Juraj br. 7

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC

2.3. The colours

BROJ SEDMI EYCH 2018 is all about diversity and the various aspects and fields of cultural heritage.

XII./2018.

Therefore, the visual identity is available in a variety of colours as well and stakeholders are free to choose the colour that best fits the visuals they are creating. There are 6 colours (5 colours + 1 monochrome version) available to you.

2018

European Year of Cultural Heritage C 0 • M 34 • Y 82 • K 0 R 250 • G 180 • B 60 Web #fab43c

C 2 • M 73 • Y 10 • K 0 R 233 • G 102 • B 152 Web #e96698

C 49 • M 0 • Y 68 • K 0 R 149 • G 198 • B 114 Web #95c672

C 56 • M 0 • Y 27 • K 0 R 117 • G 198 • B 197 Web #75c6c5

C 46 • M 43 • Y 0 • K 0 R 153 • G 147 • B 200 Web #9993c8

C 0 • M 0 • Y 0 • K 40 R 178 • G 178 • B 178 Web #B2B2B2

ANTE ŠUPUK Christian Martin von Degenfeld branitelj (mletačkog) Šibenika

7

Obnova kupole katedrale sv. Jakova O životu i djelima Fausta Vrančića u svjetlu nepoznatih dokumena

Tvrđava sv. Nikole

SADRŽAJ:

4 - 13 14 - 23

Toliko klobuk, koliko kapa, imade se jednako štovati Irena Sačić, prof. mentor

Christian Martin von Degenfeld branitelj (mletačkog) Šibenika mr.sc. Gustav Červar, dipl.ing.arh.

24 - 27

Tvrđava sv. Nikole, obnova i korištenje

28 - 43

Obnova kupole katedrale sv. Jakova

44 - 49

O životu i djelima Fausta Vrančića u svjetlu nepoznatih dokumenata

mr.sc. Josip Ćuzela

Miljenko Domijan, prof. i Davor Uglešić, dipl.ing.građ.

dr. sc. Danko Zelić

50 - 60 61 2

Snimanje blokova gradske jezgre

In memoriam Ivo Livaković

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

Poštovani čitaoci, Pišući ovaj uvodnik, pitali smo se: koliko se godina mora nešto, na svoj način, ponavljati u vremenu da bismo to nazvali tradicijom? Imali smo na umu naš časopis ,,Juraj”. Zaključujemo sedmi broj časopisa i brojimo sedam godina jedne aktivnosti u kojoj je sudjelovalo više aktera: neki kao ,,domaće snage”, a još veći broj onih s atributom prvaka nacionalne znanosti. Uradci koje su nam poklonili, nakon sedam godina, volumen su pozamašnog štiva.

Držimo da će, ovako tiskani, mlađima biti poticaj, nadahnuće i izazov. Za sada smo sigurni da su poticaj i nadahnuće šibenskim turističkim vodičima, s čijom smo udrugom zajednički odabrali dio tema za sljedeću, 2019. godinu.

Ovim brojem ,,Jurja” predstavljamo sedmoricu predavača - autora priloga koji su, kako je to uobičajeno, najuže vezani za Šibenik i njegovu povijest.

Mr. sc. Josip Čuzela, kao neposredni sudionik tijeka i postupka uvrštenja utvrde sv. Nikole na uglednu UNESCO-vu listu, piše o važnosti spomenika i onim atributima koji su ga, za to reprezentativno mjesto, kvalificirali. U drugom su dijelu priloga natuknice koje navode na smjer obnove spomenika i mogućnosti njegova korištenja.

Suradnik Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu, dr. sc. Danko Zelić, donosi nam neke manje poznate ili nepoznate pojedinosti iz života Fausta Vrančića. Osim svega onoga što se redovito veže uz Faustovu ličnost,ovim se prilogom dokumentira i njegova poduzetnička aktivnost. Stoga, u takvom bi svjetlu bilo moguće vidjeti i njegovo djelo ,,Machine novae”. Mr.sc.

Gustav Červar (stariji), dipl. ing.arh., dao je svoj prinos boljem biografskom poznavanju osobe Christopha Martina von Degenfelda, branitelja (mletačkog) Šibenika. Na hrvatskom se jeziku o Degenfeldu navodi tek nekoliko pojedinosti koje se tiču razdoblja njegove mletačke službe. Ovim je uratkom prikazano porijeklo von Degenfeldovih, glavne crte njegove biografije, njegovi potomci i, posebno, biografske crtice njegove kćeri Loyse. Vezujući se na 180. godišnjicu rođenja Ante Šupuka viteza, koji je mnogim svojim aktivnostima obilježio šibensku svakodnevicu, Irena Sačić, prof. je detaljno i dokumentirano predstavila njegov život i rad. Prilog je to koji, ponovno, dokazuje Šupukovu važnost i neponovljivost. Konačno, autorski dvojac Miljenko Domjan, prof., i Davor Uglešić, dipl. ing. građ., kao neposredni sudionici minuciozno pišu o obnovi kupole katedrale sv. Jakova, istodobno čineći odmak od popularnog prikaza i približavajući se dokumentiranom izvještaju.

Ponovno predstavljamo rezultate nove etape (2018.) spomeničkog dokumentiranja - crteže dijelova povijesne jezgre Šibenika. Tu aktivnost godišnje financira Ministarstvo kulture, a plan je društva da, u suradnji s Konzervatorskim odjelom iz Šibenika, svaku godinu kandidira za snimanje dva gradska ,,bloka”.

Priloge zaključujemo uspomenom na našeg člana, profesora Ivu Livakovića kojem zahvaljujemo na savjetima i potpori koje je nesebično darivao našem društvu.

Nakladnik: Drušvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac Uredništvo: Gustav Červar stariji Nikola Grubić Jolanda Krnić Zmijanović Deana Karađole Radovčić

Lektori: Jolanda Krnić Zmijanović Mila Kundajica

Grafičko oblikovanje: Ivana Grimani

Fotografija naslovnice: Ante vitez Šupuk Muzej grada Šibenika

Fotografije: Miljenko Domjan Davor Uglešić Joško Ćuzela Danko Zelić Arhiva Drušva Juraj Dalmatinac Arhiva suradnika Arhiva TZ Grada Šibenika Arhiva Muzej grada Šibenika

Tisak: Print Centar (Educa d.o.o.)

Naklada: 500

Izdano: Šibenik, 2018.

Društvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

3

Irena Sačić, prof. mentor.

Profesor povijesti u Gimnaziji Antuna Vrančića

Toliko klobuk, koliko kapa, imade se jednako štovati O životu Ante Šupuka i Šibeniku u njegovo doba

4

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

Šibenik je najstariji hrvatski grad na istočnoj obali Jadrana. To je grad duge povijesti i prepoznatljive kulturne baštine. U njemu su živjele i djelovale brojne istaknute osobe koje su ostavile dubok trag kako u našoj, tako i u europskoj i svjetskoj povijesti. U plejadi povijesnih osoba, posebno mjesto zauzima jedan od najistaknutijih Šibenčana, Ante Šupuk čiji su rad i djelo trajno obilježili život Šibenika.

A

nte Šupuk rođen je 21. kolovoza 1838. godine u obiteljskoj kući u Šibeniku, kao četvrto od devetero djece pomorskog kapetana Marka i Marte Šupuk, rođene Grubišić. Upisan je u knjigu rođenih župe Varoš ili, kako se tada zvala, Borgo di Terra Ferma.

Ante Šupuk potjecao je iz ugledne, religiozne i građanske obitelji koja je živjela u župi Varoš, o čemu svjedoči Angraf župe za 1828.g. koju je napravio njen tadašnji župnik Frane Belamarić.1 Otac Ante Šupuka, Marko, bio je sudionik događanja u Šibeniku 1848./ 1849. godine. Te revolucionarne godine Šibenik je disao narodnim duhom. Nakon održanih izbora, 1849. godine, Marko Šupuk izabran je u Općinsko vijeće kao kandidat Narodne stranke. Politički stavovi Marka Šupuka zasigurno će utjeacali na formiranje političkog stava njegova sina Ante, u vrijeme narodnog preporoda, 60- tih godina 19. stoljeća.

Sestre Ante Šupuka, Tonka (1835.-1854.) i Marija (1851.-1865.), kao i braća Mate (1830.-1852.), Vice (1843.-1866.), Damjan (1846.-1864.) i Ive-Luka (1848.-1852.) umrli su dosta rano, tako da su zrelu dobu, uz Antu, doživjeli samo Jakov (1833.-1918.) i Krste (1841.-1879. ). Brat Krste se zaredio, postao franjevac te uzeo ime Mate. Službovao je u Šibeniku, sve do smrti 1879.g. Posebno blizak odnos Šupuk je imao s bratom Jakovom koji je jedini, uz Antu, imao svoju obitelj. Jakov je oženio Mandu, rođenu Žunić s kojom je imao sedmero djece (Marta, Šime, Marija, Ana, Jelisava, Vice, Antica). Nažalost, samo je Vice (1881.1933.), doživio zrelu dob.

Tijekom svog života, Šupuk se velikom žarom skrbio o svojoj obitelji, ali i o obitelji svog brata Jakova, nakon što je Jakov oslijepio. Tada je na sebe preuzeo brigu o djeci svog brata, posebno o nećaku Vici. Najvjerovatnije zahvaljujući njegovoj pomoći, Vice je prvi u gradu, u kući franjevaca, u Glavnoj ulici, otvorio trgovinu električne opreme.2 1 Iz anagrafa se vidi da je te godine, u župi Varoš, živjelo 580 obitelji i 3088 duša. Jedna od obitelji bila je i obitelj njegova oca Marka Šupuka.

2 Iako ne možemo sa sigurnošću tvrditi, vjerovatno je za otvaranje trgovine u kući franjevaca bilo presudno to što je drugi Vicin stric, Krste, bio franjevac pa je crkva dala prostor za trgovinu.

Nakon smrti Vice, trgovina je zatvorena. Osim što je pomogao Vici u otvaranju trgovine, Šupuk je oporučno nećaku ostavio kuću u Varošu, u kojoj i danas žive Vicini potomci. Vice je oženio talijanku Enricu Ferrari Padalin, s kojom je imao troje djece, dvije kćeri (Nevenka i Zdenka) i sina Antu, poznatog znanstvenika, filologa i profesora hrvatskog jezija u šibenskoj gimnaziji.

Ante Šupuk, gradonačelnik Šibenika 1873.-1904., Muzej grada Šibenika Ante Šupuk oženio je Filomenu Carrboneti, s kojom je imao dvoje djece- sina, Marko-Šime (1858.- 1903.) i kćer, Antica Beatirce (1862.-1884), koja je umrla sa svega 16 godina.3 Sa svojim sinom Markom, vodit će tvornicu Ante Šupuk i sin – Prvu povlaštenu električnu centralu u Dalmaciji -„Krka“.

Svoje djetinjstvo i mladost Šupuk je proveo u Šibeniku, gdje je završio osnovnu školu. Nije nam poznato je li završio više škole. Vrlo rano se posvetio gospodarstvu na svom imanju koje je, njegova obitelj, imala u Konjevratima kod Šibenika i na rijeci Krki. Tako je, na rijeci Krki, podignuo mlinice i tvornicu, koje su značajno doprinijele gospodarskom razvoju Šibenika krajem 19. stoljeća.

Politički život i djelovanje, Ante Šupuk započeo je 60- tih godina 19.stoljeća. Iako odgojen u talijanskim 3 Prema rodoslovlju koje je izradio Bruno Ungarov, a ustupio Hrvoje Zekanović, Marko Šupuk umro je 1895. godine, što nije točno kada se zna da je Marko, zajedno sa svojim ocem, vodio već spomenutu Prvu povlaštenu električnu centralu u Dalmaciji „Krka“, nakon navedene godine smrti. Prema rodoslovlju koje je ustupio Klaudio Šupuk, Marko je umro 1903., što se vidi i iz smrtovnice koja se nalazi u Državnom arhivu Šibenik: HRDAŠI-86, Kotarski sud u Šibeniku.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

5

Anagraf župe Varoš iz 1828. godine školama4, tijekom narodnog preporoda 60-tih god.

19. stoljeća, Šupuk je prihvatio ideje narodnjaka i, vrlo brzo, postao prvakom Narodne stranke u Šibeniku i promicateljem nacionalne svijesti.

Godine 1860., car Franjo Josip I. objavio je Listopadsku diplomu. Naime, sve veće nezadovoljstvo naroda u austrijskoj carevini i vojni poraz 1859. godine protiv Kraljevine Sardinije i Francuske, na talijanskoj bojišnici, prisilili su cara Franju Josipa I. na obnovu ustavnosti. Uvođenjem ustava, oživio je politički život, a za 1860. godinu sazvano je Prošireno carevinsko vijeće u Beču, u kojem su se našli predstavnici svih zemalja 4 Iako se u osnovnim školama nastava trebala odvijati na hrvatskom jeziku, u većini slučajeva, to nije bilo tako. Učio se talijanski jezik, čime su škole postale rasadnici odnarođenja.

Tako se stavarao sloj školovanih i obrazovanih ljudi koji je bio odgojen u duhu talijanske kulture. Iz tog sloja odnarođene inteligencije, stvara se društveni sloj koji će se, 1860. godine, politički javiti kao struja autonomaša.

6

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

carevine.5 Na vijeću se, između ostalog, raspravljalo o pitanju sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom. Ideja o sjedinjenju imala je odjeka u Šibeniku, gdje su se, kao i u Dalmaciji, formirale dvije političke struje: autonomaši i narodnjaci.

Za razliku od autonomaša koji su bili duboko prožeti antihrvatstvom (zagovarali su slavo - dalmatinsku nacionalost i da Dalmacija ostane autonomna i posebna pokrajina u austrijskomm carstvu), narodnjaci su težili sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom, uvođenju hrvatskog jezika u javni život i osnivanju nacionalnih kulturnih ustanova.

Iako su autonomaši u Šibeniku bili malobrojni, činilo ih je nekoliko talijanskih obitelji, veći dio državnog činovništva koje je pokorno slijedilo službenu politiku Beča i odnarođeni Šibenčani, gospodarski su bili jaki i politički utjecajni. Stoga su autonomaši imali većinu u Općinskom vijeću u Šibeniku.

Jačanju narodnog, antiautonomaškog pokreta, zasigurno je pridonijelo otvaranje Narodne slavjanske čitaonice, 1866. godine.6 To vrijeme obilježeno je i sve većom napetošću između težaka i pučana koji podržavaju narodnjačku ideju s jedne strane te Talijana iz redova inteligencije, posjednika i trgovaca koji su skloni autonomaštvu.7 Ovi prvi, često se nazivaju crvenkapama zbog karakterističnih crvenih kapa šibenskih težaka, a drugi klobučarima zbog klobuka koje nose bogatiji slojevi društva i inteligencija. Otvaranje čitaonice, potvrdilo je snagu Narodne stranke koja je, predvođena grupom sposobnih ljudi, već tada bila dobro organizirana. Takva stranka, u kojoj se isticao mladi i agilni Ante Šupuk, uoči izbora 1870. godine je toliko narasla da je mogla pobijediti, usprkos prednostima koje su imali autonomaši.

Kada su 1870. godine raspisani izbori za Dalmatinski sabor u Zadru8, na osnovu Izbornog reda, izborni kotar Šibenik trebao je izabrati tri zastupnika: jednoga kandidata za grad i dvoje kandidata za vanjske općine (Tisno, Zlarin i Skradin). Narodna je stranka u Šibeniku, 11. lipnja 1870. godine, obavijestila Poglavarstvo grada da su formirali Narodni izborni odbor. Ante Šupuk, vođa i kandidat Narodne stranke za Dalmatinski sabor, za vanjske općine, član središnjeg odbora 5 Odlukom Bečkog kongresa 1815. godine, Dalmacija je pripala Austriji kao austrijska krunovina, odnosno carska pokrajina, na čijem se čelu nalazio carski namjesnik s vladom u Zadru.

Pokrajina je bila podijeljena na četiri okruga (zadarski, splitski, dubrovački i kotorski) koji su se dijelili na kotare, a ovi na općine.

6 Akciju za osnivanje čitaonice, vodio je kanonik Josip Mrkica.

Nakon što je dobiveno odobrenje od Namjesništva u Zadru, čitaonica je otvorena 15. veljače 1866. godine. Čitaonica, čiji je glavni cilj bio „unaprjeđivati, pomagati i širiti slavenski odgoj među sve redove građanstva“, postala je rasadnikom ideje narodnog preporoda. Grubišić, Slavko. 1974. Šibenik kroz stoljeća. Muzej grada Šibenika. Šibenik. str. 145.

7 Grabovac, Julije. 1976. Trijumf narodne misli u Šibeniku. Šibenik: Spomen Zbornik o 900. obljetnici. Muzej grada Šibenika. str.

388.

8 Veljačkim patentom 1861., stvoren je Dalmatinski sabor. O načinu biranja zastupnika za Sabor i njegovom radu opširno je pisao Ivo Perić. Perić, Ivo. 1978. Dalmatisnski sabor 1861.-1912.

(1918.) Zadar.

Rodoslovlje obitelji Ante viteza Šupuka Preuzeto iz: Gojko Lambaša, Ante vitez Šupuk i njegov grad (katalog izložbe), Šibenik, 2018.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

7

Pobjeda Ante Šupuka i Narodne stranke za Dalmatinski sabor 1870. godine otvorila je vrata pobjede i na Općinskim izborima u Šibeniku dvije godine poslije, 1872. godine.10 Na temelju provedenih izbora i rezultata istih, za 15. siječnja 1873. godine sazvano je Općinsko vijeće. Novoizbrani su vijećnici za načelnika jednoglasno izabrali Antu Šupuka. Bio je to povijesni dan za Šibenik, pobjeda nacionalne misli, slom „tolomaštva.“11 Narodnjaci su, predvođeni Antom Šupukom, trideset godina vladali Šibenikom (1873.-1903.). Osim što je biran za načelnika općine, Šupuk će do svoje smrti biti biran za zastupnika u Dalmatinskom saboru, a od 1879. godine bit će biran i za poslanika u izbornom kotaru tzv. „sjevernih gradova“ Dalmacije, u Zastupničkom domu Carevinskog vijeća u Beču.12 Pobjeda Ante Šupuka označila je preokretnicu u razvoju Šibenika. Od te 1873. godine, narodnjaci i Šupuk radili su na gospodarskom, kulturnom i prosvjetnom uzdizanju Šibenika. Šibenik će doživjeti transformaciju, iz težačkog prerast će u moderan grad.

Kada se govori o političkom djelovanju Ante Šupuka, bilo da je riječ o njegovom Šibeniku, radu u Dalmatinskom saboru ili u Carevinskom vijeću, svakako se mora istaknuti da je njegov rad bio usmjeren na pitanje sjedinjenja Dalmacije s Banskom Hrvatskom, uvođenja hrvatskog jezika u školstvo, sudstvo i administraciju, pitanje zdravstvene skrbi i gospodarska pitanja. 13 U Šibeniku je nova Općinska uprava, sa Šupukom na čelu, odmah poduzela mjere da se u u općinske urede uvede hrvatski jezik pa se rad Općinskog vijeća odvijao isključivo na hrvatskom jeziku. Također, radi se i na uvođenju hrvatskog jezika u škole. Uspjeh narodnjaka potvrđuje otvaranje osnovnih škola, kao i otvaranje građanske škole, 1875. godine. Godine 1884.,

Smrtovnica Ante vitez Šupuk Državni arhiv Šibenik stranke i predsjednik Izbornog odbora, vođen geslom stranke „Toliko klobuk, koliko kapa, imade se jednako štovati“, 1870. godine potpisao je proglas upućen biračima. U proglasu se, između ostalog, ističe kako „izbori imaju izuzetno značenje, da birači moraju svjesno birati kako bi zadovoljili prave potrebe zemlje te kako moraju osnivati mjesne odbore koji će nadgledati izbore kako bi bili valjani, jer budućnost zemlje je u njihovim rukama“. 9 Iako je tijekom izbora bilo nepravilnosti i nazakonitosti od strane autonomaša, izbori su završili pobjedom Narodne stranke i trijumfom narodne misli. Ante Šupuk, velikom većinom, izabran je u Dalmatinski sabor u koji će bit biran sve do svoje smrti, 1904. godine.

9 O Šupuku, kao kandidatu Narodne stranke, piše Il Dalmata, navodeći da je Šupuk „lo sfaccendato mugnaio“, odnosno „beznadni mlinar“. Il Dalmata, 30. srpnja 1870., god.V., broj 61.

8

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

10 O tijeku i načinu provođenja izbora, detaljno su pisale tadašnje novine Il Dalmata. Il Dalmata, 17. srpnja 1872., god. VII., broj 56.

11 Grubišić, Slavko. isto, str. 159.

12 Dalmacija, kao jedna od carskih pokrajina, imala je svoje zastupnike u državnom parlamentu, Carevinskom vijeću.

Carevinsko vijeće sastojalo se od Gospodskog i Zastupničkog doma. Članovi Gospodskog doma bili su svi punoljetni prinčevi iz carske kuće, plemići kojima je car dodijelio nasljedno pravo vijećnika, nadbiskupi i biskupi s kneževskim naslovom. U Zastupnički dom, od tristo četrdeset i tri birana zasupnika, Dalmacija je birala pet. Tih pet zastupnika birao je do 1873. godine Dalmatinski sabor iz svog zastupničkog sastava, a od 1873. godine zastupnici su birani putem izravnih izbora. Od tada je Dalmacija birala devet zastupnika (jednog iz kurije veleporeznika, dva u kuriji gradova i trgovačko-obrtničkih komora, šest u kuriji vanjskih općina), na mandat od šest godina.

13 O radu Šupuka, u Dalmatinskom saboru, može se doznati iz tadašnjih tiskovina - Glasnik dalmatinski, Il Nazionale, Objavitelj Dalmatinski, kao i već spomenute Il Dalmata, koje su redovito izvještavale, kako o radu sabora, tako i o istupima zastupnika. Također, o radu sabora redovito su tiskana izvješća, objavljivana u zasebnim knjigama, odnosno Izviešća brzopisna i analitična Zemaljskoga sabora Dalmatinskoga. Tisak Narodnoga lista. Zadar. Prvo Izvješće o radu sabora objavljeno je 1861., na talijanskom jeziku. Od 1863. godine, izvješća se tiskaju na hrvatskom i talijanskom jeziku, a od 1870. isključivo na hrvatskom jeziku.

biskup Fosco otvara tiskaru (prva je otvorena 1870. godine) te pokreće izdavanje Dijecezanskog lista, prvog lokalnog periodika.

