simultano oblikuje i strukturira slojevito pročelje. Vanjske rebrenice pomakom različitih širina reguliraju svjetlosni intenzitet u stanovima. Uobičajena unifikacija fasadnoga lica ovdje se sliding aritmijom razlaže stvarajući stalno promjenjive pročelne slike. Varijacije, od pojedinosti do totala, ukalkulirane su unaprijed, bez posljedica. Tu se stalno prisustvuje kolorističkom boogie-woogie sessionu. „Kinetičko“ pročelje u bezbroj slučajnih slika prethodi oblikovnom vokabularu mnogih današnjih sljedbenika. Klizne grilje - brisoleji jedini su i odlučujući detalj glavnoga pročelja koji je sebi autor mogao priuštiti, a „naše“ drvo jedini (teški!) materijal iz kojeg ih je tada morao izvesti. Izvedba kuće rezultat je tehnološke prakse svoga tipa i ograničenja svoga vremena. Uostalom, kao i njena trenutačna obnova.

Slika 7: Vitićev neboder u Laginjinoj 9 nakon obnove, foto: Borko Vukosav

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

SLIKA TREĆA... STAN – STUDIO (NI JEDNO, NI DRUGO) NA 7. KATU (70 M2) /1998.- 2000./

itićev tip stambenog tlocrta (cca 70m2) u aktualnoj nekretninskoj ponudi nazivaju zanimljivim, dobro osvijetljenim (prozračnim) 2,5-sobnim stanom. Broj soba nije lako (niti potrebno) precizirati, jer ½ sobe ostaje vječno upitna supstandardna kategorija nejasne namjene, posebno kad soba nema direktno prozračivanje. Ulaz u stanove (1,5 m2), projektiran na samom uglu i na razini galerije, djeluje kao funkcionalna izolacija prema preostaloj uzdignutoj razini unutarnjeg prostora. (Slika 8, slika 9) Denivelacija prilazne, galerijske komunikacije time omogućava izolaciju unutrašnjosti i nesputan, bilateralni pogled iz stanova, posebno kroz panoramski atraktivno proporcioniran sjeverni friz prozora. Jedino pravilno rješenje galerijskog tipa! Arhitekt je, uz tada obvezni uvjet sekundarnih pregrada i vrata, uobičajeni raspored prostorija sveo pod jednostavan, gotovo

idealan funkcionalni shemat. Sobe (spavaća i glavni prostor dnevnoga boravka) orijentirane su na jug i veliko svjetlo. Ulazni prostor vezuje se na „forcimer“ – koristan prostor predsoblja koji gotovo u pravilu ne postoji(?!) u danas projektiranim stanovima. Dobro dimenzionirani prostor, u cijelosti namijenjen blagovanju, vezan je s kuhinjom s nekoliko slućenih adaptabilnih rješenja i izoliran od pogleda s galerije. Osvijetljen adekvatnim sjevernim svjetlom, demonstrira disperziju funkcionalnih, separiranih grupa dnevnoga života u niz ambijentalnih žarišta. Intimitet spavaće sobe i kupaonice ostvaren je malim hodničkim pretprostorom. Jasno se sluti komunikacijska cirkulacija koja logično veže niz svih dobro dimenzioniranih prostornih fragmenata. (Slika 10) Moja znatiželja za potencijal ovoga tipološkog modela i konačna realizacija adaptacije „njegova“ stana stigla je kasno za bilo koji neposredan konzultativni razgovor. Sve se katkada čini neobično, slučajno, fatalno... Zahvaljujući potencijalu prostora, oplošja (axbxc) i bilateralne orijentacije izvornoga višeslojnog stana na visini 7. kata, slobodno i bezuvjetno, bez opravdanja demonstrirao sam principe i svoj pristup interijerskom oblikovanju. Oblikovanje unutrašnjosti svim kreativnim alatima i „otkrivanjem sakrivenog“, uza stalnu i racionalnu samokontrolu funkcija i navika korisnika, složen je postupak i doprinos ostvarenju slojevito oblikovane

Slika 8: Studija adaptacije tlocrta stana/ateljea u Laginjinoj 9, 7 kat

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Slika 9: Kolorna studija interijera stana/ateljea u Laginjinoj 9,7. kat; arhitekt: Nenad Fabijanić

Slika 11: Nacrt ulaznih vrata na pristupnu galeriju u Laginjinoj 9, 7. kat; arhitekt: Nenad Fabijanić

Slika 10: Kolorna studija sjevernog pročelja kompleksa u Laginjinoj ulici 7-9, nacrt Ivan Vitić

scene. Težiti iznenađenju, udahnuti osjećaj posebnosti u personalizirani prostor, omogućiti namjenu, razlog i doživljaj posvojenoga mjesta koje se osjeća svim osjetilima, toplinom i svjetlom – krajnji je cilj dobroga interijerskog rješenja. Vrijednost lokacije kao glavni merkantilni kriterij nadopunit će poticajna sintagma „izvana prema unutra – iznutra prema van“ kao važno i provjereno projektno načelo na svakome, pa i na ovome mjestu.

Slika 12: Ulazna vrata na pristupnu galeriju u Laginjinoj 9, 7. kat; arhitekt: Nenad Fabijanić

Slika 13: Interijer ateljea u Laginjinoj 9, 7. kat; foto: Damir Fabijanić BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

CUBUS MINIMUS HRVATSKOGA MODERNIZMA /1961.-1968./

jesto arhitekture koja atrofira u tišini sve žešće dekulturalizacije godinama je prisutno kao još jedan prostorni ožiljak u nizu Vitićevih zapuštenih djela, očito neizvjesne budućnosti. Politička klaustrofobija dugi niz godina ovu lokaciju i nekad reprezentativan upravni kompleks ignorira do ruba očigledne destrukcije. Sve institucionalne uzurpacije, prisvojenja i loše upravljanje prostorom, trajno i na primjerima provjereno, bez opravdanja nose i odgovornost koja kontinuirano traje do danas. Poseban prostor podložan je značenju i dinamici rijeke; prazan, slobodan, na sreću bez diletantske „vizije“ građenjem, prihvatljiv za rekreaciju u širemu otvorenom prospektu još uvijek podijeljenog longitudinalnoga grada. Lokacija koja u tragovima evocira slike velikih parlamenata na izgrađenim obalama rijeka: u Londonu, Budimpešti…, ali i podsjeća na davnu odluku (1996. g.) i provedeni natječaj za smještaj kompleksa zgrada vlade, ministarstava i državnih upravnih organizacija. Zgrada nekadašnjega CKH, po kojoj neki i danas slute leteće crvene duhove prošlosti, još uvijek stoji i predstavlja dosad jedini smišljeni arhitektonski akcent na savskoj obali. Arhitektura, posve čitko prepoznata kao znak svojega mjesta, prepuštena je zaboravu, a danas i skrivena u zelenom okolišu. Potvrda lokacije i njena trenutačna arhitektonska rehabilitacija lokacije pokazala bi politički razum, svijest o urbanoj regeneraciji, istovremeno i civilizacijsku širinu.

Propitivanje dosad isticanih prijedloga i zbir ograničenja za konačni smještaj institucija državne vlasti na drugim lokacijama potvrdit će prednost ovoga prijedloga koji pretpostavlja moć razloga, gestu kontinuiteta i integrira sve sadržajne, funkcionalne, sigurnosne, prometne i simboličke uvjete i prednosti. (Slika 14, slika 15) Složenim položajno-funkcionalnim slojevima i uvjetima suvremeno organizirane političke uprave i državnog administriranja dokazuje se opravdanost ovdje prikazane „nerealne“ (?) studije. Zaključni smisao i komunikacijski autoritet Sveučilišne aleje, predviđamo, preuzet će cjelovit kompleks zgrada nove političke vlasti s kongresnim centrom uz novi pješački most koji u prostornom kontinuitetu slijedi direktnu aksijalnu vezu, podržava promenadni karakter i prostiranje u rekreativne livade južne obale. Sve vrijedno, pa i ovu Vitićevu kuću, u cijelosti ideje i prema detalju pristojno je čuvati do mjere koliko je to racionalno moguće, stručno i principijelno korektno, a pritom, zasigurno, uvijek i skupo. Izgrađena 1968. godine, danas na rubu uočljiva propadanja, ugrožena čestim diletantskim građevinskim prilagodbama - izvjesno je - traži vitalnu stimulaciju tehnološke obnove i dopune u svim elementima i radnjama kojima njen bonitet dobiva novu/staru vrijednost. Disbalansirani volumen kocke na istočnom rubu uzdignutoga dvoetažnog postamenta posve vidljivo sugerira gravitacijsku napetost, rubni pritisak koji je Vitić kanio uravnotežiti davno projektiranom, nikad izvedenom

