Juraj br. 10

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC

4 - 21 22 - 27 28 - 38 39 - 44 45 - 53 54 - 55 56 - 58 59 - 66

Šibenska industrija u 20. stoljeću

Sveti Nikola Šibenčanin

Hodočašća kasnosrednjovjekovnih stanovnika šibenske komune – 2. dio

Problem obnove kneževe palače u Šibeniku krajem 18. stoljeća

Kasnosrednjovjekovne sobe Šibenika

Projekt STANADI – završena restauracija kamenog stubišta na Dobriću

Projekt STANADI – Društvo obnovilo kameni renesansni dvojni portal u Ulici don Krste Stošića

Arhitektonsko snimanje blokova DII i HI u povijesnoj jezgri Šibenika

Poštovani čitatelji, i nas, naše Društvo i našu aktivnost je, kao i sav svijet, virus i sve oko njega, ne zaustavio, ali svakako, na svoj način, modelirao. Nažalost, zaustavljena su nam, već tradicionalna, mjesečna druženja s gostima predavačima. Nove prilike izazvale su, međutim, nove sadržaje pa tako, baš usprkos virusu, imamo „Šibenski škafetin” kao zamjensku mini-formu koja polako prerasta u originalni prezentacijski format.

Ni naši suradnici na ovom godišnjaku nisu se dali pokolebati. Ovaj, deseti broj „Jurja” bogato je ispunjen sadržajem. U pet priloga obrađene su „šibenske” teme iz bliže i dalje povijesti. Od petorice autora dvojica su „šibenske snage”.

Jedna od tih „snaga” naš je sugrađanin dr. sc. Živko Lazinica čiji prilog o „šest glavnih proizvoda tri šibenske tvornice” (kojih danas više nema) istražuje i sumira indu strijsku povijest Šibenika i šibenskog kraja. Otvorili smo našeg „Jurja”, nazovimo to, „industrijskoj arheologiji” htijući podsjetiti na obujam i važnost industrijskog „kompleksa” za razvoj „modernog” Šibenika.

Gvardijan samostana sv. Frane, fra Ivan Bradarić, svojim prilogom podsjeća na pedesetu godišnjicu kanonizacije (proglašenja svecem) sv. Nikole Tavelića ili kako ga on imenuje svetog Nikole Šibenčanina. A fra Ivan je, došavši na čelo Nikolina svetišta, doista osvježio i revitalizirao njegovo štovanje, njegovu uspomenu i nje govu važnost. Među mnogim akcijama koje je poduzeo i organizirao zadužio nas je i obnovom dijela pročelja crkve sv. Frane ispunivši praznu nišu pročelja svečevim kamenim likom.

U ovom broju nastavlja se rad dr. sc. Zorana Ladića iz Odsjeka za povijesne znanosti HAZU-a – Hodočašća kasnosrednjovjekovnih stanovnika šibenske komune.

U prošlom broju „Jurja” predstavljen je dio kojim se prostorno i vremenski uokviruje fenomen hodočašća kao srednjovjekovne religiozne prakse. U ovome nastavku detaljno se i dokumentirano obrađuje Šibenik i njegovo okružje kao ishodište hodočasničkih „putovanja”.

Kasnosrednjovjekovne sobe Šibenika prilog su još jednog suradnika iz Odsjeka za povijesne znanosti HAZU-a – dr. sc. Gorana Budeča. Iako autonoman, i ovaj je prilog svojevrsni nastavak komplementarne teme istog autora iz prošlog broja „Jurja”. Ta nam dva priloga do krajnjih pojedinosti ilustriraju dijelove svakodnevnog života grada i njegovih stanovnika.

Prilog znanstvene suradnice Instituta za povijest umjetnosti, Centra Cvito Fisković iz Splita, dr. sc. Darke Bilić obrađuje problem obnove kneževe palače u Šibeniku krajem 18. stoljeća. Impozantan građevinski blok na obalnoj fasadi vremenski je višeslojan kompleks koji je kroz vrijeme doživljavao više obnova, rekonstrukcija i prilagodbi. Autorica nas, ilustrirajući to odlično sačuvanim nacrtima jednog Šibenčanina u mletačkoj službi – Frane Zavorovića (Zavoreo), iscrpno i zanimljivo informira o važnoj obnovi kneževe palače na samome kraju mletačke vlasti.

Zabilježili smo i dvije realizacije u okviru projekta STANADI – rekonstrukciju kamenog stubišta „slara” na Dobriću i rekonstrukciju renesansnog dvojnog portala u Ulici don Krste Stošića.

Predstavljene su arhitektonske snimke dvaju građevinskih blokova povijesne jezgre iz programa što ga financira Ministarstvo kulture.

Društvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac

Nakladnik: Drušvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac

Uredništvo: Jolanda Krnić Zmijanović Deana Karađole Radovčić Nikola Grubić Gustav Červar stariji Gustav Červar mlađi Zdravko Bogdan

Lektori i korektori: Jolanda Krnić Zmijanović Mila Kundajica

Dizajn koncepta: Ivana Grimani

Grafička urednica: Branka Lovrić

Fotografija naslovnice: Motiv s crkve sv. Grgura u Šibeniku koji prikazuje dva hodočasnička štapa i školjku sv. Jakova. Autor: Siniša Štrkalj

Slikovni prilozi i ilustracije: Živko Laznica Ivo Kronja Arhiv Samostana sv. Frane u Šibeniku Zoran Ladić Valentino Dražić Celić Archivio di Stato di Venezia (Arhiv Mletačke Republike u Veneciji) Goran Budeč Siniša Štrkalj Siniša Bizjak Vedran Pehnec Danijel Čogelja

Tisak: Print Centar (Educa d.o.o.)

Naklada: 800 Izdano: Šibenik, 2021.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 10. – XII./2021.

Dr. sc. Živko Lazinica, dipl. ing. Djelatnik TLM-a u mirovini

Šibenska industrija u 20. stoljeću Šest glavnih proizvoda i tri tvornice

UVODNE NAPOMENE

Namjera ovog članka je zabilježiti najvažnije tehničke podatke o industriji Šibenika u 20. stoljeću, tj. o tri tvornice (Crnica, Lozovac i Ražine) i šest šibenskih glav nih proizvoda (kalcijev karbid, kalcijev cijanamid, fero legure, ugljeno-grafitni proizvodi, aluminij i glinica), te o energetskim objektima povezanim s tom industrijom. Industrijska proizvodnja ovih proizvoda u Šibeniku je trajala cijelo 20. stoljeće. Započela je u Crnici 1903. godine, a ugašena je 1994. godine, također u Crnici, spektakularnim rušenjem tvorničkih dimnjaka. Tvornice su napuštene, te potpuno ili djelomično porušene. Nažalost, nakon prestanka proizvodnje, u tvornicama nije sačuvan gotovo nijedan prepoznatljiv proizvodni dio ili stroj. Naravno, da nije bilo potrebno ni moguće sačuvati proizvodne pogone, a još manje cijele tvornice. Međutim, prava je šteta što nisu saču vani pojedini strojevi ili barem njihove makete. Još je veća šteta što tvornice nisu uredno i u cijelosti sačuvale i pohranile vlastitu tehničku, a i drugu dokumentaciju. Ovim kratkim podsjetnikom željelo se ostaviti pisane tragove o tehnološko-proizvodnim procesima i proizvodnim postrojenjima industrijske proizvodnje tih šest, uvjetno rečeno, glavnih proizvoda, koji su obilježili gospodarski i ukupan društveni život Šibenika u 20. stoljeću. Najveći dio ovdje sakupljenih podataka je rezultat vlastitog dugogodišnjeg rada u dijelu te industrije te razmjene informacija s mnogobrojnim kolegama iz Šibenika i Europe. Podatci su preuzeti iz izvorne tvorničke prakse. Što su bili proizvodi, zašto je njihova proizvodnja zapo čela baš u Šibeniku, kakav je utjecaj na okoliš imala ta proizvodnja, koji su lokalni resursi bili pokretači te indu strije, zašto je proizvodnja prestala, a tvornice napuštene i porušene? Odgovori na ta pitanja pokušat će se dati u ovom kratkom tehničko-tehnološkom povijesnom osvrtu.

Poznato je da je Šibenik u prošlom stoljeću, osim ove industrije, imao i druge također važne industrijske i gospodarske djelatnosti (prerada i finalizacija aluminija,

drvoprerađivačka i građevinska djelatnost, plastični i tek stilni proizvodi, remont brodova i pomorska trgovačka flota, trgovina, ugostiteljstvo i turizam, bankarstvo...). O njima ovdje neće biti riječi. Značaj i utjecaj te industrije na ukupan društveni život Šibenika u prošlom stoljeću tek treba istra žiti. U više povijesnih izvora se može pročitati da je „indu strija težački Šibenik preobrazila u industrijski grad“. Treba se nadati da će netko o tome izraditi objektivnu i cjelovitu studiju neopterećenu bilo kakvim ideološkim konotacijama.

GOSPODARSKE PRILIKE U SVIJETU I ŠIBENIKU (DRUGA POLOVICA 19. ST.)

U drugoj polovici 19. stoljeća svjetsko su gospodarstvo obilježile Prva i Druga industrijska revolucija. Prva je na svom vrhuncu, a Druga je u nastajanju. Prva industrijska revolucija se temelji na ugljenu (crno zlato), glavnom energentu (gorivu) i vrlo važnoj sirovini u proizvodnji željeza i čelika. Započela je korištenjem parnog stroja (J. Watt 1764.) i bila na vrhuncu krajem 19. stoljeća. Ugljen je glavno gorivo za proizvodnju topline za razne potrebe i posebno vodene pare za pogon parnih strojeva korištenih u tvornicama i rudnicima, dok parne lokomotive zamjenjuju kočije, a parobrodi jedrenjake. Željezničke pruge s parnim lokomotivama spajaju gradove i presijecaju kontinente. Čelik je naj važniji konstrukcijski materijal, čije značenje je simbo lično predstavio Eiffelov toranj izgrađen 1889. godine, prigodom svjetske izložbe u Parizu. Značenje ugljena i čelika potvrđuje i Ugovor o Europskoj zajednici za ugljen i čelik, potpisan u Parizu 1951. godine, što je bio početak današnje Europske zajednice.