Već je rečeno da su narodnjaci i Šupuk radili, koliko je to bilo moguće u okvirima tadašnjeg austro-ugarskog političkog sustava, na gospodarskom unaprjeđivanju Šibenika. Zasigurno je, za gospodarski razvitak grada, od presudne važnosti bilo dobivanje željeznice, 1877. godine. Kako je izgradnja željeznica bila u nadležnosti države, o važnosti povezivanja Šibenika s drugim dalmatinskim gradovima, kao i s njegovim zaleđem, govorio je Josip Mrkica, uz podršku Ante Šupuka i drugih narodnjaka, na VII. sjednici Dalmatinskog sabora, 1877. godine. Tom prilikom je istaknuo da je otvaranje željezničke pruge Siverić – Šibenik, koja je već sagrađena, važno, jer se „kopanjem kamena ugljevlja Siverićke rude bavi i hrani znatan broj stanovnika obližnje okoline i samoga Šibenika, gdje se ugljevlje dovozi te dalje, preko mora, izvozi“. Stoga se traži od vlade Njegova Veličanstva da se „ zaprjeke što prije odstrane te prestanu, da n ebude gubitka i škode svim onima, koji se kopanjem Siverićke rude koriste i živu.“14 Pritisci narodnjaka, u Dalmatinskom saboru, utjecali su na odluku Carevinskog vijeća jer je, u listopadu 1877. godine, Šibenik dobio željeznicu priključivši se, preko Perkovića, na prugu Siverić – Split.15 Iste godine, bit će dovršena zgrada željezničkog kolodvora, s pratećim objektima.

Grad Šibenik je, u svojoj povijesti, nerijetko imao problem s vodoopskrbom, stoga je ideja dovođenja pitke vode u grad bila sljedeća Šupukova vizija. Radovi na izgradnji vodovoda Krka – Šibenik, čiji je investitor bila Uprava državnih željeznica, započeli su 1878. godine. Nakon svega deset mjeseci, vodovod je 12. svibnja 1879. godine, uz veliko slavlje, pušten u pogon.16 Da je to vrijeme bilo razdoblje pravog zamaha u graditeljstvu grada, ukazuje nam uređenje obale u Šibeniku. Naime, zbog potreba putničkog brodskog i parobrodarskog prometa potiče se rekonstrukcija obale koju je, 60- tih godina 19. stoljeća, gradio poduzetnik Antun Makale. Paralelno s uređenjem obale, zbog lokacije željezničkog kolodvora, 1875. godine potiče se rekonstrukcija operativne luke koja se širi od Drage prema Dobriki. Novo proširenje i uređenje obale, gradska uprava zatražila je 1884. godine, kada je upućen zahtjev Ministarstvu za subvenciju radova. Isto14 Izviešća brzopisna i analitična Zemaljskoga sabora Dalmatinskoga.

VII. sjednica, 1. veljače 1877., str. 84.

15 Otvaranje pruge utjecalo ja na povećani robni promet s drniškog područja i Promine, a kada se 1888. godine dovršio spoj Siverić- Knin, Šibenik će postati prva izvozna dalmatinska luka. Već 90- tih godina 19. stoljeća, ukupni promet šibenske luke, od 25 343 tone, činit će izvoz lignita iz siverićkih i velušićkih rudnika, ulja, vina, buhača te drva iz Bosne u zemlje zapadne Europe. Blažević, Milivoj. Šibensko gospodarstvo od sredine 19. stoljeća do 1921. godine. Zadar. Radovi Zavoda povijesne znanosti HAZU. sv. 51/2009. str. 188.

16 Troškove otkupa zemljišta, izgradnju rezervoara u Šibeniku i javnih česmi, Općina je preuzela na sebe. Kapacitet vodovoda bio je oko 10 l/ sec. Voda je najviše korištena za državnu željeznicu kojoj je, zbog uporabe parnih lokomotiva, voda predstvljala osnovno sredstvo za rad, dok je za potrebe pučanstva izgrađeno šest javnih česmi.

Obavijest Općinskog vijeća o smrti Ante Šupuka Državni arhiv Šibenik

vremeno, dolazi i do napretka pomorstva uspostavljanjem parabrodarske pruge obalne i duge plovidbe.

Svakako, treba istaknuti ulogu Šupuka koji na sjednici Dalmatinskog sabora traži da Lloydovi parabrodi uplovljavaju u Šibensku luku četiri puta tjedno (a ne dva puta, kako su to inače radili), ističući važnost za trgovinu i gospodarstvo Šibenika.17 Posebnu pažnju narodnjačka uprava, sa Šupukom na čelu, posvećivala je zdravstvenoj skrbi. Značajna se briga vodi o zdravlju stanovnika grada i okolice, naročito o sprječavanju širenja zarazih bolesti.18 Kako bi ta skrb bila što uspješnija, bilo je potrebno sagraditi novu bolnicu. Iako je zdravstvo spadalo u autonomne poslove Dalmatinskog sabora, osnivanje nove pokrajinske bolnice moglo se vršiti samo na temelju posebnog pokrajinskog zakona. Stoga su, na Sjednici sabora 17 Izviešća. VIII. Sjednica, 5. veljače 1877., str. 92.

18 Tako se iz Zapisnika sjednice općinskog Vijeća, od 23. travnja 1877. godine, vidi da je Vijeće odobrilo naknadni trošak od 4000 forinti za kužne bolesti, obzirom na ospice koje su se pojavile.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

9

Oporuka Ante Šupuka, prva stranica Državni arhiv Šibenik

10

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

od 05. srpnja 1880. godine, zastupnici Narodne stranke Miho Klaić, dr. Gustav Ivanić i Ante Šupuk, predložili „gragjenje zemaljske Bolnice u Šibeniku.“19 Također, predložena je i „gradnja pokrajinske ludnice koja bi imala biti združena sa bolnicom grada Šibenika, pošto na taj način prištedilo bi se mnogo, ne samo u gradnji, nego i u običnim troškovima uprave.“20 O gradnji bolnice, raspravljalo se i na zasjedanju sabora 1881. godine. Nakon što je Sabor odobrio gradnju bolnice, Zemaljski je odbor pristupio gradnji opće bolnice i umobolnice u Šibeniku. Odobrena je ukupna svota, za obje ustanove, iznosila 494.000 kruna, nakon čega su 22. kolovoza 1881. godine započeli radovi. Bolnica, paviljonskog tipa, otvorena je 24. lipnja 1883. godine. 21 Tijekom narodnjačke uprave, grad se značajno širi.

Urbanistička preobrazba Šibenika, očituje se u gradnji reprezentativnih javnih zgrada. Istovremeno, nastaju i nove gradske četvrti (Građa, Miminac, Vanjski, Bunari, Škopinac, Draga, Plišac, Baldekin, Sveti Križ).

Zbog povezivanja starog dijela grada s novim gradskim predjelima, tijekom 80- tih i 90- tih godina 19. stoljeća, porušeni su gradski bedemi s kulama koji su se protezali od tvrđave sv. Mihovila do Velikih vrata.

Iako možemo reći da u to vrijeme još ne postoji svijet o kulturno-povijesnoj vrijednosti fortifikacijskih objekata, o rušenju bedema raspravljalo se na sjednicima Općinskog vijeća. Tako se iz Zapisnika sjednice vijeća, od 11. rujna 1892. godine, vidi da su se pojedini vijećnici bunili što se „ruše strare gradske zidine“.22 Također, rušenjem gradskih bedema 1895. godine, započinje nivelacija terena za budući gradski park, a Poljana po prvi put postaje trg koji dobiva prve jasne urbanističke konture. Godinu dana kasnije, 1896., Šibenik je dobio reprezentativnu zgradu suda, u kojoj je od 1898. godine djelovao okružni sud.23 Najznačajniji gospodarski pothvat, koji je znatnije 19 Izviešća. VII. Sjednica, 5. srpnja 1880., str. 150. -152.

20 Izviešća. XIII. Sjednica, 15. srpnja 1880., str. 288.

21 Kada je bolnica otvorena, smatrala se jednom od najljepših i najbolje uređenih u cijeloj Monarhiji. U njoj su tada radila dva liječnika, jedan apotekar, jedna bolničarka te tridest časnih sestara, dok su u umobolnici radili jedan liječnik i četiri bolničara. Bolnica je o svom trošku liječila pacijente, a da bi smanjila troškove liječenja, bolnica je sama proizvodila lijekove. Također, u Izvješću podnesenom Zemaljskom odboru nalazimo zanimljivi podatak, iz kojeg se vidi da je bolnica 1884. godine nabavila pet krava, čime je znatno smanjila troškove nabave mlijeka.

22 Izvadak iz zapisnika sjednice obćinskoga vieća. Šibenik. 11. rujna 1892.. Prilog br. 98. „Naroda“. Također, iz navedenog se Izvješća vidi da je Općina radila i na uređenju gradskih ulica, brinula se o školama, kao i o svojim siromašnim građanima.

U svrhu brige za potrebite, 1876. godine donesen je zakon o Javnoj dobrotvornosti. Tim zakonom je određeno dijeliti pomoć siromašnima, brinuti se o skloništima i drugim humanitarnim institucijama koje ovise o dobrotvornosti te promicati duševni i materijalni boljitak siromašnih sa svog područja.

23 O potrebi da Šibenik dobije okružni sud, Šupuk je govorio još 1877. godine na sjednici Dalmatinskog sabora, od 01. veljače 1877. godine. Između ostalog, Šupuk je istaknuo „potrebu i nuždu da se u Šibeniku postavi okružni sud, koji će svoju sudbenu vlast vršiti nad kolari Šibenika, Kistanja, Drniša i Knina.“ Izviešća.

VII. Sjednica, 1. veljače 1877., str. 80. Inače, troškove izgradnje palače suda Općina je pruzela na sebe, o čemu svjedoči Zapisnik sjednice Općinskog vijeća, od 13. rujna 1896. godine.

Vjekoslav Meichsner Muzej grada Šibenika ubrzao razvoj Šibenika, realiziran je krajem 19. stoljeća. Gradonačelnik Ante Šupuk i građevinski inženjer Vjekoslav Meichsner24 zajednički ostvaruju prvi cjeloviti sustav proizvodnje, distribucije i potrošnje izmjenične električne energije. Šibenik, koji je stoljećima bio sputavan slabom rasvjetom, grad koji je stoljećima bio orijentiran na vodenu snagu rijeke Krke, odlučio je tu snagu iskoristiti kada se pojavila mogućnost prijenosa energije na daljinu.

Nova dostignućima u znanosti, posebno ona vezana za elektricitet i tehnička dostignuća na tom polju, prikazana na velikoj međunarodnoj elektrotehničkoj izložbi u Frankfurtu na Majni, pratio je Marko Šupuk, sin Ante Šupuka, koji je vijesti s izložbe donio u Šibenik .25 Šupuk i Meichsner su uvidjeli da Šibenik treba 24 Vjekoslav Meichsner, jedan od najbližnih suradnika Ante Šupuka, realizirao je mnoge Šupukove zamisli, pa je tako bio projektant i graditelj bolnice, suda, obale.

25 Marko Šupuk, pomorski kapetan, U Frankfurtu na Majni, od svibnja do listopada 1891. godine, održavala se velika međunarodna elektrotehnička izložba, značajna po tome što je na njoj demonstriran prvi prijenos električne energije na daljinu. Moser, Josip. 1998. Šibensko munjivo. Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić“. Šibenik. str. 7.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

11

pod brojem 15936, takozvana Razsuda.27 Razsuda, odnosno dozvola za proizvodnju i vođenje munjiva (električne energije) u svrhu rasvjete, omogućila je Meichsneru početak gradnje prve hidroelektrane izmjenične struje na rijeci Krki, kao i pripadajućeg sustava prijenosa i distribucije električne energije.

Radovi, koji su započeli krajem siječnja 1894. godine, trajali su svega šesnaest mjeseci. Dana 28. kolovoza 1895. godine, puštena je na rijeci Krki u pogon prva izmjenična hidroelektrana. Time je Šibenik dobio električnu rasvjetu. Šibensko munjivo je „ oko 20- ure i 20 časaka“ osvijetlilo grad.28 Paralelno s postupkom dobivanja dozvole za gradnju hidroelektrane, Vjekoslav Meichsner i Ante Šupuk sklopili su ugovor o osnutku zajedničkog poduzeća Šupuk e Meichsner – Prima concessionata centrale elettrica in Dalmazia „Krka“ - Prva povlaštena električna centrala u Dalmaciji „Krka“. Poduzeće je počelo s radom 01. lipnja 1895. godine, dok je gradnja hidroelektrane (na kojoj su radili domaći građevinski poduzetnici i obrtnici) još trajala. Suradnja Šupuka i Meichsnera prestala je 1897. godine pa se, otad, elektrana zove Ante Šupuk i sin – Prva povlaštena električna centrala u Dalmaciji „Krka“.29 Iako je, u početku, glavni potrošač električne energije bila gradska javna rasvjeta (elektrifikacija kućanstava tekla je sporo), elektrifikacija Šibenika pridonijela je da Šibenik doživi gospodarsko– socijalnu transformaciju, odnosno preobrazbu iz težačke sredine u značajni industrijski centar.30 Šibenik je, gotovo preko noći, dobio osobine modernog i perspektivnog gradskog središta. Elektrifikacija je potaknula osnivanje, ponajprije, malih industrijskih pogona. Tako je 1895. godine, veletrgovac mješovitom robom Vicenzo Inchiostri, dobio od Ante Šupuka koncesiju korištenja električne energije za pogon strojeva svoje prve dalmatinske tvornice hranjive tjestenine s električnim pogonom, Razsuda Muzej grada Šibenika upravo ono što je ponuđeno u Frankfurtu – mogućnost gradnje električne centrale na rijeci udaljenoj od grada, kao centra potrošnje. U ovom slučaju, bila je riječ o rijeci Krki.

Pripreme za gradnju električne centrale trajale su od 1891. do svibnja 1893. godine, kada je Vjekoslav Meichsner, od Kotarskog poglavarstava, zatražio „ustanovljenje jednog obrtništva za proizvođanje i vođenje munjive u svrhu razsvjete, prenošenja sile i ine obrtne i kućevne poradbe“. 26 Osim toga, Meichsner je zatražio i dozvolu za korištenje vode rijeke Krke za hidroelektranu. Meichsnerova zamolba pokrenula je veliku administrativnu proceduru, koja je trajala sve do 18. prosinca 1893. godine, kada je donesen dokument 26 Počeci elektrifikacije Šibenika. U povodu stote obljetnice Hrvatske elektroprivrede. Muzej grada Šibenika. 1995. Tiskara „Kačić“. str.15.

12

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

27 Moser, Josip. isto, str. 9. Inače, kada je riječ o proceduri dobivanja Razsude, svakako treba naglasiti da su formirana dva vladina povjerenstva koja su trebala ustvrditi hoće li gradnja uzrokovati štetu (javnu ili privatnu) i trasu kuda će prolaziti dalekovod od Krke do Šibenika. Također, bila je zakazana i javna rasprava za sve zainteresirane. Tek kada su uklonjene sve zapreke za gradnju hidrocentrale, Kotarsko poglavarstvo je izdalo Razsudu. Razsuda je izdana pod određenim uvjetima.

Prvo, da gradnja točno slijedi nacrte i drugo, da potrošnja vode ne smije izazvati nikakve promjene u slijevu Krke. Konačno, rok gradnje bio je određen na dvije godine. Osim toga, iz Razsude se može zaključiti da je elektrana građena na Meichsnerovu posjedu te da je on bio graditelj iste.

28 Kakav je to događaj bio za grad i kakve su bile reakcije Šibenčana, odlično opisuje „Smotra dalmatinska“, dvojezični zadarski dnevnik, koja, između ostalog, navodi: „trg pred katedralom, Kalelarga, luka i grad bili su pretrpani razdraganim mnoštvom svijeta….Na svim licima, moglo se čitati zadovoljstvo zbog uspjeha.…Sve u svemu, slika koja imponira, koja kao takva zaokuplja misli, uzbuđuje srce, budi vjeru i nadu u budućnost Šibenika.“ 29 Moser, Josip. isto, str. 12.

30 Ubrzo, nakon što je grad dobio javnu rasvjetu, počela je i elektrifikacija javnih zgrada. Prva javna zgrada koja je imala električnu rasvjetu bila je bolnica, a već 1897. elektrificirano je kazalište.

„Inchiostri & figli“ u Šibeniku.

U rujnu 1899., na rijeci Krki, u pogon je puštena talijanska tvornica karbida zvana Gabura, čime su otvorena vrata za ulazak talijanskog kapitala na šibensko područje. To se i dogodilo 1901. godine, nakon što je potpisan ugovor između tvrtke „Ante Šupuk i sin“ i društva Societa veneziana elettrochimica, čime je stvoreno poduzeće za korištenje hidraulične snage u Dalmaciji: Societa anonima per l utilizzazione delle forze idrauliche della Dalmazia (SUFID), sa sjedištem u Trstu.

Godine 1900., preko vlastitog transformatora, na električnu je energiju priključena Prva dalmatinska tvornica tiesta. Nadalje, vlasnik električne centrale Šupuk, podigao je 1902. godine, u Dragi, veliku mlinicu na električni pogon. Zahvaljujući tehnološkim inovacijama, mlinica je mogla zadovoljiti sve veće potrebe grada i okolice kao prvi elektrificirani industrijski objekt te vrste u Šibeniku.

Krajem 19. stoljeća, u Šibeniku sve više jačaju pravaši.

Naime, pristaše Stranke prava (u Šibeniku se javljaju 80- tih godina 19. stoljeća), koji su djelovali unutar Narodne stranke, 1893. godine istu napuštaju te osnivaju svoju Hrvatsku čitaonicu, čime počinje njihovo političko organiziranje. Iako se Šupuk zalagao za suradnju s pravašima, krajem 90- tih godina pravaši su započeli borbu za preuzimanje Općinske uprave. Pravaši 1903. godine ulaze u Općinsko vijeće, a godinu dana kasnije u njihove ruke prelazi Općinska uprava.

Narodna stranka nestaje s političke scene.

Iste godine kada pravaši ulaze u Općinsko vijeće, Šupuk se povlači iz političkog života. Na to je, vrlo vjerojatno, utjecala osobna tragedija. Naime, 04. lipnja 1903. godine je umro Marko Šupuk, sin Ante Šupuka.

Nepunih godinu dana kasnije, 11. svibnja 1904. godine, umro je Ante Šupuk. Već idućeg dana, sazvana je izvanredna sjednica Općinskog vijeća, na kojoj su iskazane najviše počasti dugogodišnjem gradonačelniku Šibenika. Također, počast Šupuku odali su zastupnici u Dalmatinskom saboru, na sjednici održanoj 06. listopada 1904. godine. Predsjednik sabora, dr.

Vicko Ivčević, tom je prilikom rekao da je „povijest grada Šibenika, od preko 30 godina, nerazrješivo skopčana s imenom Ante Šupuka“.31 Ante vitez Šupuk, dugogodišnji načelnik Šibenika, zastupnik u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću u Beču, sahranjen je 13. svibnja 1904. godine na groblju sv. Ana u Šibeniku,32 Dalmaciji. Iza njega, ostao je grad koji je volio i kojem je posvetio svoj život i rad.

Grad koji su zvali „hrvatski Manchester“ i danas živi u ostavštini „Šupukove ere“.

IZVORI Il Dalmata. 30. srpnja 1870., god. V., broj 61.

Il Dalmata. 17. srpnja 1872., god. VII., broj 56.

Smotra dalmatinska, od 31. kolovoza 1895.

Izviešća brzopisna i analitična Zemaljskoga sabora Dalmatinskoga. VII. Sjednica, 1. veljače 1877.

Izviešća brzopisna i analitična Zemaljskoga sabora Dalmatinskoga. VIII. Sjednica, 5. veljače 1877.

Izviešća brzopisna i analitična Zemaljskoga sabora Dalmatinskoga. VII. Sjednica, 5. srpnja 1880.

Izviešća brzopisna i analitična Zemaljskoga sabora Dalmatinskoga. XIII. Sjednica, 15. srpnja 1880.

Izviešća brzopisna i analitična Zemaljskoga sabora Dalmatinskoga. XXXIX. Sjednica, 6. oktobra 1904.

Izvadak iz zapisnika sjednice obćinskoga vieća, Šibenik, 11. rujna 1892., Prilog br. 98. Naroda Zapisnik sjednice Općinskog vijeća, od 23. travnja 1877.

Zapisnik sjednice Općinskog vijeća, od 13. rujna 1896.

Zapisnik sjednice Općinskog vijeća, od 12. travnja 1904.

Osobna građa Klaudija Šupuka

LITERATURA 1. Blažević, Milivoj. 2009. Šibensko gospodarstvo od sredine 19. stoljeća do 1921.. Radovi Zavoda povijesne znanosti HAZU. sv. 51.

Zadar.

2. Grabovac, Julije. 1976. Trijumf narodne misli u Šibeniku. Šibenik: Spomen Zbornik o 900. obljetnici. Muzej grada Šibenika. Šibenik.

3. Grubišić, Slavo. 1976. Pregled povijesti Šibenika 1873.-1921. godine. Šibenik: Spomen Zbornik o 900 obljetnici. Muzej grada Šibenika. Šibenik.

4. Lambaša, Gojko; Sekso, Ante. 1995. Počeci elektrifikacije Šibenika. U povodu stote obljetnice hrvatske elektroprivrede. Muzej grada Šibenika. Šibenik.

5. Livaković, Ivo. 2003. Poznati Šibenčani. Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić“. Šibenik.

6. Livaković, Ivo. 2002. Tisućljetni Šibenik. Gradska knjižnica “Juraj Šižgorić“. Šibenik.

7. Marković, Jagoda. 2009. Šibenik u doba modernizacije. Institut za povijest umjetnosti. Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić“. Šibenik.

8. Marković, Jagoda. 1999. Urbanistička transformacija Šibenika od 1860. do 1918. Disertacija. Zagreb.

9. Moser, Josip. 1998. Šibensko munjivo. Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić“. Šibenik.

10. Perić, Ivo. 1978. Dalmatinski sabor 1861.-1912. (1918.). Zadar.

11. Tambača, Andrija. 1987. Šibensko iverje 1871.-1941. Društvo Šibenčana i prijatelja Šibenika u Splitu. Šibenik.

31 Izviešća. XXXIX. Sjednica, 6. oktobra 1904., str. 925.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

13

mr.sc. Gustav Červar, dipl.ing.arh Arhitekt u mirovini

Christoph Martin von Degenfeld, branitelj (mletačkog) Šibenika 1.

