Juraj br. 4 by Zdravko Bogdan

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ ČETVRTI XII./2015.

400. obljetnica izdavanja glasovite knjige

Machinae novae (Novi strojevi)

Faust

Vrancic

SADRŽAJ:

4 - 13

Rodoslovlje obitelji Vrančić s naglaskom na Antuna i Fausta Vrančića Tomislav Pavičić, prof.

14 - 17

O jednom ostvarenom projektu - Memorijalnom centru ‘Faust Vrančić’ u Prvić Luci Vladimir Lučev, dr.

18 - 27

Osobitosti Vrančićevih tehničkih konstrukcija u vezi s razvojem matematike i njene primjene u znanosti i tehnici dr. sc. Marijana Borić

28 - 31

Nekoliko crtica o „tajnom životu“ Fausta Vrančića Šibenčanina, carskog tajnika na praškom dvoru Rudolfa II. Habsburga Omer Rak

32 - 35

Hrvatski filolog i pisac Faust Frančić

36 - 45

Nove spoznaje o životu i djelu Fausta Vrančića Šibenčanina

dr. sc. Josip Lisac (J. Galić)

dr. sc. Iva Kurelac

46 - 58

Izumi Fausta Vrančića s posebnim osvrtom na padobran “homo volans” prof. dr. sc. Gojko Nikolić

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

Uvodna riječ, dvije... Dragi naši, došao je i taj trenutak: pravo u vaše ruke je - kao nekakav padobranac - sletio i meko se prizemljio novi broj našeg časopisa. Vjerojatno ste već po naslovnici pogodili o čemu se radi: čitav ovogodišnji Juraj je u cijelosti posvećen najpoznatijem šibenskom padobrancu, našem genijalnom i svjetski poznatom sugrađaninu Faustu Vrančiću. Stoga smo svakako namjerili prirediti ovaj broj do konca ove 2015. godine, koja je posvećena obilježavanju 400. obljetnice od izdavanja glasovite Vrančićeve knjige Machinae novae (Novi strojevi). Osim toga, želja nam je bila i pokloniti vam nešto za ove blagdane, a sasvim lijep poklon je, držimo mi, upravo ovaj tematski broj posvećen znamenitom Faustu, čiju važnost i veličinu često ne znamo dovoljno vrednovati, kako će reći mnogi znanstvenici. Neki od njih su i autori tekstova u knjižici koju upravo držite u rukama, a koji su se, fascinirani likom i djelom Fausta Vrančića, marljivo posvetili istraživanju i potrudili otkriti svijetu neke nove važne detalje iz njegova osebujna života i rada. Nakon serije predavanja koje smo priredili u šibenkom kazalištu i knjižnici o Faustu Vrančiću, logično je bilo sabrati ih u jedno ovakvo izdanje. Inače, netom je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu završena izložba Machinae Novae - 400 godina poslije u povodu obilježavanja 400. obljetnice od kada je objavljeno djelo Machinae novae Fausta Vrančića, istaknutoga hrvatskog izumitelja i konstruktora na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. Machinae novae jedno je od najbitnijih djela iz područja tehnike s početka 17. stoljeća. Na 49 bakrotisaka Vrančić je donio 56 izuma i tehničkih konstrukcija, a među njima i nekoliko tuđih projekata, za koje je smatrao da se uklapaju u njegovo djelo ili da će mu poslužiti kao nadahnuće za druge savršenije izume. A ovdje ćete doznati više o rodoslovlju obitelji, o vrsnom projektu dr. Vladimira Lučeva, koji je, izuzev Fausta Vrančića, vjerojatno najzaslužniji za otvaranje Memorijalnog centra u Prvić Luci, potom o osobitosti Vrančićevih tehničkih konstrukcija u vezi s razvojem matematike i njene primjene u znanosti i tehnici. Zatim ćemo otkriti ponešto o „tajnom životu“ Fausta Vrančića Šibenčanina, carskog tajnika na praškom dvoru Rudolfa II. Habsburga, pa o Faustovom petojezičnom rječniku, koji je u početku bio latinski, talijanski i njemački, a onda su mu je dodati i dalmatinski i mađarski, što se smatra počecima standardizacije hrvatskog jezika.

Nakladnik: Drušvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac Uredništvo: Darko Karađole Hrvoje Zekanović Goran Šimac Nikola Grubić Lektor: Mila Kundajica Grafičko oblikovanje: Ivana Grimani Fotografije: Valentino Dražić Celić arhiva Drušva za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac Arhiva suradnika Tisak: Print Centar (Educa d.o.o.) Naklada: 500 Izdano: Šibenik, 2015.

Slijede neke nove i široj javnosti nepoznate znanstvene spoznaje o Faustovu životu i njegovomm djelovanju i, na koncu, tekst o izumima Fausta Vrančića s posebnim osvrtom na padobran “homo volans”. Uživajte u čitanju! Do sljedećeg broja...

Društvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

Tomislav Pavičić, prof.

Rodoslovlje obitelji Vrančić s naglaskom na Antuna i Fausta Vrančića

ibenik je dao hrvatskom humanizmu velik broj ličnosti koje su bogatim i raznovrsnim stvaralačkim opusom te velikim ugledom i utjecajem u javnom životu tadašnje Europe, ostavili neizbrisiv trag. To se posebno odnosi na Antuna i Fausta Vrančića. Vrančići su stara šibenska plemićka obitelj čiji su se preci doselili u Šibenik iz Bosne, najvjerojatnije u vrijeme prvih turskih provala u 14. stoljeću. Kuća obitelji Vrančić, u Šibeniku, nalazi se u blizini crkve sv. Frane. (SL.1) Danas se tu, između ostalog, nalaze prostorije Šibenskog pjevačkog društva Kolo. U dvorištu se nalazi grb obitelji Vrančić gotičkih karakteristika, 15. stoljeće. (SL.2) Ljetnikovac obitelji Vrančić nalazi se na otoku Prviću, u Prvić Šepurini. (SL. 3) Prvi poznati član obitelji bio je Nikola Vrančić zvan Cimador, koji se u Šibeniku spominje 1360 godine.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

(SL. 4) Jedan od njegovih potomaka, šibenski plemić i trgovac Frane Vrančić (rođen 1482.) imao je u braku s prvom ženom, trogirskom plemkinjom Margaretom Statilić, kćerkom Mihovila Statilića i sestrom slavnog erdeljskog biskupa Ivana Statilića, sinove Antuna (1504.1573.), Mihovila (1507.-1571.), Ivana (1509.-1510.), Petra (1517.-1523.), Danijela (1521.-1523.) te dvije kćeri Klaru (1511.-1516.) i Katarinu (1515.-1536.). Iz drugog braka s Anđelijom, Frane je imao tri sina: Ivana, Jeronima i Petra. (SL. 5) Najstariji Franin sin bio je Antun Vrančić, poznati diplomata, crkveni prelat i pisac. (SL. 6) Antun Vrančić rođen je u Šibeniku, 29. svibnja 1504.godine. Osnovno obrazovanje stekao je u Šibeniku, gdje ga je klasične jezike podučavao latinski pjesnik i učitelj grčkog i latinskog jezika Ilija Tolimerić (umro

Iz rodoslovlja obitelji Vrančić je vidljivo da su sva Antunova braća i sestre, osim Mihovila, bili kratkog životnog vijeka, tako da lozu Vrančićevih nastavlja Antunov brat Mihovil. U braku s Katarinom Dobrojević je imao četvero djece: Fausta, poznatog polihistora, zatim Kažimira, Marijetu i Klaru (suprugu šibenskog povjesničara Dinka Zavorovića). 1537.). Brigu o njemu kasnije je preuzeo rođak po majci, vesprimski biskup i hrvatski ban Petar Berislavić, a nakon njegove pogibije u borbi protiv Turaka godine 1520., njegov ujak, erdeljski biskup Ivan Statilić koji ga je poslao na studij u Padovu, a zatim u Beč i Krakov. Godine 1530. Antun Vrančić je, zahvaljujući utjecaju Ivana Statilića, postao tajnik ugarsko-hrvatskog kralja Ivana Zapolje koji mu povjerava važne diplomatske poslove u raznim europskim zemljama. U dva navrata (1530. i 1535.) bio je kod poljskog kralja Sigismunda, 1532. kod pape Klementa VII., a nešto kasnije kod pape Pavla III. Godine 1534. Antun je bio u diplomatskoj misiji u Francuskoj kod kralja Franje, Engleskoj kod kralja Henrika VIII., a iste godine posjetio je Husref-bega sandžaka smederevskog i beogradskog i Džafer-bega sandžaka zvorničkog te, vjerojatno u isto vrijeme, i

Mehmeda Mihalogla, sandžaka bosanskog. Također je dva puta bio u Veneciji kod dužda Andrije Grittija (1523.1538.). Na svojim brojnim diplomatskim putovanjima, Vrančić je dolazio u dodir s predstavnicima duhovne, znanstvene, političke i kulturne elite Europe, a s mnogima od njih se, zbog sličnih životnih pogleda i ambicija, sprijateljio i ostao u korespondentskoj vezi. Poslije smrti kralja Ivana Zapolje Antun je, ponajviše zbog neslaganja s Jurjem Utješenovićem, najutjecajnijom ličnosti erdeljskoga dvora, napustio Erdelj i godine 1549. prešao u službu starog Zapoljinog suparnika, ugarsko-hrvatskog kralja Ferdinanda I. Habsburškog (1527.-1564), koji ga je 1550. imenovao svojim tajnikom. Godine 1553. kralj ga je postavio za biskupa pečujskog i svog savjetnika te mu povjerio pregovore o

▼Grb obitelji Vrančić, 15. stoljeće

▼Kuća obitelji Vrančić u Šibeniku

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

▲Ljetnikovac obitelji Vrančić u Prvić Šepurini

miru sa sultanom Sulejmanom II. 1520.-1566.). Za vrijeme četverogodišnjeg boravka u Carigradu Antun je, zajedno s flamanskim humanistom Busbecqom, otkrio glasoviti Monumentum Ancyranum (Ankarski spomenik) koji sadrži povijest vladanja rimskog cara Augusta. Također je pronašao i preveo na latinski znameniti turski ljetopis Taarihi Ali Khan. Kao nagradu za uspješno obavljene pregovore, Ferdinand je Vrančića 1557. imenovao biskupom jegarskim i velikim županom heveškim. Godine 1567. Vrančić, po želji Ferdinandova nasljednika Maksimilijana II. (1564.-1576.)., odlazi u Tursku radi pregovora o miru sa sultanom Selimom II. (1566.1574.) koji su okončani godine 1568. u Drinopolju, zaključivanjem mirovnog sporazuma s Turskim Carstvom na osam godina. Za uspjeh postignut u ovoj diplomatskoj misiji, Maksimilijan je imenovao Antuna ostrogonskim nadbiskupom i primasom ugarskim, najvišim crkvenim položajem u ugarsko-hrvatskoj državi, a godine 1572. imenovan je kraljevim namjesnikom za Ugarsku čime je postao, poslije kralja Maksimilijana, prva ličnost Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Umro je 15. lipnja 1573. u Prešovu i, po vlastitoj želji, pokopan je u crkvi sv. Nikole u Trnavi.

▼Frane Vrančić, djed Fausta Vrančića

▼Martin Kolunić Rota, Antun Vrančić, 1571., bakrorez

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

▲Antun Vrančić, Orationes II. gratulatoriae ad Rudolphum regem Hungariae, Beč, 1573.

▲Ad inclythum Bohemiae regem Maximilianum. De Turcarum tyranno emblema. /Hexastichon./ Veran. Anth., Beč, 1558.

Antun Vrančić nije bio samo ugledan i uspješan diplomat i političar, već i tvorac brojnih književnih i znanstvenih djela iz područja povijesti, povijesne geografije, etnografije i arheologije. Od povijesnih spisa, značajni su životopisi hrvatskog bana Petra Berislavića: Vita Petri Berislavi (Životopis Petra Berislavića), kralja Ivana Zapolje: De rebus gestis Joannis, regis Hungariae (Djela ugarskog kralja Ivana) te poznatoga državnika na njegovu dvoru Jurja Utješenovića: De Georgii Utissenii, fratris appellati, vita et rebus comentarius (Bilješke o životu i radu Jurja Utješenovića). Za povijest ugarsko-hrvatske države također su nam važni Vrančićevi spisi: Gratulatio rev. Antonii Wrancii, praepositi Transylvani in nuptiis felicibus clarissimi Sigismundi Augusti, regis Poloniae nomine serenissimae Isabellae Hungariae … reginae habita VIII Idus Maii anno MDXLIII, Krakov, 1543. i političko-diplomatski govori koji nam donose niz zanimljivih detalja iz ovoga vremena i koji potvrđuju njegovu političku umješnost: ► Antun Vrančić, Iter Buda Hadrianpolim, Alberto Fortis, Travels into Dalmatia, London, 1778.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

▲Antun Vrančić, Otia

Orationes II. gratulatoriae ad Rudolphum … regem Hungariae … una … habita Posonii sub ipsa inauguratione per d … Antonium Verantium, archiep. Strigon … altera recitata post reditum Viennae a clarmo. v.d. Georgio Edero, Beč, 1573. (SL. 7) i Ad inclythum Bohemiae regem Maximilianum. De Turcarum tyranno emblema. / Hexastichon./ Veran. Anth., Beč, 1558. (SL. 8) te govor kojim je Antun Vrančić pozdravio nadvojvodu Rudolfa kada je došao na krunidbeni sabor u Požun, godine 1572.: Oratio, Qua nomine omnium ordinum ac statuum regni Hungarici Rudolphum archid. Austriae venientem Poss. ad ineundam coronationem excoepit, anno Domini MDLXXII die vero Sept. XXI., Venecija 1572. Od ostalih djela ovoga autora, ističe se putopis Iter Buda Hadrianopolim… (Putovanje iz Budima u Drinopolje) (SL. 9) i geografsko-etnografsko djelo De situ Transylvaniae, Moldaviae et Transalpinae (Položaj Erdelja, Moldavije i Vlaške). Najviše književne domete ostvario je u zbirci od preko 1000 sačuvanih pisama, iz kojih možemo u cijelosti upoznati Antunov intimni život, njegov odnos prema rodbini i zavičaju te aktualna politička i društvena zbivanja vremena u kojem je on, kao svjetovni i crkveni uglednik, živio. Antun je napisao i dvije zbirke pjesama, obje tiskane u Krakovu: Elegiae, godine 1537. i Otia (prevodi se kao Lastovanja ili Pjesme u dokolici), godine 1542. (SL. 10) te pjesmu Molitva koju složi i govori svaki dan, (SL. 11) koja predstavlja jedini Vrančićev književni uradak pisan hrvatskim jezikom.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

Iako je Antun Vrančić u Šibeniku proveo samo djetinjstvo, ljubav prema obitelji i rodnom kraju kod njega je stalno bila nazočna. Uvijek je pomagao članovima svoje obitelji, a najviše ljubavi i brige u odgoju posvetio je svom nećaku, Faustu Vrančiću. (SL. 12) Antun je, najdosljednije od svih naših humanista, materinski jezik nazivao hrvatskim (lingua croatica), a svoju pripadnost zavičaju iz koga je potekao, naglašavao je uz ime Antonius Verantius dometanjem Sibenicensis Dalmata. Iz rodoslovlja obitelji Vrančić je vidljivo da su sva Antunova braća i sestre, osim Mihovila, bili kratkog životnog vijeka, tako da lozu Vrančićevih nastavlja Antunov brat Mihovil. Mihovil Vrančić (1507.-1571.) školovao se u Beču i Krakovu. Pisao je u stihovima i prozi. U braku s Katarinom Dobrojević je imao četvero djece: Fausta, poznatog polihistora, zatim Kažimira, Marijetu (suprug Petar Divnić) i Klaru. Klara je bila supruga šibenskog povjesničara Dinka Zavorovića. Fausta Vrančić je bio prijatelj i mecena Dinka Zavorovića, koji mu je posvetio svoje djelo De rebus Dalmaticis (Povijest Dalmacije). Mihovilov sin Faust Vrančić, leksikograf, fizičar, filozof i povjesničar, rođen je u Šibeniku 1551. godine. (SL 13) Još kao dijete (od 1561.) živio je sedam godina u Požunu (Bratislava) kod strica Antuna Vrančića, poznatog diplomata, crkvenog prelata i pisca, gdje je stekao prvo obrazovanje. Od 1568. do 1572. studirao je pravo i filozofiju na poznatom Sveučilištu u Padovi, a 1. siječnja 1575. postao je član hrvatske Bratovštine sv. Jeronima u Rimu.

▲Antun Vrančić, Molitva koju složi i govori svaki dan, Bellarmino Roberto, Navk karstyanski, Venecija, 1702.

Biskup István Fejérkövy imenovao ga je 1579. zapovjednikom grada Veszprema i guvernerom posjeda biskupije koji su se nalazili na području županija Zala, Györ i Somogy. Godine 1581. imenovan je za tajnika rimsko-njemačkog cara te ugarsko-hrvatskog i češkog kralja Rudolfa II., koji je na svom dvoru u Pragu okupljao istaknute umjetnike i znanstvenike iz cijele Europe. U međuvremenu Faust se oženio, ali mu je žena Marija s kojom je imao kćer Alba Rozu i sina, rano umrla. Vjerojatno je zbog toga 1594. napustio službu dvorskog tajnika i zaredio se za svećenika. Nakon toga, sve do godine 1598. povremeno je živio u Šibeniku i Italiji, posebno u Veneciji. Godine 1598. Rudolf II. imenovao ga je titularnim čanadskim biskupom. Budući da je Csanad tada bio pod Turcima, na tu dužnost nije mogao stupiti, ali je obavljao, od kralja povjerenu mu dužnost, kraljeva savjetnika za Ugarsku i Transilvaniju. Godine 1605., u Rimu je Faust Vrančić pristupio redu barnabita. Umro je u Veneciji 20. siječnja 1617. godine i, po vlastitoj je želji, pokopan u crkvi sv. Marije u Prvić Luci. Stvaralački opus Fausta Vrančića vrlo je bogat i pokazuje svestrani interes ovoga izuzetnog šibenskog humanista. Objavio je prvi tiskani rječnik hrvatskog jezika - Dictionarium quinque nobilissimarum europae linguarum,

▼Pismo Antuna Vrančića nećaku Faustu, kojim ga obavještava da mu šalje 50 talira, odjeću te neke knjige i stihove, Újvár, 10. srpnja 1571.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Hungaricae (Rječnik pet najuglednijih europskih jezika, latinskog, talijanskog, njemačkog, hrvatskog i mađarskog). Rječnik je objavljen u Veneciji 1595. godine, a sastoji od preko 5000 hrvatskih riječi čakavskoga narječja (Vrančić ga naziva dalmatinskim). (SL. 14)

▲Faust Vrančić, 1605.

▲Dictionarium quinque nobilissimarum europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Hungaricae, Venecija 1595. (Riječnik pet najuglednijih europskih jezika, latinskog, talijanskog, njemačkog, hrvatskog i mađarskog), naslovna stranica

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

Njegovo je najpoznatije djelo Machinae novae Novi strojevi, zbornik projekata raznih strojeva i tehničkih konstrukcija. (SL. 15) Sačuvani su primjerci dvaju različitih otisaka ovog djela, koji se razlikuju u naslovnoj stranici i broju jezika na kojima su opisani projekti i crteži. Na jednom je primjerku objavljeno 49 bakroreza i tumačenja na latinskom i talijanskom jeziku. Na drugom primjerku, objavljen je jednak broj bakroreza i tumačenja na latinskom, talijanskom, španjolskom, francuskom i njemačkom jeziku. Primjerci obaju sačuvanih otisaka su bez označene godine tiskanja, što je dovelo do različitih mišljenja o mjestu, godini i broju izdanja ovog poznatog djela. Najvjerojatnije je da izdanje djela Machinae novae iz 1595. ili 1605. godine, kako misle neki autori, ne postoji, već samo ono tiskano u Veneciji 1615. ili početkom 1616. godine. Na ovakav zaključak, upućuje nas privilegij za objavljivanje knjige o strojevima koji je Faustu Vrančiću, na njegovu molbu od 9. lipnja 1614. godine, podijelio francuski kralj Luj XIII. Pravedni (1610.-1643.). Privilegijem je sređeno Vrančićevo pravo na tiskanje knjige i iskorištavanje opisanih strojeva. Sličnim privilegijem toskanskog vojvode Cosima II. Medicia (1590.-1621.), od 16. lipnja 1615. godine, zabranjuje se u narednih petnaest godina, bez Vrančićevog pristanka, tiskati njegovu knjigu o različitim strojevima koje on namjerava obznaniti. Potvrda ovakvog zaključka također je i izvještaj prepošta reda sv. Pavla, Gabuzia, od ožujka 1608. godine koji, govoreći o životu Fausta Vrančića, niti jednom napomenom ne spominje njegovo navedeno djelo. Na bakrorezima, u djelu Machinae novae, prikazano je 56 različitih konstrukcija, među kojima poseban interes zaslužuje Homo volans – leteći čovjek, koji predstavlja prvi tiskani nacrt padobrana. (SL. 16) Faust Vrančić pokazao je interes i za filozofske probleme. Djelo Logica suis ipsius instrumentis formata objavio je u Veneciji 1608. godine, pod pseudonimom Justus Verax Sicenus. Pod istim pseudonimom, objavio je 1610. godine u Rimu djelo Ethica christiana. Drugo izdanje ovih djela, nešto preuređeno, Vrančić je objavio u jednom izdanju pod svojim pravim imenom, u Veneciji 1616. godine, pod naslovom Logica nova suis ipsius instrumentis formata et recognita. Ethica christiana (Nova logika i Krščanska etika). (SL 17)

▲Machinae Novae (Novi strojevi), naslovna stranica

▲Machinae Novae, Homo volans – Leteći čovjek

▲Logica nova suis ipsius instrumentis formataet recognita. Ethica christiana (Nova logika i Krščanska etika), Venecija 1616., naslovne stranice BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

fragmenta ex variis historicis, cum Latinis, tum Graecis, hinc inde collecta a Fausto Verancio Siceno, episcopo Chanadiensi (Povijest Ilirika: Odlomci iz raznih pisaca povijesti, kako latinskih, tako i grčkih, ovdje i ondje sakupljeni od Fausta Vrančića Šibenčanina, biskupa čanadskog). Njegova povijesna rasprava Slaveni ili Sarmati, tiskana je u Rimu 1606. godine kao dodatak djelu Život nikoliko izabranih divic. Vrančić je, također, napisao i stričevu biografiju Život Antuna Vrančića (Budim, 1798.). (SL. 19) Iz područja pravnih znanosti, poznato mu je djelo Pravila kraljevske ugarske kancelarije, a Vrančićevu humanističku svestranost ilustrira i pet njegovih pjesama na latinskome jeziku (četiri prigodna epigrama i jedna molitva).