Slika 14, 15: Prostorna studija novog kompleksa nebodera hrvatske Vlade, Nenad Fabijanić

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

konferencijskom dvoranom. Raspon širokih arhitektonskih tema i dilema u 50-godišnjem trajanju ove kuće s dobrodošlom i uzbudljivom usporedbom vještina i arhitektonskih rukopisa sada i na papiru inicira i provjerava sve moje ideje i motive pri prezentaciji novoga kompleksa Vlade RH. Nema razloga za odstupanje, ima za novo umještanje. Mjesto je to, uvjeren sam, za jedinstven vertikalni prodor u oblake. Sada više nije riječ o dogradnji po Vitićevu predlošku i „mekim“ dodatcima, već o cjelovitoj novoprojektiranoj transformaciji punoga i praznoga prostora, novoj kompoziciji i korelaciji obnovljenih i dodanih vrijednosti. Postojeća arhitektonska cjelina dopunjena je aneksom i novim sadržajem nužno bliskih i neposredno pripadajućih ministarstava u snažnoj neboderskoj vertikali (naravno, najvišoj u Hrvatskoj!) i kongresnim – konferencijskim centrom u produženomu horizontalnom volumenu. Interpoliranje u ortogonalni sustav postojeće strukture umreženo je istom vezom ili sličnom ritmiziranom konstrukcijom cjeline. Presjek, po Vitiću, zasnovan je po nalazištu argumenata za određeni arhitektonski govor. Vidi se rijeka, nasip, livade, komunikacijski smjerovi…, zatim grad, vizure, orijentacija, značenje prostornih akcenata i znakova. Odluka o dijalogu dvaju, naoko suprotstavljenih, prostornih simbola pretpostavlja novi kompozicijski i funkcionalni balans. Ovdje se, još jednom u nizu, obnavlja zapostavljeni problem makroprostora prisavske doline. Vitićev davni pokušaj, primjer svoga tipa i jasnog koncepta već oronulog arhitektonskog zdanja, prisvaja, traje i afirmira inspirativna izvorišta ovog, još uvijek, „slučajno prirodnog“ prostora. Potvrđen je njime širok raspon obzirnih tipoloških modela reurbanizacije periferijskih praznina raspršenoga grada. Vrijednost urbanističke strukture i kompozicije mjeri se omjerom pravih sadržaja na pravome mjestu i, podrazumijeva se, s pravim nazivom. Po tom kriteriju Zagreb već duže vrijeme vidno atrofira, blijedi njegov konzistentan, teško stečeni identitet. Ovdje, na Savi, put logičnoga razvoja moguće je rehabilitirati: zagrebačkom Gornjem gradu vratiti duh i ozračje povijesnog ambijenta, a na savskoj obali redefinirati prvi, realni (već postojeći!) simbol i znak nove budućnosti. Na nekim Vitićevim, meni važnim primjerima i provokativnim mjestima, sada već s dovoljne udaljenosti, iskru svježih inspiracija lako je prepoznati i razbuktati. I vraćati se. Danas provjereno, bolje nego nekad i bolje ikad nego nikad. Dalje – po nekom drugom, ali svoje – ostalo i drukčije tražite sami.

Slika 16, 17: Novogodišnje čestitke s motivima brodova, kolorne skice Ivana Vitića

LITERATURA:

Tekst je separat preuzet iz istoimene publikacije Nenada Fabijanića „Slike po Ivanu“

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

don Krešimir Mateša Župnik katedralne Župe sv. Jakova u Šibeniku

Šibenski svetci UVOD

oticaj za predavanje na ovu temu došao je od strane šibenske Udruge turističkih vodiča i njihove želje da se iz kruga ljudi Crkve kaže nekoliko riječi o šibenskim svetcima, temi koja bi mogla doprinijeti shvaćanju duše našega grada o kojoj su često u prilici govoriti našim

gostima i prijateljima. Ovo predavanje ili možda tek razmišljanje na postavljenu temu (ovdje za tisak doneseno u skraćenoj verziji, više kao koncept ili nacrt kojeg bi tek trebalo nadopuniti i dovršiti), nije zamišljeno da bude iscrpno, štoviše,

Slika 1: Poliptih Nikole Vladanova iz 15. st., iz crkve sv. Grgura u Šibeniku, izložen u Interpretacijskom centru katedrale sv. Jakova - Civitas sacra, nad prikazom Krista uz dvanaestoricu apostola u središtu dominantna slika Gospe Zaštitnice koja zaštićuje bratime sv. Jakova, zatim imamo i druge svetce, među kojima i sv. Mihovila, sv. Jakova, sv. Grgura, sv. Stjepana, sv. Katarinu, sv. Jeronima, sv. Luciju, sv. Lovru. Foto: Valentino Dražić Celić

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

u jednom izlaganju ovakvog tipa ne bi ni moglo biti. Trebalo bi ga, naime, shvatiti kao šetnju ulicama našeg grada, ali ne i obilaskom svih njegovih ulica, usmjeravajući svoju pozornost uz pomoć opipljive i vidljive baštine, na onu neopipljivu ili duhovnu, slijedeći sveti trag onih koji su nam prethodili na ovome prostoru kroz već brojna stoljeća sve do naših dana te nas zadužili svojim životima, ostavljajući nam putokaze za život, ne tek biološke nego duhovne, i ne tek vremenite, nego vječne. Da bih, odmah na početku, prostorno definirao iz naslova šibenski, kazat ću da pri tome mislim na poimanje grada Šibenika u smislu stare gradske jezgre oko koje je izgrađeno i novije tkivo užeg gradskog područja, ne obuhvaćajući time sva naselja koja spadaju pod grad Šibenik kao upravno-pravnu jedinicu.

POJAM SVETOSTI

a bismo došli do govora o svetcima, pa onda i svetcima grada Šibenika, treba na početku najprije izreći što znači pojam svetoga/-osti, i to naravno s pozicije kršćanske baštine i katoličkog teološkog promišljanja kojem Šibenik, kroz stoljeća, pripada sve do naših dana. „Sveto“ (lat. sanctum/sacrum) znači, u prvotnom smislu, nešto što je odijeljeno, očuvano, nepovrjedivo, dostojno dubokoga poštovanja. Obratno, izraz „svjetovno“ (ili „profano“) označuje ono što je izvan sakralnoga reda. U životu kršćana, sveto ili sakralno je povezano s vjerom pa je vezano uz Božju inicijativu, ovisno o Božjoj riječi koja je tumači, sudi i čisti. Stoga je o svetosti moguće govoriti samo u odnosu prema Bogu koji je „triput svet“. Svetost kao stanje je izvorno Božja bit, samo je on u izvornom smislu svet, dok su sva ostala bića sveta u mjeri u kojoj mu pripadaju i imaju udjela u njegovoj svetosti. Kršćanima je sveto, naravno i sve ono što nas stavlja u dodir s Bogom: obredi, osobe, mjesta, vremena i stvari.

ŠTOVANJE BOGA I SVETACA

repoznajući dar života koji postaje zadatak da kroz prolaznost ovozemaljskog življenja pozitivno odgovori na poziv zajedništva s Bogom u vječnosti, čovjek se u zahvalnosti otvara Bogu i iskazuje mu poklonstveno štovanje koje pripada isključivo Bogu, a naziva se latrija i razlikuje se od dulije – čašćenja ili štovanja stvorenja kao što su anđeli (čisto duhovna bića) i svetci (duhovno-tjelesna bića) pa povezano s time i njihove relikvije, kipovi ili slike. 1 1 Za štovanje Boga podižu se za to prikladne građevine – hramovi. Za kršćane to su crkve – posvećena mjesta u kojima se okuplja živa Crkva – zajednica vjernika na iskazivanje štovanja Bogu u za to određenim trenutcima i obredima. Crkva kao građevina slika je žive Crkve (po kojoj i dobiva ime), obitelji Božje na zemlji ili mističnog tijela Kristova. Svaka crkva se dakle gradi za Boga, on je u centru i njemu pripada poklonstvo čojvjeka – vjernika. U središtu crkve, odnosno u njezinom istaknutom dijelu – svetištu, postavlja se oltar. Oltar predstavlja Kristovu prisutnost među svojim narodom. Budući da svaka crkva kao građevina treba imati svog svetca naslovnika, kad se posvećuje novosagrađena ili obnovljena crkva biskup u oltar ili ispod nje-