N

jemački barun (njem. Freiherr) Christoph Martin I. von Degenfeld pripada švapskoj1 plemićkoj lozi. Profesionalni je vojnik – najamnik: u službi katoličkih Habzburga, protestantskih Šveđana (Gustav II. Adolf), prijetvornih Francuza i konačno od 1642. u službi Venecije. Aktivni je sudionik Tridesetogodišnjeg rata sve do 1635. godine – početka njegove posljednje etape. Barun Degenfeld dijelom je šibenske, ali jednako i dalmatinske novovjekovne povijesti. U svojim zrelim godinama, s impozantnim ratnim iskustvom, u tursko-venecijanskom, tzv.

Kretskom ratu, generalni je zapovjednik za Dalmaciju i Albaniju. U prvim je godinama Kretskog ili kako ga se još naziva, Kandijskog rata, u njegovu dalmatinskom dijelu, zaslužni branitelj mletačkog Šibenika.

Ostavio je brojno potomstvo. Kći Loysa brakom s falačkim knezom izbornikom dodaje veličini i važnosti loze Degenfeldovih.

Međutim, osim nekoliko navoda o njegovoj ulozi u obrani Šibenika 1647. g., o njegovoj osobi, njegovu porijeklu i drugim pojedinostima njegova života i karijere na našem jeziku ne možemo pročitati gotovo ništa. Nakana je ovog uratka da ukratko, koristeći već napisane knjige i drugu pisanu građu, približi osobu Christopha Martina von Degenfelda: njegov 1 Švapska (Schwaben ili Schwabenland), ime koje se veže uz germansko pleme Sveba ili Sveva, njemačka je povijesna pokrajina. U srednjem vijeku Švapsko vojvodstvo je obuhvaćalo, osim dijela današnje Njemačke i Lihtenštajn, Vorarlberg u Austriji, njemačko govorno područje Švicarske, te dio istočne Francuske (Elzas). Danas se Švapskom smatraju dijelovi saveznih država Baden-Württemberg i Bavarske.

Unutar Bavarske upravno je područje Švapska Bavarska, s glavnim gradom Augsburgom. Švapska je bila jedno od izvornih vojvodstava Istočne Franačke, kasnije Svetog Rimskog Carstva. Iz ove su regije iznikli istaknuti njemački moćnici: Hohenstaufovci (dinastija Fridrika Barbarosse), Habsburzi, Hohenzollerni. U predajnoj kulturi Švabe se držalo pretjerano škrtim, ozbiljnim, licemjernim, ali i glupim: primjer u priči «Sedam Švaba» (Die Sieben Schwaben) braće Grimm. U razgovornom jeziku Švabo je često svaki Nijemac.

14

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

zavičaj, njegovo porijeklo i obitelj, njegovu vojničku karijeru, njegove potomke i dr.

2.

U mnogim se prikazima Degenfeldova roda navodi da “izvorno pripada švicarskom plemićkom rodu od davnine znanom kao Tägerfeld” (negdje Tegenvelt).

Tägerfeld se u švicarskom Aargau spominje već u 9. i 10. stoljeću. Međutim, unatoč želji plemstva da se ima što starije korijene, po svemu se čini da se ovdje radi o dva odvojena roda. Veza švicarskih Tägerfelda i kasnijih Degenfelda tumači se posljedicama ubojstva kralja Alberta I. Habsburškog (1298.-1308.) u mjestu Brugg an der Reuß pokraj Stammburga2. Jedan je od Tägerfelda bio u skupini urotnika pa je, navodno bježeći od progona, stigao u istočnu Švapsku. Degenfeld se tu prvi puta spominje uz Schwäbisch Gmünd (an der Rems) - pokrajina Baden-Württemberg.

Pouzdano i neprekinuto rodoslovlje započinje s Konradinom von Degenfeldom (umro 1360.). Njegov je potomak Konrad (r. 1350.), a njegov je sin Hans (r.

1380.). Hansov je potomak Martin I. (r. 1410.), Martinov Wilhelm (r. 1433.), a Wilhelmov ponovno Martin II. (r. 1501.).

Martin II. (1501.-1557.) je pradjed našeg Christopha Martina I. živio je 56 godina, ali je umro prije rođenja svog praunuka. Nakon smrti supruga njegova se udovica udala za Johanna Christopha Zillenharta. Iz prvog braka s Martinom II. troje je muških potomaka: 2 Albert I. (1298.-1308.) je njemački kralj i austrijski i štajerski vojvoda iz dinastije Habsburg. Bio je prvi član obitelji Habsburg s titulom austrijskog vojvode. Nakon smrti Albertova oca, kralja Rudolfa I. (1291.), njemački izborni knezovi pobojali su se moćnih Habsburgovaca pa su za novog njemačkog kralja izabrali Adolfa Nassauskog (1292.-1298.). Albert I. ga je, uz naklonosti knezova izbornika, pobijedio da bi se potom okrunio za njemačkog kralja. Ubijen je 1. svibnja 1308. iz zasjede u zavjeri koju je vodio Johann von Schwaben (nazvan Johann Parricida), sin vojvode Rudolfa II. austrijskog (Habsburg).

Christoph Martin I. von Degenfeld, bakrorez B. Kiliana mlađeg Wilhelm (umro 1557.), Karl (umro 1575.) i Christoph (umro 1604.).

Christoph (1535.-1604.) je djed našeg Christopha Martina I. Živio je 69 godina i dočekao je rođenje svog unuka 5 godina prije smrti. Potomci su mu: četiri kćeri - Ana, časna sestra, Marija, Magdalena i Margareta Ana (tetke Christopha Martina I.) i dva sina - Hans Christoph (1563.-1604.), rodonačelnik obiteljske linije Neuhaus/Ehrstädt i stric našeg Christopha Martina

te Konrad (1556.-1600.), rodonačelnik obiteljske linije Dürnau/Eybach - otac Christopha Martina3 .

3 Punih 180 godina svi se Degenfeldovi rađaju u Eybachu (uz Geislingen an der Steige). Od vremena Hansa Christopha i njegova brata Konrada loza se dijeli na obiteljsku liniju Neuhaus/Ehrstädt i liniju Dürnau/Eybach. Bogato potomstvo Degenfeldovih iz linije Neuhaus/Ehrstädt nastavljaju ogranci: Eulenhof, Neuhaus - prva i druga grana, Ehrstädt - prva i druga grana. Linija Dürnau/ Eybach kojoj pripada naš Cristoph Martin I. nastavlja se kao: Eislingen, Eybach - prva i druga grana, Schomberg, Ramholz i ogranak u Ugarskoj.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

15

wittenberških teza, 1555. godine, došlo do kakvog-takvog sporazuma luterana i katolika poznatog kao Augsburški mir, koji je potpisom ovjerovio car Karlo V. Ovim su mirom, barem nominalno, izjednačena prava katolika i luterana. Točno sto godina od Lutherovog protesta, godine 1618., začeo se novi sukob protestanata i katolika - Tridesetogodišnji rat4 (1618.-1648.) koji se pretvorio u opći rat zahvativši i poharavši većinu Europe. Kako se vodio pretežito na prostoru Svetog Rimskog Carstva, najveća su stradanja stanovništva Njemačke – stanovništvo je prepolovljeno (neki kažu smanjeno za 9.0 milijuna).

U obranu svojih prava osnovali su njemački protestantski knezovi Protestantsku uniju 1608., a katolički Katoličku ligu 1609. Povod za izbijanje sukoba bilo je odbijanje rimsko-njemačkoga cara Ferdinanda II. da intervenira na ispade katolika u Češkoj. Protestanti (češki evangelici) na to su 23. svibnja 1618. izveli u Pragu tzv. prašku defenestraciju. Taj se događaj bilježi kao početak Tridesetogodišnjeg rata. Naš Martin bio je tada u 19. godini života.

4.

Marija Susana Louisa - “Loysa” Margarete Ana (1585.-1642.) ima dva braka - drugi joj je muž Wilhelm Adelmann von Adelmannfeld. Iz ovog je braka kći Ana Maria von Adelmannfeld (1610.1651.) za koju se 1629. oženio naš Christoph Martin.

Ana Maria mu je, dakle, tetkina kći - “tetkična po ocu”.

Martinov otac Konrad oženio se dvije godine mlađom Margaretom von Züllenhardt (1558.-1608.). Doživio je 44 godine, a ubijen je u nesretnom slučaju 10. listopada 1600. godine - 4 godine prije smrti oca Christopha i 6 godina prije smrti majke Barbare. Martin je imao tek godinu dana. Međutim ni majka mu nije dugo poživjela. Umrla je 1608. u 50. godini. Konrad i Margareta su imali tri sina: Christopha Wilhelma (umro 1624.), Christopha Wolfganga (umro 1631.) i najmlađeg - našeg Christopha Martina (1599.-1653.).

3.

Augustinski redovnik Martin Luther 1517. izvjesio je u Wittenbergu svojih 95 teza o indulgencijama, dogmama i uređenju crkve. Početak je to vremena nasilja između luterana i katolika. Tek je 38 godina nakon

16

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

Iz podataka navedenih u najvažnijim biografijama Christopha Martina ne može se sa sigurnošću utvrditi u kojem je svojstvu posjećivao sveučilišta u Strasbourgu, Tübingenu, Jeni i kojim je poslom “putovao posvuda po Europi”. Martin se sa svojih “studijskih lutanja” po njemačkim gradovima vratio u domovinu 1619. (imao je tek 20 godina) i zajedno sa svojim bratom Christophom Wolfgangom 1621. stupio u carsku vojnu službu. U prvoj fazi Tridesetogodišnjeg rata borio se na strani katoličke lige. Iako je Martin potekao iz protestantske sredine - grofovi von Degenfeld s Martinovim pradjedom imenjakom Martinom već su od sredine 16. stoljeća pristali na Reformaciju - zahvaljujući ujaku, tri su brata odrasla (od 1608. pod skrbništvom ujaka, majčina brata, Niklasa von Züllnharta) kao katolici.

Prvo se pod zapovjedništvom Wallensteina5 borio 4 Tridesetogodišnji rat bio je, navodi se, “vjersko-politički oružani sukob vodećih europskih sila i njihovih saveznika, združenih u vojno-političke koalicije, u razdoblju 1618.-1648.” U jednoj podjeli razlikuju se četiri razdoblja rata: češko-falačko 1618.1623., donjosasko 1623.-1629., švedsko 1630.-1635. i konačno švedsko-francusko 1635.-1648.

5 Albrecht von Wallenstein (1583.-1634.) češki je plemić, vojskovođa i političar, najpoznatiji kao jedan od generala Katoličke lige u vojsci cara Ferdinanda II. tijekom Tridesetogodišnjeg rata. Pod njegovim zapovjedništvom ratovalo je i hrvatsko konjaništvo. Odgojen u protestantskoj obitelji, prešao je na katoličanstvo te je od 1604. do smrti (30 g.) u službi Habsburgovaca. Nije sudjelovao u odlučnoj pobjedi carske vojske kod Praga 1620. Osim što je naširoko regrutirao, svoje posjede je organizirao kao bazu prateće vojne industrije za opremanje postrojbi (čije je usluge nudio uz veliku zaradu).

No, njegovi talenti kao zapovjednika na bojištu, navodi se, bili su osrednji. Wallenstein je imenovan carskim zapovjednikom 1625. godine. Ferdinand II. mu je 1630. oduzeo vrhovno zapovjedništvo, ali je pritisnut događajima morao ponovno zatražiti njegove usluge. Dana 16. studenoga 1632. švedska vojska se sukobila sa Wallensteinovim snagama kod Lützena

u Mađarskoj (1624.), a potom kao konjanički časnik (u rangu kapetana konjičke oklopne jedinice) pod Tillyjem6 protiv grofa Ernsta von Mansfelda7. Također pod zapovjedništvom Tillyja, ratovao je 1626. u kampanji protiv danskog kralja Christiana IV. Pod zapovjedništvom grofa Tillyja, a protiv Ernsta von Mansfelda, istaknuo se u dvjema bitkama gdje je pokazao neobičnu odvažnost i veliku vojničku vještinu tako da je već na bojištu imenovan Obristwachtmeisterom (zamjenikom višeg zapovjednika). Dopala ga je i čast da vijest o pobjedi donese na Bečki dvor. Godine 1625.

Car Ferdinand II. vratio mu je izgubljeni naslov baruna (Freiherr).

Još su 1624. godine braća Christoph Wilhelm, Christoph Wolfgang (Wolf) i Christoph Martin ugovorom o nasljedstvu podijelili zajednički posjed. Međutim, najstariji brat, Christoph Wilhelm, uskoro je umro (1624.), a drugi brat, Christoph Wolfgang, pao je u bitci kod Mantove 1631. – obojica bez nasljednika. Tako je najmlađeg od braće, Christopha Martina, dopala ukupna očeva imovina. K tomu, godinu ranije, 1623. naslijedio je od svog pokojnog ujaka (majčina brata) Niklasa von Züllnharta posjede Dürnau i Gammelshausen.

Martin Degenfeld se 1629., sa svojih 30 godina, oženio za 11 godina mlađu Annu Mariju Adelmann von Adelmannsfelden (1610.-1651.). Ana potječe iz katoličke obitelji. Iste godine rodio im se sin Ferdinand.

Godinu nakon vjenčanja, 1630. (nakon 9 godina), otpušten je iz carske službe. Odlikovan mnogim odličjima vratio se na svoj posjed koji mu je 1631. pripao u cjelini. U miru obiteljskog života (supruga i dvoje male djece) nije dugo izdržao.

Christoph Martin 1632., u dobi od trideset i tri godine, prelazi na stranu protestanata, u službu švedskog kralja Gustava II. Adolfa kojemu se pridružio baš u trenutku njegova nastupanja u Švapsku. Unovačio je dvije konjičke pukovnije kojima će zapovijedati kao švedski pukovnik. Martin se borio u poznatoj bitci kod Lützena, u kojoj je, predvodeći konjicu u juriš, (pokraj Leipziga). Katolička vojska je izgubila bitku, ali je Gustav II. Adolf u bitci smrtno ranjen. Neprijatelji Habsburgovaca su s Wallensteinom pregovarali kako bi ga privukli na svoju stranu.

Beč je posumnjao i uskoro se definitivno uvjerio u njegovu izdaju. Tajni sud proglasio ga je krivim, te je ubijen odobrenjem cara. Njemački književnik Friedrich Schiller napisao je 1800. dramsku trilogiju o Wallensteinu.

6 Johann von Tilly, grof (1559.-1632.), rođen je u tadašnjoj Španjolskoj Nizozemskoj, u katoličkoj obitelji. Tijekom Tridesetogodišnjeg rata uspješno je zapovijedao snagama Svetog rimskog carstva i ostvario niz pobjeda nad protestantima.

Sudjelovao je u važnoj katoličkoj pobjedi u bici kod Bile Hore 1620. Svjedok je i pomagač u krvavoj opsadi Magdeburga koji se stavio na stranu protestanata. Ranjen je dok je pokušavao zaustaviti Švede da uđu u Bavarsku. Umro je od tetanusa 1632. godine.

7 Ernst von Mansfeld (1580.-1626.). Njemački grof, iako katolik, zapovjednik čeških protestantskih jedinica i jedinica kneza izbornika Frederika V. tijekom češke, (prve) faze Tridesetogodišnjeg rata - od 1618. do 1626. Godine 1624. posjetio je London (kralja Jamesa I.) gdje su ga primili kao heroja. Ipak, kralj Jakov se nije priklonio zahtjevu da financira ponovno osvajanje Falačke.

Švedski kralj Gustav II. Adolf

poginuo i sam Gustav II. Adolf, švedski kralj. Za svoju službu, sudjelujući u nekoliko važnih bitaka, dobio je od švedske krune zemljišne posjede u Švapskoj.

Sin Gustav (ime u čast švedskog kralja) rodio mu se 1633. Sljedeće godine, kolovoza 1634., Švedi su poraženi kod Nördlingena. Švapska je u carevim rukama i Degefeldova su dobra izgubljena. Dvorce/utvrde Hochen-Eybach i Dürnau zapališe carske trupe, a obiteljski arhivi Degenfeldovih izgorješe u Schorndorfu.

Nakon smrti kralja Gustava II. Adolfa, unatoč lošem upravljanju švedskim jedinicama, činilo se da luterani ipak napreduju. Degenfeld je i dalje služio, ali bio je nezadovoljan padom tradicionalne švedske vojne stege i lošom suradnjom s oholim švedskim zapovjednikom prije bitke kod Nördlingena.

Martin se u jesen 1634. (u dobi od 35 godina), nakon dvije godine u službi kralja Gustava Adolfa, povukao iz švedske službe i “pobjegavši” sa svojom obitelji ponudio usluge Francuzima. Našao se ponovno među katolicima, ali se stvarno nastavio boriti na strani protestanata, jer se Francuska, iako katolička zemlja, u tom ratu, zbog starih političkih rivalstava s Habsburgovcima, svrstala na stranu protestantskih država.

Sporazumom od 5. prosinca 1634. pristao je priključiti dvije konjičke pukovnije.

25. studenog 1634. na putu u Strassbourg rođena je najstarija kći Marija Susanne Louise - “Loysa”. Godine 1635. Degenfeld je dobio visoki vojni položaj “colonel général de la cavallerie étrangère” (generalni pukovnik strane konjice - Oberster General der fremden Reiterei), BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

17

5.

Dürnau, veduta a time i zapovjedništvo nad 16 pukovnija kojima je raspolagao prema prilikama i s kojima se u više navrata istakao.

U vrijeme francuske službe rodili su se: Charlotte Christina 1636., Anna Katharina 1638., Adolf 1640. i Christoph 1641. Godine 1642., nakon osam godina provedenih u francuskoj službi, ali nezadovoljan ljudskim okruženjem, napušta službu i ide pregovarati u Ženevu. Htio je, navodno, stvoriti uvjete za povrat izgubljenih dobara u Švapskoj. U to se uplela Venecija koja je trebala tako sposobna zapovjednika, pa je osiguravši dobre ugovorne uvjete 14. prosinca 1642. (u svojoj 43. godini života) stupio u službu Mletačke Republike. Skrasio se u Padovi gdje su mu rođeni sinovi Maximilian 1645. i Hannibal 1648.

Obiteljski grb

18

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

Venecija se 1645. uplela u rat s Turcima. Casus belli bio je prepad na osmanski konvoj brodova koji je plovio iz Istanbula za Aleksandriju na hodočašće u Meku 28. rujna 1644., a izveli su ga Malteški vitezovi pored otoka Rodosa. Potom se njihova eskadra zaustavila na Kreti kako bi se opskrbila za daljnju plovidbu. Ovaj događaj bio je razlogom da sultan objavi rat Mletačkoj Republici. Taj je ratni sukob, vođen u razdoblju od 1645. do 1669. u širem prostoru otoka Krete (Candia), mletačkog najvećeg i najbogatijeg prekomorskog posjeda, poznat kao Kandijski ili Kretski rat. U njemu su sudjelovale i vojne postrojbe drugih europskih vladara (njemačke, francuske, papinske države), a nemali teret rata podnijeli su i južnoslavenski narodi pod mletačkim i osmanlijskim vrhovništvom. Ratne operacije vođene su na Kreti, na moru (Egejsko more) te u Dalmaciji. Osmanske snage iz Bosne napadale su mletačke posjede u Dalmaciji. Opsada grada Candije trajanjem je jedna od najdužih u poznatoj povijesti trajala je 21 godinu.

Uz spomen Kandijskog rata u Dalmaciji redovito se navodi opsada Šibenika iz 1647. Šibenik je u to vrijeme bio najmnogoljudniji i svakako važan grad mletačke Dalmacije. Kako se činilo da je osmanski napad neminovan, a Venecija se nije osobito zabrinula za obranu, građani Šibenika su preuzeli inicijativu. Za dva mjeseca 1646. godine, na brdu iznad grada, sagradili su tvrđavu sv. Ivana. Zapovjednikom obrane Šibenika imenovan je barun Christoph Martin von Degenfeld. Turska opsada Šibenika trajala je mjesec dana (od 17. kolovoza do 16. rujna) 1647. godine.

O ishodu je opsade odlučio siloviti juriš 8. rujna kojem su branitelji Šibenika odoljeli. Potom je 11. rujna u šibensku luku uplovio generalni providur Leonardo Foscolo. Pritisnuta i s morske strane, teškim topništvom s brodova, 16. rujna osmanska se vojska povukla.

Degenfeld se istekom sedmogodišnjeg ugovora (1648.), ali i zbog lošeg zdravlja (giht - ulozi) povukao na svoje imanje u Eybachu u Njemačkoj. Venecija ga je više puta, ali bezuspješno, pozivala da se vrati u njenu službu. Ipak je za Republiku regrutirao oko 2.000 ljudi, koji su u jesen 1651. bez njega stigli u Veneciju.

Venecija mu se odužila zlatnom medaljom sa zlatnim lancem - sveukupno 3 ½ funte zlata.8 Na medalji je utisnut natpis: Dalmatia Strenuus Tutata - Dalmacija odvažnošću sačuvana.9 Navodi se da mu je narod u 8 Funta je bečka težinska mjera (560.012 grama), a odgovara venecijanskoj libri (476.99 grama). Dakle radi se o 1.250.00 grama (1.25 kg) 9 Jedini poznati portret Christopha Martina izradio je Bartholomäus (Bartolomej) Kilian mlađi (1630. - 1696.): jedan iz obitelji Kilian koja je dala više generacija odličnih bakrorezaca.

Bartolomej se rodio, radio i umro u Augsburgu. Presjek kroz njegovo djelo pokazuje razvoj osobnog stila – od barokne gustoće do decentnog i rafiniranog klasicizma. Degenfeldov portret stilom pripada baroknoj maniri. U godini Degenfeldove smrti (1653.) Bartolomej Kilian je imao 23 godine. Uzme li se u obzir činjenica da se prvi Kilianovi radovi datiraju u 1655., dakle, dvije

Dalmaciji klicao: „Viva San Marco!“ i: „Viva il Barone!“ U prigodi izbora rimsko-njemačkog kralja Ferdinanda IV., koji se zanimao za Degenfeldova ratovanja u Dalmaciji, 1652. posjetio je Regensburg.

Nakon što je dugo fizički patio, ali psihički snažan i vedra duha, umro je 13. listopada 1653. Pokopan je u župskoj luteranskoj crkvi sv. Cirijaka i Kiliana u njemačkom gradu Dürnau. Na crvenoj mramornoj ploči s reljefima alegorijskih likova (Minerve sa sovom - mudrost, Concordije s dva goluba - sloga, Caritasa s djetetom - ljubav), na početku duljeg epitafa je zapisano: „Ovdje počiva ukras Njemačke, za Francuze hrabar ratnik ... za Turke pobjednik.”

6.