Druga industrijska revolucija se temelji na električnoj energiji (bijeli ugljen), a započinje koncem 19. i početkom 20. stoljeća izgradnjom prvih hidroelektrana. Električna energija se lako prenosi do mjesta potrošnje i pretvara u druge oblike energije (toplinsku, mehaničku, kemijsku, svjetlosnu...). Kao pogonska snaga pokreće najraznovr snije elektromotore i druge uređaje. Nezamjenljiva je

sirovina u elektroprocesnoj industriji, posve novoj indu strijskoj grani koja počinje proizvoditi razne metale i njihove legure, ali i desetke drugih proizvoda vrlo važnih za ukupno svjetsko gospodarstvo.

Šibensko gospodarstvo u drugoj polovici 19. stoljeća uglavnom je činilo obrtničko-trgovačko poduzetniš tvo (razne zanatske djelatnosti, obiteljske manufak ture i poluindustrijski pogoni). Industrije, u pravom smislu te riječi, još nema. Međutim, ugljen i električna energija, koji su bili nositelji dviju industrijskih revolu cija, značajno su i na poseban način utjecali i na gospo darske prilike u Šibeniku, u drugoj polovici 19. stoljeća.

Ugljen se kopao u ugljenokopima Siverića i Dubravica, a električnu energiju proizvodile su hidroelektrane na Skradinskom buku, koji je još nudio i kvalitetnu pitku vodu. Ugljen iz Siverića se eksploatira od tridesetih godina 19. stoljeća. Uglavnom se izvozio preko šibenske luke, jer je lokalna potrošnja bila sporadična (grijanje, proi zvodnja vapna i sl.). Iz ugljenokopa u Siveriću do šiben ske luke, dovozio se zaprežnim kolima.

Hidropotencijal Skradinskog buka omogućio je izgrad nju prvih crpnih stanica i hidroelektrana. Nakon sto ljetnih vodenih kola (mlinice i stupe) na Skradinskom buku, po prvi put se ugrađuju vodene turbine (novi moderni strojevi) koje će pokretati crpke za vodu i elektrogeneratore za proizvodnju električne energije. Zahvaljujući ovim resursima te pomorskoj luci i vrlo uspješnom dvojcu struke i politike (V. Meichsner inže njer, gradski mjernik i A. Šupuk, gradonačelnik) izgrađena su koncem 19. stoljeća četiri objekta, koji će pripremiti teren za početak šibenske industrije:

• Željeznička pruga (1877.)

• Crpna stanica „Jaruga 1” s vodovodom do Šibenika (1879.)

• Hidroelektrana „Krka” (1895.)

• „Garbura” – prva mala tvornica kalcijeva karbida na Skradinskom buku (1899.)

U njihovoj izgradnji postoji logični uzročno-posljedični slijed: Željeznička pruga Siverić-Perković-Šibenik izgrađena je isključivo radi zamjene zaprežnih kola u dovozu ugljena i njegova izvoza preko šibenske luke. Za napajanje vodom parnih lokomotiva gradi se crpna stanica Jaruga 1 s vodo vodom, koji će, osim napajanja lokomotiva na šibenskom kolodvoru, osigurati pitku vodu i građanstvu Šibenika. Realizaciju projekta vode tvrtke iz Beča, ali u građevin skim radovima sudjeluje domaća tvrtka u vlasništvu poznatog i vrlo uspješnog dvojca: gradskog inženjera V. Meichsnera i gradonačelnika A. Šupuka. Ovaj dvojac je izgradio hidroelektranu Krku, prvu našu centralu izmje nične struje. Ona je dovela struju („munjevinu“) u Šibenik i osvijetlila grad, ali je osigurala električnu energiju za rad prve male tvornice kalcijeva karbida ( „garbure“ ) sagrađene u njezinoj neposrednoj blizini.

ŠEST GLAVNIH PROIZVODA

Šibenska industrija u 20. stoljeću proizvodila je šest glavnih šibenskih proizvoda: kalcijev karbid, kalci jev cijanamid, ferolegure, ugljene i grafitne elektrode, glinicu i aluminij, u tri tvornice: Crnica, Lozovac i Ražine (slika 1, 2, 3 i 4). Namjerno je odabrano upravo ovih šest glavnih proizvoda, jer je šibenska industrija njima započela i po njima bila prepoznatljiva. Počela je 1903. godine u Crnici i protezala se kroz cijelo 20. sto ljeće. Ugašena je 1994. godine simboličnim rušenjem tvorničkih dimnjaka u crničkoj tvornici.

1. Kalcijev karbid se proizvodi preradom živog vapna. Osnovna je sirovina za proizvodnju kalcijeva cijana mida. Bio je temeljna sirovina u organsko-kemijskoj industriji do šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada ga potiskuju petrokemijski proizvodi. U dodiru kalci jeva karbida s vodom nastaje acetilen, plin ogromne toplinske moći koji se, i danas, koristi u tehnici zava rivanja i rezanju čelika. Nekada se koristio za rudarske lampe, popularne karbituše, ribarske ferale i sl.

2. Kalcijev cijanamid (ćalamita) je bio prvo umjetno gnojivo. U prvoj polovici 20. stoljeća imao je značajnu ulogu u razvoju poljoprivrede. Proizvodnja je prestala, jer su ga zamijenila petrokemijska gnojiva.

3. Ferolegure su legure željeza (fero) i drugih metala. Proizvode se preradom raznih ruda. Nazivaju se prema metalu koji je najviše zastupljen. Tako feromangan, osim željeza, sadrži i do 80% mangana, ferosilicij 70-80% silicija, a ferokrom oko 70% kroma. Ferolegure se kori ste za proizvodnju raznih vrsta čelika.

4. Ugljeni i grafitni proizvodi se dobivaju prera dom prirodnih sirovina ugljena i nafte koje sadrže ugljik. Najpoznatiji ugljeni proizvodi su nepečene tzv. Söderberg anode, koje se koriste u proizvodnji alu minija, kalcijeva karbida, ferolegura i sl., te pečeni anodni blokovi koji se koriste u proizvodnji aluminija elektrolizom glinice. Od grafitnih proizvoda, svakako su najznačajnije grafitne elektrode koje su nezamjen ljive u proizvodnji čelika preradom željeznog i čeličnog otpada (elektrolučni čelik).

5. Glinica (aluminijev oksid) je bijeli prah, a dobiva se preradom boksita, jedine rude iz koje se na industrijski način proizvodi glinica. Glinica je jedina sirovina iz koje se na industrijski način (elektrolizom) proizvodi aluminij.

6. Aluminij sa svojim mnogobrojnim legurama i vrstama proizvoda je, nakon čelika, najviše korišten metal (od popularne folije za domaćinstvo do najmo dernijih aviona).

OČUVANJE

CRNICA | SUFID, La Dalmatienne, TEF Tvornica elektroda i ferolegura

kalcijev karbid (garbura) (1898.) 1904. – 1930. kalcijev cijanamid (ćalamida) 1908. – 1930. ferolegure 1930. – 1994. ugljeno grafitni proizvodi (1939.) 1948. – 1994. grafitne elektrode 1966. – 1994.

LOZOVAC | Fabrika aluminiuma IVANAL, Tvornica glinice i aluminija Lozovac

aluminij – elektroliza 1937. – 1987. glinica 1939. – 1971.

RAŽINE | TLM Tvornica lakih metala

aluminijski poluproizvodi (lijevani, valjani, prešani)** 1955. – 1971.

** TLM Tvornica lakih metala na Ražinama je bila najveći i najvažniji dio industrijske povijesti Šibenika. Proizvodnja valjanih proizvoda kao najvrjedniji dio nekadašnjeg TLM-a danas (2022. g.) u sastavu je slovenske tvrtke IMPOL.

Crnica

Slika 1: Tri tvornice i šest glavnih proizvoda šibenske industrije u 20. stoljeću

Električna energija je bila ključni faktor (conditio sine qua non) za početak i razvoj šibenske industrije u 20. stoljeću. Proizvodnja šibenskih glavnih proizvoda (kalcijeva karbida, cijanamida, ferolegura, grafitnih elektroda i aluminija, osim glinice) temelji se na elek tričnoj energiji, a ostvaruje postupcima elektroprocesne industrije (Slika 6).

Navedene proizvode nije moguće proizvesti bez elek trične energije. Ona izravno sudjeluje u proizvodnom procesu, kao nezamjenjiva ulazna sirovina.

Elektroprocesna industrija svoje početke, u svijetu pa i u Šibeniku, bilježi pri koncu 19. i početku 20. sto ljeća. Tada su se, u svjetskom tehnološkom razvoju, stekla dva osnovna preduvjeta za njezin početak: pro izvodno tehnološki procesi i proizvodnja dovoljnih količina električne energije.

Ovisno o proizvodnim procesima, elektroprocesna industrija se može grubo podijeliti na dvije velike grupe (Slika 7):

• grupa s elektrolitskim postupcima

• grupa s elektrotermijskim (elektrotoplinskim) postupcima

Električna energija

ELEKTRO-PROCESNA INDUSTRIJA

aluminij bakar zlato cink magnezij kisik

kalcijev karbid kalcijev cijanamid ferolegure grafitne elektrode silicij elektročelik

Elektrolitski postupci koriste istosmjernu električnu struju. Postupak elektrolize se odvija u posebnim napravama, koje se u proizvodnji aluminija popu larno nazivaju elektrolitske peći ili elektrolitske ćelije. Za proces elektrolize vrijede odgovarajući zakoni, a posebno Faradayevi. Elektrolizom se proizvode razni metali (aluminij, zlato, bakar, cink, magnezij i sl.) te i drugi proizvodi (lužine, vodik, kisik i sl.). Tvornice na Lozovcu i Ražinama proizvodile su aluminij u elektro litskim pećima (ćelijama).

Elektrotermijski postupci , često nazivani elektro toplinski, odvijaju se u električnim pećima u kojima se povišene temperature (grijanje) postižu direktnom pretvorbom električne energije u toplinu. U industrijskoj praksi, najčešće se koriste tri vrste električnih peći: otporne, lučne i indukcijske. Tvornica u Crnici, u elek trolučnim pećima, 1903. godine počinje proizvodnju kalcijeva karbida, a u elektrootpornim 1908. godine kalcijeva cijanamida. Kasnije će ferolegure proizvoditi u elektrolučnim, a grafitne elektrode u elektrootpor nim pećima.

U proizvodnji kalcijeva karbida, cijanamida, ferolegura, grafitnih elektroda i aluminija potrebne su ogromne količine električne energije.

