Juraj br. 9 by Zdravko Bogdan

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ DEVETI XII./2020.

SADRŽAJ:

4 - 21

„Kolo“ – ponos Šibenika 120 godina Šibenskog pjevačkog društva „Kolo“ Miljenka Bujas, prof. francuskog jezika i pedagogije

22 - 27

Odvođenje roblja iz šibenske okolice početkom 16. stoljeća dr. sc. Krešimir Kužić

28 - 38

Kućanski predmeti u šibenskoj komuni 1451. – 1467. godine dr. sc. Goran Budeč

39 - 42

Crkva sv. Julijana u Šibeniku – istraživanja i prijedlog obnove Ana Škevin Mikulandra i dr. sc. Krasanka Majer Jurišić

43 - 54

Hodočašća kasnosrednjovjekovnih stanovnika šibenske komune – 1.dio dr. sc. Zoran Ladić

55 - 64

Šibenik i Šubići Bribirski – isprepletena povijest grada i plemićkog roda u njegovom susjedstvu dr. sc. Damir Karbić

65 - 74

Završen arhitektonski snimak KII bloka stare gradske jezgre Šibenika

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Poštovani čitatelji, Bilo bi protiv povijesti i protiv činjenica ne spomenuti, odmah, na početku ovog uvodnog slova, kako je naše ovogodišnje djelovanje, kao uostalom i mnogošto u našoj životnoj rutini, u cjelini obilježeno tzv. koronavirusom. Prvih mjeseci 2020. godine, objavom virusne pogibelji i neviđenim zaustavljanjem cjelokupnog života društva i zajednice činilo se da će ovaj broj našeg godišnjaka, pritisnutog sveopćim neprilikama, izostati. Ipak, brzo smo se pribrali i prilagodili nedaćama, prvenstveno zahvaljujući maru naših suradnika i na naše neizmjerno zadovoljstvo, i ove godine, evo, bez zakašnjenja predstavljamo Vam deveti broj našeg godišnjaka „Juraj”. I ovaj put donosimo šest pisanih priloga od kojih četiri potpisuju znanstveni suradnici Odsjeka za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Krešimir Kužić, Goran Budeč, Zoran Ladić i Damir Karbić. Jedan prilog potpisuju dvije suradnice Hrvatskog restauratorskog zavoda – Ana Škevin Mikulandra i Krasanka Majer Jurišić. I konačno, bogato ilustrirani tekst o šibenskom „Kolu” prilaže Miljenka Bujas, predsjednica društva. Kako je to bilo i do sada, svim je prilozima izvorište Šibenik i njegov kraj i gledajući unatrag, svih devet godina „Jurja”, uvjereni smo da je sve što je napisano i objavljeno dragocjen prilog poznavanju i promicanju našeg zavičaja i njegova kulturno-povijesnog naslijeđa. Većina priloga traga za činjenicama iz „svakodnevnog” života, onog dijela povijesti kojem su veliki događaji i njihovi akteri, svakako, nezaobilazni kontekst, ali dijela povijesti kojem je u stvarnom žarištu ono svakodnevno, obično – ljudsko. Tako se „velikoj” povijesnoj slici dodaje onaj nužni chiaro-scuro kojim se profilira volumen i koji predstavi dodaje dubinu i prostornost. Ove smo 2020. godine, usprkos financijskim teškoćama kojima se nosi država i njena sastavnica Ministarstvo kulture, ipak uspjeli organizirati arhitektonsko snimanje manjeg bloka na Gorici – KII. Još ćemo jednom ponoviti da je dokumentiranje povijesnog naslijeđa, dotične arhitekturne baštine od neprocjenjive važnosti za memoriranje zaštićenog povijesnog prostora gradske jezgre. Primjeri i opseg razaranja u slučaju zagrebačkog potresa i potresa na Banovini te izazov i imperativ obnove pojedinačnih zgrada i zaštićenih cjelina rječito na to upućuju. Na kraju, ostaje nam nadati se da ćemo tijekom ove druge polovice 2021. godine obnoviti naš predavački ritam i ponovno se družiti, znatiželjni i obradovani novim temama i sadržajima.

Društvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac

Nakladnik: Drušvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac Uredništvo: Jolanda Krnić Zmijanović Deana Karađole Radovčić Nikola Grubić Gustav Červar stariji Gustav Červar mlađi Zdravko Bogdan Lektori i korektori: Jolanda Krnić Zmijanović Mila Kundajica Dizajn koncepta: Ivana Grimani Grafička urednica: Branka Lovrić Fotografija naslovnice: Prikaz grada Šibenika u putopisu Conrada von Grünenberga na kojem se ovaj grad naziva „Sibennech die Hobstat im Konüghreich Dalmatzien“ (što bi značilo: „Šibenik, glavni grad Kraljevine Dalmacije“) u: Beschreibung der Reise von Konstanz nach Jerusalem, fol. 11v. wikipedia/commons/0/07/Konrad_von_ Grünenberg_-_Beschreibung_der_Reise_von_ Konstanz_nach_Jerusalem_-_Blatt_11v Slikovni prilozi i ilustracije: Arhiv ŠPD Kolo Valerio Baranović Ured predsjednice RH Arhiv Muzeja Grada Šibenika Valentino Dražić Celić Zoran Ladić Tomislav Šmider Željko Krnčević Danijel Čogelja Tisak: Print Centar (Educa d.o.o.) Naklada: 800 Izdano: Šibenik, 2020.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Miljenka Bujas, prof. francuskog jezika i pedagogije Predsjednica Šibenskog pjevačkog društva „Kolo”

„Kolo” – ponos Šibenika 120 godina Šibenskog pjevačkog društva „Kolo“ Godine 2019. Šibensko pjevačko društvo „Kolo“ proslavilo je svoj veliki jubilej, 120. obljetnicu postojanja. Ovaj je članak kratki kronološki prikaz povijesti Društva i puno više događaja i osoba će izostaviti, nego spomenuti. Svojevrstan je povijesni presjek Društva sastavljen iz dostupne literature. Vjerujem da svaki kolaš ima svoju priču i pokoju anegdotu, a nadam se da će nam (vam) i te priče jednom netko ispričati. Slika 1: dr. Vice Iljadica

OSNIVAČ ŠIBENSKOG PJEVAČKOG DRUŠTVA „KOLO“

ŠIBENSKO PJEVAČKO DRUŠTVO „KOLO“

Osnivač Šibenskog pjevačkog društva „Kolo“ Vice Iljadica – Grbešić rođen je 1869. godine u Šibeniku.

Burne političke prilike obilježavaju život Šibenika u vrijeme kada je osnovano „Kolo“.

Odlaskom na studij u Prag 1891. dolazi u dodir s mladočeškom generacijom, zadojenom demokratskim idejama Tomaša Masaryka. Godine 1895. pridružuje se prognanoj hrvatskoj omladini koja je stigla u Prag. Dvije godine kasnije u Pragu pokreću list „Hrvatska misao“, koji postaje tribina za širenje naprednjačkih ideja. Iljadičin članak, „Slobodan glas“, izazvao je oduševljenje omladine, a on skrenuo pažnju na sebe. Njegova popularnost raste te već krajem 1897. postaje urednik „Novog doba“ (novo ime za „Hrvatsku misao“).

Tri su političke grupacije: u jednoj su, iako malobrojni, još uvijek jaki Talijani, čija se prevlast osjećala i u kulturnom životu (imali su svoje kazalište – „Teatro Mazzoleni“, Casino i svoju glazbu – „Banda cittadina“); zatim narodnjaci koji su držali Općinsku upravu, i pravaši koji su se borili za prevlast u gradu.

Vice Iljadica u Pragu je doktorirao pravne znanosti, a po povratku u Šibenik 1899.g. odlučuje izmijeniti političko, kulturno i društveno lice Šibenika te postaje ideolog i prvi vođa naprednjačkog pokreta u sjevernoj Dalmaciji.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Dr. Vice Iljadica po povratku u Šibenik, kao najistaknutiji predstavnik narodnjaka, započinje širenje demokratskih ideja Tomaša Masaryka. Znao je da će za velike i napredne ideje morati pokrenuti narodnu masu u kojoj je sadržana velika snaga. Tu je snagu vidio u šibenskom težaku. Odlučio je osnovati društvo koje ne bi imalo političko obilježje, ali preko kojeg bi proveo u život svoje političke ideje. Znajući za sposobnost Šibenčana

i njihovu naklonost prema glazbi, za koju je i sam imao afinitet, započeo je s pripremama za osnivanje glazbenog društva. Te 1899. godine uspio je okupiti čak dvije stotine mladića i upoznati ih sa svojim namjerama. Značajno je to što su ti mladići bili iz gotovo svih redova društva, a pretežno težačkih i radničkih. Iduće, 1900. godine, dobivena je dozvola vlasti za rad Društva i održana prva skupština na kojoj je izabrana Uprava na čelu s dr. Vicom Iljadicom kao predsjednikom. Općina je odobrila financijsku potporu Društvu, a od prvih dana „Kolo“ je imalo i svoje donatore, mahom Šibenčane, te je s tim sredstvima „Kolo“ moglo angažirati profesionalnog učitelja (dirigenta). Prva Uprava Društva odmah je počela stvarati uvjete za rad, a za učitelja glazbe 1901. godine izabran je Ćiril Junek.

Godine 1901. „Kolo“ postaje član Saveza hrvatskih pjevačkih društava u Zagrebu. Nakon odlaska Juneka dolazi Jan Talich te se „Kolo“ počinje intenzivno pripremati za prvi društveni koncert koji je održan već 31. listopada 1901. u dvorani kavane Petra Zanchija (na mjestu današnje Gradske knjižnice Jurja Šižgorića). Budući da je dvorana imala samo 200 mjesta, bili su pozvani samo članovi Društva s obiteljima i uzvanici: austrijski viceadmiral s osam komandanata te uprava talijanske filharmonije „Societa Filarmonica“ s dirigentom. Uspjeh prvog koncerta bio je izvanredan. Unatoč tomu, koncert je bio povod trzavicama zbog toga što su na koncert bili pozvani predstavnici talijanske Filharmonije te je šest članova istupilo iz Društva.

Kako je u Šibeniku u to doba vladala netrpeljivost među samim pučanstvom, neki nisu proricali dugi vijek Društvu. Ipak je način na koji se podučavalo i odgajalo mladiće učinio svoje, te je u Društvu vladalo zajedništvo i ljubav kao u obitelji.

Bitna smjernica Društva, isticana od prve sjednice, bila je – sloga. Dr. Vice Iljadica je od članova tražio “...međusobnu ljubav, u društvu disciplinu, vani pristojno građansko ponašanje u svakom pogledu te pravu nacionalnu svijest. Kaniti se svega što ne služi na čast boljem čovjeku i građaninu. Hoće da od svakoga od njih učini gospodina, ali ne gospodina po odijelu i po građanskome šeširu, nego gospodina po gospodskome ponašanju, po plemenitosti duše i dobroti srca.“ Da je „Kolo“ od samih početaka napredno, dokazuje i činjenica da je tada, kad je većina društava bila sastavljena od muških članova, sazvan sastanak za osnivanje ženskog zbora. Većina pjevača bila je iz puka, dok su ženski zbor sačinjavale gospođice i gospođe iz građanskih obitelji. Slika 2: Program prvog društvenog koncerta HMD Kolo

„TKO PJEVA RODNE PJESME, TAJ SLAVI ROD I DOM!“ Do prvog javnog nastupa je došlo već 26. svibnja 1901. godine (na blagdan Duhova) u katedrali sv. Jakova. Na repertoaru je bila Misa F. Vitta, a nastupio je mješoviti zbor „Kola“ s 30 pjevača uz pratnju društvenog orkestra. Zaneseni prvim uspjehom, kolaši su odmah otvorili „pripravnu školu“ za nove pjevače, a Vice Iljadica i Vladimir Lovrić napisali himnu „Kola“ koju je uglazbio Ćiril Junek. Stihovi iz himne „Tko pjeva rodne pjesme, taj slavi rod i dom!“ odmah su postali i do danas ostali geslo Društva.

20. STOLJEĆE Početkom 20. stoljeća, borba za slavensku službu Božju, da se crkveni obredi služe slavenskim jezikom, bila je dio opće borbe za emancipaciju od tuđinskih utjecaja na svim područjima. „Kolo“ je otpočetka imalo zadatak da slavenskoj glazbi otvori vrata Šibenika. Godine 1902. je na sjednici Uprave odlučeno da „Kolo“ 5. srpnja 1902., na Dan braće sv. Ćirila i Metoda, otpjeva u katedrali misu na starocrkvenoslavenskom jeziku (tzv. glagoljsku misu). Upućena je molba u Rim za dobivanje potrebne dozvole, a i proširena traženjem Općine da se dozvoli pjevanje

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

slavenske liturgije i na Dan sv. Mihovila. Sveta Stolica je dozvolila pjevanje, ali samo za tu godinu na Dan sv. Ćirila i Metoda, i to ne u Katedrali, nego u varoškoj župnoj crkvi. I ovakvo rješenje bila je značajna pobjeda „Kola“ u nastojanju da se izrazi slavenski značaj Dalmacije. Taj dan crkva i trg ispred nje bili su dupkom ispunjeni vjernicima. Bio je to u isto vrijeme i dokaz da se organiziranim i složnim radom mogu postići značajni uspjesi. Te 1902. godine, na prijedlog arhivara Roce, u Društvu je ustanovljena „pučka knjižnica“ kojom su se kasnije koristili svi članovi Društva.

1903.

„Kolo“ je i u ovoj, 1903. godini poduzelo korake da se isposluje dozvola za slavensku liturgiju na Dan sv. Ćirila i Metoda. Molba je upućena direktno Svetoj Stolici s izričitim zahtjevom za pjevanje u Katedrali. Duga borba urodila je plodom. Dozvoljava se svečana pjevana misa na slavenskom jeziku u katedrali sv. Jakova, ali uz klauzulu „Non transit in exemplum“ („Neka ne prijeđe u primjer“).

Godina 1903. jedna je od najznačajnijih u bogatoj povijesti „Kola“, ne samo po brojnim nastupima i umjetničkim uspjesima te po raznolikosti aktivnosti, već u prvom redu zbog velikih pobjeda u akcijama koje su imale općenarodno značenje i koje su bile znatan prilog pobjedi narodnog duha i slavensko-hrvatske orijentacije.

1903. je i godina prvog gostovanja „Kola“ izvan Šibenika, i to prilikom društvenog izleta u Skradin. Pjevali su na Poljani pred skradinskom Čitaonicom. Krajem 1903. Društvo je brojilo 243 člana.

Slika 3: Prva fotografija muškog zbora HMD Kolo iz 1903.

Slika 4: Prva fotografija ženskog zbora HMD Kolo iz 1903.

To je godina kada je „Kolo“ prvi put nastupilo u talijanaškom Gradskom kazalištu, a iste se godine zahvaljujući „Kolu“ prvi put začula slavenska riječ u šibenskoj katedrali. Godina je to i prvog gostovanja „Kola“ izvan Šibenika. Za nastup u Kazalištu (u to vrijeme zvalo se „Teatro Mazzoleni“) „Kolo“ je moralo prebroditi niz teškoća. Nakon Vatrogasnog plesa održanog u Kazalištu 1900. godine, talijanaši su izjavili da je hrvatska trobojnica obeščastila Kazalište i da bi ga trebalo iznova obojiti i blagosloviti. Kao posljedica toga sva su se hrvatska društva sastala i donijela zaključak o bojkotu Kazališta „sve dok se ne da zadovoljština hrvatskoj zastavi“. Iz tog razloga Uprava „Kola“ je u pregovorima o nastupu u Kazalištu svoj nastup uvjetovala dozvolom da se za vrijeme koncerta istakne hrvatska zastava na pozornici. Znak velike pobjede bio je kad je ravnateljstvo Kazališta pristalo ustupiti dvoranu i uz taj uvjet.

„Kolo“ je nastupilo u Kazalištu pred prepunom dvoranom. Na pozornici se nalazio veliki amblem „Kola“ s hrvatskom zastavom, a svaki je pjevač na reveru imao hrvatsku trobojnicu.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Godine 1904. Općina uskraćuje „Kolu“ mjesečnu potporu od 200 kruna, a razlog tome je bio što su Općinsku upravu osvojili pravaši, oštri protivnici naprednjačkih ideja, kojih je lučonoša bilo i „Kolo“. „Kolo“ nije pokleknulo, već su na poleđini koncertnog programa za koncert održan u Kazalištu 26. lipnja otisnuli poziv članovima da povise svoje mjesečne priloge. Poziv je naišao na izvanredno povoljan odjek tako da su u tom kritičnom momentu članovi pokazali primjere ljubavi prema Društvu. Smatrajući da je otpor pravaša i netrpeljivost novog vodstva Općine prema predsjedniku Društva rezultirao i negativnim odnosom prema „Kolu“, dr. Vice Iljadica je na Skupštini zatražio da se u Upravu izaberu novi ljudi. Smatrao je da će, ukoliko on odstupi, Općina možda opet Društvu pružiti staru pomoć, no skupštinari nisu htjeli ni čuti o tome, inzistirajući da

Iljadica i dalje vodi „Kolo“. Tako je dr. Vice Iljadica i peti put izabran za predsjednika.

PROBLEM PRIKLADNIH PROSTORIJA Problem prikladnih prostorija za rad i okupljanje članova tištio je „Kolo“ od prvog dana. Posebno je taj problem bio aktualan 1905. godine, kad je „Kolo“ razgranalo svoju djelatnost i formiralo dramsku družinu. Zato su u Upravi odlučili da zajedno s Narodnom slavjanskom čitaonicom (koja je tad bila u besparici) stupe u pregovore s vlasnikom Kavane Zanchi na Poljani (na mjestu današnje Gradske knjižnice), kako bi se unajmile prostorije nad Kavanom. S vlasnicima Kavane Zanchi dogovorili su korištenje prostorija na katu, a sporazumjeli su se i za uvođenje električne rasvjete. Nakon sjajnih rezultata i uspona koje je „Kolo“ postiglo u prvih pet godina svog djelovanja, u 1906. godini dolazi do stagnacije. Uzrok tome su bile političke borbe i s tim u vezi poslovi koje su voditelji „Kola“ obavljali izvan Društva. Na Skupštini u veljači 1907. godine dr. Vice Iljadica, ovaj put neopozivo, odbio je ponovni izbor za predsjednika. Nakon toga su ga nova Uprava i članovi proglasili prvim počasnim članom „Kola“. Te je godine Uprava otkazala službu učitelju Matijašu Melicharu i za privremenog dirigenta odabrala Petra Zulianija.

„KOLO“ - NAJLJUBLJENIJE DRUŠTVO Godine 1908. u „Glasu šibenskog kremenjaka“ izašla je Prva pisana ocjena umjetničke vrijednosti zbora „Kola“ nakon koncerta u Kazalištu.

Osim toga, već tradicionalno se održava koncert na moru u srpnju, a i ove su godine, kao i ranijih, pa i godina koje su slijedile, u zimskom razdoblju gotovo svakog tjedna održavane društvene zabave u kojima su sudjelovali svi članovi, i diletanti i pjevači. U tisku iz tog vremena piše: „U prošlu nedjelju bila je u našem „Kolu“ prva zabava ove zimske sezone. Svijeta je bilo dosta i prepuno, po čemu se vidi da je naše „Kolo“ u Šibeniku najljubljenije društvo. Tu se i ovog puta kao i uvijek uz bolji dio inteligencije, koja je čistog narodnog odgoja, sakupio cvijet težačkog svijeta obojega spola i ona čila i bodra težačka mladost, koja po svom odgoju može biti uzorom prave narodne, težačke mladosti... Poslije je slijedila predstava naših vrijednih i izuzetnih diletanata. Davali su 'Stričevu oporuku', a igra im je bila valjana i dobra, bolja nego mnogih glumačkih društva po zanatu... Evala diletantima, evala našem 'Kolu', njegovoj brižnoj i baš marnoj Upravi i g. našem učitelju, evala!“ Kako je, otkako je dr. Iljadica napustio Društvo, rad „Kola“ uistinu oslabio, na Skupštini 1909. upravo je on ponovno izabran za predsjednika. Zbog grubosti prema pjevačima i činjenici da Društvo s njim nazaduje, dirigentu Zulianiju je dan otkaz 1910., a za dirigenta je angažiran bivši učitelj „Kola“ Matijaš Melichar. Godine 1911. za novog predsjednika „Kola“ izabran je Ante Bradanović i na toj funkciji ostaje sve do početka Prvog svjetskog rata, kada je Društvo bilo raspušteno. Nova Uprava oživjela je rad Društva. Nanovo je bila uvedena škola glasovira, a od posebnog je značenja odluka da se ženski zbor pojača težačkim djevojkama. U „Kolu“ je u to vrijeme djelovao i tamburaški orkestar, a organizirana su i nedjeljna prijepodnevna

Slika 5: Muški i ženski zbor Kola iz 1907.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

predavanja. Osim tada već poznatih silvestarskih zabava, gotovo svake nedjelje i prilikom različitih blagdana, održavali su se i kolaški plesni vjenčići. „Kolo“ je imalo bogat društveni život sa svojim tradicionalnim društvenim plesnim zabavama. Za razgranatost djelovanja i prosvjetiteljsku ulogu koju je „Kolo“ odigralo značajno je da su u ljetu 1912. održani u prostorijama Društva tečajevi za nepismene koje je od 80 upisanih s uspjehom završilo 45. Iz predratnog razdoblja potječe bista osnivača i dugogodišnjeg predsjednika „Kola“, dr. Vice Iljadice, a koju je izradila Ruža Meštrović, supruga Ivana Meštrovića. Posljednji podatci o „Kolu“ iz razdoblja prije Prvog svjetskog rata su oni koji govore o društvenom dočeku Nove godine 1914., kao i o velikom plesu Društva priređenom 14. veljače 1914. godine. „Kolo“ je bilo istinski napredno. Svojim razgranatim radom već u tom prvom razdoblju „Kolo“ je odigralo značajnu ulogu u kulturno-političkom životu Šibenika. Imalo je funkciju i kazališta, i pučkog sveučilišta, i knjižnice,

i glazbene škole. U svoje redove primalo je članove različitih staleža, pa su se u njemu okupljali težaci, radnici, inteligencija i viši slojevi građanstva, a posebno je značajan i odgojni utjecaj koji je Društvo vršilo.

PRVI SVJETSKI RAT Za vrijeme Prvog svjetskog rata kolaši su bili proglašeni najžešćim neprijateljima Austrije. Zbog toga je Društvo raspušteno, a njegova imovina konfiscirana. Tom prilikom uništen je i najveći dio arhiva. Nakon oslobođenja od austrijske vlasti, a za vrijeme talijanske okupacije, „Kolo“ je odmah proglašeno nepomirljivim neprijateljem talijanskih aspiracija, pa je dio članstva bio i zatvaran, a mnogi od njih su proveli neko vrijeme u zarobljeništvu u Italiji. Jedina zabilježena aktivnost bilo je pjevanje glagoljske mise na starocrkvenoslavenskom jeziku 1920. na Dan sv. Ćirila i Metoda u Katedrali. U pjevanju je sudjelovalo 26 kolaša, a bilo je to svojevrsno izražavanje nacionalnog duha i svijesti u vrijeme talijanske okupacije.

Slika 6: Kolaši koji su 1920., za vrijeme talijanske okupacije, pjevali glagoljsku misu u Katedrali

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Slika 7: Članske iskaznice

Slika 8: Račun za tiskanje plakata i ulaznica iz 1930.

IZMEĐU DVA RATA „Kolo“ – žarište glazbenog i kulturnog života Šibenika Nakon oslobođenja, „Kolo“ je obnovilo svoj rad tek 1926. godine. Razloge za to možemo pronaći u postojanju Sokolskog i Filharmoničkog društva, koja su preuzela kulturni i glazbeni život Šibenika nakon 1. svjetskog rata te u teškim stambenim prilikama koje su tada vladale u gradu i onemogućile da Društvo dođe do prikladnih društvenih prostorija. Kad je HSS pokazao inicijativu za osnivanjem novog pjevačkog Društva koje bi nosilo naziv HPD „Kolo“, kako bi mogli naslijediti imovinu starog „Kola“ (u pravilniku HMD „Kolo“ pisalo je da ukoliko prestane s radom, a stvori se pod istim imenom novo Društvo u Šibeniku, da ovom pripada društvena imovina bivšeg „Kola“) kolaši su zatražili hitan saziv glavne skupštine tražeći da se izabere nova Uprava i vlastima prijavi djelovanje Društva.

1925. je odlučeno da se ponovno oživi rad „Kola“. Za novog predsjednika izabran je Ivan Žaja, a dr. Vice Iljadica za počasnog predsjednika. Nova Uprava unajmila je prostor u središtu grada u Zagrebačkoj ulici koju su adaptirali uz pomoć prijatelja Društva koji su dali beskamatni zajam, a za dirigenta je postavljen Andro Sentinella. Ubrzo je HPD „Kolo“, osnovano pod okriljem HSS-a, vidjevši besmislenost da u Šibeniku postoje dva društva pod istim imenom, zatražilo fuziju s HMD „Kolo“, što je Uprava Društva odobrila. Prvi nastup obnovljenog „Kola“ održan je 21. svibnja 1927. povodom svečanog otvaranja društvenih prostorija. Nakon ovog uspjeha zbor je pomlađen novim pjevačima, a otvorena je i škola za vokalizaciju i teoriju. U ljeto iste godine, „Kolo“ je u katedrali sv. Jakova otpjevalo Staroslavensku misu Krste Odaka. Tadašnji tisak navodi kako je crkva bila toga dana premalena da primi svo ono mnoštvo koje je došlo čuti „Kolo“. Pokrenuto je i osnivanje ženskog zbora, a osnovana je i kazališna sekcija.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Godine 1928. za zborovođu je postavljen prof. Miho Stipičević. Godine 1930., na inicijativu dr. Vice Iljadice, „Kolo“ dobiva novi naziv; Masarykovo muzičko društvo „Kolo“. Godine 1934. „Kolo“ je otišlo na svoju prvu veliku, desetodnevnu koncertnu turneju po Jugoslaviji

T. Masaryka, održan je veliki koncert u dvorani Sokolskog doma (danas dvorana „Miminac“) koji je na zahtjev publike, ponovljen pred ponovno punom dvoranom. Godine 1937. odlučeno je da se ponovno aktiviraju kazališna i instrumentalna sekcija te da se pokrene inicijativa za rad stalne operete. S tim u vezi Uprava je uputila apel svim pjevačima, diletantima i glazba-

Slika 9: 1932. Mješoviti zbor MFD Kolo s članovima Uprave

Slika 10: 1935. Muški i ženski zbor i orkestar MFD Kolo s članovima Uprave

na kojoj je potvrdilo glazbene kvalitete i glas jednog od naših najboljih zborova. U svim mjestima gdje je „Kolo“ gostovalo tamošnja pjevačka društva i kulturne ustanove priredili su svečane dočeke na željezničkim stanicama i preko formiranih odbora za doček i propagandu preuzeli kompletnu organizaciju. Te je godine obnovljen i rad društvenog orkestra te su otvoreni glazbeni studio za zborsko i solo pjevanje te studio za sve gudače i puhače. Godine 1935., povodom 35. godišnjice osnutka zbora i 85. rođendana njegovog pokrovitelja

Slika 11: Grofica Marica, 1938.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

rima u gradu da se okupe oko reorganizirane kazališne sekcije „Kola“ te da se tako popuni praznina u kazališnom životu Šibenika i stvori stalna opereta. Apel „Kola“ naišao je na izvanredan odaziv, uspostavljena je suradnja s orkestrom Mornaričke glazbe, te su 1938. godine izvedene tri operetne premijere od kojih je svaka doživjela nekoliko repriza. Koncem 1938. dolazi do djelomičnog premještaja Mornaričke glazbe u Split te „Kolo“ pristupa

reorganizaciji vlastitog orkestra. Osnovan je društveni simfonijski orkestar popunjen mjestimice glazbenicima Mornaričke glazbe koji su ostali u Šibeniku. O kvaliteti i popularnosti kazališne sekcije svjedoči i činjenica da je 1940. godine upravo Ivo Tijardović došao režirati „Malu Floramye“. Godine 1941. „Kolo“ prekida s radom. Završeno je razdoblje u kojem je pjevački zbor „Kola“ potvrdio uspjehe iz prvog perioda (1899. – 1914.) i izvan Šibenika i Dalmacije. Dvije velike koncertne turneje po Hrvatskoj, Srbiji i Makedoniji donijele su ga na glas jednog od najboljih muških zborova u državi. Pored toga, „Kolo“ je u razdoblju između dva svjetska rata zadužilo svoj grad i obogatilo njegov kulturni život formiranjem stalne operete. I s današnjeg gledišta nepojmljivo je da jedno amatersko društvo može vlastitim snagama, bez ikakve pomoći sa strane, čak ni financijske, uvježbati i izvesti u jednoj godini čak tri operetne premijere sa stotinjak izvođača. U to vrijeme „Kolo“ je imalo četiri sekcije – vokalna, kazališna, instrumentalna, baletna. Djelovao je muški i ženski zbor, društveni simfonijski orkestar, muzički studio, društvena škola za pomladak i teorijski tečajevi. Djelovale su kazališna sekcija, društvena knjižnica, organizirana su predavanja iz različitih područja. Kad tome dodamo još i brojne društvene zabave, lako je zaključiti da je MFD „Kolo“ bilo i u razdoblju između dva rata žarište ne samo glazbenog, nego i kulturnog života Šibenika. Rezultat je to ljubavi i privrženosti članova prema radu u Društvu te njihovog entuzijazma.

DRUGI SVJETSKI RAT Već prvih dana okupacije Talijani su tražili ključeve kako bi uselili u društvene prostorije „Kola“. Doznavši za to, tajnik Društva Bruno Belamarić organizirao je prijevoz vrjednije imovine iz društvenih prostorija i njihovo skrivanje po kućama članova Društva. Oni su svojim kolima prenijeli pianino, timpane i dva zrcala. To je ujedno i sve što je spašeno od bogatog inventara i arhiva „Kola“. Talijani su prodrli u društvene prostorije, zapalili cjelokupni arhiv, a vrjedniji dio inventara, posebno instrumente, opljačkali.

NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA Nakon kraja Drugog svjetskog rata, već 20. veljače 1945. obnovljen je rad „Kola“, i to pod nazivom Pjevačko društvo „Kolo“. Za društvene prostorije adaptiran je napušteni stan u palači Divnić, a za umjetničkog voditelja postavljen je Danilo Danev. Prvi nastup „Kola“ u oslobođenom Šibeniku očekivao se s velikim nestrpljenjem i izuzetnim interesom. On

Slika 12: Odluka o obnovi rada iz 1945. se, unatoč teškim prilikama u kojima je Društvo djelovalo, održao već u ljeto 1945. godine. U prvim poslijeratnim koncertima je sudjelovao i društveni orkestar pojačan glazbarima XIX. udarne divizije. „Kolo“ je marljivim radom i snažnom voljom u toj 1945. uspjelo za svega osam mjeseci nastupiti javno čak 44 puta.

PRVA POSLIJERATNA TURNEJA Prva poslijeratna turneja kojom su preko Istre, Slovenije, sjeverne Hrvatske stigli i do Beograda, trajala je od 30. studenog 1945. do 9. siječnja 1946. Ta turneja, prva poslijeratna, imala je snažan odjek. Bila je to prva koncertna turneja jednog amaterskog pjevačkog društva u Jugoslaviji, posebno značajna jer se pjevalo i u netom oslobođenoj Istri, nakon dugog niza godina ponovno priključenoj Hrvatskoj. Uvjeti pod kojima je turneja organizirana bili su vrlo teški, jer je uslijedila svega nekoliko mjeseci nakon završetka rata, u još porušenoj zemlji. Od svih pjevača turneja je zahtijevala velika odricanja. S ove se turneje ističu dva koncerta. U Mariboru je „Kolo“ došlo poslušati preko 1.200 slušatelja (to je broj onih koji su uspjeli ući u dvoranu, ispred je ostao veliki broj onih koji nisu mogli doći do karte). Prikladna, vrlo akustična, dvorana i vrlo dobro raspoloženje pjevača brzo se prenijelo na publiku koja je gromoglasno pozdravljala pjevače. Kako su pisale mariborske novine, čak devet pjesama morali su ponavljati

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

na zahtjev publike, a dvorana se tresla od pljeska, lupanja i povika. Drugi, izuzetno bitan koncert je zagrebački, prvi u glavnom gradu. Nakon koncerta „Kola“, koji je za građanstvo održan u Hrvatskom narodnom kazalištu, uslijedile su čestitke i velika priznanja, a posebno se ističe pismo ministra prosvjete u kojem, među ostalim, piše: „Kolo je prvo pjevačko društvo Hrvatske koje je poslije oslobođenja pristupilo radu, nastavljajući svoje najbolje stare kulturne tradicije, te u kratkom roku postiglo visoku umjetničku razinu i kao dobrovoljno pjevačko društvo prvo u zemlji dalo svoj prilog njenoj kulturnoj obnovi. Vašu turneju kroz Istru, Sloveniju i Hrvatsku, koju ste izvršili pod najtežim okolnostima, s velikim samoprijegorom, smatramo važnim prilogom nastojanjima za kulturno podizanje, te za bratstvo i jedinstvo naših naroda.“ Nakon povratka s te izrazito duge turneje, kolaše je na obali dočekalo mnoštvo građana i gradska glazba.