Barun Christoph Martin I. von Degenfeld oženio se 1629. i u 19 godina, do 1648. (pet godina prije smrti), Anna Marija Adelmann mu je rodila desetero djece – šest sinova i četiri kćeri: Ferdinand (1629.), Isabella Sophie (1631.), Gustav (1633.), Marie Luise (1634.), Charlotte Christina (1636.), Anna Katarina (1638.), Adolf (1640.), Christoph (1641.), Maximilian (1645.), Hanibal (1648.).

Ferdinand (1629.-1710.) je najstarije dijete Christopha Martina. Zarana se pripremao za vojničko zvanje pa ga je otac, i sam vojnik, već 1645. (s njegovih šesnaest godina) vodio po bojišnici. U travnju 1648., u opsadi turske utvrde Vrana u biogradskom zaleđu, u dobi od svega 18 godina, od pogotka iz turske arkebuze oslijepio je na oba oka. Nakon udesa u Dalmaciji Ferdinand je prvo otišao u Padovu, da bi se kasnije vratio obiteljskom imanju u Dürnau. Iako slijep, na dvoru falačkog kneza izbornika Karla I. Ludwiga dostigao je visoki položaj tajnog savjetnika. Naredni knez izbornik, Johann Wilhelm, dao mu je 1693. poseban položaj u obrani Pfalza - opunomoćenik osiguranja grada i dvorca Heidelberg. Nadvojvoda (kasnije njemački car) Ferdinand III. bio mu je vjenčani kum. Od 1653. (smrt Christopha Martina I.) ima ulogu glave obitelji, a od 1677. (godina sestrine smrti) staratelj je i sestrinoj djeci. Umro je u Veneciji prigodom privatnog posjeta 1710., u 81. godini. Tamo je i pokopan.

Gustav (1633.-1659.) je bio u švedskoj službi. Poginuo je pokraj Kopenhagena u činu pukovnika u godine nakon Degenfeldove smrti, otvoreno je pitanja kako je ovaj portret nastao.

Uz portret je latinski natpis: Humano nunquam non fuso sanguine VICTOR Degenfelderus: Turca sed hostis erat; Postquam Christiani pertaesus sanguinis, ense Praelia quaesivit nomine digna suo.

U slobodnom prijevodu: Ljudskom nikad prolivenom krvlju pobjednik Degenfeld: ali neprijatelji bijahu Turci.

Uz toliko kršćanske krvi, mačem dostojnim svoga imena tražio je bitke.

(prevela Deana Radovčić Karađole)

Karl I. Ludwig, falački knez izbornik kampanji za povrat južnih švedskih teritorija, tzv. kopenhagenškoj oluji 1659. koju je protiv Danaca vodio švedski kralj Karl X. Gustav. Imao je tek 26 godina.

Adolf (1640.-1668.) je, kao i njegov otac Christoph Martin, služio Mletačkoj Republici. Poginuo je mlad (28 godina) u činu pukovnika u opsadi grada Kandije tijekom četvrte kampanje protiv Turaka 1668. Godinu dana potom, 1669., nakon dvadesetogodišnje opsade, Osmanlije su osvojili Kandiju i tako okončali dugotrajni Kandijski rat. Venecijanska Kreta bila je izgubljena zauvijek.

Christoph (1641.-1685.) je kao karijerni vojnik služio u saskoj i falačkoj službi i najposlije, s godinu dana mlađim bratom Adolfom, kao venecijanski branitelj grada Kandije. Po smrti brata Adolfa preuzeo je zapovijedanje njegovom postrojbom. U nizu borbi s Osmanlijama zadobio je mnoge rane od čijih je posljedica, po povratku kući u Njemačku, 1685. preminuo.

Doživio je 44 godine.

Maximilian (1645.-1697.) je rođen u Padovi 1645. iste godine kad mu je otac Martin Christoph pristao na službu Mletačkoj Republici. Ženio se dvaput. Sa svojih 26 godina (1671.) prvi put za Amalie von Landas (1647.-1683.), dvorsku damu falačke princeze Elisabeth Charlotte, „Lieselotte“ - druge žene Filipa I. vojvode orleanskog, mlađeg brata francuskog kralja Luja XIV. Amalie je umrla dvanaest godina poslije.

Nakon tri godine (1686.), u svojoj 41. godini, oženio

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

19

Raspored postrojbi pred bitku kod Lützena. Barun Degenfeld zapovijeda konjanicima na donjem desnom krilu je barunicu Margarete Helene von Canstein (1665.1746.). Iz ovog drugog braka su mu sinovi Philipp August i Christoph Martin II. (1689.-1762.). Oni nastavljaju ovaj ogranak Degenfeldove loze. Maximilian je služio falačkog kneza izbornika: kao časnik, tajni savjetnik i diplomat. On i najstariji brat Ferdinand, jedini od muške djece, nisu umrli na bojnom polju ili od posljedica ratovanja.

Hanibal (1648.-1691.) je rođen godinu nakon dramatične obrane Šibenika od Osmanlija. Najmlađi je sin Christopha Martina. Vojnik, kao i njegov otac i njegova braća, prvu vojnu obuku dobio je u maloj armiji ratom zanesenog i hrabrog kneza izbornika, luterana Johanna Georga III. saskog. Nakon toga stupio je u službu katolika Ferdinanda Marie, bavarskog kneza izbornika. Od 1674. do 1677. bio je činom pukovnik (zapovijedao je pješačkom regimentom), a 1682. bavarski ga je knez promaknuo u čin feldmaršala poručnika (Feldmarschallleutnant) i imenovao predsjedajućim dvorskom ratnom vijeću (Präsidenten des Hofkriegsrats). Godinu prije, 1681. konvertirao je na katoličanstvo. Kao tridesetpetogodišnjak (1683.), pod zapovjedništvom mladog Maxa Emanuela (sin kneza

20

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

Ferdinanda Marie), istaknuo se na čelu pomoćnih trupa (12.000 ljudi) u razbijanju turske opsade Beča.

Nakon zadnje, neuspješne Osmanske akcije zauzimanja Ostrogona, 1685., Hanibal je prihvatio mletačku ponudu.

U mletačkoj kampanji protiv Osmanlija na Peloponezu (u tzv. Morejskom ratu koji je vodio kasniji dužd Morosini) preuzeo je zapovjedništvo nad specijalnim pomorskim odredima. Osvojivši nakon 49 dana opsade utvrđeni lučki grad Coron, udario je potom, pokraj Kalamate, sa svojih 8.000 ljudi - većinom Nijemaca, osobito pomoćnih odreda Saksonaca - na Turke što ih je vodio Kapudan paša, tolikom silinom, da su nakon toga u toj godini zaustavljena sva neprijateljstva.

Zbog neslaganja s Morosinijem Hanibal je sljedeće godine otkazao službu. Ipak, kad je Morosini 1691. izabran za dužda, privolio ga je ponovno na službu i imenovao vrhovnim zapovjednikom (Generalkapitän der Republik Venedig). Dana 3. kolovoza 1691. otplovio je iz Venecije s novom vojskom i našao se u Nauplionu (Argolida) 4. rujna. Već 12. listopada 1691. pao je kao žrtva “groznice”. Imao je tek 43 godine. Zaprepaštenje što ga je u Veneciji izazvala njegova smrt (i činjenica

da mu, čini se, nije bilo brze zamjene) bilo je toliko veliko da je bilo razumno prihvatiti tursku mirovnu ponudu (Karlovački mir 1699.).

Hanibal je 1679. s četiri živa brata (već su umrli Gustav 1659. i Adolf 1668.) podijelio obiteljski posjed: Maximilian i Christoph uzeli su Eybach, a posjed Dürnau pripao je Hanibalu i Ferdinandu. Ferdinand je svoj dio prepustio bratu Hanibalu za 10.000 guldena koji je odmah, ne plativši, preuzeo posjed. Spor oko dugovanja vodio se pred državnim vrhovnim sudom (Reichskammergericht) sve do 1711. kad je vraćena Ferdinandova polovica. Tako je crkva sv. Cirijaka (Dürnau) u kojoj je obiteljsko počivalište Degenfeldovih ostala na službu katolicima i evangelicima.

Hanibal je bio u braku s Annom Marie Gersdorf. Imali su jedno dijete - kćer Antoniju.

7.

Od svih Martinovih potomaka poseban je životni put njegove kćeri Marije Susanne Louise - “Loyse”10. Ona je udajom za kneza izbornika Karla I. Ludwiga falačkog11 ušla u krug potomaka engleskog kralja Jakova I. Stuarta. Od sedmero djece kralja Jakova I. i Ane Danske drugorođena i najstarija kći Elizabeta udala se za falačkog kneza izbornika Friedricha V. Plodni brak Friedricha i Elizabete Stuart broji trinaestero potomaka - osmero muških i petero ženskih.

Posebno ćemo spomenuti dvije kćeri: Elizabetu (1618.-1680.) i Sofiju (1630.-1714.). Opatica Elisabeta - vrlo obrazovana, znala je više jezika, zvali su je “La Gréque” - dopisivala se s Renéom Descartesom i značajno utjecala na njegovu misao o dualizmu: tijelo i duh. Sofija se udala za hanoverskog kneza izbornika Ernesta Augustusa. U skladu s Act of Settlement iz 1701. njihov je sin postao 1714. kralj Velike Britanije - George I (hanoverska dinastija).

Nasljednik kneževske časti, sin Friedricha i Elizabete, Karl I. Ludwig (1617.-1680.) (63 g.) oženio se 1650. (ima 33 godine) u Kasselu princezom Charlotte iz kuće Hessen-Kassel (1627.-1686.) (ima 23 g). Dvije godine potom, krajem 1652., Louise von Degenfeld (ima 18 g.) postaje Charlottina sobarica u Heidelbergu. Iz braka Karla I. i Charlotte dvoje je preživjele djece: Karl II., nasljedni izbornik falački (1651.-1685.) i Elisabeth Charlotte, (1652.-1722.) koja se 1671. udala 10 Marie Luise - Loysa je predstavljena jednim portretom bez autorske atribucije. Ulje na platnu, veličine 108/85.5 cm datirano je u 1660. Danas je u privatnoj zbirci.

11 Pfalz (Falačka) je povijesna njemačka pokrajina na srednjoj Rajni. Od 10. stoljeća posjed je palatinskoga kneza za Porajnje (otuda ime Palatinat, njem. Pfalz). Godine 1329. Falačka je odijeljena od Bavarske, a nakon proširenja teritorija podijeljena na Gornju Falačku i Donju ili Porajnsku Falačku. Falački su vladari 1356. uzdignuti na čast izbornih knezova. Vladar Falačke Fridrih V. (1596.-1632.) prihvatio je 1619. češku krunu (1619.-1620.

Zimní král) i sukobio se s carem Ferdinandom II. Habsburškim (Tridesetogodišnji rat). Vestfalskim mirom, kojim je okončan Tridesetogodišnji rat 1648., Gornja Falačka je pripala Bavarskoj, dok je Donja Falačka dodijeljena Karlu I. Ludwigu, sinu Fridriha V. Falačkog. Danas je Falačka dio savezne pokrajine Falačko Porajnje (Rheinland-Pfalz) - glavni grad Mainz.

Naslovnica knjige Frane Divnića, šibenčanina

za vojvodu Filipa I. Orléanskog (1640.-1701.)12, brata francuskog kralja Louisa XIV. Već nakon tri godine (1653.) ovaj je brak završio. Nakon kontroverznog i višegodišnjeg brakorazvodnog postupka Karl Ludwig se 1657. (40 g.) legalno razveo. S Louise von Degenfeld zaručio se 1657., a oženio 6. siječnja 1658. - imao je 41 godinu, a Loysa 24. U skladu s formulama vremena bio je to morganatski ili “ljevoruki” brak jer su Karl i Loysa bili nejednakog društvenog ranga. Tako se 1667. Louise von Degenfeld odriče, u svoje ime i ime svih svojih potomaka iz ovoga braka, nasljednih prava na Falačku. Zauzvrat 1670. Karl I. Ludwig obnavlja već ugašeni naslov “Raugräfin zu Pfalz” (grof) i dodjeljuje ga Loysi i djeci iz ovog braka uz posjed Stebbach (pokraj Gemmingena). Loyse isprva živi u lovačkom domu Schwetzingen koji je preuređen za potrebe njena domaćinstva, ali 1660. seli u Heidelberški dvorac. Loysa je s Karlom bila u braku do svoje smrti 1677., dakle 19 godina. Doživjela je 42 godine. Karl je imao 60. Poživio je još 3 godine. Loysa je pokopana u luteranskoj Konkordienkirche u Mannheimu, međutim 1689. crkva je razorena u ratu za sukcesiju. Na mjestu crkve u 18. stoljeću je izgrađen monumentalni barokni dvorac - sjedište falačkih knezova izbornika.

Karl I. Ludwig se još jednom (1679.) ženio - s dvadesetogodišnjom Elisabeth Holländer von Bernau rođenom 1659. S njom ima sina Karla Ludwiga Holländera rođenog 1681.

Iz braka s Loysom von Degenfeld slijedilo je trinaestero djece. Devetero ih je preživjelo (pet sinova i četiri kćeri) od kojih je kći Frederike živjela tek 9 godina. Najstariji sin Karl Ludwig (Karl Lutz ili Karllutz) 1658.-1688.)

12 Kralj Louis XV. (praunuk Louisa XIV.) ima tek 5 godina, a regent je Filip II. - sin Filipa I. i Elizabete Chalotte.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

21

Vojnička “moda” iz vremena Tridesetgodišnjeg rata postao je mletački general. Poginuo je u opsadi Negroponte (sada Chalkida), gdje je služio kao zapovjednik trima (njemačkim) Württemberškim pukovnijama.

Najduže je poživjela Louise (1661.-1733.) (72 g) koju se spominje kao onu koja se intenzivno dopisivala sa svojom polusestrom u Francuskoj - Elisabeth Charlotte.

Konačno, najstarija kći Karoline Elisabeth (1659.1696.) udala se 1683. za Meinharda von Schomberg, trećeg vojvodu od Schomberga i prvog vojvodu od Leinstera13 (1641.–1719.). Njihovo je četvrto dijete kći Marie von Schomberg - Mary (1692.-1762.). Ovdje ćemo podsjetiti da je Karoline, po majci Loysi, unuka baruna Christopha Martina I. von Degenfelda. Našem barunu unuk je i Christoph Martin II. kojem je otac Loysin brat, odnosno, barunov sin Maximilian. Go13 Korijeni su obitelji na Rajni između Mainza i Koblenza Schönburg na Weselu. Generacijama su profesionalni vojnici u službi raznih europskih vladara. Meinhard von Schomberg sin je maršala Friedricha von Schomberga, prvog vojvode od Schomberga (1615.-1690.), koji je poginuo na britanskoj strani u bici na rijeci Boyne - Irska.

22

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

dine 1717. Mary se udala za svojeg strica (u drugom koljenu) spomenutog Christopha Martina II. Tako se na osobit način nastavila Degenfeldova loza; imali su devetero djece kojoj je dopisano Schonburg. Rodonačelnik je ove grane Christoph Martin II Degenfeld - Schonburg (1689.-1762.) kojem je 1716. car Karlo VI. podario grofovski naslov. Christoph Martin II. je ostvario osobitu karijeru: diplomat, kraljevski pruski general i ministar rata. Navodi se da je Meinhardt Schomberg jedan je od izravnih predaka Lady “D” Spencer.

***

Martinov sin Hanibal LITERATURA: Život baruna Degenfelda obilježen je karijerom zanesena ratnika. Poput njega, veći dio njegovih bližih i daljih potomaka pripada vojničkom soju najamnika koji su ratovali na različitim stranama za interese i ciljeve svojih poslodavaca. Jedan od tih moćnih poslodavaca bila je i Mletačka Republika. Tako se, ratujući doslovce po cijeloj Europi, četrdesetih godina 17. stoljeća našao u Šibeniku. Šibenik ga cijeni i spominje kao važnu i nezaobilaznu kariku u obrani onodobnog mletačkog posjeda - Šibenika i cijele Dalmacije. Mletačka historiografija koja bilježi Kandijski rat, imajući u vidu njegove zasluge, u prvi plan ipak stavlja generalnog providura Leonarda Foscola.

Naša uspomena na njegovu ulogu u dramatičnim trenucima obrane grada nije sačuvana samo u povijesnim dokumentima, živo je svjedočimo i u dnevnim susretima s dvjema utvrdama koje nam nikako ne mogu izbjeći pogledu.

Najamnici, iako samo gosti u našim borbama, nekad zasluže i spomenike, a to pokazuje više primjera starije i novije povijesti. Degenfeldov spomenik, međutim, titra u novim, digitalnim medijima, dokazujući tako da je i virtualna stvarnost stvarna kad je prizovemo.

1. Bächle, Hans-Wolfgang. 2005. Herren und Freiherren von Degenfeld, Marie Luise Raugräfin zu Pfalz, Grafen von Degenfeld-Schonburg. Schwäbisch Gmünd.

2. Brusoni, Girolamo. 1673. Historia dell’ultima guerra tra Veneziani e Turchi. Venezia.

3. Divnić, Frane. 1986. Historia della guerra seguita in Dalmatia tra Venetiani e Turchi dall’anno 1645 sino alla pace e separatione de confini (u hrvatskom prijevodu). Split.

4. Kapff, M. Franz Gottfried. 1844. C. M. Freiherr von Degenfeld, venetianischer General-Gouverneur von Dalmatien und Albanien. Ulm. 5. Neue Deutsche Biographie (NDB). 1957. Band 3.

Duncker & Humblot. Berlin.

6. Sertonaco, Anticano. (Antonio Santacroce). 1649.

Frammenti istorici della guerra in Dalmazia. Venezia.

7. Thürheim, Andreas. 1881. Christoph Martin Freiherr von Degenfeld, General der Venezianer, General-Gouverneur von Dalmazien und Albanien und dessen Söhne 1600-1733. Braumüller. Wien.

8. Valerio. 1679. Historia della guerra di Candia. Venezia.

9. Vernino. 1648. Della historia delle guerre di Dalmatia.

Venezia.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

23

mr. sc. Josip Ćuzela Konzervator u mirovini

Tvrđava sv. Nikole G

radnja tvrđave sv. Nikole u 16. stoljeću (1540.1544.) bila je značajan građevinski zahvat za grad Šibenik, ali i za mletačku vlast koja je gospodarila Šibenikom od 1412. godine. Šibenik je u to vrijeme bio jedan od strateški najznačajnijih gradova na istočnoj obali Jadrana.

Rampa prema prostorijama toriona

24

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

Njegov značaj je naročito isticala Mletačka Republika, posebno stratešku vrijed­nost šibenske luke koja je vrlo sigurna i gotovo neosvojiva. Jedini ulaz u šibenski zaljev je kroz jednu milju dug kanal sv. Ante koji omogućuje kvalitetnu obranu i potpunu kontrolu ulaska brodova. Tijekom 14. i 15. stoljeća prolaz kanalom kontrolirale su „torette“ izgrađene s obje strane kanala na ulazu u šibensku luku. Kada je postojala opasnost od mogućeg uplovljavanja osmanlijskih brodova u šibensku luku na putu prema Skradinu, Venecija je donijela odluku o gradnji tvrđave na ulazu u šibenski kanal.

Prema zamisli Gian Girolama Sanmichelija, na mjestu starog samostana sv. Nikole 1540. godine, započinje gradnja impozantne tvrđave. Gian Girolamo je projektira kao čvrstu i sigurnu građevinu koja svojom arhitekturom prati suvremene tijekove gradnje vojnih objekata. Uspoređujući ovu tvrđavu sa suvremenim tvrđavama građenim na mediteranskom pros­toru, na tvrđavi sv. Nikole nalazimo sva dostignuća u projektiranju i građenju fortifikacijskih objekta Cinquecenta. Dapače, neka rješenja se upravo na njoj pojavljuju među prvima u Europi. Među takvim rješenjima je gradnja “kliješta” koja se nalaze između dvaju polubastiona na južnoj strani tvrđave, međusobno povezanih kortinom.

obnova i korištenje SVJETSKA BAŠTINA Tvrđava je upisana u listu svjetske kulturne baštine.

Postupak upisa na UNESCO-vu listu materijalne kulturne baštine inicirao je talijanski grad Bergamo (regija Lombardija), a prihvatilo Ministarstvo kulture Republike Italije. S prijedlogom se suglasilo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske kao i Ministarstvo kulture Crne Gore. Baština na koju se odnosi nominacijska dokumentacija uključuje venecijanske utvrde od 15. do 17. stoljeća na prostoru nekadašnje Mletačke Republike. Nominirane utvrde nalaze se u tri države: Italiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori.

U Italiji nominiraju se: 1. Bergamo (Lombardia), gradske fortifikacije 2. Peschiera del Garda (Veneto), gradske fortifikacije 3. Palmanova (Venezia Giulia) gradske fortifikacije 4. Venecija: Arsenal, Tvrđava sv. Andrije u Lidu, Poveglia Octogon i Alberoni Octogon (bez uvrštenje u listu) U Hrvatskoj nominiraju se: 5. Zadar, gradske fortifikacije 6. Šibenik, tvrđava sv. Nikole 7. Hvar, gradske fortifikacije (bez uvrštenja u listu 8. Korčula, gradske fortifikacije (bez uvrštenja u listu)

U Crnoj Gori nominiraju se: 1. Herceg Novi, utvrda Mare 2. Kotor, gradske fortifikacije U zahtjevnom elaboratu, u skladu s tipološkim određenjem unutar projekta „Obrambeni sustavi Republike Venecije 16. i 17. stoljeća“, tvrđava sv. Nikole zauzima istaknuto mjesto. Svoj sud o njenoj posebnosti, izvrsnosti, a posebno izvornoj očuvanosti, u prethodnom postupku obilaska predloženih fortifikacija dao je vrsni poznavatelj fortifikacijske arhitekture prof. dr. sc. Nikolas Fouchnerre. Konačno uvrštenje na listu svjetske baštine odabranih venecijanskih fortifikacija dogodilo se na 41. zasjedanju UNESCO-va Odbora za svjetsku baštinu u poljskom gradu Krakowu 9.srpnja 2017. godine.

DOSADAŠNJA OBNOVA Nakon uvrštenja u svjetsku kulturnu baštinu slijedi sustavna obnova tvrđave koja izgleda impozantno, ali zapušteno. Radovi na njenoj sanaciji i prezentaciji započeli su krajem sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća sanacijskim radovima na spašavanju objekta od daljnjeg urušavanja. Tvrđava je očišćena od velike količine građevinskog materijala deponiranog na terasi i u prostoru pod svodovima. Posebno je velika količina

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

25

Terasa tvrđave materijala zatečena nakon rušenja nekadašnje signalne stanice. Obnovljen je urušeni svod te austrijski topovski otvor na sjeverozapadnoj strani tvrđave.