Slika 5: Tvornica elektroda i ferolegura Šibenik − logo i dio proizvodnog asortimana

Slika 6: Elektro-procesna industrija (osnovna proizvodna shema i neki proizvodi

PROIZVODI ŠIBENSKE INDUSTRIJE

Osnovne sirovine

ELEKTROLIZA (ćelija)

ELEKTROTERMIJA (peći)

Slika 7 prikazuje specifične utroške električne energije i osnovnih sirovina te temperature procesa. Navedene vrijednosti su ostvarivane u industrijskim uvjetima u tvornicama Crnice, Lozovca i Ražina. Slične vrijedno sti ostvarivale su i slične tvornice širom svijeta.

Na zaista ogromne količine električne energije potrebne u proizvodnji ovih proizvoda, zorno uka zuje podatak da su ukupno instalirani kapaciteti HE „Jaruga” (oko 6.000 kW) i HE „Manojlovac” (oko 19.000 kW) bili potrebni tvornici karbida i cijanamida u Crnici, odmah na početku rada. Tada je HE „Manojlovac” bila, ako ne najveća, onda svakako druga ili treća po snazi u Europi. Slično potvrđuje i podatak da je 1973. godine, paralelno s izgradnjom TLM-ove elektrolize kapaciteta 75.000 t/god. na Ražinama, izgrađena HE „Orlovac” na Cetini, nominalne snage oko 235.000 kW.

Zbog tako velikih potreba za električnom energijom, prve tvornice ovih proizvoda se grade uz hidroelek trane, odnosno tvornice su gradile hidroelektrane i termoelektrane za vlastite potrebe.

Prve elektrolize aluminija izgrađene su uz prve hidro elektrane (Niagara – SAD 1895., Rajna – Europa 1898.). Prva industrijska proizvodnja kalcijeva karbida počela je uz malu hidroelektranu (Eden – sjeverna Karolina, SAD 1895.). Tako je bilo u svijetu pa i kod nas u Šibeniku, kada su izgrađene prve već spomenute hidroelektrane i prve tvornice u Crnici i na Lozovcu.

DOMAĆI (LOKALNI) RESURSI ENERGIJE I OSNOVNIH SIROVINA

Osim neizbježne električne energije, osnovnu sirovinu u proizvodnji kalcijeva karbida čini živo vapno koje se proizvodi pečenjem kamena vapnenca. Osnovna sirovina za proizvodnju glinice je boksit, a glinica je osnovna sirovina za proizvodnju aluminija. Šibenik je u svojoj okolici imao proizvodnju električne ener gije, kamena vapnenca, rudnike boksita te ugljen i

kvalitetnu vodu. Ovi domaći resursi, predvođeni elek tričnom energijom, bili su pokretači prve industrijske proizvodnje u dvije šibenske tvornice, one u Crnici (1903.) i one na Lozovcu (1937.). Povezanost domaćih izvora električne energije i sirovina s početkom rada tih prvih dviju tvornica prikazuje slika 8.

Ostale sirovine tvornice su nabavljale na svjetskom tržištu. Morska luka i željeznica su omogućavale dovoz sirovina, a i izvoz proizvoda.

TEHNOLOŠKO-PROIZVODNI PRO CESI I PROIZVODNA POSTROJENJA Šest glavnih proizvoda se proizvodilo po poseb nim tehnološko-proizvodnim procesima koji su, u nastavku, kratko opisani. Proizvodna postrojenja su (osim za glinicu) bile elektrolučne, elektrootporne i elektrolitske peći.

Procesi su prikazani pojednostavljenim shemama kako bi bili razumljivi širem krugu čitatelja.

Navedeni su utrošci energije i sirovina u proizvodnji svakog proizvoda.

Kalcijev karbid i kalcijev cijanamid Kamen vapnenac se pečenjem pretvara u živo vapno koje je osnovna sirovina za proizvodnju kalcijeva karbida. Zagrijavanjem kalcijeva karbida, uz doda tak dušika, proizvodi se kalcijev cijanamid. To je bilo prvo umjetno gnojivo, popularno nazvano ćalamita.

U spomenutoj shemi, pokazani su utrošci energije i sirovina u svakoj proizvodnoj fazi. Potrebno je oko 2.000 kg kamena vapnenca da bi se dobilo oko 1.000 kg živog vapna i isto toliko kalcijeva karbida te, konačno, nešto manje kalcijeva cijanamida. Također su nave dene temperature i kemijske reakcije u svakoj fazi. U proizvodnji karbida trošilo se oko 4.500 kWh po toni, a oko 2.000 kWh po toni cijanamida. U elektrolučnu

Slika 7: Specifični utrošci

Slika 8: Prve šibenske tvornice

HE KRKA 1895. – 1914.

HE MANOJLOVAC 1906.

HE JARUGA 1903.

CRPNA STANICA I MINIHIDROELEKTRANA 1939.

SKRADINSKI BUK 1898. – 1899. garbura kalcijev karbid

CRNICA 1903. – 1908. vapno kalcijev karbid kalcijev cijanamid

LOZOVAC 1937. – 1939. aluminij glinica

Slika 9: Domaći izvori električne energije i sirovina

kamen vapnenac boksit drniški rudnici 1914. – 1971.

ugljen Siverić 1815. – 1971. Dubravice 1849. – 1961.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 10. – XII./2021.

peć za proizvodnju kalcijeva karbida dodavani su reducenti (antracit, koks...) koji će vezati kisik iz živog vapna. Dušik (ali i kisik) se proizvodio iz ukapljenog zraka. Tvornica u Crnici je već 1908. imala uređaj za proizvodnju dušika i kisika. Takav prvi uređaj u svi jetu konstruirao je, samo šest godina ranije (1902.), njemački inženjer Carl von Linde. Po njemu je postro jenje i postupak dobilo naziv poznat i danas. U tvornici u Crnici, Linde postrojenje se nazivalo „kisikana”, jer je tvornica koristila kisik za „probijanje” peći u proizvod nji ferolegura. Potreba za dušikom je prestala nakon napuštanja proizvodnje cijanamida (1920.).

Živo vapno se proizvodilo u posebnim pećima, kalcijev karbid u elektrolučnim (Wilson peći), a kalcijev cijana mid u elektrootpornim pećima. Prvu peć u svijetu za proizvodnju kalcijeva karbida izgradio je 1895. godine kanadski inženjer Thomas Willson, a već 1898. gotovo ista takva bila je ugrađena u „garburi”, prvoj našoj

maloj tvornici kalcijeva karbida na Skradinskom buku. Slične peći, većeg kapaciteta su 1903. godine ugrađene u tvornici u Crnici (slika 10).

Ferolegure

Ferolegure se proizvode redukcijom kisika iz oksida koji se nalaze u osnovnoj sirovini, tj. odgovarajućoj rudi. U rudama se većina metala nalazi u formi oksida te je redukcija ključna faza u proizvodnji ferolegura. Proces se odvija u elektrolučno-otpornim pećima. U „šarži” peći, osim rude, dodaju se i reducenti (antracit, koks, kvarcni pijesak...) koji će pri povišenim tempera turama vezati kisik. Postupak i peći su vrlo slični onima za proizvodnju kalcijeva karbida, što je tvornicu u Crnici potaklo da počne proizvodnju ferolegura. Utrošci ener gije i sirovina u proizvodnji feromangana i ferosiliko mangana, dviju najzastupljenijih ferolegura tvornice u Crnici prikazani su na slici 12.

Slika 10: Shema proizvodnog procesa vapna, kalcijeva karbida i kalcijeva cijanamida u tvornici SUFID u Crnici

Utrošci energije i sirovina se odnose na 1.000 kg proizvoda

kamen vapnenac

toplina: oko 250 kg drvenog ugljena

peć za vapno CaCO3 → CaO + CO2 (900 – 1000˚C)

CO2

električna energija: oko 4.500 kWh

električna energija: oko 2.000 kWh

elektrolučna peć CaO + 3C = CaC 2 + CO (2.000 – 2.200˚C)

živo vapno CaO kalcijev karbid CaC 2

elektrootporna peć CaC 2 + N2 = CaCN2 + C (1.100 – 1.200˚C)

ugljik (C) koks, antracit (reducenti)

CO

dušik (N2)

cijanamid CaCN2 + C

Slika 11: Tvornica u Crnici − odjeljak za proizvodnju ferolegura − izlijevanje peći

Slika 12: Shema proizvodnog procesa vapna, kalcijeva karbida i kalcijeva cijanamida u tvornici SUFID u Crnici

FEROLEGURA

FEROMANGAN FEROSILIKOMANGAN ulaz u peć

osnovna sirovina manganske rude (Mn 30–50%, Fe, SiO2, Al2O3, P) 1.915 kg/tona 1.690 kg/tona pomoćne sirovine (željezni otpad, proizvodni ostaci) 255 kg/tona 330 kg/tona reducenti (koks, kameni ugljen, kvarc) 390 kg/tona 1.060 kg/tona ukupno sirovina 2.560 kg/tona 3.080 kg/tona elektrode (Söderberg) 25 kg/tona 30 kg/tona električna energija 2.600 kWh/tona 4.200 kWh/tona izlaz iz peći

FEROLEGURA

1.000 kg 1.000 kg troska 650 kg/tona 1.200 kg/tona plinovi i prašina 910 kg/tona 880 kg/tona TEMPERATURA PROCESA 1.420˚C 1.620˚C

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 10. – XII./2021.

Ugljeno-grafitni proizvodi

Ugljeno-grafitni proizvodi su umjetni ugljični proi zvodi (umjetni ugljeni), a proizvode se preradom ugljena i nafte, prirodnih sirovina koje sadrže ugljik.

Tvornica u Crnici proizvodila je tehnološkim redosli jedom ugljeno-koksne mase, ugljene zelene elektrode i grafitne elektrode. Ulazne sirovine se drobe, griju i miješaju da bi se proizvela ugljeno-koksna masa. Nakon toga, prešanjem mase, formiraju se zelene elektrode koje pečenjem postaju čvrste ugljene elek trode. Postupkom grafitiranja ugljične elektrode mije njaju strukturu i postaju grafitne elektrode. Zelene elektrode su se pekle u komornim pećima grijanim plinom proizvedenim iz ugljena u plinskom genera toru. Grafitiranja ugljenih elektroda se vrše u elektro otpornim pećima tipa Acheson.