NAČINI ŠTOVANJA, OBREDI I POSEBNO SAKRAMENTI

tovanje svetaca je ujedno zahvaljivanje i slavljenje Boga pa je i neodvojivo od njega. Svetce štujemo kroz liturgiju Crkve – slavljenje euharistije, ali i drugih sakramenata Crkve, kao i molitava, među kojima i časoslov – službenu molitvu Crkve koja se održava u različitim propisanim časovima dana, zatim liturgijske procesije te iskazivanje čašćenja relikvijama svetaca, njihovih kipova ili slika, koristeći uz molitvu srca i gestu doticanja spomenutih predmeta. Uobičajene su i uzastopne višednevne molitve, kao npr. trodnevnice ili devetnice te prigodni posebni blagoslovi namijenjeni osobama ili stvarima. No, osim kroz bogoslužna slavlja, štovanje Boga i svetih ostvaruje se i naviještanjem evanđelja te njegovim svjedočenjem po djelima ljubavi prema bližnjima, pojedinačno i organizirano preko bratovština, karitativnih i drugih udruga vjernika. Vjernici koji su postali kršćanima vjerom u Isusa Krista i po kupelji krštenja, ušli su kao kroz neka vrata u život Duha te im je otvoren pristup i drugim sakramentima kao znakovima u kojima se mogu susresti s Kristom i njegovom milošću u krilu Crkve, njihove duhovne majke. U sakramentu sv. potvrde postaju osnaženi darom Duha Božjega te osposobljeni u onom što osobno vjeruju o Bogu, smislu svoga života i obećanju budućeg blaženstva i drugima hrabro svjedočiti, a ako su kojim slučajem zahvaćeni zarazom grijeha, ozdravljati po sakramentima ozdravljenja (ispovijedi i bolesničkog pomazanja), graditi zajednicu Crkve sakramentima svetog reda i ženidbe, potrebni su i stalnog uzimanja duhovne hrane, Božje riječi i Kristova tijela koje im se obilato nudi u središnjem sakramentu Crkve iz kojega i svi drugi sakramenti dobivaju svoju snagu, a to je spomen-čin Kristove muke, smrti i uskrsnuća – sveta euharistija ili, kako češće kažemo, sv. misa. Ona je izvor i vrhunac života Crkve. Dan u koji su svi članovi Crkve pozvani slaviti ovo otajstvo je nedjelja. Ona je prvi i najvažniji blagdan Crkve, jer je proslava Isusova Uskrsnuća u tjednom ritmu kroz cijelu kalendarsku godinu. Tu su potom i drugi dani u tjednu, u kojima se slave i drugi Gospodnji blagdani (npr. Božić, Bogojavljenje, Uzašašće…) te blagdani svetaca. Među svetcima istaknuto mjesto ima Marija, Isusova majka, kojoj kroz liturgijsku godinu slavimo različite istaknute trenutke njezina života, otajstva kojima ju je Bog vodio u njezinom životnom pozivu te Mariju, uvijek istu majku Isusovu, Crkva zaziva različitim imenima koja joj se pridaju po mjestima u kojima se časti ili po atributima koji se pripisuju njezinom djelovanju. ga postavlja relikvije svetih; to je jako star običaj iz vremena u kojima su kršćani slavili mise na grobovima mučenika. Oni koji sudjeluju u slavlju mise, dobro znaju da na početku tog euharistijskog slavlja svećenik pristupa oltaru te mu daje poljubac i time časti relikvije koje su postavljene u oltar te istovremeno iskazuje štovanje samom Kristu, koji je i oltar i žrtva i svećenik (u simbolici Crkve).

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

podijeliti na one: A) koje su Šibenčani od početaka grada do danas, da tako kažemo, učinili svojima izabirući ih ili prihvaćajući ih kao svoje svete uzore i zaštitnike te na one B) koji su sa Šibenikom za života bili povezani, bilo rođenjem, življenjem ili smrću u ovome gradu.

A. SVETCI KOJE SU ŠIBENČANI IZABRALI ILI PRIHVATILI KAO SVOJE SVETCE: I. ZAŠTITNICI GRADA I BISKUPIJE

1. Sv. Mihovil arkanđel (sv. Mihael), prvi je zaštitnik grada Šibenika i cijele Šibenske biskupije. On je jedan od posve duhovnih bića koje Sveto pismo naziva anđelima, čime se ne označava njihova narav, nego služba (u hebr. mal’ak, u grč. angelos, znači glasnik). Anđeli su „službujući duhovi što se običavaju slati da služe onima koji imaju baštiniti spasenje“ kaže poslanica Hebrejima (Heb 1,14). Oni izmiču našoj moći spoznaje i tvore nama tajnovit svijet, a obično se spominje 9 anđeoskih korova (serafini, kerubini, prijestolja, gospodstva, vlasti, moći, poglavarstva, arhanđeli i anđeli). Mi-ha-el u prijevodu znači „Tko je kao Bog?“, a predstavljen je kao vođa nebeske vojske i pobjednik nad sotonom. On se posebno smatra zaštitnikom cijele Crkve Kristove koja je u trajnoj borbi sa sotonom i zlim duhovima, palim anđelima, na putu prema Nebu kao odredištu Božjega naroda. Upravo njemu je posvećena Slika 2: Čudotvorno dolačko raspelo što je Krkom doplutalo do Križeva mula u Docu poč. 15. st., a nalazi se na glavnom oltaru crkve sv. Križa u šibenskom Docu. Foto: Valentino Dražić Celić

KOJI SU TO ŠIBENSKI SVETCI?

ostoji sintagma „šibenski svetci“, a upotrebljavala se za označavanje slavlja triju blagdana koji su slijedili dan za danom te se, u ne tako davna vremena, na te dane održavao i sajam u Šibeniku koji je bio ona vanjska manifestacija ili dopuna crkvenih slavlja. Riječ je o blagdanima Sv. Jakova (25. srpnja), Sv. Ane (26. srpnja) i Sv. Kristofora (27. srpnja). I dok se sa smjenom generacija fokus vjernika mijenja i prebacuje na njima zanimljivije i danas možda aktualnije svete uzore i zaštitnike, a i radi same njihove promidžbe koja se događa od same Crkve, mijenja se i intenzitet štovanja pojedinih svetaca u našem gradu. No, ipak, šibenskim svetcima mogli bismo nazvati one Kristove vjernike koji su od Crkve kanonizacijom proglašeni svetcima ili barem blaženicima,2 a koje bismo onda nadalje mogli 2 Uz govor o kanoniziranim svetcima i blaženicima, valjalo bi imati na pameti da se početak štovanja svetaca u Crkvi smješta već u prva stoljeća Crkve, još za vrijeme progonstava, i to štovanjem mučenika, u prvom redu samih apostola. Mučenik je Kristov svjedok (martyr) u najuzvišenijem smislu, jer je svojom krvlju posvjedočio svoju ljubav i vjeru u Krista. Kult je ispočetka ograničen na mjesto gdje je mučenik sahranjen. Na godišnjicu njegove smrti lokalna Crkva slavi dies natalis – rođendan mučenika, kad je dotični rođen za nebo, i to po mogućnosti nad njegovim grobom ili u neposrednoj blizini. Nakon vremena progona, u 4. i 5. stoljeću, kršćani krase grobove svojih mučeni-