▲Život nikoliko izabranih divic, Rim 1606., naslovna stranica

Faustovo djelo pisano hrvatskim jezikom Život nikoliko izabranih divic (Rim, 1606.), posvećeno je časnim sestrama samostana sv. Spasa u Šibeniku. (SL. 18) Vrančić je pokazao i veliki interes za historiografiju. Napisao je Povijest Dalmacije koja je, po njegovoj oporučnoj želji, s njim sahranjena. Zatim Illyrica historia,

Faustov brat Kažimir Vrančić (rođen 1557.), koji nastavlja lozu Vrančića, imao je sa suprugom Marijetom Capogrosso sinove Nikolu (svi njegovi potomci umrli su za vrijeme kuge 1649.), Mihovila, koji je imao sinove Franju, Petra i Ivana (kćerka Stefanela), Karla i Ivana (umro kao dječak). Lozu Vrančić nastavlja Karlo koji je, sa suprugom Jelenom Divnić, imao sina Kažimira (rođen 1658.), a Kažimir je, sa suprugom Margaritom Fondra, imao sina Antuna (1692. - 1743.), koji je zadnji muški potomak Vrančića. Dakle, obitelj Vrančić izumrla je u muškoj lozi s Antunom II. Vrančićem. Njegova kćerka Margarita udala se 1737. godine za Franu Draganića, potomka stare šibenske plemićke obitelji. Od tada je obitelj DraganićVrančić.

◄Vita Antonii Verantii Archiepiscopi Strigoniensis et Cardinalis... (Život Antuna Vrančića), Budim, 1798., naslovna stranica

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

NIKOLA 1360. IVAN supruga Agnezina ANTUN rođen 1423.

PETAR 1474. – 1503.

FRANE rođen 1482.

1. supruga Margareta Statilić

ANTUN

MIHOVIL

1504. – 1573.

1507. - 1571.

IVAN

PETAR

1509. - 1510. 1517. - 1523.

2. supruga Anđelija

DANIJEL

KLARA

KATARINA

1521. - 1523.

1511. - 1516.

1515. - 1536.

IVAN

JERONIM

PETAR

supruga Katarina Dobrojević

FAUST 1551. – 1617. supruga Marija

ALBA ROZA rođena 1578. suprug Horacijo

KAŽIMIR rođen 1557. supruga Marijeta Capogrosso

MARIJETA suprug Petar Divnić

KLARA suprug Dinko Zavorović

sin

NIKOLA MIHOVIL KARLO svi potomci umrli za supruga Jelena Divnić vrijeme kuge 1649.

FRANJO PETAR

IVAN

IVAN umro kao dječak

KAŽIMIR rođen 1658. supruga Margarita Fondra

STEFANELLA

ANTUN 1692. – 1743. zadnji muški potomak

MARGARITA suprug Franjo Draganić od 1737. obitelj Draganić-Vrančić

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

Vladimir Lučev, dr.

O jednom ostvarenom projektu - Memorijalnom centru ‘Faust Vrančić’ u Prvić Luci O incijativi obilježavanja spomena Fausta Vrančića (po pitanju spoznaje otočana)

ve što se događalo do stvaranja samostalne Republike Hrvatske, bilo je poznato samo u izabranim krugovima šibenskih intelektualaca, Tehničkog muzeja u Zagrebu, Muzeja Grada Šibenika i crkve, prvičke i pirovačke loze Draganić Vrančić. Znalo se kako postoji ljetnikovac obitelji Vrančić u Šepurinama, u jednom određenom vremenu ljetnikovac je bio otvoren javnosti, uz najave posjeta sljednicima slavnoga Fausta Vrančića, plemenitom Ivi Draganiću Vrančiću i plemenitoj Mariji Jukić Draganić Vrančić. Usmenom predajom, mlađe generacije znale su za

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

grob jednog slavnog čovjeka u crkvi svete Marije od Milosti, u Prvić Luci, s nadgrobnom kamenom pločom jedva čitljivog epitafa. Na zidu pred crkvom, stajala je jedna mala kamena pločica s urezanim tekstom kako u toj crkvi počiva Faust Vrančić, biskup filozof i inovator, s godinom rođenja i smrti. Ponekad su u mjesto navraćali pojedinci koji su od mještana tražili podatke o životu i zadnjem počivalištu Fausta Vrančića. Nažalost, osim vrlo rijetkih mještana i sljednika slavnog Fausta Vrančića i svećenika, malo se znalo o bogatoj ostavštini Fausta Vrančića hrvatskom narodu.

Novo doba Tehničke škole su, u pravilu, dobile ime Faust Vrančić, a ustanovljena je i državna nagrada za tehničku kulturu Faust Vrančić. Promjena nadgrobne ploče - taj se događaj zbio tijekom Domovinskog rata: prof. Milivoj Zenić i drugi kulturnjaci, jedno su jutro donijeli novu nadgrobnu ploču s ispisanim epitafom. Stara ploča, s gotovo nečitljivim epitafom, postavljena je u nišu zida crkve. Druge godine je delegacija Grada Veszprema posjetila grob Fausta Vrančića. Simpozij leksikografa održan je u crkvi sv. Marije od Milosti, a tema je bila uloga Vrančićevog petojezičnog rječnika u hrvatskoj leksikografiji. Film o Faustu Vrančiću, autora Vladimira Fučijaša, u više se navrata prikazivao na javnoj televiziji. Važna je i zbirka knjiga Gradske knjižnice ‘Juraj Šižgorić’ o šibenskim humanistima, uz glavnog urednika prof. Milivoja Zenića.

Udruga ‘Narodno zdravlje’ 23.12.2003., u Prvić Luci, inicijativni odbor grupe mještana i prijatelja Prvić Luke osnovao je udrugu ‘Narodno zdravlje’. Istaknutiji članovi tog inicijativnog odbora bili su Draženka i Siniša Dobrota, Zlatko Nakić, Živana Podrug, Svetlana Jurlin, Vladimir Lučev, a sastajali smo se u stanu Živane Podrug i ugostiteljskom objektu Nanini. Zlatko Nakić, pravnik, donio je Pravilnik buduće udruge. Donijeli smo i zaključak o osnivanju konstituirajuće skupštine, koja je tada održana u večernjim satima, a za predsjednika udruge izabran je Vladimir Lučev. Makar je naziv udruge za poboljšanje i poljepšanje Prvić Luke trebao biti Faust Vrančić, dobila je ime po udruzi ‘Narod-

no zdravlje’ iz 1933. godine, također iz Prvić Luke koja je, u ono vrijeme, imala istovjetne ciljeve u poboljšanju uvjeta života u Prvić Luci. Tadašnji predsjednik Mjesnog odbora Prvić Luke, Davor Zafranović, odmah nam je ponudio prostore za rad u zgradi nazvanoj ‘Dva bunara’, jer se nalazi pokraj dva izvora vrulja, a u kojoj su se održavale izložbe, sastanci i druge aktivnosti udruge i mještana. Također, Uprava Grada Vodica dodijelila nam je petogodišnju koncesiju istog prostora za naš rad.

Dragovoljna akcija prikupljanja novčanih sredstava iseljenih mještana otoka Prvića i Bogdana Lučeva iz San Pedra , California U.S.A. za brončano poprsje Iseljeni Prvićani iz San Pedra, sakupili su sredstva za izradu brončanog poprsja s kiparom g. Vladom Petkovićem koja nikada nije realizirana i, u dogovoru s g. Bogdanom Lučevom, udruga je provela natječaj i tajnim glasovanjem izabrala akademskog kipara g. Antu Guberinu za izradu brončanog poprsja, a novcem iseljenih Prvićana platila autorski rad. Lijevanje u bronzi , ljevaonici umjetnina Ujević, platili su donacijom mještani Prvić Luke- Damir, Višnja i Ana Šantić.

Udruga ‘Narodno zdravlje’ iznjedrila je zadrugu Zadruga ‘Faust Vrančić’ i prof. Ivan Nimac jednako su zaslužni za ostvarenje Memorijalnog centra. Cilj je bio stvoriti subjekt koji će pokrenuti proizvodne aktivnosti i aktivno sudjelovati u radu tada multimedijalnog

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

centra koji bi, s jedne strane, promovirao kulturnu baštinu otoka Prvića nudeći sadržaje za nautičare i turiste te izvorne prvićke poljoprivredne proizvode. To je poslužilo novinarki u TV emisiji ‘Brisani prostor’ na pogrešan način protumačiti našu osnovnu ideju promocije veličine i imena Fausta Vrančića. U pojedinim je etapama razvoja projekta uloga zadruge bila neobično važna, a kada se nije nalazilo rješenja po pitanju projekta, zadruga i g. Nimac su participirali i sufinancirali projekt.

Prva inicijativa koja je dovela do današnjeg projekta Gospođa Jasna Krnjak, članica udruge, predložila je ideju o parku s deset velikih maketa uz umjetni potočić, a koje bi izradio maketar Dimitrije Barb u ‘galiji’ uz samostan . Također, dala nam je upute kako pokušati ostvariti tu ideju. Lobirala je, u Ministarstvu mora, za prvu donaciju takvom projektu. Trebalo je ishoditi pravo vlasništa zemljišta od crkve i Grada Vodica na udrugu ‘Narodno zdravlje’. Takvu ideju je Upravni odbor udruge odmah prihvatio i vrlo brzo smo dobili zemljište za tu namjenu. Velečasni Josip Bunić salezijanac, prvi je dao darovnicu dijela crkvenog zemljišta . Grad Vodice i gradonačelnica gđa Branka Juričev Martinčev darovali su dio gradskog zemljišta. U početku su crkva i otac biskup odobrili samo postavljanje brončanog poprsja na svom dijelu zemljišta. Već nakon prvih zaključaka o pokretanju projekta Spomen parka s deset velikih maketa, došli su u posjet udruzi pok. prof. Milivoj Zenić, Vilijam Lakić i Pavle Roca koji su nas uvjerili da bi takav način obilježavanja spomena bio nedostojan imena Fausta Vranči-

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

ća, svojevrsni Disneyland kako su nam kazali . Prihvatili smo njihove primjedbe i prijedlog uključivanja u projekt arhitekta g.Vlatka Gostijanovića i projektnog arhitektonskog ureda Biro Prostor te gđe arhitektice Nastje Alfier. Do ishođenja prve lokacijske i građevinske dozvole, sve je zapravo ostalo na predsjedniku udruge, pomoć i najvažniji suradnik bio je i ostao, sve do današnjih dana, g. Ivan Nimac. Pomogli su nam od početka resorni ministar g. Božidar Kalmeta i tajnik Ministarstva mora i prometa g. Josip Borić. Naš mještanin, Neven Šantić, novinar i publicist ‘Novog Lista’ iz Rijeke, također je pomogao u kontaktima s ministarstvom. Moja je ideja bila tražiti donacije od raznih poslovnih subjekata za izradu maketa izuma, sam ih izraditi, a zapravo skupiti dovoljno novca za plaćanje prve lokacijske i građevinske dozvole, koju smo platili u iznosu od oko 70.000 ,00 kn. Tu ideju nije bilo teško realizirati, s obzirom da je udruga platila dvije makete Dimitriju Barbu, a mlin za masline, uz pomoć studije Tehničke škole ‘Faust Vrančić’ iz Šibenika, izradio je stolar Petar Živković. Također, maketu ‘jaružala’ posudio nam je, u jednoj prigodi, Muzej Grada Šibenika. Promatrajući te makete shvatio sam da bih, gotovo približno kvalitetno, mogao sam izraditi sve. Taj rad trajao je gotovo pet godina. Kroz to vrijeme kupio sam sofisticiraniji alat, neke su makete prepravljene, a neke su izrađene nove. Kako nisu postojali nikakvi nacrti, već slike iz knjige ‘Machinae novae’, dosta je vremena tražilo prvo objasniti mehanizam i iz dvije dimenzije, stolarskim tehnikama, dodati treću dimenziju. Moj moto je bio prikazati modele kao slike iz knjige. Izradi ljudskih i životinjskih figurica, doprinio je osjećaj za anatomiju i slikarska sklonost. O nekim maketama

bi se mogla napisati mala priča, u nekim slučajevima bilo je važno poznavanje računalne tehnologije. Drugi je ključni faktor bio u medijima održavati ideju o Memorijalnom centru uvijek blizu realizacije. Bili smo svjesni veličine Fausta Vrančića, čitajući literaturu i ne samo o Faustu, gledajući filmove, a interes i izvan granica Hrvatske, davao nam je snagu za ustrajanjem. Put je bio postav izložbe koju smo nazvali ‘Dani Fausta Vrančića u Prvić Luci’. Opremili smo video opremom prostoriju s izlošcima i svako ljeto promovirali naš projekt, šireći istinu o velikom Faustu Vrančiću. Zapošljavali smo do dvije osobe koje su, na kvalitetan način, prezentirale video prezentacije: Zlatka Nakić, Mirjana Zanze, Marijana Zanze, Barbara Bumbak, gospodin Skroza i njegova supruga. Na deklarativnoj razini, imali smo podršku sa svih strana, osobito mještana. Kako je projekt postajao sve izgledniji, to smo bili izloženiji trajnim napadima mještana, naročito g. Nimac. Hrvatski jal je bio sve naglašeniji, kad nije bilo drugih argumenta, onda je to bila sumnja u pranje novca, u krađu Fausta od Šibenčana. Makar je nekih godina bilo uvjeravanja kako će projekt ići, istina je bila nažalost sasvim drugačija, postojala je velika bojazan u propast projekta. Tih godina kada je zapinjalo, a zapinjalo je, jer se od prve ideje i koncepta parka do montažnog objekta za izloške projekt razvio u ono što mi danas zovemo muzejom i pogotovo kada se shvatila potreba čitave revizije projekta, onda je to zahtijevalo daleko više novčanih sredstava nego što je to prvotno zahtijevao park s deset velikih maketa. Nažalost, projekt Memorijalnog centra išao je obrnutim putem. Danas se tako osjetljivi i za državu važni projekti od samog početka objave javnim natječajem na koji se javljaju arhitekti koji, na javnoj raspravi, dobivaju ocjenu i realizira se najbolje rješenje. Konačno, dolaskom g. Tomislava Šole, angažiranjem arhitekata Boška Fržopa, g. Vinka Peračića i g. Tomislava Pavičića, osmišljen je postav projekta. Županija je, u suradnji s Gradom Vodice, predstavila projekt predpristupnim fondovima koji su osigurali njegov završetak.

Danas je to projekt koji bi poželjeli i veliki gradovi Nažalost, danas sam zabrinut za sudbinu Memorijalnog centra ‘Faust Vrančić’, najviše zbog nedovoljne gorljivosti podupiranja svijesti o veličini Fausta Vrančića, njegovih zasluga za hrvatsku kulturu i hrvatski jezik, kako na državnom nivou, tako i na lokalnoj razini. Tu mislim na programe u obrazovanju mladih naraštaja, ako ne obveze, onda naputak Ministarstva obrazovanja svim školama, bar kao preporuka, posjetiti Memorijalni centar ‘Faust Vrančić’ u Prvić Luci. Ministarstvo kulture i Ministarstvo turizma također ne

sudjeluju na primjeren način u promociji veličine Fausta Vrančića. Govori se o predsezoni i posezoni, o kulturnim projektima koji nam mogu upotpuniti prihode u turizmu, a to se ne događa i u slučaju Memorijalnog centra. Postoji naime svijest i programi kako neku destinaciju predstaviti kao mjesto koje je vrijedno posjetiti, prema najnovijim istraživanjima promjene ponašanja turističke klijentele turističkim agencijama i na turističkim sajmovima. U svoje doba, ideja inicijatora bila je slogan ‘otok Prvić - Faustov otok’. U Italiji je gradić Vinci pojam Leonarda da Vincija. U Mađarskoj, Fausta Vrančića smatraju Mađarom. Jedan od prijedloga inicijatora, koji je podržala predstavnica Ministarstva kulture gđa. Bulatović, na tribini i kasnije u razgovorima, bio je da se u zimskim mjesecima, po uzoru na veliku izložbu Leonarda da Vincija u Zagrebu, i ostalim gradovima predstavi izložba izuma Fausta Vrančića. Zar nije bilo logično da se originalna oporuka Fausta Vrančića nalazi tamo gdje i pripada, uz Fausta Vrančića u njegovom memorijalnom centru, ali je, prema želji sljednice, plemenite grofice Wruss Draganić, u Rijeci. Također, još nešto što vidim kao problem, zaštita je autorskog prava na postav kojom se opravdava da se preostale makete nalaze iza nevidljivih pregrada pa, u budućnosti, ne dozvoljava bilo kakve promjene niti naknadno oplemenjivanje prostora, makar i kopijama arhivske građe koje ima u drugim sredinama, na primjer u Samoboru ili već spomenutoj Rijeci. Faust je mogao izabrati za svoje zadnje počivalište najljepše crkve u ondašnjoj Europskoj uniji, ali je, kao iskreni domoljub, izabrao mjesto svoga djetinjstva. On nažalost, do danas, nije dovoljno ‘vidljiv’ niti u lokalnoj sredini, danas ne postoji niti jedno mjesto u Vodicama, Šibeniku ili županiji koje bi zapelo oku potencijalnog posjetitelja, izuzev memorijalnog centra u njegovu čast. Ne postoji u lecima turističkih agencija niti postoje ugovori s brodarima. Mi konačno moramo prihvatiti da Faust Vrančić Šibenčanin pripada svima nama: Lučanima i Šepurinjanima, Vodičanima i Šibenčanima, svim žiteljima Šibensko–kninske županije, kao i svim državljanima Republike Hrvatske. Najmanji problem je među mještanima otoka, mi smo gotovo izumrli na otoku, Šepurinjani su svjesni vrijednosti ljetnikovca, neprocjenjivog spomenika baštine otoka, a Lučani zadnje volje velikana, zadnjeg počivališta i groba u Prvić Luci, ali se nije dogodio ‘Faustov otok’. Grad Vodice, temeljem ugovora s Europskom unijom, mora skrbiti sljedećih osam godina o vođenju memorijalnog centra i dokazati da je ispunio svrhu uloženog novca. I ova manifestacija, Tribina 400 godina tiskanja knjige ‘Machinae Novae’ Fausti Verantii Sibenicensis, protekla je bez posjeta memorijalnom centru i uključivanja onih koji ga vode, time potvrđujući kako se, samo za posebne prilike, doživljava promocija Faustova imena.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

dr. sc. Marijana Borić Zavod za povijest i filozofiju znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

Osobitosti Vrančićevih tehničkih konstrukcija u vezi s razvojem matematike i njene primjene u znanosti i tehnici

bljetnica tiskanja djela Machinae novae (Venecija, 1615./1616.), prvog tehničkog priručnika hrvatskog autora Fausta Vrančića, prilika je da se ukaže na specifičnosti Vrančićeva rada, istaknu vrijednost i osobitosti njegovih konstrukcija i da se njegov rad rastumači u kontekstu razvoja zapadnoeuropske renesansne znanosti. Tehnički problemi kojima su se bavili konstruktori 16. stoljeća bili su u uskoj vezi s fizikom, ali još uvijek se nisu mogla primijeniti postignuta fizikalna znanja i rezultati u rješavanju tehničkih problema tog doba. Naime, u 16. stoljeću dolazi do novih fizikalnih saznanja, obnovljen je heliocentrični sustav, uvodi se fizika

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

na temelju Arhimedove i Platonove tradicije, ali još nije bila u potpunosti izgrađena simbolička algebra koja se pojavljuje koncem 16. stoljeća, a čija je afirmacija, zajedno s razvojem matematičkih metoda, bila potrebna da se ispune svi uvjeti potrebni za pojavu nove fizike i novih područja matematike. U nizu istaknutih hrvatskih renesansnih mislioca koji su dali zapažen doprinos razvoju zapadnoeuropske znanosti, posebno mjesto zauzima Faust Vrančić (Šibenik 1551.- Venecija 1617.). Tijekom života djelovao je kao izumitelj, konstruktor, tehnički pisac, jezikoslovac, filozof, teolog te pisac književnih i povijesnih djela. Dao

U djelu Machinae novae (Venecija, 1615./1616.), Vrančić razmatra različite tehničke probleme: izučava praktične hidrološke probleme, traži uzroke poplava i daje prijedloge kako ih izbjeći, konstruira različite vrste satova, primjenjuje svojstva elastičnosti materijala za akumuliranje mehaničke energije, konstruira mlinove, mostove, razvija ideju i ulogu zamašnjaka kod pogonskih strojeva, bavi se problemima uzvodne plovidbe rijekom i prevlačenjem velikih tereta pri čemu koristi paralelogram sila koji je, u to vrijeme, bio novost u znanosti (pravilo izvodi Simon Stevin 1586.). je značajan doprinos u različitim područjima. Napisao je više djela, među kojima se posebno ističu njegov petojezični leksikon Dictionarium (Venecija, 1595.), prvi hrvatski rječnik u kojem je uvrstio «dalmatinski» (hrvatski) jezik u društvo «pet najizvrsnijih europskih jezika» i njegovo tehničko djelo Machinae novae (Venecija 1615./1616.), koje je zbog svog značaja i u novije doba doživjelo nekoliko izdanja: njemačko (Heinz Moos Verlag München, 1965.), talijansko (ur. Umberto Forti, Ferro, Milano, 1968.), mađarsko (Magveto Könyvkiadó, Budapest, 1985.) i hrvatsko (Novi Liber – Zagreb, Gradska knjižnica «Juraj Šižgorić» Šibenik, 1993.). Obljetnica velikog djela Machinae novae povod je da se podsjetimo Vrančićevih osobitosti i sagledamo njegove raznolike i sveobuhvatne doprinose. Dao je prinose u različitim područjima i aspektima ljudskog življenja. Premda nije pisao matematička djela, zanimala ga je matematika. Proučavao je Euklidove Elemente (4. st. pr. n. e.), jedno od najutjecajnijih djela antičke tradicije. Euklid, koji se smatra začetnikom aksiomatike, ovim je djelom imao presudan utjecaj na matematiku u sljedećih dvadeset stoljeća. Koncem renesanse, Elementi postaju temeljem daljnjeg razvoja matematike. Ovo je Euklidovo djelo, u svom integralnom obliku, bilo nepoznato zapadnoeuropskim matematičarima većim dijelom srednjovjekovlja. Srednjovjekovni matematičari, po uzoru na Severina Boetia (480.-524./525.), najistaknutijeg matematičara srednjeg vijeka, koristili su se samo iskazima pojedinih teorema i poučaka, bez upotrebe dokaza i strogog aksiomatskog deduktivnog sustava, koji predstavlja bit Euklidovog djela. Prvi prijevodi integralnog djela, s arapskog na latinski jezik, nastaju u 12. stoljeću. U renesansi se tiskaju prva latinska izdanja Euklidovih Elemenata te djelo postaje ponešto dostupnije u znanstvenim i matematičkim krugovima. Zanimljivo je da se u franjevačkom samostanu u Šibeniku, koji posjeduje vrijednu zbirku inkunabula, čuva i

jedan primjerak inkunabule Euklidovih Elemenata (Venecija, 1482.), kojom se služio sam Faust Vrančić. Sačuvani primjerak, iz 15. stoljeća, sadrži njegovu rukom dopisanu bilješku i kratku dopunu, vjerojatno dijelom preuzetu iz nekog kasnijeg izdanja Euklidovih Elemenata. Sačuvana inkunabula iz franjevačkog samostana u Šibeniku dragocjeno je svjedočanstvo Faustova interesa i poznavanja matematike budući da je, u formalnom obrazovanju, prema željama svog strica Antuna Vrančića koji je skrbio o njegovom školovanju, bio usmjeren prema humanističkim znanostima.