Glinica i aluminij

Industrijska proizvodnja aluminija odvija se u dvije neovisne i odvojene faze (tvornice). U primjeru niže navedeni su utrošci energije i sirovina svedeni na jednu tonu aluminija u tvornici IVANAL na Lozovcu

Za proizvodnju jedne tone aluminija trošilo se u proizvodnji glinice:

• boksita 5.000 – 5.500 kg

• natrijeve lužine 100 – 150 kg

• vapna 20 – 30 kg

• vode 7 – 9 tona

• ugljena oko 2.000 kg pri tome je nastajalo 9 – 10 tona štetnog crvenog mulja. u proizvodnji aluminija (elektroliza)

• glinice 2.000 kg

• Söderberg anode 500 – 600 kg

• kriolit i fluorne soli 50 – 60 kg

• električne energije 20.000 – 22.000 kWh pri tome je nastajalo 1.500 – 1.900 kg štetnih plinova i prašine.

Napomena: Aluminij je skup i energetski zahtjevan metal, ali kad je proizveden, započinje njegov životni ciklus (recikliranje) koji nikad ne prestaje. Svi aluminijski proizvodi (od folije za domaćinstvo do aviona) nakon upotrebe nisu otpad, već postaju sekundarni aluminij, tj. vrijedna i potpuno obnovljiva sirovina. U preradi (sakupljanju i pretapanju) sekundarnog aluminija utroši se oko 20 puta manje energije nego u njegovoj primarnoj proizvodnji. Pri tome nisu potrebne ni tvornica glinice ni elektroliza, pa ni u njima trošene sirovine i energija, čime je značajno smanjen negativan utjecaj na okoliš Sekundarni aluminij, za razliku od primarnog aluminija bijelog zlata, postao je zelenija sirovina čija je prerada u skladu s održivim razvojem gospodarstva i društva.

U prvoj fazi, preradom boksita po Bayerovu postupku (slika 13) proizvodi se aluminijev oksid Al203, poznat po nazivu glinica. Boksit sadrži aluminij u obliku

aluminijevih hidrata AlOH. Postupak je prvi u svi jetu (1888./1890.) patentirao i industrijski primije nio austrijski inženjer K. J. Bayer. Proces je po njemu dobio naziv. U osnovi je jednostavan i temelji se na svojstvima aluminatnih lužina. Bayerov postupak je ostao do danas nepromijenjen i jedini je industrijski način proizvodnje glinice preradom boksita.

U drugoj fazi se proizvodi aluminij, i to elektrolizom glinice otopljene u rastaljenom kriolitu. Postupak su, istovremeno i neovisno jedan od drugoga, 1886. godine patentirali Francuz Paul Heroult i Amerikanac Charles Martin Hall. Prihvaćen je naziv H-H postupak, po prvim slovima njihovih prezimena. Osnove H-H postupka su i do danas, s mnogobrojnim poboljšanjima, ostale nepromijenjene. Postupak je ostao jedini način proizvodnje aluminija. Osnovni uređaj za proizvod nju je elektrolitska peć, poznata po nazivu ćelija. Proces elektrolize se odvija korištenjem istosmjerne struje po poznatim Faradayevim zakonima.

Slika 13: Bayerov postupak proizvodnje glinice u Lozovcu – skica tvorničkog tehnologa

Međutim, tvornica glinice je vrlo složeni industrijski objekt (kotlovnica za proizvodnju pare, termoelek trana, autoklavi, uparivači, filteri i dr.), zbog čega u stručnoj praksi postoji izraz: „jednostavna kemija-slo žena tvornica”, odnosno, „simple chemistry-complex plant” U tvornici aluminija (elektrolizi), ugrađeno je više ćelija povezanih u seriju čiji broj ovisi o željenom kapacitetu tvornice. Prve ćelije ugrađene su u tvornici na Lozovcu (1937.).

Slika 14: Tvornica u Lozovcu – pogon elektrolize

TRI TVORNICE POVIJESNI OSVRT

Crnica

Tvornica u Crnici je, u gotovo stogodišnjem trajanju (1903. – 1994.), koristila tri različite tehnologije i pro izvodila tri grupe proizvoda: 1. Kalcijev karbid, kalcijev cijanamid i živo vapno

Ferolegure 3. Ugljeno – grafitne proizvode.

Prvu tvornicu za proizvodnju kalcijeva karbida 1903. godine i kalcijeva cijanamida 1908. godine, izgradila je tvrtka SUFID (slika 15). To je bilo anonimno društvo sa sjedištem u Trstu koji je tada bio, kao i cijela Dalmacija, u sastavu Austro-Ugarske. Društvo je ugovorom s držav nim organima Austro-Ugarske Monarhije, potpisanim u Trstu 1901. godine, dobilo koncesiju za korištenje vodnih snaga Dalmacije na rok od 29 godina, dakle do 1930. godine.

Slika 15: Tvornica SUFID u Crnici

Slika 16: Dionica društva „SUFID”

Slika 17: Tvornica u Crnici – nacrti pogona ferolegura

Naziv SUFID je skraćenica prvih slova punog naziva društva na talijanskom jeziku, a koje glasi: Societa ano nima per la Utilizzazione Forze Idrauliche della Dalmazia (slika 16). Jasno je da se radi o korištenju vodenih snaga Dalmacije. Naime, SUFID će na osnovi dobivene koncesije izgraditi hidroelektrane Jarugu (1903.) i Manojlovac (1906.) na rijeci Krki, za potrebe tvornice u Crnici i Kraljevac (1912.) na Cetini, za potrebe tvornice u Dugom Ratu.

Za izgradnju hidroelektrane Jaruga, SUFID je morao potpisati poseban ugovor s obitelji Šupuk koja je već imala koncesiju na određenu količinu protoka vode na Skradinskom buku. Tim ugovorom SUFID je dobio pravo korištenja tog protoka vode te se obvezao da će, nakon izgradnje i korištenja na rok od 29 godina, hidroelektranu dati u vlasništvo obitelji Šupuk.

Hidroelektrane Jaruga, Manojlovac i Kraljevac su izgrađene isključivo radi snabdijevanja neophodnom električnom energijom tvornica u Crnici i Dugom Ratu. Novi vlasnik tvornice 1930. godine postaje francu ska tvrtka LA DALMATIENNE sa sjedištem u Parizu. Naime, te godine istječe ugovor sa SUFID-om o konce siji, a vlasti Kraljevine Jugoslavije koncesiju o korište nju već sagrađenih hidroelektrana prenose na tvrtku LA DALMATIENNE.

Tvornica postepeno napušta proizvodnju kalcijeva karbida i cijanamida te počinje proizvoditi ferole gure (slika 17). Koncem tridesetih godina tvornica planira i nabavlja dio opreme za proizvodnju uglje no-grafitnih proizvoda, ali projekt je zaustavio poče tak Drugog svjetskog rata. Tvornica je nakon Drugog svjetskog rata nacionalizirana i posluje pod nazivom TEF, Tvornica elektroda i ferolegura.

TEF nastavlja i povećava proizvodnju ferolegura i 1962. godine pušta u pogon novu tvornicu ferolegura, a 1948. godine završava tvornicu ugljeno-grafitnih proizvoda. Proizvodnja u TEF-u se gasi 1994. godine spektakularnim rušenjem tvorničkih dimnjaka.

Lozovac

Tvornica na Lozovcu 1937. godine počinje proizvoditi aluminij, a 1939. godine glinicu. Tvornicu pod nazivom Fabrika aluminiuma AD Šibenik-Lozovac je izgradilo akcio narsko društvo sa sjedištem u Beogradu. Glavni akcionar je bio bračni par Jelka Ivanović i dr. Ivan Rikard Ivanović, koji je bio i direktor. Tvornica je bila poznata po nazivu IVANAL, što je kovanica nastala iz prezimena Ivanović i kemijskog znaka AL za aluminij. Nakon Drugog svjetskog rata tvornica je konfiscirana, a vlasnik R. Ivanović sra motno osuđen. Ta nepravda je ispravljena 1998. godine, kada je sud u Šibeniku poništio odluku o konfiskaciji i tvornicu vratio prvobitnim vlasnicima, konkretno sinu dr. Marku Ivanoviću. Nasljednici su izgradili na Podima novu tvornicu tlačnih aluminijskih odljevaka. Slavno ime IVANAL uspješno nastavlja obiteljsku tradiciju.

Proizvodnja glinice u tvornici na Lozovcu prestaje 1971., a aluminija 1987. godine.

Slika 18: Tvornica u Crnici sedamdesetih godina

Slika 19: Tvornica u Lozovcu pedesetih godina –„kalorična centrala”

Slika 20: Tvornica u Lozovcu danas –„kalorična centrala”

Ražine

Tvornica na Ražinama je započela s proizvodnjom 1955. godine. Izgrađena je odlukom predsjedništva Vlade Narodne Republike Hrvatske iz 1952. godine. Tvornica je poznata po nazivu Tvornica lakih metala (TLM). Proizvodila je aluminij u dvije elektrolize, i to u prvoj od 1958. do 1964. godine (slika 22), a u drugoj od 1973. do 1991. godine.

TLM je na Ražinama, osim ove dvije elektrolize, izgra dio suvremene i moderne proizvodne pogone za preradu i finalizaciju aluminija i njegovih legura. To je bio naj veći i najznačajniji industrijski kompleks u povijesti Šibenika i jedan od najvećih u Hrvatskoj, ali i u bivšoj državi. U osamdesetim godinama prošlog stoljeća TLM je bio na vrhuncu svoje moći. O njegovoj veličini i slože nosti treba posebno pisati i o tome ovdje neće biti riječi.

Slika 22: Situacijski nacrt prve elektrolize u Ražinama

Slika 21: Tvornica u Lozovcu pedesetih godina

ENERGETSKI OBJEKTI

Na početak i razvoj šibenske industrije bitno su utje cala dva energetska domaća (lokalna) izvora:

• hidroenergija rijeke Krke

• ugljen iz Siverića i Dubravica

Na osnovi ova dva izvora izgrađeni su energetski objekti (postrojenja) za potrebe šibenske industrije. Hidroenergetski objekti (hidroelektrane i crpne sta nice) su izgrađeni na rijeci Krki, najvećim brojem na Skradinskom buku i termoenergetski objekti (kotlovnice, termoelektrane i generatori plina) izgrađeni u tvorni cama na Lozovcu i u Crnici.

Hidroenergetski objekti

Na Skradinskom buku, osim stoljetnih mlinica i stupa, sagrađeno je nekoliko hidroenergetskih objekata (crpnih stanica i hidroelektrana) i jedna tvornica ( garbura) (slika 23).