Krajem osamdesetih godina na torionu (gljivastom dijelu) tvrđave, gdje je najviše prodirala oborinska voda i procjeđivala se danima u unutrašnjost tvrđave, uklonjene su recentne građevine koje su bile u derutnom stanju bez krovova. Radovi na hidroizolaciji obuhvaćali su cijeli gljivasti dio terase. Hidroizolacija je postavljena u raznim slojevima u dubini od cca 40 cm. Konačna obrada je bio pokrov od kamenih ploča dimenzija debljine 8 – 10 cm. Od tog vremena nema procjeđivanja oborinske vode u unutrašnjost tvrđave.

Na dijelovima tvrđave na kojima nije rađena hidroizolacija nastavljeno je procjeđivanje oborinskih voda koje traje tjednima nakon što prestanu oborine. Rezultat procjeđivanja je i topljenje opeka na svodu te stvaranja vapnenastih visuljaka koji se pojavljuju na svodu te nakupina na podu tvrđave.

Djelomično su obavljeni istražni radovi na polubastionima i u dijelu kliješta tvrđave. Radovi su rezultirali Obnovljeni dio „kliješta“ tvrđave

26

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

djelomičnom obnovom grudobrana i zamjenom opeke na kortini i na sjeverozapadnom polubastionu. Da bi se pristupilo ulaznom portalu tvrđave, rekonstruirana je drvena rampa po uzoru na rampu iz 19. stoljeća. Na orekionu (ušicama) toriona saniran je dio ruševnog plašta sa zamjenom opeke koja je u boji i dimenzijama bila slična originalnoj. Uz izvođenje sanacijskih radova izrađivana je dokumentacija zatečenog stanja arhitekture (fotogrametrija, geodetska i arhitektonska).

U posljednje se vrijeme obnovi tvrđave pristupa sveobuhvatno s konačnim ciljem njene obnove i otvaranja posjetiteljima te novim sadržajima primjerenim objektu. Za potrebe izrade projekta izrađen je najnoviji arhitektonski snimak s najsuvremenijim metodama (skener). Od Hrvatskog restauratorskog zavoda izrađen je Konzervatorsko-tehnički elaborat obnove unutrašnjosti i vanjskih pročelja tvrđave. Slijedi izrada cjelovitog projekta obnove i korištenja tvrđave.

Prioritet radova na tvrđavi je onemogućavanje prodora oborinske vode kroz terasu i zidove kako bi se mogao koristiti nadsvođeni prostor na razini mora.

Tvrđava je iznad svodova pokrivena ravnim krovom od pretežno kamenih ploča. Problem prokišnjavanja ravnog krova je prisutan od vremena gradnje tvrđave jer na više mjesta u izvorima nalazimo da se oborinska voda procjeđivala kroz profil svodne konstrukcije. U polubastionima je problem hidroizolacije manje izražen jer su polubastioni ispunjeni nasipom (terra piena) i ispod poda nema nadsvođenog prostora. Hidroizolacijom treba obuhvatiti uz površinu terase i zidove tvrđave koji su građeni na pokos. Sve zidove tvrđave treba očistiti i obnoviti, zamijeniti dijelove plašta te obaviti sanacijske radove na topovskim otvorima. Na tvrđavu će se dovesti električna energija. Na objektu bi se zadržali maksimalno svi izvorni dijelovi iz mletačkog razdoblja. Zadržali bi se građevinske intervencije s kraja 19. stoljeća koje se nalaze pretežno na terasi tvrđave.

Radi se o topovskim otvorima koji su građeni za novi obalni top koji se pojavio krajem 19. stoljeća.

Zapadna kortina tvrđave

KORIŠTENJE TVRĐAVE Nakon što je postala svjetska baština, tvrđava je dodatno valorizirana te se nameće potreba za njenom što bržom obnovom i korištenjem kroz nove sadržaje.

U dosadašnjim pristupima obnovi predložene su dvije varijante korištenja tvrđave: 1. U tvrđavu bi se uveli novi agresivni sadržaji koji bi na arhitekturu i integritet tvrđave imali znatnog utjecaja.

Uvođenje novih komercijalnih sadržaja poput kockarnica ekskluzivnog ugostiteljstva, muzeja ili drugih sličnih sadržaja izazvalo bi niz intervencija na izvornost objekta. Sadržaji tog tipa zahtijevaju jaku infrastrukturu: pristup, energetsku opskrbu (klimatizacija, rasvjeta i dr.), opskrbu vodom, izvođenje zahtjevne odvodnje, intervencije u unutrašnjosti na zidovima i parteru i dr.

2. U tvrđavi bi se interveniralo pretežno na građevinskoj sanaciji te dovođenju minimalnih infrastrukturnih sadržaja uz maksimalno čuvanje izvornosti utvrde.

Tvrđava sv. Nikole je pomorska utvrda. Njezin karakter izolirane, monumentalne građevine u moru treba biti zadržan u svim budućim intervencijama. Pristup tvrđavi mora biti dominantno s morske strane. Na objektu treba zadržati maksimalno sve izvorne elemente kao i one koji su rezultat gradnje u 19. stoljeću. Prioritetni radovi su na hidroizolaciji, pristupnoj

rampi, prilazu s kopnene strane (pasarela uz istočnu kortinu, otkrivanje nekadašnjeg kopnenog ulaza u „kliještima“ ili neko drugo rješenje), uklanjanju recentnih zidova i objekata u unutrašnjosti i u okolišu, odvožnji nanosa otpadnog materijala, dovođenju struje i vode u minimalnim količinama, djelomičnoj izmjeni i rekonstrukciji plašta i dr. Tvrđava bi se prezentirala kao kulturno dobro.

Posjećivanje tvrđave Tvrđava je svojom arhitekturom i izvornošću privlačna te bi se na njoj trebali planirati minimalni sadržaji.

Posjetitelji tvrđave, nakon njene građevinske sanacije, pretežno bi trebali dolaziti morskim putom čemu je pretpostavka izgradnja prezentacijskog centra u uvali Minerska (na kopnu, nasuprot ulazu u tvrđavu).

Događanja na tvrđavi Nakon građevinske sanacije tvrđava u svojim nadsvođenim i otkrivenim prostorima omogućava veliki broj događanja (izložbe, koncerti, prezentacije i dr.).

Djelomičnu rekonstrukciju i sanaciju tvrđave u zatečenom stanju bez radikalnih intervencija dodatno omogućava činjenica da se u blizini objekta u uvali Minerska i na otočiću Školjiću mogu organizirati svi servisni sadržaji. Time se otklanja potreba da se sadržaji poput sanitarnog čvora, ugostiteljskog objekta, prodaje suvenira i sl. smjeste u tvrđavi. Tvrđava iz tih razloga može biti prezentirana u svom izvornom stanju.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

27

Miljenko Domijan, prof.

Konzervator u mirovini

Davor Uglešić, dipl.ing.građ.

Ovlašteni inžinjer građevinarstva, D&Z d.o.o. Zadar

Obnova kupole katedrale sv. Jakova Katedrala sv. Jakova u Šibeniku je najznačajniji spomenik graditeljske baštine u Hrvatskoj, građen u renesansnom stilu. Pročelje katedrale je prva i jedina funkcionalna i organička renesansna crkvena fasada u Europi, na kojoj trolisni oblik zabata odgovara obliku svodova u unutrašnjosti. Također je jedinstvena po dosljednoj primjeni principa jedinstva kamene građe. Jedan kameni element istovremeno je dio konstrukcije, pokrova i podgleda.

Slika 1

28

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

1. Opis konstrukcije katedrale

2. Prikaz ratnih oštećenja

K

Uslijed neprijateljskog djelovanja, pogodcima iz 40 mm protuavionskog topa, oštećeni su kupola i tambur katedrale sv. Jakova u Šibeniku (slika 4).

atedrala je trobrodna bazilika s transeptom i trima apsidama na začelju. Širina glavnog broda je 7.80 m, a širina bočnih brodova 3.75 m, dužina brodova iznosi 24.00 m.

Visina bočnih brodova do vijenca je 10.00 m, a do tjemena polusvodova 12.30 m. Pod triforija u bočnim brodovima je na koti 7.50. Visina vijenca glavnog broda je 15.90 m, a do tjemena svoda 19.80 m.

Transept je iste širine i visine kao i glavni brod, pokriven svodom. Na križištu glavnog broda i transepta formiran je prezbiterij, blago deformiranog kvadratnog tlorisa. Iznad prezbiterija nalaze se osmerokutni tambur i kupola. Visina vijenaca baze tambura je 21.90 m, a vijenac tambura na visini 25.20 m, tjeme kupole visoko je 31.20 m.

Katedrala je građena od kamena vapnenca tipa unito i fiorito, a pojedini klesanci su od dismikrita i „rapske breče”. Osim kamena u konstrukcije katedrale, pojavljuje se i kovani čelik korišten za zatege.

Zidovi su debljine cca 80 cm, dok su svodovi i kupola građeni s kamenim pločama promjenjive debljine od 10 do 15 cm i kamenim rebrima debljine cca 55 cm.

Između glavnog i bočnih brodova, pružaju se arkature na po pet okruglih kamenih stupova.

Baza tambura leži na četiri kamena luka koji se oslanjaju na četiri ugaona stupa prezbiterija. Iznad lukova, s vanjske strane, lica zidova su od klesanaca, a s unutarnje strane trompe od kamenih ploča. U ovom dijelu nije dosljedno primijenjeno pravilo jedinstva jednoslojnosti materijala, kao na ostalim dijelovima katedrale.

Tambur je osmerokutne tlorisne dispozicije, s dužinom stranica cca 330 cm. Visina od vijenca do vijenca je cca 320 cm. Šesnaest stupova ukrašenih kanelurama i kapitelima, međusobno povezanih lukovima, raspoređeni su u vrhovima i u polovicama stranica osmerokuta.

Kupola je, također, osmerokutnog tlorisa, s dužinom stranice u bazi cca 330 cm i visinom cca 600 cm od vijenca do baze akroterija. Kupola se sastoji od osam ploha i osam rebara (slike 2 i 3).

Slika br. 4

Očevidi stanja kupole i tambura izvršeni su 6. svibnja i 9. listopada 1992. te 13. lipnja i 5. listopada 1993., nakon podizanja skele unutar kupole. Pritom su izvršena i preliminarna mjerenja dimenzija elemenata kupole.

Pregled i izmjera izvršeni su sa skele koja je podignuta uz južnu i jugozapadnu plohu kupole, tako da su bile dostupne dvije navedene plohe i tri rebra. S unutarnje strane, podignuta je skela u južnoj polovici tambura i kupole. S ove skele, također je izvršen očevid.

Direktnim pogodcima su oštećeni južno i jugozapadno polje kupole te rebro između njih (slika 5).

Slika 5

Oštećenja u južnom polju su sljedeća: - na petoj ploči, brojeno odozdo, uz rebro je s unutrašnje strane oštećen brid na kontaktu s donjom pločom. Oštećenje je školjkasto, dužine 6 cm i visine cca 1 cm.

- na šestoj ploči probijena je rupa ovalnog oblika, na gornjem rubu ploče, na udaljenosti cca 20 cm od rebra. Vanjski rubovi proboja su oštri, a prema unutra se šire u formi krnjeg stošca. Promjeri oštećenja s vanjske strane su cca 46/34 cm, a s unutarnje 90/60 cm. Od rupe se šire radijalne pukotine, vidljive s unutrašnje strane, najizrazitija je pukotina koja se vodoravno pruža prema reški između klesanaca u Slika 2

Slika 3 BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

29

jugozapadnom rebru. S ploče je otpao zub u dužini cca 185 cm, na dužini od cca 60 cm zub je za sobom povukao i dio ploče. Paralelno s donjim rubom, vidljive su pukotine na vanjskoj i unutrašnjoj strani ploče u dužini cca 105 cm. (slike 6 i 7).

Oštećenja u jugozapadnom polju su sljedeća: - na vanjskoj strani šeste ploče, uslijed pogotka trenutno rasprskavajućim zrnom, došlo je do površinskih oštećenja, a s unutrašnje strane do školjkastog loma. Ovaj lom nalazi se na donjem rubu, dužine je cca 48 cm, visine 23 cm i dubine cca 2.5 cm. Dio materijala je otpao, a preostali će dio, unutar zone loma, također otpasti (slike 10 i 11).

Slika 6

Slika 7

Slika 10

- istim projektilom oštećena je i sedma ploča, tako da je s vanjske strane vidljiv školjkast lom duljine cca 50 cm i visine 10 cm, koji čini jedinstveno oštećenje s probojem šeste ploče. S unutrašnje strane, otpali su dijelovi ploče od donjeg do gornjeg ruba, tako da se oštećenje nastavlja i na osmoj ploči. U tom dijelu, kamen je dosta raspucao i pojedini dijelovi su klimavi. Izrazito velika pukotina pruža se prema reški između klesanaca u rebru. Mort između ploče i rebra je raspucao.

- na vanjskoj strani osme ploče, otpao je dio zuba i oštećena je površina. S unutrašnje je strane otpao dio ploče uslijed loma, po prirodnom diskontinuitetu u materijalu, uz fosil, oštećenje se nastavlja pukotinom koja prati rebro do gornjeg ruba ploče. Također je vidljiva pukotina koja se pruža paralelno s prethodno opisanom pukotinom, na udaljenosti cca 40 cm (slike 8 i 9).

Slika 8

30

Slika 9

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

Slika 11

- na petoj ploči, ispod opisanog opterećenja, vidljive su dvije pukotine dužine cca 25 cm, s manjim okrhnućima.

- s vanjske strane, oštećene su i sedma i osma ploča u ovom polju.

Na rebru, između navedenih ploha, direktno je pogođen sedmi blok, brojeno odozdo. S vanjske strane, vidljivo je da su pojedini dijelovi bloka otpali, a uzduž cijelog bloka vidljive se pukotine. S unutrašnje strane, vidljiva je uzdužna pukotina koja se pruža srednjom trećinom rebra i prati ljiljane koji su isklesani

na podgledu bloka. S ove strane, vidljiv je i pomak bloka za cca 5 mm prema zapadu, a ovoliki pomak omogućila je veličina reške između rebra i susjednih ploča. Mort, kojim su ispunjene reške, također je popucao (slike 12, 13, 14 i 15).

Na šestom klesancu u rebru, brojeno odozdo, uočljiva je poprečna pukotina koja se pruža u kontinuitetu s reškama između ploča.

Na osmom klesancu u rebru, nastupila su oštećenja na kontaktu s donjim blokom. Kako je došlo do pomaka donjeg bloka, a pucolanski je mort kojim su spojeni klesanci imao veliku čvrstoću, tako su okrhnuti rubovi ovog klesanca.

Treći kelsanac rebra nije oštećen, ali je mort u reškama izrazito raspucan.

Središnji stup, na jugoistočnoj strani tambura, oštećen je direktnim pogotkom, pri čemu je odvaljen jedan dio stupa, a preostali dio se raspucao tako da je, po našoj procjeni, cca 1/3 površine stupa u funkciji. Detaljniji pregled nije izvršen, jer se nije skidala postavljena zaštita.

Oštećena je i kamena parapetna ploča, uz navedeni oštećeni stup tambura (slike 16 i 17).

Slika 12

Slika 13

Slika 14

Slika 16

Slika 17

Slika 15 BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

31

Na mjestima opisanih oštećenja, vidljiv je pucolanski mort (santorin) kojim su zapunjene reške prilikom rekonstrukcije u prošlom stoljeću. Moguće je procijeniti da bi oštećenja na kupoli bila manja da je korišten vapneni ili produžni mort koji imaju veću duktilnost.

3. Opis kupole U cilju jednoznačnog označavanja elemenata na kupoli i tamburu, valja utvrditi da je uzdužna os crkve položena u smjeru sjeverozapad - jugoistok te da su stranice osmerokuta kupole i tambura orijentirane u smjeru glavnih i pomoćnih strana svijeta, a bridovi prema oktalnim pomoćnim stranama svijeta.

Plohe kupole su formirane od po trinaest kamenih ploča promjenjive debljine. Gornji rub ploče debeo je cca 10 cm, a donji 15 cm. Na donjem rubu je formiran zub presjeka cca 40*45 mm, koji pokriva donju ploču. Na taj je način spriječen ulazak vode u rešku između ploča. Dvije vodoravne (duže) stranice ploča su međusobno paralelne, a stranice koje ulaze u utor rebara oblikovane su tako da bude moguća montaža kupole. Stranice susjedne donjoj (dužoj) stranici su na nju okomite. U gornjem dijelu, ploča je sužena toliko da između dvije susjedne ploče ostane dovoljno prostora za umetanje segmenta rebra. Osim postepenog suženja ploče, na mjestu spoja dva segmenta rebra, postoji i skokovito suženje ploča. Od ovog tipičnog oblika odstupaju: prva, deveta i trinaesta ploča u poljima kupole. Prva ploča (u bazi kupole) je trapeznog oblika. Deveta ploča, koja u cijelosti ulazi u osmi segment rebra, također je trapeznog oblika. U tjemenu kupole, (trinaesta) ploča je trokutasta. Ovakav oblik ploča omogućuje oblikovanje kupole i stupnjevitu naizmjeničnu montažu ploča i rebara. Sljubnice između ploča, u devetnaestom stoljeću, ispunjene su pucolanskim (možda cementnim) mortom (slike 18, 19 i 20).

Slika 20

Rebra su formirana od dvanaest kamenih blokova, peterokutnog poprečnog presjeka. Širina rebara se linearno mijenja od cca 50 cm u peti do 38 cm u tjemenu kupole. Visina rebra je također promjenjiva od cca 53 cm u peti do cca 45 cm u tjemenu. Duljina segmenata varira od cca 76 cm do 15 cm. Gornje plohe rebra su u nagibu od približno 22.5 stupnjeva. Bočne stranice su „vertikalne“, s utorima dimenzije cca 10*16 cm. Na ovakav način, oblikovan poprečni presjek rebra sličan je „I” profilu s dva pojasa i hrptom. Hrbat rebra ne samo što se jednoliko mijenja kako se mijenja širina rebra, nego se u svom gornjem dijelu dodatno sužuje, da bi se između dva susjedna rebra mogla umetnuti odgovarajuća ploča. Donja, unutrašnja, stranica je profilirana i ukrašena reljefima ljiljana. Uzdužna os rebra je zakrivljena. Reške u rebrima nalaze se, otprilike, u polovicama ploča i obrnuto, reške između ploča u polovicama blokova u rebru (slike 21 i 22).

Slika 21 Slika 22 Slika 18

Slika 19

32

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

Da bi se osigurao kontinuitet konstrukcije, odnosno spriječili međusobni tangencijalni i radijalni pomaci između rebara i ploča te osigurala stabilnost, kako tijekom izgradnje, tako i u konačnici, u međuprostor u utoru, između rebara i ploča, postavljana su dva tipa klinova. Prvi, nevidljivi (unutrašnji) koji se nalazi u donjem dijelu ploče, a u gornjem dijelu segmenta rebra i postavljen je u utor rebra, uz hrbat segmenta, prije ulaganja ploče u utor. Drugi, vidljivi (vanjski) klin nalazi se u gornjem dijelu ploče i u donjem dijelu segmenta rebra, između gornjeg pojasa rebra i gornje plohe ploče, a ulagan je nakon postave segmenta rebra između ploča. Kameni klinovi utopljeni su vapneni mort, s vrlo malo agregata. Tijekom montaže kupole u devetnaestom stoljeću, umjesto kamenih klinova, mjestimično je postavljena puna opeka u pucolanskom (cementnom) mortu (slika 23 i 24).

izmjeriti veličinu suženja, procjenjujemo je na cca 2 cm. Također se, kroz otvor na dvanaestom segmentu jugojugoistočnog rebra, može naslutiti postojanje jednog utora u visini trinaeste ploče. Naime, navedeni segment rebra je šupalj, dakle, ima samo plašt debljine cca 4 cm.

Na akroteriju je postavljena limena kugla, promjera cca 70 cm i poviše nje limena vjetrulja s likom sv.

Mihovila, visine cca 83 cm, na osovini od kovanog željeza koja služi kao iskrište munjobrana (slika 25).

Slika 23

U devetnaestom su stoljeću zamijenjeni pojedini elementi kupole, što je vidljivo po različitom načinu obrade elemenata.

U tjemenu kupole se nalazi zaglavni kamen, na kojem leži akroterij.

S unutrašnje strane, vidljivo je svega dvanaest ploča i jedanaest segmenata rebara. Jedanaesti segmenti rebara su dugi svega oko 16 cm, a dvanaesti oko 20 cm. Dvanaesti i deseti segmenti rebra spojeni su međusobno, s gornje strane, čeličnim klanfama. Na akroteriju, u području u kojem se na njega priključuju rebra i ploče, vidljivo je suženje (smanjenje promjera).

Kako nije bilo moguće, zbog nedostatka prostora,

Slika 25

Slika 24

Slika 26

Na pločama i rebrima, bliže vrhu kupole, vidljive su rupe za mačak na kojem su visjeli blokovi za vrijeme montaže kupole. Na pločama, kojima je debljina relativno mala, da ne bi došlo do prevelikog oslabljenja ploče rupom, rupe su formirane u bradavicama koje strše iznad ravnine ploče. Na većini ploča, bradavice su u potpunosti ili djelomično uklonjene. Na elementima kojima os nema veliki otklon od vertikale, rupe za mačka su s gornje strane koja nije vidljiva, budući je pokrivena susjednim elementom, odnosno skrivena u reški između elemenata (slike 23 i 26).

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

33

4. Rezultati istraživanja Projektnim zadatkom naručitelja, bila je predviđena djelomična lokalna demontaža kupole, odnosno demontaža samo oštećenih elemenata i njihova zamjena novim elementima. Dakle, bila je predviđena zamjena sljedećih elemenata kupole; u južnom (desnom) polju: šesta, sedma, osma, deveta i deseta ploča (brojeno odozdo); u jugozapadnom (lijevom) polju: peta i šesta ploča te šesti, sedmi i osmi segment rebra između južnog i jugozapadnog polja kupole (srednje rebro).

Provedena su detaljna mjerenja i istraživanja južnog i jugozapadnog polja i njima susjednih rebara na kupoli. Na temelju njih su izrađeni odgovarajući nacrti elemenata i sklopni nacrti dijelova kupole. Tijekom istraživanja, očišćeni su međuprostori između ploča i rebara koji su bili ispunjeni punom opekom u pucolanskom mortu i, također, međuprostori u području oštećenja na kupoli.