▲Machinae Novae, naslovna strana

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

Zanimaju ga tehnološki procesi, organizacija i podjela rada te projekti rezanja, mlaćenja i vršenja žita. Vrančić se u komentarima i tumačenjima projekata ne služi matematičkim aparatom, kao ni njegovi suvremenici. Važno je napomenuti da u doba renesanse, s gledišta razvoja prirodnih i matematičkih znanosti, matematičke metode nisu bile na takav način razvijene, niti su bili poznati pojedini fizikalni zakoni da bi se uopće mogli primijeniti u razradi projekata, na način kako se to konstruira od konca 18. stoljeća, pa sve do današnjih dana. Školovanje Fausta Vrančića Vrančić je početno humanističko obrazovanje stekao u Ugarskoj kamo je, iz rodnog Šibenika, stigao u dobi oko deset godina, na poziv svog strica Antuna Vrančića, crkvenog dostojanstvenika, cijenjenog diplomate, državnika, nadbiskupa ostrogonskog i primas Kraljevine Ugarske. Antun Vrančić je u Vatikanu uživao takav ugled da ga je, pred sam kraj života, papa Grgur XIII. planirao imenovati kardinalom, priznajući

▲Euklid Elementi, prvo izdanje prijevoda s arapskog na latinski jezik (Venecija, 1482.)

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

mu znatne zasluge za kršćanski svijet u vremenima kada su se vodile žestoke borbe za obranu od Turaka. Antun Vrančić se, prema obiteljskoj tradiciji, skrbio za Faustovo školovanje. Nakon Ugarske Faust ,u dobi od osamnaest godina, odlazi na studij prava i filozofije u Padovu. Pokazivao je zanimanje i za područja prirodnih znanosti. Stoga je, po završetku studija, dopunjavao znanja iz različitih izvora. Zanimao se za tehnička znanja i konstrukcije, a poznavao je i prirodne znanosti svoga doba. U Rimu je, 1. siječnja 1575., primljen u članstvo hrvatske bratovštine sv. Jeronima. Nakon toga, vraća se u Ugarsku. Zabilježeno je da je tamo proučavao djela čuvenog engleskog filozofa Rogera Bacona (1214.-1294.), promicatelja induktivne metode u znanosti te velikog vizionara tehničkog razvitka. U literaturi o Vrančiću, navodi se da su Fausta zanimala djela i pokusi znamenitog Galilea Galileija (1564.1642.), koji je jedno vrijeme bio profesorom matematike na Sveučilištu u Padovi. U svojim djelima, promicao je razvoj matematičkih metoda i njihovu primjenu u prirodnim znanostima te sustavno korištenje pokusa kao osmišljenog i metodički osviještenog postupka, kojim postavljamo pitanja i dolazimo do istinskog znanja o prirodi i pojavama u svijetu oko nas. Galilei je promicao zamisao da je knjiga prirode napisana jezikom brojeva, a Faust Vrančić je, jednim dijelom, bio na tragu te misli. Premda školovan na dotadašnjoj aristotelovskoj tradiciji, Vrančić pokazuje određena odstupanja te su mu poznata i neka nova fizikalna saznanja, što se može uočiti analizom pojedinih projekata iz djela Machine novae. Njegovo djelo upravo je nastalo koncem perioda kada su se još zastupale stare koncepcije, a nakon toga postupno se afirmirao novi pristup, utemeljen na primjeni matematičkih metoda. Od perioda kasne renesanse, fizika se više ne temelji na kvalitativnim razmatranjima koja su bila teme-

ljem Aristotelove fizike (prirodne filozofije) već se, pod utjecajem platonizma, zastupa matematička interpretacija prirodnih pojava. Takva matematička interpretacija prirodnih pojava uključivala je i kvantitativna razmatranja prirodoznanstvenih problema koja, od druge polovice 16. stoljeća, postupno dobivaju sve veću važnost. Aristotelove kvalitete zamjenjuju se Arhimedovim kvantitetima, sa sviješću da se samo čvrstim temeljima matematičke filozofije, nadahnute Arhimedom i Platonom, može utemeljiti nova fizika i matematika, što je onda rezultiralo i njihovom primjenom u tehničkim znanostima. To su bili tek počeci novog pristupa fizici, a posebno novoj mehanici koju je uobličio Galileo Galilei, sintetizirajući sve dotadašnje kritike Aristotelove peripatetičke prirodne filozofije. Sve te novosti koje nastupaju u znanosti, započinju postupno još u vrijeme Vrančićeva života, ali njihovo konačno metodološko i konceptualno uobličenje dovršava se neposredno nakon njegova doba, tako da se u većoj mjeri ipak ne odražavaju na njegov rad. Vrančićeve konstrukcije opisane su fenomenološki, kao i kod drugih konstruktora koji su djelovali u to doba te, u tom smislu, Vrančić kao konstruktor u potpunosti slijedi tehničku metodologiju svog vremena.

Karakter matematike i prirodnih znanosti na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće Budući da matematika, općenito, ima visok stupanj primjene u realizaciji različitih tehničkih projekata i konstrukcija, vrijedno je pobliže odrediti karakter matematike Vrančićeva doba te ispitati razinu matematičkih znanja i vještina koje je on posjedovao. Faust Vrančić nije napisao niti jedan rad na području matematike, ali se bavio proučavanjem Euklidovog djela nastalog u okvirima antičke tradicije. Starogrčka znanost bila je posebno istraživana u doba renesanse, predstavljala je svojevrstan uzor i temelj na kojem se, uz nove metode, pokušavala izgraditi nova znanost. Brojni su matematičari nastojali rekonstruirati i restaurirati do tada zagubljena antička djela. Primjerice, tako se veliki hrvatski matematičar Marin Getaldić (1568.-1626.) natjecao s prijateljima Françoisom Vièteom (1540.-1603.) i Alexanderom Andersonom (1582.-1620.) u restauraciji zagubljenih djela velikog Apolonija iz Perge (3. st. pr. n. e.), koji se posebno bavio čunjosječicama. Premda je Faust posjedovao matematička znanja, matematika nije bila u fokusu Vrančićevih interesa. Više se zanimao praktičnim aspektima, tehnikom i drugim područjima u kojima je svojim djelima mogao doprinijeti kvaliteti svakodnev-

Upravo je razvoj matematike i fizike, koji se uslijedio nakon renesanse, omogućio ubrzan razvoj tehnike novog doba. Stoga Vrančić, kao ni drugi tadašnji autori sličnih djela i projekata, nije mogao riješiti sve probleme kojima se bavio. Za rješenje tih problema bila su potrebna matematička, fizikalna i tehnička znanja koja su upoznata mnogo kasnije. Tako je, na primjer, u slučaju velikog broja Vrančićevih projekata (mlinovi, mostovi) bilo potrebno poznavati teoriju strujanja zraka i vode, za druge skupine projekata bila su potrebna statička načela i pojedini zakoni do čijih spoznaja se došlo postupnim razvojem znanosti tek u 18. stoljeću. U skladu s renesansnim znanstvenim prilikama i dotadašnjim razvojem znanosti Vrančić je, kao i svi drugi autori sličnih djela tog doba, mogao svoje tehničke konstrukcije samo tumačiti i opisivati fenomenološki. U tom smislu, njegov je rad na tehničkim projektima u potpunosti bio uklopljen u opću metodologiju i pristup tehničkih autora tog doba. nog života, s ciljem da ljudski život načini lakšim, boljim i dostojnijim. Vrančić se nije bavio znanošću zbog nje same već je, svojim doprinosom, nastojao da se čovjek i njegov svijet razvijaju sukladno idealima kršćanskog humanizma kojeg je zdušno zagovarao. Pretkraj VranBILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

▲Preša za ulje ili muljalo za ulje, Machinae Novae, projekt 24, Memorijalni centar Faust Vrančić Prvić Luka.

čićeva života, dolazi do velikih promjena u matematici. Matematika se u renesansi smatrala idealom dokazne znanosti. Premda su snažni impulsi promjena započeti već u 12. stoljeću, kada nastaju prvi prijevodi s arapskog na latinski jezik izvornih arapskih i zagubljenih antičkih djela, bilo je potrebno nekoliko stoljeća da nastupe konceptualne promjene. Od 12. do 16. stoljeća uglavnom su se usvajala znanja iz tih dviju tradicija. Postupno su se akumulirala nova znanja i unaprjeđivala zapadnoeuropska znanstvena tradicija. Matematika se dopunjavala i obogaćivala novim poučcima, rješenjima i problemima ali je, sve do konca 16. stoljeća, zadržala konkretan značaj. Dotada još uvijek nije došlo do apstrahiranja algebarskih operacija i odvajanja od njihovih objekata. Smatralo se da operacije i objekt na koji se primjenjuju tvore nedjeljivu cjelinu. Upravo zbog toga, do tog perioda nije niti moglo doći do pojma formule. Matematičari tog doba razmišljali su u sklopu pojedinih problema i primjera pa su, od jednog konkretnog problema prelazili na drugi konkretan problem, bez veće općenitosti i generalizacije. Korjenite promjene nastupaju na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće, kada Viète uvodi novu algebru, odnosno algebarsku analizu i simboličku algebru koja računa s općim brojevima. Simbolička algebra, čijoj je afirmaciji i razvoju svoj doprinos dao i Marin Getaldić, omogućila je reinterpretaciju dotadašnjih matematičkih rezultata te utrla put utemeljenju analitičke geometrije i drugim novim područjima matematike. Općenito, tijekom 16. stoljeća dolazi do velikih promjena koje su

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

otvorile vrata novovjekovnoj znanosti. Uz obnovljen heliocentrični sustav, formirane su nove neoplatonističke prirodne filozofije koje su utjecale na izgradnju novog pristupa fizici. Nova fizika, zajedno s razvojem matematike i novom simboličkom algebrom, postaje uvjetom za daljnju pojavu novih fizikalnih teorija, područja i prirodnofilozofskih sustava.

Poticaji i predlošci za izradu tehničkih projekata Premda nije ostalo zapisanog traga u sačuvanim dokumentima, pretpostavlja se da je prve poticaje za oblikovanje tehničkih projekata i rješenja Vrančić dobio već vrlo mlad kada je, 1579. godine, u dobi od dvadeset osam godina, obavljao dužnosti upravitelja biskupskih imanja u Veszpremu. Dvije godine kasnije, postaje tajnikom Rudolfa II. te seli na carski dvor u Prag, gdje će niz godina obavljati razne diplomatske i državničke poslove u službi cara. Nova sredina dala je prilike Vrančiću da produbi svoja tehnička znanja. Na dvoru Rudolfa II. (1552.-1612.), okupljao se kulturni krug tada vrlo istaknutijih europskih znanstvenika i inženjera. Nije dosada potvrđeno kakve je znanstvene kontakte Vrančić održavao, ali je neposredne uzore mogao imati u brojnim humanistima i znanstvenicima koji su, u to vrijeme, također bili u službi na dvoru. Kod Rudolfa II., obrazovanog vladara i pokrovitelja znanosti i umjetnosti, bili su angažirani brojna ugledni predstavnici zapadnoeuropske kul-

ture i znanosti, kao čuveni danski astronom Tyho Brache (1546.-1601.), zatim njegov nasljednik na dvoru, autor zakona nebeske mehanike Johan Kepler (1571.-1630.), ugledni inženjer i graditelj Adrian de Vries (1556.-1626.), veliki konstruktor raznih mehanizama i strojeva Jacopo de Strada (1507.-1588.), filozof i alkemičar John Dee (1527.-1608.) i mnogi drugi. Vjerojatno je praški znanstveni krug djelovao na Faustov razvoj i oblikovanje u tehničkog pisca. Napustivši 1605. godine konačno Prag i carske službe, presudne utjecaje za svoj rad Vrančić dobiva stupajući u Rimu u red sv. Pavla, tzv. barnabita, gdje upoznaje Giovannia Ambrogia Mazentu (1565.-1635.), priređivača zbirke tehničkih crteža Leonarda da Vincija (1452. -1519.). Pored toga i Vrančić se, kao i mnogi drugi inženjeri, konstruktori i znanstvenici u doba rene-

▲Machinae Novae, projekt 37, prevlačenje velikih tereta na drugu stranu

sanse, nadahnjivao djelima antičkih autora. Posebno se u to vrijeme isticao lik Arhimeda iz Siracuse, antičkog matematičara, fizičara i konstruktora, a njegovo učenje imalo je dominantan utjecaj na razvoj matematike, prirodnih znanosti i tehnike kroz čitavu renesansu. Uzorima su bili i istaknuti srednjovjekovni konstruktori kao Villard de Honnecourt (13.st.), čija su djela stoljećima prenosili mlađi autori, a poneke od njegovih ideja vidljive su u početnim koncepcijama Fausta Vrančića, koje on potom obogaćuje vlastitim idejama, zatim ih transformira i na koncu daje nove, tehnički savršenije projekte.

Machinae novae u kontekstu zapadnoeuropske tehničke tradicije

Nema poznatih zapisa kada je Vrančić započeo i koliko je dugo radio na izradi djela Machinae novae. U to vrijeme, već je postojala određena tradicija tehničke literature koju Vrančićevo djelo obogaćuje ne samo brojnim izvornim idejama, već i izmjenama postojećih projekata u savršenije i funkcionalnije oblike. Zapadnoeuropska tehnička literatura profilirala se do konca renesanse i konstrukcija strojeva bila je u potpunosti odvojena od ratne tehnike. U vrijeme Vrančićeva života, nastalo je nekoliko zapaženih tehničkih djela, što je vjerojatno svojevrsni odraz ne samo sveukupnog razvoja znanosti i tehnike ostvarenog na pragu novovjekovlja, već je i određena refleksija renesansnih nastojanja da se unaprijedi kvaliteta ljudskog življenja

▲ Željezni most, Machinae Novae, projekt 34, Sl. Memorijalni centar Faust Vrančić Prvić Luka

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

u svim njegovim aspektima. I sam Vrančić, bio je dio tog renesansnog korpusa koji se realizirao raznolikim doprinosima. Faust nije samo dao doprinos različitim područjima tehnike koja obuhvaća njegova knjiga, već je posegnuo i šire, baveći se zakonitostima čovjekova mišljenja i međuljudskog djelovanja. Među tehničkim djelima, koja su nastajala u Vrančićevo doba, djelo Machinae novae nije najbogatije ili najopsežnije, ali se izdvaja svojom koncepcijom i obiljem novih ideja koje su predstavljale znatno obogaćivanje dotadašnje tehničke literature. Ako pretpostavimo da je Vrančić prve poticaje za izradu tehničkih projekata dobio još kao mladić za vrijeme službe u Veszpremu te uvažavajući činjenicu da je Machinae novae tiskao pred sam kraj života, možemo kazati kako se za to djelo postupno pripremao gotovo četrdesetak godina te je u njega unio ne samo vlastite ideje, već i one respektabilne za koje je čuo od prijatelja ili ih je preuzeo vidjevši ih već realizirane u gotovim projektima, na koje je nailazio u različitim gradovima Europe, u kojima je živio ili kroz koje je putovao. Time se dijelom može pojasniti specifična struktura i sadržaj djela Machinae novae u kojem, pored vlastitih ideja, Vrančić u određenoj mjeri prenosi i zamisli svojih prethodnika.

vremenici. Važno je napomenuti da u doba renesanse, s aspekta razvoja prirodnih i matematičkih znanosti, matematičke metode nisu bile na takav način razvijene, niti su bili poznati pojedini fizikalni zakoni da bi se uopće mogli primijeniti u razradi projekata, na način kako se to konstruira od konca 18. stoljeća pa sve do današnjih dana. Upravo je razvoj matematike i fizike koji se uslijedio nakon renesanse, omogućio ubrzan razvoj tehnike novog doba. Stoga Vrančić, kao ni drugi tadašnji autori sličnih djela i projekata, nije mogao riješiti sve probleme kojima se bavio. Za rješenje tih problema bila su potrebna matematička, fizikalna i tehnička znanja koja su upoznata mnogo kasnije. Tako je, na primjer, u slučaju velikog broja Vrančićevih projekata (mlinovi, mostovi) bilo potrebno poznavati teoriju strujanja zraka i vode, za druge skupine projekata bila su potrebna statička načela i pojedini zakoni do čijih spoznaja se došlo postupnim razvojem znanosti tek u 18. stoljeću. Stoga je važno istaknuti da je Vrančić, kao i svi drugi autori sličnih djela tog doba, obzirom na stanje razvoja ondašnje znanosti, mogao svoje tehničke konstrukcije tumačiti i opisivati samo fenomenološki. U tom smislu, njegov je rad na tehničkim projektima u potpunosti bio uklopljen u opću metodologiju i pristup tehničkih autora tog doba.