1. Crpna stanica „Jaruga l” (1879.)

2. Hidroelektrana „Krka” (1895.)

3. Tvornica kalcijeva karbida (garbura) (1898.)

4. Hidroelektrana „Jaruga” (1903.)

5. Crpna stanica i mini hidroelektrana IVANAL (1939.)

6. Crpna stanica „Jaruga 2” (1955.)

7. Crpna stanica „Jaruga 3” (1975.)

Riječ jaruga je geografski pojam (riječna udolina, vododerina). Korištena je za nazive crpnih stanica i hidroelektrana. Nazive Jaruga 1, Jaruga 2 i Jaruga 3 nose i danas crpne stanice. Prva hidroelektrana Krka je jedno vrijeme imala naziv hidroelektrana Jaruga 1, a današnja hidroelektrana Jaruga naziv Jaruga 2.

1. Crpna stanica „Jaruga 1”, s vodovodom, puštena je u rad 12. svibnja 1879. godine (slika 24). Izgrađena je da bi se, kako je već rečeno, u prvom redu osigu rale dovoljne količine vode za napajanje parnih loko motiva koje u Šibenik dolaze željezničkom prugom Siverić-Perković-Šibenik (u prometu od 4. listopada 1877. godine). Pruga je izgrađena isključivo za dovoz siverićkog ugljena namijenjenog izvozu preko šiben ske luke. Vlasti Austro-Ugarske Monarhije i općina Šibenik (gradonačelnik je A. Šupuk) 17. studenog 1877. godine potpisali su Ugovor o izgradnji crpne stanice podno Skradinskog buka i vodovoda do Šibenika. Tako je, osim za lokomotive, osigurana i voda za pučan stvo Šibenika. Izgradnju je vodila Direkcija željeznica Austro-Ugarske Monarhije po projektima tvrtki iz Beča. Izgradnja je trajala oko dvije godine, a u dijelu građevinskih radova sudjelovalo je domaće građevin sko poduzeće u vlasništvu V. Meichsnera i A. Šupuka. O direktnom učešću inženjera V. Meichsnera (Slika 25) svjedoči potvrda koju mu je u Beču, 13. veljače 1880. dala spomenuta Direkcija.

2. Hidroelektrana „Krka” puštena je u pogon 28. kolovoza 1895. godine. Taj datum je proglašen Danom

Hrvatske elektroprivrede. To je prva naša i druga u svijetu centrala izmjenične struje (slika 27). Počela je raditi samo dva-tri dana nakon Niagare, na kojoj je radio naš slavni Nikola Tesla. Imala je dva identična agregata od 320 KS. Drugi agregat ugrađen je 1899. godine za potrebe „garbure“, prve tvornice kalcijeva karbida. Hidroelektranu su financirali i izgradili, za potrebe rasvjete grada i malobrojnih potrošača grada Šibenika, njezini budući vlasnici, već spomenuti dvojac šibenskih velikana, gradski mjernik Vjekoslav Meichsner i gradonačelnik Ante Šupuk. U pripremi projekta, koristeći iskustvo u gradnji crpne stanice Jaruge1, intenzivno je radio V. Meichsner, a prepi skom s tvrtkom GANZ iz Budimpešte bitno doprinio konačnom rješenju. Kompletnu tehničku dokumenta ciju, proizvodnju elektrostrojarske opreme, izgradnju i puštanje u pogon odradila je spomenuta tvrtka GANZ, ondašnji lider u toj „branši”.

3. Prva mini tvornica kalcijeva karbida (garbura) sagrađena je 1899. godine u neposrednoj blizini hidro elektrane Krka koja joj je, nakon ugradnje drugog agregata, osigurala električnu energiju (slika 26). Mini tvornica je uništena požarom nakon samo jedne godine rada, ali stečeno iskustvo je bilo vrlo korisno u izgradnji prve velike tvornice u Crnici.

4. Hidroelektrana „Jaruga” puštena je pogon 1. prosinca 1903. godine. Izgradnju je financirala tvrtka SUFID kako bi osigurala potrebne količine neophodne električne energije za svoju tvornicu u Crnici, izgrađenu na dragocjenom iskustvu izgorjele spomenute mini tvornice (garbure).

S tvornicom u Crnici je počelo industrijsko razdoblje Šibenika. Potrajat će cijelo 20. stoljeće i biti poznato kao šibenska velika industrija kako ju je, koncem tridesetih godina prošlog stoljeća, nazvao uvaženi don K. Stošić.

Tvornici u Crnici su potrebne velike količine električne energije, zbog čega tvrtka SUFID najprije financira izgradnju hidroelektrane „Jaruga” (1903.), a zatim i hidroelektrane „Manojlovac”, danas „Miljacka” (1906.). Obje hidroelektrane je projektirala i izgradila tvrtka GANZ, na osnovi iskustva stečenog na izgradnji prve hidroelektrane „Krka” koja je bila pionirski eksperi ment, za koju jedan izvor kaže: „Sva ta postrojenja, koja su u to doba bili prvijenci, predstavljaju eksperiment u nekoj mjeri”.

5. Crpnu stanicu s mini hidroelektranom , smje štenu također podno Skradinskog buka, za vlastite potrebe 1939. godine gradi tvornica na Lozovcu, u prvom redu zbog opskrbe vodom neophodnom u proizvodnji glinice. S crpkama za vodu u istoj zgradi ugrađuje i mini hidroelektranu (Pelton turbina s elektroge neratorom) koja je sačuvana u svom izvornom obliku te

3 4 5 6 7

1. Crpna stanica JARUGA 1 (1879.)

2. Hidroelektrana KRKA (1875.) – prestala s radom 1914.

3. Tvornica kalcijeva karbida (1899.) – „garbura”

4.Hidroelektrana JARUGA (1903.)

5. Minihidroelektrana i crpna stanica IVANAL (1939.)

6. Crpna stanica JARUGA 2 (1955.)

7. Crpna stanica JARUGA 3 (1975.)

Slika 23: Skradinski buk – hidroenergetski objekti i prva tvornica kalcijeva karbida „garbura”

Slika 24: Crtež strojarnice u crpnoj stanice Jaruga 1 izgrađene 1879. godine

bi je, kao tehničku baštinu, trebalo sačuvati. Za pogon turbine koriste se tvorničke otpadne vode, a proizve denu struju tvornica je koristila za vlastite potrebe.

Nešto ranije, 1937. godine, modernizirana je Hidroelektrana „Jaruga” kako bi se osiguralo električnu energiju tvornici aluminija (elektroliza). Tvornica (vla snik R. lvanović) kreditira modernizaciju na osnovi ugovora s vlasnicima hidroelektrane (obitelj Šupuk). Hidroelektrana će kredit otplaćivati isporukama elek trične energije po cijenama i uvjetima iz ugovora.

koja se nalazi u muzeju NP Krka na Skradinskom buku. Skradin dobiva prvu javnu električnu rasvjetu 1919. g. Ugljenokop u Siveriću elektrificiran je 1909. godine, a Drniš prvu električnu rasvjetu dobiva 1923. godine. U ugljenokop u Dubravicama, struja je dovedena 1933. g.

Postrojenja (vodne turbine, crpke i generatori izmje nične struje) u crpnoj stanici Jaruga 1 i Hidroelektrani Krka su tehnički prvijenci ne samo u Šibeniku, nego i u svijetu.

Slika 25: Ing. Vjekoslav Meichsner, uz načelnika Antu Šupuka zamislio je iskoristiti vodenu snagu rijeke Krke

6. i 7. Crpne stanice Jaruga 2 (1955,) i Jaruga 3 (1975.) se grade paralelno s izgradnjom Tvornice lakih metala (TLM) na Ražinama, ali vodom namiruju i potrebe građana i privrede Šibenika i njegove okolice.

Osim objekata na Skradinskom buku, za potrebe šiben ske industrije na rijeci Krki sagrađena je i Hidroelektrana „Manojlovac” (1906.) (Slika 28), a za potrebe ugljenokopa u Siveriću sagrađena je hidroelektrana na Roškom slapu (1909.). Hidroelektranu na Roškom slapu (1909.) izgra dila je tvrtka MONTE PROMINA za elektrifikaciju vla stitog ugljenokopa u Siveriću. Navedeni hidroenergetski objekti, osim Hidroelektrane „Krka”, u početku su korišteni isključivo za potrebe indu strije, ali vodom i električnom strujom već desetljećima snabdijevaju Šibenik i šibenski kraj. Hidroelektrana Krka je prestala raditi 1914. godine, kada je njezino postroje nje pretopljeno „za ratne potrebe“. Ostao je sačuvan dio zgrade. Urađena je vrlo uspjela maketa hidroelektrane

Slika 26: Prva električna peć za proizvodnju kalcijeva karbida instalirana 1898. g. u prvoj tvornici na Skradinskom buku

Hidroenergetski objekti (zgrade i postrojenja) su ostali sačuvani, za razliku od uništenih proizvodnih postro jenja i porušenih tvornica. Hidroelektrane Jaruga, Manojlovac (Miljacka) i Roški slap, nakon određenih modernizacija, i danas proizvode električnu energiju. Njihove zgrade su tipični predstavnici industrijske arhitekture s konca 19. i početka 20. stoljeća, a same po sebi predstavljaju značajnu graditeljsku baštinu.

Termoenergetski objekti

Tvornice u Lozovcu i Crnici su, za svoje potrebe, izgra dile sljedeće termoenergetske objekte:

• kaloričnu centralu u tvornici na Lozovcu (1939.)

• generatore plina i kotlovnicu u Crnici (1939./1947.)

Ovi objekti su, kao gorivo, koristili ugljen.

Tvornica na Lozovcu, u okviru svoje kalorične cen trale, 1939. godine ugrađuje generator plina i kotlov nicu s dvije termoelektrane. To je bio pravi arsenal

termoenergetskih postrojenja, od kojih je ostao saču van samo rashladni toranj. Sva postrojenja su, naža lost, demontirana i završila kao staro željezo. Tvornica u Crnici 1946./1948. ugrađuje generatore plina.

Kalorična centrala u Lozovcu proizvodila je vodenu paru potrebnu u proizvodnji glinice i za proizvodnju električne energije u vlastitim termoelektranama. Generatori plina su proizvodili plin potreban za žare nje antracita i pečenje zelenih elektroda u Crnici, a u Lozovcu za pečenje glinice i sušenje boksita.

Tvornica na Lozovcu je koristila isključivo ugljen iz Siverića i Dubravica, a tvornica u Crnici još i ugljen iz Velenja (Slovenija).

UTJECAJ NA OKOLIŠ

U proizvodnji ovih proizvoda, kao posljedica, nastaju tvari štetne za okoliš. To su plinovi, prašina i kruti otpad.