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

ka, nad njima podižu crkve, ponegdje i veličanstvene bazilike, ne samo u Rimu, nego po cijelome Rimskom Carstvu (u našim krejevima je najznačajnija ona u Saloni, nad grobovima sv. Anastazija, Dujma i druge petorice mučenika). Ne samo mučenici, nego i confessores (ispovijedaoci) koji su pretrpjeli progonstvo za vjeru, ali nisu umrli mučeničkom smrću, ostaju u sjećanju zajednice Crkve te također postaju predmetom štovanja. Kasnije se taj pojam ispovijedaoca vjere protegao i na sve one kreposne kršćane koji su svojim čistim i pokorničkim životom te vjernim obdržavanjem svih Kristovih zapovijedi bili njegovim svjedocima pred svijetom. Štovanje pojedinih svetaca, ispočetka ograničeno na lokalnu Crkvu, prelazi pomalo i u druge. Tako, npr. rimska Crkva slavi sjevernoafričke mučenike (Perpetuu, Felicitu, Ciprijana) i obratno, kartaška Crkva slavi rimske. Drugi važan faktor u širenju kulta svetaca jest dijeljenje i prenošenje kostiju mučenika. Prenošenjem relikvija, prenosio se i kult. Na taj način srijemski đakon Demetrius (Dmitar), mučenik iz Dioklecijanova progona, postaje zaštitnikom Soluna u Grčkoj, a sv. Anastazija, srijemska djevica i mučenica časti se u Carigradu, Zadru, gdje postaje zaštitnica nadbiskupije, i u Rimu, gdje je uvrštena u misni Kanon. Na koncu, usvajanjem rimskih liturgijskih knjiga u većini zapadnih Crkava, proširilo se i štovanje svetaca koji su bili registrirani u tim knjigama. Od 6. do 12. stoljeća kanonizacija novih svetaca dolazi pod kompetenciju biskupa, odnosno biskupskih ili pokrajinskih sinoda. To je dakle razdoblje biskupskih ili lokalnih kanonizacija, čija je polazna točka uvijek bio glas o svetosti i čudesima pojedinog sluge Božjega. Karakterističan čin kanonizacije bilo je tzv. elevatio corporis, tj. podizanje tijela novog svetca iz dotadašnjeg groba i postavljanje na neko časnije mjesto, a najčešće pod oltar. Da bi štovanje jednog sluge Božjega dobilo univerzalniji značaj, neki biskupi mole papu da on sam kanonizira ovog ili onog kandidata. Prva takva poznata kanonizacija dogodila se 993. g., kada je papa Ivan XV. kanonizirao augsburškog biskupa Ulriha. Takvih će slučajeva biti sve više, a koncem 12. odnosno početkom 13. stoljeća, jedina će valjana biti samo papinska kanonizacija. (tekst ove bilješke prema pisanju mons. Fabijana Veraje)

prva šibenska tvrđava u kojoj je vrlo vjerojatno postojala i istoimena crkva, a još uvijek postoji jedna druga crkvica u sklopu samostana sv. Frane koja nosi njegovo ime. Njegov lik je jako prisutan u identitetu Šibenika… ne samo u crkvama (katedrali, crkvi sv. Križa, sv. Ane, crkvi na Vršinama…), nego je uklesan u kamenu njegovih bedema, na krunama bunara, nadvratnicima kuća, na pečatu i zastavi grada, a nakon jednog stanovitog vremena zaborava, opet se vraća življe u svijest vjernika i građana našega grada, posebno na sam blagdan 29. rujna kada ulicama grada krene svečana procesija njemu u čast te velebno euharistijsko slavlje na najljepšem gradskom trgu, uz brojne sudionike. 2. Sv. Kristofor, drugi je zaštitnik grada Šibenika i Šibenske biskupije. Budući da njegovo štovanje nije zahvatilo mlađe naraštaje, malo kome je i poznato da je drugi patron našega grada. Riječ je o svetcu mučeniku iz Licije (pokrajina na jugozapadu Male Azije) iz prvih kršćanskih vremena uz čiji život su vezane mnoge legende, ali ono što je sigurno jest njegova opstojnost te je prema Jeronimskom martirologiju 250. godine bio ubijen za vrijeme Decijeva progona kršćana.3 Moći (relikvije kostiju noge) sv. Kristofora koje su iz Carigrada bile prenesene na otok Krf, 1484. pribavio je šibenski biskup Luka Tolentić s namjerom da ih kasnije daruje svom rodnom mjestu Korčuli. Šibenčani su spriječili da se kosti sv. Kristofora odnesu iz Šibenika pa je tako sv. Kristofor postao drugi zaštinik grada i biskupije pred 535 godina.

II. ZAŠTITNICI GRADSKIH ŽUPA

1. Sv. Jakov apostol, zaštitnik najstarije šibenske gradske župe i naslovnik katedrale U daleko najljepšoj crkvi našega grada - katedrali i bazilici uvrštenoj na UNESCO-vu listu svjetske baštine (iz 15. i 16. st., na mjestu starije istoimene crkve i katedrale), slavi se sv. Jakov apostol stariji, sin Zebedeja i Salome, a brat Ivana evanđeliste. Rođen je u Betsaidi na Genezaretskom jezeru. Na apostolat je pozvan u proljeće ili ljeto g. 28. od samoga Krista. Slikari ga obično prikazuju kao putnika sa štapom u ruci, koji put i s mačem, što podsjeća na njegovu smrt, jer je od kralja Heroda Agripe mačem bio pogubljen kao prvi 3 Zanimljivo je da je sv. Kristofor bio jedan od najpopularnijih svetaca u srednjem vijeku te se ubraja među 14 velikih ili svetih pomoćnika, to jest onih svetaca koji su se zazivali u pomoć prilikom iznenadnih nevolja i raznih prirodnih katastrofa. Zaštitnik je ponajprije putnika, ali također je zazivan u pomoć protiv kuge, epilepsije i živčanih bolesti, požara, oluje i potresa. Zlatna legenda, kojoj je autor srednjovjekovni pisac Jacobus de Voragine iz 13. stoljeća, kazuje za sv. Kristofora da je bio mladi div koji je želio služiti najmoćnijem gospodaru pa je tako od početnog služenja kralju, potom caru pa čak i đavlu, došao do susreta s Kristom kao najmoćnijim gospodarom te se poučen od jednog pobožnog pustinjaka pripremao za krštenje pomažući putnicima u prelasku preko neke rijeke. Jedne je noći zamoljen od jednog djeteta da ga prenese preko rijeke, jedva u tome uspio, a potom otkrio da je to dijete koje je prenio sam Isus Krist. Odatle mu i tumačenje imena Kristofor, što znači „nosilac Krista”. Primivši krštenje, krenuo je propovijedati evanđelje te potom podnio spomenuto mučeništvo.

od apostola te da mu je tijelo preneseno i sahranjeno u Španjolskoj do kuda je, prema legendi, najdalje donio evanđelje, a na tome mjestu danas je grad njegova imena - Santiago de Compostela. Mnogi Šibenčani, a posebno pripadnici bratovštine sv. Jakova su u starini hodočastili do Santiaga na krajnjem sjeverozapadu Španjolske, a sve više je onih koji to i danas čine.4 2. Sv. Križ u šibenskom Docu U ovoj se župnoj crkvi posebno časti tzv. čudotvorno dolačko raspelo – križ koji je doplutao do Križeva mula u Docu poč. 15. st., a po kojem su se, prema svjedočanstvima iz tih vremena, dogodila mnoga ozdravljenja. Sam križ je prokrvario dva puta - najprije 26. ožujka 1483., uoči Velikog petka te drugi puta za vrijeme francuske okupacije 2. svibnja 1812., uoči blagdana Našašća sv. Križa. Svake godine slavi se proslava krvarenja na 27. ožujka i tom prigodom se stavlja na čašćenje relikvija krvi. Uz blagdan se čitaju lekcije (zapisi koji govore o događanjima vezano uz čudesne događaje s križem te se moli krunica Krvi Kristove).5 3. Gospa van Grada u Varoši U ovoj župnoj crkvi iz 18. st. (1740.g.), na mjestu nekadašnje crkve posvećene sv. Kuzmi i Damjanu, nekad izvan grada (gradskih zidina) kao glavni blagdan slavi se Mala Gospa ili Rođenje Marijino 8. rujna, procesijom i svečanom euharistijom.6 Ostalih šest župa, ustanovljenih u prošlom stoljeću sa svojim svetcima zaštitnicima, su: Presveto Srce Isusovo na Baldekinu, Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije u Crnici, Pohođenje Blažene Djevice Marije u Crnici i Njivicama, Sv. Jeronim na Meterizama, Sv. Ante Padovanski na Šubićevcu i Sv. Petar apostol na Vidicima.

III. ZAŠTITNICI SAMOSTANSKIH CRKAVA

1. Sv. Frane (crkve franjevaca konventualaca) U samostanskoj crkvi sv. Frane (s poč. 14. st., kad su porušene starija crkva i samostan izvan zidina), kao naslovnik slavi se sv. Franjo rođen u Asizu 1181., utemeljitelj franjevačkog reda ili Reda manje braće, suutemeljitelj Reda klarisa ili Reda siromašnih gospođa, a 4 Na povijesno glavnom oltaru katedrale postavljena je čudotvorna slika Gospe od Plača koja je dvaput proplakala (1635. i 1636. godine), najavivši teške dane Šibenika: val izbjeglica pred turskim terorom (oko 10.000), opsjedanje grada od velike turske vojske (oko 25.000 vojnika) te kugu koja je pomorila najveći broj šibenskih građana koji će, od skoro 12.000, doći na broj između 1500 i 1800 stanovnika. Tu je i prvi oltar u našem gradu koji je posvećen svetom, a u ono vrijeme bl. Nikoli Taveliću 6. lipnja 1889., za što se izborio tadašnji šibenski biskup Antun Josip Fosco. Tu su još oltari koji otkrivaju današnji ili nekadašnji kult Triju kraljeva, Gospe od Karmela, Gospe od Zdravlja, Gospe Bezgrješne, sv. Kristofora, sv. Roka i sv. Jeronima, sv. Fabijana i Sebastijana, sv. Križa i sv. Mihovila. 5 U crkvi se još posebno časte Gospa Lurdska te sv. apostoli Šimun i Juda Tadej, a nekad u starini i sv. Marko evanđelista. 6 U ovoj crkvi posebno se još slavi Ime Isusovo (14. siječnja) te Isus Nazaranin (na zavjetni dan župne bratovštine sv. Križa).