PRVA INOZEMNA TURNEJA U rujnu 1946. „Kolo“ je otišlo na prvu inozemnu turneju u trajanju od čak dva mjeseca. Trebali su pjevati u Albaniji, Bugarskoj, Čehoslovačkoj i Poljskoj. No, dok su boravili u Albaniji, otpao je planirani posjet Bugarskoj i Poljskoj. Gotovo svim kolašima bilo je to prvo putovanje van granica Jugoslavije. Ova turneja je zanimljiva i zbog toga što su kolaši u Pragu 18. listopada 1946. snimili i svoje dvije gramofonske ploče. Na turneji je zbor priredio 31 koncert i 16 puta javno nastupio u različitim prigodama, prevalivši ukupno 5840 km. Turneja je trajala čak 63 dana, od kojih se

Slika 13: Nastup u Moravskoj Ostravi, 1946.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

34 dana negdje putovalo. Dana odmora, tj. kada se nije niti pjevalo niti putovalo, bilo je svega šest. Zbog teškoća na koje je nailazilo u početku 1947. godine, „Kolo“ se priključilo Mjesnom sindikalnom vijeću Šibenik i promijenilo ime u Kulturnoumjetničko društvo „Kolo“ – Mjesnog sindikalnog vijeća Šibenik. Donesena je i odluka o obnovi rada dramske, glazbene i folklorne sekcije, a odlučeno je da se formira i recitatorski zbor. Te, 1947. godine, zbor „Kola“ na festivalima u Splitu i Zagrebu proglašen je najboljim u Dalmaciji, odnosno Hrvatskoj.

50. OBLJETNICA U jubilarnoj, 1949.godini, „Kolo“ mijenja naziv u Radničko kulturno umjetničko društvo „Kolo“. Razlozi za to su bili predugačak naziv i želja da se u samom nazivu istakne radnički karakter Društva. Sve sekcije u toj, obljetničkoj godini, održale su brojne nastupe. Vokalna sekcija bila je najuspješnija te na Oblasnom festivalu u Splitu, treći put zaredom, zbor osvaja prvu nagradu. Za proslavu 50. obljetnice 1949. odučeno je da proslava poprimi karakter manifestacije sveukupnog rada Društva, da to bude kulturna svečanost Šibenika. Zaključeno je zato da se sve priredbe održe na prostranom prostoru Poljane, kako bi svaku priredbu mogao vidjeti što veći broj Šibenčana i gostiju. Nasuprot Kazalištu podignuta je pozornica, a u gledalištu je bilo ukupno 2000 sjedećih mjesta. Za vrijeme svih osam priredbi gledalište je bilo popunjeno tako da je

„Crveni kutić“, kako su popularno nazivali te društvene prostorije, bio je opremljen biljarom, radiom, časopisima i novinama, no ove prostorije nisu mogle zadovoljiti potrebe dramske, folklorno-baletne i tamburaške sekcije i uz to služiti za društvene igre. Godina 1951. bila je posljednja godina djelovanja folklorne sekcije. Dramska je nastavila tradiciju pripreme barem jednog većeg dramskog komada godišnje, a glazbena sekcija je i dalje bila vrlo aktivna te je radi obrazovanja mlađeg glazbenog kadra „Kolo“ uspjelo obnoviti Mladu školu za glazbare. Važno je spomenuti i da je Šibenska narodna glazba, najstarije kulturno društvo Šibenika (osnovana daleke 1848.), od 1948. do 1952. djelovala kao sekcija RKUD-a „Kolo“. Stanka u radu mješovitog zbora, stvorena odlaskom dirigenta Adamića do dolaska novog dirigenta, iskorištena je za adaptiranje novih društvenih prostorija. Na uređenju prostorija radilo se punih deset mjeseci, a bile su završene u ožujku 1953. godine. Sve zidarske, stolarske i ostale radove na adaptaciji prostorija izveli su dobrovoljno članovi „Kola“. Za rad vokalne sekcije 1951. godine započelo je uređenje velike dvorane u prostorijama gdje se i danas nalaze prostorije „Kola“, u Ulici sv. Nikole Tavelića Slika 15: Plakat za koncert povodom 35. godišnjice umjetničkog rada Jakova Gotovca ukupni broj posjetitelja prešao dvadeset tisuća ljudi. Te godine, Danilo Danev, glazbeni stručnjak koji je osjećao više nego itko dotad bilo zbora „Kolo“ i za čije su ime vezani veliki uspjesi „Kola“, premješten je u Zagreb. Njegove najuspjelije kompozicije pisane su upravo za „Kolo“. Iste godine, u studenom, zbor preuzima prof. Tomislav Adamić pod čijim vodstvom „Kolo“ osvaja I. nagradu na I. saveznoj smotri u Beogradu, 24. siječnja 1950. uz komentar žirija: „Iza ovog zbora nemamo što bolje slušati“. Interpretacija „Kola“ poslužila je tada kao uzor pa su glazbeni stručnjaci na sastanku svih voditelja zborova dajući osvrt na pjevanje stalno isticali: „Trebalo je uraditi – izvesti kao 'Kolo'.“ U 1950. godini u Društvu je u svim sekcijama bilo čak 275 aktivnih članova. Osnovnu teškoću u radu dramske, folklorno-baletne i glazbene sekcije predstavljalo je pomanjkanje društvenih prostorija. Nakon višemjesečnog angažiranja, odlučeno je da se isprazni magazin u prizemlju kuće Ive Žaje, bivšeg predsjednika „Kola“, u Ulici sv. Nikole Tavelića i osposobi za potrebe „Kola“. Zahvaljujući izuzetnom zalaganju i dobrovoljnom radu svojih članova, za nekoliko mjeseci prostorije su bile uređene i ušteđena su velika sredstva.

Godine 1953. za dirigenta je angažiran Stanko Viličić te je zaključeno da zbor treba odmah aktivirati i već u toj godini prirediti samostalni koncert. Osim toga, zbor je trebalo popuniti mlađim snagama, pa je odlučeno da novi dirigent počne odmah rad s malom školom. U lipnju 1954. godine zbor „Kola“ dobio je i priznanje Saveza muzičkih društava iz Zagreba. Ponuđeno mu je sudjelovanje na međunarodnom festivalu u Arezzu. Propozicije festivala određivale su maksimalno 50 pjevača, što je značilo cijepanje zbora ili pak odbiti sudjelovanje i time propustiti mogućnost afirmacije zbora i van granica Jugoslavije. Uprava Društva predložila je odlazak cijelog zbora. Prijedlog nije prihvaćen pa tako „Kolo“ nije otputovalo u Italiju, ali je zato sačuvano jedinstvo kolektiva. Stagnacija i kriza u Društvu trajala je, s izuzecima u 1956., 1959. i 1962. godini, sve do 1964. godine. Kriza nije zahvatila samo vokalnu sekciju. Folklorno-baletna sekcija egzistirala je samo na papiru, a posljednja premijera dramske sekcije bila je 1955. Dana 6. kolovoza 1954., u 86. godini života, umro je osnivač „Kola“ i njegov dugogodišnji predsjednik i sigurno najzaslužniji kolaš, dr. Vice Iljadica. Doživio je punih 55 godina rada „Kola“.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Slika 16: Mješoviti zbor „Kola” 1966. s dirigentom (N. Bašić), predsjednikom (I. Livaković) i potpredsjednikom (Š. Guberina) „Kolo“ je 1956. godine dobilo ponudu da se natječe za izbor najboljeg zbora koji bi trebao predstavljati Jugoslaviju na najvećoj svjetskoj smotri zborske glazbe, Olimpijadi u Parizu. Nažalost, zbog pomanjkanja financijskih sredstava sudjelovanje jugoslavenskog zbora na spomenutoj Olimpijadi bilo je otkazano.

OMLADINSKI ZBOR Kako bi zaustavili osipanje zbora, 1958. donesena je odluka o osnivanju omladinskog zbora pod imenom Omladinski zbor RKUD „Kolo“ Šibenik. Oglasom je pozvana omladina na upis. Odaziv je bio odličan. U kratkom je vremenu primljeno 66 članova, uglavnom srednjoškolaca i omladine. Zahvaljujući entuzijazmu mladih i početnim uspjesima, interes za pjevanje u zboru je rastao tako da je broj aktivnih članova još 1958. godine porastao na čak 135. Zbog preopterećenosti poslom dirigenta Viličića Upravni odbor odlučio je pronaći još jednog dirigenta. Stupili su tako u kontakt s tada mladim glazbenikom Nikolom Bašićem koji je školske godine 1959./1960. postavljen za nastavnika u Glazbenoj školi u Šibeniku, istodobno radeći i u „Kolu“. S vremenom se Viličić posvetio isključivo radu s mladima, pa je mješoviti zbor u potpunosti preuzeo Nikola Bašić. Omladinski zbor „Kola“ se 1962. godine formalno odvojio od „Kola“ i nastavio s radom kao Omladinski zbor Učiteljske škole. U ožujku 1964. godine „Kolo“ je predstavljalo Hrvatsku

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

u Prvomajskoj paradi i povorci u Beogradu. Bila je to izuzetna čast za RKUD „Kolo“, a kako je zbor mogao brojiti do 120 članova, odmah je pojačan članovima Omladinskog zbora i nekim starim članovima. Početkom 1965. godine za predsjednika je izabran prof. Ivo Livaković. Izuzetno značajan bio je nastup na svečanoj priredbi u povodu otvaranja proslave devetstote godišnjice prvog spomena Šibenika, koja je održana 23. travnja 1966. godine u Narodnom kazalištu, a kojoj su prisustvovali predstavnici svih jugoslavenskih republika. „Kolo“ je pjevalo djela šibenskih skladatelja. Te iste godine „Kolo“ je dobilo poziv da krajem srpnja sudjeluje na velikoj Smotri folklora u Zagrebu. Zanimljivo je i to da je „Kolo“ snimilo niz skladbi koje su filmskom autoru Mati Relji poslužile kao zvučna kulisa u njegovim kratkometražnim filmovima, snimljenim u okviru proslave 900. godišnjice prvog spomena Šibenika, „Stare slave djedovina“ i „Kroz šibenske tisne kale“.

PRVA NAGRADA GRADA ŠIBENIKA Godine 1968. Skupština Općine Šibenik po prvi put donijela je odluku o dodjeli Nagrade grada Šibenika za pojedince, društvene organizacije i radne kolektive. Među prvim dobitnicima Nagrade grada Šibenika bilo je i RKUD „Kolo“, nagrađeno za izvanredan doprinos razvoju kulture grada Šibenika. Te godine Upravni

odbor odlučio je da se izrade narodne nošnje za muški i ženski zbor. Godine 1969., u sklopu proslave 70. obljetnice „Kola“, preuređene su društvene prostorije i postavljena je bista osnivača „Kola“ dr. Vice Iljadice, dar njegove nećakinje, također kolašice. Pored uređenja velike dvorane za vježbanje zbora, tom prigodom preuređene su dvije prostorije – jedna veća za društvene igre (biljar, kartanje itd.) i druga za sjednice.

Vladimira Nakić, sve dok se na natječaj za dirigenta „Kola“ nije javio prof. Aleksandar Crevar. 1982. godine odlučeno je da Crevar ubuduće vodi zbor mladih kolaša, a da se za rad s velikim zborom dovede novi stručni voditelj. Tako je za novog dirigenta postavljen prof. Kamenko Berić, prvi Šibenčanin dirigent „Kola“, koji na tom mjestu ostaje do kraja 1984. godine.

Središnji dio proslave sedamdesete godišnjice djelovanja RKUD-a „Kolo“ održan je od 3. do 6. srpnja. „Kolo“ je izvelo svoj premijerni koncert s programom crnačke duhovne glazbe, a najveličanstveniji dio proslave bio je završni koncert na trgu ispred Vijećnice i Katedrale, na kojem je sudjelovalo čak 250 pjevača i pjevačica u 4 pjevačka zbora. Te 1969. godine, predsjednik SFRJ odlikovao je „Kolo“ za „naročite zasluge i postignute uspjehe na kulturnom djelovanju“ Ordenom bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem. Zbor „Kola“ je 19.lipnja 1970. godine prvi put sudjelovao na Glazbenom festivalu pjevačkih zborova Hrvatske u Petrinji, gdje je te godine, kao i iduće, proglašen najuspješnijim pjevačkim zborom festivala. „Kolo“ je sudjelovalo i na otvorenjima Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku (1973. godine praizveli su pjesmu Alfija Kabilja „Šibeniče lijepi grade“).

Slika 18: Kolaši kod maestra Papndopula u Tirbunju, 1989.

PRVA DIRIGENTICA

Nakon odlaska maestra Berića kao privremeni dirigent zbor preuzima Vladimira Nakić, prva dirigentica u dugogodišnjoj povijesti „Kola“. Imala je čak sedam uspjelih nastupa do kraja 1985. godine.

Slika 17: Kolo 1975.

Slika 19: Zbor veterana Kola, 1989.

PRVI DIRIGENT ŠIBENČANIN

U međuvremenu Uprava obnavlja kontakte sa svojim bivšim dugogodišnjim voditeljem Nikolom Bašićem, no Bašić je iz zdravstvenih razloga odustao od dirigiranja „Kolom“, te je Uprava angažirala Nemanju Savića. Ubrzo se potvrdilo da je novi dirigent vrlo sposoban stručnjak, metodičar i pedagog. Već 1987. godine „Kolo“ je na Republičkoj smotri u Zadru ocijenjeno najvišom ocjenom i izabrano za predstavnika Hrvatske na Jugoslavenskim zborskim svečanostima u Nišu 1988. godine. „Kolo“ je u Nišu dobilo Povelju (nagradu) za najbolju izvedbu suvremene folklorne obrade „Ladarke“ Emila Cosetta, a u idućoj, jubilarnoj, 1989. godini osvojilo je Zlatnu plaketu na smotri pjevačkih zborova Hrvatske u Zadru 8. listopada, koja je od te godine dobila natjecateljski karakter.

Godine 1978., nakon 20 godina uspješnog rada, dirigent Nikola Bašić najavio je svoj odlazak. Kako je zbor trebao nastupiti već u listopadu na festivalu pjevačkih zborova Hrvatske u Zadru, obratili su se velikom hrvatskom skladatelju i dirigentu Borisu Papandopulu, koji je tada boravio u svojoj kući u Tribunju. Papandopulo je rado prihvatio pomoći „Kolu“ do dolaska novog dirigenta, jer je poznavao i cijenio kvalitete zbora „Kolo“, a od prve je osvojio i srca kolaša. Čitavu prvu polovicu 1979. godine kolaši su tragali za novim stalnim dirigentom. Kao korepetitor, molbi „Kola“ odazvala se nastavnica glazbenog odgoja

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

ponovno osvaja Zlatnu plaketu na 24. smotri pjevačkih zborova Hrvatske. Početkom rujna 1991. dirigent Nemanja Savić napušta Šibenik, a u pomoć dolazi njihov najdraži, dugogodišnji dirigent Nikola Bašić, petrinjski prognanik. S „Kolom“ ostaje sve do 1999. godine. Prvi cjelovečernji koncert s novim-starim dirigentom održan je u katedrali sv. Jakova 30. prosinca 1991. Bio je to prvi božićni koncert „Kola“ u Šibeniku. Nezaboravna je turneja u Njemačku, ratne 1992. godine, kad su kolaši na nastupu na II. međunarodnom festivalu u Detmoldu (26. i 27. rujna 1992.) izvan festivalskog programa otpjevali pjesmu „Bože, čuvaj Hrvatsku“. Skladba je posebno najavljena, a sadržaj pročitan u prijevodu na njemačkom i engleskom jeziku. Postupno su svi prisutni (članovi više europskih pjevačkih zborova) ustali, a kolaši pjevali iz duše, gotovo jecajući, što je preneseno na auditorij. Pljeskanju i tihom skandiranju nakon otpjevane molitve za Hrvatsku nije bilo kraja. Za obnovu u ratu oštećene kupole šibenske katedrale sv. Jakova sakupili su 5000 DM i predali ih na povratku šibenskom biskupu, dr. Srećku Badurini, kao prilog obnovi. Slika 20: Čestitka Lovre Županovića Kolu Obilježavajući 90. godišnjicu postojanja, kolaši su održali koncert duhovne glazbe „In memoriam“ u šibenskoj katedrali, u spomen svim preminulim kolašima postavljena je izložba Iz prošlosti „Kola“, održana je svečana sjednica te jubilarni koncert, uz sudjelovanje svih generacija kolaša i predstavljanje nove LP ploče „Kola“. Proslava je zaključena koncertom u velikoj dvorani KD „Vatroslav Lisinski“ u Zagrebu.

PRVIH 100 Veliki jubilej, stotu godišnjicu svog osnutka, kolaši su počeli slaviti već 1998. godine turnejom po Francuskoj i Španjolskoj i susretom kolaških generacija, a službeno je proslava počela velikim kolaškim plesom, nekada tradicionalnim, u hotelu „Krka“ 9. travnja 1999.

U vrijeme Domovinskog rata kolaši su dali svoj obol. Dio pjevača pošao je u aktivnu obranu domovine, a preostali pjevači i dalje su marljivo vježbali, često i u skloništima te redovito priređivali koncerte, gotovo redom humanitarne, najviše za pomoć u ratu stradaloj kupoli šibenske katedrale. U ratnoj 1991. godini „Kolo“

U obljetničkoj godini otkrivena je spomen-ploča svim preminulim kolašima na gradskom groblju sv. Ane, a u katedrali je održana misa zahvalnica (praizvedba Mise N. Bašića) za sve preminule kolaše. Kruna jubilarnog programa, uz brojne druge koncerte, bila su tri svečarska koncerta u Šibeniku: koncert duhovne glazbe u katedrali sv. Jakova 27. lipnja, koncert opernih zborova i arija u crkvi sv. Frane 30. lipnja, te

Slika 21: Detmold, 1992.

Slika 22: „Kolo” 1994.

DOMOVINSKI RAT

Kolaši su u studenom 1995. održali poklon-koncert oslobođenom Kninu. To je bila prva glazbena priredba u slobodnom Zvonimirovu gradu.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

završni svečarski koncert 6. srpnja na Trgu Republike Hrvatske u kojem su sudjelovale sve kolaške generacije s pjesmom „Naš grad“ Jakova Gotovca. Na svečanoj sjednici održanoj 25. studenog u Gradskoj vijećnici tajnik Hrvatskog sabora kulture uručio je „Kolu“ najveće priznanje, HSK Povelju. Istog dana kolaši su se oprostili od svog dugogodišnjeg dirigenta (u više navrata dirigirao je „Kolom“ punih 30 godina) Nikole Bašića, koji se vratio u rodni kraj.

u lipnju, a drugi u rujnu. Zbog velikog interesa publike prvi je koncert bio ponovljen. Od 2010. do kraja 2011. godine dirigentsku palicu u „Kolu“ preuzima Splićanin Mladen Tutavac, a kao korepetitor radila je prof. Marica Berić. Iako se nije dugo zadržao u „Kolu“, Tutavac je osvojio srca kolaša. Pod njegovim vodstvom „Kolo“ je dva puta osvojilo posebnu nagradu za najbolju izvedbu djela hrvatskog skladatelja na susretima hrvatskih pjevačkih zborova u Novigradu, 2010. i 2011. godine.

U jubilarnoj, 1999. godini, kolaši su imali 18 nastupa, uglavnom cjelovečernjih koncerata, a na dva CD-a snimljena su i dva koncerta duhovne i operne glazbe. 2000. godine, na glavnoj godišnjoj skupštini, od aktiv-

Početkom 2012. za novog dirigenta „Kola“ izabran je Vladan Vuletin, koji je na toj funkciji ostao sve do 2017. godine. Pet godina, koliko je dr. Vuletin vodio „Kolo“,

Slika 23: 100 godina Kola

Slika 24: HNK Šibenik 2009.

nog vođenja „Kola“ oprostio se dugogodišnji predsjednik Ivo Livaković. Imenovan je doživotnim počasnim predsjednikom. Vođenje zbora preuzima prof. Vlado Sunko iz Splita, a uz njega se, odlukom vodstva Društva, postupno u rad sa zborom „Kola“ uvodila profesorica glazbe Šibenka Mira Grujić, dotadašnja članica zbora. Uskoro prof. Mira Grujić preuzima kompletno vođenje zbora.

ostalo je upamćeno kao jedno od dosad najsjajnijih razdoblja u bogatoj povijesti Društva. Kolaši su u ovom razdoblju održali preko 60 nastupa koje je uživo vidjelo gotovo deset tisuća ljudi.

29. lipnja 2003. „Kolo“ i Šibenska narodna glazba održali su zajednički koncert na Trgu Republike Hrvatske povodom stote obljetnice prvog zajedničkog nastupa (prvi su put zajednički nastupili prilikom proslave blagdana sv. Ćirila i Metoda 1903. godine), a te je godine „Kolo“ održalo i koncert u Skradinu povodom 100. obljetnice prvog gostovanja u tom gradu. Najuspješnija godina pod vodstvom Mire Grujić zasigurno je 2006., kad je u travnju na međunarodnom natjecanju pjevačkih zborova u Veroni „Kolo“ osvojilo zlatnu plaketu, a u prosincu iste godine u Pragu na Međunarodnom adventskom zborskom festivalu, osvaja zlatnu plaketu i nagradu za najbolje izvođenje folklorne skladbe. U sklopu proslave 110. obljetnice Društva, 2009. godine „Kolo“ je održalo dva jubilarna koncerta; jedan

Pod njegovim vodstvom „Kolo“ je osvojilo brojne nagrade: zlatnu nagradu 2012. na Međunarodnom susretu pjevačkih zborova „Zlatna lipa“ u Tuhlju, dvije zlatne nagrade (u dvije kategorije) 2013. na Međunarodnom susretu pjevačkih zborova „Zlatna lipa“ u Tuhlju, zlatnu plaketu na međunarodnom natjecanju pjevačkih zborova „Aurora cantat“ 2015., zlatnu plaketu na međunarodnom natjecanju pjevačkih zborova „Croatia cantat“ 2016. godine. Uz čak pet osvojenih zlatnih plaketa na natjecanjima u Tuhlju, Karlovcu i Osijeku, ostvarena je bitna suradnja sa Simfonijskim puhačkim orkestrom Hrvatske vojske s kojim je „Kolo“ 2014. izvelo Carminu Buranu na novootvorenoj tvrđavi sv. Mihovila (povodom 115. obljetnice osnutka). Otada su koncerti „Kola“ i SPO Hrvatske vojske tradicionalni. Nastupili su na tvrđavi sv. Mihovila već šest puta i jedini su izvođači koji su na tvrđavi nastupili svake sezone od njezinog otvorenja. Osim na tvrđavi sv. Mihovila,

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Slika 25: Carmina Burana, Kolo i SPO Hrvatske vojske zajedno nastupaju i u HNK u Zagrebu, Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, te na Zagreb Classic festivalu. Godine 2016., povodom 950. obljetnice prvog spomena grada Šibenika, Šibensko pjevačko društvo „Kolo“ je obnovilo „Proslavu“, jedinstvenu tradiciju staru gotovo 500 godina koja je nakon Drugog svjetskog rata iščezla sa šibenskih ulica, te je dr. Vuletin uglazbio pjesmu Krste Jurasa „Krešimirov grade“, na kojoj kao solist „Kolu“ gostuje Đani Stipaničev.

Slika 26: 2014., Plakat, HNK u Zagrebu

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

PRVA ŽENA PREDSJEDNICA Godine 2017., nakon 5 godina, Vladan Vuletin napušta mjesto umjetničkog voditelja „Kola“. Na njegovo mjesto dolazi prof. Ivo Lise, jedan od najmlađih dirigenata u povijesti „Kola“. Pod vodstvom prof. Lise „Kolo“ nastavlja nizati uspjehe. Već 2017. osvaja zlatnu plaketu na međunarodnom natjecanju pjevačkih zborova „Aurora cantat“ 2017., kao najbolji zbor u folklornoj kategoriji. Sljedeće godine „Kolo“ osvaja zlatnu plaketu na međunarodnom natjecanju pjevačkih zborova „Istria cantat“,

Slika 27: 2017., Gubec - beg, KD Vatroslava Lisinskog

Slika 28: Središnja proslava Dana neovisnosti 2017., Trg sv. Marka u Zagrebu (foto: Valerio Baranović) također u folklornoj kategoriji, te u 2019. godini „Kolo“ osvaja treću zlatnu plaketu otkad je dirigentsku palicu preuzeo Ivo Lise, i to na 3. međunarodnom zborskom natjecanju „Aurora cantat“ u Karlovcu, nastupivši u kategoriji mješovite glazbe. Osim novog dirigenta, 2017. godine prvi put u povijesti „Kolo“ dobiva predsjednicu, Miljenku Bujas. Osim što je prva žena, ujedno je i najmlađa osoba u povijesti na čelu Društva. Važan nastup „Kolo“ je zabilježilo 8. listopada 2017. sudjelujući na središnjoj proslavi Dana neovisnosti na Markovu trgu u Zagrebu.

Slika 29: „Kolo” u Rimu, 2019. (foto: Valerio Baranović)

120 GODINA „KOLA“ Obljetnička 2019. godina odvijala se pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske, Kolinde Grabar-Kitarović, a kolaši su je obilježili nizom aktivnosti. Sedmodnevna turneja u Italiju (Rim i Mogliano) u travnju bila je jedna od prvih. Kolaši su održali koncert u Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu i u crkvi u Moglianu. Nezaboravno i emotivno je bilo na općoj audijenciji pape Franje, kad su kolaši na Trgu sv. Petra pjevali tisućama nazočnih. Papa je kolaše posebno pozdravio i udijelio im blagoslov. U lipnju 2019., „Kolo“ dobiva najviše državno priznanje. Za osobite zasluge u promicanju kulture i doprinos kulturnom razvitku u Republici Hrvatskoj i Europi, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović uručila je „Kolu“ Povelju Republike Hrvatske, a u rujnu je „Kolo“ ponovno dobilo i Nagradu grada Šibenika.

Slika 30: „Kolo” u Rimu 2019. (foto: Valerio Baranović)

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Za 120. obljetnicu Muzej grada Šibenika upriličio je izložbu o „Kolu“, a u studenom je održan Simpozij muzikologije u organizaciji „Kola“ te su kolaši održali svečanu sjednicu i koncert u Katedrali s „Misom Dalmatinom“ Branka Starca na programu. U 2019. godini oprostili su se kolaši od Nikole Bašića, dugogodišnjeg umjetničkog voditelja Kola, a netom prije ulaska u obljetničku godinu i od počasnog predsjednika Kola, profesora Ive Livakovića.

Slika 31: Uručenje Povelje RH Kolu (izvor, Ured predsjednice) U kolovozu su kolaši održali koncert na pozornici na moru u okviru festivala svjetla „Light is life“, a 120 izvođača za 120 godina „Kola“, simbolično nazvan koncert na tvrđavi sv. Mihovila, izazvao je ovacije publike izvodeći Orffovu Carminu Buranu.

Slika 33: Vizualni identitet 120. obljetnice, (autor: 2FG studio) Od osnutka je „Kolo“ radilo u više sekcija; u vokalnoj do danas, u dramskoj i kazališnoj (glazbeno-scenska) od 1905. do 1955. (uvježbano 21 dramsko djelo), u glazbenoj (društveni orkestar, tamburaški orkestar, limena glazba) od 1901. do 1956. godine, u glazbenoj školi do 1938., u društvenoj knjižnici do 1940. te u folklorno-baletnoj sekciji od 1937. do 1955. godine (uvježbano 17 folklorno-baletnih djela). U svim sekcijama kroz 120 godina djelovanja u „Kolu“ je sudjelovalo preko 1.500 članova. Biti u „Kolu“ uvijek je bilo časno i prestižno. „Kolo“ oduvijek sudjeluje u događajima od važnosti za Šibenik. Pjevalo je na svečanim sjednicama i događanjima Grada, na ustoličenjima biskupa, dočecima predsjednika i kraljeva, pogrebima gradonačelnika, otvaralo Međunarodni dječji festival. Brojni uspjesi „Kola“ plod su nesebičnog rada i entuzijazma generacija i generacija kolaša, svih njegovih članova, rukovoditelja i dirigenata, ali i podrške građana Šibenika. Od svog osnutka pa, nažalost, do danas, Kolo ima problem prikladnog prostora za rad. Kao posvetu svim šibenskim entuzijastima, umjesto zaključka prenosim riječi kojima sam se obratila nazočnima na Svečanoj sjednici Grada 2019. kad je „Kolo“ primilo Nagradu Grada:

Slika 32: Plakat za Carminu Buranu

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

“Sigurna sam da su ove, danas dodijeljene, nagrade u pravim rukama, u rukama onih koji svojim entuzijazmom i ljubavlju prema onom što rade, pomiču granice zadane financijskim ili nekim drugim okvirima. Čini mi se da su amateri i ljudi koji se nečim bave iz ljubavi vrsta u izumiranju, no sretni smo što živimo u gradu koji nečije zalaganje prepoznaje i vrednuje. Doprinos ovih ljudi na ponos je kako Šibeniku, tako i Hrvatskoj i naš se mali grad po svemu može mjeriti s drugim, puno većim sredinama. Nagrade su nam poticaj da nastavimo sa svojim radom i da se trudimo biti što bolji. Nadam se da ćemo svi mi, danas nagrađeni, nekom biti inspiracija, nekom tko će kao i mi čuvati naše šibensko i hrvatsko kulturno naslijeđe i povijest od zaborava.”

„Kolo“ je kroz povijest odgojilo generacije, a sad je na svima nama da odgajamo djecu da čuvaju svoje naslijeđe i ponose se njime. Na nama je da čuvamo „Kolo“ za nove naraštaje. Čast je to i velika odgovornost.

Slika 34: ŠPD „Kolo” 2019. prilikom snimanja promotivnog videa „Šibenik – grad je pozornica”

LITERATURA: Livaković Ivo. 1976. „Kolo“ – ponos Šibenika. RKUD „Kolo“. Šibenik. Livaković, Ivo. 1989. Raspjevani Šibenik. RKUD „Kolo“. Šibenik. Livaković, Ivo. 2002. Stoljeće šibenskog „Kola“. ŠPD „Kolo“. Šibenik. Šibensko pjevačko društvo „Kolo“ 1889. – 2019., katalog izložbe. Muzej grada Šibenika. Šibenik.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Dr. sc. Krešimir Kužić Vanjski suradnik Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu

Odvođenje roblja iz šibenske okolice početkom 16. stoljeća D

jelovanje Osmanskog Carstva u cjelini, a prvenstveno njegovih vojnih snaga u širokoj lepezi od paramilitarnih martoloza preko staleško-institucionalnih spahija do visokoprofesionalnih janjičara1, ostavilo je strahovite negativne posljedice na hrvatske zemlje koje se i dan-danas, nekoliko stotina godina nakon tih događanja, uvelike osjećaju.