Iako se kupola doima simetrična, pokazalo se je da dimenzije stranica osmerokutne baze variraju. Također su različite dimenzije ploča i segmenata rebara istog rednog broja. Osim toga, majstori klesari su tijekom izvedbe pripasivali pojedine elemente, tako da postoje i lokalna odstupanja od osnovne geometrije pojedinog elementa.

Nalazi i zaključci o obliku i veličini pojedinih elemenata, radi jednostavnosti prezentacije, dani su u prethodnom poglavlju, u kojem je opisana kupola.

Montaža kupole je tekla sljedećim redoslijedom. Najprije su, istovremeno, postavljeni prvi red segmenata rebara i ploča. Nakon toga, uslijedila je montaža drugog reda ploča pa drugih segmenata rebara i tako redom, do osmog segmenta rebara. U osmi segment rebra umetnute su devete ploče, a nakon njih su postavljene desete ploče. Između desetih ploča, postavljeni su deveti segmenti rebra i dalje, naizmjenično, jedanaesti red ploča, deseti red segmenata rebara i dvanaesti red ploča. Međusobna veza rebara i ploča te prostorna stabilnost kupole, osiguravana je istovremenim postavljanjem kamenih klinova, kako je to prethodno opisano.

Bilo je mišljenja da su devete ploče izvedene s malom širinom, kako bi se kompenzirala pogreška u izvođenju kupole ili da devete ploče imaju ulogu završnih komada (ključeva). Po našoj ocjeni, ovakva veličina i položaj ovih ploča bila je potrebita da bi se moglo zadovoljiti projektiranu liniju kupole i da ne bi hrptovi, na rebrima, bili previše oslabljeni.

Na sličan način, montirani su svodovi iznad glavnog i bočnih brodova.

Jedino što nismo mogli pouzdano definirati, nakon provedenih istraživanja, način je montaže zaglavnog kamena (akroterija). Mjerenjem je utvrđeno da je promjer akroterija za cca 2 cm veći s donje, nego s gornje strane. Kako je zaglavni kamen kod lukova, svodova i kupola veći s gornje strane, a manji s donje, tu se nametalo pitanje na koji način je montiran akroterij, odnosno kako je ili čime pridržan. Tijekom

34

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

izrade modela, razmatrano je više mogućih varijanti pridržavanja akroterija s podjednakom vjerojatnošću.

Nedvojbeno je bilo sljedeće, nakon što je postavljen dvanaesti red ploča, u otvor tjemena kupole je postavljen akroterij. Zatim su po nekom redoslijedu, koji nam tada nije bio poznat, složeni preostali elementi kupole.

Na gornjoj strani akroterija vidljive su pukotine, a kako je on svojevremeno bio premazan cementnim (pucolanskim?) mortom, nije sigurno jesu li te pukotine nastale u mortu ili kamenu. Nakon detaljnog čišćenja i vađenja sidrenog dijela nosača vjetrulje, bilo je moguće utvrditi je li potrebita njegova zamjena ili nije. Također, nije bilo jasno je li akroterij izrađen od jednog bloka ili od dva dijela.

Slika 27

Slika 28

Slika 29

Tek tijekom demontaže akroterija, utvrđeno je da akroterij nije monolitni blok. Akroterij se sastoji od 7 dijelova od kojih samo tri, prsteni s oznakama 1 i 4 te kružna ploča oznake 3, učestvuju u prijenosu sila.

Ostali su dijelovi akroterija samo ukras. Ovo rješenje utječe na spuštanje tlačne linije u tjemenu kupole, o čemu je približno 400 godina kasnije teoretske postavke definirao Winkler i, na taj način, povoljniju raspodjelu napona u konstrukciji (slike 27, 28 i 29).

Tvrtka SER.CO.TEC. iz Trsta, pod vodstvom dr. Darija Almesbergera izvršila je, među inim, i ultrazvučna ispitivanja dostupnog dijela kupole. Tim ispitivanjem je utvrđeno da u drugim pločama jugoistočnog (A2) i jugozapadnog polja (C2) postoje pukotine. Na ploči C2 moguće je u istočnom dijelu, na cca 50 cm od rebra, vidjeti pukotinu u kamenu.

Termografskim ispitivanjem i ispitivanjem poroznosti kamena, metodom UNESCO-RILEM, utvrđeno je da su kameni elementi kupole porozni te da je potrebita zaštita kamena.

5. Model kupole Jedan je od ključnih zahtjeva projektnog zadatka bila izrada modela u mjerilu 1/1, kako bi dokazali da su naše spoznaje o načinu gradnje, mogućnostima demontaže i ponovne montaže ispravne te da tijekom radova neće biti oštećen niti jedan dio kupole. U tu

pretpostavke, čime smo dobili zeleno svjetlo za nastavak radova (slike 30 i 31).

Modelom je vrlo dobro replicirana kupola, jer smo uspjeli ponoviti odstupanja od teoretske osi srednjeg (jugojugozapadnog) rebra koja su nastala ili prilikom izgradnje ili prilikom ponovne montaže kupole u prošlom stoljeću.

Tijekom izrade modela i praktične provjere na modelu, potvrđeno je naše mišljenje da je način sanacije, prema projektnom zadatku, nemoguć bez velikih razaranja neoštećenih elemenata kupole. Naime, da bi se izvršila lokalna demontaža jedanaest prethodno navedenih elemenata, potrebito je razoriti dvanaest neoštećenih segmenata rebra. Ti segmenti rebara ne bi se mogli obnoviti u jednom dijelu, već u dva dijela koja bi trebala, među sobom, biti lijepljena ili spojena na neki drugi artificijelni način. Potpuni kontinuitet između pojaseva i hrpta rebara, potrebit je za osiguranje stabilnosti konstrukcije. Ovakvim bi načinom sanacije nastupila veća šteta, nego što je postojeća ratna šteta.

Temeljem prethodno navedenog, zaključili smo da je demontaža kupole jedino moguća od tjemena prema bazi, dakle, u suprotnom smjeru od tijeka montaže.

Na taj način, moguće je sačuvati izvornu i jedinstvenu koncepciju gradnje kupole. Budući da je kupola u devetnaestom stoljeću bila djelomično presložena i zamijenjen je određen broj elemenata, nismo narušili njenu intaktnost.

6. Opis skele Još jedan značajan uvjet bio je definiran u projektnom zadatku, tijekom demontaže i ponovne montaže svo opterećenje treba se prenijeti na tlo. Niti jedan dio konstrukcije katedrale nije smio dobiti nikakva dodatna opterećenja. Stoga je trebalo projektirati i izvesti skelu koja je bila u stanju preuzeti kompletno opterećenje, od kupole preko remenata koji su bili izvedeni ispod rebara. U tom smislu, pristupilo se izradi projekta skele.

Projektirana je cijevna skela osmerokutnog tlorisa, prilagođenog formi i veličini tambura.

Središnji dio skele imao je oblik kvadrata, u čijim vrhovima se nalaze po dvije okomite cijevi, a vanjski dio skele bio je osmerokut, na čijim vrhovima se nalazila po jedna okomita cijev. Unutrašnji stupovi Slika 33

Slika 30

Slika 31

je svrhu, po našim nacrtima, izrađen model ¼ kupole od ytonga. Model je sadržavao dva polja, jedno cijelo rebro između njih i po polovicu dvaju bočnih rebara.

Pokazalo se da je i četvrtina kupole dovoljno stabilna za vertikalna opterećenja. Model je potvrdio sve naše Slika 32 BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

35

bili su dvostruki, da bi razlika deformacija vanjskog i unutrašnjeg dijela skele bila što manja. Glavninu su vertikalnih opterećenja preuzimali unutrašnji stupovi, dok je vanjski dio skele imao ulogu povećanja krutosti za bočnu stabilnost.

U visini svake etaže, svi stupovi bili su povezani vodoravnim cijevima, a na svakom dugom nivou, dijagonalnim vodoravnim spregovima. U visini desete etaže, formirani su vodoravni oslonci skele, za preuzimanje mogućih horizontalnih opterećenja (slike 32 i 33).

U svim okomitim ravninama skele, postavljeni su dijagonalni spregovi.

Na četrnaestoj je etaži postavljen roštilj od čeličnih

Slika 34

profila INP 16, na kojeg su oslonjena vitla od drvenih greda, na koje su postavljeni remenati koji su, za svako rebro kupole, posebno krojeni, izrađeni i montirani te hidrauličke preše (slika 34).

Slika 35

36

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

S vanjske kupole i tambura, montirana je nova cijevna skela. Planirano korisno opterećenje vanjske skele bilo je 2,50 kN/m2 (slika 35).

Postojeću je drvenu rešetkastu skelu bilo potrebito ojačati dodatnim čavlanjem i postavom dodatnih vezica na nastavke greda. Također je bilo potrebito, između postojećeg poda i pojasa drvene rešetke, postaviti odgovarajuće drvene umetke, i to na mjestima na kojima se oslanjaju stupovi nove cijevne skele.

7. Redoslijed izvođenja radova Još tijekom izrade projekta, u kamenolomu u Pučišćima na Braču, ubrani su kameni blokovi koji su trebali odležati, kako bi se od njih mogli raditi elementi kupole.

Na pod i korska sjedala u prezbiteriju je postavljena PVC folija i, preko nje, obloga od dasaka. Na zaštitu je postavljen drveni roštilj, u tri sloja. U prvom sloju su po dva punta, u drugom su po dvije drvene grede i, u trećem, po jedna greda. Roštilj je osigurao preraspodjelu opterećenja od stupova cijevne skele na kamene ploče poda prezbiterija. Na taj je način osigurana sigurnost skele s obzirom na diferencijalna slijeganja oslonaca, a ujedno spriječeno oštećenje poda uslijed koncentriranih opterećenja.

Nakon završetka montaže unutarnje i vanjske skele, svi su elementi kupole jednoznačno označeni radi kasnije montaže. Također su geodeti snimili karakteristične točke kupole. Tijekom demontaže i ponovne montaže elemenata kupole, kontinuirano je vršen stalni geodetski nadzor.

Ispod akroterija, izrađena je postavljena potporna konstrukcija s tri hidrauličke preše koje su trebale podizati akroterij.

Reške između klesanaca, u blizini tjemena kupole, očišćene su koliko je bilo moguće.

Na sljubnicama između akroterija, segmenata rebara i ploča, izrađeni su gipsani špijuni. Špijuni su postavljeni s unutarnje i vanjske strane kupole.

Planirano je da se, s tri hidrauličke preše, u akroterij unese sila od 18,00 kN, a u rebra preko remenata, s četiri hidrauličke preše, sila od 71.00 kN. Ukupna sila podupiranja odgovara reakciji, pod pretpostavkom da je kupola oslonjena u tjemenu. Bila je propisana procedura za unošenje opterećenja, kako slijedi: sila se u remenate unosi nakon što se je doseglo 50 % predviđene sile podupiranja akroterija; kada se dosegne 50 % predviđene sile za podupiranje remenata, povećava se sila u akroteriju do 75 % vrijednosti, a nakon toga se unosi sila u remenate do 75 % planirane vrijednosti; preostalih 25 % sile unosi se istovremeno u akroterij i remenate. Tijekom unošenja sila u konstrukciju, praćeno je ponašanje gipsanih špijuna kako bi se prekinulo s unošenjem sile, bez obzira na njenu veličinu, ako bi to bilo potrebno.

Prije otpuštanja hidrauličnih preša, poduprti su akroterij i remenati drvenim umetcima i klinovima,

čime su stečeni uvjeti za demontažu elemenata kupole.

Demontaža elemenata kupole tekla je suprotnim redoslijedom od redoslijeda montaže koja je prethodno opisana pa nema potrebe za detaljnim navođenjem svakog pojedinog koraka.

Zahvaljujući opisanim svojstvima konstrukcije, bilo je

Slika 38

Slika 36

Na kupoli su zamijenjeni svi u ratu oštećeni elementi, dvije ploče kod kojih su pukotine utvrđene ultrazvukom i svi ostali elementi za koje se, tijekom demontaže, to pokazalo potrebitim.

Svaki demontirani element, koji prethodno nije kontroliran ultrazvukom, kontroliran je nakon demontaže. Ploče su kontrolirane na isti način kao i

Slika 39 one na kupoli. Rebra su kontrolirana u uzdužnom i poprečnom smjeru (slika 38).

Novi su kameni elementi kupole izrađeni prema postojećim (slika 39). Postojala je dilema je li nove ploče potrebno raditi na način da im se poveća otpornost na opterećenja ili kao što su originalne bile izrađene, sa smanjenom vodopropusnošću. Naime, ploče su izvorno ubrane u kamenolomu, tako da su njihove plohe paralelne s prirodnom uslojenošću. Na taj način, kao Slika 37

moguće stupnjevito demontirati dijelove kupole, kako bi se reducirao opseg radova. Dakle, ako je potrebito demontirati drugu ploču u jugozapadnom polju, onda je potrebito demontirati i druge segmente u susjednim rebrima, ali u njima susjednim poljima dovoljno je demontirati treće ploče i tako redom. Kako je istovremeno bilo potrebito demontirati i drugu ploču u jugoistočnom polju, tad je u dijagonalno suprotnom, sjevernom polju, bilo dovoljno demontirati petu ploču, a u njoj susjednim rebrima, četvrte segmente.

Ukupno su demontirana 82 segmenta rebara i 86 ploča (slike 36 i 37).

Slike 40

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

37

Slika 41

što je već rečeno, smanjena je njihova vodopropusnost, međutim, budući da ploče preuzimaju opterećenja u svojoj ravnini, smanjena je njihova nosivost.

Kameni elementi koji su opterećeni u smjeru prirodne uslojenosti, imaju manju čvrstoću nego isti elementi opterećeni okomito na prirodnu uslojenost. Budući da naponi u pločama nisu veliki, kao što će biti pokazano, odlučeno je nove ploče raditi na isti način kao izvorne.

Po završenoj demontaži elemenata i nakon izrade novih elemenata kupole, pristupilo se ponovnoj montaži, suprotnim redoslijedom od demontaže. Prilikom montaže, nakon upasivanja, ugrađeni su klinovi u vapneni mort. Za pripremu morta, koristit će se odležano gašeno vapno (slika 40).

Elementi kupole su nakon čišćenja, restauracije i konzervacije zaštićeni hidrofobnim premazom.

U akroterij je ugrađen novi nosač vjetrulje od inoksa.

Nakon montaže akroterija, postavljena je restaurirana vjetrulja i novi munjobran. Za munjobran je izrađen poseban projekt (slike 41, 42 i 43).

Prije sanacije stupa tambura, poduprta su dva susjedna luka. Oštećeni dio stupa je isječen i zamijenjen tašelom.

8. Provjera stabilnosti i naponskih stanja kupole

Slika 42

Slika 43

38

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

U okviru projektnog zadatka, bilo je potrebito provjeriti stabilnost kupole prije oštećenja, s oštećenjima, tijekom sanacije i nakon sanacije. Također je navedene provjere bilo potrebito izvršiti s dva različita programa.

Za provjeru su korišteni programi Micro-FE, proizvod firme MB-programme iz Hamelna, Njemačka i program HP-FE, proizvod firme Hewlett-Packard iz USA koji su bazirani na metodi konačnih elemenata.

Za proračun je idealizirana geometrija kupole, tako da je za bazu uzet osno simetričan šesneaesterokut, kojemu su naizmjenično stranice jednake duljine. Kraće stranice su baze rebara, a dulje stranice baze ploča.

Dimenzije ovih stranica su dobivene kao prosječne dimenzije izmjera na kupoli. U poprečnom presjeku, usvojena je geometrija prema jugojugozapadnom rebru i južnom polju ploča. Osnovna mreža konačnih elemenata formirana je tako da svakom elementu u konstrukciji, odgovara konačni element u modelu.

Veličine su uzete prema veličinama elemenata prethodno navedenog rebra i ploča. Osnovna mreža elemenata progušćena je u određenim dijelovima da bi se bolje opisalo ponašanje konstrukcije i prilagodilo mogućnostima programa s kojima je vršen proračun.

8.1. Proračun s programom Micro-FE Korišteni su konačni elementi pod nazivom ljuska (schalenelementen), četverokutni i trokutasti. Za ovaj tip elemenata, potrebito je definirati odgovarajući broj čvorova, debljinu i svojstva materijala. Ovisno o smjeru označavanja čvorova, definirane su lokalne koordinatne osi r, s i t. Debljina elementa je konstantna.

Svojstva materijala koja se definiraju su modul elastičnosti, poissonov koeficijent i gustoća. Opterećenja na elemente se zadaju u lokalnim koordinatnim osima.

Moguće je i opterećenje čvorova u globalnom koordinatnom sustavu. Izlazni rezultati u globalnom koordinatnom sustavu su pomaci i kutovi zaokreta u čvorovima te reakcije u pridržanim čvorovima. Za svaki su čvor, u lokalnom koordinatnom sustavu, dani prosječni naponi Sr, Ss i Srs, momenti Mr, Ms i Mrs te posmične sile Qr i Qs. Grafički izlaz rezultata, moguće je dobiti kao izolinije za prethodno navedene veličine.

Prilagodba mreže konačnih elemenata, vršena je na sljedeći način. Prve četiri ploče u svakom polju, brojeno odozdo, podijeljene su na četiri elementa. Od šeste do trinaeste ploče, podjela je izvršena na dva elementa. U petim se pločama, trokutastim elementima, prešlo s podjele na četiri elementa na podjelu s dva elementa. U preliminarnim probnim proračunima, pokazalo se da manji broj elemenata u donjim pločama ne daje realnu sliku stanja kupole. Također se pokazalo da veći broj elemenata ne mijenja bitno sliku naponskih stanja. Veličina (visina) konačnih elemenata, koji opisuju segmente rebra, prilagođena je visini ploča u određenom nivou. Zaglavni kamen (akroterij), prikazan je s dvadesetčetiri trokutasta elementa. Na ovaj način, kupola je tretirana kao potpuno monolitna konstrukcija.

8.2. Proračun s programom HP-FE Korišteni su konačni elementi pod oznakom SHH4 za četverokutne i SHH3 trokutaste elemente. Prethodne oznake su kratice od shell-hibrid (hibridna ljuska). Za ovaj tip elemenata, potrebito je definirati odgovarajući broj čvorova, debljinu i svojstva materijala. Ovisno o smjeru označavanja čvorova, definirane su lokalne koordinatne osi xx, yy i zz. Debljina elementa se definira za svaki od vrhova. Svojstva materijala koja se definiraju su modul elastičnosti, poissonov koeficijent i gustoća. Osim ovih elemenata, u jednoj varijanti modeliranja korišten je SPRG element (opruga-spring), kojim je moguće u čvorovima otpuštati pojedine veze.

Opterećenja na elemente mogu se zadati u globalnim i lokalnim koordinatnim osima. Moguće je i opterećenje čvorova u globalnom koordinatnom sustavu.

Izlazni rezultati u globalnom koordinatnom sustavu su pomaci i kutovi zaokreta u čvorovima, reakcije u pridržanim čvorovima. Za svaki čvor i težište elementa, u lokalnom koordinatnom sustavu, dani su naponi Sxx, Syy i Sxy, momenti Mxx, Myy i Mxy i posmične sile SFxz i SFyz. Također se dobiju naponi Sxx, Syy i Sxy te glavni naponi P1 i P2, na gornjoj (1) i donjoj (2) plohi elementa. Grafički izlaz rezultata, moguće je dobiti kao vektorski prikaz glavnih napona P1 i P2 te prikaz deformirane konstrukcije.

Prilagodba mreže konačnih elemenata, vršena je na sljedeći način. Prve su ploče u polju podijeljene na četiri elementa po dužini. Druga, treća i četvrta ploča su podijeljene na četiri dijela po dužini i dva dijela po visini, dakle, na osam dijelova. Od šeste do trinaeste ploče (osim devete), podjela je izvršena na po dva dijela po dužini i po visini, ukupno na četiri elementa. U petim se pločama, trokutastim elementima, prešlo s

podjele na četiri elementa na podjelu s dva elementa.

Segmenti rebra također su podijeljeni na po četiri konačna elementa, dva po visini i dva po širini. Veličina (visina) konačnih elemenata je prilagođena reškama između ploča, odnosno segmenata rebara. Tako su dobivene naizmjenične paralele po sljubnicama ploča i rebara. Zaglavni kamen (akroterij), prikazan je s 32 trokutasta elementa. Program ima opciju renumbering kojom se vrši interna numeracija čvorova radi optimizacije širine banda matrice krutosti sustava.

U prvoj varijanti proračuna, otpuštene su veze u naizmjeničnim čvorovima između ploča i rebara, a na taj se način pokušalo opisati ponašanje konstrukcije. U drugoj varijanti proračuna nisu otpuštane sile u čvorovima pa je kupola tretirana kao potpuno monolitna konstrukcija. Ova je varijanta proračuna uspoređena s rezultatima proračuna programa Micro-FE. 8.3. Opterećenja Opterećenje od vlastite težine konstrukcije, generira se automatski.

Opterećenje vjetrom na elemente kupole, kreirano je po obrascu za opterećenje sfernih ploha. Za svaki konačni element, određen je prostorni kut okomice na plohu (vektor površine). Na temelju njega i smjera vjetra, određen je lokalni koeficijent oblika (točka 5.41 i tablica 7).

Opterećenje potresom, uzeto je kao zamjenjujuće statičko opterećenje na kupolu. Za opterećenje potresom, uzeti su sljedeći koeficijenti: ks= .025 (VII seizmička zona) ko= 10 kd=1.0 kp=2.0 tako da je ukupni seizmički koeficijent K=0.05. Kako je riječ o istaknutom elementu konstrukcije, primijenjen je kriterij za ko po članku 36. Pravilnika o tehničkim normativima za izgradnju objekata visokogradnje u seizmičkim područjima. Dinamička analiza nije provedena, jer je projektnim zadatkom bilo potrebito utvrditi stabilnost i sigurnost kupole. Dinamička bi analiza imala smisla samo za slučaj analize cijelog objekta.