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Slika 3: Kameni kip sv. Jakova na krovnom zabatu katedrale okrenut prema istoku, rad Nikole Firentinca s kraja 15. st. Foto: Valentino Dražić Celić

Slika 4: Drveni kip sv. Kristofora iz 18. st. u niši njemu posvećenog oltara u katedrali sv. Jakova. Foto: Valentino Dražić Celić

njime je nadahnut i Treći franjevački red koji se danas dijeli na Samostanski treći red i Franjevački svjetovni red. Umro je u Asizu, 3. listopada 1226.7

Sv. Vinko (kapele s. milosrdnica)11 Sv. Dominik (kapele s. dominikanki)12

Sv. Lovre (crkve franjevaca opservanata provincije Presv. Otkupitelja)8 Sv. Lucija (crkve s. benediktinki)9 Gospa od Zdravlja (kapele s. šibenskih franjevki)10

7 U ovoj crkvi je oltar sv. Nikole Tavelića, prvog hrvatskog proglašenog svetca, Šibenčanina, a ova crkva je uz to i nacionalno svetište sv. Nikole. Tu su i oltari sv. Antuna Padovanskog, Gospe Bezgrješne, sv. Josipa, sv. Frane i sv. Klare te sv. Stjepana i Gospe Žalosne. 8 U ovoj samostanskoj crkvi (iz 17. i 18. st.) slavi se sv. Lovro, đakon, a tu su i oltari Presv. Srca Isusova, Gospe od Milosti, sv. Ante, sv. Blaža, sv. Paškala, sv. Nikole Tavelića, a u crkvi je i grob sl. Božje s. Klare Žižić i drugih sestara šibenskih franjevki te pred glavnim portalom crkve velika špilja posvećena Gospi Lurdskoj. 9 U ovoj samostanskoj crkvi (iz 17. st.) uz glavnu zaštitnicu sv. Luciju, djevicu i mučenicu, slave se još na središnjem oltaru Gospa Snježna te sv. Benedikt, utemeljitelj benediktinaca i sv. Skolastika. Nekada su bila tri samostana benediktinki u gradu, ali su druga dva ukinuli Francuzi. Nekadašnji samostan i crkva sv. Katarine (iz 14. st.) danas su podijeljeni u stambene jedinice, a samostan i crkva sv. Spasa (također iz 14. st.) dokidanjem je dodijeljen pravoslavnoj crkvi te se crkva od tada zove Uspenija Bogomatere. 10 U ovoj samostanskoj kapeli slavi se Gospa od Zdravlja te Bezgrješno začeće BD Marije.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

IV. ZAŠTITNICI OSTALIH CRKAVA

sim već spomenutih svetaca i njima posvećenih crkava u Župi sv. Jakova, imamo još neke svetce kojima su posvećene ostale crkve u župi: Gospa od Milosti (Gospa Zaštitnica) u Novoj crkvi13, sv. Ivan u crkvi sv. Ivana14, Duh Sveti u crkvi sv. Duha15, sv. Nikola biskup u crkvi sv. Nikole16, sv. Ana, majka BDM u crkvi sv. Ane17, a tu su i svetci zaštitnici drugih crkava koje 11 U ovoj samostanskoj kapeli slavi se sv. Vinko Paulski, osnivač milosrdnica. 12 U ovoj samostanskoj kapeli, nekad u centru povijesnog Šibenika na Gorici, a danas u prostoru Katoličkog školskog centra u Mandalini, slavi se sv. Dominik, osnivač dominikanaca 13 U tzv. Novoj crkvi (15. st.): uz lik Gospe od Milosti ili Gospe Zaštitnice, slavi se Prikazanje Gospodinovo (Svijećnica), Gospa od Pompeja, Nevina dječica, a nekada i sv. Luka, sv. Juraj, sv. Toma, sv. Spiridion, sv. Križ, sv. Brigita, … 14 U crkvi sv. Ivana (nekad sv. Trojstva, s kraja 14. i poč. 15. st.): sv. Ivan Krstitelj, sv. Ivan apostol i evanđelista, Sveto Trojstvo, sv. Križ … 15 U crkvi sv. Duha (s poč. 17. st.): Duh Sveti (Duhovi), Gospa od Karavaja i Gospa od Loreta 16 U crkvi sv. Nikole (s poč. 17. st., a na mjestu prijašnje manje crkve iz 15. st.): sv. Nikola biskup, Gospa od Dobrog Savjeta, nekada i sv. Stjepan prvomučenik 17 U crkvi sv. Ane (vjerojatno prvotno pod imenom crkve sv. Marije): sv. Ana, majka Blažene Djevice Marije, makar je na glavnom

trenutačno ili već duže vremena nisu u sakralnoj uporabi.18 U Župi sv. Križa u Docu imamo sv. Dominika, naslovnika istoimene crkve19, sv. Mariju kojoj je bila posvećena vjerojatno najstarija crkva u Docu20 i crkva na Srimi - Gospa Srimska te sv. Pavla apostola kojem je posvećena jedna crkvica na Srimskoj lokvi. U Župi Gospe van Grada imamo još sv. Martina biskupa,21 u Župi Pohođenja BDM sv. Elizabetu i sv. Vida,22 a u Župi sv. Petra sv. Margaretu koja se slavi u crkvi sv. Mare. Postojale su u gradu još neke crkve kojih danas nema jer su porušene, a koje su imale svoje patrone, kao što je to bila crkva sv. Roka podno katedrale, Božjeg blagdana u Docu, crkva sv. Ivana na mjestu tvrđave sv. Ivana i vrlo vjerojatno ona najstarija, sv. Mihovila na istoimenoj tvrđavi. Koliko se još svetih štuje u našem gradu mogli bi izreći i mnogi nespomenuti svetci čije se relikvije, kipovi i slike mogu pronaći po našim crkvama, samostanima ili drugim zgradama, poput Interpretacijskog centra katedrale – Civitas sacra, a daju nam uvid u jedan lijepi dio tog opipljivog, ali i duhovnog bogatstva našega grada.

I. SVETCI, BLAŽENICI, SLUGE BOŽJE ILI BOŽJI UGODNICI KOJI SU U ŠIBENIKU ROĐENI, ŽIVJELI ILI UMRLI I. SVETAC

1. Sveti Nikola Tavelić (Šibenik, oko 1340. – Jeruzalem, 14. studenoga 1391.), franjevac, svećenik, misionar i mučenik. Potekao je od plemenite obitelji šibenskih Tavelića, starohrvatskoga plemena Šubića, što dokazuju i crveno-bijelo-plave kocke njegova obiteljskoga grba. U mladosti je bio ponesen idealom sv. Franje pa je stupio u franjevački red. Želja za misionarskim radom odvela ga je u Bosnu, gdje je 12 godina u najvećim poteškoćama bogumilima-paterenima propovijedao pravu kršćansku vjeru te ih mnoštvo vratio u krilo Katoličke Crkve. Nikola Tavelić je s dvojicom svoje subraće franjevaca – fra Adeodatom iz Ruticinija i fra Petrom iz oltaru slika Gospe uz kipove sv. Mihovila i sv. Ivana Krstitelja. 18 Crkva sv. Grgura (s kraja 13. st., služi kao galerija odljeva radova Jurja Dalmatinca ostvarenih van Šibenika), crkva Svih Svetih (s poč. 15. st., u njoj je nekada djelovao gradski muzej, a donedavno je služila za konzervatorsko-restauratorsku radionicu), crkva sv. Krševana (12. st., služi kao galerija povremenih izložbi umjetničkih djela), crkva sv. Barbare (s poč. 15. st., donedavno je u njoj djelovao Dijecezanski muzej, a s namjerom obnove unutrašnjosti, vratila bi se u sakralnu uporabu), crkva sv. Mihovila i crkva sv. Martina (u sklopu samostana sv. Frane, od kojih prva služi kao galerija za izložbe), crkva sv. Julijana (14. st., danas je u ruševnom stanju, a koristila ju je bratovština sv. Nikole te pravoslavni Grci). 19 Crkva sv. Dominika iz 14. st. već duže nije u uporabi, ali se dovršava njezina obnova izvana, a namjerava se nastaviti i obnova unutrašnjosti, nekada je bila dio samostanskog kompleksa redovnika dominikanaca. 20 Crkva sv. Marije koja je nakon izgradnje nove, veće crkve posvećene sv. Križu, pretvorena u bratimsku kuću. 21 Crkva sv. Martina biskupa, povezana je sa zgradom stare sjemenišne zgrade, danas Biskupskog ordinarijata i ujedno kuće svećeničkog doma. 22 U neposrednoj blizini sadašnje novije crkve, imamo i crkvu iz 13. i 14. st. koja nosi naslov sv. Elizabete, majke Ivana Krstitelja, a na području župe, još je i crkva sv. Vida u Razorima.