1 Gábor Ágoston – Bruce Masters, Encyclopedia of the Ottoman Empire, New York 2009., 353, 592-593.

rvatski krajevi, neki prije, a neki kasnije, našli su se na udaru ovih destruktivnih snaga. Raspad samostalne obrane Bosanskog Kraljevstva počeo je doduše desetljećima prije 1463., ali je kazneni pohod sultana Mehmeda II. u proljeće te godine definitivno preusmjerio povijest starosjedilačkog stanovništva i zatečene kulture i etno-baštine u prostor sveopćeg decimiranja i razaranja. Nametnuto je neformalno ratno stanje koje se unatoč brojnim potpisanim mirovnim ugovorima, očitovalo u provođenju „malog rata“ što je potrajalo

Slika 1: Grad Šibenik prema predlošku Francesca Camocia (digitalno je uklonjena tvrđava Sv. Nikole izgrađena oko 1538. godine). U sredini se vidi kanal Sv. Ante kroz koji su u smjeru Skradina namjeravale proći turske fuste.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

sve do prve polovice 19. stoljeća, odnosno pljačkaških pohoda bihaćkih begova 1809. i 1836. godine2. U temelju ovoga svega stoje tri djelovanja poznata kao: džihad, gaza i akin3.

rvati su bili odvođeni do najudaljenijih anadolijskih i mezopotamijskih krajeva, a za to znamo samo po slučajnim susretima ili po memoarskoj literaturi4. Naime, prigodom većih pohoda trgovci iz Male Azije okupljali su se u u sabirnim centrima gdje bi po niskim cijenama kupovali robove na veliko te ih odvodili na profitabilna arapska tržišta. Većini se tamo zauvijek izgubio svaki trag i rijetko, prerijetko, robovi su uspijevali pobjeći i vratiti se u domovinu5. Od tih izmučenih sretnika u svjetskim razmjerima svakako je najpoznatiji Turopoljac Bartol Jurjević zarobljen 1526. godine na Mohaču. Njemu je to pošlo za rukom tek nakon devet godina6.

ibenik (Slika 1) i šibenski kotar, koji je od 1413. godine bio u vlasti Mletačke Republike, iskusio je prve turske provale još početkom 15. stoljeća7, ali je tek slijed godina poslije bosanskog sloma nagovijestio kakvo se zlo sprema. Najčešće se radilo o kopnenim prodorima iz Bosne preko teritorija Kraljevstva Hrvatske, pored još neosvojenih tvrđava Sinj, Prozor (Vrlika), Drniš i Knin. Šižgorićevi potresni stihovi iz „Elegije o pustošenju šibenskog polja“ daju nam zornu sliku tog stanja na kopnu8. Međutim, opasnost je u prvim desetljećima 16. stoljeća vrebala i s mora, a na udaru su bili otoci Žirje i Zlarin te obalni pojas od Rogoznice do Murtera. Ukupno gledano nije bilo godine u kojoj turski9 pljačkaši i hvatači robova nisu 2 Radoslav Lopašić, Bihać i bihaćka krajina, Zagreb 1890., 112, 174. 3 O pojmovima: džihad, gaza i akin, vidi: Halil Inalcik, Osmansko Carstvo – Klasično doba 1300.-1600., prev. Dino Mujadžević, Zagreb 2002., 7.-9., 13., 14., 68.-70.; Nerkez Smailagić, Leksikon islama, Sarajevo 1990., 22., 113., 160., 200., 309., 575., 666.; Gábor Ágoston – Bruce Masters, Encyclopedia of the Ottoman Empire, New York 2009., 174., 175., 231., 232.; Mesut Uyar – Edward J. Erickson, A Military History of the Ottomans – From Osman to Atatürk, Santa Barbara – Denver – Oxford 2009., 13., 14. 4 Koriolan Cipiko, O Azijskom ratu, Split 1977., 72.; Krešimir Kužić, Hrvatska obala u putopisima njemačkih hodočasnika XIV.-XVII. st., Split 2013., 179.-181. 5 Koriolan Cipiko, O Azijskom ratu, Split 1977., 72.; Krešimir Kužić, Hrvatska obala u putopisima njemačkih hodočasnika XIV.-XVII. st., Split 2013., 179.-181. 6 Alojz Jembrih, Bartol Jurjević (Đurđević), prvi hrvatski pisac konverzacijskih priručnika i rječnika, Hrvatski filološki zapisi, Zagreb 1997., 33., 77., 86. 7 Fran Gundrum, Latinski rukopis svećenika Dalmatinca iz petnaestog stoljeća, Vjesnik Hrvatskoga arheološkog društva, n.s. sv. 6, Zagreb 1902., 213.; Josip Kolanović, Šibenik u kasnome srednjem vijeku, Zagreb 1995., 17. 8 Juraj Šižgorić, Elegija o pustošenju šibenskog polja, prev. Nikola Šop, Hrvatski latinisti I, Zagreb, 1969., 138-143.; Marino Sanudo, I diarii II, Venezia: editori, 1879., 104, 228, 360, 376-377, 381, 389, 466, 785, 806, 898, 954. 9 O ovom etničkom, političkom ili kulturnom terminu vidi su-

Slika 2: Mletački dužd Leonardo Loredan na slici Vittorea Carpaccia. upadali na šibenski teritorij, iako su do tog vremena Venecija i Carigrad službeno bili u ratnom stanju samo u razdobljima od 1464. do 1479. i od 1499. do 1503. godine. Sudbina tako odvedenih Šibenčana i Šibenki, gotovo da je nepoznata, ali za dvojicu znamo da su u službi uništavatelja vlastitog zavičaja postigli visoke upravne dužnosti − to su Murat-beg Gajić („Tardić“) i Ferhat-paša Šibenčanin10. Neki su kao pomagači to pokušavali, kao Petar Parisotto11, no nisu svi dosegnuli sjaj i svilu pa su najčešće ostali obični vojnici. Tako je trgovac Luka Šibenčanin imao bratića janjičara, kojega je sreo u Modonu na jednom putovanju prema Kreti12. Od cijele te mase samo su rijetki robovi imali sreću da ih se otkupi, pa su se tako u svoj voljeni šibenski kraj vratili: Rada (1474.), Martin (1475.) i Mihovil (1478.)13.

akle, prigodom jednog napada gusara na proljeće 1518. godine u ropstvo je odvedeno više od osamdeset osoba, a na to je reagirala Mletačka Republika − slanjem ratnih brodova i upornim diplomatskim pritiskom preko baila u Carigradu u cilju oslobađanja robova, ali u konačnici − bez uspjeha. Vjerojatno je sve pokrenuto zbog frustracije bosanskoga paše Mehmed-bega vremeno izvješće u: Marino Sanudo, I diarii II, Venezia: editori, 1879., 898. 10 Pejo Ćošković, “Ferhat-paša”. u: Hrvatski biografski leksikon, svezak 4, Zagreb, 1998., 169-170. 11 Marino Sanudo, I diarii XXVI, Venezia: editori, 1889., 151, 154. 12 Marino Sanudo, I diarii XXVII, Venezia: editori, 1889., 221. 13 Mihailo J. Dinić, Iz dubrovačkog arhiva III, Zbornik SANU za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda 22, Beograd 1967., 160-161, 166.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Mihalzadea (1517.-1519.) koji u listopadu 1517. nije uspio napasti Skradin s morske strane jer je šibenski knez spriječio prolazak turskih fusti iz Valone. Nakon toga su Skradinjani (podanici hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika II.) u jednoj akciji u vodama Žirja zaplijenili neki turski brod14. Osveta je pokrenuta na proljeće sljedeće godine. U svibnju je knez Francesco da cha' Tajapiera hitno izvijestio mletački Senat i dužda Leonarda Loredana (1501.-1521.) (Slika 2) o ugrozi, a prema njegovim riječima fuste su ušle u Šibenski zaljev (Slika 1). Drugi koji je 5. lipnja zabilježio dolazak pljačkaša bio je trogirski knez. Njegovi izvidnici dojavili su dolazak pet fusta i dva brigantina s oko 1000 gusara, od kojih su mnogi bili naoružani puškama, u Primošten. Tajapiera je u sljedećem izvješću od 30. svibnja bio mnogo opširniji. Navodi jednu fustu od 22 klupe, dvije od 18 klupa i dvije od 15 (Slika 3), kao i spomenuta dva brigantina, a svi pod zapovjedništvom Mustafe „Raisa“ iz Valone. Turci su napali selo Rogoznicu (tada još većim dijelom na kopnu), ubili šest branitelja, popalili kuće i zarobili šezdeset i osam osoba − od djece i žena do muškaraca, kao i šesnaest Trogirana, među kojima su ubili dvije žene. Nakon što su ukrcali sužnjeve, otplovili su u smjeru Ancone. Dalje su nastavili uz obalu prema

Slika 3: Prikaz turske fuste s 22 klupe. Peschici, gdje su uhvatili marcilijanu paruna Tome Splićanina, a zatim su produžili do Otranta i naposljetku su 16. lipnja gusarske fuste uplovile u Valonu. Reakcija mletačkih vlasti bila je brza za ono vrijeme. Budući da se nalazio na Krfu (tada najvažnijem mletačkom pomorskom uporištu), providur flote Sebastian Moro je, saznavši od hvarskog kneza za pljačkaški pohod na Rogoznicu, otplovio sa svojom eskadrom galija preko Kotora u Hvar, odakle je 14. lipnja poslao pismo Senatu. U Hvaru je podigao moral stanovništva odlučno izjavivši kako će osloboditi zarobljene podanike prema zapovijedi mletačkog Gospodstva (Vlade). 14 Marino Sanudo, I diarii XXII, Venezia: editori, 1888., 458.; Marino Sanudo, I diarii XXV, Venezia: editori, 1889., 63-64, 461.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Slika 4: Sultan Selim I. i njegov veliki vezir Piri Mehmedpaša, iz djela The Cream of Histories (Zubdat al-tawarikh) od Sayyid Luqman-i 'Ashuri, u: https://viewer.cbl.ie/viewer/ object/T_414_160/1/ Isplovio je istog dana i 20. lipnja stigao u Valonu te je odmah poslao svojega tajnika Nicolu Ottobona s darovima (mitom) lokalnim turskim čelnicima, kadiji i eminu. Ovi su mu odgovorili kako ne mogu ništa pomoći dok se ne vrati sandžakbeg, a u međuvremenu je providur saznao kako Turci pomno čuvaju šibensko i trogirsko roblje15. Moro je vrlo taktično upozorio kako navedeni eksces može doći do ušiju samoga sultana (Selim I., zvani Okrutni, 1513. – 1520.) (Slika 4), ali je naglasio kako želi riješiti sve u četiri oka. No, njegov primarni cilj bio je da rečeni podanici budu brzo vraćeni. U odgovoru valonskog kadije nižu se kurtoazni izrazi prijateljstva i na kraju isprika jer navodno nije bio u Valoni. Nedugo poslije Moro je poslao pismo pritužbe na gusare mletačkom bailu (veleposlaniku) u Carigradu (Slika 5). Kadija je pak htio iskazati dobrohotnost, te je pustio tri roba, od kojih je jedan bio iz Zadra, također uhvaćen u nastavku spomenute gusarske akcije, ali šibensko roblje nije uzeo u obzir. O svemu je Moro izvijestio Senat, a onda se 14. srpnja njegov tajnik Ottobon susreo u Valoni sa sandžakom, kadijom i eminom. Vođeni su dugi pregovori u kojima je tajnik zahtijevao puštanje Šibenčana, ali se u pozadini igrala zamršena igra. Niti su Turci uzimali u obzir pisma šibenskog i zadarskog kneza, niti su htjeli nadoknaditi štetu i vratiti robove. Providur je 17. srpnja odlučio poslati službenu žalbu bailu, koji ju je onda trebao iznijeti pred sultanom16. 15 Marino Sanudo, I diarii XXV, Venezia: editori, 1889., 454, 459461, 519. 16 Marino Sanudo, I diarii XXV, Venezia: editori, 1889., 520-521, 564, 570.

ailo Leonardo Bembo (1516. – 1519.) dobio je 2. kolovoza dopuštenje da poljubi ruku presvijetlom velikom imperatoru (tj. da bude primljen kod Selima), ali Bembo nije mogao doći do riječi od sultana. Kad je Selim otputovao u Jedrene, jedan od vezira na Visokoj Porti ukratko mu je kazao kako su valonski sandžak i kadija poslali sultanu bezbrojne pritužbe u kojima su tvrdili kako su uhvaćeni robovi ugarski podanici, a da ih providur lažno prikazuje kao podanike Republike. U skladu s tim zamolili su dopuštenje da prodaju zasužnjene Šibenčane, ali je sultan, radi dobivanja daljnjih informacija, poslao glasnika u Veneciju. Na to je Bembo zamolio vezira da se zaustavi prodaja dok se glasnik ne vrati, ali ga je ovaj uputio u Jedrene. Prijetila je turska protutužba i zahtjev za velikim obeštećenjem, pa je u cilju stišavanja trebao za mito potrošiti 400 dukata, zbog čega je dao prodati svoju odjeću. Sultanov glasnik se vratio 31. kolovoza, a u međuvremenu je bailo saznao da je umro jedan vezir, pa je sultan naumio imenovati novu dvojicu na tu dužnost. Bailo stoga predlaže Senatu da ih podmite s 10 000 aspri, kako bi postigao svoje planove oko robova. Već 24. rujna Bembo je primljen kod novog vezira i donio mu na dar četiri odijela (od baršuna, sukna, svile i skerleta). Izgleda da to nije mnogo pomoglo jer vezir nije htio pomoći i više je vjerovao valonskom kadiji. Bembo se u međuvremenu domogao nekog pisma Mustafe, zapovjednika fustâ, u kojem je stajalo da su robovi mletački podanici. Naposljetku je reagirao sultan Selim I. poslavši 20. listopada pismo mletačkom Senatu, u kojem je obećao kazniti osobe koje remete mir, no u privitku je istaknuo kako će uvažiti pritužbe na fuste iz Valone, onda kada Senat uvaži pritužbe turskih podanika. Na to se u Veneciji u siječnju 1519. sastalo Vijeće mudrih i nakon provjere zaključilo da se odbace sve turske optužbe, a Marin Sanudo je dometnuo kako je ovaj Gospodin pohlepan za vlašću nad svijetom i da je bjesomučnik te je prenio riječi nekog mladog paše da je Veliki Gospodin jedna zmija i da ima sedam glava. Na kraju je zaključio da treba ostati u miru s Osmanskom državom, ali da to ne smije doznati papa, koji se tada bavio planiranjem križarskog rata17. Ove riječi bile su odraz državničkih razmišljanja potaknutih zaštitom općih interesa, ali to nije značilo da se Republika povlači iz akcije spašavanja šibenskih robova. Novi pristup u rješavanju krize sastojao se u uklanjanju svih eventualnih povoda za turske prigovore, a s druge strane u nemilosrdnom suzbijanju svih oblika turskih pljačkaških napada na podanike, brodove i teritorij Republika, pa tako i na posjede na istočnoj obali Jadrana. Najprije je u veljači 1519. dopušten dolazak sultanovog poslanika u Šibenik i restitucija svih materijalnih dobara koja su ranije bila zaplijenjena u okršajima s Turcima. U isto vrijeme pojačano je obavještajno djelovanje i intenzivirano je patroliranje galija u južnom i

srednjem Jadranu kako bi se spriječile aktivnosti fusta iz Valone. Tako je hvarski knez dojavio Senatu da su iz Valone u smjeru grada Peschici isplovile četiri fuste pod zapovjedništvom nekog Mora (vjerojatno podrijetlom Arap ili Berber), a informacija je radi podizanja pripravnosti proslijeđena do Zadra. U međuvremenu se galijom prema Carigradu uputio novi bailo Toma Contarini, a radi njegove zaštite u susret su mu s Hvara otplovile galije Loredana i Sanuda. Krvavi sukob dogodio se kod Primoštena (Slika 6), o čemu je bailov tajnik poslao opširno izvješće. Veleposlanikov brod, na kojemu su bila namjerno ukrcana dva Turčina - Muamer i Hasan, nakon isplovljavanja iz Šibenika zbog protivnog vjetra morao se 26. svibnja usidriti u primoštenskoj uvali. Dok su tako čekali, došao im je neki Nikola Lo(n)gara i upozorio ih kako se u uvali Peleš nalazi turska fusta. Na tu vijest posada se pripremila za boj i isplovila prema uvali te su uskoro ugledali fustu veličine 18 klupa, sa 100 ukrcanih gusara. Bailova galija i Turci krenuli su veslima ravno jedan na drugoga, ispalili topove koji su poharali palubu, a onda su se prikvačili i započeli borbu strijelama, partizanama, kopljima i kamenjem, a na kraju i mačevima i sabljama. Krv je tekla posvuda, a nakon trećine sata fusta je pokušala izmaknuti, ali su joj Mlečani hitcem iz topa srušili jarbol i zaustavili je. Dio Turaka nastavio je borbu, a dio je poskakao u more, gdje ih je devet dokrajčeno strijelama, i na kraju je zarobljeno četrdeset i pet preživjelih gusara.

17 Marino Sanudo, I diarii XXVI, Venezia: editori, 1889., 66, 108, 132-133, 263-264, 267, 373-374. Papa je bio Leon X. (1513.1521.).

Slika 5: Prikaz mletačkog baila (veleposlanika u Carigradu) u službenoj odori.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Slika 6: Isječak iz pomorske karte šibenskog akvatorija s upisanim lokacijama Primoštena, Rogoznice te smjerovima plovidbe brodova i mjesta bitke.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Galija se vratila u primoštensku uvalu, gdje su prebrojili svojih dvadeset i sedam ranjenih, od kojih osmorica teže, kao primjerice kuhar, koji je imao prostrijeljenu nogu, ali milošću Božjom nijedan nije umro. Također su oslobodili Talijane, muškarca i ženu s djevojčicom, te Damjana Kristoforovog s Raba, koje su gusari zarobili prethodnih dana. Nakon ispitivanja zarobljenih u nazočnosti dvojice Turaka s bailove galije saznalo se da je zapovjednik četiriju fusta bio Avat rais i da je poginuo od jednog zrna ispaljenog iz bombarde, a da su galiju napali radi pljačke. Oko 1. svibnja u Šibenik je došao novi providur flote, Domenego Capello, te je održao drugi istražni proces, a onda je zapovjedio da se udave gotovo svi Turci, osim onih koji su se izjasnili kao kršćani. Vijest o bitki i pogubljenim Turcima donijeli su u Carigrad neki turski gusari koji su pokupili par preživjelih s fuste, a rasrđeni Selim je odlučio poslati svojeg izaslanika u Veneciju kako bi saznao službene brojke zarobljenih i udavljenih Turaka. Capello je zatim 15. svibnja doplovio do Krfa, odakle je poslao jednog zastupnika kadiji u Valonu. Zadaća mu je bila da se pokuša dogovoriti vraćanje šibenskih robova, a zauzvrat bi oslobodili trinaest Turaka s fuste. Na to je i kadija poslao svog opunomoćenika radi razmjene sužanja. U međuvremenu je Capello saznao kako je spomenuti gusar Moro pljačkao po Apuliji, te se vratio u Valonu pun plijena, a onda je po sultanovoj zapovijedi počeo pripremati fuste za novu akciju. Ona je bila usmjerena na prostor između gradova Peschicija i Hvara, a u njoj su sudjelovale tri fuste (22, 20 i 16 klupa), koje su neko vrijeme vrebale u kanalu između otoka Hvara i Šćedra. U srpnju je opljačkao nekoliko brodova, a među njima marcilijanu iz Šibenika, saitiju iz Kotora te karaku iz Budve18. To je navelo providura da preko obavještajne mreže prati u stopu kretanje ovog gusara i, naposljetku, Moro je otkriven oko jednu milju ispred Drača. Galija Taiapiera 25. siječnja 1520. dobila je ovu informaciju od tri broda iz Kotora koji su uočili 18 Marino Sanudo, I diarii XXVII, Venezia: editori, 1890., 72, 242, 259-264, 281, 388-390, 503.

gusarovu fustu. Čim je posada zauzela borbena mjesta, galija se uputila prema njoj i opalila dvaput iz topa, ali su oni utekli pod zaštitu grada, ukrcali 230 bojovnika i navalili na galiju jer su se željeli osvetiti za poraz kod Primoštena. Nakon nekoliko razmijenjenih udara strijelama i arkebuzama, mletačka galija je izvojevala pobjedu, a od njene posade bilo je sedam poginulih i devedeset i tri ranjena − od toga desetoro teže. Turci su gotovo svi sasječeni, a tako i Moro. Fusta je otegljena u luku Bar, a tamo je zapovjednik Zuan Antonio da cha' Taiapiera dao objesiti noštroma s fuste zato jer je kao kršćanin pljačkao zajedno s Turcima19.

ostavlja se nekoliko pitanja: koju je ulogu imao Piri Mehmed-paša, veliki vezir od 1518. do 1523. (Slika 4), tko je bio onaj „mladi paša“, a najviše od svega − je li spomenuti Ferhat Šibenčanin pomogao ili odmogao šibenskim i trogirskim robovima? Piri Mehmed-paša vjerojatno je imao informacije o akcijama valonskih gusara, ali o tom je daleko više morao znati rumelijski beglerbeg, ujedno i treći vezir u Divanu. To je upravo bio Ferhat, a na tu dužnost imenovan je u jeku pregovora oko oslobađanja roblja iz akcije gusara Mustafe. Mora se znati kako je prema šerijatu od svakog plijena nadređenima u turskoj hijerarhiji vlasti pripadala jedna petina20. Valonskome sandžakbegu nadređeni je bio ambiciozni, lakomi i bezobzirni Ferhat, a kako je Ferhat uskoro dobio od Selima kćer Seldžuku, što je značilo puno povjerenje sultana, sudbina zasužnjenih Šibenčana i Trogirana bila je zapečaćena. Oni su bili malobrojna zrnca iz svekolike hrpe roblja koje je dovođeno do tržnica i rasprodavano širom golemog Osmanskog Carstva. Kad su krajem 1525. godine sindici Leonardo Venier i Girolamo Contarini obišli šibenski kotar, izvjestili su kako je tutto ruinato et desertato dalle incursion Turchesche (sav razoren i opustošen od provala Turaka)21.

19 Marino Sanudo, I diarii XXVIII, Venezia: editori, 1890., 15, 38, 40, 43, 96, 282-. 20 Takozvana ghanima. Vidi: Encyclopaedia of Islam II C-G, Leiden 1991., 1005. 21 Šime Ljubić, Commissiones et relationes Venetae II., Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium 8, Zagreb: JAZU, 1877., 14.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Dr. sc. Goran Budeč Znanstveni novak na Odsjeku za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

Kućanski predmeti u šibenskoj komuni 1451. – 1467. godine U

drugoj polovici XV. stoljeća proces demokratizacije u sastavljanju oporuka i inventara dobara se čvrsto ukorijenio ne samo među urbanim stanovništvom, nego i na području sela šibenskog distrikta. Tako možemo pretpostaviti da je u navedenom razdoblju svaki punoljetni stanovnik Šibenika, za svog života, imao barem jedan privatno pravni dokument.

pomenuta demokratizacija omogućava primjenu jednog specifičnog metodološkog pristupa u razmatranju ove tematike, a radi se o primjeni tzv. kvantitativne metode. Naime, inventari i oporuke pripadaju skupini tzv. serijskih tipova izvora, jer su svi vrlo slično strukturirani, sadrže niz istovjetnih podataka te su, stoga, podložni upravo kvantitativnom metodološkom pristupu. Ti istovjetni podatci, koje nalazimo u gotovo svakom inventaru i oporuci, su ime i prezime pokojnika, društveni status, podrijetlo, bračno stanje, broj djece, imena roditelja, ali i podatci o pokretninama te nekretninama, i dr. Važno je istaknuti da upravo činjenica kako se privatno pravne isprave sastavljaju za pripadnike svih slojeva kasnosrednjovjekovnog šibenskog komunalnog stanovništva, dopušta istraživanje i analizu svakodnevnog života i razine materijalne kulture za cjelokupno komunalno društvo. Upravo je akademik Tomislav Raukar bio jedan od začetnika takvih istraživanja, osobito za srednjovjekovne urbano-ruralne zajednice Dalmacije. On je u nizu svojih radova razmatrao razne segmente društvenog života u dalmatinskim komunama te je ušavši u srž sadržaja bilježničkih i drugih komunalnih isprava, započeo istraživanja svakodnevnog života i, u manjoj mjeri, razine materijalne kulture. Znanstvenim otvaranjem Hrvatske prema suvremenim europskim historiografskim tokovima od konca osamdesetih godina XX. stoljeća, pojavljuje se nekoliko autora srednje i mlađe generacije koji svojim studijama utječu na razvitak proučavanja navedene tematike na prostoru

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

srednjovjekovnih istočnojadranskih komuna, kao što su Dubrovnik, Zadar i Rab, dok su ostale dalmatinske komune ostale prilično ili potpuno neistražene. Stoga, iako su se poviješću srednjovjekovnog Šibenika i njegove okolice bavili brojni znanstvenici, svakodnevni život i razina materijalne kulture su još uvijek nedovoljno istraženi, i to unatoč postojanju bogate pisane i umjetničke baštine.

edna od rijetkih dalmatinskih komuna za koju nam je sačuvan veliki broj inventara dobara je upravo Šibenik. Riječ je o dokumentu u kojem oporukom određeni izvršitelji imaju 40 dana da popišu sva pokretna i nepokretna dobra pokojnika. Važno je spomenuti kako u svakom dokumentu ne nalazimo sve predmete u kućanstvu, nego samo one koje je pokojnik naslijedio ili kupio o svom trošku za života.

rećom, raspolažemo knjigom inventara dobara koje je zapisao komunalni bilježnik Karotus Vitale de Pirano, a u kojoj su zapisani inventari za razdoblje od travnja 1451. do prosinca 1467. godine.1 Na temelju tih izvora, možemo vjerno rekonstruirati izgled unutrašnjosti kasnosrednjovjekovnih šibenskih kuća, a ovdje ćemo iznijeti neke zanimljive podatke o namještaju u tim domovima. Uz nabrajanje samih materijalnih predmeta, dokumenti sadrže i komentare koje zapisuje komunalni bilježnik, pa tako nailazimo na spomene više ciklusa kužnih epidemija, požar u Šibeniku ili sudjelovanje Šibenčana u Križarskom ratu.

1 U bilježnici je zapisano i nekoliko isprava koje su zabilježili bilježnici Kristofor pok. Andrije de Venetiis, vicecancelarius communis Sibenici, zatim Antonius, sin Karotusa Vitalea i konačno, Šimun Vratojević, šibenski svećenik (presbiter) i vicecancelarius communis Sibenici, naravno, svi uz posebno odobrenje kneza Ludovika Bassa.

Slika 1: Kasnosrednjovjekovne šibenske scudele

PREDMETI NAMIJENJENI PRIPRAVI I BLAGOVANJU JELA I PIĆA

ibenski fond inventara dobara sadrži, navodi, čak 6.384 komada kuhinjskih predmeta. Takvi predmeti su vrlo često u bilježničkim dokumentima bili svrstani u posebne cjeline. Tako, npr., u inventaru dobara šibenskog patricija i zapovjednika šibenske galije, ser Tome Tomaševića, nailazimo na kuhinjske predmete u cjelini naslovljenoj Massarie da fuogo4 što bi,

u slobodnom prijevodu, označavalo pribor za kuhanje ili za žar. Neki inventari dobara precizirali su točniji smještaj predmeta u kućanstvu, na što ukazuje prilično bogati inventar dobara šibenskog stanovnika (habitator Sibenici) Grgura Pape iz 1459.g., u kojem nailazimo na cjelinu naslovljenu In coquina5, a cjelinu sličnog naziva – In cuxina6 nalazimo i kod šibenskog kanonika Jakova Žiljavića koji je umro 1456. godine7. Sličnu tematsku podjelu nalazimo i u inventaru dobara šibenskog patricija ser Martina Miršića, u čijoj cjelini naslovljenoj In cuxina de soura8 nailazimo na čak 125 komada kuhinjskih predmeta 9. Već je iz navedenih primjera vidljivo da su takve posebne cjeline bile karakteristične za opsežne inventare dobara koji su sastavljani bilo za svjetovne, bilo za duhovne pripadnike komunalne društvene elite. Promatrani dokumenti ukazuju i na činjenicu kako su se kuhinjski predmeti mogli nalaziti i u drugim dijelovima domaćinstva – u konobi ili čak u prostoru na nekoj drugoj lokaciji. Tako, primjerice,

2 Nada Beritić, Prilog poznavanju unutrašnjosti lopudske kuće XVI. stoljeća, Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, god. III, str. 489.-510. 3 Jelka Perić, Kuća u Šibeniku od najstarijih vremena do konca XVIII. stoljeća, Radovi Instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, sv. 2, 1955., str. 233.-271. 4 Navedena cjelina sa spomenutim naslovom se nalazi u drugom inventaru dobara ser Tome Tomaševića 1466. g., u kojem su popisana njegova dobra koja je posjedovao u Šibeniku, dok su u prvom inventaru dobara sastavljenom godinu dana ranije, navedena dobra koja je pokojni ser Toma imao uz sebe u vojnom pohodu protiv

Osmanlija (DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 8, fol. 367'). 5 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 229' 6 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 3, fol. 177'. 7 U kodicilu iz listopada iste godine, navodi se da je venerabilis dominus archipresbiter et canonicus Sibenicensis, Iacobus Zilliauich bio corpore infirmitate uehementer grauatus, a budući da je tom razdoblju Šibenikom harala epidemija kuge, vjerojatno je i ovaj šibenski kanonik bio jedna od njezinih žrtava (DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. a, fol. 106a). 8 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 3, fol. 163'. 9 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 3, fol. 163'-164.

edan od prvih značajnijih doprinosa u proučavanju tematike materijalne kulture, na temelju analize bilježničke građe, predstavljaju radovi Jelke Perić, poput onog naslovljenog Kuća u Šibeniku od najstarijih vremena do konca XVIII. stoljeća2 ili Nade Beritić, primjerice onaj naslovljen Prilog poznavanju unutrašnjosti lopudske kuće XVI. stoljeća, koje su polovinom XX. stoljeća bile predvodnice proučavanja tematike materijalne kulture na temelju inventara dobara 3.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Slika 2: Inventar dobara Radice, supruge Damiana de Rubigna iz 1467. godine

Slika 3: Nastavak inventara Radice, supruge Damiana de Rubigna

kod ranije spomenutog šibenskog kanonika Jakova Žiljavića nailazimo na čak 30 kućanskih predmeta 10 koji su bili smješteni u manjoj konobi koju je sastavljač inventara dobara zabilježio kao canaueta picola.11

PRIBOR ZA PEČENJE I PRŽENJE

kuhanje, pečenje, nošenje ili pohranjivanje. Kako god bilo, po pitanju upotrebe tava kao kuhinjskih predmeta, zapisivači inventara dobara bili su nešto određeniji. Tako je za 22 tave bilo navedeno kako služe za prženje, a termini koji se tom prilikom koriste su tave da frigar ili da frizer. Jedan lijep primjerak takve tave spominje se u inventaru dobara šibenskog zlatara Pavla Derljanovića iz 1459. g., a naveden je kao vna ferssora da frizer pese, odnosno tava za prženje ribe.12 Ovaj podatak ukazuje i na činjenicu da su se u kućanstvima pojedinaca koji su pripadali šibenskoj patricijskoj, trgovačkoj ili obrtničkoj eliti koristile tave koje su imale posebnu namjenu, odnosno korištene su isključivo u pripremi samo jedne vrste hrane.

10 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 3, fol. 178'-179. 11 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 3, fol. 178'.