Promatrani su sljedeći slučajevi (kombinacije) opterećenja: 1. neoštećena konstrukcija (slika 47) 1.1. stalno opterećenje, vlastita težina i težina vjetrulje 1.2. opterećenje vjetrom, u smjeru osi ploče (slika 48) 1.3. opterećenje vjetrom, u smjeru rebra (slika 48) 1.4. opterećenje potresom, u smjeru rebra (slika 48) 1.5. opterećenje potresom, u smjeru osi ploče (slika 48) 2. oštećena konstrukcija 2.1. stalno opterećenje, vlastita težina i težina vjetrulje 2.2. opterećenje vjetrom, u smjeru osi oštećene ploče, oštećenje u privjetrini (slika 49) 2.3. opterećenje vjetrom, u smjeru oštećenog rebra, oštećenje u privjetrini (slika 49)

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

39

Slika 47

2.4. opterećenje vjetrom, paralelno s oštećenom pločom (slika 49) 2.5. opterećenje vjetrom, okomito na os oštećenog rebra (slika 49)

Slika 50

2.6. opterećenje potresom, u smjeru oštećenog rebra (slika 50) 2.7. opterećenje potresom, u smjeru osi oštećene ploče (slika 50) 2.8. opterećenje potresom, okomito na smjer osi oštećene ploče (slika 50) 3. djelomično demontirana konstrukcija (slike 51 i 52) 3.1. stalno opterećenje, vlastita težina 3.2. opterećenje vjetrom, u smjeru osi bočnog polja ploča (slika 53)

Slika 48

Slika 51

Slika 49

40

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

Slika 52

3.3. opterećenje vjetrom, u smjeru osi najviše demontiranog polja ploča (slika 53) 3.4. opterećenje vjetrom, u smjeru osi najmanje demontiranog polja ploča (slika 53) 3.5. opterećenje potresom, u smjeru osi bočnog polja ploča (slika 52) 3.6. opterećenje potresom, u smjeru osi najviše demontiranog polja ploča (slika 53) 3.7. opterećenje potresom, u smjeru osi najmanje demontiranog polja ploča (slika 53)

Analizom rezultata proračuna, može se konstatirati sljedeće: 1. neoštećena konstrukcija 1.1. stalno opterećenje, vlastita težina i težina vjetrulje (slika 54).

Naponi u smjeru lokalne osi r (u smjeru meridijana) su isključivo tlačni, od 18,64 kN/m2 u tjemenu do 191,12 kN/m2 u peti rebra i cca 120,00 kN/m2 u prvoj ploči (baza kupole). Koeficijent sigurnosti je 77,04. Naponi u smjeru lokalne osi s (u smjeru paralela) u tjemenu iznose cca 20,00 kN/m2 te rastu do 42,68 kN/m2 u području desete ploče, prema petoj ploči se smanjuju i mijenjaju predznak. Vlačni naponi, u području treće ploče, rastu do -49,31 kN/m2 te se smanjuju i mijenjaju predznak u području druge ploče. Koeficijent sigurnosti je 44,79.

Momenti oko lokalnih osi r i s variraju od 1,26 do 0,26 kNm. Za prosječnu debljinu ploča 12,5 cm, promjena napona od momenata iznosi +/- 483,84 kN/m2.

Slika 53

8.4. Svojstva materijala U proračunu su uzete vrijednosti svojstava materijala kako slijedi.

Usvojeni modul elastičnosti E=30.000.000 kN/m2.

Na temelju ultrazvučnih istraživanja elemenata konstrukcije, utvrđen je modul elastičnosti na 116 mjesta u konstrukciji. Prosječni modul elastičnosti, Esr=47.025.709 kN/m2, a standardna devijacija Sdev=11.073.104. Tako se, uz koeficijent vjerojatnosti 1,28, dobije E=32,852,136 kN/m2.

Poissonov koeficijent ni= 0,15 Prostorna masa 2.500 kg/m3.

Tlačna je čvrstoća utvrđena, također, na temelju istraživanja ultrazvukom. Prosječna tlačna čvrstoća je 55.129 kN/m2, a standardna devijacija 31.566. Uz koeficijent vjerojatnosti 1,28, dobije se Stl=14.725 kN/ m2. Čvrstoća na savijanje, usvojena je kao 15 % tlačne čvrstoće te iznosi 2.209 kN/m2. Usvojena je vlačna čvrstoća kamena kao 10 % tlačne čvrstoće te iznosi 1.473 kN/m2.

8.5. Rezultati proračuna Rezultati proračuna prikazani su izolinijama za promatrane slučajeve opterećenja. Izolinije tlačnih napona su dane s negativnim predznakom, a vlačnih s pozitivnim predznakom. U tekstu ćemo se koristiti uvriježenim konvencijama za kamen, po kojima su tlačni naponi pozitivni, a vlačni negativni.

Slika 54

1.2. opterećenje vjetrom, u smjeru osi ploče Naponi u smjeru lokalne osi r se povećavaju za cca 10%, a pojavljuju se i vlačni naponi u pločama paralelnim sa sijerom vjetra (sisanje). U privjetrinskoj i zavjetrinskoj strani povećavaju se naponi, a na bočnim se stranama smanjuju. Tlačni naponi u smjeru lokalne osi s rastu za cca 2.5 %, a vlačni naponi za cca 45 %. Prijelaz iz tlačnih u vlačne napone, pomiče se iz pete u sedmu ploču. Na privjetrinskoj i zavjetrinskoj strani se smanjuju, a na bočnim stranama povećavaju naponi.

Maksimalni momenti se povećavaju za cca 13 %, dolazi do redistribucije momenata, tako da se povećavaju u privjetrinskoj i zavjetrinskoj strani, a na bočnim se stranama smanjuju.

1.3. opterećenje vjetrom, u smjeru rebra Nema povećanja maksimalnih napona u smjeru lokalne osi r, osim redistribucije, kao u prethodnom slučaju. Tlačni se naponi u smjeru lokalne osi s smanjuju za cca 4 %, a vlačni naponi rastu za 36 %.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

41

Prijelaz iz tlačnih u vlačne napone se pomiče iz pete u sedmu ploču.

Nema povećanja maksimalnih momenata , osim redistribucije, kao u prethodnom slučaju.

1.4. opterećenje potresom, u smjeru rebra Maksimalni naponi u smjeru lokalne osi r se povećavaju za cca 3 %. Nema pojave vlačnih napona u ovom smjeru. Tlačni naponi u smjeru lokalne osi s rastu za cca 1,6 %, a vlačni naponi za cca 4,5 %. Položaj prijelaza, iz tlačnih u vlačne napone, ostaje u petoj ploči.

Maksimalni se momenti povećavaju za cca 2,5 %.

1.5. opterećenje potresom, u smjeru osi ploče Promjene napona i momenata su istog reda veličine kao i u prethodnom slučaju opterećenja, uz odgovarajuću redistribuciju u odnosu na smjer opterećenja.

2. oštećena konstrukcija 2.1. stalno opterećenje, vlastita težina i težina vjetrulje (slika 55)

2.4. opterećenje vjetrom, okomito na smjer osi oštećene ploče (paralelno s oštećenom pločom) Generalna slika naponskih stanja odgovara slici za neoštećenu kupolu, uz lokalno povećanje napona u okolišu oštećenja za cca 43 %.

2.5. opterećenje vjetrom, okomito na os oštećenog rebra Generalna slika naponskih stanja odgovara slici za neoštećenu kupolu, uz lokalno povećanje napona u okolišu oštećenja za cca 47 %.

2.6. opterećenje potresom, u smjeru oštećenog rebra Kod opterećenja potresom nema bitnih promjena napona u odnosu na stalno opterećenje, bez obzira na smjer djelovanja potresa.

2.7. opterećenje potresom, u smjeru osi oštećene ploče 2.8. opterećenje potresom, okomito na smjer osi oštećene ploče 3. djelomično demontirana konstrukcija (slika 56) Rezultati ovih proračuna neće se, u ovom dijelu projekta, posebno komentirati, budući da se rade remenati i potporna konstrukcija koja će preuzeti opterećenje od djelomično demontirane kupole.

Rezultati proračuna pokazuju da su koeficijenti sigurnosti konstrukcije u okviru dopuštenih te da je osigurana stabilnost konstrukcije. Pod utjecajem vjetra dolazi do većih promjena napona u konstrukciji, nego pod utjecajem potresa.

Slika 55

Naponi u smjeru lokalne osi r se povećavaju za cca 11 %, a pojavljuju se i vlačni naponi u okolišu oštećenja.

Uslijed koncentracije napona u okolini oštećenja, tlačni naponi u smjeru lokalne osi s rastu za cca 55 %, a vlačni naponi za 51 %. U ostalim dijelovima kupole nema bitne promjene naponskih stanja.Nema povećanja maksimalnih momenata, osim redistribucije.

2.2. opterećenje vjetrom, u smjeru osi oštećene ploče, oštećenje u privjetrini Generalna slika naponskih stanja odgovara slici za neoštećenu kupolu, uz lokalno povećanje napona u okolišu oštećenja za cca 45 %.

2.3. opterećenje vjetrom, u smjeru oštećenog rebra, oštećenje u privjetrini Generalna slika naponskih stanja odgovara slici za neoštećenu kupolu, uz lokalno povećanje napona u okolišu oštećenja za cca 80 %.

42

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

8.6. Primijenjeni propisi Prilikom izrade proračuna, korišteni su sljedeći tehnički propisi i normativi: 1. HRN U.C7.121 Korisna opterećenja stambenih i javnih zgrada 2. HRN U.C7.123 Vlastita težina konstrukcija, nekonstrucionih elemenata i uskladištenog materijala koji se uzima u obzir prilikom dimenzioniranja

Slika 56

3. Pravilnik o tehničkim normativima za izgradnju objekata visokogradnje u seizmičkim područjima 4. Pravilnik o tehničkim mjerama i uvjetima za izvođenje zidova zgrada 5. HRN U. C. 9.200. Projektiranje i izvođenje drvenih konstrukcija 6. Pravilnik o tehničkim propisima o djelovanju vjetra na nosive čelične konstrukcije 7. Pravilnik o tehničkim normativima za nosive čelične konstrukcije 8. Pravilnik o tehničkim propisima za toleranciju mjera i oblika kod nosivih čeličnih konstrukcija 9. Pravilnik o tehničkim propisima za pregled i ispitivanje nosivih čeličnih konstrukcija 10. Pravilnik o tehničkim mjerama i uslovima za montažu čeličnih konstrukcija 11. Pravilnik o tehničkim propisima za zavarene čelične konstrukcije kod nosivih čeličnih konstrukcija 12. Pravilnik o tehničkim propisima o kvaliteti zavarenih spojeva za nosive čelične konstrukcije

9. Zaključak Svjedočili smo barbarskom zločinu na vrhunskom spomeniku kulture koji pripada svjetskoj povijesnoj baštini.

Studije provedene na kupoli, potvrdile su svu vještinu i domišljatost graditelja ovog remek-djela renesansne arhitekture.

Uz najmanje moguće neophodne intervencije, uspjeli smo uspješno popraviti, konsolidirati i obnoviti kupolu.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

43

Dr. sc. Danko Zelić, povjesničar umjetnosti Institut za povijest umjetnosti, Zagreb

O izumiteljstvu i poduzetništvu Fausta Vrančića u svjetlu nepoznatih dokumenata Tridesetak dokumenata i rukopisa Fausta Vrančića nedavno otkrivenih u Državnom arhivu u Zadru posljednji su ostatci, doslovce ostatci ostataka, njegova osobnog arhiva sačuvani u domovini. Među tim su dokumentima sačuvana i nedvosmislena svjedočanstva o tome da se izumiteljstvom i na izumima novih strojeva zasnovanim poduzetništvom Faust Vrančić započeo baviti više od četvrt stoljeća prije tiskanja knjige Machinae novae.

Virtualni arhiv Fausta Vrančića

P

ovijest nekoć sjajnog obiteljskog arhiva šibenskog plemićkog roda Vrančićā – što je iz Šibenika najvećim dijelom još krajem 18. stoljeća dospio najprije u Beč i Pečuh, da bi se potom skrasio u Budimpešti – jedan je od potresnijih primjera nesretne sudbine i rasipanja naše starije arhivske baštine. Važan dio obiteljskog arhiva neprijeporno su tvorili spisi koji su nekoć pripadali Faustu Vrančiću. O arhivu Fausta Vrančića moguće je, međutim, zbog činjenice da se njegovi spisi danas nalaze na više različitih mjesta, govoriti ponajprije kao o virtualnom arhivu.

U oporukama dvojice najglasovitijih Vrančića njihovi se osobni arhivi ne spominju. Stoga ne treba sumnjati da se Faust, kao i njegov stric Antun, još za života pobrinuo oko adekvatne pohrane svojih spisa i dao ih prenijeti u sjedište obitelji u Šibenik. Ondje će ih

44

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

poslije Faustove smrti (1617. godine) čuvati njegov brat Kazimir i njegovi potomci – sin Karlo, unuk Kazimir te praunuk Antun, posljednji muški izdanak roda Vrančića (rođen 1692.). Antunova kći i jedina nasljednica Margareta udaje se 1737. za šibenskog plemića Franu Draganića, a poslije smrti njezina oca 1743. godine imena, znamenja i imovina dvaju rodova bivaju spojeni.

U palaču Draganićevih u Šibeniku zacijelo su tada, kako doznajemo iz pisanja Alberta Fortisa, bili preneseni i spisi Vrančićevih. Taj se učeni padovanski opat, naime, godine 1771., na jednom od svojih putovanja Dalmacijom, nekoliko mjeseci zadržao u Šibeniku, gdje mu je conte Francesco Draganić-Vrančić širom otvorio vrata obiteljskog arhiva. Duboko impresioniran starijom građom koju je ondje zatekao, poglavito pismima, povjesničarskim tekstovima i dnevničkim zapisima Antuna Vrančića, Fortis će u svojoj knji-

zi “Put po Dalmaciji” (Viaggio in Dalmazia) tiskanoj 1774. u Veneciji, ustvrditi kako su u Šibeniku u 16. stoljeću »književnost i umjetnost cvjetale više no i u jednom drugom gradu Dalmacije«.

Svega nekoliko godina potom, Fortisova je knjiga s vijestima o dragocjenim spisima Vrančićā u Šibeniku doprla do strastvenih sabiratelja građe za mađarsku nacionalnu povjesnicu Józsefa Kollera, Ferenca Széchényija i Miklosa Jankovicha. Toj su trojici ubrzo, prije 1798. godine poklonjeni ili prodani gotovo svi spisi Antuna Vrančića. O količini te građe dovoljno govori činjenica da će Antunova sabrana djela, tiskana između 1857. i 1875. u izdanju Mađarske akademije, biti opsega od čak 12 knjiga. Zajedno s Antunovim spisima u Beč je, a potom u Budimpeštu, otpremljena i glavnina (oko osamdeset) dokumenata koji su nekoć pripadali Faustu.

Malobrojni spisi preostali u Šibeniku čuvani su i dalje, zajedno s knjigama, slikama i drugim obiteljskim memorabilijama, u obiteljskoj palači Draganić-Vrančića te s ponosom pokazivani učenim pohoditeljima grada. S obzirom na njihovu kasniju sudbinu, važno je podsjetiti na to da se u 19. stoljeću obitelj Draganić-Vrančić dijeli na dvije grane – tzv. šibensko-prvićku i šibensko-zloselsku. Nazvane su, dakako, po dva najemblematičnija izvangradska posjeda njihovih dalekih prednika – Prviću Vrančićevih i Zloselima (današnjem Pirovcu) Draganićevih – mjestima s kojima su dvije starije obitelji poistovjećivane još od 16., odnosno 15. stoljeća.

Starine u posjedu šibensko-prvićke grane obitelji prenesene su tijekom vremena, najvjerojatnije još u 19. stoljeću, u ladanjsku kuću Draganić-Vrančića u Prvić Šepurinama, gdje će se čuvati do iza II. svjetskog rata, točnije do 1948. U travnju te godine, odlukom tadašnjeg Komiteta za naučne ustanove, sveučilište i visoke škole Narodne Republike Hrvatske, imenovano je stručno povjerenstvo sa zadaćom da »pregleda javne, crkvene i privatne knjižnice i arhive u Dalmaciji«. Iz izvještaja o radu povjerenstva doznajemo da su arhivist Stjepan Antoljak i bibliotekar Šime Jurić početkom lipnja iz Zadra stigli u Šibenik i već sljedećeg dana krenuli na otok Prvić. Ondje su po Antoljakovim riječima »kod obitelji Draganić-Vrančić naišli na vrijedna ali malobrojna arhivalija (jer su već prije drugi ih raznijeli), rukopisna djela i rijedke knjige, slike i namještaj itd.« Rukopisi i knjige otkupljeni su tada od vlasnika za 3.000 tadašnjih dinara.

O knjigama i dijelu spisa koji se otad čuvaju u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, u Šibeniku su 2004. godine – na skupu povodom 500. obljetnice rođenja Antuna Vrančića, a potom i u zborniku radova tog skupa – prvi izvijestili Ivan Kosić i Darko Novaković. Od Faustovih su spisa ondje šest pisama strica Antuna i dva pisma oca Mihovila (upućena Faustu između 1569. i 1572. godine), te dva Faustova rukom pisana teksta. Prvi je početni fragment “govora” u kojem se obraća kršćanskim vladarima tražeći od njih da podrže vojnu protiv Turaka, sastavljen je 1572., u godini poslije sjajnog uspjeha

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

45

Izvornik teksta sporazuma potpisanog 5. svibnja 1588. u Grazu kojim barun Hans Friedrich Hofmann za iznos polovice buduće dobiti ustupa prava na komercijalno korištenje svojih izuma (mlinovi, pile i drugo) u Dalmaciji, na Krfu i u Senju Faustu Vrančiću i Paolu Gandiniju iz Lucce, pod uvjetom da njegov agent licenciju nije već ustupio nekom drugom. Gandini se, budući da Vrančić nije nazočan, obvezuje da će ovaj u roku od dva mjeseca ovjeroviti dokument.

kršćanskog brodovlja u bitci kod Levanta (Faust je tada imao 21 godinu). O drugom – svesku s izvodima o povijesti Ilirika koje je Faust prikupio iz većeg broja djela antičke grčke i rimske te novije povjesnice – pisala je Iva Kurelac. Ista je znanstvenica obradila i izvornu Faustovu oporuku, sačuvanu među arhivskim spisima druge (zloselske) grane obitelji Draganić-Vrančića što ih je 2010. Vesna Draganić-Vrus iz Opatije darovala Državnom arhivu u Rijeci.

Glavnina rukopisne građe s Prvića ipak je 1948. godine

46

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

dospjela u Državni arhiv u Zadru. Ti su spisi ubrzo potom potonuli u zaborav, sve do trenutka u kojem se, potkraj 2011. godine, arhivistica Dubravka Kolić prihvatila sređivanja Obiteljskog fonda Draganić-Vrančić. Uz mnoštvo dokumenata iz 18. i 19. stoljeća, tada je svjetlo dana ponovno ugledalo i tridesetak dotad potpuno nepoznatih Faustovih spisa koji su nekim sretnim stjecajem okolnosti ostali sačuvani u domovini, bilo da su stoljeće i pol ranije izmakli pozornosti mađarskih povjesničara, bilo da ih je obitelj tada i nadalje odlučila zadržati u svom posjedu.

Dokumenti i rukopisi Fausta Vrančića u Državnom arhivu u Zadru posljednji su ostatci, doslovce ostatci ostataka, njegova osobnog arhiva. Među njima su sačuvana i tri spisa o izumima i patentima o kojima će biti riječi u nastavku ovog teksta. No prije toga nije naodmet ukratko podsjetiti na to da je sve što je do danas bilo moguće sa sigurnošću tvrditi o Vrančiću kao izumitelju bilo vezano isključivo uz knjigu Machinae novae. Objavljivanje tog djela – u Veneciji potkraj 1615. ili u prvoj polovici 1616. godine – bilo je povodom za nastanak pet sačuvanih dokumenata. Povlasticama kralja Louisa XIII. od 9. lipnja 1614. i velikog vojvode Cosima II. Medicija od 16. lipnja 1615. Faustu Vrančiću u francuskom je kraljevstvu i toskanskom vojvodstvu zajamčena petnaestogodišnja zaštita autorskih prava za knjigu i tridesetogodišnja zaštita patentnih prava na u njoj slikom i riječima predstavljene izume, a u lipnju i rujnu 1616. trojica visokih crkvenih velikodostojnika uputila su mu pisma-zahvalnice za poslane primjerke otisnutog djela.

Budući da su ti odavno poznati spisi sve do današnjih dana ostali zapravo i jedinim dokumentarnim svjedočanstvima o Faustovom izumiteljskom radu, nastojanja da se identificiraju njegova ishodišta polazila su od općepoznatih, premda ukupnim brojem razmjerno oskudnih činjenica iz životopisa slavnog Šibenčanina. Najčešće je isticano da su Faustovu zanimanju za strojeve mogli pridonijeti svakodnevni, praktični izazovi njegova prvoga poznatog zaposlenja – zapovjednika veszprémske utvrde i upravitelja tamošnjih biskupskih dobara (od 1579. godine). Jednodušno se, k tomu, prihvaćala i pretpostavka da je odlučujuće poticaje za bavljenje matematikom, astronomijom i tehnikom, a samim tim i izumiteljstvom, Vrančić dobio u Pragu (između 1581. i 1594., odnosno između 1598. i 1605. godine), gdje je tijekom službovanja na dvoru cara i kralja Rudolfa II. imao prigode doći u dodir s nekim od najistaknutijih znanstvenih i tehničkih umova svog doba, poput svestranog Jacopa Strade ili astronoma Johannesa Keplera i Tycha Brahea. Naposljetku, ukazivalo se i na važnost kontakata što ih je oko 1608., u pretposljednjem desetljeću svog života, Faust ostvario u Rimu, poglavito s Giovannijem Ambrogiom Mazentom, u povijesti znanosti znanom po tome što se od 1588. godine u njegovu posjedu nalazilo trinaest rukopisa Leonarda da Vincija.

Treba istaknuti kako je sve odreda riječ o hipotezama;

premda su manje ili više vjerojatne, argumenti koji su im ponuđeni u prilog mogu se okarakterizirati kao »kontekstualni dokazi«. Unatoč tomu, ta domišljanja postala su tijekom vremena standardnim uporištima biografskog narativa, štoviše, možemo reći, i mita o Faustu Vrančiću. No sadržaj triju novootkrivenih dokumenata u Državnom arhivu u Zadru uvelike nadopunjuje, a umnogome i mijenja ono što se znalo i pretpostavljalo o Faustovu djelovanju na polju izumiteljstva.

Molba Duždu za povlasticu za izum mlina (1590.)

Raspravu o tim dokumentima najprimjerenije je započeti s konceptom ili prijepisom pisma-molbe na talijanskom jeziku kojim se Faust Vrančić, potpisan kao Felice Vero, obraća mletačkom duždu, navodeći da je naumio »na opće dobro« obznaniti nekoliko svojih izuma, odnosno »novih strojeva, za mljevenje žitarica i sve druge slične stvari« s jednostavnim mehanizmom. Stoga moli da mu se udijeli povlastica za isključivo pravo njihova korištenja u sljedećih 30 godina, kako bi i on »ubrao nekog ploda« kao naknadu za vlastite izdatke i uloženi trud. Predlaže, k tome, da se onomu koji bi u tom vremenu bez njegove suglasnosti izumljene strojeve htio izraditi i staviti u pogon, zaprijeti globom u iznosu od 600 dukata.