Narbone – kao misionar pošao u Svetu Zemlju. To će ga s dvojicom spomenutih i fra Stjepanom iz Kunea dovesti do mučeničke smrti. Šibenski biskup Antun Josip Fosco, postavši biskupom, pokrenuo je god. 1880 postupak da bi Sveta stolica dopustila štovati Nikolu Tavelića kao blaženika. Ona je to učinila posebnim dekretom god. 1889. za Šibensku biskupiju, a g. 1898. za cijeli franjevački red. Dvije godine kasnije, štovanje je odobreno i za Svetu Zemlju. Svetcem je proglašen, kako nam je poznato u Rimu 21. lipnja 1970. godine, posebno zahvaljujući fra Anti Crnici, franjevcu splitske provincije Presv. Otkupitelja, za vrijeme biskupa mons. Josipa Arnerića. Oduševljenje tim događajem se prenijelo na cijeli hrvatski narod i veliko domovinsko slavlje u našem gradu Šibeniku. Njegov se kult danas ponovno više propagira i oživljuje ususret 50. obljetnici od njegove kanonizacije koju ćemo svečano obilježiti 21. lipnja 2020. u našem gradu Šibeniku.

II. SLUŽBENICI BOŽJI

1. Službenica Božja s. Klara Žižić (Promina, 1626. – Šibenik, 21. rujna 1706.), utemeljiteljica Družbe sestara franjevki od Bezgrješne. Mara (s. Klara) Žižić dolazi 1673. godine, po završetku Kandijskog rata, s područja unutar turskih granica u Šibenik koji je bio pod Venecijom i nastanjuje se u jednoj maloj i siromašnoj kućici u šibenskom Varošu. U Šibeniku se zajedno sa s. Serafinom Burmaz potpuno posvećuje Bogu 17. studenoga 1679. g., primanjem redovničkog odijela od fra Franje Kovačevića u crkvi sv. Lovre u Šibeniku, po Pravilu potvrđenu od pape Lava X. Trećeg samostanskog reda sv. Franje, a pod okriljem provincije Bosne Srebrene kojom je tada upravljao provincijal fra Grgo Kovačević (1678.-1681.) i dopuštenjem šibenskog biskupa Ivana Dominika Callegarija (1676.-1722.). Vođena Duhom Svetim, prihvatila je Franjino pravilo s izrazitim naglaskom na zajedništvu, siromaštvu i pokori. Za nju je prigodom smrti napisano da ju žaljaše vas grad i Varoš, budući da je 27 godina pod svetim habitom kako jedna svića sijala poniženstvom i z dobrom prilikom. Na drugom mjestu piše za nju i za s. Serafinu: One se učiniše jedno ogledalo ovoga Mista, a navlastito Klara. Ona se viđaše sveti život činiti, u svakomu obsluženju i dobri dili. Biskupijski postupak za proglašenje s. Klare blaženom je završen 2016. te je u tijeku drugi dio postupka u Kongregaciji za proglašenje svetaca u Rimu. 2. Službenik Božji fra Ante Antić (Šepurine - o. Prvić, 16. travnja 1893. - Zagreb, 4. ožujka 1965.), franjevac provincije Presvetog Otkupitelja, svećenik, magistar novaka i bogoslova i profesor u Makarskoj i Zagrebu. Uzorni redovnik, ustrajni molitelj, uslužni ispovjednik, duhovni vođa i savjetnik mnogih duša. Umro na glasu svetosti. Grob mu se nalazi u kripti crkve Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Nadbiskupijski postupak završen je 1995. te je započeo drugi dio postupka u Kongregaciji za proglašenje svetaca u Rimu. Makar

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Slika 5: Kameni kip sv. Mihovila na krovnom zabatu katedrale okrenut prema Gradskoj vijećnici, rad Nikole Firentinca s kraja 15. st. Foto: Valentino Dražić Celić nije živio u Šibeniku, ovdje je spomenut jer je u Šibeniku zaređen za svećenika 29. srpnja 1917. godine u crkvi sv. Lovre, po rukopoloženju tadašnjeg šibenskog biskupa Luke Pappafave.

III. OSTALI BOŽJI UGODNICI – PREMINULI IN FAMA SANCTITATIS (NA GLASU SVETOSTI)

vima bi mogli pridodati i neke druge koji su bili Bogu dragi i preminuli na glasu svetosti. Jedan takav popis s 59 osoba je napravio 1998. godine fra Hrvatin Gabrijel Jurišić, franjevac splitske provincije Presv. Otkupitelja za cijelu Šibensku biskupiju. U fusnotama s tog popisa, donosim samo one koji su povezani s gradom Šibenikom.23 23 fra Martin iz Raba (Rab, oko 1250. – Šibenik, 1319.), franjevac i prvi šibenski biskup s. Serafina Burmazova (+1695.) šibenska franjevka s. Andrijana Luca Mandušić (Rupe, ? – Šibenik, 24. travnja 1716.), šibenska franjevka fra Jure Laća (Dubravice, ? – Šibenik, 1723.), franjevac fra Lovre Šitović (Ljubuški, 1682. – Šibenik, 28. veljače 1729.), franjevac s. Frana Žižić (Promina, 1676. – Šibenik, 7. veljače 1756.), šibenska franjevka s. Serafina Ana Šenetić (Šibenik, ? - ?, 18. st.), šibenska franjevka fra Fortunat Salamuk (Mandalina, ? – Šibenik, 8. studenoga 1830.), franjevac s. Elena Zuliani (Šibenik, 28. siječnja 1781. – 1836.), benediktinka