Sadržaj, struktura i glavna obilježja djela Machinae novae

Popis vlastitih pronalazaka

Djelo Machinae novae sadrži 49 raznih slika velikog formata. Nakon njih, Vrančić je priložio komentare na latinskom, talijanskom, španjolskom, francuskom i njemačkom jeziku, kojima je opisao 56 različitih uređaja i tehničkih konstrukcija. Svi ti projekti nisu bili novi, ali su mnogi bili izvorno Vrančićevi i značili veliko obogaćenje dotada poznatih tehničkih oblika i konstrukcija. U djelu, Vrančić razmatra različite tehničke probleme: izučava praktične hidrološke probleme, traži uzroke poplava i daje prijedloge kako ih izbjeći, konstruira različite vrste satova, primjenjuje svojstva elastičnosti materijala za akumuliranje mehaničke energije, konstruira mlinove, mostove, razvija ideju i ulogu zamašnjaka kod pogonskih strojeva, bavi se problemima uzvodne plovidbe rijekom i prevlačenjem velikih tereta, pri čemu koristi paralelogram sila koji je, u to vrijeme, bio novost u znanosti (pravilo izvodi Simon Stevin 1586.). Zanimaju ga tehnološki procesi, organizacija i podjela rada te projekti rezanja, mlaćenja i vršenja žita. Vrančić se, u komentarima i tumačenjima projekata, ne služi matematičkim aparatom, kao ni njegovi su-

Zanimljivo je da Vrančić, na kraju djela Machinae novae, donosi popis vlastitih pronalazaka. Vjerojatno potaknut željom da načini jasnu distinkciju između vlastitih ideja i onih koje je preuzeo kao građu za potrebe svog tehničkog priručnika. Analizom izloženog sadržaja i komentara vidljivo je da Vrančić u djelu, pored svojih pronalazaka, ponekad prikazuje i takve o kojima je čitao ili ih je vidio u gradovima u kojima je boravio ili je o njima doznao preko prijatelja s kojima je dijelio zajedničke interese. Unutar poglavlja u kojem donosi popratne komentare za pojedine projekte, Vrančić često navodi na koji je način došao do pojedine zamisli. Zbog specifične strukture i sadržaja djela Machinae novae, nameće nam se pitanje zašto Vrančić uopće u svoje djelo uključuje tuđe projekte? U pokušaju da se odgovori i rastumači Vrančićev pristup, potrebno je to načiniti upravo u okviru strukture djela Machinae novae koje je, svojom koncepcijom, zamišljeno kao priručnik te ima svoju praktičnu vrijednost. Vrančić, koji je očito bio tipičan primjer uspješnog ostvarenja renesansnog čovjeka poznatog pod nazivom homo universalis, bio je podjednako sklon teoriji kao i praktičnim aspektima njene

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

▲ Mlin s nagaznim kolom, Machinae Novae, projekt 23, Memorijalni centar Faust Vrančić Prvić Luka

primjene, stoga u svoje djelo Machinae novae uključuje i neke slabije poznate projekte drugih konstruktora. Metodološki, Vrančić time postiže da neki projekti, zajedno s njegovim vlastitim idejama, tvore cjelinu. Čitateljima je takav pristup dragocjen, jer daje uvid u razvoj pojedinih konstrukcija. Neosporno su neki projekti drugih autora dali Vrančiću inspiraciju za savršenije zamisli, ali samo djelo Machinae nove, uz obilje izvornih ideja koje donosi, ima posebnu vrijednost upravo stoga što se na jasan način prikazuje razvojna komponenta pojedinih značajnih inovacija.

lukom, što donosi u projektu br. 31. Zatim, Vrančić unosi neke druge preinake. Poznavajući svojstva materijala, mijenja materijal od kojeg je most građen i prikazuje sličnu konstrukciju mosta, ali sada načinjenu od kamena i to je most predstavljen u projektu br. 32. Razvijajući i usavršavajući dalje ideju, primjenjuje različite materijale da bi konačno, u projektu br. 33., predložio izvanrednu i smionu zamisao da se takav most izgradi od bronce, što se često navodi kao jedan od njegovih najvažnijih i najvrjednijih prijedloga. Premda izvanredno važan, projekt br. 33, kao i neki drugi Vrančićevi projekti, u to doba nije

Projekti mostova Vrančić u djelu Machinae novae svojim projektima obuhvaća vrlo široko raznolika područja tehnike. Međutim, neke su tematske cjeline više zastupljene od drugih. Skupina projekata u kojima obrađuje mostove, jedna je od takvih tema. Unutar grupe projekata mostova koji imaju učvršćujuće grede i lukove, imamo dobar primjer na kojem se može pratiti i misaoni razvitak Vrančićevih ideja te utvrditi razloge navođenja tuđih starijih projekata. Tako je, na primjer ,Vrančić skupinu projekata mostova započeo s preuzetom konstrukcijom drvenog mosta s dvije grede (projekt br. 30). Ta konstrukcija potaknula je Vrančića da na drvenom mostu dvije grede zamijeni

▲Machinae Novae, projekt 36, most s jednim užetom

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

bio izvediv. Prvi metalni most s takvim lukom sagrađen je 1773. u Engleskoj, ali je prema novovjekovnim graditeljskim principima, načinjen na temelju prethodnog provedenog statičkog proračuna. U skupini konstrukcija mostova, vrijedno je još istaknuti da Vrančić prvi daje ideju mosta ovješenog o lance u projektu željeznog mosta br. 34, dok se njegova konstrukcija mosta s jednim užetom (projekt br. 36.) smatra pretečom današnje uspinjače.

Projekti mlinova Skupina projekata u kojima Vrančić konstruira različite vrste mlinova, tematski je najveća u djelu Machinae novae. Vrančić opisuje ukupno 18 vrsta mlinova, ali važno je napomenuti da nisu svi izloženi projekti mlinova u djelu izvorno Vrančićevi pronalasci. Cjelinu Vrančić strukturira na način da prvo opisuje mlinove drugih konstruktora od kojih započinje svoje tehničke kombinacije (projekti 7. i 8. ideje kojih pronalazimo kod uglednih konstruktora i inženjera renesanse: Agostina Ramellija, 1588.; Waltera Ryffa, 1547., J. Bessona, 1578.) Od konstrukcija koje Vrančić preuzima, zanimljiv je projekt mlina u četverokutnom tornju s vertikalnom osi koji, najvjerojatnije, potječe s Orijenta. Zatim, Vrančić nastavlja izlagati projekte u kojima daje vlastite ideje. Tako je opisao mlin s trokutastim krilima ( projekt br. 9) i s vertikalnom osovinom koji je bio potpuno nov u literaturi, a u praksi se pojavljuje tek u 18. stoljeću. Sklon poboljšavanju i usavršavanju postojećih ideja, Vrančić je uvidio prednost mlinova s okomitom osovinom, budući da se time otklanja potreba usmjeravanja lopatičnog kola s horizontalnom osovinom u promjenjivi smjer vjetra. Ono što se općenito može kazati za skupinu projekata mlinovi jest činjenica da je Vrančić, bez obzira je li se koristio projektima prethodnika ili ih je konstruirao

▲ Machinae Novae, projekt 7, mlin tjeran jedrima

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

sam, uvijek nastojao ukazati na najučinkovitije i najjednostavnije izvore pogonske energije. To se ogleda u svim izloženim projektima mlinova, bez obzira jesu li konstruirani na pogon vjetra, vodene mase, morske struje te ručni ili životinjski pogon. Postoji još jedna vrijedna komponenta Vrančićevih projekata koju je važno istaknuti. Naime, premda Vrančić ne poznaje zakone strujanja zraka i vode te, kao niti njegovi suvremenici, ne može na temelju proračuna doći do najpovoljnijeg oblika dijelova strojeva kao što su lopatice mlinova ili krila vjetrenjača, on ipak daje vrlo funkcionalna rješenja i oblike. Pored navedenog, među brojnim projektima mlinova zastupljenima u djelu Machinae novae ,vrijedno je istaknuti konstrukciju mlina koji koristi plimu i oseku mora (projekt br. 17.). Sam Vrančić navodi da je ideju dijelom preuzeo. Prema tehničkoj literaturi, ideja datira iz 1438. te se kao autor navodi Mariano di Jacopo, uvaženi renesansni inženjer kojeg su, po uzoru na antičkog legendarnog znanstvenika Arhimeda iz Sirakuze, nazivali još i Arhimed iz Siene. Vrančić polaznu ideju oblikuje i po prvi puta objavljuje u tisku, što je značajno doprinijelo afirmaciji tog projekta u tehnici. Ideja je zaživjela u literaturi i praksi te se primjenjuje, uz modifikacije, sve do današnjih dana. Vrančić je, u projektu mlina koji koristi plimu i oseku mora, izložio zamisao da se mlin postavi u kanal kojim je spojeno jedno zatvoreno umjetno jezero s morem. Kad se za plime podigne more, to se jezero napuni, a za oseke se prazni i tako se pokreću lopatice mlina. Vrijednost ovog projekta potvrđena je njegovom dugovječnom primjenom, jer upravo je ova ideja, u svom temelju, posve jednaka koncepciji na kojoj počivaju suvremene električne centrale na Atlanskoj obali, gdje se, na istim principima, koriste velike razlike u visini mora, nastale uslijed djelovanja plime i oseke.

▲ Machine Novae, projekt 17, mlin postavljen u morskom tjesnacu

Projekt padobrana - Homo volans Projekt padobrana izložen pod rednim brojem 38, jedan je od najvažnijih i najpoznatijih Vrančićevih projekata. Poznato je da Vrančić nije bio prvi konstruktor koji se bavio idejom padobrana. Već je Leonardo da Vinci bio skicirao padobran u svojoj zbirci crteža Codice atlantico. Nemamo sigurne potvrde je li Vrančić bio upoznat s Leonardovom idejom padobrana, jer on to u djelu Machinae novae nigdje ne navodi. Premda preuzimanje ideja Vrančić u komentarima uvijek jasno naznačava, takvih zabilješki vezanih uz padobran nema. Znakovito je i da Vrančić, u popisu izvornih projekata naslovljenom Naše naprave ili strojevi, koji donosi na kraju djela Machinae novae, navodi projekt padobrana kao vlastiti, ali ga ne naziva imenom padobrana, već ga navodi opisno: Spustiti se (skočiti) s velike visine i ne ozlijediti se. Iako nemamo sigurnih potvrda, moguće da je skicu Vrančić poznavao preko barnabita Giovannija Ambroglia Mezente koji je 1587. priredio popis tehničkih crteža Leonarda da Vincija. Možda je Vrančić bio potaknut Leonardovom idejom, premda je neobično i suprotno njegovoj praksi da preuzimanje ideje ne navodi. Pored toga, važno je istaknuti da je Leonardova konstrukcija imala potpuno drugačiji oblik te je, oblikom, podsjećala na čunjasti padobran. Vrančić je dao sasvim drugačiji oblik padobrana te, uz njega, priložio podrobni tehnički opis. Vrančićeva konstrukcija prvi je tiskani projekt padobrana u povijesti tehničke literature. On, u opisu padobrana, ističe važnost odnosa veličine platna i težine čovjeka. Oblikom je Vrančićev padobran četverouglasto platno na drvenoj konstrukciji, na stranama jako napeto, tako da stvara protivni pritisak koji, pri skoku, usporava pad. O tom projektu pisali su ugledni znanstvenici tog doba, pa i kasnije. Od posebnog je značaja zapis koji je načinio engleski biskup, jedan od prvih tajnika uglednog Royal Socety, dr. John Vilkins (1614.-1672.). U tom tekstu, Vilkins opisuje Vrančićeve pokuse skoka s venecijanskih kula 1617. godine. Je li Vrančić ili netko drugi vršio pokuse s Vrančićevim padobranom, to zasada ne možemo sa sigurnošću niti potvrditi, a niti osporiti. Međutim, zasigurno to nije mogao biti on sam, budući da je preminuo početkom te 1617. godine. Zahvaljujući tekstu koji je načinio John Vilkins, u literaturi se 1617. navodi godinom rođenja uporabljivog padobrana, a Vrančića se naziva ocem padobranstva.

▲ Machinae Novae, projekt 38, Homo volans – leteći čovjek

Literatura: 1. Dadić, Žarko: Povijest ideja i metoda u matematici i fizici, Školska knjiga, Zagreb, 1992. 2. Dadić, Žarko: Hrvati i egzaktne znanosti u osvitu novovjekovlja, Naprijed, Zagreb 1994. 3. Dadić, Žarko: Herman Dalmatin, Zagreb, Školska knjiga, 1996. 4. Dadić, Žarko: Na razmeđu civilizacija, Izvori, Zagreb, 2013. 5. Grmek, M. D. : Faustus Verantius, Dictionary of Scientific Biography. Vol. XIII. Scribner’s Sons, New York, 1976. 6. Jurić Šime, Nepoznata izdanja «Logike i etike» Fausta Vrančića, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, god. IV, br. 7-8, Zagreb 1978. 7. Klemm, F. Wissner, A. 1965.: Fausto Verantio und seine «Machinae novae», Heinz Moos Verlag, München. 8. Kovač, Srećko, Faust Vrančić i aristotelizam u logici, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, god. XIV, br. 27-28, Zagreb 1988. 9. Muljević, Vladimir, 1998., Faust Vrančić prvi hrvatski izumitelj, Hrvatska zajednica tehničke kulture, Zagreb. 10. Muljević, Vladimir, 1991., Water Wheels and Water Supply Projects by Faust Vrančić in XVI Century, Encyclopeaedia Moderna, god. XII, Zagreb, br. 36. 11. Stošić, Krsto, 1936., Galerija uglednih Šibenčana. 12. Škoberne, Stanislav, 1957., Padobran kroz vjekove, Zagreb. 13. Varga, Katalin, 1985., Verancsics Faustus, a humanista tudós, u: Verancsics Faustus; Machinae novae és más muvei, Budapest.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

Omer Rak

Nekoliko crtica o ’tajnom životu’

Fausta Vrančića Šibenčanina, carskog tajnika na praškom dvoru Rudolfa II. Habsburga

vojedobno sam, ne tako davno, pišući roman o Faustu Vrančiću Šibenčaninu, a vezano uz temu njegova službovanja kao carskog tajnika na dvoru Rudolfa II. Habsburga, cara Svetoga Rimskog Carstva (1581. – 1594.), u usta jednog od svojih likova umetnuo sljedeće riječi: „Faust Vrančić Šibenčanin je bio čovjek od osobita povjerenja Rudolfa II. Habsburga, cara Svetoga Rimskog Carstva pa mu je vjerno služio na njegovu dvoru u Pragu punih trinaest godina da bi, i nakon napuštanja službe, ostao s njim i dalje tijesno povezan. Slika koja je o njemu ostala nakon njegove smrti, predočava ga danas na dva načina: prvi, kao polihistora, izumitelja, filozofa, leksikografa i pisca,

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

sve u jednoj osobi, i drugi, kao slugu Božjeg. Nije sporno da su oba načina zabilježena i potvrđena u njegovu javnom životu. Međutim, o dimenziji njegova tajnog života, odnosno onog dijela kojeg on nije želio izlagati očima drugih, a koji je možda više od svega ostaloga bio prožet njegovim intimnim stremljenjem i dubokom unutarnjom potragom za smislom bivanja što u našem žargonu, kao što znaš, odgovara potrazi za Kamenom, do dana današnjeg nitko nije ništa suvisloga iznio. “ Roman Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina iz kojeg je preuzet ulomak je, dakako, fikcijsko štivo fantastičnoga žanra i dopušta autorske intervencije poput spomenute. No, jesu li one doista neutemeljene?

Rudolf II. Habsburg, (1581. – 1594.), kao nitko prije njega, izdašno je materijalno podupirao na svome dvoru okupljene znanstvenike, umjetnike i alkemičare. Ondje su mogli uživati imperijalnu zaštitu i dobivati od njega kuće, atelijere i laboratorije i izražavati se na način koji su smatrali prikladnim za vlastitu umjetnost ili umijeće, bez ikakvih zabrana, a sve kako bi mu pomogli riješiti najveći od svih misterija – nedostižni kamen filozofa U romanu sam, ponavljam, isprepleo poznatu faktičnu građu o njegovu životu s onom drugom, u figuri nazvanoj, sutonskom iliti imaginarnom. Potonje je nedavno ugledni kritičar iz jednog dnevnog lista u svojoj laudi romanu nazvao „šuljanjem po oporim marginama šibenske povijesti”. Dakle, Faust Vrančić Šibenčanin bio je punih trinaest godina osobni tajnik cara Rudolfa II. Habsburga u Pragu, točnije od 1581. do 1594., a i nakon što je napustio službu, ostao mu je blizak kao njegov kancelar za Mađarsku i Transilvaniju od 1598., odnosno kao titularni čanadski biskup, in partibus do 1605. Međutim, valja mi reći nekoliko riječi o Faustovu suverenu caru Rudolfu II. Habsburgu, kako bismo stekli jasniju sliku o njegovoj osobi. Povučeni je vladar čitav život patio od melankolije i, naposljetku, od ludila kojeg je nedvojbeno baštinio kao potomak obaju grana habsburške obitelji španjolske i austrijske. Prokletsvo ludila, poput zlokobne je sjene pratilo Habsburgovce ostavljajući ih na koncu odbačene, zatočene, točnije kazano – zazidane, u odajama bez prozora nepristupačnih dvoraca kao što je to bio slučaj s Rudolfovom prabakom Ivanom Ludom, koja je skončala iza tvrdih zidova zamka u Tordesillasu ili sinom Rudolfova ujaka Filipa II, prijestolonasljednikom don Karlom i, najbolnije od svega, s njegovim vlastitim sinom don Giuliom, kojega je dao zatočiti do smrti u jednoj odaji češkog zamka Krumlov. Sve te habsburške paranoje, šizofrenije, manično depresivna stanja i melankolije, upućeni pripisuju posljedicama rodoskvrnih veza koje su njegovali Habsburgovci, ženeći se međusobno radi očuvanja „čistoće vladarske krvi“. Kako god, car Rudolf nije upamćen samo po melankoliji i ludilu, da jest bilo bi to uistinu nepravedno, jer bio je izvrsno izobražen čovjek koji je komunicirao na šest europskih jezika, vrhunski esteta, najugledniji europski ljubitelj i kolekcionar najpoznatijih (i najskupljih) umjetničkih djela, mecena

▲ Joseph Heintz: “Car Rudolf II. s ogrlicom reda Zlatnog runa“, 1592.

i zaštitnik znanstvenika i umjetnika, ali i čovjek koji je čitav život proveo u potrazi za jeguljavim, nedostižnim kamenom mudraca. Činjenica je da je njegov dvor u Hradčanima u Pragu postao najpoznatije onodobno sjecište ljudi od znanja i umjetnosti, vodeće kulturno i znanstveno središte Europe, a Prag je doživio nekoliko desetljeća blagostanja usred Europe tada BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

Omer Rak

upućeni. Njime je bila vođena i ruka carskih vrtlara koji su od parkova i perivoja načinili mali theatrum mundi, kako je to ushićeno primijetio Georg Braun u svojem slavnom djelu Civitates orbis terrarum o najpoznatijim gradovima svijeta, kao i risane zamisli genijalnog arhitekata Gargiolija i projekti Aostallija, tih istinskih sinova Hiramovih... kako sam to zabilježio u romanu potaknut činjenicama. Opće je poznato da je Rudolf, kao nitko prije njega, izdašno materijalno podupirao na svome dvoru okupljene znanstvenike, umjetnike i alkemičare. Ondje su mogli uživati imperijalnu zaštitu i dobivati od njega kuće, atelijere i laboratorije i izražavati se na način koji su smatrali prikladnim za vlastitu umjetnost ili umijeće, bez ikakvih zabrana. Caru su bili potpora za riješiti najveći od svih misterija – nedostižni kamen filozofa, u potrazi za kojim je proveo cijeli svoj život. U svezi s tim, jedan od likova iz romana izjavljuje sljedeće: „Zašto bi bilo ‘nevjerojatno’ da je Faust Vrančić Šibenčanin, jedan od najvećih polihistora svoje ere, u svoj sveznadarski, enciklopedijski ▲ Giuseppe Arcimboldo: “Rudolf II. kao rimski bog godišnjih doba Vertumno”, 1590./91.

rastrgane krvavim ratovima. Pod njegovim su visokim pokroviteljstvom ondje djelovali astrolozi/astronomi Tycho Brahe i Johannes Kepler, matematičar i mag John Dee i njegov zemljak alkemičar Edward Kelly, pa najveći alkemijski adepti i teozofi toga doba – Oswald Crollius, Heinrich Khunrath, Michael Sendivogius, Michael Maier, uključujući i kabaliste, poput praškoga Maharala Jude ben Loewa. Rudolfov dvor u svojim europskim lutanjima, naravno, nije mimoišao ni jedan Giordano Bruno, filozof, mnemonički i hermetički majstor... i mnoštvo drugih onodobnih znanstvenika, umjetnika i okultista. A tek umjetnici! Vođeni duhom ljudskoga znanja i istraživanja prirode, otkrivanja njezinih tajni, uranjanjem u iskonski misterij (baš kao i Faust Vrančić), carski su umjetnici ostvarili neke od najvećih djela europske i svjetske umjetnosti uopće: minijaturist Hoefnagel je s istančanom pažnjom slikao tijela i krila kukaca („u svakom pa i najbeznačajnijem biću iskra je živoga duha“), veliki Giuseppe Arcimboldo naslikao je cara kao rimskog boga godišnjih doba Vertumna, slažući njegov portret od voća i povrća jer „sve jest u svemu, u svemu je sve“. Isti je duh vodio i kist jednoga Sprangera, Heintza i von Aachena, slikajući mitološke alegorije, zapravo arkane s nekoliko slojeva značenja što su ih znali rastumačiti samo

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

▲ Martin Kolunić Rota: „Car Rudolf u oklopu“, 1576.