Izgaranjem ugljena u kotlovnicama i generatorima nastaje ugljični dioksid (CO2) kao neizbježan produkt koji, sam po sebi, nije štetan po ljudsko zdravlje. Međutim, on je jedan od najvažnijih stakleničkih plinova čije koli čine i učešće u atmosferi stalno rastu te povećavaju tem peraturu na Zemlji. Kontrola i smanjivanje stakleničkih plinova, posebno CO2, postali su najveća briga suvreme nog čovječanstva.

U proizvodnji kalcijeva karbida nastaju plinovi (CO, CO2), a u proizvodnji cijanamida velike količine pra šine (crna kuća).

Proizvodnjom jedne tone ferolegure nastaje (650 - 1200) kg troske i oko 1.000 kg plinova (CO, CO2, SO2) i prašine.

Po jednoj toni proizvedene glinice nastane (4 – 5 tona) crvenog mulja, a proizvodnjom jedne tone aluminija nastaju veće količine plinova (CO, CO2, SO2) i prašine. Tvari štetne za okoliš su, na žalost, neizbježni dio tehno loškog procesa u proizvodnji ovih proizvoda. U cilju sma njenja štetnih emisija radile su generacije znanstvenika i stručnjaka te je ulagan ogroman novac. Za gospodarski napredak i razvoj koje je ova industrija donijela trebalo je platiti i cijenu njezinog štetnog utjecaja na okoliš. Tako je bilo u svijetu, pa i u Šibeniku.

Slika 28: HE Manojlovac

Slika 27: Panorama Skradinskog buka s prvim objektima

PRESTANAK PROIZVODNJE

Električna energija je bila osnovni pokretač šibenske industrije, odnosno proizvodnje šibenskih glavnih pro izvoda u 20. stoljeću, ali i bitan razlog njezina gašenja.

Hidroelektrane i izvori pitke vode na rijeci Krki (Skradinski buk), kamen vapnenac, ugljen iz Siverića i Dubravica, boksit iz drniških rudnika su bili temeljni faktori za početak i razvoj te industrije. Gradila se isto vremeno sa svjetskim (europskim) početcima takve industrije i bila njezin dio. Financijski kapital je lako prepoznao prednosti lokalnih resursa energije i siro vina za ovakvu industriju te osigurao novac za njezinu izgradnju. Proizvodi su bili vrlo traženi i prodavani su na europskom (svjetskom) tržištu.

Industrija je koristila onovremena najmodernija tehnološka rješenja i znanje te ugradila učinkovita proizvodna postrojenja. Danas bi se reklo da je bila primijenjena suvremena i najbolja raspoloživa tehno logija, odnosno „up to date” ili „Best Available Technology” (BAT). Crpna stanica Jaruga 1 i Hidroelektrana Krka spadaju među svjetske hidroenergetske prvijence. U njima su ugrađene prve vodne turbine, crpke i elek trični generatori izmjenične struje. Hidroelektrane Jaruga i Manojlovac su i danas u funkciji, dok su počet kom 20. stoljeća bile među najpoznatijim hidroelek tranama u Europi. Hidroelektrana Manojlovac je, po snazi, bila prva ili druga u Europi.

Tvornica u Crnici za proizvodnju kalcijeva karbida koristila je prve generacije elektrolučnih peći (Wilsonove peći). Dušik potreban za proizvodnju kal cijeva cijanamida proizvodio se tek patentiranim Linde postrojenjima. Tvornica na Lozovcu je projektirana i sagrađena na iskustvima najbolje njemačke tvornice glinice i aluminija, a proizvodna postrojenja izradile su renomirane europske tvrtke. Njezina kalorična cen trala bila je pravi arsenal termoenergetskih objekata (kotlovnica, dvije termoelektrane, generator plina) i kao školski primjer, bila posjećivana od studenata tehničkih fakulteta.

Proizvodi su se prodavali i bili konkurentni na svjet skom tržištu cijelo vrijeme njezina postojanja. Tako je bilo u razdobljima privatnog i državnog (društvenog) vlasništva. Pratili su je ovisnost o električnoj ener giji i štetno djelovanje na radne uvjete i okoliš, dva neizbježna problema sadržana u njezinoj tehnologiji.

Kalcijev karbid je izgubio svoj značaj i sve manje ga se proizvodi, dok je proizvodnja cijanamida napuštena. Proizvodnja ferolegura i grafitnih elektroda prati indu striju čelika i obje u svijetu značajno rastu. Grafitne elektrode postaju sve traženije, jer stalno raste svjet ska proizvodnja elektročelika u elektrolučnim pećima. Proizvodnja glinice i aluminija u svijetu se udvostruči svakih desetak godina.

Proizvodnja svih šest glavnih proizvoda šibenske industrije se ugasila krajem prošlog stoljeća. Time je prestala i eksploatacija rudnika ugljena u Siveriću i Dubravicama te rudnika boksita u Drnišu. Tako je ugašeno stoljetno industrijsko razdoblje Šibenika.

Razlozi gašenja proizvodnje se mogu svesti u tri grupe: 1. Smanjeni i ograničeni domaći resursi sve sku plje električne energije nisu mogli osigurati isplativu proizvodnju i konkurentnost na svjetskom tržištu. Eksploatacija skromnih preostalih resursa sirovina (boksit, ugljen) nije više bila ekonomična. Industrija u Šibeniku je bila vezana za dovoljne količine i povoljne cijene električne energije. Hidroelektrane Jaruga i Manojlovac, svojedobno izgrađene isključivo za potrebe šibenske industrije, nisu mogle namiri vati sve veće potrebe tvornica u Crnici, Lozovcu i Ražinama. Ni izgradnja novih izvora električne ener gije (npr. HE Orlovac, puštena u rad 1973. istovremeno kad i elektroliza TLM na Ražinama) nije mogla osigu rati dovoljne količine i prihvatljive cijene električne energije ovoj industriji i istovremeno namiriti rastuće potrebe stanovništva i druge industrije. Dugoročno i sigurno snabdijevanje električnom ener gijom postajalo je sve neizvjesnije, a njezine rastuće cijene značajno su smanjile konkurentnost domaće proizvodnje ovih proizvoda. To najbolje potvrđuje podatak da je učešće cijene električne energije u troš kovima proizvodnje aluminija poraslo čak tri puta: od 10% koliko je bilo na početku rada u elektrolizi Lozovac (1937. – 1939.) do 30% u elektrolizi na Ražinama (1985. – 1990.) Taj ogroman porast nastao je u istom razdoblju u kojem je specifičan utrošak elek trične energije smanjen za oko 25%. Povećanje cijene električne energije za samo jednu lipu po kilovatsatu, povećava proizvodne troškove od 150 do 200 kuna po toni proizvedenog aluminija. Slično je i s utjecajem cijene struje u proizvodnji ferolegura i grafitnih elek troda. Moglo bi se reći da je električna energija (cijena i količine) bila presudna u nastajanju, ali i u gašenju šibenske industrije. Osjetljivost na cijenu električne energije uzrokovala je prestanak rada većine europ skih elektroliza. Proizvodnju su zadržale one elek trolize vezane za atomske elektrane (Francuska) ili za velike hidroelektrane (Norveška, Kanada i Rusija) i za termoelektrane na plin u arapskim zemljama (Dubai elektroliza od milijun tona godišnje).

Nakon prestanka proizvodnje glinice na Lozovcu 1971. godine, prestaje i rad ugljenokopa u Siveriću i drniških rudnika boksita (1971.). Rudnik u Dubravicama pre stao je raditi još 1963. godine. Njihova daljnja eksploa tacija, zbog malih zaliha i velikih troškova, nije mogla naći druge kupce.

2. Zahtjevi za čistim i zdravim okolišem oprav dano su postajali sve veći. U početcima ove industrije problem štetnog djelovanja na čovjekov okoliš je bio nepoznat i zanemarivan. To najbolje pokazuju i stam bene zgrade u kojima su stanovali direktori tvornica sa svojim obiteljima, a koje su se nalazile u samim tvornicama (npr. „vila" u Crnici i obiteljska kuća na Lozovcu). Za ostvarivanje čišćeg i zdravijeg okoliša tre balo je ulagati veliki novac u svaku od navedenih proi zvodnji. Međutim, usprkos tome, teško je bilo pomiriti opravdane rastuće potrebe i sve strože zahtjeve za čišćim okolišem. Razvoj turizma je naročito ukazivao na probleme zagađivanja okoliša. Lokacije šibenskih tvornica su naprosto bile nespojive s turizmom.

Problemi u snabdijevanju električnom energijom i štetno djelovanje na okoliš su koncem prošlog sto ljeća postali ograničavajući faktori opstanka i razvoja ovakve industrije u Šibeniku.

3. Ogromne društvene i gospodarske promjene u cijelom svijetu do kojih je došlo početkom devede setih godina prošlog stoljeća utjecale su i na šibensko gospodarstvo. Promjene su simbolično počele padom Berlinskog zida (1989.), a kod nas, za nesreću, i ratom. Navedene promjene su pospješile i ubrzale gašenje šibenske industrije. Proizvodnja je konačno prestala, a tvornice su napuštene i porušene. Kraj proizvodnje je simbolično označen spektakularnim rušenjem tvornič kih dimnjaka 1994. godine u Crnici.

Šibenik je početkom 21. stoljeća, ušao u postindustrijsko razdoblje, netko reče „iz industrije u turističku destinaciju"

LITERATURA

Osim vlastitih podataka i informacija dobivenih od kolega iz sve tri tvornice korišteni su sljedeći izvori:

M. Šmit: lzgradnja hrvatske aluminijske industrije; Šibenik 1997.

V. Katić: Ostavština u Državnom arhivu Šibenik Hrvatska elektroprivreda: Stoljeće hrvatske elektroprivrede; Zagreb, 1995.

Društvo inženjera i tehničara Šibenik: Devet stoljeća privrednog razvoja grada Šibenika; Šibenik, 1966.

Tvornica elektroda i ferolegura: 1900.-75-1975. knjiga povodom 75. godišnjice tvornice; Šibenik 1975.

Tvornica elektroda i ferolegura: dio tehničke dokumentacije u Državnom arhivu Šibenik

Muzej grada Šibenika: Počeci elektrifikacije Šibenika; Šibenik, 1995.

Vodovod i odvodnja Šibenik: Razvoj vodoopskrbe i odvodnje šibenske regije 1066 – 2016; Šibenik 2016.