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

fra Antun Tommaseo (Šibenik, 1772. – Rim, 16. rujna 1837.), franjevac konventualac fra Bonaventura Pinica (Šibenik, 28. veljače 1788. – Šibenik, 1. veljače 1870.), franjevac konventualac s. Benedikta Zampieri (Šibenik, 5. lipnja 1819. – 23. prosinca 1889. ), benediktinka s. Mikelanđela Sorlini (Rijeka, 1. lipnja 1838. – Šibenik, 14. studenoga 1910.), benediktinka s. Vjekoslava Gojanović (Šibenik, 19. travnja 1845. – 27. prosinca 1911.), benediktinka s. Celestina Pravdica (Cres, 27. ožujka 1845. – Šibenik, 4. listopada 1917.), benediktinka s. Bazilija Vidulić (Žman, 23. studenoga 1883. – Šibenik, 19. svibnja 1932.), benediktinka fra Vjenceslav Bilušić (Promina, 24. srpnja 1872. – Sinj, 21. svibnja 1939.), franjevac s. Josipa Bolanča (Turanj kod Biograda, 12. lipnja 1911. – Šibenik, 11. rujna 1939.), benediktinka s. Matilda Dobrić (Šibenik, 20. listopada 1870. – 18. veljače 1941.), benediktinka s. Placida Baf (Tinjan u Istri, 14. siječnja 1903. – Šibenik, 9. ožujka 1941.), benediktinka s. Benedikta Toffolutti (Šibenik, 5. lipnja 1867. – 31. siječnja 1944.), benediktinka s. Marija Bonaventura Belamarić (Šibenik, 3. srpnja 1913. – Split, 5. rujna 1944.), školska sestra franjevka s. Peronila Dražić (Perković, 3. studenoga 1907. – Senj, 19. kolovoza 1945.), šibenska franjevka s. Skolastika Carnelli (Kaštel Novi, Istra, 1870. – Šibenik, 8. rujna 1951.), benediktinka s. Gertruda Stošić (Šibenik, 26. studenoga 1884. – 24. listopada 1956.), benediktinka fra Petar Knežević (Kapitul kod Knina, 5. ožujka 1701. – Sinj, 18. lipnja 1768.), franjevac s. Margarita Filipović (Sinj, 15. siječnja 1904. – Šibenik, 9. veljače 1970.), benediktinka s. Tereza Škarpa (Dubrovnik, 25. siječnja 1895. – Šibenik, 19. lipnja 1972.), benediktinka s. Roža Lovrić (Miljevci, 19. listopada 1885. – Šibenik, 21. veljače 1976.), šibenska franjevka s. Marija Petronila Fabijanac (Šibenik, 22. veljače 1912.. – Ugljan, 6. kolovoza 1977.) školska sestra franjevka s. Beatriče Baranović (Šibenik, 24. siječnja 1896. – 17. veljače 1982.), benediktinka s. Nazarena Devetak (Sinj, 23. listopada 1911. – Šibenik, 18. svibnja 1983.), benediktinka s. Bernarda Parun (Prvić Luka, 31. prosinca 1896. – Šibenik, 17. listopada 1984.), benediktinka don Rafael Benamati (Sv. Filip i Jakova, 2. srpnja 1908. – Šibenik, 20. prosinca 1994.), svećenik. Teološki studij pohađao u Splitu i Zagrebu. Zaređen za svećenika 1931. Službovao u Zadarskoj nadbiskupiji četiri godine, a potom u Šibenskoj biskupiji, kao župnik u Murteru i Tisnom. Za Drugog svjetskog rata bio duhovnik u sjemeništu i vjeroučitelj u preparandiji i ženskoj gimnaziji u Šibeniku. Uzoran svećenik, jednostavan kao dijete, čovjek vjere, milosrđa i blagosti. Posebno revan kao ispovjednik u katedrali i neumoran bolnički kapelan. Kao posljednjeg što ga nije spomenuo fra Gabrijel Jurišić, dodajem ime velikoga čovjeka i biskupa našega naroda i Crkve u Hrvata: mons. Srećko Badurina (Lun, otok Pag, 12. svibnja 1930. – Zagreb, 17. rujna 1996.), franjevac trećoredac i 47. šibenski biskup, profesor i dr. moralne teologije. Prvi od jedanaestero djece Pavla i Sokole r. Baričević. Imao je dva brata svećenika, franjevca trećoredca: fra Ivana i fra Antuna i dvije sestre koludrice, benediktinke u Pagu. Školovao se u Ogulinu, Splitu, Zagrebu, Rimu i Louvainu. Za svećenika zaređen 1955. u Zadru, a za šibenskog biskupa 6. siječnja 1988. u Rimu. Ovom popisu fra Gabrijel dodaje i 18 stradalih svećenika, redovnika i svećeničkih pripravnika kao žrtava Drugog svjetskog rata na području Šibenske biskupije, koje su pobili uglavnom partizani, neke četnici, a jednog je pripravnika na svećeništvo iz Vodica na strijeljanje izveo njegov vlastiti ujak, član KPH. Između

UMJESTO ZAKLJUČKA: TKO JE MOJ BOG? TKO SU MOJI SVETCI?

z definiciju Boga kao vrhovnog bića koje stoji u temelju stvarnosti nas samih, cjelokupnog svemira ili svega što postoji, na našoj subjektivnoj – osobnoj razini, Bog je onaj ili ono što se nalazi na prvom i najvažnijem mjestu čovjekova života. Ako je to neka druga osoba ili stvar, pa čak i ako je to čovjek sam sebi ili to pokušava biti, tada gubi poveznicu s pravim istinskim Bogom, prelazeći u idolatriju (idolopoklonstvo), poput Izraelaca kada su sebi izradili zlatno tele – pokušaj da se boga materijalizira, da ga se svede na svoju razinu i još niže, kako bi se njime moglo čak i manipulirati, dok i najponiznije i najučenije pristupanje Bogu nas uvijek nadilazi, jer je on ipak „potpuno drugačiji“ od onoga što mi u konačnici možemo zamisliti ili izreći o njemu. Kršćanin otkriva da je Isus Krist najpotpuniji odgovor na potragu za Bogom, Krist je njegovo utjelovljenje u ljudsku ograničenost, on je najsigurniji put k Bogu. On je kako i sam reče Put, Istina i Život, pisani velikim početnim slovom, jer se predstavio osobno kao put i primjer kojim trebamo hodati da bismo se susreli s Bogom, on osobno je ona potpuna i neprevarljiva istina o Bogu, o čovjeku i smislu njegova života, on je konačno osobno i sam život za kojim žeđamo, ona potpuna sreća za kojom svaki čovjek duboko u sebi čezne. Kada čovjek tako drži i vjeruje, onda i njegovi svetci postaju suputnici koji mu se nude svojim primjerom i zagovorom na putu života kako bi mu pomogli da se susretne s Kristom te u zajedništvu Duha Svetoga jednom prispije Bogu Ocu, našem najvišem dobru. Čitati životopise svetaca, „osluškivati“ njihov govor i usvajati njihov stil života, nalikuje druženju s dragim i vjernim prijateljima koji ti iz svojih životnih iskustava, kao uz svojevrsno ispijanje zajedničke kave, žele biti prava podrška na tvom životnom putu i savjetnici u tvojim životnim poteškoćama. Dok im se tako vjernik kroz molitvu obraća za pomoć i priželjkivanu preporuku (zagovor) pred Bogom, priprema se za primanje potrebne snage i ustrajnosti na putu životnog ostvarenja, a to je onda i put svetosti na koji su pozvani svi ljudi. Živeći u Šibeniku i/ili hodajući ulicama ovoga grada, susrećući i otkrivajući crkve i u njima nebrojene kipove i oslike svetaca, čovjek se može susretati sa svetcima našega grada koji, poput mnogih drugih gradova uz profane sadržaje ima sveta mjesta i građevine, tako da se može nazvati i svetim gradom – civitas sacra (kako u svom nazivu nosi i Interpretacijski centar katedrale sv. Jakova). Pod tim se nazivom ponajprije podrazumijevaju vidljive i opipljive uspomene na svetost onih koji su nekada u njemu živjeli ili ga posjećivali, osobno

(fizički) ili barem duhovno (po zazivima i molitvama njegovih stanovnika), kao drugo stvarne građevine i prostore u kojima se i dan danas vjernici nadahnjuju i susreću sa svetim Bogom i njegovim svetcima, uključujući i one koji su živi i po tijelu, pa žive između nas i s nama, a da toga baš i nismo ili smo tek djelomično svjesni, bez obzira tko su oni po svom pozivu i poslu kojim se bave, kojih su intelektualnih sposobnosti i vještina ili ekonomske moći, oni koji žive sveto, ponizno i samozatajno…. Kada govorimo o broju svetaca koji su potekli iz našega grada ili su u njemu živjeli i dovršili svoj zemaljski životni put, ni to sa sigurnošću ne znamo, pa čak ni od onih koji su nam poznati svojim imenom i životom, a koliko tek manje među onima koji nam nisu poznati, a svoj su život dovršili, ostvarili ili okrunili vječnim zajedništvom s Bogom i svima svetima ili će to učiniti, makar su preminuli, nakon prolaska kroz stanje čišćenja. Vjerujem da se ne radi tek o desetcima ili stotinama, nego Bog znade kolikim tisućama na njegovu slavu, a njihovo vječno spasenje. Makar se spasenje (život vječni) ne može zaslužiti, nego je uvijek Božji dar, ipak da bismo pokazali otvorenost tom božanskom daru ili pravo raspoloženje za primiti ga, potrebna je osobna želja i napor na putu života kako nam potvrđuje i veliki sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj: „Bog koji te stvorio bez tebe, neće spasiti tebe bez tebe.“

Slika 6: Kameno poprsje sl. Božje majke Klare Žižić, rad ak. kiparice Marije Ujević, nalazi se u kući matici sestara franjevki od Bezgrješne u Šibeniku. Foto: s. Terezija Zemljić, časna majka

tih navodim poimence, kao i u prethodnom slučaju, samo one koji su rođeni u Šibeniku: don Ivo Bujas (Šibenik, 7. srpnja 1912. – Gospić, 25. ožujka ? 1945.), svećenik don Ivo Guberina (Šibenik, 14. studenoga 1897. – Zagreb, 30. travnja 1945.), svećenik fra Andrija Zjačić (Šibenik, 2. siječnja 1907. – Nunić, 14. siječnja 1944.), franjevac