12 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 225. 13 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 239'. 14 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 273'.

vantitativna analiza kuhinjskih predmeta u šibenskim inventarima dobara pokazuje da pribor za pripravljanje jela u domaćinstvima kasnosrednjovjekovne šibenske komune zauzima više od 1/5 svih kuhinjskih predmeta. Pribor za pripravljanje jela možemo podijeliti u dvije osnovne skupine - pribor za pečenje i prženje te pribor za kuhanje jela.

eđu predmetima koji su se koristili za prženje i pečenje hrane, najčešće se spominju tave (210 komada fersora i padella), ražnjevi (145 komada pod nazivom spedo) i roštilji (81 komada gradella). Za sve predmete koji se spominju u šibenskim inventarima dobara, materijal izrade se spominje tek sporadično. To se osobito odnosi na one materijalne predmete za koje se materijal logički podrazumijeva, stoga su popisivači radije opisivali specifičnu namjenu pojedinih predmeta, pa su tako uz oružje navodili da je namijenjeno za ubadanje ili za sječu, za alat su bilježili da je primjerice za oranje, kopanje ili sječu, dok su za neke kućanske, odnosno predmete iz domaćinstva isticali kako oni služe za

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

kućanstvima stanovnika šibenske komune za pečenje su korišteni i roštilji koji se u inventarima dobara pojavljuju pod nazivom gradelle, a u promatranim izvorima rijetko nalazimo spomen materijala od kojih su bili izrađeni. Tako se iz inventara dobara Luke, koji je bio lapicida i habitator Sibenici, spominje una gradella de ferro da rostir,13 dok se u inventaru šibenskog patricija ser Antuna Lučića iz 1463. g., navode 2 para de gradelle de ferro.14 Dok u slučaju tava postoji, kao što je gore navedeno, određena mogućnost njihova povremenog korištenja, uz prženje i pečenje, i za kuhanje, barem u kuhinjama siromašnijih šibenskih obitelji, kod

roštilja to, naravno, nije slučaj, stoga zapisivači inventara dobara nisu trošili riječi na njihovo detaljnije opisivanje. Zbog toga, uz samo tri komada roštilja nalazimo dodatak da rostir,15 a uz dva dodatak da fuogo.16

akvu su hranu stanovnici kasnosrednjovjekovne šibenske komune pripravljali, odnosno pržili i pekli na tavama i roštiljima? Kao odgovor na to pitanje potrebno je istaknuti pretpostavku kako je, unatoč nerijetkom isticanju u vrelima da su tave služile za prženje ribe, ona u svakodnevnoj prehrani Šibenčana, koncem srednjeg vijeka, vjerojatno bila nešto manje zastupljena od mesa. Naime i Š. Županović, vrsni poznavatelj kasnosrednjovjekovne povijesti šibenske komune, u svojim radovima zastupa tezu da se do sedamdesetih godina XV. stoljeća šibensko ribarstvo uglavnom zasnivalo na priobalnom ribolovu. Međutim, do početka XVI. stoljeća, kada je došlo do naseljavanja pred Osmanlijama izbjeglog stanovništva iz dalmatinskog zaleđa na šibenske distriktualne otoke, ne može se govoriti o vrlo širokoj primjeni svježe ribe u svakodnevnoj prehrani niti o značajnijem izvozu usoljene i svježe ribe. Činjenica je to prema kojoj, u promatranim inventarima dobara, u razdoblju nalazimo tek jedan spomen vezan uz ribu kao prehrambeni proizvod. Riječ je meza barilla de sardelle u inventaru istaknutog šibenskog patricija ser Šimuna Tavelića, a navedena je bačva bila namijenjena za potrebe šibenske galije sv. Križa. Nepostojanje podataka o usoljenoj ribi, izuzev spomenutog slučaja, zorno svjedoči da stanovnici šibenske komune nisu posjedovali gotovo ništa usoljene ribe, što je u skladu s gore spomenutom tezom, već predstavljenom u hrvatskoj medievistici. Izostanak spomena svježe ribe u šibenskim inventarima dobara, potpuno je jasan. Naime, u inventarima dobara, ne samo šibenskim, nego i u onima iz drugih dalmatinskih komuna, među popisanim predmetima vrlo se rijetko spominjala bilo kakva vrsta pokvarljive robe i svježih prehrambenih proizvoda. Naime, zbog nemogućnosti njihova konzerviranja i očuvanja svježim i podobnim za jelo, takve je proizvode i hranu valjalo što prije konzumirati.

osljednju skupinu kućanskih, odnosno kuhinjskih predmeta namijenjenih za pečenje hrane, čine ražnjevi (spedi) koji se u inventarima dobara spominju gotovo dvostruko češće od roštilja (145 komada). S obzirom na specifičnu namjenu ražnja, spomenuti kvantitativni podatak dodatno potvrđuje spomenutu tezu o dominaciji mesa u odnosu na ribu u svakodnevnoj prehrani kasnosrednjovjekovnih kućanstava 15 Prvi roštilj da rostir, odnosno za pečenje, spominje se inventaru dobara ranije spomenutog Luke Radojevića (DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 241), dok se druga dva takva roštilja nalaze u inventaru dobara šibenskog patricija ser Tome Tomaševića (DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 7, fol. 305'). 16 Roštilji da fuogo, ili za vatru, nalaze se u inventaru dobara Jurja Banjvarića (DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 2, fol. 67), i inventaru dobara ser Martina Miršića (DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 3, fol. 169').

Šibenika i komunalnog distrikta. Za razliku od roštilja i tava, za koje se materijal, odnosno kovina od koje su bili izrađeni rijetko spominje, kao dominantni materijal od kojeg su izrađivani ražnjevi, u inventarima dobara se navodi željezo.

eđu predmetima kojima su se stanovnici kasnosrednjovjekovne šibenske komune služili pri pečenju hrane u svom svakodnevnom životu, potrebno je spomenuti i čitav niz predmeta koji su se koristili za pripravu kruha. Iako je u Šibeniku, kao uostalom i u ostalim istočnojadranskim komunama, postojao adekvatan broj profesionalnih pekara, pečenje kruha se ipak većim dijelom, posebice u slučajevima bogatijih stanovnika šibenske komune ili u udaljenim domaćinstvima u distriktu, obavljalo u kućama. Vezano uz pekarstvo, prije svega je potrebno izdvojiti veći broj načvi koje se u promatranim izvorima nazivaju albuol ili albol. Riječ je o predmetu nalik koritu u kojem se mijesilo i za pečenje pripremalo tijesto za kruh. Tako saznajemo da je šibenski građanin Bogdan Baril, 1454. g. posjedovao jedan albuol de legno,17 odnosno drevne načve, dok u inventaru dobara šibenskog patricija ser Jakova Nikolinija iz 1464. g. nalazimo bilješku o dvjema načvama uz koje je naveden materijal izrade – alboli 2 de legno.18 Više nego o materijalu izrade, zapisivači inventara dobara vodili su računa o bilježenju namjene, odnosno primjene pojedinih načvi. Tako je za čak 43 načve navedeno da su „za kruh” ili „za pravljenje kruha”. Točnije, uz njih devet je navedeno da služe da pan, dok je uz ostala 34 komada navedeno da su da far pan. Tako, npr. iz vrlo bogatog seljačkog inventara dobara, sastavljenog 1466. g., saznajemo da je distriktualac Ivan Hlapčinić siue Milbratouich de villa Potchum posjedovao uno albuol da pan,19 dok su načve u inventaru dobara šibenskog patricija ser Antuna Lučića iz 1463. g. navedene kao 3 albuoli da far pan grandi, odnosno velike načve za pravljenje kruha.20 Potrebno je napomenuti kako je posjedovanje velikih načvi u domaćinstvima komunalnog patricijata moglo biti uzrokovano većim brojem osoba koje su živjele u njihovim kućanstvima, odnosno palačama, a koje su se ponekad sastojale od brojnih članova obitelji, pomoćnog osoblja i muških i ženskih slugu, pa je i svakodnevna potreba za pekarskim proizvodima bila veća. Od ostale 42 načve, uz njih 41 nema upisane nikakve namjene, vrlo vjerojatno iz razloga što se ona podrazumijevala. Tako se jedan primjerak načve, a koji se 1458. g. nalazio u posjedu šibenskog patricija ser Nikole Divnića, navodi samo kao albuol, i to u poglavlju njegovog inventara dobara naslovljenom In la canaua granda.21 Činjenicu kako su načve, zbog svoje veličine, čvrstoće materijala i oblika korita mogle iznimno biti korištene u neke druge svrhe, 17 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 2, fol. 56'. 18 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 280'. 19 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 8, fol. 366'. 20 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 273'. 21 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 208.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

potvrđuje podatak koji nalazimo u inventaru dobara šibenskog patricija ser Jurja Kamenarića, a u kojem se spominje albuol grande roto da insalar carne, u prijevodu velika oštećena načva za soljenje, odnosno konzerviranje mesa.22 Podatak o korištenju posude za soljenje mesa osobito je zanimljiv, jer zrcali stanje u XV. stoljeću. Naime, upravo je ovo razdoblje u kojem dolazi do tzv. „revolucije” usoljenog mesa, proizašle iz smanjenja konzumacije svježih mesnih obroka, a povećanja potrošnje dimljenog i usoljenog mesa u svakodnevnom životu.23

rilikom izrade kruha je postojala potreba za predmetom koji se koristio u procesu stavljanja ili vađenja kruha u peć ili kamin. Prema promatranim inventarima dobara u kasnosrednjovjekovnoj šibenskoj komuni, stanovništvo se u tu svrhu često služilo raznim vrstama dasaka koje su nazivane concolo ili concolo da pan (376 komada) te, nešto rjeđe, tolle da pan.

kuhinjama kućanstava kasnosrednjovjekovne šibenske komune korišteni su i predmeti za doradu prehrambenih namirnica, poput rešeta koji se u promatranim inventarima dobara pojavljuju pod nazivom criuello (65) i sita koji su zabilježeni pod nazivima tamisius, tamizo i tamixo (130 komada). Radilo se o predmetima koji su bili rijetko zastupljeni u kasnosrednjovjekovnim šibenskim kuhinjama. Riječ je o predmetima koji su se u kućanstvima zadržali do XX. stoljeća, a služili su za prosijavanje, odnosno pročišćavanje brašna, a rjeđe i žita. Tako se, prilikom kućne obrade brašna, najprije koristilo rešeto kojim se vršila grublja obrada. Nažalost, niti u jednom slučaju ne nailazimo na detaljniji opis rešeta, a niti jedan upis nam ne otkriva nikakve naznake od čega su bile izrađivane mrežice kroz koje se prosijavalo samo brašno ili žitarica te možemo samo pretpostaviti kako je bila riječ o nekom komadu tkanine ili čak žice. Uz materijalno stanje, u jednom upisu nalazimo i kratku opasku vezanu uz namjenu rešeta. Riječ je o rešetu zabilježenom u inventaru dobara nobilis domine Prie, udovice Franka Konjevića, za koje se navodi kako služi za prosijavanje brašna – criuelo da chonzar formento.24

promatranim inventarima dobara spominje tek 130 komada sita, no s obzirom na broj sastavljača inventara dobara u promatranom uzorku, kao i činjenicu kako su u promatranim dokumentima bili navođeni privatni predmeti svake pojedinačne osobe, no ne i kućanstva, možemo pretpostaviti kako je svako kućanstvo imalo barem jedan komad ovog kuhinjskog predmeta. Zapisivači šibenskih inventara dobara uz 18 sita su naveli i njihovu namjenu. Tako je za njih 13 navedeno da služe za prosijavanje brašna, poput sita koja je šibenski kovač, faber Luka 1462. g. posjedovao - tamixo

per tamixar farina.25 Za četiri sita, navedena kao 4 tamisi da tamisar, samo je zabilježeno da služe za prosijavanje, a sve ih je posjedovao šibenski magister barbitonsor Jakov Bolješić.26 Iako se njihova namjena ne specificira, moguće je da je ovdje riječ o četiri sita koja su se mogla koristiti za prosijavanje brašna, baš kao što se to odnosi na većinu sita. Ponekad su sita korištena i za prosijavanje žita, o čemu svjedoči podatak iz inventara dobara šibenskog građanina Bogdana Barila iz 1454. g., a koji je posjedovao jedno korišteno sito, točnije tamiso da tamisar formento usado.27 Relativno velik broj sita za prosijavanje brašna i žitarica koje susrećemo u pojedinim, iako ne i u svim, šibenskim domaćinstvima ne čudi, s obzirom na činjenicu kako u kućanstvima gradskog i ruralnog dijela šibenske komune, uslijed općeg porasta životnog standarda u drugoj polovici XV. stoljeća, zacijelo dolazi do značajnog porasta količine brašna i raznih vrsta žitarica. Potrebno je istaknuti

22 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b, fol. 4. 23 F. Braudel, Materijalna civilizacija, str 206. 24 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b, fol. 21.

25 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 262'. 26 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 2, fol. 89. 27 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 2, fol. 56'.

Slika 4: Inventar dobara Ruže, udovice pok. Stjepana Meršenića de Sebenica iz 1467. godine

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

kako se u razdoblju 1451.-1467. g. u kućanstvima šibenske komune, naravno samo u onima za koje je izvršena kvantitativna analiza inventara dobara, čuvalo malo više od 3.000 litara brašna.28 Zanimljivo je da je gotovo polovica tog brašna, točnije 1.430,5 litara (47% od ukupne količine brašna), bila ječmeno brašno.

kategoriji predmeta namijenjenih kuhanju, najviše se spominju kotlovi (307 komada). Kao što spomenuta brojka sugerira, riječ je o relativno čestom kućanskom predmetu koji se spominje u velikoj većini šibenskih inventara dobara u drugoj polovici XV. stoljeća. Čak i u slučaju kada se u inventarima dobara pojedinih osoba kotlovi ne spominju, to samo znači da su kotlovi bili u formalnom vlasništvu neke druge osobe u domaćinstvu, poput supružnika ili tazbine, što navodi na zaključak da se radi o kuhinjskom predmetu korištenom u svakom kasnosrednjovjekovnom šibenskom domaćinstvu. Zapisani podatci ukazuju na veliku raznolikost u materijalima od kojih su ovi kotlovi izrađivani. Tako se kao materijali izrade spominju bakar, bronca, glina, mjed, zemlja i željezo.

udući da se kotlovi često spominju u inventarima dobara zbog svoje široko rasprostranjene i polivalentne upotrebe, u vrelima povremeno nailazimo i na zanimljive marginalije, odnosno zabilješke vezane uz ovaj predmet, pridodane od strane sastavljača inventara dobara. Rijetko se spominju i poklopci za kotlove, odnosno samo pet u ukupnom uzorku od 307 kotlova. Tako se u inventaru dobara šibenske građanke Marice Hrepelice, 1458. g., spominje caldiera cum couerta per cuxinar.29 Uz još 14 kotlova je jasno istaknuto da su ti materijalni predmeti bili namijenjeni kuhanju, odnosno per cuxinar. Baš kao i u ranijim slučajevima pojedinih materijalnih predmeta, zapisivači su rijetko bilježili namjenu, ukoliko je ona bila očigledna. Čitajući šibenske inventare dobara i oporuke, može se zamijetiti spomen velikog broja raznovrsnog povrća koje se kuhalo u kotlovima. Radi se, prije svega, o ječmu, bobu, slanutku, prosu i leći. Ipak, rijetko se spominje kako su oni služili i za kuhanje drugih prirodnih proizvoda. 28 Točan iznos brašna, u skladu s onodobnim mjerama, bio bi 2.992,8 litara. Međutim, u jednom upisu koji nalazimo u inventaru dobara šibenskog patricija ser Filipa Šižgorića, iz 1454. g., spominje se cassa de farina bez označene količine brašna, tako da i ovu neodređenu količinu brašna valja pridodati gore spomenutoj. Iako se brašno uglavnom čuvalo u vrećama koje su se nazivale sache, i u inventaru ranije spomenute Prije, žene pok. Franka Konjevića navodi se jedna cassa grande circa quarti 5 de farina. Ovaj je podatak važan, jer nam barem djelomice omogućava uvid u količinu brašna koju je posjedovao spomenuti Filip Šižgorić. Na temelju toga se može zaključiti da je ukupna količina brašna koja se spominje u promatranim inventarima dobara stanovnika šibenske komune iznosila nešto više od 3.000 litara. Vidi: Inventar dobara ser Filipa Šižgorića (DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 3, fol. 134). Vidi, također: inventar dobara domine Prije, žene pok. Franka Konjevića (DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b, fol. 21'). 29 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 202'.

U tom je smislu zanimljivo spomenuti kako se među kućanskim predmetima šibenskog patricija ser Ilije Tolimerića spominje i jedan kotao za kuhanje mošta (!), veličine 258 litara30. I u slučaju kotlova kao kućanskih, odnosno kuhinjskih materijalnih predmeta, nalazimo naznake o njihovoj veličini. Tako se u promatranim bilježničkim dokumentima spominje 56 velikih i 43 mala kotla. Međutim, upravo se na primjeru kotlova zorno uočava koliko pojam veličine pojedinog materijalnog predmeta može biti relativna kategorija te koliko je podložan slobodnoj procjeni zapisivača dobara.

z kotlove, za kuhanje hrane se koristila i pignata, odnosno lonac. U promatranim privatno pravnim ispravama se spominju dva tipa tih posuda, a koje su imale različitu namjenu u domaćinstvima. Riječ je, naime, o pignatama za kuhanje i pignatama za pohranu ulja ili, rjeđe, vina. Zbog velike sličnosti ova dva tipa pignata, zapisivači su redovito uz njih upisivali i njihovu namjenu.

rilikom kuhanja u kuhinjskim kotlovima, ali i u drugim tipovima posuda i posudica, vrlo su važnu ulogu imali lanci za kuhanje. Riječ je o lancima koje u promatranom uzorku nalazimo pod terminima catena ili cathena, izrađenima od željeznih karika koji su se pričvršćivali na ručke lonaca i kotlova i tako ih pridržavali na potrebnoj visini iznad vatre u peći, kaminu ili iznad otvorene vatre. Ovi su lanci omogućavali i jednostavnije pomicanje lonaca i kotlova s vatre, jer je lanac u gornjem dijelu mogao biti pričvršćen za pokretnu šipku na vrhu kamina ili peći. Termini kojima se definira funkcija ovog materijalnog predmeta, prisutnog u gotovo svakoj kasnosrednjovjekovnoj šibenskoj kuhinji, su uglavnom da fuogo, ali i da cusinar te pro igne. S obzirom da su bili nužni u primjeni kotlova te su s njima činili zajedničku cjelinu, ovi su lanci često bili popisivani odmah uz njih. Tako se u spomenutom inventaru dobara nobilis domine Prie, udovice Franka Konjevića, odmah uz ranije navedeni kotao s ručkama bilježi kako je ona posjedovala i catheni 2 de ferro da fuogo31.

a tretiranje mesa prije upotrebe, odnosno obradu, soljenje ili pripremu za pečenje, koristila se kuka, odnosno rampignum koji se pojavljuje 34 puta. Za 12 komada takvih kuka je kao materijal izrade navedeno željezo. Kao i u nekim ranijim slučajevima, i u ovom slučaju možemo isključiti prisutnost nekog drugog materijala u izradi kuka, kako zbog nespominjanja drugih materijala u inventarima, tako i radi težine mesa koja se čuvala na toj kuki, a za što je željezo bilo primjeren materijal. Uz to, ovaj je materijal imao visoku otpornost na vrućinu. Iako se svježa svinjetina, kao i ostala svježa hrana, u promatranim dokumentima spominje tek u nešto manjem broju, vidljivo je 30 caldiera de couxer mosto cum li soi ordegni de moza sete DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b, fol. 32. 31 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b, fol. 21.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

kako se najčešće kupovala i čuvala u polovicama ili četvrtinama, odnosno u komadima čija je veličina mogla zadovoljavati prehrambene potrebe jedne veće obitelji. Uz zadovoljavanje potreba većih obitelji, zasigurno je bila riječ i o tome kako su veći komadi svinjetine bili lakši za soljenje od više manjih komada. Prije konzumacije ili daljnjeg tretiranja mesa soljenjem, ono se vješalo na takvim kukama koje su morale biti dovoljno jake da izdrže težinu takvih velikih komada.

ri spomenu kuhinjskih predmeta je važno spomenuti i 61 komad ribeža. Riječ je o predmetu koji također nije detaljno opisivan u dokumentima, uz iznimku da je za šest ribeža navedeno kako su izrađeni od željeza te da je jedan bio usado.

kućanstvima, odnosno u kuhinjama, često nalazimo i posudicu za sol, odnosno salier ili salsier (59 komada). Imamo li u vidu važnost soli u kasnosrednjovjekovnoj prehrani, bilo kao začina jelima ili sredstva za konzerviranje (dnevna doza potrošnje soli u ranomodernom razdoblju iznosila je 20 grama po osobi, što je dvostruko više od današnje), kao i činjenicu da je stanovništvo nekih europskih regija i gradova moralo naručivati sol iz mjesta udaljenih i po nekoliko tisuća kilometara32, postaje nam jasna gospodarska i strateška važnost soli, a time i povlastica stanovnika šibenske komune kojima je sol bila prilično dostupna namirnica. Iako sol nekoliko puta nalazimo i u drugim posudicama koje su se nazivale concie, salier je uobičajeni tip solenke koju nalazimo u šibenskim kućanstvima u razdoblju kasnog srednjeg vijeka. Zabilježeni materijali su, u prvom redu, bili čisti (15 komada) ili rafinirani (21 komad) kositar te, u manjoj mjeri, drvo (3 komada) i srebro (2 komada). Promatrajući inventare dobara,

možemo uočiti kako su neke osobe posjedovale više solenki izrađenih od različitih materijala. Tako se u spomenutom inventaru dobara šibenskog patricija, ser Šimuna Tavelića najprije spominju 2 salieri de argento,33 a nešto kasnije i 2 salieri de legno34. Tre salsarioli per tauola koje je posjedovao ser Ilija Tolimerić nam pružaju uvid na kojem se mjestu (stol) koristilo solenku u kasnosrednjovjekovnom kućanstvu. 35

rilikom konzumacije hrane, stanovnici kasnosrednjovjekovne šibenske komune koristili su raznovrsne tanjure i plitice. U promatranim dokumentima skupina, nailazimo na čak 1647 tanjura (taieri). Iako materijal izrade nije spomenut za više od polovicu tanjura, on je poznat za čak 635 tanjura. Tako je njih 559 bilo izrađeno od drveta, što ne čudi s obzirom da je riječ o tipu tanjura koji je bio vrlo rasprostranjen među pripadnicima svih društvenih slojeva u razdoblju europskog srednjeg vijeka. Obzirom na društveni položaj posjednika tanjura, valja istaknuti da su ih pripadnici šibenskog patricijata imali više od stanovnika iz nižih komunalnih društvenih slojeva.

tudije pojedinih zapadnoeuropskih medievista pokazuju kako su kositreni tanjuri bili vrlo rijetki u razdoblju prije XVI. stoljeća, tako da su vjerojatno ovakvi predmeti predstavljali rijetkost i u našim krajevima. Međutim, zanimljivo je kako se u šibenskim inventarima dobara spominje 58 tanjura od kositra i rafiniranog kositra.

obzirom kako drveni tanjuri do XVI. stoljeća ne ukazuju nužno na slabiji materijalni položaj pojedinca, nego su više odraz pomodnih kretanja, dok istovremeno kositreni tanjuri predstavljaju luksuz u kojem čak

32 F. Braudel, Capitalism and Material Life, str. 141.

33 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 7, fol. 328'. 34 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 7, fol. 329'. 35 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b, fol. 31'.

Slika 5: Fragment kasnosrednjovjekovne šibenske piadene

Slika 6: Jedna od preko 500 piadena iz Šibenika XV. stoljeća

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Slika 7: Scudela, scudella ili schudela. Tip posude široke namjene za blagovanje gustih juha i variva. Ovaj tip duboke posudice karakteriziraju tanke stijenke te prstenasto dno koje poboljšava statiku predmeta dok je položen na ravnu površinu, a čime se sprečava prolijevanje tekućine iz nje. S preko 1.200 primjeraka čini jedan od najzastupljenijih komada posuđa u Šibeniku XV. stoljeća ni svi bogati stanovnici ove istočnojadranske komune nisu mogli uživati, moguće je kako u tzv. zlatnom dobu Šibenika kameni tanjuri predstavljaju jednu ekonomičnu varijantu za manje imućne stanovnike zbog svoje praktičnosti, odnosno trajnosti i lakoće održavanja.

ličan, ali nešto veći komad posuđa od tanjura, bila je piadena (582 komada). O sličnosti između ova dva predmeta najbolje govori upis u inventaru dobara Pavla Banjvarića iz 1466. g. u kojem se, između ostalog, navodi kako je navedeni magister cerdo posjedovao Oto taieri grandi ouer piadene de legno ala ungarescha, dakle, osam velikih drvenih tanjura ili plitica izrađenih po ugarski.36

ao materijal izrade ovog tipa posuđa prednjačilo je drvo (42% piadena), pri čemu lijep primjer predstavlja sedam piadene koje je u trenutku smrti 1454. g. posjedovala Kata, udovica šibenskog ranarnika Jurja. Iz njihova opisa, uz materijal izrade, saznajemo da su se takvi veliki tanjuri mogli razlikovati i po veličini, pa su tako postojali veliki i mali. 37 Osim drva, veliki tanjuri su često bili rađeni od rafiniranog kositra, odnosno de peltro (23% velikih tanjura), poput dva komada koje je posjedovao šibenski plemić, ser Stjepan Miršić 1461. 38 Također su bili izrađivani od običnog kositra, odnosno de stagno (8% piadene), poput 6 piadene de stagno koje je posjedovao ser Juraj Kamenarić 39. Keramika se kao predmet izrade velikih tanjura spominje u znatno manjoj količini od drva te običnog i rafiniranog kositra (3% velikih tanjura). 36 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 7, fol. 362'. 37 7 piadene de legno, 4 grande et 3 pichole (DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 2, fol. 78). 38 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 251'. 39 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b, fol. 4.

Ipak, bez obzira na nagli gospodarski rast Šibenika u drugoj polovici XV. stoljeća koji je rezultirao boljom materijalnom razinom života stanovnika komune i njenog distrikta, a time i pojavom novih i skupljih materijala u kućanstvu poput kositra, keramika je i dalja ostala prisutna zbog svojih karakteristika koje su omogućavale kvalitetnu termičku izolaciju hrane. Ovaj tip posuđa je služio za iznošenje hrane na stol u kasnosrednjovjekovnom kućanstvu, nakon čega se hrana posluživala na posebne tanjure, a do polovice XVI. stoljeća se često, u nedostatku tanjura, uzimala nožem na kruh. 40 Ipak, pretpostavka nekih povjesničara da se piadena u bogatijim kućanstvima koristila kao sekundarno posuđe paralelno s tanjurom, dok se u skromnijim kućanstvima koristila samostalno, točnije kao zajednička posuda za više ukućana umjesto tanjura, čini se pojednostavljena.

edan od najzastupljenijih predmeta (1.256 komada) u kasnosrednjovjekovnim kućanstvima šibenske komune je bio tip posude široke namjene za blagovanje gustih juha i variva, a koju u vrelima nalazimo pod nazivima scudela, scudella ili schudela. Ovaj tip duboke posudice karakteriziraju tanke stijenke te prstenasto dno koje poboljšava statiku predmeta dok je položen na ravnu površinu, a čime se sprečava prolijevanje tekućine iz nje41. Moguće je, također, da je u nekim doma40 Tatjana Bradara, Oprema stola kasnosrednjovjekovnog i novovjekovnog doba (osvrt na keramičko posuđe pronađeno na istarskom poluotoku), u: Zbornik radova s 3. istarskog Biennale: Cerealia, oleum, vinum ... Kultura prehrane i blagovanja na jadranskom prostoru, Državni arhiv u Pazinu, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Zavičajni muzej Poreštine, Poreč 2009., str. 63. 41 La ceramica graffita a Veneziana dal Tardo XVI al XVIII secolo e un documento con l'inventario di una bottega di “bochaler”, Alla fine dellla graffita, Ceramiche e centri di produzione nell'Italiasettentri-

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

ćinstvima ovaj tip posude mogao iznimno predstavljati zamjenu za tanjur. No, s obzirom na promatranu građu te broj i distribuciju tanjura, kao i scudele, smatram kako se ovaj tip posude koristio paralelno s tanjurima u svim kućanstvima kasnosrednjovjekovnog Šibenika, bez obzira na bogatstvo i društveni status ukućana. Iako se takva posudica s dubokim dnom mogla koristiti i za još neke namjene, poput odlaganja sirove hrane ili začina,42 primarna joj je namjena bila za blagovanje jela, odnosno za individualnu upotrebu pri objedovanju43 gustih juha ili variva. Sudeći prema većim količinama leće, ječma, slanutka i ostalih grahorica spomenutih u onodobnim vrelima, ove su se posudice vrlo često koristile pri prehrani u kasnosrednjovjekovnom Šibeniku. Tako uz deset posudica ovog tipa nalazimo opis da manzar, odnosno za jelo, kao primjerice u inventaru šibenskog ribara Ivana Čismila iz 1465. g. koji je, u svom skromnom inventaru dobara, od kuhinjskog pribora imao zapisana samo tri tanjura i tri zdjelice za jelo, navedene kao scudele de manzar 3. 44 Uz spominjanje objedovanja kao svrhe u koju su korištene ove posudice, još je detaljnije opisano šest komada ovih dubokih posudica, a uz koje je zabilježeno da služe da menstrar ili da manestra, odnosno za objedovanje variva ili guste juhe. Takve primjerke nalazimo u samo dva inventara dobara, i to u vlasništvu Grgura Pape habitatoris Sibenici, koji je posjedovao čak četiri takve zdjelice da manzar,45 te u vlasništvu spomenute Prije, udovice Franka Konjevića, koja je posjedovala do scudelle de peltro de manestra, odnosno dvije kositrene posudice za varivo.46 Među materijalima izrade ovih zdjelica prednjače materijali koji su jednostavniji za održavanje i čišćenje, pri čemu je najčešći spomen kositra, uz manji broj primjeraka izrađenih od željeza, keramike i kamena. Potrebno je istaknuti da se vezano uz popisane zdjelice, a za razliku od mnogih drugih kućanskih i kuhinjskih predmeta, navode i boje. Tako primjerice, u inventaru dobara šibenskog građanina Martina, sina pok. Bogdana, iz 1451. g. nalazimo jednu zelenu, kamenu posudicu za varivo, koja je zabilježena kao scudela de piera verde,47 a patricij ser Marko Ivanov u trenutku smrti 1465. g. je posjedovao čak 21 crvenu zemljanu posudicu, redom navedene kao scudele de terra rosse.48 lice su s 563 komada također činile jednu od većih skupina predmeta za blagovanje. Žlice su

zabilježene redovito kao cuslier ili cuxilier, a pojavljuju se u raznovrsnim izvedbama. Tako valja istaknuti kako je najveći broj žlica u kasnosrednjovjekovnom Šibeniku bio izrađen od drva, a potom slijede srebro, mjed i bakar.49 Ovakva raspodjela na određeni način odražava i društveno uređenja šibenske komune u drugoj polovini XV. stoljeća. Naime, nema sumnje da je većina stanovništva (siromašniji građani i stanovnici te brojni seljaci u distriktu) koristila drvenu žlicu, dok su se srebrnom žlicom uglavnom koristili malobrojniji pripadnici komunalne elite (patricijat, bogato građanstvo i pripadnici komunalnog klera).

a razliku od žlica, kod vilica ne nailazimo na veliku raznolikost u materijalu izrade. Većina vilica koje se spominju u promatranim inventarima dobara je bila izrađena od srebra. Uz to, vilice se spominju znatno rjeđe od žlica (139 komada u promatranom uzorku), dakle četiri puta rjeđe nego žlice. Konačno, sve su 49 U promatranim inventarima dobara navodi se drvo (219 komada), srebro (150), mjed (65) i bakar (28 komada).

onale tra XVI e XVII secolo, ur. Sauro Gelichi, Firenca 1993., str. 146. 42 Naime, ovaj tip posude se u inventarima dobara često bilježi odmah uz salsier, odnosno solenku, što vjerojatno sugerira da su ti predmeti bili slične veličine, a ponekad i namjene. Takav slučaj uočavamo, primjerice, u inventaru dobara šibenskog patricija ser Šimuna Jurinića iz 1452. g., a u kojem se u istom upisu navode tre scudelle de peltre cum duy salsieri. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b, fol. 35. 43 Tiziano Mannoni, La ceramica medievale a Genova nella Liguria, Studi genuensi, vol. VII, Instituto internazionale di studi Liguri sezione di Genova, 1968./1969., str. 138.-139. 44 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 7, fol. 355. 45 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 229'. 46 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b, fol. 21'. 47 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b, fol. 13. 48 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 7, fol. 333.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Slika 8: Kasnosrednjovjekovna žlica iz Šibenika minimi valoris

posjedovali šibenski patriciji, osim 15 komada koje je posjedovao Antun de Spilimbergo, doctor artium et medicine, dakle osoba koja je, zbog bavljenja izuzetno rijetkom, cijenjenom i odlično plaćenom intelektualnom i medicinskom profesijom, imala financijska sredstva za kupnju ove luksuzne vrste pribora za objedovanje.50 Potrebno je također istaknuti da, nasuprot nekim srednjoeuropskim komunama u kojima su luksuzne vilice bile izrađene na način da je donji dio bio od srebra ili željeza, a gornji najčešće od drveta, u šibenskim inventarima dobara nailazimo na vilice koje su bile isključivo rađene od jednog materijala, najčešće srebra. Sukladno gore navedenom, može se zaključiti kako su žlice prilikom objedovanja koristili pripadnici svih slojeva društva u kasnosrednjovjekovnom Šibeniku, naravno uz spomenute varijacije vezane uz materijal izrade, dok su vilice posjedovali samo pripadnici najbogatijih slojeva kasnosrednjovjekovne šibenske komune.