▲ Hradčani, Prag

korpus znanja uključio i alkemiju koja je legalno postojala u tome ranobaroknom dobu i imala širok krug poklonika? Zašto bi, na kraju krajeva, Faust bio ‘crna ovca’ među tim sveznadarima sklonim prirodnim znanostima kada to nisu bili, primjerice, ni François Rabelais prije njega, niti sir Isaac Newton ili Goethe poslije njega, svi odreda zaljubljenici u alkemiju?“ Meni se čini apsolutno izvjesnim da je nemirni, znatiželjni, uvijek novim otkrićima sklon Faustov duh mogao lako naći „hranu“ za sebe na takvome mjestu, u druženju s najvećim onodobnim europskim znanstvenicima i hermetičkim adeptima među kojima, u toj epohi, nije postojala jasna razdjelnica. K tomu još, bio je tajnik jednog vrlo, vrlo osebujnog europskog suverena. Neovisno o tome je li njegov tajnički položaj isposlovao njegov stric Antun, koji je, uostalom, kao primas Ugarske okrunio 1572. Rudolfa u Požunu za ugarsko-hrvatskoga kralja, ili je do toga došlo na neki drugi način, neosporna je činjenica da je Faust Vrančić Šibenčanin proveo niz godina na carskom dvoru u Pragu uz Rudolfa II, koji se „iza zidova svojih palača i ograđenih vrtova sastajao s dvorjanicima i rijetko primao poklisare drugih zemalja (čekali su mjesecima da ih pozove u audijenciju), nadgledao alkemijske pokuse u svojem laboratoriju,

svakodnevno upotpunjavao svoju zbirku umjetničkih djela i drugih rijetkih i zanimljivih predmeta, družio se s najpoznatijim europskim umjetnicima, znanstvenicima, astrolozima i alkemičarima... i tek se sporadično bavio vođenjem carstva.“ Ukratko, teško me je razuvjeriti da je ona „faustovska“ duhovna i znanstvena znatiželja Fausta Vrančića mogla pronaći bolje mjesto za samoostvarenje od Rudolfova dvora potkraj 16. i početka 17. stoljeća. Nedvojbeno je da još uvijek jako malo znamo o stvarnom Faustovu životu tijekom toga razdoblja. Odlučimo li zakoračiti samo malo dublje, zaći tek poneki milimetar izvan njegova službena životopisa i bibliografije, moguće je da će nas iznenaditi ono što ćemo otkriti. Osobno, ne dvojim uopće da je u tom razdoblju vlastita života Faust Vrančić Šibenčanin bio svjedokom, a možda i zahvalnim učenikom i praktikantom poneke (tajne) doktrine koja nije našla mjesto u službenu prikazu njegova života. Ali, ne mogu to dokazati, barem ne još. Možda će nam vrijeme pred nama, koje uvijek iznese neku novu neočekivanu spoznaju, pomoći odmotati i klupko Faustova „tajnog života“. Ufam se da hoće. BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

dr. sc. Josip Lisac, (J. Galić) Zavod za povijest i filozofiju znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

HRVATSKI FILOLOG I PISAC FAUST VRANČIĆ*

ada govorimo o Faustu Vrančiću kao leksikografu i piscu, o njegovu hrvatskom jeziku kao i o drugim jezicima u njegovu djelu, moramo se barem kratko zagledati u hrvatsko jezično stanje njegova vremena. Vidimo kako je ta mala gradska jezgra Šibenika u njegovo vrijeme, prije njega i nakon njega, dala puno mnogima, pa i cijelom našem narodu. Nije samo u Šibeniku tako, tako je i u Dubrovniku, Splitu, na Hvaru, u Zadru, da druge manje sredine ne spominjemo. A sama hrvatska povijesna situacija, u Vrančićevo je doba, upravo katastrofalna. Nakon srednjega vijeka i uglavnom jedinstvenoga razvoja jezične situacije tijekom srednjega vijeka stanje bi se, vrlo vjerojatno, u 16. stoljeću konsolidiralo u svakom, pa i u jezičnom smislu. Nije bilo tako, zbog osmanlijskih ratova svi koji pišu počinju pisati, ne kao u srednjem vijeku gdje je bila temelj čakavština, uz starocrkvenoslavenski jezik i la-

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

tinski, nego pišu jezikom svojih gradova. Tako je onda bilo u svim tim renesansnim središtima te, u nekoj mjeri, i u Šibeniku. Nije, prema tomu, bilo standardizacijskih procesa u 16. stoljeću. Društvene prilike nisu bile takve da bi se standardizacijski procesi javljali. Hrvatska književnost tada je bila važnija i bolja nego ikada poslije u svoj povijesti. Nijedna druga slavenska književnost nije joj pravi konkurent. Ona je najbolja književnost, osim onih najvećih svjetskih književnosti onoga vremena, talijanske, francuske, španjolske i engleske. Dakle, u tako očajnim prilikama, dali su naši ljudi vrlo mnogo u tim gradskim jezgrama s velikim osloncem na Italiju, razumije se, koja je bila kulturno središte svijeta toga vremena. Kada se kaže da nečega od standardizacije hrvatskoga jezika nije bilo u 16. stoljeću, onda se misli upravo na društvenu situaciju koja bi bila pokrenula jezičnu stabilizaciju. Dubrovnik je dao izvanredno mnogo,

velikog pisca Marina Držića i mnoštvo drugih autora, Split Marulića, Hvar svoje velike autore također, Zadar Zoranićevu prozu i drugo, dakle, sve su to vrlo znatna djela onoga vremena, ali nečega od bitne ujednake nije bilo. Nije bilo niti raširenosti književnoga jezika u puku, čitali su autori jedni druge, ali poznavanje njihovih djela i jezika u široke slojeve izvršeno je tek u novijim vremenima, poglavito u Andrije Kačića Miošića u 18. stoljeću. Ipak, nešto što znači navještaj standardizacije imamo potkraj toga stoljeća. Tu je presudno važna pojava Fausta Vrančića (1551.-1617.) i ne samo njega. Fausta Vrančića zato što je u tom bio, uvjetno rečeno, prvi. Već prije njega, Aleksandar Komulović, moram naglasiti čakavac, pisao je po ugledu na Dubrovčane, štokavski (i) jekavski. Kod Šime Budinića Zadranina, osamdesetih godina 16. stoljeća, također imamo okretanje prema Dubrovniku. To je ono što će se događati i u novijim stoljećima, kod Jerolima Kavanjina, Petra Kanavelića, Ivana Dražića, preporoditelja u 19. stoljeću. Uz Vrančića, bio je također važan i Bartol Kašić koji je slijedio ono što su zamišljali crkveni oci u Rimu, jako zabrinuti zbog protestantizma i nezadovoljni podjelom kršćana na katolike i protestante. U hrvatskim razmjerima, sve najbitnije događa se prvenstveno oko razdjelnice na sjeverozapad i jugoistok, sjeverozapad sjevernočakavsko-kajkavski i jugoistok južnočakavsko-štokavski. Granica ide negdje od Zadra prema sjeveroistoku, a vidite da su svi ti istaknuti ljudi (Vrančić, Budinić, Kašić) s toga područja, jedan Šibenčanin, drugi Zadranin, treći Pažanin. Oni, dakle, najbolje uočavaju silnice koje su postojale. Oko godine 1600., već se ozbiljan posao organizirao u Rimu, ubrzo se hrvatski jezik studirao na mnogim sveučilištima u Europi, dakle, već je njegov položaj bitno drugačiji i drugačije organiziran u sklopu katoličke obnove. Nešto od toga vidimo i kod Fausta Vrančića. On je vrlo mlad sastavio rječnik triju jezika, latinskoga, talijanskoga i njemačkoga, čemu je poslije dodao dalmatinski i mađarski. Kad kažem dalmatinski, to kažem zbog toga što Vrančić tako kaže. A to kako on kaže, nije nešto što ne bi imalo dubok smisao. Moglo se lako dogoditi da se cio narod, čitava nacija zove dalmatinskom, pri čemu bi jedan njezin dio bili Hrvati. To se nije dogodilo, ali se dogodilo obrnuto, nacija se zove hrvatskom, a njezin dio su Dalmatinci. Dodao je hrvatski i mađarski naknadno i dosta godina nakon što je napravio glavninu posla, izišao je taj rječnik 1595. godine. Ne može se reći da to ne bi bilo nešto što se zove počecima, inicijacijama

standardizacije hrvatskoga jezika. To se može vidjeti na vrlo mnogo načina. U rječniku, recimo, imamo Oče naš koji se vrlo neznatno razlikuje u odnosu na današnju verziju te molitve. Vrančićev je dalmatinski jezik izvanredno zanimljiv. Kaže se da je uvršten vrlo jednostavan leksik, tj. da Vrančić uglavnom donosi svakodnevne riječi. Za latinsku riječ donosi se jedna hrvatska i jedna riječ svih ostalih uvrštenih jezika, kako on kaže, najuglednijih europskih

Faust Vrančić je 1959. godine objavljuje petojezični rječnik, u početku latinski, talijanski i njemački, kojem dodaje dalmatinski i mađarski, a koji se može nazvati počecima standardizacije hrvatskog jezika. jezika (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et uhgaricae, Mletci). Često se kaže da je Vrančićev hrvatski čakavština šibenskoga kraja. Nad tim se, međutim, treba zamisliti. Vidjet ćete sada nekoliko izabranih detalja koji će nekako najkraće pokazati kako je složen taj njegov dalmatinski jezik. Nalazimo ča u njegovoj prozi Život nikoliko izabranih divic (Rim, 1606) 48 puta, a što nalazimo 110 puta. Dakle, to je nešto što čak ne sasvim slabi i površni poznavatelj hrvatskoga jezika ne bi očekivao. Evo sam izdvojio jednu rečenicu iz njegove proze: Ča ti je, hćerce, zašto se tako plačeš i gorko uzdišeš? Zašto je to zanimljivo? Jer pita sa ča, pita sa zašto. Ča je, naravno, čakavski element, zašto, razumije se, nije. Kaže zašto se tako plačeš, a to plakati se, kajkavska je značajka. Drugi (čakavci, štokavci) ne bi tako rekli. Dakle, u Vrančićevu hrvatskom jeziku nije nikako sve čakavština, nije ni čakavština + štokavština, element kajkavski svakako je nezanemariv, ne može se reći da je vrlo znatan. On nije potpuno neznatan da ga ima na jednom ili dva-tri mjesta, ima ga više od toga, ali je zanimljivo to da se ne pojavljuje samo jedna hrvatska komponenta, nego se pojavljuju sve tri. Vrančićev jat je, naravno, ikavski, to je šibenska BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

situacija. Dolazi npr. kripost na više mjesta, ali ima na jednom mjestu kripos. To je vrlo zanimljivo, jer i to govori o njegovim dodirima s Dubrovnikom. Dubrovčani bi rekli lis, osobito stari pjesnici, bez t na kraju riječi, daž i tomu slično, dakle, imamo tu već i jednu raguzejsku značajku, i ne samo jednu. Ima u Vrančića i ekavizama, npr. venac, ali neće biti da je to po zakonu Meyera i Jakubinskoga, trebat će odgonetnuti drugačije taj ekavski refleks jata u nešto primjera, ne sasvim malo. Ima Vrančić i nijesam, to bi, dakle, bilo dubrovački, ne samo kripos nego i to nijesam, također. Još je nešto vrlo zanimljivo povezano s dionicom Dubrovnik – Šibenik. Dolazi u prozi Život nikoliko izabranih divic ostavivši moji roditelji, to je, dakle, akuzativ množine na –i, koji se i danas sreće blizu Šibenika i pred Zadrom, a u Dubrovniku nikad nije postojao. To je element koji se poklapa u Vrančića i u Dubrovačkom legendariju, a piše u literaturi da se ne zna što je od toga prvo i tko je od koga što preuzimao. Tekst je potpuno isti, jedino se u jatu i u raznim drugim elementima (npr. leksičkim) razlikuje, dakle, šibenska fizionomija od dubrovačke. Možemo držati dokazanim da je Vrančićev tekst stariji, jer to (akuzativ množine na –i) Dubrovčanin ne bi nikad rekao, dakle, to je šibenska (u širem smislu riječi) značajka koja je preuzeta u taj dubrovački tekst. Dakle, netko je raguzeizirao Vrančićev tekst, ali je na tom mjestu popustila pozornost, pa je ostalo nešto šibensko. Vrančić ima kadi (sjeverozapadna čakavska značajka do zadarskoga i šibenskoga područja), a uopće nema jugoistočno čakavsko gdi. Danas je na čakavskom jugoistoku redovito di. Vrančić ima u redovito, rjeđe va. U toj značajci ima jugoistočno čakavsko stanje, rjeđe je sjeverozapadno čakavsko va. Obična je, u našeg autora, riječ crikva. To je čakavski oblik, vidljiv i po toponimu Crikvenica. Kajkavci imaju cirkva, štokavci crkva, a Vrančić ima i cirkva, jednom i carkva. Ima imena mjesta i po kajkavskom i po štokavskom liku. Dolazi u njega Isus Karst, također Isus Krist, ali i na kajkavsku Kristuš. Dakle, kao što je ono plačeš se, tako i kod ovoga Kristuš vidimo kajkavski element. Uvijek je godišće, kao kod pravih čakavaca i kod mnogih zapadnih štokavaca. Zanimljivo je da doseljenici u Šibenik, ikavci štokavci štakavskoga tipa, imaju, dakle, tip godište, ali u Vrančića je redovito šć u takvim

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

primjerima, klišća ili slično. Svagdje na zapadu hrvatskom obično se kaže more, nekad je bilo i u Dubrovniku tako, samo u novije doba nije. U Vrančića je redovito more, ali se javlja i može, što je na hrvatskom zapadu nekad bilo iznimno ili vrlo rijetko. Ima Vrančić staru deklinaciju, u genitivu množine dan, žen, to je rjeđe, novoštokavski dana, žena je češće. Dolazi u Vrančića mnogo sinonimije (užigaju i nite, prosim i molim), toga bismo mogli nabrajati cijelo mnoštvo. To je stara značajka hrvatskoga književnog jezika. Nalazimo kod njega i oblok i prozor, međutim, u Životu nikoliko izabranih divic redovito je oblok, dakle nešto što se doživljava kao kajkavizam, ali oblok dolazi i u autora kao što je Matija Divković, bosanski autor kojega smo nedavno dosta spominjali uz 400. obljetnicu njegove knjige. Kod Vrančića je siečan 1. mjesec u godini, s refleksom jata na dubrovačku, ali u njega imamo i sičen za 2. mjesec u godini. Tako nerijetko kajkavci zovu ili su zvali 2. mjesec. Vidite da je šwa dalo (zatvoreno) e, kao kad se kaže lep (od jata) den (od poluglasova). Tu vidimo zatvoreno e na kajkavski način. Travan mu je uglavnom 4. mjesec, ali dolazi i traven, to je kajkavska riječ za 5. mjesec. Tu je fonologija kajkavska, kao kad čitamo sičen. Možemo navesti još koji kajkavizam, farba, prikeliti, škoda, škoditi, vezda “sada”. Ne da se osporiti da je tu inicijacija standardizacije hrvatskoga jezika, jer Vrančić govori o samostalnom hrvatskom jeziku kojeg, doduše, zove dalmatinskim imenom potkraj 16. stoljeća. Riječ je o nesumnjivoj afirmaciji toga jezika. Vrlo brzo, bit će kod Čeha Petra Lodereckera (Dictionarium septem diversarum linguarum. Videlicet Latine, Italice, Dalmatice, Bohemice, Polanice, Germanice et Ungarice) također zastupljen Vrančićev leksik, jer izlazi u Pragu 1605. prošireno izdanje Vrančićeva rječnika, ali su dodani poljski i češki jezik. Budući leksikografi (Jakov Mikalja, Ivan Tancingler Zanotti i drugi), uzimat će redovito u svoja djela Vrančićeve riječi. Prema Vrančićevu rječniku, sastavljao je dikcionar Bartol Kašić, a on je bio neobično marljiv i poslušan, ali ipak i samostalan čovjek. Dakle, prvi stupac bio je Kašiću hrvatski, ne latinski kao u Vrančića. Kašićev rječnik donedavno nije objavljen pa vidimo kako je Kašić, unatoč borbenosti i zalaganju, bio slabe sreće. Bio je

slabe sreće ne samo on, nego i hrvatski narod u cjelini. Da je u 17. stoljeću objavljen Kašićev prijevod Biblije, bila bi hrvatska jezična povijest mnogo lakša nego što je bila, a bila bi lakša i hrvatska povijest u cjelini. Kad se danas pojavi Biblija, to je važna činjenica. Vidimo koliko se govori o hrvatskoj Bibliji iz 1968., a kakvo je tek bilo značenje Biblije u staro doba. Tko je imao vlastitu Bibliju, imao je i standardni jezik. Ostali, oni koji nisu imali svoga prijevoda Biblije, imali su velike jezične muke. Norvežani su se služili danskim prijevodom Biblije i do danas imaju kojekakve lingvističke gnjavaže, jer nisu imali svoga prijevoda. Ovdje smo suočeni sa susretom velikih muževa, Fausta Vrančića i Bartola Kašića, gdje doista ne smijemo gledati s pozicije redova. Ima ih koji bi rekli Bartol Kašić – otac hrvatskoga jezikoslovlja, ali prije Kašića znatno lingvističko djelo ostvario je Faust Vrančić, stoga se onda pitamo zašto bi otac hrvatske gramatike bio i ocem hrvatskoga jezikoslovlja. Ispravno je reći da je prvi reprezentativni hrvatski rječnik napisao Faust Vrančić. Njegov rječnik nije velik, ima 128 stranica, ali to ne znači da nije važan. Ostavio je traga i u budućnosti, objavljen je bio u 19. stoljeću (1834.) u Požunu, u Bratislavi te onda još niz puta nakon toga. Hrvatska književnost, rekli smo, izvanredno je bogata u starim vremenima, renesansnima i baroknima. Pretežno je riječ o stihovima. Ima i proze, ali je ona često dramska. Proze svakako nema vrlo mnogo. Ali, vidimo kod Života nikoliko izabranih divic da je riječ o cijeloj jednoj proznoj knjizi. Ima u toj knjizi i Vrančićevih (i Budislavićevih) stihova. Vrančićeva je pjesma Ave Marija. I drugi su se okušavali u takvim pjesmama, mladi Stjepan Ivšić, u nedavno vrijeme Anka Žagar i u standardnojezičnoj i u kajkavskoj goranskoj verziji. Ima u Životu i historiografski spis na latinskom, također spis na latinskom o grafijskim pitanjima. U knjizi je riječ o dvanaest svetica koje su bile vrlo popularne duž cijele obale, od Kotora do Istre. To se djelo moglo vrlo lijepo čitati i sigurno je bilo vrlo čitano. I danas ono može biti zanimljiva proza. Naslonjena je na srednjovjekovne hagiografije, ali i s mnogim novijim notama. Vrančić u predgovoru piše kako je teško pisao budući da je rano otišao iz Šibenika pa je nešto i zaboravio, ali to je ondanji način izražavanja, iskazivanje vlastite skromnosti. Njegovo djelo dokazuje da se nije izražavao s naporom i teško, nego obratno- vješto i dobro. Djelo je vrlo bogato, jer pokazuje kako teče i kako diše hrvatska rečenica. Slično je i kod Zoranića. Nisu Planine samo proza, ima i stihova,

nisu dramski tekst, mnogo toga nisu, ali to ne znači da nisu izvanredno važno djelo, osobito u jezičnom smislu. Zoranićeva i Vrančićeva proza pokazuju da ni s prozom nismo tako siromašni, kao što se često govori. I onaj drugi velikan, Bartol Kašić, ima Perivoj od djevstva (Venecija, 1628), djelo slično Vrančićevu. Drugim riječima, Vrančić je čovjek koji se mnogo bavio izumima, poviješću, filozofijom, ali nije zanemario niti filološka niti književna pitanja. Riječ je o čovjeku koji je izrastao u šibenskoj sredini. Ni jedna druga hrvatska humanistička tradicija nije tako jasno hrvatska kao šibenska. Antun Vrančić, Faustov stric i učitelj, izjašnjava se tako, kao i drugi autori. To što Faust Vrančić svoj jezik zove dalmatinskim, to nije nešto što treba skrivati, to samo govori o dubokoj tradiciji hrvatske nacije. Spomenimo npr. da je Dubrovčanin Ludovik Crijević Tuberon, u 15. stoljeću, napisao kako u dubljem smislu i nema Hrvatske koja ne bi bila Dalmacija. Zaključimo da je Faust Vrančić i u jezičnom smislu ostavio izvanredno zanimljiv trag. Drugo je pitanje što pravoga kontinuiteta nije bilo, nečega što bi značilo organizirano nasljedovanje. Toga, u teškim vremenima, nije moglo biti. Druga je još jedna bitna dimenzija Vrančićeva posla- na jezičnom i književnom polju. On je prvi južnohrvatski autor koji rabi neka sjeverna rješenja kao kajkavci i kao Mađari. Fonem ž pisao je s x kao jadranski Hrvati, ali je imao i cs za fonem č što su od Vrančića preuzeli Mađari. To je Vrančićevo rješenje, to je njegovo iznašašće. Sigurno se moglo plodno nastavljati, no nevoljne prilike u kojima smo živjeli uzrokovale su da se nisu stvarali u dovoljnoj mjeri plodovi koji su mogli nastajati na temelju njegova djela. Možemo i sada, kada smo ušli u godinu kad se obilježavaju Nove naprave i 400. obljetnica njihova objavljivanja, s punim ponosom govoriti i o Vrančićevim jezičnim i književnim prinosima. Važni su i ti prinosi, uz njegovo najveće djelo, Machinae novae. Josip Lisac *Ovaj tekst neznatno je dorađeno izlaganje održano 12. veljače 2015. u Šibeniku. O Faustu Vrančiću pisao sam u knjizi Faust Vrančić i drugi (Šibenik, 2004) te u radovima Hrvatski jezik Vrančićeva rječnika i njegove proze (Filologija, 59, 2012, 37-47) i Vrančićev predgovor u Lodereckerovu rječniku (Vita Litterarum Studiis Sacra. Zbornik u čast Radoslavu Katičiću, Zagreb, 2014, 213223). Tamo je navedena i odgovarajuća literatura. BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

dr. sc. Iva Kurelac

znanstvena suradnica Odsjek za povijesne znanosti Zavod za povijesne i društvene znanosti Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb

NOVE SPOZNAJE O ŽIVOTU I DJELU FAUSTA VRANČIĆA ŠIBENČANINA

etiristota obljetnica objavljivanja djela Machinae novae Fausti Verantii Siceni (»Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina«, Venecija, 1615./1616.), kapitalnog naslova hrvatskog ranonovovjekovnog prirodoznanstva, prigoda je da se prisjetimo i njegova autora – znamenitog šibenskog humanista Fausta Vrančića. Kako se ne bismo uvijek iznova oslanjali na već poznate činjenice, prilika je to za iznošenje novih i široj javnosti nepoznatih znanstvenih spoznaja o Faustovu životu i određenim aspektima njegova djelovanja.

Gdje se u Šibeniku nalazi Faustova rodna kuća? Kakvo je on mjesto zauzimao unutar šibenskog humanističkog kruga? Što je sve formiralo Faustov interes za historiografiju? Što je stajalo u oporuci Fausta Vrančića, tek odnedavna dostupnoj široj javnosti? Sve su to pitanja na koja će se u sljedećim poglavljima pokušati dati odgovori.

1 Više o tome vidi u: Iva Kurelac, »Illyrica historia« Fausta Vrančića, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, sv. 22, Zagreb, 2004., str. 173-187; Ista: Dinko Zavorović, Faust Vrančić i Toma Suričević u svjetlu epistolarne razmjene, Colloquia Maruliana, sv. 17, Split, 2008., str. 73-89; Ista: Dinko Zavorović: šibenski humanist i povjesničar, Šibenik, 2008; Ista: Potraga za istinom duga četiri stoljeća: šibenski humanistički pisac Dinko Zavorović – prvi povjesnik Dalmacije, Hrvatska revija, god. XI, br. I., Zagreb, 2011., str. 100-105; Ista: Oporuka Fausta Vrančića iz ostavštine plemićke obitelji Draganić-Vrančić u Državnom arhivu u Rijeci, Croatica christiana periodica, god. 37, br. 71, Zagreb, 2013., str. 41-67.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

▲ Veduta Šibenika šibenskog renesansnog bakroresca i grafičara Martina Kolunića Rote, bakropis, 16. st.