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Arhitektonsko snimanje bloka G I u povijesnoj jezgri Šibenika U

arhitektonskom pogledu blok G I je vrlo slojevit kompleks zgrada. Ima više sačuvanih arhitektonskih elemenata gotičkog stila iz 15. stoljeća. Među njima se najviše ističe poseban portal sa šiljastim lukom na istočnoj fasadi s vrsnim grbom, akroterijem na vrhu i kapitelima. Gotičkom stilu pripadaju i ostaci bifore pod balkonom na zapadnom pročelju bloka. Stilu se pridružuju grbovi na zapadnom i sjevernom pročelju od kojih je najvrsniji dvojni grb na uglu ovih uličnih fasada. Dvojni grb je uvijek na poziciji reprezentativnog kata palače, tzv. piano nobile. Sasvim je jasno da je blok sastavljen od više srednjovjekovnih jedinica – kuća koje

su se postepeno ujedinjavale u blokovsku strukturu koja je završno definirana u fazi baroka. Pretpostavljeni piano nobile pripadao je vjerojatno srednjovjekovnoj palači. To je ugaona zgrada na spojnici sjevernog i zapadnog pročelja bloka koja je još sačuvala otvore s lukovima za koje možemo pretpostaviti da su pripadali još ranijoj romaničkoj fazi bloka. Tek preciznom izmjerom lukova sa skele moglo bi se s više sigurnosti govoriti imaju li ovi lukovi elemente srpastog luka kakav je bio u uporabi u šibenskoj romanici tijekom 13. stoljeća. Srednjovjekovnoj arhitekturi pridružujemo i prozore u prizemlju u formi izduženog pravokutnika

Javne potrebe u kulturi RH za 2018. Program kulturnog razvitka za 2019. godinu Arhitektonsko snimanje bloka G I u povijesnoj jezgri Šibenika Financiranje: Ministarstvo kulture Runjaninova 2, 10 000 Zagreb www.min-kulture.hr Korisnik:

Društvo za očuvanje šibenske baštine „Juraj Dalmatinac“ Put Gimnazije 36, 22 000 Šibenik www.jurajdalmatinac.com

Izvršitelj, blok GI: Noir d.o.o. Šibenik Stipe Ninića 33, 22 000 Šibenik Konzervatorski nadzor:

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Šibeniku J. Čulinovića 1/3, 22 000 Šibenik www.min-kulture.hr

s tipičnim skošenim pragovima kakvi su u uporabi u izgradnji šibenskih kuća još od romanike. Južni dio bloka također je zanimljiv u kontekstu srednjovjekovne arhitekture. U njemu je omanji prostor ograđen kamenim zidom i pokriven recentnom pločom (odmah uz stubište kojim se pristupa prostoru Šibenskog pjevačkog društva „Kolo“). Riječ je vjerojatno o tipičnom nekadašnjem dvorištu male gotičke palače u kojem je uvijek kamena kruna i vanjsko stubište kojim se penjalo na prvi kat, tj. piano nobile palače kojem je pripadala i navedena gotička bifora. Sačuvana bunarska kruna ima

četiri slijepa luka i podrezane uglove. Takvih je kruna najviše sačuvano ne samo u Šibeniku i okolici već u čitavoj Dalmaciji, a nisu mijenjale oblik od srednjeg vijeka pa sve do kraja 19. stoljeća. Najznačajniji detalj renesanse na bloku je portal razvedeno profiliranih pragova na zapadnom pročelju bloka. Na kraju, barok je oblikovno dovršio arhitekturu bloka. Njega predstavljaju prozori prvog i drugog kata na sjevernom pročelju i vrstan portal na samom južnom uglu bloka (danas ulaz u „Kolo“) koji svojom kićenošću očito predstavlja primjer kasnog baroka.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Tlocrt krovnih ploha

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Tlocrt na koti +12,50

1138

422

18 p=2

p=1

90,

135

178

419

1160

120 80

p=1

100

106 127

102

346

70 p=106

91 142

17 212

265

p=19

116 51

1157

180

h=332(312) x

5x3 2 6x1 ,00 7,0 0

150 191

166

115

177

20 180

144

331

p=1

1118

201 4

112

13x2 7, 14x1 00 7,80

686

15 0 24 5

14 17

7 16

92 128

114

1156

111

1421

h=265

h=274 1

1046

10 p=

8 19 1 8

60 17

410

349

15 0

979

60 72

11 76

0p=

h=233

58 13

1409

71 8 19

259 53

334

1409 0 15 h=237 1174

6 21

71 8 19

264

322

0 15 8 28

1176

261

71 8 19

1409

374

11 17

h=233

92 0 15

8 19 1 8

982

17 92

60 80

h=438

92 0 15

1420

975

17 5

81 2 12

0 15 1 24

1054

1320

1156 4

92 15 0

140

1494 h=338

937

1 22

2 10 p=

p=9

5 19

148

13 8

114 210 -2

h=+55 117 x

61 181

207

548

61 126 18 1

1082 82 x

120 112

60 68

1 11

10 x

p= 25 134 60

145

h=452

132

12 0 22 5

1147

1101

h=225 do grede, 270 do greda svih, 286 strop

h=295

1008

240

1372

1396

227

12 x 13 25,0 x17 0 ,10

922

p=104 140

742

626

173

82 82

97 82

C 115 208

113

148

91 215

27 2

570

71 175

175

p=7

187

198

66 p= 2

95 181 86 41

182

230

110 (1 160 44) (180 )

160 240(283)

202

1125

155

- 0,94

207

150

252

256

218

675

165

97 97 41

184

156

20 20

180 43

301

108

1101

p=19

163

112

81 220

1431

136

146

71 198

107

08 0

167

100

1057

p=6

h=333(305)

260

p=1 0 p=5 3 110

h=343

80 173

246

115

91 198

159

1400

104

101

1101

100

156

170 242

128

p=101

192

189

295

568 143

250

71 95 198

330

h=297

1101

309

110

1398

71 198

157

h=330(323)

115

102 p=114 44

1431

1083

1175

h=330(323)

711 0

86 p=9

1431

115 208

p=6

108

206

180

27 150

448

10 p= 1

960 21

105 165

9 98

91 140

p=1 225

199 258

160

103 147

314

1176 433

399

6 =8 10 p 1

81 2 12

923

Naručitelj Društvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac Predmet Arhitektonska snimka postojećeg stanja graditeljskog naslijeđa BLOK G I

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Izrađivači Angela Vlaić, mag. ing. arch. Danijel Čogelja, mag. ing. aedif. Sadržaj Tlocrt na koti +12,50 M 1:50

N List 02

a koti +12,50 0

žbuka

kamen

žbuka

kamen

+1000

+1250

+1600

Naručitelj Društvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac

Izrađivači Angela Vlaić, mag. ing. arch. Danijel Čogelja, mag. ing. aedif. Predmet Arhitektonska snimka postojećeg stanja graditeljskog naslijeđa BLOK G I

Sadržaj Zapadno pročelje M 1:50

List 14

NOIR

+1000

+1250

+1600

+1950

NOIR

+1950

List 02

+2250

beton

Vlaić, mag. ing. arch. Čogelja, mag. ing. aedif.

+2250

Zapadno pročelje

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Presjek C-C

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

Portal "Kolo"

Pripremili: Ivo Šprljan, Nikola Grubić i Gustav Červar

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE

Naručitelj Društvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac Predmet Arhitektonska snimka postojećeg stanja graditeljskog naslijeđa

DALMATINAC Izrađivači Angela Vlaić, mag. JURAJ ing. arch. BROJ - XII./2019. Danijel Čogelja, mag. ing.8.aedif. Sadržaj Portal, "Kolo" M 1:15

85 NOIR

List

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

SADRŽAJ:

4 - 17

170 godina Šibenske narodne glazbe Kronologija jednog trajanja Darko Gulin, dipl. ing.

Ovaj broj časopisa Juraj tiskan je sredstvima:

18 - 27

Preobrazba prostora na lokaciji bastiona sv. Katarine

28 - 39

Tragom šibenskih patricija u Mlecima

40 - 61

Kralj Petar Krešimir IV. u središtu

62 - 69

Slike po Ivanu (Đovaniju)

70 - 77

Šibenski svetci

78 - 85

Arhitektonsko snimanje bloka G I u povijesnoj jezgri Šibenika

Zoran Popović, ing. arh.

dr. sc. Lovorka Čoralić, povjesničarka

Grad Šibenik

Šibensko - kninska županija

dr. sc. Hrvoje Gračanin, red. prof.

dr. art. Nenad Fabijanić, dipl. ing. arh.

don Krešimir Mateša

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 8. - XII./2019.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC • BROJ OSMI •

XII./2019.

BROJ OSMI XII./2019.

170 godina Šibenske narodne glazbe

Kronologija jednog trajanja Tragom šibenskih patricija u Mlecima Kralj Petar Krešimir IV. u središtu Slike po Ivanu (Đovaniju)