Muzej grada Šibenika: Spomenica o otvoru Šibenskog vodovoda; Narodni list Zadar 1879.

Don K. Stošić: Velika industrija (rukopis); Muzej grada Šibenika

fra Ivan Bradarić Gvardijan samostana sv. Frane u Šibeniku

Sveti Nikola Šibenčanin

Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi (Lk 9, 23)

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ

Slika 1: Monografija SVETI BUDITE

UVOD

B

ulom pape Bonifacija VIII. od 1. svibnja 1298. godine uspostavljena je Šibenska biskupija, a prvi šibenski biskup je redovnik fra Martin, fra njevac iz drevnoga samostana sv. Frane u Šibeniku. Franjevci su u ovom gradu prisutni vjerojatno od vre mena sv. Franje. Poznato je da je sveti Franjo u prat nji brata Bernarda u jesen 1212. isplovio iz Ancone prema Svetoj Zemlji, nošen željom da tamo naviješta Evanđelje. Protivni vjetrovi i jako nevrijeme zatekli su ih usred Jadrana. Lađa je doživjela brodolom, ali se nije potopila niti nasukala. Zbog velikih oštećenja na jedrima i jarbolu, brod se nekako dohvatio hrvat skoga kopna te je zadržan najvjerojatnije u Trogiru na obnovi. Tako je naš sveti Franjo, ne namjerava jući, proveo neko vrijeme u Hrvatskoj. Iako nemamo pouzdanih podataka koliko se zadržao, gdje je boravio i što je radio za to vrijeme, možemo pretpostaviti da su se već tom prilikom stvorile prve veze franjevaca s našim hrvatskim narodom. Sveti je Franjo uz mnoge peripetije nastavio svoj put u Svetu Zemlju, a franjevci su narednih godina i stoljeća razvijali veoma bujan duhovni život i apostolat u našim krajevima. Jedno od značajnih mjesta franjevačke prisutnosti je sva kako i grad Šibenik koji je na crkvenoj i franjevačkoj mapi upisan velikim slovima zbog brojne i razgranate prisutnosti. Tu su franjevci konventualci s najstarijim i najvažnijim franjevačkim samostanom u Šibeniku i okolici. To je samostan sv. Frane koji je „preseljen“ u staru gradsku jezgru 1320., a čije postojanje izvan gradskih zidina u dijelu grada koji se zove Psare seže još skoro stotinjak godina prije toga. Franjevci su unutar gradskih zidina zatekli dvije crkvice koje su i danas sačuvane: sv. Mihovila (u cijelosti) i sv. Martina (uklopljena u samostan). Kasnije će uz samostan sagra diti golemu crkvu posvećenu franjevačkim velikanima:

sv. Franji i sv. Anti, a koja je posvećena 31. svibnja 1423. godine. Ovaj će samostan postati središte za odgoj novih franjevaca te će svojom bogatom knjiž nicom, koja se stoljećima popunjavala vrlo vrijednim knjigama, plijeniti zanimanje znanstvenika i povje sničara diljem svijeta. Uz ovaj samostan su duhovno i intelektualno stasali brojni znameniti franjevci, a među njima se ističe Šibenčanin Nikola, plemenitog roda Tavelić, kojemu želim posvetiti ovaj prilog. No prije toga spomenimo i izuzetno razgranatu prisut nost franjevaca opservanata koji kao referentnu točku u Šibeniku imaju samostan sv. Lovre, a u gradu su, te osobito u njegovu zaleđu, odigrali prevažnu ulogu u prenošenju vjere i u očuvanju hrvatskog identiteta. Nerijetko su se postavljali i kao zaštitnici priprostog naroda naspram, s jedne strane okupatorske turske vlasti, a uz more od isto tako okupatorske mletačke vlasti. Ova je zajednica dala slugu Božjega fra Antu Antića (Šepurine, 16. travnja 1893. – Zagreb, 4. ožujka 1965.) za kojega je pokrenut postupak proglašenja bla ženim. Tu su i redovnice, časne sestre koje je utemeljila sestra Klara Žižić (Promina, 1626. – Šibenik, 21. rujna 1706.) za koju je također pokrenut postupak za progla šenje blaženom. Pri samostanu sv. Lovre 17. studenoga 1679. započinje svoj put ova nova redovnička zajednica naziva Družba sestara franjevki od Bezgrješne, pri hvaćajući način života sv. Franje Asiškoga. U Šibeniku, odnosno na području šibenske biskupije prisutne su i druge franjevačke redovnice: Školske sestre franjevke (Knin) i Franjevke od Bezgrešnog začeća (Brodarica). Propust bi bio ne spomenuti i brojne svjetovne fra njevce koji se okupljaju na desetak mjesta u šibenskoj biskupiji. Iako u gradu Šibeniku i okolici postoje i drugi redovnici i redovnice, ali da ne širim previše temu, želim se ograničiti samo na franjevačku prisutnost.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC

Slika 2: Godišnja nagrada Grada Šibenika 2021. godine za doprinos u području religijske kulture

NIKOLINO VRIJEME

Nikola iz roda Tavelića rođen je u Šibeniku vje rojatno oko 1340. godine. Pouzdanog i točnog datuma njegova rođenja nemamo. Izračun ključnih datuma, odnosno godina iz njegova života, priređivači njegova životopisa (Bernardin Polonijo, Krsto Stošić, Yves Ivonides) sastavili su retroaktivno, odnosno na osnovu izvješća o njegovoj mučeničkoj smrti, gdje se navodi nekoliko važnih činjenica prema kojima se može rekonstruirati svetčev životopis.

Pouzdano se zna da je Nikola Tavelić umro muče ničkom smrću u Jeruzalemu 14. studenoga 1391. godine, a opisana su i tri dana koja su prethodila ovom događaju. To svjedoče sva izvješća. Izvješća također govore da je, prije nego što je stigao u Svetu Zemlju gdje je proveo više godina, dvanaest godina proboravio kao misionar u Bosni. U Bosnu kao misionar nije mogao ići prije navršene 30. godine. To je bila određena kanon ska dob, točnije odredba franjevačkog reda kojemu je pripadao, kada je kao zaređeni svećenik mogao ispovi jedati. Uzimajući u obzir i godine potrebne za pripravu za redovnički život i svećeništvo, kao i mogući studij u nekom drugom gradu tadašnje Provincije kojoj je pripa dao, a možda i u nekom europskom gradu, kad je umro bilo mu je oko 50 godina.

zavedeni nego što su u sebi zli i pokvareni. Žele dobro, ali ga sami ne pronalaze. A i ono što pronađu, brzo odbacuju i traže opet nešto novo. Na dnu svakog srca tinja dobro koje treba razgrijati i raspaliti. U svojoj duši nosio je taj plamen s kojim je želio dospjeti do svih da im kaže da ih Bog ljubi, da im prašta, da ima nade za svakog čovjeka, da ih čeka.

Svoj

lagodni stil života koji mu je obećavao život bez goleme muke i neizvjesnosti zamjenjuje Nikola nasljedovanjem Krista. Put spasenja jednak je za sve, i stare i mlade, i bogate i siromašne. Treba se žrtvovati. I on je trpio. I on se odricao. Postio je, molio, trapio se i bičevao, borio se protiv loših nagnuća i zle sklonosti. Kada je intelektualno i duhovno postigao potrebnu zre lost i puninu, kada je ovladao sobom i pustio da milost Božja djeluje po njemu, bio je spreman pomoći i drugima. U svemu tome nukala ga je ljubav Božja koja se po Duhu Svetom razlila u njegovu srcu (Rim 5, 5).

NIKOLINA BOSNA

Rođen

u prekrasnom gradu na stijeni, zaštićenom s kopna prirodnim bedemima i klisurama, a s mora dostupan teško propusnim kanalom, Nikola se kao i ostali građani ovoga grada osjećao sigurno i ponosno. Živio je život pun udobnosti, a staleške predispozicije omogućile su mu puno više nego što su drugi mladići njegova vremena mogli imati.

Četrnaesto

je stoljeće Šibeniku donijelo nekoliko zna čajnih uspona na kulturnom i društvenom planu, te osobito jačanjem trgovine između grada i zaleđa, kao i morskih veza koje će ubrzati razvoj ovoga grada, a ljudi su bili zadovoljni i spokojni. Nikola je očito imao i druge želje. Rođen i odgojen u obitelji u kojoj je primio i osnovne vjerske zasade, kao dječak je već promatrao redovnike u istrošenim habitima, opasane pascem kako nose teško kamenje podižući novu, veliku crkvu u čast svoga utemeljitelja, sv. Franje iz Asiza. Možda je upravo tada, promatrajući gradnju crkve sv. Frane u Šibeniku, i sam postavio temelj hrama Duha Svetoga u svojemu srcu i potpunoga predanja Kristu.

ŽIVOT ZA DRUGOGA

P red očima je imao lik dragoga Učitelja kako hoda poljima Galileje, kako je izgnan iz Nazareta, kako nije primljen u Samariji, kako je osporavan u Jeruzalemu, kako se uspinje na Golgotu… I sve to je podnosio ne bi li našao izgubljenu ovcu. Zato jer je Sin čovječji i došao – da spasi što je izgubljeno (Lk 19, 10). To je bila i Nikolina želja. Shvatio je da su ljudi više

Zašto je Nikola bio poslan u Bosnu? Dio je to širega plana koji je Sveta Stolica provodila u smislu zaštite svojih vjernika od ugroza raznih hereza. Bosnom se naveliko širila manihejska hereza otpalog svećenika Bogumila, koja je jako nagrizala dotada ustaljeno vje rovanje Rimske crkve koja je više stoljeća već prisutna u ovim krajevima. Sustavni rad franjevaca otpočeo je osnivanjem posebne bosanske vikarije 1339. godine. Ban Stjepan Kotromanić primio je franjevce te je pisao papi Klementu VI. da bosanskom vikaru dopusti pri manje redovnika iz provincija cijeloga Franjevačkog reda. Tako se Bosna počela puniti franjevcima iz cijelog svijeta, i to probranim, sposobnim i vrijednim redov nicima. Vrijedno je zapaziti da je jednoga od četvorice svojih sudrugova, koji će uskoro formirati internacio nalnu zajednicu u Jeruzalemu, Nikola susreo već ovdje u Bosni. Bio je to subrat Francuz, fra Deodat iz Ruticinija.