Impresivno je da Faust Vrančić, kao jedan od najupečatljivijih djelatnih likova hrvatske kasnorenesansne i ranonovovjekovne kulturno-znanstvene tradicije zbog svoje rijetko viđene svestranosti i danas privlači pozornost brojnih stručnjaka posve različitih znanstvenih profila. To u praksi znači da se njegovim likom i djelom podjednako bave istraživači s područja humanističkih, prirodnih i tehničkih znanosti. Upravo zahvaljujući poticajnoj i jedinstvenoj interdisciplinarnoj znanstvenoj simbiozi te vrijednim saznanjima proizišlim iz dugotrajnih znanstvenih istraživanja, otkrivene su nove činjenice o tom velikanu hrvatske kulturne baštine. U nastojanju da se široj javnosti razjasni dio nepoznanica vezanih uz lik i djelo Fausta Vrančića, ovom ću prilikom predstaviti rezultate svojih dugogodišnjih filoloških i historiografskih istraživanja, temeljnih ponajprije na novootkrivenom arhivskom gradivu o Vrančićima i njima bliskim osobama iz renesansnog Šibenika. Gdje se u Šibeniku nalazi Faustova rodna kuća? Kakvo je on mjesto zauzimao unutar šibenskog humanističkog kruga? Što je sve formiralo Faustov interes za historiografiju? Što je stajalo u oporuci Fausta Vrančića,

tek odnedavna dostupnoj široj javnosti? Sve su to pitanja na koja će se u sljedećim poglavljima pokušati dati odgovori.

Univerzalni znanstvenik Faust Vrančić i šibenski humanistički krug Faust Vrančić (Faustus Verantius, Fausto Veranzio, Faustus Verancsics) istodobno je bio izumitelj, leksikograf, latinist, polihistor, diplomat i crkveni velikodostojnik. Rođen je 1. siječnja 1551. u Šibeniku, u plemićkoj obitelji, od oca Mihovila i majke Katarine iz obitelji Dobrojević. U rodnom je gradu, kao što je tada bio običaj, stekao osnovnu klasičnu naobrazbu kod općinskog učitelja, kanonika Benedikta Zborovčića iz Trogira. Kao potomak ugledne šibenske obitelji, Faust je već kao dječak imao priliku formirati svoje intelektualne sklonosti u skladu s izvrsnim obrazovnim postulatima kasne renesanse i humanizma. Tome je osobito pridonio nastavak školovanja u Požunu, gdje je od 1561. boravio kod strica Antuna Vrančića, crkvenog velikodostojnika i uglednog

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

diplomata.1 Kao mladić, opredjeljuje se za studij prava i filozofije (1568.-1572.) na znamenitom sveučilištu u Padovi koje su pohađali i mnogi drugi istaknuti hrvatski humanisti. Već tada do izražaja dolazi Faustov iznimno svestran znanstveni duh te on pokazuje sve veći interes za prirodne znanosti, pronalazeći uzore u radu Rogera Bacona i Galilea Galileija. Zanimanje za prirodne znanosti bez sumnje je najzamjetnija konstanta u Vrančićevu djelovanju, a može se kontinuirano pratiti od njegovih studentskih dana pa sve do smrti. No, Faust je još u mladosti ostvario podjednako zapažena postignuća na području humanističkih znanosti, utjelovivši tako u punom smislu riječi pojam homo universalis, toliko svojstven ozračju renesanse. Tijekom studija, Faust je izradio prijepis filozofskog traktata u formi dijaloga De habitatore templi Palladis (»O stanovniku Paladina hrama«), transilvanskog humanista i prijatelja Pavla Gyulaya. Manje je poznato da je napisao pet kraćih prigodnih pjesama na latinskom. U skladu s intenzivnim angažmanom hrvatskih humanista oko protuturskih akcija, u godini nakon bitke kod Lepanta, kao podstrek kršćanskim vladarima na zajednički pohod protiv Turaka, 1572. piše protuturski govor Oratio Fausti Verancii ad Principes Christianos… (»Obraćanje Fausta Vrančića kršćanskim vladarima…«), od kojega je sačuvan samo rukopisni fragment. Nakon stričeve smrti, sastavio je njegov životopis Vita Antonii Werantii…(»Život Antuna Vrančića…«). To je tek manji dio Vrančićeva iznimno bogatog opusa koji obuhvaća još i djela s područja leksikografije, filozofije, hagiografije i prevodilaštva, a u ovom ćemo se članku ponajprije posvetiti njegovom historiografskom radu, razmjerno slabo poznatom javnosti. Renesansa je u Šibeniku i čitavoj Dalmaciji zaživjela vrlo rano, već krajem 14. stoljeća i to, ponajprije, zbog blizine talijanskih kulturnih središta. Humanizam je u Dalmaciji bio komunalnog karaktera, vezan uz gradove. Prihvaćanjem novog svjetonazora, okrenutog antropocentričnosti, univerzalnosti, kozmopolitizmu i obnovi interesa za antičko nasljeđe, od 15. stoljeća svaki je veći grad hrvatskog priobalja, pa tako i Šibenik, njegovao vlastiti humanistički krug unutar kojega su djelovali pripadnici intelektualne elite – književnici, povjesničari, umjetnici, graditelji... Šibenik, u tom smislu, pokazuje izniman kontinuitet stvaralaštva od stotinjak godina, okupivši imena koja i danas slove kao nacionalne veličine. Među historiografima u renesansnom su se Šibeni1 O obiteljskoj korespondenciji Vrančićâ vidi više u: Darko Novaković, Neobjavljena ostavština Antuna, Mihovila i Fausta Vrančića, Zbornik o Antunu Vrančiću, Šibenik, 2005., str. 155-181; Diana Sorić, Klasifikacija pisama Antuna Vrančića, Colloquia Maruliana, sv. 18, Split, 2009., str. 83-117.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

▲ Rodna kuća Fausta Vrančića, kasnije palača Draganić, ulica Nikole Tavelića 13, Šibenik

ku isticali znameniti Juraj Šižgorić (1445.-1509.), pisac djela De situ Illyriae et civitate Sibenici (»O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku«), potom Ivan Polikarp Severitan (1472.-1522.), »šibenski Machiavelli«, autor izgubljenog povijesnog spisa Historia Dalmatiae, vel de laudibus

Dalmatiae (»Povijest Dalmacije ili u pohvalu Dalmaciji«) te znameniti trolist Vrančićâ, svojevrstan zaštitni znak grada Šibenika – Faustov stric Antun Vrančić (1504.1573.), otac mu Mihovil (1507.-1571.) i sam Faust Vrančić. Ništa manje značajni nisu ni njihovi mlađi sugrađani – Faustov prijatelj, pisac prve povijesti Dalmacije (De rebus Dalmaticis libri octo) i prvi hrvatski novovjekovni povjesničar Dinko Zavorović (oko 1540.-1608.) te, naposljetku, Faustov štićenik, Ivan Tomko Mrnavić (1580.1637.), šibenski kanonik, kasnije zagrebački arhiđakon, koji je s Faustom proveo posljednje godine života.2

Vjerski, politički i historiografski interesi Fausta Vrančića Kao što je to bio slučaj s mnogim hrvatskim humanistima i Vrančićevo je crkveno političko i historiografsko djelovanje uvelike bilo uvjetovano složenim i iznimno nepovoljnim političkim okolnostima u kojima su se razjedinjene hrvatske zemlje zatekle nakon Mohačke bitke 1526. i pada Ugarskog kraljevstva, izložene konstantnim turskim prodorima, teritorijalnim pretenzijama Mletačke Republike i Habsburgovaca. Nakon što su Turci tijekom 16. stoljeća osvojili veći dio hrvatskih zemalja (Liku, Krbavu, Slavoniju i južnu Hrvatsku), hrvatski je Sabor 1561. preostale slobodne dijelove teritorija nazvao »ostacima ostataka nekoć slavnog Hrvatskog kraljevstva«. ▼ Dvostruki plemićki grb obitelji Vrančić s tri zlatna ljiljana na pročelju palače u ulici Nikole Tavelića 13, Šibenik

▲ Hradčani, dvor cara Rudolfa II. Habsburgovca, Prag, Češka

U takvim je okolnostima, uza sve ključne odlike europske renesanse, u stvaralaštvu hrvatskih humanista, pa tako i kod Fausta Vrančića, postao zamjetan kršćanski duh i protuosmanlijsko opredjeljenje. Upravo je historiografija, kao sastavni dio humanističke obrazovne agende (studia humanitatis), hrvatskim humanistima poslužila kao idealna platforma za argumentiranje podrijetla vlastitog naroda i aktualiziranje pitanja njegova identiteta, što je ponajprije uključivalo i pitanje samoodređenja prema ključnim vanjskopolitičkim čimbenicima (Osmansko Carstvo, Mletačka Republika i Habsburška Carevina). U to je doba, u hrvatskih renesansnih historiografa, uobičajena i uporaba specifične nomenklature kojom se pojedini autor identificirao prvo s lokalnom zajednicom (Sibenicensis, Spalatensis, Traguriensis), a potom i sa širim okruženjem (Dalmata, Illyricus, Croata, Slavus), čime se nastojalo barem po pitanju nazivlja pronaći neko jedinstveno rješenje za teritorijalno razjedinjene hrvatske zemlje. Unatoč tome što je najveći dio života proveo živeći izvan domovine, Faust Vrančić uvijek je s ponosom isticao svoje šibensko podrijetlo, pridodavši svom imenu etnik Sibenicensis. Unatoč jačanju protudvorskog pokreta i reformacije, kao protureformator svojim vjerskim je djelovanjem ostao odan Rimokatoličkoj crkvi, a politički angažman svrstava ga među važnije osobe habsburškog dvora. Uz protutursko opredjeljenje i kršćanski duh, Faust Vrančić je u historiografskom radu zastupao »ilirsko« i »slavensko«.

Rodna kuća Fausta Vrančića u Šibeniku

Tamara Tvrtković, Između znanosti i bajke: Ivan Tomko Mrnavić, Zagreb-Šibenik, 2009.

Podaci iz arhivskog gradiva o životu i djelu Fausta Vrančića isprepliću se s onima njegovih znamenitih sugrađana-suvremenika. Uzimajući u obzir renesansi

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

Vrančićâ, smještenom u ulici fra Nikole Ružića. Ta je zgrada nekoć bila u vlasništvu Faustova strica Antuna Vrančića, a na njezinom je pročelju uklesano Antunovo biskupsko geslo Ex alto omnia (»S visina sve«).

Političar i diplomat: Faust Vrančić na dvoru cara Rudolfa II. Habsburgovca

▲ Faksimil posvete Dinka Zavorovića meceni Faustu Vrančiću, predgovor djela De rebus Dalmaticis libri octo, 1602.

svojstvenu živu komunikaciju i međusobne kontakte pripadnika intelektualne elite, ne iznenađuje činjenica da je arhivski nalaz s podacima o Faustovoj rodnoj kući vezan uz posve drugu osobu – njegovog prijatelja i sugrađanina Dinka Zavorovića. Istražujući prije nekoliko godina spise šibenskih bilježnika u Državnom arhivu u Zadru, pronašla sam bračni ugovor Faustove sestre Klare Vrančić i Dinka Zavorovića, sastavljen 1. srpnja 1582. na latinskom. Upravo taj dokument otkriva nam nepoznate činjenice o smještaju kuće u kojoj je, najvjerojatnije, rođen i odrastao Faust. Na početku spomenutog dokumenta stoji podatak da je sastavljen »u domu nasljednika uglednog gospodina Mihovila Vrančića, smještenoj u blizini (crkve) sv. Frane«. Iz toga proizlazi zaključak da je riječ o palači na spoju ulice Nikole Tavelića i Šižgorićeve. Na pročelju te zgrade u Tavelićevoj 13 i danas se nalazi dvostruki kameni obiteljski grb Vrančićâ s tri zlatna ljiljana. Obitelj je inače pripadala starom šibenskom plemstvu, a ugarsko-hrvatski kralj Ladislav I. dodijelio im je plemićki naslov još u 11. st. Šibenčanima je palača poznata i po tome što u njoj danas djeluje mješovito pjevačko društvo Kolo. Time je otklonjena mogućnost da se Faustova rodna kuća iz Tavelićeve ulice zamijeni drugom palačom

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

Odavna je dobro poznat i podatak da je Vrančić, od 1581. pa do 1605. (uz prekid između 1594. i 1598.), blisko surađivao s rimsko-njemačkim carem i ugarsko-hrvatskim kraljem Rudolfom II. Habsburgovcem, obnašajući važnu dužnost njegovog tajnika na dvoru u Pragu. U tom se živom i inspirativnom okruženju Faust susretao s uglednim znanstvenicima i umjetnicima (astronomom Johannom Keplerom, graditeljem Jacopom de Stradom, slikarem Giuseppeom Arcimboldom i drugima), okupljenima oko osebujnog vladara Rudolfa II., inače sklonog ezoteriji. Unatoč takvome ozračju i činjenici da je na dvoru u Hradčanima tada, među ostalim, vladalo veliko zanimanje za alkemiju, biografski nam podaci svjedoče o tome da je Faust Vrančić ostao čvrsto ukorijenjen u kršćanskoj vjeri i odan Rimokatoličkoj crkvi te da s drugim dvoranima, po svemu sudeći, nije dijelio nikakav interes za rubna područja znanosti. Kontakti s dvorskim učenjacima za Fausta Vrančića bili su nadahnjujući samo ukoliko su se uklapali u njegov znanstveni svjetonazor – empirijskim pristupom staviti znanost u službu čovjeka. Pretpostavlja se, primjerice, da je njegovo poznanstvo s de Stradom utjecalo na formiranje nekih tehničkih zamisli, kasnije objavljenih u djelu Machinae novae. Pokušaje da se Faustu Vrančiću znanstveno posve neosnovano i senzacionalistički pripiše bavljenje alkemijom ili pak astrologijom, argumentirano ruši sadržaj njegovih neobjavljenih arhivskih spisa – primjerice, onih o nebeskom svodu i o kugli zemaljskoj koji dodatno dokazuju da je njegovo promišljanje o nebeskim tijelima bilo strogo znanstveno i fokusirano na fizikalnu, astronomsku problematiku, a ni u kojem slučaju na astrologiju, dok o Faustovom bavljenju alkemijom nemamo baš nikakav znanstveni dokaz. Stoga je, na temelju dosadašnjih znanstvenih spoznaja, posve jasno da Faust Vrančić, dijelom zbog svojih kršćanskih svjetonazora, ali i strogo znanstvenih principa, nije podlegao ezoterijskom pomodarstvu Rudolfova dvora premda je, kao djelatan politički lik, bio istaknuti član njegovog društveno-političkog miljea te ga, isključivo kao takvoga, i valja percipirati.

Historiografski opus Fausta Vrančića Šira je javnost, vjerojatno, manje upoznata s time da je Faust Vrančić bio i historiograf. Razlog tome može biti činjenica se Faust u kolektivnu svijest upisan ponajprije kao prirodoznanstvenik. No, ne smijemo zaboraviti da je tipična renesansna svestranost dopuštala, štoviše i podrazumijevala istodobno izučavanje posve različitih znanstvenih disciplina pa ne iznenađuje da se, inovator poput Vrančića, zanimao i za historiografiju. Važno je pritom napomenuti da Faustov interes za povijesna zbivanja ne proizlazi iz njegove puke želje za svestranošću, naprotiv, on počiva na pomno osmišljenoj agendi hrvatskih humanista koja je historiografskim argumentacijama, među ostalim, imala ukazati na to da su hrvatske zemlje predziđe kršćanstva (antemurale christianitatis). Iako javnosti možda nedovoljno poznat, Vrančićev je historiografski opus važan zato što dokazuje da je Faust, unatoč tome što je najveći dio života proveo izvan domovine, bio duboko svjestan teških političkih okolnosti i razjedinjenosti hrvatskih zemalja te da je, svojim međunarodnim intelektualnim, političkim i crkvenim angažmanom, na svaki način nastojao skrenuti pozornost zapadne Europe na teške prilike u svojoj domovini. Vrativši se 1598. u službu carevog savjetnika, Rudolf II. Fausta iste godine imenuje biskupom od Cszánada, no on de facto ne može stupiti na dužnost, jer je grad tada pod Turcima. Pretpostavlja se da je upravo od 1598. nadalje, odnosno, otkada se mogao potpisivati kao »biskup čanadski«, započeo sastavljanje kompilacije fragmenata iz povijesnih djela na latinskom i grčkom Illyrica historia: fragmenta ex variis historicis, cum Latinis, tum Graecis, hinc inde collecta a Fausto Verancio Siceno, episcopo Chanadiensi (»Povijest Ilirika: ulomci iz raznih povjesničara, kako latinskih, tako grčkih, ovdje i ondje prikupljeni od Fausta Vrančića Šibenčanina, biskupa čanadskog«). Detaljnom filološkom i historiografskom analizom djela, ustanovila sam da je riječ o neobjavljenoj i nedovršenoj rukopisnoj zbirci povijesne građe o antičkom Iliriku, nastaloj pod utjecajem postavki o drevnom ilirskom porijeklu Slavena, svojstvenih hrvatskoj renesansnoj historiografiji. Spis svjedoči o autorovoj, tipično humanističkoj, visokoj razini poznavanja repertoara antičke literature. Kompilacija je, vjerojatno, imala biti nacrtom za rukopis o povijesti Dalmacije (La historia di Dalmazia) za koji je Faust kodicilom oporuke (Venecija, 15. I. 1617.) odredio da bude pohranjen zajedno s njim u grob te da ga nasljednici objave, no to je djelo izgubljeno. U rukopisu mu je ostalo i djelo Regulae

cancellariae Regni Hungariae (»Odredbe kancelarije Ugarskog kraljevstva«). Istražujući Faustove veze s pripadnicima šibenske intelektualne elite, nameće se zaključak da je na njegova pojedina historiografska promišljanja, kao i na zanimanje za historiografiju, uz ostalo, sasvim vjerojatno utjecalo i prijateljstvo s historiografom Dinkom Zavorovićem. Osim što je Zavorović Vrančiću posvetio svoje djelo o povijesti Dalmacije (De rebus Dalmaticis libri octo), Faust mu je bio i mecena. Istražujući jedan od prijepisa tog Zavorovićevog rukopisa iz Znanstvene knjižnice u Zadru, utvrdila sam da je Faust Vrančić savjetovao Zavorovića pri pisanju tog djela, što dokazuju Faustove bilješke i komentari na marginama pojedinih stranica rukopisa. Još indikativnije saznanje odnosi se na Vrančićev kratki povijesni spis De Slowinis seu Sarmatis (»O Slavenima i Sarmatima«), objavljen 1606. u Veneciji, u sklopu njegove zbirke svetačkih pripovjedaka Život nikoliko izabranih divic. Detaljnom sadržajnom analizom, ustanovila sam da Faust Vrančić velikim dijelom preuzima Zavorovićeve historiografske stavove, točnije kritiku teza sarmatske humanističke historiografije o podrijetlu i doseljenju Slavena, o podrijetlu slavenskog jezika i pisma te o pitanju prijevoda Biblije na slavenski.

▲ Faksimil prve stranice povijesnog spisa Fausta Vrančića De Slowinis seu Sarmatis, Venecija, 1606.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

▲ Crkva sv Marije, Prvić Luka

Napustivši 1605. Hradčane i Rudolfovu službu, Vrančić je u Rimu pristupio crkvenom redu pavlina te je i dalje aktivno sudjelovao u posttridentskoj crkvenoj obnovi. Iz tog doba, sačuvana su dva Faustova povijesnopravna spisa, upućena 1606. papi Pavlu V. Riječ je o memorandumima Dello stato presente ecclesiastico et politico in Ungaria (»O sadašnjem crkvenom i političkom stanju u Ugarskoj«) i Il modo de restaurare la Religione in Ungaria (»Način za obnovu vjere u Ugarskoj«) kojima je papi ponudio vlastite prijedloge za vjersku obnovu u Ugarskoj, temeljenu na mirnoj protureformaciji. Unatoč tome što historiografija nije pripadala među primarne znanstvene interese Fausta Vrančića, za hrvatske je zemlje u datim povijesno-političkim okolnostima bilo od presudne važnosti da su Vrančićeva postignuća na tom području imala zamijećen odjek među pripadnicima europske političke i crkvene elite kojoj je i sam pripadao.

Oporuka Fausta Vrančića iz Državnog arhiva u Rijeci Faust Vrančić je posljednje godine života proveo u Rimu, ozbiljno narušenog zdravlja. Prema savjetu liječnika, 1615. odlučuje napustiti Rim i vratiti se u rodni grad. Budući da mu ozbiljnost bolesti nije dopuštala brodom iz Ancone preploviti u Šibenik, Faust se 1615., za-

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

jedno sa svojim štićenikom, šibenskim kanonikom Ivanom Tomkom Mrnavićem, kolima preko Italije zaputio u Dalmaciju. Putem se zadržao u Veneciji, gdje je pred smrt objavio svoje dugo pripremano djelo Machinae novae te ponovljeno, jednosveščano izdanje kršćanske logike i etike. Bolest i odlazak na dalek put bili su, u to doba, među glavnim razlozima sastavljanja oporuke te stoga ne čudi da je i Faust Vrančić svoju oporuku sastavio u takvim okolnostima. Dokument nosi datum 12. lipnja 1615., a sve do nedavna nalazio se u posjedu obitelji DraganićVrus iz Opatije. Oporuka Fausta Vrančića do Opatije je prešla dalek put. Nakon što se Margarita Vrančić, kći Antonija Vrančića, kao posljednji potomak te obitelji bila udala za Franju Draganića te se obitelj, prema odredbi njezina oca, počela potpisivati kao Draganić-Vrančić, oporuka je zajedno s njom, između 1737. i 1743., dospjela u Pirovac. Obitelj Draganić-Vrančić se, nakon 1918., iz Pirovca preselila u Zagreb pa u Karlovac, Beč i naposljetku u Opatiju, a zajedno s njom putovalo je i pisano svjedočanstvo o posljednjoj volji Fausta Vrančića. Kada je Vesna Draganić-Vrus, 11. ožujka 2010., na donatorskoj konferenciji u Državnom arhivu u Rijeci, toj ustanovi darovala osam kutija s arhivskim gradivom iz razdoblja od 1552. do 1971. o plemićkoj obitelji Draganić-Vrančić i Faustova je oporuka konačno postala dostupna javnosti.