50 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 7, fol. 323.

z pripremu hrane su usko povezani i kuhinjski noževi, koji se spominju rjeđe ne samo od žlica, već i od vilica. U promatranom uzorku spominje se njih tek 125.

ri konzumaciji vode i vina najčešće se koristila tazza, posudica koja bi otprilike sličila današnjoj šalici (107 komada). Rijetki povjesničari koji su se bavili tim pitanjem smatraju kako su se tijekom XVI. stoljeća u talijanskim kućanstvima nalazile tri do četiri takve posudice,51 čime bi se mogla i objasniti tako slaba zastupljenost tazze u šibenskim inventarima dobara. Tome u prilog kazuje i činjenica da su dalmatinske komune tijekom razvijenog i kasnog srednjeg vijeka uglavnom vjerno pratile razinu materijalne kulture talijanskih gradova i komuna u svim aspektima svakodnevnog života, pa su nerijetko svi praktični noviteti vezani uz svakodnevni život i materijalnu kulturu vrlo brzo prihvaćani u dalmatinskim komunama, a tako i šibenskoj. Stoga se može zaključiti da je razlog tako slaboj zastupljenosti ove vrste kuhinjskog predmeta u Šibeniku, u promatranom razdoblju, jednostavno posljedica činjenice da brojnije tazze postaju standardni dio mediteranskog urbanog kućanstva tek od XVI. stoljeća, a da su se do tog razdoblja svi ukućani koristili tek jednom takvom posudicom.

rilikom opisivanja ovog predmeta izvršitelji posljednjih volja su, za razliku od mnogih drugih materijalnih predmeta, vrlo često davali zanimljive opise. Tako, uz materijale o kojima će kasnije biti više riječi, izvršitelji često opisuju izgled samih posudica pa saznajemo da je tazza koju je posjedovao šibenski kanonik bila molto bella, odnosno vrlo lijepa i ukrašena ornamentom zvijezde u sredini,52 dok je šibenski plemić i zapovjednik šibenske galije Šimun Tavelić posjedovao tri takve posudice, od kojih je jedna bila izrađena “po starinski”, odnosno ala antiqua, dok je druga bila izrađena u skladu sa suvremenim estetskim kriterijima te je navedena kao tazza ala moderna.53

z termin tazza, rijetko nalazimo i spomen vrča pod nazivom pehar. Tako, primjerice, saznajemo da je ser Juraj Kamenarić posjedovao jedan srebrni vrč koji je u dokumentu naveden kao vno pehar Crouato de argento, dakle „jedan srebrni hrvatski pehar”, što upućuje na pomisao da je postojalo nekoliko tipova pehara koji su kategorizirani s obzirom na regiju, odnosno mjesto svoje izrade. 54

U Slika 9: Luksuznija inačica srednjovjekovne žlice pod nazivom cuslier ili cuxilier

kuhinjama kasnosrednjovjekovnog Šibenika i pripadajućeg mu distrikta se često nalazio i kabao,

51 Cipriano Piccolpasso, I tre libri dell'arte del vasaio, nei quali si tratta non solo la pratica ma brevamente tutti i secrete di essa cosa che persino al di d'oggi e stata sempre tenuta nascosta, dallo Stabilimento tipografico, Rim 1857., str. 51. 52 ... taza de piera cum 1a stella in mezo molto bella (DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 4, fol. 175). 53 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 7, fol. 328'. 54 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b, fol. 3.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

koji se pojavljuje pod nazivom stagnata ili sichiel. Riječ je o višenamjenskoj, kućanskoj posudi kojoj je osnovna namjena bila doprema vode u kućanstvo. O tome zorno svjedoči činjenica kako je uz 15 stagnata dodan prefiks da aqua ili da tegnir aqua, dakle za vodu ili za nošenje vode.

romatrajući problematiku kuća, autorice poput Jelke Perić i Nade Beritić potpuno su u pravu smatrajući škrinje i kovčege jednim od najvažnijih komada namještaja u kasnosrednjovjekovnim i ranonovovjekovnim kućama. U razdoblju u kojem ormari praktički ne postoje u obliku u kakvom ih poznajemo danas, razni tipovi kovčega i škrinja su zapravo jedini komadi namještaja namijenjeni pohrani pokretnih predmeta u kućanstvima. Škrinje, kovčege, pa i kutije raznih veličina, kao i materijala izrade, nalazimo u gotovo svim prostorijama kasnosrednjovjekovnog šibenskog kućanstva – od spavaćih soba, preko kuhinja do spremišta, a predmeti koji su držani u njima variraju od odjevnih predmeta, preko posteljine i jastuka do kuhinjskog pribora i brašna. Nadalje, iako je ovaj tip pokućstva imao funkciju današnjih ormara on, za razliku od suvremenih ormara, nije bio toliko statično položen jer se lakše, bez obzira na veličinu, mogao pomicati i premještati bilo unutar prostorija u kućama, bilo u prostorijama smještenim izvan njih.

promatranom uzorku inventara dobara nalazimo 226 komada stolnjaka pod nazivima mantil da tauola, mantello da tauola ili, ponekad, samo mantil, 57 obzirom kako je riječ o klasičnom stolnjaku koji pokriva cijelu površinu stola. Unatoč malom broju podataka, potrebno je istaknuti kako su određene pretpostavke moguće s obzirom na činjenicu kako, primjerice, pamuk dominira (s 10 komada stolnjaka), dok se drugi materijali spominju samo sporadično, očito kada je popisivač želio naglasiti razliku od domi-

rilikom bilježenja škrinja koje su se nalazile u spavaćoj sobi zapisivači nikada ne bilježe sadržinu, jer se podrazumijevalo da su u škrinjama pozicioniranim u takvim sobama bili jastuci, jastučnice, posteljina i prekrivači. U nekim slučajevima namjena ili sadržaj određene škrinje nije izravno naznačen, nego je to razvidno iz konteksta.

redmet koji je namjenom i izgledom najviše podsjećao na današnji ormar i zapravo predstavlja jedan od prvih sličnih primjeraka, nazivao se je „ormar peharnik”, odnosno credenza (35 komada). Riječ je o luksuznijem elementu poluvisokog tipa karakterističnom za renesansnu Italiju, na prednjici je imao vratašca, a unutar njih su se često nalazile i manje ladice.55 Navedeni predmet se u svojoj izvornoj namjeni uglavnom nalazio u blagavaonicama, što u kontekstu šibenske komune ilustrira lijep primjer patricija ser Jurja Kamenarića. Navedeni je ser Juraj, među brojnim pokretninama, posjedovao i jedan ormar peharnik smješten u blagovaonici i naveden kao 1a credenza in sala.56 Iako s obzirom na uobičajeno mjesto pohrane, kao i opis koji otvara brojne mogućnosti pohrane predmeta u blagovaonama, jedini termin koji se navodi uz ovaj komad namještaja jest kruh, odnosno navedeni predmeti su bili navedeni da pan (11 spomena). Vjerojatno je riječ o tome kako se zbog spomenutih vratašca, kao i lokacije predmeta unutar blagovaone, u takvom ormaru pohranjivao kruh. 55 J. Perić, Kuća u Šibeniku, str. 253. 56 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b, fol. 4.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Slika 10: Drugi dio inventara Ruže, udovice pok. Stjepana Meršenića nantnog i uobičajenog materijala, pa se tako spominju još i platno (4 komada) te po jedan komad svilenog i stolnjaka od kučine. Svakako najzanimljiviji podatak o materijalu izrade stolnjaka jest onaj koji je posjedovao šibenski građanin, marangonus Ivan Radoslavlić, a riječ je o pozlaćenom stolnjaku navedenom kao mantil 1o da tauola [..........] et indorado.58

57 Potrebno je istaknuti kako u izvorima postoji jasna razlika između termina mantellum koji se u doslovnom smislu riječi prevodi kao ogrtač te termina mantil koji pribrojavam stolnjacima zbog drugačijeg oblika riječi, oznake dužine u laktima koju ne nalazimo kod ogrtača, kao i konteksta po kojemu je mantil uvijek bilježen uz stolove, stolice i ostali pribor za blagovanje. 58 Doctor artium et medicine, Antonius de Silimbergo posjedovao je među brojnim predmetima i jedan stolnjak koji doduše nije naveden klasično da tauola, ali je po kontekstu ostalih upisa u tom poglavlju dokumenta evidentno kako je ovaj svileni predmet stolnjak, a naveden je kao mantil lauora de seda. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 3, fol. 183'.

Ana Škevin Mikulandra Voditeljica Odjela za graditeljsko nasljeđe, Hrvatski restauratorski zavod dr. sc. Krasanka Majer Jurišić Voditeljica Odsjeka za konzervatorsku dokumentaciju nepokretne baštine, Hrvatski restauratorski zavod

Crkva sv. Julijana u Šibeniku – istraživanja i prijedlog obnove Srednjovjekovna crkva sv. Julijana nalazi se u središnjem dijelu stare gradske jezgre Šibenika, u gusto izgrađenom urbanom tkivu predjela Dobrić. Zaštićeno je kulturno dobro Republike Hrvatske upisano u Registar kulturnih dobara RH pod brojem Z-2033. Slika 1: Crkva sv. Julijana u Šibeniku, pogled na glavno pročelje

Slika 2: Stara fotografija gradske jezgre Šibenika s označenim položajem crkve sv. Julijana

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

elativno je malena, dvoetažna građevina, izduženog pravokutnog tlocrta, s kvadratnom apsidom (11,5 x 6,2 m). U donji dio se ulazi s istoka, a u gornji vanjskim stubama sa sjevera, uz zapadnu stranu apside. Nad istočnim i južnim pročeljem nalazile su se preslice. Crkva je zidana vapnenačkim kamenom i sedrom, a kao vezivo i završni sloj obrade ziđa korištena je vapnena žbuka. U cijelosti su i vanjština i unutrašnjost bile žbukane te ličene gustim monokromnim svijetlim vapnenim naličem.

rvi pisani spomeni šibenske crkve sv. Julijana datiraju u treću četvrtinu 14. stoljeća, kad se ona navodi kao ecclesia sancti Iuliani i kad je imala oltar sv. Mihovila. U 15. stoljeću nad njom je dograđena gornja etaža u kojoj je smještena crkva sv. Nikole. O toj građevinskoj intervenciji svjedoči vizitacija koju je kanonik Juraj Šižgorić obavio 1481. godine (Visitatio ecclesiarum Zuliani et Nicolai Sanctorum Millessimo [1481] et indictione quibus supra, die vero Martis, XVIIII mensis Iunii).

rkva je zanimljiva najprije po tome što ima dvije etaže, ali i po činjenici da su je kroz stoljeća koristili pripadnici različitih vjeroispovijesti. No nažalost, od sredine 20. stoljeća u vrlo je lošem stanju, gotovo razrušena i bez krova. Njezin izgled prije stradavanja 1943. godine

Dana 17. ožujka 1569. godine, prema odluci mletačkog Senata, sv. Julijan je dan na korištenje pravoslavnim Grcima. Od toga razdoblja službeno je dopušteno i pokapanje u crkvi. U apsidu donje crkve Grci su postavili oltar s ikonom Bogorodice, posvećen na blagdan Velike Gospe. Katolički oltar sv. Mihovila

Slika 3: Crkva sv. Julijana nakon stradavanja u Drugom svjetskom ratu

Slika 4: Zazidani otvori glavnog pročelja crkve sv. Julijana, stanje kroz drugu polovinu 20. stoljeća

djelomično je dokumentiran na tek nekoliko fotografija, a njezin je položaj zabilježen na povijesnim kartama grada. Svaki od tih prikaza nudi podatke za oblikovanje i mjeru dijelova crkve koji su mijenjani, ili su u međuvremenu nestali.

i sv. Julijana premješten je na bočni zid te je i nadalje održavan, a na njemu se misa služila čak do 1807. godine. Od 1778. godine je crkva u sve lošijem stanju, a od početka 19. stoljeća, tj. vremena francuske uprave u Šibeniku, unutrašnjost se koristila kao skladište.

Za sada nisu pronađeni podaci što se s crkvom događalo do 25. srpnja 1875. godine kada se nadarbenik Ivan Belamarić odrekao prava na katolički dio crkve u korist pravoslavne šibenske crkvene općine. Tada je nestao i oltar sv. Mihovila, a slika Gospe je možda premještena u nišu s vanjske strane svetišta. Gornju crkvu su pravoslavni Srbi prepustili Starokatoličkoj crkvi 1931. godine i ondje se predvodilo bogoslužje sve do Drugog svjetskog rata, dok je donji prostor korišten kao tiskara.

repoznati tragovi uređenja i povijesna i arhitektonska vrijednost crkve sv. Julijana osnova su za cjeloviti program obnove koji provodi Hrvatski restauratorski zavod sredstvima Ministarstva kulture i medija RH, a u suradnji sa Šibenskom biskupijom, Eparhijom dalmatinskom i Konzervatorskim odjelom Šibenik. 1 1 Voditeljica programa je Ana Škevin Mikulandra, arheološka istraživanja obavile su Ivana Hirchler Marić i dr. sc. Ana Azinović Bebek, dokumentiranje i obradu klesanih kamenih elemenata Mate Pavin, laboratorijske analize Mirjana Jelinčić, a arhivska i povijesno-umjetnička istraživanja dr. sc. Krasanka Majer Jurišić (svi Hrvatski restauratorski zavod).

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

U prosincu 1943. godine cijela je crkva znatno stradala u savezničkom bombardiranju Šibenika.

Slika 5: Unutrašnjost crkve sv. Julijana

ovijesno-umjetničkim i arhivskim istraživanjima provedenim 2019. godine upotpunjena su saznanja o povijesti crkve sv. Julijana. Valorizirajući njezinu pripadnost rijetkim primjerima tipološkog kruga dvoetažnih crkvi na našoj obali, kao i kontinuitet postojanja i održavanja više različitih obreda na tom istom mjestu, ostvareni su preduvjeti za buduće korištenje. Već je ranije neke podatke o crkvi prikupio šibenski povjesničar don Krsto Stošić, a oni novi, dobiveni pregledom relevantne arhivske i tiskane građe te konzervatorske dokumentacije, omogućili su točnije određivanje njezinih građevinskih faza.

jedno su provedena (mahom revizijska) arheološka istraživanja2. Među prikupljenim rezultatima valja izdvojiti grob i brojne nalaze ulomaka staklenih i keramičkih predmeta datirane u 14. stoljeće tj. u vrijeme kad se crkva po prvi puta navodi u pisanim dokumentima. Za brojne kasnije nalaze (nabožne i numizmatičke predmete, ostatke brevara te funkcionalne dijelove nošnji), datirane od druge polovine 17. do kraja 18. stoljeća, nije bilo moguće utvrditi arheološki kontekst, no oni kontekstualno pripadaju vremenu kad su crkvu koristile obje konfesije.

straživanja su dopunjena detaljnom obradom kamenih arhitektonskih profilacija, a koja je uklopljena u grafičke priloge cjelovite arhitektonske dokumentacije. Obavljena su i laboratorijska ispitivanja materijala te je utvrđen sastav povijesnih žbuka, njihova boja, granulat i odnos veziva i punila karbonatnog kemijskog sastava, kao i prisutnost opeke i ugljena.

2 Arheološka istraživanja krajem 1980-ih vodio je Borislav (Njegoslav) Lapov, djelatnik Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Šibeniku.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

ezultati svih provedenih istraživanja okupljeni su u konzervatorsko-restauratorskom elaboratu3. Zahvaljujući novim spoznajama potvrđen je povijesni slijed zbivanja i određene su faze građevnog razvoja i uređenja. Među njima se jasno ističe srednjovjekovlje, kada je sv. Julijan bio manja, jednoetažna građevina od čijih je arhitektonskih klesanih elemenata očuvana luneta, kasnije ugrađena nad ulazom u gornju crkvu. Nadalje, iako se smatralo da je gornja etaža dograđena tek u vrijeme kada crkvu počinju koristiti pravoslavni Grci, utvrđeno je da je ona izgrađena već ranije, i to u 15. stoljeću. Donja crkva nazivala se i nadalje crkvom sv. Julijana, a gornja crkvom sv. Nikole, i obje su bile katoličke. Tada je građevina dobila svoj prepoznatljiv i rijedak arhitektonski oblik. U razdoblju od sredine 16. stoljeća do kraja mletačke uprave u Šibeniku promjene su se odnosile samo na unutrašnje uređenje, kao što je bilo i od kraja 19. stoljeća kada je crkvu preuzela dalmatinska Eparhija.

3 Elaborat konzervatorsko-restauratorskih istraživanja crkve sv. Julijana u Šibeniku, Hrvatski restauratorski zavod, Zagreb, 2020.

Slika 6: Crkva sv. Julijana, pogled iz zraka 2019. godine

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

rkva sv. Julijana u Šibeniku vrijedan je primjer arhitektonskog nasljeđa naše kulturne baštine, ne samo po svojoj tipologiji i oblikovanju, već i povijesnim okolnostima i zbivanjima koje su utjecale na promjene njezine funkcije kroz stoljeća. Osim po svojem titularu, crkva sv. Julijana se izdvaja i po tome što su u jednoj građevini bile smještene dvije crkve, jedna iznad druge. Faze njezinog građevnog razvoja i uređenja, utvrđene konzervatorsko-restauratorskim istraživanjima, pokazale su niz promjena čije vrednovanje, ali i današnje ruševno stanje, uvjetuju modalitet prezentiranja. Kao osnova budućeg izgleda predloženo je arhitektonsko rješenje iz sredine 15. stoljeća, odnosno 16. stoljeća, te uspostavljanje onih elemenata za koje je moguće odrediti oblikovanje. Stoga je u drugoj fazi programa, tijekom 2020. godine, u dogovoru s vlasnicima i nadležnim konzervatorskim odjelom, izrađena potrebna projektna dokumentacija nakon koje će uslijediti cjelovita obnova sv. Julijana.

Dr. sc. Zoran Ladić Znanstveni savjetnik u trajnom zvanju Odsjek za povijesne znanosti ZPDZ, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Hodočašća kasnosrednjovjekovnih stanovnika šibenske komune – 1.dio O fenomenu srednjovjekovnih hodočašća kao izrazu kršćanske pobožnosti i njegovoj refleksiji u raznim aspektima svakodnevnog života – Šibenik u europskom kontekstu UVOD

Obrisi fenomena hodočašća, kao što svjedoči i najstariji poznati zapadnokršćanski hodočasnički putopis, napisan od strane anonimnog hodočasnika iz Bordeauxa nakon hodočašćenja u Svetu Zemlju i Jeruzalem 333. i 334. godine1, pojavljuju se već u kasnoantičkom, odnosno ranokršćanskom razdoblju. Prakticiranje hodočašćenja kao jedan od izričaja pobožnosti kršćanskih vjernika imaju dugu tradiciju i sežu u prva stoljeća kršćanstva, pri čemu je njihov razvoj čvrsto povezan uz štovanje kultova svetaca te raznih relikvija, odnosno moći vezanih uz njih osobno (tijelo ili dio tijela, komadi odjeće i sl.) ili kao čudotvornih likovnih i kiparskih prikazanja njihova lika ili sakralnih objekata koji su nosili titular nekog sveca. Pri kreiranju sakralne mape srednjovjekovne Europe te hagiotopografije na kopnenim mrežama putova, kao i na obalama uz važne pomorske putove na Sredozemlju ponajviše je utjecala univerzalna i lokalna Crkva. No, sakralna mapa nastala je i kao skupni imaginarij velikog broja

obrazovanijih hodočasnika koji su upozoravali druge putnike da se na nekom mjestu čuva važna relikvija. Na kreiranje srednjovjekovne mape europskih cesta utjecali su i ranosrednjovjekovni geografi i obrazovani putnici svih vrsta. U kreiranju i prezentaciji te mreže putova oni su se naslanjali u velikoj mjeri na tradiciju razgranate rimske mreže cesta. Tijekom ranog srednjeg vijeka upravo je naslijeđena rimska mreža trgovačkih, vojnih i diplomatskih kopnenih i pomorskih putova bila temelj na kojem su nastajala, pored povremenih postaja, prenoćišta i gostinjaca za trgovce i vojnike, i ranosrednjovjekovna hodočasnička središta – loca sancta. Izbori pojedinih mjesta kao hodočasničkih središta, prepoznati kao važni zbog posjedovanja vrijednih svetačkih moći, bitno su utjecali na kreiranje cjelokupne srednjovjekovne mreže kopnenih i pomorskih putova. Izbor nekog mjesta za hodočasničko središte, ovisno o popularnosti kulta pojedinog sveca, uvijek je doprinosio gospodarskom razvitku i općem

1 Putopis koji je napisan 334.–335. godine, nakon povratka anonimnog hodočasnika u rodni grad Bordeaux, sadrži vrlo zanimljive podatke vezane uz trajanje putovanja, toponimiju, prenoćišta i gostinjce (koje anonimus naziva mansio), a kojima se nepoznati hodočasnik velikim dijelom koristio tijekom putovanja kopnenim cestama zapadne i srednje Europe i Balkana. Za hrvatske je znanstvenike osobito važno da je velikim dijelom putovao cestama kroz Donju i Gornju Panoniju (Pannonia inferior i Pannonia superior), što znači i kroz Slavoniju. Njegovi zapisi o udaljenosti pojedinih gradova i mjesta i o njihovom smještaju od velike su važnosti za rekonstrukciju cestovnih mreža u tadašnjoj Hrvatskoj. Za hrvatske čitatelje i istraživače putopis postaje osobito zanimljiv hodočasnikovim dolaskom u Donju Panoniju, gdje najprije spominje ciuitas Iovia, odnosno grad Bihar u Ugarskoj, a stigavši u Gornju Panoniju (Pannonia superior), prvi grad koji spominje je ciuitas Mursa (Osijek). Za ciuitas Cibalis (Vinkovce) kaže da je 24 milje udaljen od Osijeka. Na putu između ta dva grada hodočasnik je prenoćio samo jednom, a zatim se zaputio prema ciuitas Sirmium (Srijemska Mitrovica), za koju kaže da je od Vinkovaca udaljena 48 milja. Nakon 27 milja i jednoga noćenja stigao je u ciuitas Bassianis (Donji Petrovci). Na kraju toga dijela puta, nakon 31 prijeđene milje stigao je u ciuitas Singidunum (Beograd), a zatim je slijedio put prema jugu pa spominje jedan grad na Moravi (ciuitas Margo) i Kostolac (ciuitas Viminacium), potom je stigao do mjesta na Moravi na kojem se 285. odigrala odlučujuća bitka između budućega cara Dioklecijana i zapadnorimskoga cara Karina. Vidi: http://www.christusrex.org/www1/ofm/ pilgr/bord/10Bord01Bordeaux.html, sub voce: The Anonimous Pilgrim from Bordeaux. (pristupljeno: 19. III. 2015.).

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Slika 1: Najvažnije srednjovjekovne postaje na hodočasničkom putu iz Venecije preko istočnojadranske obale u Jeruzalem i Svetu Zemlju. boljitku tog mjesta. No, i urbana središta bez univerzalno cijenjenih relikvija, a koja su se samo nalazila na mreži putova prema važnijim hodočasničkim središtima, a jedno od takvih bio je i grad Šibenik, doživljavala su značajan napredak u gospodarstvu jer su se nalazili na putovima kojima su učestalo, samostalno ili u većim i manjim skupinama, putovali trgovci, diplomati, poslanici, intelektualci, umjetnici, vojne jedinice i, naravno, hodočasnici. S aspekta putovanja europskih hodočasnika cijela je Hrvatska bila na izrazito važnom zemljopisnom i strateškom položaju, bilo da se radilo o kopnenim putovima kroz Slavoniju 2 ili kopnenim i pomorskim

putovima istočnom Jadranskom obalom 3 . Iako su s područja Dalmacije hodočašća zabilježena već od 9. stoljeća, treba reći da se u tim slučajevima, kao uostalom i u slučajevima hodočašća iz ostalih dijelova ranosrednjovjekovne Europe, radilo o hodočašćenju vjernika iz najviših društvenih staleža. Tek nakon tzv. dvanaestostoljetne renesanse, osobito izražene u snažnom razvitku urbanih središta te nakon promjene „asketskog“ u „civilno i socijalno“ kršćanstvo od sredine 13. stoljeća, broj hodočasnika iz istarskih i dalmatinskih komuna, kao na primjer Poreča, Senja, Raba, Zadra, Šibenika, Dubrovnika i Kotora, ali i iz kontinentalne Hrvatske znatno je porastao4 . O povećanju broja hodočasnika iz naših krajeva u sva važna

2 Važnost hrvatskih zemalja za kopnena putovanja, pa tako i hodočašća prema Svetoj Zemlji, potvrđena su već u putopisu spomenutog hodočasnika iz Bordeauxa. On je započeo hodočašće krenuvši cestom koja se nazivala via Domitia, a koja je vodila dugim putem od Toulousea do Arlesa (372 galske milje – jedna je imala 2.375 m; rimska milja imala je 1.450 m; 11 postaja), zatim od Arlesa do Milana (475 galskih milja; 22 postaje), prešao je Alpe kod prijelaza Moncenisio, putovao je od Milana do Akvileje (251 galska milja; prenoćio u devet prenoćišta). Nastavio je distance od Akvileje do Emone (Ljubljana) i Petovie (Ptuj). Zatim je izabrao put uz Dunav te nastavio cestom zvanom via Diagonalis koja je vodila preko Slovenije, Ugarske, Hrvatske (Slavonije) do Srbije i spajala se s via Militaris. Za hrvatske čitatelje i istraživače putopis postaje osobito zanimljiv dolaskom anonimnog hodočasnika u Donju Panoniju, gdje najprije spominje ciuitas Iovia, odnosno grad Bihar u Ugarskoj, a nakon što je stigao u Gornju Panoniju (Pannonia superior), prvi grad koji spominje je ciuitas Mursa (Osijek). Spomenuvši potom ciuitas Cibalis (Vinkovci) anonimni hodočasnik kaže da je 24 milje udaljen od Osijeka. Na putu između ta dva grada hodočasnik je prenoćio samo jednom, a zatim se zaputio prema ciuitas Sirmium (Srijemska Mitrovica) za koju kaže da je od Vinkovaca udaljena 48 milja. Dakle, ukupna udaljenost od Akvileje do Sirmiuma je bila 412 galskih milja pri čemu je anonim noćio u 39 postaja. Nakon 27 milja i jednoga noćenja stigao je u ciuitas Bassianis (Donji Petrovci). Na kraju toga dijela puta, nakon 31 prijeđene milje, stigao je u ciuitas Singidunum (Beograd) kao prva postaja vie Militaris, Vidi: Matthew Larnach, All Roads lead to Constantinople: Exploring the Via Militaris in the Medieval Balkans, 600-1204, A thesis submitted to The Medieval and Early Modern Centre in the Faculty of Arts and Social Sciences, at the University of Sydney, in fulfilment of the requirements for the degree of Doctor of Philosophy, The Medieval and Early Modern Centre, The University of Sydney, 2016., str. 30-31. 3 Druga važna cesta nastala u rimskom razdoblju bila je via Egnatia. Via Egnatia nastavljala se, nakon prelaska Jadranskog mora, na znamenitu apeninsku cestu via Appia koja je vodila od Rima do Brindisija. Via Egnatia polazila je od albanskih jadranskih luka Vlore (Valona), Drača (Duracchium) i Apolonije (Apollonia) preko Lychnidosa, Soluna (Tesalonika), mjesta Kipsele i kolonije Apri sve do Herakleje (Perint) pored Konstantinopola (Bizantion). Dužina vie Egnatie od albanskih luka do Konstantinopola iznosila je 776 km kopnenog puta. Yannis Lolos, Via Egnatia after Egnatius: Imperial Policy and Inter-regional Contacts, u: Mediterranean Historical Review, Vol. 22, No. 2, 2007., str. 283. Treba reći da je via Egnatia bila povezana kopnenim putem s cijelom istočnojadranskom obalom preko poznatih kopnenih putova koji su vodili od stare grčke kolonije Lješa i prvotno tračke naseobine Skadra u Albaniji prema Kotoru u Crnoj Gori te Dubrovniku, Splitu, Šibeniku, Zadru i Senju na hrvatskoj obali Jadrana. 4 Daleko najbrojniji hrvatski hodočasnici bili su oni koji su pomorskim putovima iz Senja, Zadra i Splita preko Jadranskog mora te kopnenim putovima na Apeninskom poluotoku hodočastili u Rim ad limina apostolorum Petri et Pauli. Već od razvijenog srednjeg vijeka vrlo su broj-

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

internacionalna, regionalna i lokalna svetačka središta dokaze nalazimo kako u bilježničkim tako i u narativnim vrelima zapisanim od strane pismenih hodočasnika iz cijele mediteranske, zapadne i sjeverozapadne Europe. Vrlo vrijedan zapis o hodočašću Šibenčanina u Svetu Zemlju i Jeruzalem je onaj iz 1482. godine, a zabilježio ga je u svom putopisu franjevac Paul Walter Guglingen, suputnik Felixa Fabrijevog i Bernharda von Breidenbacha. Iz Guglingenove bilješke saznajemo da je te godine u Svetu Zemlju hodočastio neimenovani bračni par iz Hrvatske. Isti hodočasnik kazuje kako je

Slika 2: Iz prikaza plesa mrtvaca u grobljanskoj crkvi sv. Marije u Škrilinah kraj Berma, u Istri djelo radionice Vincenta iz Kastva nastalo 1474. Među brojnim prikazima likova iz svakodnevnog života srednjeg vijeka ističe se lik hodočasnika koji je hodočastio u Rim ad limina apostolorum, u marijansko svetište u Loretu te u svetište sv. Ante u Padovi kao što prikazano na bedževima nacrtanim na karakterističnom hodočasničkom šeširu. To je jedini srednjovjekovni prikaz hodočasnika s područja današnje Hrvatske. Zanimljivo je da do sada istraživači istarskih fresaka nisu identificirali prikaz ovog lika muškarca kao hodočasnika iako nekoliko elemenata u kompoziciji slike(šešir, bedževi, štap) jasno ukazuju da se radi upravo o njemu. U svakom slučaju, ovaj prikaz hodočasnika važna je potvrda prakticiranja peregrinationes ad loca sancta od strane istočnojadranskih hodočasnika te jasno zrcali veliki značaj hodočašćenja u pobožnom životu kasnosrednjovjekovnih vjernika.

na putu između Ramale i Jeruzalema muškarac iznenada umro te su ga morali pokopati na muslimanskom groblju5. Osim ovog bračnog para, fra Paul je 1483. susreo dvojicu franjevaca iz Hrvatske usred sinajske pustinje. Bili su to: fra Jakov „veliki“ iz Slavonije i fra Jakov „mali“ iz Šibenika6. Oni su putovali karavanom iz Jeruzalema u samostan svete Katarine7 na gori Sinaj. Hrvatska se na hodočasničkoj karti Europe nalazila u središtu, bilo da se radi o kopnenim putovima prema Rimu, bilo o pomorskim putovima sa zapada ili iz srednje Europe prema Rimu, Svetoj Zemlji i Jeruzalemu ili sv. Katarini na gori Sinaj. To je stanovnicima Hrvatske, a osobito Istre i Dalmacije, o čemu svjedoče brojni hodočasnički dnevnici i putopisi iz razdoblja od početka 14. do kraja 15. stoljeća, omogućilo susrete i razmjenu mišljenja i ideja sa stranim europskim hodočasnicima. Činjenica stalnog dodira sa stranim učenim hodočasnicima, bilo klerom, bilo laicima, umjetnicima, književnicima, putopiscima, pripadnicima najviše društvene ili crkvene hijerarhije, bila je od presudne važnosti za kontinuirani opći povijesni razvitak komunalnih zajednica na istočnoj jadranskoj obali. Naime, na istočnoj obali Jadrana već od 14. st. u svakoj značajnijoj komuni (Poreč, Pula, Cres, Pag, Rab, Zadar, Šibenik, Trogir, Split, Brač, Hvar, Korčula i Dubrovnik) organizirani su privatni gostinjci, patricijske palače, komunalni hospitali ili samostanske prostorije u kojima su strani hodočasnici na putu u Svetu Zemlju mogli pronaći okrjepu u hrani i piću, kao i prenoćište. O tome svjedoči izuzetno velik broj sačuvanih stranih putopisa iz 14. i 15. st., kao što su onaj irskog na bila hodočašća hrvatskih hodočasnika Jadranskim morem i Sredozemljem ad Terram Sanctam, odnosno u Palestinu i sva tamošnja biblijska hodočasnička središta vezana uz Kristov i živote svetaca s primarnim ciljem hodočašćenja u Jeruzalem. Treće peregrinatio maior bilo je kopneno ili kopneno-pomorsko hodočašće u daleko hodočasničko središte sv. Jakov u Composteli u dalekoj Španjolskoj. S promjenama u religioznosti u zapadnom kršćanstvu tijekom razvijenog i kasnog srednjovjekovlja, nastalih pojavom nove pobožnosti poznate kao socijalno kršćanstvo koje su promovirali novi mendikantski redovi (franjevci, dominikanci, klarise), dolazi i do promjene hrvatskih hodočasničkih destinacija, pa sada hrvatski peregrini sve više hodočaste u marijanska svetišta i svetišta vezana uz mendikantske svece kao što su bili sv. Franjo i sv. Klara. Tada se iz unutrašnjosti Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, Istre i Dalmacije preko luka u Senju, Zadru i Splitu pa morem do zapadnojadranske obale rado hodočastilo u marijanska svetišta u Recanatiju i Loretu i mendikantskim hodočasničkim središtima kao što su sv. Franjo u Assisiju, sv. Katarina u Sieni, ali i sv. Nikoli u Bariju, te u neka druga svetišta u zapadnoj Europi (primjerice Mariazell u Austriji i Aachen u Njemačkoj u koje su rado hodočastili vjernici iz kontinentalne Hrvatske i Slavonije. Više o toj problematici vidi npr.: Zoran Ladić, O hrvatskim hodočašćima ad loca sacra u srednjem vijeku, str. 5-26. 5 Fratris Pauli Waltheri Guglingensis Itinerarium in terram sanctam et ad sanctam Catharinam, herausg. M. Sollweck, Tübingen 1892., str. 108-109. Najljepše zahvaljujem dr. sc. Krešimiru Kužiću koji je mi je ljubazno dopustio korištenje ovih podataka, a koje je on sam pronašao tijekom svojih istraživanja. 6 Vjerojatno je riječ o nadimcima, a oni su očito potaknuti njihovim stasom. Međutim, i u Svetom Pismu se spominju dvojica apostola s imenom Jakov koji su imali dometke Stariji i Mlađi. Vidi: Anđelko Badurina (ur.), Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb 1990., str. 291-292. 7 Fratris Pauli Waltheri Guglingensis Itinerarium in terram sanctam et ad sanctam Catharinam (prir. M. Sollweck), Tübingen 1892, str. 108-109.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Slika 3: Prikaz grada Šibenika u putopisu Conrada von Grünenberga na kojem se ovaj grad naziva „Sibennech die Hobstat im Konüghreich Dalmatzien“ (što bi značilo: „Šibenik, glavni grad Kraljevine Dalmacije“) u: Beschreibung der Reise von Konstanz nach Jerusalem, fol. 11v. wikipedia/commons/0/07/Konrad_von_Grünenberg_-_Beschreibung_der_Reise_von_Konstanz_ nach_Jerusalem_-_Blatt_11v.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

franjevca Šimuna, Pietra Casole, Pere Tafura ili Conrada von Grünemberga. Oni su u svojim dnevničkim zapisima zabilježili niz vrijednih podataka o svakodnevnom životu u našim srednjovjekovnim i ranorenesansnim gradovima. Istovremeno su ti putnici-hodočasnici znatno obogaćivali kulturnu, intelektualnu i umjetničku klimu naših ionako razvijenih urbanih sredina te bili vjesnici novih društvenih, političkih, religioznih ideja i donosioci političkih, crkvenih i drugih informacija iz bliskih i udaljenih europskih regija.