Patentno je pravo iznalazak ranog novovjekovlja, a prva od europskih država koja je u tehnološkim inovacijama prepoznala mogućnosti za unaprjeđenje vlastitoga blagostanja bila je upravo Mletačka Republika.

Ondje je još 1474. godine donesen najstariji poznati zakon o patentima. Otad pa do kraja 18. stoljeća, mletačke su vlasti izdale oko 1900 povlastica za tzv. »industrijske patente«; više od četvrtine tog broja (461) odnosi se na izume druge polovice 16. stoljeća, kada se u odnosu na prethodnih pedeset godina broj patentnih povlastica učetverostručio.

Tekst molbe svjedoči da je Faust bio vrlo dobro upućen u zakonodavni okvir i administrativne procedure odobravanja patentnih povlastica što su se iz Venecije još početkom 16. stoljeća proširile cijelom Europom.

Postupak je započinjao slanjem molbe naslovljene na državnog poglavara ili na nositelja izvršne vlasti. U Veneciji je molba upućivana duždu, a o dodjeli povlastice odlučivalo se u Senatu. Ako je ishod glasanja bio povoljan, postupak je bivao okončan izdavanjem proglasa-naredbe upućenog svim mletačkim podanicima i dužnosnicima. Takvim bi se dokumentom, koji je također potpisivao dužd, izrijekom na teritoriju cije-

le mletačke države u naznačenome vremenskom roku najstrože zabranjivalo komercijalno korištenje izuma za koji je odobrena povlastica, bez znanja i suglasnosti izumitelja te upozoravalo da će se svaki takav čin smatrati kaznenim djelom.

Mletačka povlastica Faustu Vrančiću za izum mlina (1590.)

Osim same molbe, među Faustovim spisima u Državnom arhivu u Zadru sačuvano je, možda još dragocjenije, svjedočanstvo o njezinu pozitivnom ishodu, tj. o patentnoj povlastici koja mu je za njegov izum odobrena u Veneciji 1590. godine. Dokument o kojem je riječ prijepis je proglasa dužda Pasqualea Cicogne datiran 28. listopadom 1590. Tim se aktom svi javni dužnosnici i službenici Mletačke Republike obavještavaju da je u Senatu istoga dana donesen zaključak kojim se Feliceu Veru (dakle: Faustu Vrančiću), ili onomu koga bi on ovlastio, na 25 godina na svim prostorima

Nedatirani Faustovom rukom napisan koncept ili prijepis molbe kojom Felice Vero (Faust Vrančić) od mletačkog dužda za nekoliko svojih izuma, odnosno novih strojeva – za mljevenje žita i druge slične stvari – koje namjerava javno obznaniti, traži patentnu povlasticu na rok od trideset godina.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

47

benim putem pribavljati mišljenja tehnički najkvalificiranijih eksperata, a molitelji su bivali pozivani da obrazlože i/ili demonstriraju učinkovitost izumljenih naprava. Da je Faust uz molbu najvjerojatnije predao i nacrt, a možda i model izumljenog stroja, govori odredba u tekstu povlastice po kojoj će taj akt stupiti na snagu samo ako je posrijedi uistinu nova naprava – doslovce: ako ju »nisu već izumili drugi« – te ako ju izumitelj »iznese na svjetlo« u roku od godine dana.

Mletačka povlastica iz 1590. pruža, dakle, nedvosmisleni odgovor na pitanje koje se uvijek iznova postavljalo: kada se Faust počeo baviti izumima strojeva? Taj se datum sada pomiče u 1590. godinu, dakle 25 ili 26 godina prije tiskanja djela Machinae novae!

Sudeći po još jednom neočekivanom svjedočanstvu, ispravi sastavljenoj dvije godine prije povlastice iz 1590., početci njegova bavljenja strojevima bili su, međutim, zasnovani na poduzetničkim motivima.

Ugovor o licenciji za korištenje patenta Johannesa/ Hansa Friedricha Hofmanna (1588.)

Prijepis proglasa mletačkog dužda Pasqualea Cicogne izdanog 28. listopada 1590. u Veneciji kojim se svim javnim dužnosnicima mletačke države daje na znanje da je Feliceu Veru (Faustu Vrančiću) udijeljena povlastica po kojoj u sljedećih 25 godina nitko osim njega ili bez njegove suglasnosti na prostorima mletačke države ne smije načiniti niti koristiti novi stroj koji je ovaj izumio. Ispravci u tekstu uneseni su rukom Fausta Vrančića. mletačke države potvrđuje isključivo pravo eksploatacije »novog stroja što ga je izumio«, »namijenjena mlinovima, koji će poslužiti i za mljevenje željeza, potom za pile za drvo i željezo i druge slične stvari«. Prekršiteljima se prijeti kaznom oduzimanja stroja (u korist izumitelja) i globom od 300 dukata.

Koliko je danas poznato, tijekom postupaka koji su prethodili odobravanju povlastica u mletačkom Senatu, tamošnji su komunalni dužnosnici običavali služ-

48

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

Naime, najstariji od tri nepoznata Faustova dokumenta o izumima i patentima koji se čuvaju u Zadru nastao je dvije godine prije od mletačke povlastice Faustu za izum mlina. Posrijedi je ugovor sastavljen 5. svibnja 1588. u Grazu, zapisan na talijanskom jeziku kojim austrijski barun Johannes/Hans Friedrich Hofmann ustupa Faustu Vrančiću i nekom Paolu Gandiniju iz Lucce prava na vlastite izume – »mlinove, jake, izvanredne pile i drugo« – za koje je, kako je zabilježeno, isti Hofmann, posjedovao povlasticu od Mletačke Republike.

Premda su Hofmannova patentna prava za spomenute strojeve zacijelo vrijedila na cijelom prostoru te države, Vrančić i Gandini ugovorom stječu tek djelomičnu licenciju za njihovo komercijalno korištenje, doslovce »u zemljama Dalmaciji, Krfu i Senju (!)«, obećavajući da će izumitelju, tj. Hofmannu, zauzvrat jednom godišnje plaćati polovicu dobiti, tj. iznosa koji preostane kada se odbiju troškovi izrade i stavljanja strojeva u pogon. Obvezuju se, štoviše, o tome voditi knjigu primitaka i izdataka, a ne budu li poštivali te uvjete, Hofmann pridržava pravo da ugovorenu licenciju ustupi trećim osobama. U završnom se dijelu teksta utvrđuje da je Hofmann za ugovaranje sličnih poslova u navedenim pokrajinama prethodno ovlastio jednog svog agenta pa se, pokaže li se da je to u međuvremenu učinjeno, ugovor proglašava ništavnim. Također, Gandini se, budući da Vrančić nije bio nazočan potpisivanju ugovora, obvezao da će Faust ovjeroviti ugovor u roku od dva mjeseca.

O Hofmannu znamo da je u tom vremenu bio jedan od najuglednijih plemića u austrijskom, točnije štajerskom dijelu Habsburškog carstva, a o Paolu Gandiniju zasad nemamo nikakvih podrobnijih spoznaja. To vrijedi i za općenite okolnosti nastanka ugovora, pa i njegove eventualne učinke. Nije poznato jesu li svi

zabilježeni uvjeti bili ispunjeni, odnosno je li akt uistinu stupio na snagu. Ako Hofmannov agent licenciju za komercijalno korištenje njegovih izuma »u zemljama Dalmaciji, Krfu i Senju« nije prethodno ustupio nekoj trećoj osobi i ako se Vrančić naknadno suglasio s ugovorenim, Vrančić i Gandini u izradu su strojeva po Hofmannovim zamislima i njihovu eksploataciju u tim pokrajinama zacijelo trebali investirati vlastiti novac. O njihovim se udjelima u planiranome poslovnom poduhvatu može, dakako, samo nagađati. Po svoj prilici, Gandini je za Vrančića obavljao poslove agenta (kasnije možda i »trgovačkog putnika«), što ne isključuje mogućnost da je u posao uložio (ili namjeravao uložiti) vlastita novčana sredstva.

*** Ugovor sklopljen u Grazu 1588. godine točno je 27 godina stariji od najstarijih do sada poznatih vjerodostojnih vrela o Vrančićevu izumiteljskom radu! No još je važnije ustvrditi kako tekst ugovora nedvosmisleno upućuje na zaključak da Faust u posao sa strojevima nije ušao (ili namjeravao ući) kao izumitelj, nego kao poduzetnik koji zakupljuje patentna prava s namjerom da proizvede i stavi u pogon tuđe izume, tj. strojeve.

Svega dvije godine proći će otad do trenutka u kojem se Vrančić javlja kao izumitelj i 1590. u Veneciji od mletačkog dužda uspijeva ishoditi patentna prava, tj. dodjelu povlastice za vlastiti izum. Odgovoriti na pitanje koji je to točno svoj »novi stroj« Faust Vrančić patentirao tom prigodom danas nije moguće. Sudeći po opisu, suština je izuma počivala u inovativnome pogonskom mehanizmu koji je, učinkovitije no dotadašnji strojevi, snagu prirodnih sila (vjetra i vode), životinja ili čovjeka pretvarao u mehaničko gibanje, iskoristivo za pokretanje sekundarnih naprava različitih namjena.

O inovativnosti, a samim tim i o komercijalnom potencijalu Faustova izuma, dovoljno govori činjenica da mu je u Veneciji uopće pošlo za rukom ishoditi povlasticu za izum »mlina«. U tu je vrstu strojeva, naime, kako svjedoči njihov udio u statistici tamošnjih patentnih povlastica, nedvojbeno ulagano najviše izumiteljske invencije.

Na žalost, o sudbinama i tržišnim učincima izuma patentiranih u Veneciji Faustova doba, uključujući dakako i njegove »strojeve«, tj. mlinove, nisu sačuvani nikakvi dokumentarni pokazatelji. Kako god bilo, nije prijeporno da je, osim ugleda, eksploatacija izumljenih naprava vlasnicima patenata donosila i stvarnu, novčanu dobit. U protivnom cijela administrativna procedura oko traženja i dodjeljivanja povlastica za izume ne bi imala smisla. O podrijetlu, strukturi i apsolutnom iznosu prihoda koje je od izumljenih novih strojeva tijekom života ostvario Faust Vrančić, ne može se, dakle, reći ništa određenije, ali to vrijedi i za sve izumitelje njegove suvremenike.

U svakom slučaju, izvjesno je da je u trenutku pisanja oporuke (12. lipnja 1615. godine, u Rimu), Faust Vrančić raspolagao glavnicom od preko 52.000 milanskih lira uloženom u Kraljevsku solnu komoru u Milanu, s godišnjim prinosom od kamata u visini od 6,5 %. U svojoj je posljednjoj volji istaknuo kako taj novac »nije prikupio iz crkvenih prihoda niti nagomilao na kakav nečastan način, nego priskrbio vlastitim poštenim trudom i marljivošću, uz Božju pomoć«. Moguće je, stoga, pretpostaviti kako je barem dio spomenute, kako ju je sām nazvao, »svotice« proistekao iz Faustova četvrtstoljetnog bavljenja i to ne samo izumiteljstvom nego i poduzetništvom, u samim početcima zasnovanim na tuđim, a potom na vlastitim izumima strojeva.

Nove činjenice koje proizlaze iz tri opisana, dosad potpuno nepoznata dokumenta, svakako obvezuju na novo sagledavanje izumiteljskog segmenta Faustova opusa.

Prije svega, treba reći da su teze starijih istraživača o tome da se Vrančić strojevima bavio ili započeo ozbiljnije baviti u vremenu boravka na dvorovima habsburških vladara sada potkrijepljene nedvosmislenim dokumentarnim potvrdama. Godine 1588., kada njegov poslovni partner Gandini u ime obojice zakupljuje licenciju za komercijalnu eksploataciju izuma baruna Hofmanna, Faust Vrančić bio je u dobi od 37 godina, a tekla je osma godina njegova službovanja na položaju carsko-kraljevskoga tajnika.

Nadalje, Vrančićev je izumiteljski opus – o čemu su do sada jedina sigurna svjedočanstva bili izumi prezentirani u njegovoj “knjizi strojeva” – u hrvatskoj znanosti pa i u popularnoj kulturi uglavnom prezentiran kao jedan od pokazatelja njegove renesansne svestranosti i anticipatorske, vizionarske naravi. U pomanjkanju ikakvih vijesti da je bilo ikako drugačije, Faustovi su izumi, međutim, shvaćani i razmatrani ponajprije kao konceptualna rješenja, kao projekti, tj. kao postignuća koja su nastala i ostala u njegovom umu, nerijetko uz pretpostavku da je riječ o plodovima dokolice.

Novootkriveni dokumenti iz Faustova osobna arhiva, iz 1588–1590. godine, dokazuju da to zapravo nije bilo tako. U njegovu je vremenu, kao, uostalom, i danas, put od zamisli (invencije), preko izuma (inovacije), razrade projekta i ishođenja patentne povlastice do izgradnje stroja i njegove komercijalne eksploatacije jamačno bio složen i iziskivao ne samo raznolika specifična znanja i umijeća, nego i poslovne sposobnosti te financijske resurse, što sve, dakako, zahtjevnošću daleko nadilazi konceptualno osmišljavanje niza strojeva i izdavanje knjige s njihovim crtežima i opisima.

Izumiteljsko i na izumima strojeva zasnovano poduzetničko djelovanje Fausta Vrančića trebat će, stoga, ubuduće promatrati i vrednovati, unutar konteksta pojave neslućenog mnoštva tehničkih inovacija i naglog rasta broja patenata u drugoj polovici 16. i prvim desetljećima 17. stoljeća – sveeuropskog fenomena, u kojem je središnje mjesto zauzimala Venecija, a istaknutu ulogu imao i Faust Vrančić.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

49

Arhitektonsko snimanje blokova EV i FV u povijesnoj jezgri Šibenika U

z financijsku potporu Ministarstva kulture RH, a u sklopu Programa kulturnog razvitka za 2018. godinu, u razdoblju od veljače 2018. do listopada 2018. godine, Društvo Juraj Dalmatinac Šibenik kao Korisnik provelo je projekt Arhitektonsko snimanje blokova u povijesnoj jezgri Šibenika, blok E V i F V. Izvršitelji projekta su, Noir d.o.o. Šibenik za blok F V i Arhikon d.o.o. Šibenik za blok E V. U sklopu arhitektonskog snimanja provedene su aktivnosti snimanje svih etaža i arhitektonskih detalja, snimanje bespilotnim zrakoplovom tzv. dronom te izrada elektronske dokumentacije.

Javne potrebe u kulturi RH za 2018.: Program kulturnog razvitka za 2018. godinu

Arhitektonsko snimanje blokova E V i F V u povijesnoj jezgri Šibenika Financiranje: Ministarstvo kulture Runjaninova 2, 10 000 Zagreb www.min-kulture.hr Korisnik:

Društvo za očuvanje šibenske baštine „Juraj Dalmatinac“ Put Gimnazije 36, 22 000 Šibenik www.jurajdalmatinac.com

Izvršitelji:

Arhikon d.o.o. Šibenik Stjepana Radića 53, 22 000 Šibenik www.arhikon.eu Noir d.o.o. Šibenik Stipe Ninića 33, 22 000 Šibenik Konzervatorski nadzor:

50

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Šibeniku J. Čulinovića 1/3, 22 000 Šibenik www.min-kulture.hr

Provedenim aktivnostima Društvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac nastavlja projekt dokumentiranja šibenske graditeljske baštine provođen od strane Konzervatorskog odjela u Šibeniku.

Prema ocjeni konzervatorskog nadzora, ukupna dokumentacija je vrijedan prinos povijesne valorizacije šibenske arhitektonske baštine.

Blok F V Blok F V ima visoku arhitektonsku i stilsku vrijednost, što ga ubraja među najvažnije blokove u povijesnoj jezgri Šibenika. Posebno značajan objekt je kuća Marenci-Draganić (danas hotel Life) koja sadrži ostatak romaničkog portala u prizemlju, a tijekom rekonstrukcije zgrade otkriven je cjelovito sačuvan romanički portal na 1. katu (13. stoljeće), kao i ranogotički prozor na 3. katu (14. stoljeće). Zgrada je imala značajnu gotičku fazu u 15. stoljeću, o čemu je svjedočio niz spolija pronađenih u zidovima. Ovaj objekt

je završen u baroku, baš kao i zgrada ženskog dominikanskog samostana koja se ističe svojom simetričnom kamenom fasadom, s nizom baroknih elemenata iz 18. stoljeća. Blok omeđuju strme ulice u kojima se nižu pojedini vrsni renesansno-barokni portali, poput galerije na otvorenom. Dominantan stil u eksterijeru bloka je barok, sa svojim detaljima iz 17. i 18. stoljeća.

Romanika, gotika i renesansa ostavili su sasvim malobrojne detalje, rasute po fasadama, kao svjedoke vrijedne stilske slojevitosti ovoga bloka.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

51

E

TLOCRT

betonske reljefne ploče

kam

oluk

ka

me

n

eni

betonske reljefne ploče

i lim eni

olu

k

oluk

betonski ravni krov

poci nčan

kam

eni

oluk

ka me ni

terrazzo pločice

cementna glazura

po

cinč

ani

lim

kam

eni

olu

k

en

valovite plastične ploče

azbestni pokrov

cementna glazura

k

E

aum nijsk

i ol

uk

keramičke pločice otp lim

kame

ni olu

betonski rani krov

alum

inijs

ki ol

uk

otp lim

kameni oluk

kame

ni olu

k

keramičke pločice

limeni opšav

limeni opšav

kameni oluk

kameni oluk

v

pša

io

en

lim

kameni oluk

A

kameni oluk

kameni oluk

kontinental crijep

kamene ploče

oluk

D

C

B

kameni

kameni

oluk

kameni oluk

mediteran crijep

C

B

A

kupa kanalica

kam

oluk

D

eni

52

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

PRESJEK 1

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

53

PRESJEK 2

3703

3600

3585 3582

3564

3292

3292

3263

3263

3012

3009

2980

2964

3010

2979 2953

2763

2677

2664

2653

2632

2625

2396 2380

2375 2347 2364 2330

2135

2035

54

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

2016

2003

Blok E V Blok E V može se podijeliti na, po vrijednosti, dva potpuno oprečna dijela. Južni dio, prislonjen uz ulicu don Krste Stošića, ima niz vrlo vrijednih renesansnobaroknih zgrada (16.-18. stoljeće). Dok vrh ovog niza označuje jedna od najstarijih šibenskih crkava, romanička crkva sv. Krševana, na dnu niza je potpuno recentan objekt iz 20. stoljeća, okrenut crkvi sv. Ivana.

Na sjevernoj strani bloka, uz Fortezzinu ulicu, pružaju se uglavnom recentni, neutralni objekti s malom

arhitektonskom vrijednošću. Ona vrjednija, južna strana, još ima sačuvanih vrsnih renesansno-baroknih portala, lijepih drvenih vratnica iz 18. i 19. stoljeća, a najvrjedniji element interijera je upravo pri kraju tog niza, na katu stubišta gdje je sačuvan mozaični kolorirani pod, tipičan za barokno razdoblje (18. stoljeće), stilski preuzet iz venecijanskog kulturnog kruga.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

55

TLOCRT

56

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

PRESJEK

57

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - I./2018.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

57

PROČELJE

58

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

PORTAL

Pripremili: Ivo Šprljan, Nikola Grubić i Gustav Červar

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

59

Plan grada sa ucrtanim blokovima FV i EV

60

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

In memoriam

Ivo Livaković Fotografija s Facebook profila Ive Livakovića

P

rofesor Ivo Livaković svojim je radom višestruko zadužio Šibenik. Njegovim odlaskom Šibenik je izgubio svoga kroničara, publicista i zauzetog intelektualca. I sam član društva “Juraj Dalmatinac” u svakoj je prigodi, s nama mlađima, bio spreman nesebično podijeliti svoje bogato znanje i iskustvo. Šibenik mu je, možemo reći, njegov mu je Šibenik bio početkom i krajem bogatog publicističkog rada, ali i svega društvenog aktivizma u interesu zajednice.

Hvala mu na svemu što je napravio za svoj i naš Grad.

Počivao u miru.

Ivo Livaković rođen je u obitelji šibenskih težaka 20. kolovoza 1931. u Šibeniku – otac Blaž i majka Janja, rođ. Bedrica. U Zagrebu je završio Filozofski fakultet: hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti. Kao šibenski kazališni amater javlja se već 1946. Na studiju u Zagrebu osnivač je Kluba šibenskih studenata.

Povratkom sa studija ubrzo (sa samo 25 godina) postaje direktor Šibenske gimnazije, potom glavni direktor svih udruženih srednjih škola Šibenika.

Jedan je od utemeljitelja ideje Sedmog kontinenta, potpredsjednik pa predsjednik, a do 2000. godine član Festivalskog vijeća Međunarodnog dječjeg festivala.

Od 1969. do 1974. godine saborski je zastupnik, a od iste, 1969. pa do 1972. potpredsjednik je Skupštine općine Šibenik. Predsjednik je Hrvatskog sabora kulture od 1988. do 2003.

Od 1969. do 1972. godine član je uprava gotovo svih kulturnih i sportskih društava Šibenika, te doživotni predsjednik Šibenskog pjevačkog društva Kolo. U mirovini od 1994.

Objavio je veliki broj radova i devet knjiga: Kolo ponos Šibenika (1976.), Šibenska gimnazija 18061864-1909-1979 (1979.), Kazališni život Šibenika (1984.), Raspjevani Šibenik: stoljeća šibenskog pjevanja (1989.), Obadva, obadva... : Šibenik u rujanskom ratu 1991. (1992.), 25 godina pjevačkog zbora šibenskih umirovljenika (1999.), Stoljeće šibenskog Kola (2002.), Poznati Šibenčani: šibenski biografski leksikon (2002.), Tisućljetni Šibenik (2002.), Šibenske berekinade, funcutarije i maškarade (2007.).

Za svoj stručni i društveni rad primio je i javna priznanja: Nagradu grada Šibenika (1989.), Nagradu “Ivan Filipović” (1990.) i odličje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.). Počasni je član Družbe “Braća Hrvatskog Zmaja” (1998.).

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

61

Ovaj broj časopisa Juraj tiskan je sredstvima Grada Šibenika i Šibensko-kninske županije

Grad Šibenik

62

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.

Šibensko - kninska županija

64

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 7. - XII./2018.