▲ Faksimil 1. str. oporuke Fausta Vrančića

Premda su oporuka i njezin dodatak bili donekle poznati historiografiji 19. i početka 20. stoljeća, te su spoznaje parcijalne i nedovoljno sustavne, bez sistematične paleografske i sadržajne analize. Istražujući oporuku Fausta Vrančića iz ostavštine plemićke obitelji Draganić-Vrančić u Državnom arhivu u Rijeci, prema suvremenim sam filološkim i paleografskim znanstvenim uzusima utvrdila da se neosporno radi o autentičnom dokumentu, koji su sastavile dvije osobe, a jedna od njih nedvojbeno je sam Faust Vrančić. Tekst je pisan latinskim jezikom, proteže se na pet

listova, a njegov veći dio pisan je rukom neimenovanog notara, dok je na pojedinim mjestima Faust Vrančić, svojom rukom, upisivao imena nasljednika i unosio manje ispravke. Završni dio oporuke, u cijelosti je pisan Faustovom rukom i konačan je dokaz autentičnosti dokumenta iz Državnog arhiva u Rijeci. Na tom mjestu Faust izjavljuje da je oporuka, prema njegovom nalogu, pisana tuđom rukom, ali da ju je on sam vlastoručno potpisao te da je sam upisao i imena nasljednika. Kako bi se paleografski dodatno potvrdila autentičnost tog nalaza, usporedila sam završni dio oporuke, pisan

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

▲ Nadgrobna ploča Fausta Vrančića

Faustovom rukom, s tekstom njegove vlastoručne posvete Šibenskom kaptolu, od 5. lipnja 1615., ispisane na primjerku iznimno vrijedne i rijetke Ostroške Biblije iz 1581. Rukopis Faustove posvete, sastavljene tjedan dana prije no što je sastavljena oporuka, u potpunosti se poklapa s rukopisom oporuke te doista nema dvojbe da je dokument iz Državnog arhiva u Rijeci originalna oporuka Fausta Vrančića Šibenčanina. Unatoč tome što je Faust Vrančić veliki dio života posvetio visokoj političkoj, diplomatskoj i crkvenoj djelatnosti, oporuka ga prikazuje ponajprije kao obiteljskog čovjeka koji se, prije smrti, želio pobrinuti za svoje najbliže – majku Katarinu, brata Kazimira i kći Albu Rozu, dok crkvene i svjetovne osobe ili institucije (svećenstvo i šibenska komuna) kao nasljednici na red dolaze tek nakon njih. Novac, točnije pozamašan iznos od 52.060 milanskih libri, čini najveći dio imovine koju je Faust namijenio svojim nasljednicima. Osim toga, oporučno je zahtijevao da se nakon smrti služe mise za njegovu dušu, spominje određene materijalne legate te legate pobožnog karaktera čija je svrha bila obrazovanje šibenske mladeži u duhu vjernosti Katoličkoj crkvi , osobito poticanju štovanja kulta Blažene Djevice Marije i drugih svetaca. Spomenuto je da se među nasljednicima nalazila i šibenska komuna, koju Faust u oporuci vrlo slikovito naziva Res publica Sibenicensis (Šibenska Republika). Ta se sintagma isprva može doimati pretencioznom, osobi-

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

to uzmu li se u obzir tadašnje nepovoljne političke prilike u kojima se zatekao Šibenik. Ipak, taj podatak ponajprije treba promatrati u svjetlu Faustove svijesti o političkoj i gospodarskoj samodostatnosti dalmatinskih komuna, pa čak i moguće nakane da u datim, nepovoljnim političkim okolnostima, barem po pitanju nomenklature, svoj rodni Šibenik približi idealu slobodne Dubrovačke Republike. To nam mjesto u oporuci svjedoči i o važnosti koju je među pripadnicima hrvatske intelektualne elite tog doba imala potreba isticanja svijesti o vlastitom teritorijalnom i političkom identitetu. U dodatku oporuci na talijanskom, sastavljenom u Veneciji 15. siječnja 1617.,3 Faust Vrančić je bio odredio da ga se sahrani u crkvi sv. Marije franjevaca trećoredaca u Prvić Luci na otoku Prviću te da se, zajedno s njim, u grob pohrani i nekoliko njegovih knjiga i rukopisa. Faust Vrančić preminuo je u Veneciji, 20. siječnja 1617., dogodilo se to u kući Jeronima Jubetea, svećenika župne crkve S. Provolo u predjelu Castello. Govor na pogrebu Fausta Vrančića održao je na latinskom, 22. veljače 1617., u šibenskoj katedrali Ivan Tomko Mrnavić.4

3 O tome vidi više u: Lovorka Čoralić, Legati hrvatskih iseljenika u Veneciji vjerskim ustanovama u domovini, Croatica christiana periodica, god. 17, br. 31, Zagreb, 1993., str. 49-128. 4 Olga Perić (prir.), Ivan Tomko Mrnavić: Govor na pogrebu Fausta Vrančića, Šibenik, 1993.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

prof.dr.sc. Gojko Nikolić, dipl.inž. strojarstva

Izumi Fausta Vrančića s posebnim osvrtom na padobran “homo volans”

▲ Faust Vrančić (1551.-1617.)

U članku su opisani neki od izuma Fausta Vrančića i procjena originalnosti tih izuma. Posebno je dan osvrt na izum padobrana te usporedba sa skicom Leonarda da Vincija. U članku se iznosi i pretpostavka da je nacrtana kula na crtežu „Homo volansa“ zapravo kula kneževe palače u Šibeniku. To bi bilo još jedno iskazivanje Fausta o svojem rodnom gradu, kao što je to već učinio uvrstivši Šibensku katedralu sv. Jakova u svoje pronalaske. 46

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

Životopis Faust Vrančić (latinizirano ime Faustus Verantius, talijanizirano Fausto Veranzio, mađarizirano Faustus Verancsics) rođen je u Šibeniku 1551.- a umro u Veneciji 27. I. 1617. Hrvatski je historičar, jezikoslovac, izumitelj, inženjer, diplomat, svećenik, biskup, slika 1. Bio je jako vezan za Šibenik tako da je uz svoje ime dodavao i riječ Siceni, jer se tada smatralo (podatak potječe od Plinija naveden u njegovoj Historia naturalis) da se antički grad Siccum nalazio nedaleko Šibenika (danas se smatra da je Siccum negdje između Trogira i Solina). Isto tako uvrštavanjem Šibenske katedrale sv Jakova, izgrađene oko 150 godina prije Vrančića, u njegove izume, želio je istaknuti svoju vezu i pripadnost Šibeniku i Dalmaciji, odnosno, istaknuti da je Hrvat. Opisuje je riječima: “Ova crkva nije moje otkriće…..Međutim jer je izvanredno lijepa i jer je neobična oblika, htio sam je, kao ukras svoje domovine, uvrstiti ovamo među svoja nova otkrića.“ Obitelj Vrančić bila je ugledna šibenska obitelj. Po nekima Vrančićevi vuku porijeklo iz mjesta Pirovac, a što nije dokazano. Da bi se sagledalo okružje u kojem je rastao Faust mora se opisati i njegova obitelj, posebno njegovog djeda Frane, oca Mihovila i strica Antuna. Djed Frane (1482-?) bio je oženjen Margaretom sestrom šibenskog i erdeljskog biskupa Štafilića-Lučića (1472.1528.), koji je bio diplomata pape Julija II. (1503.-1513.), te pape Leona X. (1513.-1521.). Malo je poznato da je slavni venecijanski slikar Tizian portretirao Franu Vrančića [2]. Otac Mihovil Vrančić (1507.-1571.) studirao je u Beču i Krakovu. Bio je administrator posjeda svog brata diplomate i kardinala Antuna. Napisao je Laus Dalmatiae (Pohvala Dalmaciji), a bavio se pjesništvom, prozom, poviješću i prepisivanjem hrvatskih književnih tekstova. Među njima treba spomenuti Muku Isusovu i Muku svete Margarite. Stric Antun Vrančić (29.5.1504. Šibenik – 15.6.1573. Prešov, Slovačka) prve je godine svog djetinjstva proveo u Trogiru kod ujaka Stafilića. Kasnije je školovanje nastavio u rodnom Šibeniku, a potom je njegovo školovanje preuzeo ujak Petar Berislavić, kojemu je Antun otišao u Vesprim. Ujak mu je, kada je navršio 16 godina, dodijelio naslov kanonika skradinskog i dužnost nadđakona simeškog. Školovanje dalje nastavlja u Padovi, Beču i Krakovu. U Budimu 1530. postao je tajnik Ivana Zapolje, a potom i njegove udovice Izabele. Od 1549. u službi je Ferdinanda I. Habsburškoga koji ga je poslao kao svoga izaslanika u Tursku, gdje je ostao četiri

▲ Grb obitelji Vrančić, grb Fausta (i Antuna)

godine. Već 1553. imenovan je biskupom u Pečuhu, a kada se 1557. vratio iz Turske, promaknut je za biskupa u Jegaru (mađarski Eger). Ostrogonski nadbiskup i primas Ugarske postao je 1569. Potkraj života 1572. bio je kraljev namjesnik, a papa Grgur XIII. imenovao ga je i kardinalom. Ujedno bavio se književnim, pjesničkim i povijesnim radom, koji su napisani uglavnom na latinskom, te na talijanskom i mađarskom. Sačuvano je preko 1000 tekstova, a na hrvatskom samo Molitva koja je tiskana u Mrnavićevu Nauku kršćanskom (1627.). Ona je važna kao izvor tadašnjeg hrvatskoj jezika i načina pisanja [20]. Kao mladić Antun Vrančić je napisao životopis Petra Berislavića, hrvatskog bana. Njegova pisma, pjesme, putopise, rasprave i druge tekstove objavila je Mađarska akademija znanosti u 12 knjiga. To je intelektualno okruženje u kojem je rastao Faust, a njega je stric Antun posebno protežirao i u njega najviše uložio i truda i novca. Postoji dvojba oko plemićkog grba familije Vrančić. Naime na naslovnici knjige Machinae novae, kao i na slici 27 „Način mlaćenja i vršenja žita“ postoji grb u zdencu koji je prema prof. emeritusu V. Muljeviću grb plemićke obitelji Vrančić, slika 2a. Prema izložbenom eksponatu u Memorijalnom centru Fausta Vrančića u Prvić luci, kao i prema članku [19] grb nema dva kosa polja svaki sa po tri ljiljana, već samo jedno polje s tri ljiljana, slika 2b. Budući da se grb s dva kosa polja s ukupno 6 stiliziranih ljiljana pojavljuje uz slike Antuna Vrančića (slika 3), moguće je da je on familijarnom grbu (koji se nalazi i u rodnoj kući Vrančićevih u Šibeniku) dodao još jedno polje. Taj grb je Faust preuzeo što je vidljivo na dva mjesta u njegovoj knjizi Machinae novae. Kuća Fausta Vrančića, s uklesanim grbom obitelji

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

▲ Grb u kući obitelji Vrančić

Vrančić, nalazi se u staroj jezgri Šibenika, u ulici Nikole Tavelića broj 13 pokraj crkve sv. Frane, slika 4. Prema navodima gđe. Grubač J. [19] na portalu kuće u ulici fra Nikole Ružića uklesane su riječi EX ALTO OMNIA - u prijevodu “S visina sve...” što je biskupsko geslo Antuna Vrančića. U toj kući živio je Faustov djed Frane Vrančić, sa svojom obitelji iz prvog i drugog braka. Stric Antun i Faust bili su vezani za otok Prvić. Faust je oporučno zahtijevao da ga se pokopa u crkvi sv. Marije u Prvić luci (slika 5a). Na nadgrobnoj ploči piše: Faustus Verantius - Ep.us Chanadiensis - Novarum Praedicamentorum Et Novarum - Machinarum Ae Fragmentorum - Historiae Illyricae Ae Sarmatiae - Collector - An. Dom. MDCXVII. Obitelj Vrančić imala je ljetnikovac u mjestu Šepurinama na istom otoku, slika 5b. U ljetnikovcu koji i dalje služi za stanovanje, žive njihovi potomci Vrančić-Draganić. Danas poneki turistički vodiči nazivaju otok Prvić Faustovim otokom, a bolje bi bilo reći Otok Vrančićevih. Autor ovog teksta imao je prigodu posjetiti ljetnikovac zbog poznanstva s gospođom koja je jedna od nasljednika obitelji Vrančić-Draganić, koja mu je ispričala događanja vezana za odnošenje povijesnih dokumenta i originala rukopisa iz ljetnikovca u muzej grada Šibenika. Tom prigodom ispričala je i priču o Tizijanovoj slici Madona s djetetom koja je navodno bila u ljetnikovcu, a

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

koja je stjecajem određenih okolnosti odnesena u Italiju na „restauraciju“ i nakon toga joj se izgubio trag. Kronološki su navedeni najznačajniji datumi i događanja iz Faustovog života bez detaljnog opisivanja: - 1568. do 1572. u Padovi studira filozofiju i pravo (uz studij se bavi i glazbom). - 1575. u Rimu, je primljen za člana hrvatske bratovštine sv. Jeronima u kojoj se upoznao s brojnim hrvatskim uglednicima. - 1579. postao je zapovjednik grada Veszprema i upravitelj svih biskupskih imanja. - 1581. postao je tajnik cara i kralja Rudolfa II. u Pragu. - 1594. napustio je službu kraljeva savjetnika. - 1595. u kolovozu otputovao je u Veneciju. - 1595: tiska Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmati[c]ae et ungaricae. Cum privilegiis. Venetiis, Apud Nikolaum Morettum, Dictionarium - Rječnik pet najuglednijih evropskih jezika, da ih i drugi mogu naučiti. - 1596. odlazi u Rim i odluči stupiti u isusovački red. - 1598. car i kralj Rudolf II. (Rimsko-njemački car i Hrvatsko-ugarski kralj) imenovao je Fausta Vran-

▲ Antun Vrančić, slika iz 1571. (Portret je naslikao istaknuti hrvatski slikar Martin Kolunić - Rota iz Šibenika

[2])

čića čanadskim biskupom (mađarski Csanad, u to vrijeme pod Turcima), i obavlja dužnosti kraljevog tajnika i savjetnika za Mađarsku i Transilvaniju. - 1600. Carevo je imenovanje Fausta za čanadskog biskupa potvrđeno u Rimu. Time je Faust Vrančić i službeno postao biskup, i tako su ga nazivali do kraja života.

- 1605. u Rimu ostvario je Faust Vrančić svoju želju za redovničkim životom ušavši u red Sv. Pavla, tzv. barnabite. Preko barnabita Giovannija Ambrogia Mazente koji je sređivao rukopise i crteže Leonarda da Vincija (1452.-1519.) upoznaje njegove pronalaske i tehničke crteže. - 1606. tiska knjigu u Veneciji Život nikoliko iza-

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

nja tajna prirode, te predlaganja upotrebe novih strojeva u životu čovjeka. - 1615. u Rimu mu se zdravlje pogoršalo, te iako se želio vratiti u rodni Šibenik, otišao je u Veneciju gdje se zadržao da objavi Machinae novae, pa je ondje i umro 27. siječnja 1617. Pokopan je u crkvici sv. Marije u mjestu Prvić luci na otoku Prviću kod Šibenika. - Vrančić je tečno govorio bar sedam jezika.

Knjiga Machinae novae [23]

▲ Kuća obitelji Vrančić u Šibeniku u ulici Nikole Tavelića 13

branih divic, tražeći uzore za kršćane. - 1608. odrekao biskupske časti. - 1608. objavio je knjigu Novu Logiku (Logica nova) pod pseudonimom Yustus Verax Sicenus, u kojoj je tražio mudrost i smisao života. - 1610. je objavio knjigu Kršćansku etiku (Ethica christianau) pod istim pseudonimom. - 1616. je objavio te knjige pod vlastitim imenom. - 1615. ili početkom 1616. objavio je knjigu Novi strojevi (Machinae novae). Kao rezultat proučava-

Ovo djelo Fausta Vrančića, tiskano kao priručnik, doživjelo je prema nekim podacima dva izdanja, koje se razlikuju samo po naslovnoj stranici (iz članka O knjizi Fausta Vrančića, prof. emeritus V. Muljević, u navedenom pretisku [23], te [5]). Prva knjiga, navodi se da je objavljena 1595. vjerojatno u Firenci, pod nazivom „Machinae novae Fausti Veranti Scieni. Venetiis cum privilegiis“ kada i njegov „Dictionarium“ (Riječnik), a kod druge knjige naziv je nešto produžen i glasi „Machinae novae Fausti Verantii Scieni cum declaratione Latina Italica Hispanica Galica et Germanica. Venetiis cum privilegiis“ i izdana je 1605. u Veneciji. Podaci su temeljeni na Enciclopedia Italiana iz 1937. god. U nekim radovima npr. Frčko M.: „Sjećanje na Fausta Vrančića“ [18] nalazi se podatak da je knjiga tiskana 1607. Drugi smatraju, na temelju dokumenata kao što su privilegija (i financijska potpora?) francuskog kralja Luja XIII. Pravednog (1610.-1643.) za objavljivanje i iskorištavanje opisanih strojeva „knjige o strojevima“, te ista privilegija dobivena 1615. od toskanskog vojvode Cosima II. Medicia (1590.-1621.), da je knjiga tiskana tek 1615. ili 1616. godine. Zbog toga većina istraživača smatra da je Vrančić za tisak priredio samo jedno izdanje ono iz 1615./1616. (slika 6). Taj podatak se uzima

▲Slike s otoka Prvića a) Crkva sv. Marije u Prvić luci, b) Ljetnikovac Vrančićevih (Draganićevih) u Šepurinama

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

▲Naslovnica knjige Machinae novae

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

kao službeni [3] [9]. Ne postoje podaci o tome tko je izradio vrlo kvalitetne bakroreze za knjigu Machine nove. Smatra se da je to bio netko iz njegovog kruga Šibenčana, pa se pretpostavlja da bi to najvjerojatnije mogao biti Božo Bonifačić-Zalatarić (Natal Bonifacio) rođen u Šibeniku god. 1537. ili 1538., a umro u Italiji 1592. Kao drugi mogući autor spominje se Martin Kolunić –Rota (Martinius Rota Sibenicensis) rođen u Šibeniku 1532., koji je radio u Veneciji, Firenci, Rimu i Beču, a umro 1582. ili 1583. On je radio za Faustovog strica Antuna i izradio njegov portret (slika 3). Smatra se da je vjerojatniji bakropisac za Faustove crteže bio već spomenuti Bonifačić-Zlatarić. (Muljević V.: O knjizi Fausta Vrančića Machinae novae, prilog pretisku Machinae novae [3]). Vrančićevo djelo Machinae novae, ponovno je tiskano (pretisak) više puta [5]: 1965. Heinz Moos Verlag, München, Njemačka (F. Klein, A. Wisner), prevedeno na pet jezika, 1968. Ferro, Milano, Italija (Umberto Forti), na talijanskom, 1985. Magveto, Budimpešta, Mađarska, na mađarskom, 1993. Novi Liber, Zagreb, Hrvatska (Vladimir Muljević, Žarko Dadić), na latinskom i hrvatskom.