O PRAVNOJ PODLOZI FENOMENA HODOČAŠĆENJA S motrišta legitimiteta odlaska u hodočašća, kako klerika tako i laika, već od merovinškog, a osobito u vrijeme karolinškog razdoblja, na carskim i crkvenim saborima povremeno su donošene odluke vezane uz hodočašćenje, što je naravno i potvrda širenja prakse hodočašćenja europskih vjernika iz sve širih društvenih krugova. Prema jednoj ranosrednjovjekovnoj odluci u hodočašće je moglo ići dijete tek nakon što je napunilo sedam godina starosti8. Nadalje, kao što određuju saborske odredbe iz razdoblja Karolinga, hodočasnici su morali dobiti dopuštenje i pismo potvrde lokalnog biskupa ili nadbiskupa, neku vrstu univerzalne propusnice koja je dokazivala da je nekoj osobi dopušteno hodočašćenje te da ga se zato na putu ima prihvaćati u skladu sa svim evanđeoskim, dobrim i uobičajenim pobožnim običajima9. Iz jednog kapitula izdanog 802. godine, u vrijeme cara Karla Velikog, saznajemo da fugitivi clerici et peregrini a nullo recipiantur sine commendatitiis litteris, odnosno da klerici i hodočasnici koji su bili bjegunci nisu smjeli biti primljeni ni od koga ako nemaju pismo preporuke10. To znači da su takve osobe bile praktički isključene iz društva jer nisu imale pismo preporuke, koje im je davalo legitimitet pobožne mobilnosti, a koje im je mogao dati lokalni crkveni velikodostojnik ili velikaš, odnosno magnat. No, važno je istaknuti da su ove odredbe, vezane uz kanonsko ili građansko pravo, vrijedile i u razdoblju koje se obrađuje u ovom radu, dakle u kasnom srednjem vijeku. Tako je i svaki hodočasnik iz Šibenika morao poštivati općepoznatu kanonsku odredbu prema kojoj su Šibenčani i Šibenčanke, bilo kao pojedinci bilo kao skupine, prije hodočašća morali dobiti dozvolu od šibenskog biskupa.

O TEOLOŠKIM DEFINICIJAMA KRŠĆANSKIH HODOČAŠĆA Teološko značenje pojma hodočašće razmatrano je u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku podjednako u istočnoj i zapadnoj Crkvi, a koje su tada bile ujedinjene u univerzalnu Crkvu. Tako je pojam peregrinatio razmatrao sv. Aurelije Augustin (354.-430.) u svom djelu O državi Božjoj (De civitate Dei), a nemali odjek imala su, kao što ćemo vidjeti, i u stavovima benediktinaca izraženim u Pravilima sv. Benedikta prema značenju pojma peregrinatio. O snažnoj teološkoj i filozofskoj povezanosti universitas Christianorum istočnog i zapadnog kršćanstva zorno svjedoči da se i na Orijentu kršćanstva u isto vrijeme pojavljuju teolozi koji dijele vrlo slične stavove sa gore spomenutima 11. Kao najutjecajniji raniji istočni teolozi hodočašća svakako se ističu grčki crkveni otac sv. Ivan Zlatousti poznat i kao Krizostom (Antiohija, između 344. i 354. – Komana na Pontu, 407.) te crkveni naučitelj sv. Grgur Nazijanski (Kapadocija, o. 335. – Nazijan, poslije 385./386.). Što se tiče terminologije, odnosno grčkog nazivlja za antička grčka hodočašća i grčkog nazivlja za kršćanska pravoslavna hodočašća, ona se nije mijenjala 12. Prema sv. Ivanu Zlatoustom, odnosno prema Corpus Chrysostomicum, kršćansko hodočašće je složeni etimološki fenomen. Baš kao i u zapadnom kršćanstvu, u ovom djelu nalazimo različita značenja za različite vrste hodočašćenja. Tako Ivan Zlatousti hodočašća kategorizira prema velikoj udaljenosti do hodočasničkih destinacija, a radilo se o “biblijskim” središtima, te na lokalna hodočašća u bliska mjesta kršćanskih mučenika ili u mjesta gdje su umrli redovnici/redovnice slavljeni kao sveti13. Točnije, prema Ivanu Zlatoustom, hodočašća su prije svega ukazivala na izvanrednu snagu Krista, odnosno hodočasnici sami prema njemu nisu subjekti, već su na ovo religiozno putovanje vučeni Kristovom snagom. I to s jednim razlogom, kako navodi Ivan Zlatousti – “da vide”, odnosno da “promišljaju” na svetim mjestima14. Ipak, u djelu Corpus Chrysostomicum nailazimo na promišljanja koja ukazuju da i on, na određeni način, doživljava hodočašća kao intimno putovanje pojedinaca na sveta mjesta, osobito u Svetu Zemlju – prije svega u Jeruzalem, Betlehem, Maslinsku goru, ali i u neka udaljenija mjesta kao što je Babilon15. S obzirom na to da se radi o razdoblju univerzalnog kršćanstva, ne čudi što sv. Ivan Zlatousti

8 Monumenta Germaniae Historica, Formulae Merovingici et Caroli Aevi, Abb. Cod. Paris., str. 466: http://www.dmgh.de/de/fs1/object/ display/bsb00000838_00488.html?sortIndex=020%3A060%3A0001%3A010%3A00%3A00&sort=score&order=desc&context=peregri&divisionTitle_str={Leges+[Rechtstexte]}&hl=false&fulltext=peregri&zoom=0.75. 9 Monumenta Germaniae Historica, Leges, Concilia Aevi Carolini/ Die Koncilien der Karolingischer Teilreiche, str. 227-228, str. 843-859: http://www.dmgh.de/de/fs1/object/display/bsb00000641_00257.html?sortIndex=020%3A040%3A0003%3A010%3A00%3A00&zoom=1.00 10 Monumenta Germaniae Historica, Capitularia regum Francorum I, Caroli Magni capitularia IV, str. 102: http://www.dmgh.de/de/fs1/ object/display/bsb00000820_00114.html?sortIndex=020%3A030%3A0001%3A010%3A00%3A00&zoom=0.75 11 Uostalom, nije bez temelja uzrečica: Ex orientale lux, ex occidentale lex. 12 Francesca Prometea Barone, Pilgrims and Pilgrimages in John Chrysostom, u: ARAM Periodical. Palestinian Christianity & Pilgrimages and Shrines, Vol. 18-19, Peeters 2007., str. 466. 13 Isto, str. 467. 14 Isto, str. 468-471. 15 Isto, str. 479-481.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

kao jedno od najvažnijih loca sancta koja hodočasnik treba posjetiti preporučuje i Rim, odnosno grobnice apostola sv. Petra i Pavla, što argumentira nužnošću svakog hodočasnika da iskaže počast Kristu i njegovim najbližim učenicima 16. Zapravo je vrlo uočljivo da se motivacija za hodočašćenje u orijentalnom i okcidentalnom kršćanstvu gotovo uopće nije razlikovala, bez obzira na koje se kriterije oslanjala. Uz sv. Ivana Zlatoustoga, snažan utjecaj na razvitak ideje hodočašća na prostoru Bizanstkog Carstva, a kasnije na području cijelog pravoslavlja, imao je još jedan crkveni naučitelj – sv. Grgur Nazijanski (Arianz kraj Nazijanza, Kapadocija, 330. –Nazijanz, 390.). Sačuvano je 26 poslanica u kojima Grgur razglaba razna teološka i filozofska pitanja, a u dvije poslanice i fenomen hodočašća 17. U jednoj poslanici napisanoj oko 381. godine sv. Grgur Nazijanski kada govori o “onima koji odlaze u Jeruzalem” ili “na put” pridaje jasni religiozni značaj te ih u pozitivnom kontekstu naziva “hodočasnici”18 . U jednoj drugoj poslanici sv. Grgur, pak, spaja hodočašće kroz dušu i hodočašće u stvarnom prostoru te, s dozom pozitivnog, kazuje kako “postoje oni koji su se odlučili živjeti samotnim, odvojenim životom i koji drže da je hodočašće u Jeruzalem, u kojem su vidljivi znakovi dolaska tjelesnog Gospodina, pobožni čin”19. Ipak, sv. Grgur Nazijanski ujedno kritizira hodočasničku praksu jer kazuje, baš kao i neki katolički kršćanski teolozi srednjeg vijeka, da je “važniji moralni život od nevažnog značenja mjesta”, te postavlja pitanje: “Što će više dobiti oni koji posjete takva mjesta na kojima je Krist tjelesno živio?”20

hagiografije i na kršćanskim motivima izloženim u životopisima i legendama svetaca. U konačnici, radi se o hodočašću u kojem je prostorna dimenzija prilično zanemarena, a osnova je u kontinuiranom osobnom usavršavanju. Naravno, kao što se vidjelo iz ovog kratkog pregleda, ista teološka promišljanja razvijala su se i u istočnom i u zapadnom kršćanstvu.

Od karolinškog razdoblja Augustinova i Benediktova (480. – 547.) promišljanja utjecala su na dvostrano poimanje hodočašća, a ono se nastavilo u srednjovjekovnom, renesansnom i humanističkom, pa i u suvremenom svijetu zapadne kršćanske ekumene. Naime, od ranog kršćanstva pa sve do danas kršćanskim hodočašćem smatra se nastojanje življenja u skladu s kršćanskim moralom, dakle u nastojanju dostizanja onih kršćanskih etičkih načela koja su se, na primjer, u hagiografskim životopisima i legendama svetaca, ovisno o razdobljima, nazivala vita evangelica et apostolica, vita perfecta ili imitatio Christi. Ovi su pojmovi, u osnovi, označavali težnju vjernika da se u svom svakodnevnom životu što više približe uzorima kršćanskog načina života kroz iskustva iz života Krista, apostola, Bogorodice i svetaca, u prvom redu na temelju poruka i poslanica zapisanih u evanđeljima, a s razvojem 16 Isto, str. 471. 17 O sv. Grguru Nazijanskom vidi: Anthony Meredith S.J., Gregory of Nyssa, u: The Early Church Fathers, London-New York, Routledge 1999.; Hubertus R. Drobner – Christoph Klock, Studien zu Gregor von Nyssa und der christlichen Spätantike, Brill, Netherlands 1997. 18 Francesca Prometea Barone, Pilgrims and Pilgrimages, str. 466-467. 19 Isto, str. 470. 20 Isto, str. 472.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Slika 4: Sv. Jakov, zaštitnik (patronus et protector) šibenske komune. Šibenska komuna je jedna od onih koje su u srednjovjekovnoj Dalmaciji imali dva nebeska zaštitnika (kao Zadar, Split i neke druge komune), pa je tako drugi zaštitnik bio sv. Mihovil Arhanđeo. Vrlo veliki broj hodočasnika iz šibenske komune u Sv. Jakov u Composteli izraz je snažne pobožne privrženosti stanovnika grada i sela u distriktu prema nebeskom posredniku u kasnom srednjem vijeku.

Ipak, činjenica je da je ovo, tzv. “unutrašnje hodočašće”, poznato i kao peregrinatio in stabilitate, kao vid hodočašća mogao provoditi samo uzak krug ljudi – uglavnom pripadnici klera, ponajprije rekluzi i hermiti (zaključani i pustinjaci), a od 13. stoljeća i rekluze (zaključane) kao ženski odgovor na „unutrašnja hodočašća“. Važno je napomenuti da je „unutrašnje hodočašće" bilo prakticirano od brojnih rekluza na Istočnom Jadranu, a jedno od najjačih središta u kojima su živjele rekluze u kasnom srednjem vijeku bila je upravo šibenska komuna. Kao što svjedoče podatci iz notarskih spisa šibenske komune iz 15. stoljeća Šibenik je bio jedno od istočnojadranskih središta fenomena ženskih rekluza koje su u ovom gradu živjele kao „zaključane“, kao ancil-le Christi ili kao „hodočasnice unutrašnjeg hodočašća“ u ćelijama prislonjenim uz crkvu sv. Julijana 21 i crkvu sv. Spasa intra muros civitatis22. Zanimljivo je pri tome istaknuti da su prva hodočasnička središta bila posvećena upravo ovim skupinama ljudi. U ranom srednjem vijeku kršćanstvo se donekle udaljava od takvog poimanja hodočašća, pa se kao hodočasnička središta sve češće pojavljuju ona mjesta posvećena svecima rodom iz najelitnijih slojeva stanovništva – kraljevima, kraljicama ili princezama – čije su vitae i legendae i motivi izraženi u njima čvrsto vezani uz aktivno djelovanje u prostorno-vremenskoj dimenziji i čija je privlačnost za vjernike bila izražena u čudesima ante mortem i post mortem. U razvijenom 21 U jednoj privatno-pravnoj ispravi vezanoj uz prodaju vrta u gradu spominju se recluse sancti Iuliani odnosno rekluze smještene u prostoriji naslonjenoj na crkvu sv. Julijana. Državni arhiv u Zadru, Spisi šibenskih bilježnika, Mihovil pok. Ivana, sign. 3/II, fasc. 3.II.k, ff. 131’-132. 22 J. Soldo, Crkvene prilike u Šibeniku u 15. stoljeću, u: «Radovi Instituta za povijest umjetnosti», 3-6, 1982, str. 109.

Slika 5: Grb šibenske bratovštine sv. Jakova apostola na crkvi sv. Grgura u kojoj je bilo njeno sjedište od 1406. godine. Kao i sve ostale bratovštine ovog titulara i ova je bratovština bila usko povezana s fenomenom srednjovjekovnih hodočašća u Sv. Jakov u Composteli, prakticiranih bilo osobno bilo zamjenski. Također je pružala smještaj te služila kao prenoćište svim stranim hodočasnicima bez obzira na destinaciju njihova hodočašća.

srednjem vijeku, točnije od 13. stoljeća, vezano uz izrazit polet urbane kulture, kao hodočasnička središta koja su privlačila veliki broj vjernika pojavljuju se ona mjesta u kojima su čuvane relikvije kanoniziranih svetaca/ svetica iz nižih društvenih slojeva (primjerice iz redova trgovaca ili gradsko-komunalnih administrativnih djelatnika kakvi su bili roditelji, odnosno očevi sv. Franje i sv. Roka)23. To je bio jedan od znakova duboke promjene unutar kršćanstva od „introspektivne“, odnosno „asketske“ pobožnosti do kraja 12. stoljeća, a koju su unutar Crkve osobito podržavali benediktinski i cistercitski redovnici, prema „civilnoj i socijalnoj“ pobožnosti izrasloj u prvom redu kroz, naizgled nevezanoj, snažnoj urbanizaciji Europe. Naime, zbog goleme popularnosti mendikantskih redova, pojave religioznih i profesionalnih bratovština utemeljenih na statutima koji su sadržavali brojne kršćanske motive, sve brojnijeg utemeljenja hospitala, odnosno ubožnica, sve izraženijeg solidariziranja i izražavanja osjećaja milosrđa i solidarnosti od strane komunalnih vjernika prema siromašnima, bolesnima, neslobodnima, gubavcima i drugim osobama na rubovima rastućih urbanih društava, zapadno kršćanstvo razvijenog i kasnog srednjeg vijeka poprima osobine u kojima sve snažniji utjecaj imaju svjetovni vjernici koji su, kao posljedica opće demokratizacije u pismenosti i čitalačkoj publici, razmjeni ideja ili suradnji osoba iz raznih staleža, bitno utjecali na kreiranje tzv. “civilnog i socijalnog kršćanstva”. Treba istaknuti i sve slobodniji položaj žena, posebice unutar urbanih sredina, ali i u okviru tzv. dvorske kulture, koje se od 13. stoljeća pretvaraju u aktivne sudionice obiteljskih, društvenih i profesionalnih zbivanja, a ujedno osnažuju i svoju pokretljivost, između ostalog kroz hodočašća. U tom razdoblju dolazi do intenzivnog porasta fenomena 23 Inače, ranosrednjovjekovni sveci, osobito između 9. i 12. stoljeća, uglavnom su bili pripadnici najviših društvenih slojeva, ali od 13. stoljeća, dakle od vremena pojave mendikantskih redova communio sanctorum sve je više bio otvoren za svece podrijetlom iz nižih društvenih slojeva. Jedan od osnovnih razloga bio je u činjenici da je u ranom srednjem vijeku kršćanstvo trebalo učvrstiti u poganskim područjima “silom mača” pa se zato kao najčešći sveci pojavljuju kršćanski kraljevi (primjerice u Engleskoj i na sjeveru Njemačke) – milites Christi. Nasuprot tome, od 12. stoljeća dolazi do snažnog napretka gradova, a time i građanskog staleža koji ima sve veći utjecaj na društvena i gospodarska zbivanja i postaje nositelj ekonomije čime se znatan dio političke moći prebacuje u urbane sredine. Posljedica toga bila je i pojava svetaca iz urbanih sredina diljem Europe već od 13. stoljeća. Upoznati sa životnim prilikama u gradovima ovi su sveci strogo individualnoj težnji za dostizanjem kršćanskih ideala pridodavali novu dimenziju izraženu kroz tzv. “socijalno i civilno kršćanstvo”, odnosno osobnu angažiranost, solidarnost i milosrđe prema svim skupinama stanovništva, a osobito prema skupinama i pojedincima na marginama urbanih društava, koji se iz raznih razloga nisu uspjeli snaći u gradovima. Najilustrativniji je primjer sv. Franje, kome su se kao posljedica mističnog kršćanskog preispitivanja pojavile stigmate, koji je ukazao na potrebu potpuno novog kršćanskog pristupa kršćanskoj vjeri i kršćanima, a što je osobito bilo izraženo kroz angažiranost prema siromašnima, etničkim manjinama, bolesnima i ubogima. Kao što je razvidno, Franjina pobožnost u određenoj se mjeri podudara sa zaboravljenom pobožnošću 9. stoljeća kao i pobožnošću kakvu je definirao sv. Benedikt.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

hodočašćenja. I to u istoj mjeri među urbanom elitom i gradskim stanovnicima, kao i među ruralnim stanovništvom odnosno seljacima, te u podjednakoj mjeri među muškarcima i ženama, kao što ćemo vidjeti na primjeru šibenske komune.

DOSADAŠNJA RAZMATRANJA SREDNJOVJEKOVNIH ISTOČNOJADRANSKIH I ŠIBENSKIH HODOČAŠĆA Jedan od prvih znanstvenih radova na temu srednjovjekovnih hodočašća u Hrvatskoj općenito, pa tako i za regiju koju pokrivaju istočnojadranske komune, napisao je ugledni hrvatski medievist, nedavno preminuli Josip Kolanović, koji je u posljednjih 40-ak godina upravo šibenskoj komuni posvetio najviše znanstveno-istraživačke pažnje, osobito za razdoblje srednjeg vijeka 24 . Njegov rad o šibenskim hodočašćima u razdoblju od 1451. do 1469. je pionirski znanstveni uradak o toj temi u hrvatskoj historiografiji i to iz nekoliko razloga. Naime, Josip Kolanović je u svom radu, nastalom na temelju raščlambe bilježničkih spisa, a prije svega oporuka, brevijara oporuka i kodicila, u spomenutom razdoblju, razmotrio proces razvitka ideje hodočašćenja od kasne antike do kasnog srednjeg vijeka, iznio je popis najvažnijih i tada dostupnih monografija i studija o hodočašćima napisanih od strane zapadnih medievista 25, upozorio je na korištenu terminologiju vezanu uz hodočasnike u

stranim i domaćim izvorima, te je ukazao na temeljne vrste hodočašća s obzirom na razlog, s obzirom na subjekt hodočašća i s obzirom na destinacije hodočašća. Izložio je osnovne podatke o teološkim značenjima hodočašća od kasne antike do kraja srednjeg vijeka te ukazao na povezanost fenomena hodočašćenja i hagiografskog žanra, odnosno svetačkih kultova. Također je razradio pitanje vrsta hodočašća prema pobožnoj nakani (pokornička, zavjetna, zamolbena, zahvalna) ili važnosti hodočasničkih središta – s obzirom na hijerarhijski položaj i popularnost kultova svetaca i njihovih relikvija, određenima ulogom u evanđeljima, koje takva loca sancta posjeduju 26, a također ih je razmotrio kroz prizmu osobnih i zamjenskih hodočašća. Osobito je važno istaknuti da je njegov rad o šibenskim hodočašćima temeljen na, tada u Hrvatskoj rijetko korištenoj, kvantitativnoj metodi analize serijskih tipova vrela, a koju je potom produbio kvalitativnom raščlambom fenomena hodočašćenja u kasnosrednjovjekovnoj šibenskoj komuni 27. Znatno kasnije fenomen hodočašćenja u drugim našim komunama (primjerice Zadar, Rab, Poreč, Lovran) razmotren je u radovima drugih hrvatskih medievista pri čemu je vrlo pozitivna činjenica da su autori, iako su prihvaćali većinu metodoloških smjernica predloženih od strane J. Kolanovića, ipak značajno dopunili ovu historiografsku metodu te postigli znatan pomak u razumijevanju srednjovjekovnih hodočašća koristeći se novo objelodanjenom znanstvenom literaturom, raščlambom vizualnih i arheoloških izvora te

24 Josip Kolanović, Prilog povijesti šibenskih hodočašća u kasnom srednjem vijeku, Croatica Christiana periodica, 6 (9), 1982., str. 13-36. 25 Naravno, tijekom posljednjih nekoliko desetljeća historiografska i druga literatura o hodočašćima narasla je do golemih razmjera ne samo zato što se razmatraju i druge vrste vrela osim posljednjih volja već i zbog činjenice da srednjovjekovna hodočašća, kao što je razvidno iz narativnih vrela kao što su putopisi i dnevnici, u sebi sadrže motive vezane uz razne promjene i pojavnosti srednjovjekovne pobožnosti, uz svakodnevni život, uz odnose između žena i muškaraca, uz razumijevanje civilizacijskih, kulturoloških, jezičnih ili običajnih odnosa između etnosa i pojedinaca kako na razini pojedinih regija unutar katoličke Europe tako i istih odnosa između katoličke i pravoslavne Crkve, između kršćanstva i islama te niza drugih medievističkih pitanja. Uz to, historiografsko razmatranje hodočašća danas više nije predmet razmatranja samo jedne znanstvene discipline – historiografije, nego većina znanstvenika ovom problemu pristupa interdisciplinarno, promišljajući razvojne procese hodočašća kroz istovremena teološka, historiografska, etnološka, antropološka, arheološka, ekonomska i druga znanstvena razmatranja. 26 Radi se o tzv. peregrinationes maiores (ad limina apostolorum Petri et Pauli u Rimu, Sv. Jakov u Composteli i Sveta Zemlja) i peregrinationes minores. Međutim, u suvremenoj medievistici se pokušao riješiti problem kako prihvatiti podjelu hodočasničkih središta na samo ove dvije skupine s obzirom na to da je, temeljem historiografskih i drugih istraživanja onovremenih vizualnih, narativnih, poetskih i bilježničkih vrela, rječnika ili knjiga indulgencija, postalo jasno da su neka hodočasnička središta, i po popularnosti svetaca čija su tijela ili relikvije čuvali i po broju hodočasnika koji su posjećivali takva loca sacra, u nekim razdobljima znatno nadmašivala tradicionalna peregrinationes maiores, te snažnije utjecali na kreiranje intimne, obiteljske ili opće pobožnosti unutar zapadne Crkve. U kasnom srednjem vijeku su Assisi, kao središte kulta sv. Franje, te Loreto i Recanati, kao sjedišta kulta Djevice Marije, zbog poznate legende o Nazaretskoj kućici nastale krajem 13. stoljeća i vezane uz Trsat, snažno utjecali na kreiranje pobožnosti, prvo unutar društva laika, a potom i ukupnog klera. Zato su medievisti u drugoj polovini 20. stoljeća počeli koristiti znatno primjenjiviju podjelu srednjovjekovnih hodočašća na internacionalna, regionalna i lokalna koja je kao dominantni faktor postavljala prostornu udaljenost od mjesta u kojem je živio neki hodočasnik do loca sacra u koja je hodočastio. Time je određivanje definicije pojedinog hodočašćenja postalo individualizirano i ovisilo je o mjestu ili regiji iz kojih se krenulo i mjestu ili regiji koje je bilo odredište. Hodočasničke destinacije više nisu bile petrificirane i određene obzirom na evanđeoske, teološke ili hagiografske značajke već su ovisile o mjestu življenja hodočasnika i mjestu u koje je on hodočastio. No, s teološkog aspekta bilo koje hodočašćenje u Rim , Sv. Jakov u Composteli ili Jeruzalem, bez obzira je li hodočasnik pristigao iz nekog prostorno bliskog sela ili grada, smatrana su za peregrinationes maiores jednostavno zbog vjerskog i teološkog značenja ovih loca sacra u kršćanstvu. 27 Jedan od najutjecajnijih povjesničara na području razvitka metode kvantitativne analize, čije su metodološke smjernice prihvatili medievisti koji koriste ovu metodu, je francuski povjesničar Pierre Chaunu, a koji je svoje metodološke postavke ponajbolje razložio u djelu: Vrijeme reformi: religijska historija i civilizacijski sistem: kriza kršćanstva, rascjep (1250-1550), Antibarbarus, Zagreb, 2002. Problematiku srednjovjekovnih hodočašća koristeći kvantitativnu metodu u analizi vrela vrlo dobro je primijenio Ludwig Schmugge. Vidi npr.: Deutsche Pilger in Italien, u: Kommunikation und Mobilität im Mittelalter. Begegnungen zwischen dem Süden und der Mitte Europas (11.-14. Jahrhundert), ur. Siegfried de Rachewiltz i Josef Riedmann, Sigmaringen 1995., str. 104–109. Vidi također: Isti, Kollektive und individuelle Motivstrukturen im mittelalterlichen Pilgerwesen, u: Migration in der Feudalgesellschaft, ur. Gerhard Jaritz i Albert Müller, Frankfurt-New York 1988., str. 266–267, 272–273, 275–276.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Slika 6: Prikaz Šibenika s kraja 17. stoljeća s osobito detaljnim prikazom sela u šibenskom distriktu. Zanimljivo je istaknuti da se ne radi o srednjovjekovnom ili ranomodernom hodočasničkom putopisu, već o, u razdoblju renesanse i baroka, popularnom žanru putopisa nastalih iz znatiželje, a često su ocjenjivana kao djela nastala zbog dokolice, odnosno kao djela nastala iz čovjekove potrebe za avanturom. Jacob von Sandrart, Kurtze und vermehrte Beschreibung von dem Ursprung, Aufnehmen, Gebiete und Regierung der weltberühmten Republik Venedig. Merentheils den Jahren nach und in Form einer kurzen Chronick verabfasset: Wie auch eine Beschreibung von Griechenland, dem Archipelago und der vornemhsten Griechischen Provinz und Pen-Insul Morea, samt der jetzigen türkischen Krieges-Handlung, mit 64 curiosen Kuppfern von Land-Taffeln, Insulen, Stäten und Vestungen, wie auch einer accuraten Land-Taffeln von Griechenland, Italien, Natolien, Hungarn und ganzen Donau Fluß, samt den angrenzenden Königreichen und Ländern..., Nuremberg, Sandrart, 1687. značajnim proširenjem korištenih pisanih izvora, prije svega dnevnika i putopisa 28 . Slično kao Kolanović, i drugi su medievisti uočili važnost posljednjih volja kao primarnog vrela u proučavanju hodočašćenja. Također, većina medievista koji su kasnije proučavali fenomen hodočašća iz istarskih i dalmatinskih komuna uočila je, baš kao i J. Kolanović, da je korištenje kvantitativne metode u razmatranju ovog fenomena najbolje rješenje, osobito kada se radi o prvim istraživanjima

fenomena hodočašćenja za pojedine komune. Naime, iako prema kvantitativnoj metodi danas, ali i ranije, postoji određeni skepticizam u znanstvenim krugovima, čini se da je on nastao tek iz nerazumijevanja protivnika ove metode u pristupu analizi oporuka, brevijara oporuka i kodicila. Naime, njihova najsnažnija primjedba jest u činjenici da su brojni legati, pa tako i oni darivani za hodočašća, stavljeni pod upitnik jer je dolazilo do raznih sporova pred komunalnim

28 Vidi: Zoran Ladić, Oporuke i osjećaji. O raznolikosti izričaja intimnih i grupnih emocija u istočnojadranskim komunama razvijenog i kasnog srednjeg vijeka (u tisku u: Zbornik radova sa 9. istarskog povijesnog biennalea održanog u Poreču, 23.-25. svibanj 2019., Emotio, affectus, sensus…: o osjećajima u povijesti na jadranskom prostoru; sui sentimenti nella storia nell'area adriatica. Emotions in the History of Adriatic. O oporukama kao vrijednim izvorima za proučavanje hodočašća u našim komunama u razvijenom i kasnom srednjem vijeku vidi npr.: Zoran Ladić, Prilog proučavanju hodočašćenja iz Zadra u drugoj polovici 14. stoljeća, Croatica Christiana periodica, god. XVII., br. 32., Zagreb, 1993., str. 17–31; Isti, Hodočašća kao izraz pobožnosti stanovnika kasnosrednjovjekovne porečke komune, Histria. Godišnjak Istarskog povijesnog društva, 5, 2015., str. 15–41.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Slika 7: Prikaz Šibenika i utvrde sv. Nikole s kraja 16. stoljeća u putopisu apeninskog palmiera Giuseppea Rosaccia. Giuseppe Rosaccio, Viaggio da Venetia, a Costantinopoli: per mare, e per terra & insieme quello di Terra Santa, da Gioseppe Rosaccio, con brevità descritto, nel quale, oltre à settantadui disegni, di geografia e corografia si discorre, quanto in esso viaggio si ritroua, cioè: città, castelli, porti, golfi, isole, monti, fiumi è mari: opera utile à mercanti, marinari & à studiosi di geografia, Venecija, Giacomo Franco, 1598. kurijama vezano uz njihovo darivanje, što je dovodilo do promjene primatelja ili potpunog poništenja legata nakon smrti oporučitelja. No, nesporazum protivnika i pobornika te korisnika kvantitativne metode jednostavno je proizvod znanstvenog nerazumijevanja u pristupu posljednjoj volji kao izvoru. Naime, istraživači posljednjih volja usredotočeni su na samu oporuku, na njen sadržaj u trenutku kada su je oporučitelji bilježili s jasnim dvostrukim ciljem – podjela bona mobilia et imobilia među nasljednicima i darivanje legata za spas duše i njen odlazak u vječni život, u raj. Istraživače koji koriste kvantitativnu metodu ne zanimaju pravne zavrzlame koje su povremeno nastajale nakon oporučiteljeve smrti, već je u središtu njihova interesa oporučiteljeva želja da sastavi oporuku kao završni čin svog života kojim je morao zadovoljiti svoje nasljednike i primatelje legata za spas duše. Potvrđena oporuka od strane komunalnog službenika – egzaminatora te pravno valjano zapisana od strane javnog komunalnog bilježnika za oporučitelja je bio i prema komunalnom pravu završni čin jer su i notar i egzaminator, kao komunalni službenici, bili zaduženi za rješavanje svih pravnih nedoumica već u trenutku pisanja same oporuke. Oslanjajući se i na njihove savjete, oporučitelj je nastojao strateški promišljenim darivanjem legata pro anima i ad pias causas te nasljednicima pokuša osigurati konačni cilj svakog kršćanina – vječni život duše u raju.

HODOČASNIČKI PUTOPISI I DNEVNICI TE NJIHOVO ZNAČENJE ZA RAZUMIJEVANJE KOMUNALNE POVIJESTI ISTOČNOJADRANSKE OBALE Stotine zapadno i srednjoeuropskih hodočasnika zapisalo je jednako veliki broj narativnih hodočasničkih djela od početka 14. stoljeća. Hodočasteći iz zapadne, sjeverne i srednje Europe kopnom do Venecije i zatim galijama istočnom jadranskom obalom, pritom zastajući u velikom broju za opskrbu pogodnih luka u Istri i Dalmaciji, na putu ad Terram Sanctam stotine obrazovanih laika i duhovnih osoba, muškaraca i nešto žena, iz godine u godinu tijekom 14. i 15. stoljeća pisalo je svoje hodočasničke dnevnike ili putopise, tada vrlo rado čitane u zapadnoj Europi. U svom religioznom ili avanturističkom zanosu oni nisu bili svjesni kako nam u baštinu ostavljaju niz vrijednih podataka vezanih ne samo uz razumijevanje hodočašća nego i posebno važnih kao povijesnih vrela koja pomažu u boljem shvaćanju civilizacijskih, kulturoloških, etničkih, jezičnih i urbanističkih razlika ili sličnosti između pojedinih europskih krajeva29. Također, danas razmatranje fenomena hrvatskih hodočašća nije ostalo ograničeno samo na izvore hrvatske provenijencije, već se, prije svega zahvaljujući velikom

29 Krešimir Kužić, Hrvatska obala u putopisima njemačkih hodočasnika XIV. do XVII. st. – opora, vinorodna, kršćanska, Književni krug, Split 2013.; Isti, Njemački hodočasnici 15. i 16. stoljeća o Zadru, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 50, 2008., str. 63–104. Kao

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

znanstveno-istraživačkom trudu Lovorke Čoralić, danas vrše proučavanja hodočašća stanovnika istočnojadranske obale koji su živjeli u Veneciji u razdoblju od 14. do 17. stoljeća, a o čemu je spomenuta povjesničarka napisala više radova30. No, otkud god dolazili hrvatski ili strani hodočasnici, u njihovim se primjećivanjima i zapisima postojano osjeća jedan kohezivni moment – istovjetnost uređenja zapadne Crkve izražena kroz sličnu sakralnu arhitekturu, istovjetnu crkvenu hijerarhiju i identičan izgled pripadnika klera – svjetovnog i duhovnog svećenstva. Ovaj moment je osobito važan, jer je svaki zapadni hodočasnik, tisućama kilometara udaljen od mjesta ili regije u kojima je rođen, u ovim slikama iz svakodnevnog života nalazio snažan zajednički element – osjećaj pripadnosti istoj Crkvi odnosno velikom i jedinstvenom religijskom i civilizacijskom prostranstvu culture religionis Christiane31.

VRSTE SREDNJOVJEKOVNIH HODOČAŠĆA S OBZIROM NA OSOBNE RAZLOGE I KATEGORIZACIJU LOCA SACRA Europska hodočašća razvijenog i kasnog srednjeg vijeka, pa tako i ona šibenska, mogu se podijeliti u nekoliko temeljnih skupina: 1. internacionalna32, regionalna i lokalna hodočašća33; 2. osobna i zamjenička hodočašća; 3. a) zamolbena hodočašća u kojima hodočasnik, osobno bolestan ili zbog bolesti nekog od članova obitelji, rodbine ili šire zajednice, odlazi ad loca sacra, tražeći na takvim “privilegiranim mjestima gdje se

susreću suprotni polovi Neba i Zemlje“ zdravstveno ozdravljenje ili okrjepljenje34; 3.b) zahvalna hodočašća kojima je hodočasnik, odlazeći u određeno hodočasničko središte, želio zahvaliti svecu kojem je to središte bilo posvećeno za njegov nebeski zagovor i posredništvo pred Bogom. Takva hodočašća vršena su i kao zavjet dan od strane hodočasnika svecu kao posredniku u vrijeme njegove bolesti ili bolesti neke njemu bliske osobe. Prepuna su djela hagiografskog žanra, nastala tijekom srednjeg vijeka, u kojima se opisuju čudesna ozdravljenja učinjena bilo od živućih svetaca ili na njihovim grobovima; 3.c) pokornička hodočašća u koja je hodočasnik odlazio bilo samoinicijativno, odredivši prema svojoj savjesti da je počinio djelo koje se bitno kosi sa kršćanskim moralom i etikom, bilo prema naputku zajednice, odnosno njenih rukovodećih političkih, crkvenih ili administrativnih tijela koja su kao vid kazne odredila ovakav oblik pokore; 3.d) križarske vojne koje se pojavljuju od kraja 11. stoljeća i u svom prvom razdoblju traju do kraja 13. stoljeća, odnosno do pada posljednjih kršćanskih uporišta u Palestini (Akra odnosno Accon). Uzrok slabljenju pozicije kršćana na Bliskom Istoku treba tražiti, s jedne strane, u snaženju vojne moći Islama, a s druge strane, u činjenici da je Europa bila zaokupljena vjerskim vojnim obračunima s različitim heretičkim pokretima na koje se prenosila ideja križarskih vojni35. Ipak, ovdje je postojala važna razlika, jer se u Europi križarske vojne nisu vodile in subsidium Terre sancte, contra perfidos infideles već contra hereticos, odnosno protiv „odvratnih“ otpadnika od kršćanske vjere36. Pripadnici križarskih

što ovaj autor s pravom uvijek naglašava, hodočasnici – pisci iz raznih europskih zemalja bitno dopunjuju opće poznavanje civilizacijske uređenosti komunalnih društava na našoj obali Jadrana. Pritom se u više takvih dnevnika i putopisa spominje i Šibenik kao povremena luka u koju su pristajali hodočasnički brodovi pristigli iz Venecije, a na putu prema Svetoj zemlji. 30 Spomenimo ovdje: Lovorka Čoralić, Odredište Asiz: hodočašća u oporukama hrvatskih iseljenika u Mlecima, Historijski zbornik, vol. 62, No. 1, 2009., str. 71-90.; Ista, Ad viaggium pro anima mea - hodočašća u Santiago de Compostela u oporučnim spisima hrvatskih iseljenika u Mlecima (XV.-XVI. stoljeće), Povijesni prilozi, 29 (2010), 38; str. 31-42. 31 Tomaž Mastnak, Križarski mir. Kršćanstvo, muslimanski svijet i zapadni politički poredak, Prometej, Zagreb 2005., str. 104-124 32 Neki povjesničari poistovječuju internacionalna i “velika hodočašća” te regionalna i lokalna sa peregrinationones minores iako je terminologija vezana uz njih nastala u dva potpuno različita vremena, pri čemu su internacionala, ali i regionalna i lokalna, definirana u skladu sa suvremenom medievistikom i suvremenim poimanje prostora i prostornih distanci. Ona su poznata i pod nazivom peregrinationes maiores (limina apostolorum Petri et Pauli u Rimu, Sv. Jakov u Composteli i Sveta Zemlja) i peregrinationes minores. Najvažnije je istaknuti da tzv. velika hodočašća nisu imala nikakve veze sa prostornom distancom, pa je tako putnik iz nekog sela pored Rima također išao u „peregrinatio maior kao i putnik iz Engleske ili neke skandinavske zemlje. “Peregrinatio maior” bilo je određeno hijererhijskim položajem kulta nekog sveca ili svetice i njihovom istaknutijom ili manje važnom ulogom predstavljenim u Novom Zavjetu. O tim hodočašćima raspravlja, primjerice Ludwig Schmugge u svojim radovima o srednjovjekovnim njemačkim hodočasnicima. Vidi: Ludwig Schmugge, Deutsche Pilger in Italien, u: Rachewiltz, Siegfrid de i Josef Riedmann (ur.), Kommunikation und Mobilität im Mittelalter. Begegnungen zwischen dem Süden und der Mitte Europas (11.-14. Jahrhundert), Jan Thorbecke Verlag, Sigmaringen 1995., str. 97-113; Isti, Kollektive und individuelle Motivstrukturen im mittelalterlichen Pilgerwesen, u: Gerhard Jaritz and Albert Müller (ur.), Migration in der Feudalgesellschaft, Campus Verlag, Frankfurt-New York 1988., str. 266-267, 272-273, 275-276. 33 Nazivi za ova hodočašća nastali su kao posljedica znanstvenog definiranja hodočasničke terminologije te su vezana uz suvremena istraživanja srednjovjekovnih hodočasničkih loca sacra, primjerice Assisi, Recanati, Loreto, Sv. Nikola u Bariju, Mariazell, Aachen, Trsat, Zažično, Drit i niz drugih hodočasničkih središta, ovisno koja se europska regija istražuje. 34 Peter Brown, The Cult of the Saints: Its Rise and Function in Latin Christianity, University of Chicago Press, Chicago 1981., str. 140. 35 Tako se godine 1220. papa Honorije III. (1216.-1227.) složio se s kraljem Andrijom II. da zajedno unište bosanske krstjane (zbog krivovjerja) i omiške Kačiće (zbog pljačke). Papinski legat Akoncije (1221.) pokušao je za akciju protiv njih pridobiti čitavu Hrvatsku i Dalmaciju. Detaljnije o križarskoj vojni kao vidu hodočašća te o povezanoj literaturi vidi u: Zoran Ladić, Odjek pada tvrđave Accon 1291. u Hrvatskoj. O križarskoj vojni kao vidu hodočašća, u: Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, vol. 16 (1998.), str. 43-56. Vidi također: Krešimir Kužić, Hrvati i križari: križarski pohod hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. i austrijskog vojvode Leopolda VI. iz 1217. godine s osvrtom na dodire Hrvata s križarskim pohodima, Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2003. 36 U našim krajevima radi se o križarskim vojnama protiv Bosanskih krstjana. Tako se u djelu Opsada Zadra naziva Stjepan Kotromanić (1314./1322.? – 1353.), bosanski ban i vazal ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Anžuvinca. Branimir Glavičić, Vladimir Vratović, Damir Karbić, Miroslav Kurelac, Zoran Ladić, Obsidio Iadrensis/Opsada Zadra, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, 54. Scriptores VI., HAZU, Zagreb, 2007., str. 155. BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

vojski u vrelima se nazivaju milites Christi i peregrini cruce signati, odnosno križem obilježeni hodočasnici.

O KRIŽARSKOJ VOJNI KAO VIDU HODOČAŠĆA U KASNOSREDNJOVJEKOVNOM ŠIBENIKU Ideja križarske vojne contra infideles javlja se i kasnije i to contra Turchos, u vrijeme osmanlijske ekspanzije prema Europi, a osobito u 15. i 16. stoljeću37. Tada su pojedini krajevi Hrvatske bili posebno ugroženi de manibus impiorum, odnosno od osmanlijskih vojski. U prvom naletu, koji je započeo već i prije pada Bosanskog Kraljevstva 1463. godine, osmanlijske akindžijske postrojbe napadale su sela u distriktima dalmatinskih komuna38. Sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća mletačke vlasti organizirale su više kopnenih i pomorskih vojnih akcija protiv Osmanlija, a u njima su sudjelovali brojni stanovnici dalmatinskih komuna, pa tako i šibenske. O tome svjedoče šibenske posljednje volje. Tako je šibenski patricij Šimun Tavelić, zapovjednik šibenske galije, u lipnju 1464. godine, prije odlaska u križarsku vojnu u mletačkoj ekspediciji, sastavio oporuku u kancelariji notara Karota Vitalea. Oporuka je otvorena u kolovozu 1465. nakon što je in ei expeditione fecerit obiisse39. Patricij Toma Tomašević poginuo je u ratu za Kretu, a ovaj kodicil je imao biti pridodan njegovoj oporuci iz ožujka 1464. u kojoj je spomenuto sljedeće: spectabilis miles dominus, Thomasius Thomasseuich, nobilis Sibenici, patronus siue armator gallee de proximo armate Sibenici. To znači da je bio zapovjednik šibenske galije, a u križarskoj vojni contra perfidos et crudelissimos Turcos je ranjen te je umro40. Ivan de Larta je kao zapovjednik straže istočnih gradskih vrata također sudjelovao u križarskoj

vojni organiziranoj od Mlečana protiv Osmanlija, o čemu saznajemo iz njegove oporuke iz ožujka 1452. godine41. Iz njegova prvog kodicila, sastavljenog 30. travnja 1453. godine, saznajemo da se vratio iz ovog vojnog pohoda protiv Osmanlija te je sada tituliran kao nunc caporalis, odnosno vojni zapovjednik u jedinici ser Marci de Rasolis te se potvrđuje da se reuersus in militia et per gratiam Iesu Christi sanus corpore42. Šibenski bilježnički spisi kazuju nam da je u posadi šibenske galije uvijek morao biti prisutan i ranarnik, odnosno magister barberius/barbitonsor. Tako se tijekom boravka mletačke flote, među kojima je bila i šibenska galija, u luci na Krfu 1449. kao član šibenske posade spominje Jakov Boljišević de Sibenico, magister barbitonsor in galea Sibenici, a kojem neki šibenski vojnici na samrti daruju legate u novcu43. Iste godine spominje se na šibenskoj galiji i ser Iacobus Domancusouich de Sibenico magister barberius in dicta galea44. To ukazuje da su na šibenskoj galiji, barem u ovom ratnom pohodu, bila i dvojica ranarnika. Još u svibnju 1449, dok je šibenska galija bila usidrena u gradskoj luci, zapisan je ugovor između dvojice ranarnika, a iz kojeg saznajemo da obojica idu u križarsku vojnu s mletačkom armadom na šibenskoj galiji45. Konačno, iz ovih isprava saznajemo da su svi oni koji su umrli tijekom rata bili pokapani na mjestu sukoba. Tako je 1. travnja 1450. godine na otoku Krfu in monasterio fratrum sancti Francisci de obseruantia prvo sastavio svoju oporuku nobilis vir ser Iohannes Iurich, ciuis Sibenici, a zatim je na groblju istog konventa i pokopan46. Naravno, oni i niz drugih stanovnika šibenske komune su po ustaljenom kršćanskom teološkom shvaćanju umrli kao peregrini cruce signati, što znači da su pripadali u skupinu hodočasnika, ali onih oboružanih s gladius materialis.

37 Nepovoljna vojna i politička situacija u Maloj Aziji, pa tako i u Palestini, mogla je biti samo jedan od razloga koji su uvjetovali značajno smanjenje broja hodočasnika iz dalmatinskih komuna, pa tako i Šibenika, u Svetu Zemlju u kasnom srednjem vijeku. Naime, poznato je da je sve do razdoblja križarskih ratova, odnosno do konca 11. stoljeća, kada se sukob zapadnih kršćanskih država, ponukan radikalnom promidžbom pape Grgura VII. i osobito Urbana II. i njegovih teologa, i Saracena u Palestini pretvorio gotovo u rat do istrebljenja (ponajviše zbog ratoborne propagande papinstva), jedna od najvažnijih destinacija zapadnih hodočasnika bila Palestina. Doduše, u ranom srednjem vijeku ovo je hodočašće bilo dostupno samo pripadnicima društvenih elita čije je putovanje, zbog velike vojne pratnje i bogatstva kojim su mogli potkupljivati važne osobe (saracenski vladari i tamošnji magnati, ali i carinici te lučki činovnici) koje su hodočasnicima mogle stvarati probleme, bilo znatno sigurnije nego peregrinationes neorganiziranih, nenaoružanih ili slabo naoružanih te siromašnih hodočasnika. No čak i u vrijeme križarskih ratova pa sve do konca 14. stoljeća, odnosno do trenutka kada su Osmanlije gotovo u cijelosti kontrolirale Malu Aziju, u hodočašćima su se izmjenjivali bogati i siromašni, utjecajni i neugledni hodočasnici. Stoga se čini da su još neki čimbenici, pored netrpeljivosti između Osmanlija i zapadnih kršćana, utjecali na spomenuto smanjenje broja hodočasnika. Čini se da se radi o dugotrajnom kulturološkom procesu koji je počeo u vrijeme križarskih ratova kada Saraceni – “djeca Abrahama i robinje Hagare” ili “Jišmaeliti” – u očima zapadnih teologa nisu više samo pogani nego rasa (gens) koja se ne može preobratiti na kršćanstvo. Ova radikalizacija doživljaja Osmanlija, a tijekom sljedećih stoljeća i svih muslimana, zasigurno je vrlo nepovoljno utjecala na priljev odnosno broj hodočasnika koji nisu bili milites Christi u Svetu Zemlju. 38 Prvi nasrtaji akindžijskih jedinica na područje sela šibenskog distrikta zabilježeni su već tijekom 30-ih godina polovine 15. stoljeća, ali je najsnažniji pritisak bio u drugoj polovini 15. stoljeća kada je brojno seosko stanovništvo raseljeno, odvedeno u ropstvo ili ubijeno. Za 1432. godinu saznajemo iz bilježaka opata samostana sv. Nikole u šibenskoj luci Stjepana Biličića koji je tada i sam živio u Šibeniku o provali Osmanlija te godine. On je zapisao: 1432. dana 24. veljače. Dođoše Turci do sela zvanog Srima. Šibenski list, broj 195, god. V., 6. lipnja 1956., str. 3. U listopadu 1479. Marica, žena Dragiše Iadrijevića koji je bio abducti a Turchos, sastavila je brevijar samo u prisutnosti župnika jer drugi svjedoci nisu mogli doći u selo Putičanje ob timorem pestis. HR-DAZd, ŠB, Ante Campolongo (dalje: AC), kut. 11/III, vol. 10.VII b, f. 27. O prisilnim migracijama stanovnika sela u šibenskom distriktu kao posljedici osmanlijskog vojnog pritiska na šibensku komunu vidi: Danilo Klen, Dva ugovora iz 1463. godine o preseljavanju seljaka s područja šibenske općine u Istru, u: Radovi Centra Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, sv. 24/1977., str.61-70. 39 HR-DAZd, ŠB, Karatus Vitale (dalje: KV), kut. 16/II, sv. 15.IV, fol. 222-222. 40 HR-DAZd, ŠB, KV, kut. 16/II, sv. 15.IV, fol.263-263a; HR-DAZd, ŠB, KV, kut. 16/II, sv. 15.IV, 211a-213a. 41 HR-DAZd, ŠB, CV, kut. 16/II, sv. 15.Iva, f. 15a. 42 HR-DAZd, ŠB, CV, kut. 16/II, sv. 15.Iva, f. 36. 43 HR-DAZd, ŠB, Giovanni Baptista Bonmathei de Verona (dalje: GBB), kut. 13-14, fasc. 14b, f. 2. 44 Isto, f. 71. 45 Isto, f. 72. 46 Isto, f. 2a.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Dr. sc. Damir Karbić Upravitelj Odsjeka za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

Šibenik i Šubići Bribirski – isprepletena povijest grada i plemićkog roda u njegovom susjedstvu T

ijekom srednjeg vijeka povijest Šibenika bila je tijesno povezana s poviješću hrvatskog plemićkog roda knezova Bribirskih, od sredine 14. stoljeća zvanih Šubići, koji su u pojedinim fazama njegovog razvoja odigrali ključnu ulogu, a čije se sjedište od najranijih vremena do 1522. godine nalazilo u Bribiru, središtu istoimene županije, najbliže teritorijalne jedinice ranosrednjovjekovne hrvatske države, koja je bila neposredni susjed Šibenika na Zapadu. Kako ćemo vidjeti,

knezovi Bribirski igrali su važnu ulogu u razvoju grada, a i sam je grad bio izuzetno važan prilikom izgradnje njihove vlasti i prerastanja u jedan od najznačajnijih velikaških rodova u hrvatskoj povijesti uopće.

rilikom promatranja međusobnih odnosa knezova Bribirskih i Šibenika važno je napomenuti da je Šibenik bio najbliži obalni grad njihovom osnovnom posjedu, Bribirskoj županiji te je samim time vlast nad

Slika 1: Panoramska zračna slika Bribirske glavice s ostacima srednjovjekovnog Bribira, sjedišta roda Šubića, iz arhiva Muzeja grada Šibenika (foto: Tomislav Šmider)

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

njim morala biti jedan od njihovih prvih ciljeva. Prvi član roda koji je uspio doći na položaj šibenskog kneza bio je knez Grgur (I.). Okolnosti u kojima se to dogodilo i sam trenutak nažalost nisu poznati, jer su izvori za povijest Šibenika, a i povijest knezova Bribirskih, za to razdoblje vrlo fragmentarni. Grgur je vjerojatno na taj položaj došao koristeći sukobe kneza Domalda, tada najmoćnijeg hrvatskog velikaša, s kraljem Andrijom II. i nemilost u koju je on zbog toga upao te je u drugoj polovici dvadesetih godina 13. stoljeća postao šibenski knez. Sukob Bribiraca i kneza Domalda već je trajao 1223. kada su oni, predvođeni knezom Grgurom i njegovim

ako je nakon Grgurove smrti (1235.) Domald ponovo postao šibenskim knezom, izgleda da njegova prevlast nad Šibenikom nije dugo trajala. Kao šibenski knez spominje se samo u siječnju 1238., kada je već imao oko osamdeset godina i kada je šibenskom arhiprezbiteru Mateju dao svjedočanstvo o nekim crkvenim događajima u Splitu koji su se dogodili prije dvadesetak godina, u razdoblju kada je bio na vrhuncu moći i držao položaj i splitskog kneza.3 Ubrzo potom, Bribirci početkom četrdesetih godina 13. stoljeća vraćaju vlast nad Šibenikom koju će zadržati (možda uz manje prekide u prvo vrijeme) sve do predaje grada „pod mletačku zaštitu” 1322. godine.

Slika 2: Pogled s Bribira prema Ostrovici, jednoj od najjačih utvrda današnje Sjeverne Dalmacije i sjedištu kadetske grane knezova Bribirskih iz koje su potekli knezovi Zrinski (foto: Željko Krnčević) mlađim bratom Stjepanom, uspjeli zauzeti Domaldove posjede zapadno od Bribira i dobiti kraljevu potvrdu za njih. Sukobi s Domaldom nastavljeni su do 1229. i završili su potpunom pobjedom Bribiraca te je u tom razdoblju najvjerovatnije i Šibenik došao pod Grgurovu vlast.1 Položaj šibenskog kneza Grgur je najvjerojatnije uspio zadržati sve do svoje smrti (1235.).2

akon kneza Grgura na vodećem položaju u gradu bio je zabilježen njegov nećak, knez Stjepko koji se spominje kao šibenski načelnik (potestat) u kolovozu 1242.4 Taj Stjepkov naslov je posebno zanimljiv, jer dolazi iz drugog političkog rakursa nego položaj kneza (načelnik je u osnovi komunalni predstavnik, a knez kraljev predstavnik u gradu) i nije jasno zašto je do te promjene naslova uopće došlo. Budući da tada nije zabilježena neka druga osoba kao gradski

1 O tome vidi opširnije: Damir Karbić, Šubići Bribirski do gubitka nasljedne banske časti (1322.), Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 22 (2004.), str. 7-8. U tom i ostalim citiranim radovima navode se i reference starije literature i izvora. 2 Grgur se kao šibenski i splitski knez spominje samo u pismu dubrovačkom knezu Ivanu Dandulu u vezi odštete splitskom građaninu Kaceti. Za tekst pisma vidi: Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, prir. Tadija Smičiklas (dalje: CD), sv. 3 (Zagreb: JAZU, 1905.), dok. 373, str. 431. To pismo nije izravno datirano, ali se može otprilike datirati u kraj 1233. ili 1234., jer je sačuvana priznanica iz ožujka 1234. kojom Kaceta potvrđuje da mu je odšteta isplaćena (CD 3, dok. 346, str. 403.). 3 CD 4, dok. 45, str. 51. 4 Damir Karbić, Uloga bribirskih knezova u osnutku Šibenske biskupije, u: Sedam stoljeća Šibenske biskupije. Zbornik radova sa znanstvenog skupa Šibenska biskupija od 1298. do 1998. godine, ur. Josip Ćuzela, Vicko Kapitanović, Slavko Kovačić (Šibenik: Gradska knjižnica Juraj Šižgorić, Šibenik 2001.), str. 54.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

zasluge te zasluge njegovih rođaka (barem onih koji su podržavali Stjepkovo vodstvo unutar roda) iznesene su u kraljevoj ispravi iz 1251. kojom im daruje Bribirsku županiju u nasljedni posjed. 6

Slika 3: Kapitel s grbom Šubića iz samostana sv. Marije na Bribiru (foto: Željko Krnčević) knez, vjerojatno je da je Stjepko samostalno upravljao gradom, a moguće je da je uzimanjem naslova načelnika želio naglasiti kako je na taj položaj došao izborom građana. Moguće je da je to povezano s činjenicom da je u tom razdoblju politički status Šibenika bio sporan, budući da ga je nešto ranije kralj Andrija darovao templarima kao odštetu za tvrdi grad Klis, koji im je bio oduzeo knez Domald. Formalno pravno Šibenik je tada bio kraljevski tvrdi grad, castrum, pri čemu je samo gradsko naselje u pravnom smislu bilo samo njegovo podgrađe, odnosno pripadajuće naselje bez vlastite političke i pravne autonomije. No, činjenica je da je Šibenik u tom trenutku već nadrastao takav status te je u njemu započeo komunalni pokret, koji nije bio zadovoljan s templarskom vlašću nad gradom te je težio za gradskom autonomijom. Moguće je da je te događaje i napetosti iskoristio Stjepko te došao na položaj načelnika potpomažući Šibenčane u navedenom sukobu s templarima, ali kronologija tih događaja nažalost nije dovoljno jasna budući da o njima imamo jedino tek kasnije svjedočanstvo pape Aleksandra IV. iz 1255. godine. 5 U tom je trenutku za Šibenčane Stjepko u svakom slučaju bio dobar izbor, budući da je bio u kraljevskoj milosti zbog zasluga koje je stekao prilikom tatarske provale. Stjepko je u tom trenutku posebice bio važan kralju kao knez Trogira, grada u koji se on sklonio pred Tatarima, a njegove

ako se čini, savez Stjepka i Šibenika ubrzo je urodio plodom i za Šibenčane, koji ubrzo potom imaju opet kneza (što implicira i povišenje gradskog statusa), i za knezove Bribirske, čiji se član ponovo našao na tom položaju. Kao šibenski knez u prosincu 1243. zabilježen je Stjepkov bliži rođak Budislav.7 Uzimajući u obzir da je Budislav bio na Stjepkovoj strani u sukobima za vlast unutar roda između Stjepka i Stjepkovog bratića kneza Marka, sina prije spomenutog šibenskog kneza Grgura te budući da je u to vrijeme Stjepko još držao kneževski položaj u Trogiru, moguće je da mu je Stjepko ustupio taj položaj i postigao kraljevsku potvrdu, što mu nije trebalo biti previše teško zbog već spomenutih zasluga. Koliko je dugo Budislav bio na tom položaju nije poznato, s obzirom da su dokumenti iz kojih se može rekonstruirati šibenska povijest tog vremena vrlo rijetki. Nakon Budislava, Stjepko se spominje kao šibenski knez od studenog 1246. do studenog 1247. godine. 8 U razdoblju Stjepkovog kneževanja u Šibeniku je sklopljen i mir između njega i njegovog bratića Marka, kojim su završeni dugogodišnji sukobi između njih za prevlast nad rodom, što posredno svjedoči o važnosti koju je grad imao u njihovim očima i očima ostalih članova roda.