Originalnost tehničkih rješenja u knjizi Machinae novae Za nas je Faust posebno značajan jer su prva tehnička otkrića hrvatskih znanstvenika povezana s njegovim imenom. Treba naglasiti da su strojevi ili strojarstvo, tj. širi pojam tehničkih uređaja, bio dio arhitekture i taj je pojam obuhvaćao sva tehnička rješenja uključivo arhitekturu, građevinarstvo, inženjerstvo i obrtništvo. Treba se prisjetiti rimskog arhitekta Vitruviusa, i njegovih deset tomova De architectura posvećenih caru Augustu, nastalih negdje 15 god. nakon Krista. To su rijetki tehnički zapisi koji su sačuvani iz tog doba. U tim prvim knjigama sakupljeno je cjelokupno tehničko znanje Rimskog carstva, bez obzira tko je autor istih. Vrančić je svoje djelo oblikovao kao priručnik, metodološki poredavši prezentirana tehnička rješenja kako bi prikazao razvoj od već poznatih projekata do novih, koji su bili izvorno njegovi [3]. Faust Vrančić možda među prvima, manirom pravog znanstvenika, ukazuje koji su pronalasci (dostignuća) njegovi, a koje je upoznao od drugih. Uvrstio je i neka tada slabije poznata tehnička

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

rješenja koje je negdje vidio, ali ih je dotjerao, odnosno unaprijedio. Postoje različiti podaci koliko ima prikaza izuma u priručniku. Iako su prikazani crteži (bakropis) izuma, označeni od brojeva 1 do 49, opisano je 57 izuma (mnogi od prikazanih crteža izuma imaju dva nezavisna rješenja kao npr. crtež broj 49/1 Viseća kola i slika broj 49/2 Kola koja silaze niz brijeg, a neki drugi pak nemaju, kao npr. nema drugog crteža br. 27 (označen sa 27/2), iako su opisana dva rješenja. Mnogi autori izum naveden pod br. 1 O rimskim vodenim tokovima, odnosno br. 4 Crkva u Šibeniku, ne ubrajaju u izume, te navode opis samo 56 izuma [3]. Isto tako moglo bi se smatrati da i drugi „pronalasci“ nisu ustvari pronalasci već prijedlozi poboljšanja rada kao već spomenuti 27(/1 i /2), a pogotovo za ovaj zadnji za kojeg i Faust kaže da je vidio u Njemačkoj i da je interesantan za primjenu. Zapravo treba razjasniti smisao riječi „pronalazak“ kojim se služi Faust Vrančić. On pod tim nazivom smatra sva interesantna tehnička dostignuća koja je vidio, poboljšao, nacrtao tehničko rješenje ili sam osmislio. Mnogi od tih tehničkih rješenja ne mogu se svrstati u pronalaske (bar ne u današnjem smislu). Osim navedenih primjera, može se tome dodati i rasprava o rimskim vodenim tokovima pod br. 2, (….čujem da je bilo nekih, koju su ovu stvar predložili, ali bez izvršenja….) ili most u Beču pod br. 3 (… Imam dobrog prijatelja koji, kada je pozvan, znade, tj. u mogućnosti je, da nikakva sila leda ili drugi takav vodeni bijes ne odnese mostove,….) itd. Radi toga umanjenje broja njegovih (originalnih) pronalazaka je stvar koja ovisi o stavu svakog pojedinog istraživača i njegovih kriterija što predstavlja pronalazak. U jednom drugom članku o Faustu Vrančiću [4] navodi se podatak o 61. konstrukcije prikazane u knjizi Machinae novae, što nema podlogu u činjeničnom stanju, osim ako autor tog teksta u pojedinom pronalasku nije vidio više pronalazaka. O originalnosti pronalazaka postoje dosta rasprava, budući da se dio nekih rješenja nalaze i u drugim pisanim dokumentima. Može se pretpostaviti da je Vrančić poznavao djela o strojevima što su ih prije njega objavili arhitekti i vojni inženjeri, njegovi suvremenici, kao što su Andrea di Pietro Palladio (1508.-1580.), Agostino Ramelli (1531.–1600.), Domenico Fontana (1543.-1607.), Jacopo de Strada (1507.-1588.), Giambattista della Porta (1535.-1615.) i dr., jer je neke njihove projekte usavršio i uvrstio u svoje Nove strojeve [9]. Kretao se u krugu istraživača i znanstvenika, tadašnjih učenih ljudi, tako je poznato da je surađivao s Tychom Bracheom i Johannesom Kepplerom.

▲Faustovi crteži (vertikalne) vjetrenjače, tj. mlinovi progonjeni vjetrom

a) crtež br. 8 Mlin tjeran jedrima,

Vrativši se u Rim 1605., nakon što je napustio dvor i ušao u red sv. Pavla, tzv. barnabita u Rimu, on se preko barnabita Giovannija Ambrogia Mazente, koji je sređivao crteže Leonarda da Vincia, upoznao s tehničkim konstrukcijama i crtežima tog genija [22]. Odatle i prisutne sumnje u neka originalna rješenja poput padobrana. Analizirajući opisane pronalaske Fausta, može se uočiti (što i drugi ističu) da su ga posebno zaokupila dva problema: korištenje različitih vrsta energije i olakšanje rada čovjeku (odnosno ubrzanje rada), makar je i taj drugi dio na neki način vezan za korištenje energije. Zaokupljao ga je i problem jednostavnije gradnje mostova. Crteži se mogu uglavnom grupirati u sljedeće skupine: 1. Mlinovi progonjeni vodom, morskom plimom, vjetrom, životinjama i čovjekom. 2. Mostovi 3. Jednostavniji i efektniji rad ljudi. Biti će prikazani i komentirani neki od značajnijih dostignuća, odnosno izuma, Fausta Vrančića:

Mlinovi pokretani vjetrom [23] Oni se po konstrukciji značajno razlikuju od poznatih (Holandskih) vjetrenjača. Mnogo su suptilnije (strojarskije) izrađeni. Vidljivo je da je Faust bio dobro upoznat sa strujanjima zraka, otporima koje treba eliminirati, te je prvi projektirao zglobne lopatice, koje se mogu smatrati izvornim Faustovim patentom. U knjizi je navedeno šest crteža različitih rješenja od broja 8 do broja 13.

b) crtež br. 13 Mlin u okruglom tornju,

Crtež broj 8 predstavlja Mlin na vjetar (slika 7.a), ali dodan je i 8/2 (zajednički je crtež) s naznakom da je to Mlin tjeran jedrima (Molae venlis actae). Kod te konstrukcije interesantno je rješenje preklapanja jedara, kako ne bi pravile otpor kod suprotnog djelovanja vjetra. Taj detalj preklapanja jedara vjerojatno je novo rješenje Fausta. Slična konstrukcija s drugim tehničkim detaljima prikazana je pod br. 10 Mlin s pomičnim krilima (Mola cum valuis versatilibus). Fiksni oblik krila koja u jednom smjeru hvataju vjetar, a u drugom imaju manji otpor prikazan je pod br. 9 Milin s trokutastim krilima (Molae cum brachiis triangularibus), što je preteča nekih današnjih rješenja (poput mjerača brzine vjetra). Sljedeća je skupina konstrukcija su usmjerivači vjetra prema lopaticama. Takav je primjer prikazan crtežom pod br. 13 Mlin u okruglom tornju (Molae turis rotunda), slika 7 b. Slično rješenje prikazano je crtežom pod br. 12 Mlin u četverouglastom tornju (Molae turis quadratae). Konstrukcija rotora za pogon vjetrom vrlo je slična suvremenim tehničkim rješenjima, prikazana je crtežom pod brojem 11 Mlin s pomičnim krovom (Molae cum tecto mobili), slika 7 d. Može se pretpostaviti da je Faust mogao biti upoznat s tehničkim rješenjima i izvedbama vjetrenjača u Europi. Konstrukcije su projektirane prema mlinskim kolima zapadnjačke okomite vjetrenjače, što ih je opisao već ranije spomenuti Rimljanin Vitruvius. Taj se tip vjetrenjače pojavio u Francuskoj otprilike 1180. godine, a u Engleskoj 1191.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

Znamenite vjetrenjače u Sistanu (na granici između Irana i Afganistana) u 9 stoljeću konstruirane su po uzoru na vodoravne mlinske kotače iz Male Azije, poznate još iz 1. stoljeća pr. Kr. Krila vjetrenjača, postavljena su na okomite osovine i okretala su se vodoravno [15]. Vjeruje se da je Faust doradio i unaprijedio ta postojeća rješenja mlinova na vjetar, tako da konstrukcije u detaljima imaju inovacijska rješenja.

Mlinovi pokretani vodom Već su stari Grci izmislili vodeničko kolo i zupčasti prijenosnik. Prvi podaci o vodeničkom kolu pogonjenom vodom potječu iz 3. stoljeća pr. Kr., u mjestu Perahora u Grčkoj, a opisao ih je Philon iz Bizanta (280. – 220. pr. Kr.). Vitruvius ih je također opisao u svojim knjigama (tomovima). Oni su koristili vodenice na rijekama i potocima, za dobivanje brašna, rezanje ili drobljenje kamena. Godine 537. general Belizar je koristio brod – vodenicu, za vrijeme dok su opkoljavali Istočne Gote. U srednjem vijeku (11 stoljeće) u Irskoj su gradili vodenice na plimu i oseku. Prema knjizi “Domesday Book” u Engleskoj je u to doba bilo 5624 vodenica [16]. c) crtež br. 12 Mlin u četverouglastom tornju,

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

Kako je i Leonardo znao za Vitruviusa (po njemu je nazvao i sliku proporcija čovjeka Vitruvijev čovjek), i za njegove konstrukcije, vjerojatno s njima bio upoznat i Faust. Faust je prikazao sedam konstrukcija mlinova pokretanih kretanjem vode od crteža br. 14 do broja 20. Osim crteža br. 14 i br. 19 sve ostale predstavljaju rješenja s horizontalnim lopatičnim kolima, a rješenje prikazano crtežom pod br. 16 Mlin obješen na stijenu (Molae ad rupem appensae), je preteča moderne Francisove turbine. Interesantno je da je za dio njih koristio istu ideju sklopivih lopatica iz crteža vjetrenjača (slika 8a), kao što je crtež prikazan pod br. 15 Mlin u sredini rijeke (Molae in medio elumine constitutae), a koju je kasnije preuzeo Bernard Forest de Belidor (1697.-1761.) u svom djelu Archictecture hydraulique (članak V. Muljevića u pretisku [23]). Već je bilo spomenuto da se znatno prije Vrančića koristila plima i oseka za pokretanje vodenica, što je Faust prikazao crtežom pod br. 17 Mlin postavljen u morskom tjesnacu (Molae in freto maris positae), slika 8a). Mlinove s klasičnim vertikalnim lopatičnim kolima prikazao je na crtežima pod br. 14 Mlin u potočiću (Mod) crtež br. 11 Mlin s pomičnim krovom

◄ Mlinovi pokretani strujom vode,

a) Vrančićev „Mlin postavljen u morskom tjesnacu“ crtež br 17

lae rivulorum), br. 18 Mlin na mostu od brodova (Moale duobus pontonibus impositae) i br. 19 Mlin postavljen na brodu (Molae uni pontoni impositae). Na slici 8b) i c) prikazane su vodenice iz 12 stoljeća kao i model vodenice iz starog Rima. Originalnost Vrančićevih konstrukcija vodenica može se tražiti u tehničkim rješenjima i detaljima konstrukcija, jer je sve to postojalo prije Vrančića.

Viseći mostovi Treba posebno istaknuti prikaze visećih mostova Fausta Vrančića, koji su bili preteče današnjih mostova, zato je potrebno da ih se posebno navede. On je b) vodenica iz 12 stoljeća

pokazao i opisao osam različitih konstrukcija mostova od drva, kamena, metala, kao i drugih vrsta materijala. Neki od njih su izrađeni tek 150 god. kasnije, kao npr. rješenje na crtežu br. 33 Most od zvonovine (Pons aeures). Konstrukcija prikazana crtežom pod br. 34 Željezni most (Pons ferreus), slika 9a), je prvi opis lančanog mosta. Konstrukcija na crtežu br. 30 Most sa dvije grede (Pons duarum trabium) primjer je primjene statike korištenjem stabilne trokutaste konstrukcije ovješenja (slika 9b), slično kao i konstrukcija prikazana crtežom br. 30 Drveni most (Pons ligneus), (slika 9c). Također novost u tehnici i preteča današnjih žičara je konstrukcija prikazana crtežom pod br. 36 Most s jednim užetom (Pons unius funis), slika10.

Padobran Interesantne su i ostale Faustove konstrukcije, prikazane crtežima, ali najviše pozornosti privlači njegova konstrukcija padobrana, zato što se dugo vodi diskusija tko je izumio padobran Leonardo da Vinci ili Faust Vrančić. Vrančićev leteći čovjek ima nekoliko karakteristika koje ga svrstavaju u izumitelja realne verzije padobrana. c) model vodenice iz starog Rima

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

▲Prve konstrukcije padobrana

a) skica Leonrada da Vincia (1485.),

b) crtež Fausta Vrančića (crtež br. 39 Homo volans, leteći čovjek)

To je prije svega: a) njegov oblik, kod kojeg su prisutni svi osnovni dijelovi padobrana kao što su oblik kupole, noseći konopci, kao i sustav veza koji je sličan današnjim suvremenim padobranima, slika 12. b) Faust je Istraživao odnos površine padobrana i težine čovjeka, što ukazuje na eksperimente koji je sigurno vršio s padobranom. Njegovo riječi kod opisa Homo volansa posebno o tome govore: „U četverouglastom platnu za jedra, napetom pomoću četiri jednake motke i na četiri ugla dobro privezanom užetima, može se čovjek bez ikakve opasnosti sigurno spustiti s tornja ili s drugog visokog mjesta. Pa ako tada i ne bi bilo vjetra ipak će snaga padajućeg čovjeka proizvesti vjetar koji će zadržavati platno, kako ne bi prispio dolje s treskom, nego se polagano spustio. Ipak čovjekova mjera mora biti točno usklađena s veličinom platna“. On je smatrao vjetar pokretačkom snagom, imajući pred očima jedra za plovidbu brodova ili za pokretanje mlinova, te je zaključio da padobran kretanjem stvara „vjetar“ koji svojom silom onemogućava slobodan pad čovjeka djelujući u suprotnom smjeru.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

c) Faust je, prema navodima u knjizi Mathematical Magic of the Wonders that may be Performed by Mechanical Geometry, part I: Concerning Mechanical Powers Motion, part II: Deadloss or Mechanical Motions (Matematička čarolija koja se može izvesti mehaničkom geometrijom, prvi dio: O gibanju mehaničkih pogona, drugi dio: Živa ili mehanička gibanja) biskupa Johna Wilkinsa (1614.-1672.) tajnika Kraljevskog društva u Londonu, koja je objavljena 1648. u Londo▼Suvremeni padobran

▲Kula kneževe palače u Šibeniku

nu, obavio skok s padobranom „negdje u Veneciji“. Taj zapis samo 32 godine nakon izlaska knjige Machinae novae, može se smatrati konstatacijom suvremenika i činjeničnim stanjem [4]. Navodno je poslije skokove ponovio u Bologni [18], makar nema povijesnih dokaza da je Faust bio u tom gradu. d) U današnje vrijeme (može se naći snimka pokusa na Internetu) ispitivani su padobrani Fausta Vrančića i Leonarda da Vincija. Faustov padobran za razliku od da Vincijevog ponašao se stabilno poput suvremenih padobrana. Slobodno se može konstatirati da je Faustov padobran preteča suvremenih i realno prihvatljiv te obavlja svrhu koja mu je namijenjena. Time se ne umanjuje uloga Leonarda da Vincija koji je prvi skicirao ideju padobrana. Neki zato da pomire tu stalnu dilemu tko je zapravo izmislio padobran, kažu da je to djelo jednog i drugog, da je prvi dao ideju, a drugi osmislio realno i praktično rješenje [21]. Posebno zaokuplja analiza kako je i gdje je skok izveden. Suvremene probe skoka s Faustovim pado-

branom ukazuju da zbog čvrstih motki nije bilo moguće skočiti direktno s tornja, tako da je suvremena proba izvedena s dizalicom koja je podigla visoko padobran, s lutkom težine čovjeka, držeći padobran za sredinu i nakon postignute visine otpustila. Drugo je pitanje crtež tornja. Izgleda da je Vrančić, kada je dao da se nacrta toranj, imao na umu takav u Šibeniku, slika 13. Sličnost je izrazita, posebno donji dio koji je isturen, a u Vrančićevo doba ispred kule kneževe palače u Šibeniku nije bila riva već prirodna obala i more što se vidi na crtežu. Možda je namjerno htio da za svoje potomke ostavi poveznicu tog značajnog izuma s rodnim gradom. Bilo bi interesantno istražiti da li takva kula postoji (ili je postojala) negdje u Veneciji (po istraživanjima autora sada ne postoji). Nije ovdje namjera reći ili tvrditi da je skok izveden u Šibeniku jer po dostupnim podacima u to vrijeme Faust nije bio u svom rodnom gradu. Ovdje se samo želi ukazati na taj interesantan detalj nacrtane kule na crtežu Homo volans „letećeg čovjeka“ i vjerojatno Faustovu namjeru i želju da istakne poveznicu sa rodnim gradom Šibenikom i Hrvatskom. Također može se uzeti kao mogućnost i da je bakrorezac najvjerojatnije Božo Bonifačić-Zlatarić, koje također rodom iz Šibenika, mogao po svojoj volji i uz

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

dopuštenje, odnosno prijedlog Fausta, nacrtati kulu kneževe palače iz Šibenika uz sliku Homo volansa.

Zaključak Analiza izuma Fausta Vrančića s današnje pozicije može staviti pod sumnju izvornu originalnost njegovih pronalazaka. Isto tako teško je objektivno ocijeniti njegov originalni doprinos u tehničkim detaljima u odnosu na postojeće različite konstrukcije prethodnih autora. Međutim treba uzeti u obzir vrijeme kada su pronalasci, ili bolje rečeno prikazana tehnička dostignuća, opisana i sistematizirana, jer u to vrijeme to su bili rijetki tekstovi i svaki zapis o tehničkim dostignućima i konstrukcijama je izuzetno vrijedan s tehničkog ali i povijesnog aspekta. Zato Faustovu knjigu Machinae novae treba smatrati iznimno vrijednim djelom za hrvatsku tehničku kulturu i povijest, s kojim se rijetko koji narod može ponositi. Poseban akcent u ovom članku bio je dan na padobran jer se slobodno može Faustu Vrančiću pripisati njegov pronalazak bez obzira na crtež, bolje rečeno skicu, koju je napravio Leonardo da Vinci više od 100 godina ranije. Isto tako, kao što je u svoje „pronalaske“ uvrstio i opisao Šibensku katedralu istaknuvši time svoje porijeklo i ljubav prema rodnom gradu, po mišljenju autora ovog članka to je isto, na indirektni način, napravio i crtežom Šibenske kule kneževe palače s koje „skače“ padobranac.

vatski-izumitelji/faust-vrancic-govorio-je-cak-7-jezika-a-izumioje-padobran-319789, pristup 15.08.2013. [8] Anonimus 7 (2011.): Internet Curtulare, http://www. internetculturale.it/opencms/opencms/it/ricerca_metamag. jsp?mlt=mag_GEO0024570, pristup 10.08.2013. [9] Anonimus 8 (2005.): Novi strojevi / Faust Vrančić, http://db.nsk.hr/HeritageDetails.aspx?id=878, pristup 09.08.2013. [10] Anonimus 9 (2013.): Padobran, http://hr.wikipedia. org/wiki/Padobran, pristup 07.08.2013. [11] Anonimus 10 (2013.): Padobran – da Vinci, http:// hr.wikipedia.org/wiki/Leonardo_da_Vinci, pristup 07.08.2013. [12] Anonimus 11 (2013.): Prvić, http://hr.wikipedia.org/ wiki/Prvi%C4%87, pristup 07.08.2013. [13] Anonimus 12 (2012.): Ostale konstrukcije, http:// drzavno2012.pgsri.hr/zadatak1/split/ostale-konstrukcije.html, pristup 16.08.2013. [14] Anonimus 13 (2012.): Viseći most, http://drzavno2012.pgsri.hr/zadatak1/split/viseci-most.html, pristup 15.08.2013. [15] Anonimus 14 (2013): Vjetrenjača, http://hr.wikipedia. org/wiki/Vjetrenja%C4%8Da, pristup 15.08.2013. [16] Anonimus 15 (2013): Vodenice, http://hr.wikipedia. org/wiki/Vodenice, pristup 07.08.2013. [17] Eleršek L. (2008.): Homo Volans, rani hrvatski avijatičari 1550.-1925., http://www.hrvatski-vojnik.hr/hrvatskivojnik/2082008/podlistak.asp, pristup 09.08.2013. [18] Frčko M.: Sjećanje na Fausta Vrančića, http://www. hrcappuccino.org/articles/misc/Faust%20Vrancic.htm, pristup 07.08.2013. [19] Grubač J. (2008.): Šibenik: otkrivena rodna kuća

Literatura: [1] Admin Lj.: Fausto Vrančić – Prvi čovjek vazduhoplovstva sa Balkana, http://otpisani.niceboard.com/t948-fausto-vraneia-prvi-eovek-vazduhoplovsta-sa-balkana, pristup 07.08.2013. [2] Anonimus 1 (2010.): Anton Vrančić, http://www.hkv. hr/hkvpedija/jucer-danas-sutra/6759-antun-vrani.html, pristup 07.08.2013. [3] Anonimus 2 (2013.): Faust Vrančić, http://hr.wikipedia. org/wiki/Faust_Vrančić, pristup 17.08.2013. [4] Anonimus 3 (2013.): Faust Vrančić, http://genius-croatia.com/dt_portfolio/faust-vrancic/, pristup 07.08.2013. [5] Anonimus 4 (2008.): Faust Vrančić, http://www.hkv.hr/ hkvpedija/znanost/2052-faust-vrani.html [6] Anonimus 5 (2012.): Homo volans, leteći čovjek, http://

macija.hr/%C5%A0ibenik/tabid/74/articleType/ArticleView/ articleId/21165/Default.aspx, pristup 10.08.2013. [20] Horvat V. (2001.): Jubileji hrvatskih leksikografa, http://www.matica.hr/Kolo/kolo0301.nsf/AllWebDocs/lex, pristup 07.08.2013. [21] Lončar M. (2013.): Nema dvojbe: padobran su izumili Leonardo da Vinci i Faust Vrančić - ali je samo Faustov funkcionirao, http://www.slobodnadalmacija.hr/Mozaik/tabid/80/ articleType/ArticleView/articleId/205859/Default.aspx, pristup 22.08.2013. [22] Lučev B.: Faust Vrančić, http://www.otokprvic.info/ Hfaust.htm, pristup 14.08.2013. [23] Vrančić F.: „Novi strojevi“ pretisak Machinae novae Fausti Verantii Scieni cum declaratione Latina Italica Hispanica

drzavno2012.pgsri.hr/zadatak1/split/leteci-covjek.html, pristup

Galica et Germanica. Venetiis cum privilegiis, Novi Liber, Za-

07.08.2013.

greb, 1993.

[7] Anonimus 6 (2013.): Faust Vrančić govorio je čak 7 jezika, a izumio je padobran, http://junior.24sata.hr/najveci-hr-

velikog izumitelja Fausta Vrančića, http://www.slobodnadal-

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.

[24] Zelić D.: Faust Vrančić i dioba predmeta iz ostavštine Antuna Vrančića ... Rad. Inst. povij. umjet. 35/2011. (103–114)

Projekt izdavanja ovog časopisa prepoznali su i financijski pomogli:

Šibensko-kninska županija

Grad Šibenik

Veliko hvala i našim članovima koji su plaćanjem članarine pomogli izlaženje ovog časopisa i druge aktivnosti Društva. Do sljedećeg broja...

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 4. - XII./2015.