Slika 4: Nadgrobna ploča s grbom Šubića iz franjevačke crkve sv. Marije u Bribiru, glavnog ukopnog mjesta članova roda (foto: Željko Krnčević)

5 O sukobu Šibenika i templara vidi: Lelja Dobronić, Viteški redovi. Templari i ivanovci u Hrvatskoj (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1984.), str. 37. 6 CD 4, dok. 405, str. 466-468. Detaljno o tatarskoj provali vidi u: Josip Ante Soldo, Provala Tatara u Hrvatsku, Historijski zbornik 21-22 (1968.-1969.), str. 371-388. 7 Tekst privilegija vidi u: CD 4, dok. 186, str. 208. 8 Stjepko se kao šibenski knez spominje prvu put 5. studenog 1246. (Metropolitanski i kaptolski arhiv u Splitu, Ostavština Ivana Lucića Luciusa, fasc. 528, p. 56; Arhiv HAZU, Rukopisni prijepis Ostavštine Ivana Lučića Luciusa [pod vodstvom M. Barade izradili don Mato Hajlo i Marin Bego], sv. 28, str. 106.; ovaj izvor navodit će se ubuduće kao: Lucius s navodima kolokacije u jednoj i drugoj seriji odvojene kosom crtom), a posljednji 1. studenog 1247. (Lucius, fasc. 538, pp. 127-127’/14, 90-92)

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Slika 5: Prva stranica vlastoručnog prijepisa Ivana Lučića Luciusa (17. st.) isprave o miru knezova Stjepka i Marka iz roda Šubića sklopljenom u Šibeniku 1. studenog 1247. (Arhiv prvostolnog kaptola u Splitu, Ostavština Ivana Lučića Luciusa, sv. 538, fol. 127)

rijedno je napomenuti i da je kralj Bela IV. privilegije Šibeniku potvrdio upravo u Bribiru 1245. godine, ali se u tom dokumentu nažalost ne bilježi tko je tada obnašao dužnost gradskog kneza. U svakom slučaju, knez je u tom trenutku mogao biti ili Budislav ili Stjepko, ali se ime kneza ne spominje izravno, nego samo općenitom

formulacijom da su pred kralja došli fideles nostri de Sebenigo una cum comite suo. Takav način spominjanja (odnosno prešućivanja imena) u samoj darovnici, jednostavno je uzrokovan činjenicom da su se povlastice davale gradu općenito te se željelo naglasiti trajnost samog pravnog čina (koji treba trajati i nakon promjene

Slika 6: Original isprave kojom kralj Bela IV. prilikom svog boravka u Bribiru 11. travnja 1245. potvrđuje šibenske gradske povlastice (Državni arhiv Mađarskog nacionalnog arhiva, Diplomatički arhiv, Grad Šibenik, signatura: DL 50019 [Magyar Nemzeti Levéltár Országos Levéltára, Diplomatikai levéltár, Sebenico város, DL 50019])

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

ili smrti neposrednih sudionika događaja).9 Sljedeći Bribirac koji je obnašao dužnost šibenskog kneza bio je Stjepkov bratić Danijel, sin kneza Pribine, koji se na njoj spominje od listopada 1250. do studenog 1251. godine. Kao takav, ishodio je i potvrdnicu gradskih privilegija od strane kralja.10

ljedeći spomen Bribiraca u Šibeniku potječe tek iz 1263. godine. Nažalost, nije nam poznato što se događalo između 1251. i te godine, iako u to razdoblje spada i već spomenuto pismo pape Aleksandra IV. iz 1255. koje govori o sukobu Šibenčana s templarima. Čini se da se u sukob Šibenika i templara, u međuvremenu, umiješao i kralj Bela koji je iskazao volju da podrži očevu darovnicu, ali su se Šibenčani tome oduprli. Također, Bela IV. vodio je u tom razdoblju (potaknut iskustvima iz razdoblja tatarske provale) i aktivniju kraljevsku politiku u Hrvatskoj od one njegovih prethodnika, s ciljem osiguranja učinkovitijeg djelovanja kraljevske vlasti, a i inače je u čitavom Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu uveo niz upravnih, vojnih i gospodarskih reformi.11 U svrhu jačanja neposredne kraljevske vlasti u Hrvatskoj, težio je i tome da potisne hrvatske velikaše s vlasti u dalmatinskim gradovima te ih zamijeni hrvatskim banovima (bilo banom čitave Slavonije, bilo njegovim zamjenikom, primorskim banom). Ipak, budući da je ban obnašao tu dužnost u više različitih gradova istovremeno, on nije mogao stvarno upravljati njima pa, umjesto kneza, gradovima počinju stvarno upravljati načelnici. U tom kontekstu, vjerojatno treba razumjeti i činjenicu da se 1263. knez Stjepko više puta navodi kao šibenski načelnik koji se tako prilagodio novoj situaciji, što mu je omogućilo da nad Šibenikom zadrži stvarnu vlast, iako je morao odstupiti onu formalnu.12

ibenik je bio i prvi grad u kojem su Bribirci uspjeli ponovo zadobiti kneževski položaj. To je uspjelo već 1267. godine Stjepkovom sinu, knezu Jurju I. koji će taj položaj zadržati sve do smrti 1303. godine.13 U doba Jurjevog kneževanja nastavljena je praksa usporednog djelovanja kneza i načelnika, no treba naglasiti da je Juraj nad Šibenikom imao stvarnu vlast te da su načelnici bili u osnovi njegovi službenici i pouzdanici koji su upravljali gradom budući da je on, kao najbliži suradnik svog brata bana Pavla I. Šubića, bio zauzet različitim državničkim poslovima te istovremeno

držao kneževski položaj u nizu dalmatinskih gradova. Među tim načelnicima se ističu i drugi članovi roda Šubića, poput Jurše Nikolića koji je držao značajne položaje u sustavu vladavine bana Pavla I. i njegove braće. Juraj Juršić, sin Jurše Nikolića, također je bio šibenski potestat u travnju 1294. godine. Član roda mogao je biti i Vučeta, sin Vučine, šibenski načelnik 1279. godine.14

ovoreći o bribirskoj vlasti nad Šibenikom, nužno je upozoriti da je ona bila za grad izuzetno povoljna. O tome svjedoči i činjenica da je gradski areal, upravo u njihovom razdoblju, dosegao svoj maksimalni srednjovjekovni opseg te činjenica da je širenje gradskog distrikta također započelo u njihovom razdoblju.15 U tom razdoblju donesen je i šibenski statut,16 a grad je, velikim dijelom upravo zahvaljujući utjecaju knezova Bribirskih na papinskoj kuriji, posebice upravo kneza Jurja I., postigao puni civitet i uspostavu samostalne biskupije 1298. godine. No, na određeni način, sazrijevanje komune i uzdizanje Šibenika na status biskupije, koje se dogodilo upravo u razdoblju vladavine Bribirskih knezova, ujedno je i prijelomni trenutak koji simbolički zatvara jedno i započinje novo poglavlje u odnosima grada s bribirskim knezovima.17

ijekom 13. i početkom 14. stoljeća Bribirci su još uvijek osjećali veće povjerenje prema Šibeniku nego drugim gradovima, što se dobro može vidjeti i iz činjenice da je Šibenik bio jedini grad pod njihovom upravom u tom razdoblju, u kojem su domaći ljudi obnašali položaj načelnika. Među njima, u razdoblju vladavine Jurja I., treba istaknuti Iliju Radovanovog koji se na tom položaju spominje od listopada 1286. do kolovoza 1291., a koji je bio osoba od posebnog povjerenja bana Pavla i njegove braće, za koje je i ranije obavljao značajne diplomatske misije. Tako je u rujnu 1274. kao šibenski sindik u južnoj Italiji ugovarao savez s Anžuvincima radi rata s omiškim Kačićima, što će svakako u mnogočemu usmjeriti i kasniji razvoj bribirsko-anžuvinskih odnosa u budućnosti. O njegovom ugledu svjedoči i podatak zabilježen u parnici između Šibenika i Zadra u vezi otočne granice održanoj u Veneciji 1324., u kojem su zadarski zastupnici tvrdili da je općepoznato da je Ilija bio u milosti bana Pavla i njegove braće te da su mu oni ispunjavali sve želje na korist Šibenika.18

9 Tekst šibenskog privilegija vidi u: CD 4, dok. 237, str. 272. 10 Karbić, Uloga, str. 54-55. 11 O reformnim nastojanjima kralja Bele IV. i s njima skopčanim promjenama vidi opširnije: Pál Engel, The realm of St Stephen. A History of Medieval Hungary 895-1526 (London: I.B. Tauris, 2001.), str. 101-105. i 111-123. 12 Karbić, Uloga, str. 55. 13 Juraj se prvi put navodi kao šibenski knez 11. ožujka 1267. (Lucius, fasc. 528, p. 56/28, str. 106). Puni tekst tog dokumenta, ali bez navoda imena kneza vidi u: Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Dodaci. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Supplementa, prir. Josip Barbarić i Jasna Marković (dalje: CD-S), sv. 1 (Zagreb: HAZU, 1998.), dok. 228, str. 289-290. 14 Karbić, Uloga, str. 55. 15 Frane Dujmović, Postanak i razvoj Šibenika od 1066. do 1409. godine, Šibenik: Spomen zbornik o 900. obljetnici, ur. Slavo Grubišić (Šibenik: Muzej grada Šibenika, 1976.), str. 88. 16 Dujmović, Postanak, str. 92. 17 O tome vidi opširnije: Karbić, Uloga, str. 56-62. 18 Karbić, Uloga, str. 56.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Slika 7a i 7b: Početna stranica i stranica 57r sa spomenom dodjele šibenskog građanstva i plemstva knezu Ivanu Nikoliću iz 1388. iz rukopisa Trattato sopra le cose di Sibenico šibenskog plemića i povjesničara Dinka Zavorovića (Rukopis DivnićMihetić, Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zbirka kodeksa, signatura: II.b.42)

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

mrću Jurja I., na položaj šibenskog kneza postavljen je najmlađi sin bana Pavla Grgur (II.) koji se, kao šibenski knez, spominje od 1305. godine.19 Budući da je tada još bio dijete, sigurno su važniju ulogu u upravi grada igrali načelnici, ali nam njihov popis za prve godine Grgurove vladavine nije u najvećoj mjeri poznat.20 Ipak se čini da je dužnost načelnika ostala i dalje povjeravana članovima šibenske elite te je na tom položaju od 1313. do 1317. zabilježen Koža, sin već spomenutog kneza Ilije.21 Njegov brat Saracen bio je i poslanik u Veneciji koji je, u ime bana Mladena II. i njegove braće Jurja II. i Pavla II., primio mletačko građanstvo (šibenski knez Grgur je još smatran maloljetnim, budući da nije bio uključen u taj čin).22 Šibenik je u tom razdoblju još uvijek bio lojalan bribirskoj vlasti te je igrao važnu ulogu u gušenju trogirske pobune 1317. godine.23 Unatoč tome, 1319. došlo je do sukoba s banom Mladenom, čiji uzroci nisu poznati, ali je koliko-toliko poznat tijek događaja. Tom prilikom došlo je i do rušenja franjevačkog samostana koji se nalazio izvan zidina i njegovog preseljenja u grad te prvih dodira šibenskih gradskih vlasti i Venecije. Iako je ban Mladen očito vrlo brzo skršio pobunu, njegove su represalije u kojima su kao žrtve pali i već spomenuti Koža i dvojica njegove braće, samo produbile jaz koji se stvorio između njega i grada. Nova pobuna izbila je krajem 1321. godine te je označila početak kraja Mladenove vlasti (do kojeg će doći 1322.), a ujedno i vlasti knezova Bribirskih nad gradom te predaje grada pod zaštitu Venecije, što je ubrzo slijedio i Trogir koji se, ovaj put, pridružio šibenskoj pobuni. Držanje samog kneza Grgura u tim događajima nije potpuno jasno, ali se čini da je podržavao politiku svog starijeg brata Pavla II. te se također sukobljavao sa starijom braćom, banom Mladenom i Jurjem II.24

natoč tom prilično nasilnom razlazu, zanimljivo je da u razdoblju koje je uslijedilo nisu zabilježeni veći sukobi knezova Bribirskih i Šibenika, koji su karakteristični za povijest ostalih gradova koji su se odmetnuli od njihove vlasti, poput Trogira, Splita i Nina. U razdoblju kada se na čelu roda nalazio knez Juraj II., mletački knezovi Šibenika i Trogira čak su igrali ulogu prilikom arbitraže između njega i Splita 1328. godine. 25 Stvari su se očito pogoršale nakon njegove smrti, u razdoblju kad su rodom upravljali njegova udovica kneginja Lelka i sin Mladen III. te je Šibenik (kao podrška Splitu i Trogiru koji su zapravo bili puno izravnije ugroženi od Bribiraca) stupio u savez s vojvodom Nelipcem 1331., podupirući ga u ratu protiv njih. 26 Odnosi s Mladenom III. ostali su zahlađeni i nakon mirovnog ugovora 1333. te je Šibenik (zajedno s ostalim gradovima pod mletačkom vlašću) i dalje podržavao Nelipca protiv njega, ali bez izravnog uplitanja u njihove sukobe. Do jačeg preokreta došlo je tek 1342. kada su Nelipac i njegov nećak Konstantin počeli otvoreni pritisak na šibenski distrikt. Budući da je Nelipac bio i Bribircima važniji protivnik, taj je sukob omogućio njihovo približavanje Veneciji i posebice Šibeniku, među gradovima pod mletačkom vlašću. Savez koji je tada postignut, a u kojem je Šibenik igrao ulogu poveznice, ostao je na snazi i nakon Nelipčeve smrti i obnove kraljevskih pokušaja za uspostavu stvarne vlasti u Hrvatskoj, a tada zacrtana promletačka politika knezova Bribirskih potrajat će sve do preseljenja ostrovičke grane u Zrin, u onodobnoj Slavoniji 1347. te sloma njihove kliške grane u pedesetim godinama 14. stoljeća. 27

19 CD 8, dok. 89, str. 96-97. 20 U razdoblju od 4. srpnja 1307. do siječnja 1308. šibenski načelnik bio je mletački plemić Alvize Morosini (Šime Ljubić, Listine o odnošajih između južnoga Slavenstva i Mletačke republike, sv. 1, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium [dalje: Listine], sv. 1 [Zagreb: JAZU, 1878.], dok. 337, str. 223; CD-S 2, dok. 254, str. 349; Lucius, fasc. 528, p. 56’/sv. 28, str. 108), što je vjerojatno bio dio politike knezova Bribirskih s ciljem privlačenja mletačkih plemića u krug njihovog rođaka i kasnijeg mletačkog urotnika Bajamontea Tiepola. O Bajamonteu Tiepolu i njegovoj vezi s banom Pavlom i Šubićima vidi opširnije: Karbić, Šubići Bribirski, 18 (i tamo navedenu literaturu). Osim podatka o Morosiniju, sačuvan nam je jedino jedan nejasan zapis u Luciusovoj ostavštini (Pauli eius filii potestatis; Lucius, fasc. 528, p. 56’/sv. 28, str. 108) koji se odnosi na 13. srpanj 1310. i iz kojeg bi se moglo zaključiti da je dužnost načelnika u Šibeniku tada obnašao Grgurov stariji brat, knez Pavao II., no to mi se ne čini previše vjerojatno, budući da je dužnost načelnika zahtijevala praktična znanja te je obično povjeravana iskusnijim članovima roda ili njihovim ljudima. 21 Koža se prvi put spominje kao šibenski načelnik 7. svibnja 1313. (Lucius, fasc. 528, p. 56’/sv. 28, str. 109), a posljednji put 13.7.1317. (Lucius, fasc. 528, p. 56’/sv. 28, str. 109). 22 Listine 1, dok. 427-428, str. 274-276; Emilij Laszowski, Knezovi Šubići Zrinski kao mletački plemići, Vjesnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arhiva 13 (1911.), str. 45-46 i 48-49. O kontekstu vidi opširnije: Karbić, Šubići Bribirski, str. 19-20. 23 O tome vidi opširnije: Karbić, Šubići Bribirski, str. 20-21. O tome vidi i noviji rad Ante Bećira Bellum intestinum: Trogirska komuna početkom 14. stoljeća, Kulturna baština 45 (2019.), str. 37-66. 24 Karbić, Šubići Bribirski, str. 22-24. 25 CD 9, dok. 330, str. 399-400. 26 Lucius, vol. 542, pp. 262-262’/sv. 3, str. 55-56. 27 O tom razdoblju i odnosima između Šibenika, knezova Bribirskih, Venecije i drugih hrvatskih velikaša vidi opširnije: Damir Karbić, Nelipčići i Šubići – međusobni odnosi, u: Marko Menđušić i Drago Marguš (ur.), Miljevci u prošlosti (s pogledom u budućnost). Zbornik radova sa znanstvenog skupa Miljevci u prošlosti (s pogledom u budućnost), Visovac-Drinovci, 15.-16. lipnja 2007. (Visovac-Drinovci: Miljevački sabor, 2008.), str. 129-143.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

reostali članovi roda, tada već poznati pod imenom Šubići, postupno su se izmirili s kraljem, ali nisu više igrali neku samostalniju političku ulogu u povijesti Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva (uz izuzetak ogranka knezova Zrinskih, koji će čitavo razdoblje kasnog srednjeg i veliki dio ranog novog vijeka ostati jedna od najznačajnijih hrvatskih velikaških obitelji). Ipak, budući da su njihova područja (bivša Bribirska županija pretvorena u osobni posjed roda) bila prvi susjed Šibenika na zapadu te da je dio njihovih posjeda postao već u drugoj polovici 13. stoljeća u nepoznatim okolnostima uključen u šibenski distrikt, prirodno je da su veze s gradom ostale intenzivne te da su vršene međusobne zemljišne transakcije između Šubića i šibenskih plemićkih obitelji (u prvom redu, upravo s članovima onih obitelji s kojima su članovi roda bili u svojti ili nekakvom srodstvu). Nažalost, pravi uvid u njihov sadržaj nije moguće u potpunosti rekonstruirati, pogotovo stoga što su šibenski notarski dokumenti 14. stoljeća sačuvani u vrlo malom broju. Situacija postaje bolja tek s 15. stoljećem, ali u tom trenutku te veze sigurno dalje slabe zbog ponovnog dolaska Šibenika pod mletačku vlast 1412. godine.

edan od izravnih političkih dodira između Šibenika i Šubića u tom kasnijem razdoblju, nakon sloma moći glavne grane roda, povezan je s građanskim ratom između pristaša kraljice Marije i njezinog supruga Žigmunda Luksemburškog te onih napuljskih pretendenata na krunu u osamdesetim i devedesetim godinama 14. stoljeća. U tim je događajima posebno važnu ulogu odigrala Elizabeta, supruga kneza Nikole Ugrinića, koja je, nakon što joj je suprug ubijen u spomenutim sukobima 1386., preuzela političko vodstvo unutar svog ogranka, a možda i čitavog roda. Tako je 1388., zajedno sa svojim djeverima Butkom i Grgurom, mlađom braćom pokojnog kneza Nikole, zaključila sa skradinskim kaštelanom Nelipcem i komunama Šibenika i Splita savez protiv bosanskog kralja Tvrtka, pristaše napuljskih pretendenata. 28 Političke veze sa Šibenikom održavao je i Jakov Nikolić (Banić), također jedan od jakih pristaša kralja Žigmunda u sukobima s Ladislavom Napuljskim koji je, za svoje zasluge u tom razdoblju, postigao i položaj vicebana Hrvatske i Dalmacije 1411. godine (kao zamjenik bana Karla Kurjakovića Krbavskog). Jakov je bio oženjen šibenskom plemkinjom Prijom Tomašević te su ga

28 CD 17, dok. 125, str. 168-169.

Slika 8: Relikvijari i svijećnjaci iz samostana sv. Frane u Šibeniku, koje su franjevci donijeli iz Bribira 1522., prilikom turskog osvajanja (foto: Željko Krnče vić)

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Slika 9: Početna stranica oporuke kneginje Suzane, udovice kneza Ivana Nikolića iz 1408. (fotokopija izvornika iz Državnog arhiva u Zadru, Bilježnici Zadra, Teodor de Prandino, b. 6, fasc. 1, fol. 42 iz fototeke Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu)

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Tomaševići podržavali tijekom građanskog rata. U tom razdoblju, Jakov je potrošio i Prijin miraz pa ga je 1411. obeštetio prenijevši na nju veliki dio svojih posjeda.29

sim na političkom planu, iz podataka koji su nam dostupni može se zaključiti da su veze sa šibenskim plemićkim obiteljima održavane i bez obzira na političke granice. Tako je zabilježeno više međusobnih brakova članova roda Šubića i šibenskih plemićkih obitelji. Uz spomenuti brak vicebana Jakova i Prije Tomašević, zabilježeno je kako je Margareta Tobolović (koja se u izvorima spominje od 1432.-1459.) bila supruga kneza Ugrina Ugrinića, 30 a Katarina Sracinović (1480.-1484.) supruga kneza Ivaniša Markovića. 31 Tom broju treba dodati i slučaj Maristele Neorić, polusestre kneza Ugrina Ugrinića i kćerke već spomenute kneginje Elizabete iz njezinog drugog braka s hrvatskim plemićem i njezinim familijarom Ivanom Neorićem, koja je također bila udana iz Bribira u Šibenik za plemića Mihovila Lucića i za koju je miraz ugovorio (a vjerojatno i dogovorio sam brak) njezin brat, knez Ugrin. 32

eki članovi roda dobili su i šibensko građanstvo, odnosno čak plemstvo te bar povremeno rezidirali u gradu. Ivan Nikolić, brat vicebana Jakova, inače oženjen zadarskom plemkinjom Suzanom iz obitelji Jurjevića (de Georgiis) dobio je šibensko građanstvo

1388., s obećanjem da će mu biti dodijeljen status šibenskog plemića čim u Šibeniku stekne posjede vrijednosti veće od 250 florena. 33 Nije poznato je li taj zahtjev ispunio, ali je poznato da je umro u Šibeniku i sahranjen u tamošnjem franjevačkom samostanu, a njegova supruga je povremeno živjela u Šibeniku, a povremeno u Zadru, budući da je u svojoj oporuci odredila da treba biti sahranjena u jednom od ta dva grada, ovisno o tomu u kojem će je zateći smrt. 34 Šibenska plemićka obitelj Zavorović tvrdila je da potiče od Bogdana, pripadnika roda Šubića koji se doselio u Šibenik, najvjerojatnije tijekom 13. stoljeća. Sličnu predaju imala je i druga šibenska plemićka obitelj, Slavogostići. 35

eze Šibenika i Šubića ostvarivale su se i na umjetničkom planu, jer su šibenski majstori obavljali građevinske radove u Bribiru te je tako šibenski majstor, graditelj Petar Radmilov 1415. radio na presvođivanju franjevačke crkve sv. Marije u Bribiru. 36 S druge strane, u umjetničku baštinu Šibenika uključena je i rukopisna i druga umjetnička građa iz istog samostana sv. Marije, u najvećoj mjeri nastala pod patronatom članova roda Šubića, kao i njihov arhiv koji su franjevci prenijeli u šibenski franjevački samostan nakon pada Bribira pod osmanlijsku vlast 1522. godine, što je ujedno označilo i kraj višestoljetnih međusobnih odnosa roda Šubića i njihovih članova s gradom. 37

29 Hrvatski državni arhiv, Ugarska dvorska komora. Hrvatske plemićke obitelji i vlastelinstva (NRA), fasc. 458, no. 28. Fotografija dokumenta nalazi se i u Diplomatičkoj zbirci Državnog arhiva Mađarskog nacionalnog arhiva [Magyar Nemzeti Levéltár Országos Levéltara, Diplomatikai levéltár] u Budimpešti pod signaturom DL 33347 te se može konzultirati i online na platformi Hungaricana (https://archives. hungaricana.hu/en/charters/view/103326/?pg=1&bbox=-520%2C-2204%2C3352%2C80). 30 Listine 9, pp. 54-55. 31 Državni arhiv u Zadru, Bilježnici Zadra (dalje: DAZd, SZB), Iohannes de Calcina, b. 7, fasc. 12/4, p. 1. 32 O slučaju Maristele i njezinog miraza vidi opširnije: Nikola Jakšić, Vladarska zadužbina sv. Bartula u srednjovjekovnom selu Tršci, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 42 (2000.), str. 17-64. 33 Zavorović (rukopis Divnić Mihetić), Trattato sopra le cose di Sebenico, p. 57. 34 DAZd, SZB, Theodorus de Prandino, b. 6, fasc. 1, pp. 42-43. 35 Zavorović, Trattato, pp. 5-7. 36 Tonči Burić, Vedrana Delonga, Magdalena Dragičević, Dušan Jelovina i Mate Zekan, Bribir u srednjem vijeku (Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika – Split, 1987.), str. 32. 37 O vezama Šubića i franjevaca te o umjetničkoj baštini bribirskog samostana prenesenoj u Šibenik vidi opširnije u: Damir Karbić, Utjecaj velikaškog roda Šubića na širenje i razvoj franjevaca u Hrvatskoj i Dalmaciji s posebnim osvrtom na skradinsko-bribirsko područje, u: Zbornik o Pavlu Posiloviću, ur. Pavao Knezović, Marinko Šišak, Milivoj Zenić (Šibenik: Gradska knjižnica Juraj Šižgorić-Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu 2001.), str. 147-166 (s pozivima na izvore i stariju litreraturu).

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Završen arhitektonski snimak KII bloka stare gradske jezgre Šibenika Blok K II nalazi se na Gorici, u nekadašnjem ruralnom dijelu povijesne jezgre Šibenika. Stoga je blok i obilježen ruralnim karakterom u većini svoga korpusa. Manji dio bloka je obnovljen, ali srećom uz poštovanje ambijentalnih karakteristika bloka.

Javne potrebe u kulturi Republike Hrvatske za 2020.

Program zaštite i očuvanja nepokretnih kulturnih dobara

Arhitektonsko snimanje bloka KII u povijesnoj jezgri Šibenika

Financiranje:

Ministarstvo kulture Runjaninova 2, 10 000 Zagreb www.min-kulture.hr

Korisnik:

Društvo za očuvanje šibenske baštine „Juraj Dalmatinac“ Put Gimnazije 36, 22 000 Šibenik www.jurajdalmatinac.com

Izvršitelj, blok KII:

Noir d.o.o. Šibenik Stipe Ninića 33, 22 000 Šibenik

Konzervatorski nadzor:

Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Šibeniku J. Čulinovića 1/3, 22 000 Šibenik www.min-kulture.hr

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Slika 1: Fotografija iz zraka

uralnu arhitekturu čitamo u vanjskim kamenim stubištima-balaturama, tipičnim prozorima s kamenim pragovima bez dekoracija, tek s ponekom konzolno izbačenom kamenom pločom ispod podprozornika, takozvanim „zubom“ kakvih je još mnogo po selima u okolici grada.

lok je iznimne ambijentalne vrijednosti jer su pročelja gotovo u cjelini kamena, u starinskom nepravilnom kamenom slogu s vapnenim sljubnicama.

Slika 2: Istočno pročelje

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

no što najviše obilježava blok i čini ga unikatnim u gradu je neobično rješenje zgrade koja se našla u „kliještima“ između dviju ulica pa joj početak krasi sasvim uska, neobična, a ipak lijepa kamena fasada. Ta su rijetka arhitektonska rješenja posljedica borbe za svaki metar kvadratni uskog prostora na Gorici gdje je nekoć život bujao i ostavio nam samo zanimljive slike naselja koje moramo dokumentirati i čuvati.

Slika 3: Pročelje jug

Slika 4: Fotografija stare gradske jezgre s označenim blokom KII

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Slika 5: Tlocrt na koti +97,50 m i +99,00 m

70 19 4

207

3 45 439

p=9

18 17

5 12

0 p=9 4 37

60 7

12 x 13 20,00 x20 ,00

100 200

12 x 3x1 29,00 9,0 0

214

531

120 120

515

363

50 115

70 19 9

378

60 90

381

389

p=8

103

146

387 59

352

0 15

16 832

672

65 0

587

503

139

212

318

129

Naručitelj Društvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac Predmet Arhitektonska snimka postojećeg stanja graditeljskog naslijeđa BLOK K II

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

2510

251

212

35 50

130 200

83 190

139 188

103

153

338

70 202

0 26

32 3

235

309

162

351

15 35 15

60 3

p=91 59

157

139

139 157

287

Izrađivači Angela Vlaić, mag. ing. arch. Danijel Čogelja, mag. ing. aedif. Sadržaj Tlocrt na koti 97.50 i 99.00 List M 1:50 01

NOIR

Slika 6: Tlocrt na koti +100,50 m i +101,25 m

113

p=2 mje 35 ren oo d ra 70 zine 20 ulic

7 18

ine

ulic

14 13 0 0

raz

81 6

217

207

3 439

251

60 17 p=3 mje 63 ren oo d

60 90

95 0 14

217

149

70 10 7

480

115 115

p=8

70 90

5 37

619

444

477

14 3

30 35

350 273

p=3 mje 70 ren oo

68 11 3

352

d ra

zine

ulic

15 832

94 p=

250

80 21 0

672

60 60

68 17 p=224 mjereno od razine ulice

68 75

19 182

217

15 50 15 43 22

478

68 95

35 38 17

94 89

68 95 68

104

p=83 92

10 1 11

104p=42

497

p=7892

50 43

100 17 p=224 mjereno od razine ulice

96 115

801

48p=11365

603

17 36

235

77 90

137

156

p=110 mjereno od razine podesta

318

Naručitelj Društvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac Predmet Arhitektonska snimka postojećeg stanja graditeljskog naslijeđa BLOK K II

Izrađivači Angela Vlaić, mag. ing. arch. Danijel Čogelja, mag. ing. aedif. Sadržaj Tlocrt na koti 100.00 i 101.25 List M 1:50 02

NOIR

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Slika 7: Tlocrt na koti +102,30 m i +103,80 m

10 0 21 0

10 12 0 0

100 120

225 57 17 p=439 mjereno od razine ulice

352

p=6 mje 35 ren oo

d ra

zine

68 95

ulic

96 11 5

1 48

265

235

345

490

17 17 45 17 105 p=403 mjereno od razine podesta

17 p=368 mjereno od razine podesta

579

71 95

35 17

96 115

45 60

87 104

p=91

460

p=83

603

ica

45 58

ka m 15ena klu

pč

96 11 5

80 2

17 36

3 60

52 70 202

68 17 p=522 mjereno od razine ulice

68 95

832

0 p =

p=84

kamena ploča

387

57 70

605

156

315

Naručitelj Društvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac Predmet Arhitektonska snimka postojećeg stanja graditeljskog naslijeđa BLOK K II

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Izrađivači Angela Vlaić, mag. ing. arch. Danijel Čogelja, mag. ing. aedif. Sadržaj Tlocrt na koti 102.30 i 103.80 List M 1:50 03

NOIR

Slika 8: Tlocrt na koti +105,50 m

kam en

ak lupč

ica

ka gazmena išta

pok

rov

salo

nitn

ih p

loča

lime

ni o

nsk

i vij

ena

oluk

poc inča ni o luk

10 0 13 0

beto

nca

lime

ni o

pša

uruš

eni

dio

krov

poc

inča

ni o

luk

bez

vije

100 130

rap

et s

iter

crij

krovni otvor polimercementna h.i.

vijenac od kamenih ploča

kamene stube

parapet sa mediteran crijepom

Naručitelj Društvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac Predmet Arhitektonska snimka postojećeg stanja graditeljskog naslijeđa BLOK K II

Izrađivači Angela Vlaić, mag. ing. arch. Danijel Čogelja, mag. ing. aedif. Sadržaj Tlocrt na koti 105.50 M 1:50

NOIR List 04

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Slika 9: Tlocrt na koti +109,80 m

pok

rov

salo

nitn

ih p

loča

lime

ni o

beto

pša

beto

a gla

zura

luk ni o inča

krov

entn

kamene ploče

uruš

eni

dio

cem

nsk

i(žb

uka

ni) c

keramičke pločice

poc

vjetn

beto

nski

jak

vijen

bez

ac sa

vije

nca

pocin

lime

čanim

ni o

oluko

nsk

i vij

ena

oluk

poc inča ni o luk

beto ns

kam en

ki v

ak lupč

ijen ac sa

ica poc in

čan

i olu k

poc inča nim o

luko m

ka gazmena išta

rap

et s

iter

crij

krovni otvor polimercementna h.i.

vijenac od kamenih ploča

kamene stube

parapet sa mediteran crijepom

Naručitelj Društvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac Predmet Arhitektonska snimka postojećeg stanja graditeljskog naslijeđa BLOK K II

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Izrađivači Angela Vlaić, mag. ing. arch. Danijel Čogelja, mag. ing. aedif. Sadržaj Tlocrt na koti 109.80 M 1:50

NOIR List 06

Slika 10: Pročelje jug

108.00

105.50

104.65 betonski serklaž

104.20

kamene lomljene ploče

102.30

žbuka

promjena sloga (nepravilniji slog) promjena sloga (veći blokovi)

100.30 žbuka

žbukani okvir

žbuka

99.75 žbukani okvir

prijelazi slojeva žbuke

žbukani okvir (brojilo struje) žbukani okvir

žbuka beton

97.35

97.50 96.90

96.10 96.30

94.12

93.00

1 Naručitelj Društvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac Predmet Arhitektonska snimka postojećeg stanja graditeljskog naslijeđa BLOK K II

Izrađivači Angela Vlaić, mag. ing. arch. Danijel Čogelja, mag. ing. aedif. Sadržaj Pročelje 1 M 1:50

NOIR List 07

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Slika 11: Pročelje sjeveroistok

109.80

109.10 108.00 107.80

105.50

104.70 betonski serklaž

104.20

kamene lomljene ploče

103.50

102.30

metalna ograda

101.90 žbuka

100.20 100.00

beton

97.50

97.80 97.55

žbuka

3 94.60

93.00

Pripremili: Ivo Šprljan, Nikola Grubić, Zdravko Bogdan i Gustav Červar

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.

Ovaj broj časopisa Juraj tiskan je sredstvima:

Grad Šibenik

Šibensko - kninska županija

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 9. – XII./2020.