Kada

je Nikola stigao na svoje misionarsko polje u Bosnu, imao je oko 30 godina. Vjerojatno i koju godinu više. Iako mlad, ali sigurno već iskusan i teo loški dobro opremljen, nije osjećao nikakav strah i nespremnost. Jezik je dobro poznavao, to je isti njegov jezik, možda tek s nekim manjim posebnostima. Ide k svojima, ali u vidu kanonski određenog propovjednika Radosne vijesti.

Gdje

je djelovao u Bosni? Najtočnije ćemo na ovo pitanje odgovoriti ako kažemo: posvuda. Dvanaest godina – kako kažu izvješća – dugo je razdoblje, a potrebe su bile takve da sigurno nije bio vezan za jedno mjesto i jedan samostan.

U

skratio je sebi svaku udobnost. Pomirio se s naj različitijim patnjama i oskudicama. Penjao se po

gorama Vlašića, Veleža, Maglića, Majevice i Jahorine kako bi dopro do najudaljenijih mjesta. Neprestance pje šačio i išao za narodom ravnom Posavinom, Lašvanskom dolinom, sad Livanjskim, sad Duvanjskim poljem, sad je na Kupresu, a sad eno ga na Vrhbosni. Po kiši i ledu, gladan i prozebao. A onda po žarkom suncu opet sve

iznova. Život mu je bio trajno u opasnosti. Ali, tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove (Rim 8, 35), pjevao je hodajući uz Vrbas i Bosnu, Savu i Unu, i putem molio zajedno s apostolom Pavlom, svjestan kako ljubav sve podnosi (1 Kor 13, 7). Pa je poput Neretve koja moru žuri i on samo k cilju hitio, svome Isusu.

Slika 3: Sv. Nikola Tavelić – najstariji likovni prikaz sveca u prijenosnoj pali

U JERUZALEMU

Ponauku i primjeru svog oca i zakonoše svetog Franje, Nikola i njegovi drugovi su posvetili život na korist vjernika, a i tome da druge, osobito islamski svijet, pri vedu k Istini, kršćanskoj vjeri i bogoštovlju. Teško je biti prorok u vlastitom okruženju, u vlastitom narodu, u svojoj obitelji, a kamoli tek otići u svijet potpunih različitosti i suprotnih stajališta.

Dok se s istoka spremala strašna oluja osman lijskoga prodora, naglih osvajanja vjekovno kršćanskih teritorija, Nikola odlazi u sam centar vihora, u Jeruzalem. Tamo su muslimani već odavno preuzeli vlast, i duhovnu i civilnu. Malobrojne zajed nice kršćana getoizirane su, zatvorene unutar svojih domova, a kult i bogoštovlje obavljaju isključivo unutar crkava. Svaki pokušaj ikakvoga izlaska iz ovih okvira bio je strogo kažnjavan.

(Lk 9, 23). Ovu rečenicu Lukina Evanđelja, kao i inače kada obavljamo razmatranje, trebamo iščitavati i raščlaniti.

Naime,

to da je Nikola pošao za Isusom, to nam je svima jasno i svi smo to usvojili kao istinu. Usvojili smo i prihvatili i to da se Nikola odrekao samoga sebe prihvaćajući u svemu izazov nasljedovanja Krista. Ali, možda nam izmiče onaj drugi dio rečenice koji kaže da je Nikola svaki dan uzimao križ svoj i slijedio Isusa.

Što

i iz Nikolina života sasvim pouzdano znamo samo svršetak, kraj jednoga života. I to kakav kraj, okrutan i težak. Mučenički. Sve nam djeluje da je sastavljeno po uzoru na drevne martirologije muče nika prve Crkve. Ne kažem da nije bilo tako, ali želim reći da nije samo tako bilo. Mi imamo izvješće koje je poput fotografije, uhvatilo samo jedan trenutak. A što je svemu tome prethodilo?

M

želim reći? U toj rečenici želim iščitati kako je Nikola u Jeruzalemu slično kao i u Bosni naviještao Riječ Božju, bilo to zgodno ili nezgodno, čineći svaki dan jedan korak više i bliže Gospodinu. Ili, kako papa Franjo reče, nastojeći za početak živjeti možda tek „srednju klasu svetosti“, a kasnije predajući svaki dan život svoj za brata bližnjega, svjestan da ga to može i života koštati. Odnosno, svjestan da time može i život zadobiti. Svoj, ali i život svoga bližnjega te dospjeti do „prve klase svetosti“.

JASNO I VJERODOSTOJNO SVJEDOČANSTVO

Papa

si malo mašte. Ne mislim da činim nešto pogrešno. Nadopunjujem ono što nedostaje u služ benom životopisu našega sveca. A odgovor dobivam gdje? U Riječi Božjoj koju je naš Nikola volio, po njoj živio i nju propovijedao: Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka svaki dan uzme križ svoj i neka me slijedi

Dopuštam

Pavao VI. u buli proglašenja svetim opisuje kre posti našega sv. Nikole i trojice njegovih sudrugova: „Pripovijeda se kako su oni godine 1384. iz različitih zemalja došli u grad Jeruzalem, vođeni velikom pobož nošću prema mjestima Palestine kojima je hodao sam Otkupitelj ljudi. Jasno i vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevica i svjedoka njihova mučeniš tva, govori da su oni bili ljudi vrlo velike pobožnosti, da su provodili vrlo krepostan život. Pripovijeda se, osim

toga, da su bili potpuno vjerni zakonima i odredbama svoga Reda, sa starješinama najspremnijom voljom sje dinjeni i od njih vrlo mnogo cijenjeni. A njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onome času kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje, u kojem se nalazi blago istine i put, kojim ljudi mogu postići vječno spasenje“.

Dalje sve znamo. Smion nastup. Ustrajnost i dosljednost u ispovijedanju vjere, svjedočanstvo i nepokolebljivost.

ŠTOVANJE MUČENIKA

Tolika krepost i tolike muke, podnesene zbog vjere, nisu zaboravljene. Glas o mučeništvu prešao je pale stinske granice i raširio se po krajevima Europe te je stigao i u matični samostan u njegov Šibenik. Nikolino svjedočanstvo i herojski čin mučeništva unesen je u lje topise Franjevačkog reda te su ih njihova subraća ovoga samostana neprestano štovala već od prvih godina.

I upravo zahvaljujući tom neprekinutom kultu, potrebno je istaknuti kako je šibenski biskup Fosco, pokrećući Tavelićevu kauzu, odlučio tražiti od Svete Stolice priznanje zakonitosti kulta koji je Tavelić uživao u Šibeniku, odnosno u Šibenskoj biskupiji. Drugim riječima, tražio je tzv. ekvipolentnu kanoni zaciju na temelju neprekinutoga mučenikova štovanja (»via cultus«) pri čemu nije trebalo tražiti formalno priznanje mučeništva. To se i dogodilo. Nikola je pro glašen blaženim 6. lipnja 1889. godine što je izazvalo

veliku radost, oduševljenje i ponos njegova hrvatskog naroda. I napokon, 21. lipnja 1970. u bazilici sv. Petra u Rimu papa Pavao VI. svečano je proglasio Nikolu Tavelića svetim:

»Na čast svetoga i nerazdjeljivog Trojstva, na uzvišenje katoličke vjere i unapređenje kršćan skoga života, vlašću gospodina našega Isusa Krista, blaženih apostola Petra i Pavla i našom, pošto smo zrelo promislili i češće za božansku pomoć molili: odlučujemo i ustanovljujemo da su blaženi Nikola Tavelić, Deodat iz Ruticinija, Stjepan iz Cunea i Petar iz Narobne, braća franjevačkog reda, sveti. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. «

I OPET ŠIBENIK

Vjerujem da Nikola Tavelić, unatoč veoma dra stičnom obliku svjedočanstva Kristove ljubavi, unatoč vremenskoj udaljenosti, kulturnoj i društvenoj različitosti, ima što poručiti i nama koji danas živimo i djelujemo u njegovu Šibeniku i u današnjoj Europi. Najpoznatija pjesma novijega vremena u čast sv. Nikoli Taveliću „Timbar vire“ čiji je tekst napisao vodički pisac brojnih poznatih pjesama Frane Bilić, oduševljen pri mjerom svetoga Nikole Tavelića, promatra ga kao pečat kojim je hrvatski narod potvrdio zrelost svoje vjere, a prvi u redu onih koji su to posvjedočili je Šibenčanin Nikola Tavelić. „Timbar vire, Bože, Oče, kroz šibenski cili kraj, puci mole i svjedoče Tavelić je bio taj“. Za razumijevanje Tavelića potrebno je razumjeti Krista. Krista se najbolje razumije pogledom na križ – pečat istinske ljubavi prema čovjeku. Svakom čovjeku.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC

Slika 5: Proslava pedesete obljetnice kanonizacije sv. Nikole Tavelića, Šibenik 21. lipnja 2020. godine

Dr. sc. Zoran Ladić

Znanstveni savjetnik u trajnom zvanju Odsjek za povijesne znanosti ZPDZ, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

Hodočašća kasnosrednjovjekovnih stanovnika šibenske komune – 2. dio*

Baš kao i u svim ostalim dalmatinskim i istarskim komu nama, u šibenskoj je komuni razdoblje kasnog sred njeg vijeka predstavljalo procvat fenomena hodočašćenja. U skladu s kasnosrednjovjekovnom općom pobožnošću laika i klera, unutar koje se kao najpopularniji svetački likovi pojavljuju kanonizirani pripadnici siromašnih redova (sv. Franjo, sv. Dominik ili sv. Katarina Sienska), Djevica Marija kao najdominantniji i univerzalni svetački lik u katoličkoj communio sanctorum od druge polovine 13. stoljeća, pod čijim su se ogrtačem okupljali svi ugroženi vjernici, ali i sveci zaštitnici vjernika od najvećih ugroza kasnog srednjovjekov lja – kužnih epidemija i nadiruće osmanlijske prijetnje (sv. Sebastijan, sv. Kuzma i Damjan, sv. Rok, sv. Mihovil, Djevica Marija), nastaju i nova internacionalna, regionalna i lokalna hodočasnička središta. Ovo je, uz povećanu nabavku moći svetaca, utjecalo na izrazito povećanje broja hodočasničkih središta pa je tako i nastala velika europska mreža kopnenih i pomorskih putova koja je dopuštala posjećivanje nekoliko međunarodnih središta tijekom jednog hodočašćenja.

Kultovi

svetaca neraskidivo su bili vezani uz hodočašće nja. Hodočasnici koji su se upućivali u peregrinationes vjerovali su da su sveci od Boga bili nagrađeni natpri rodnim moćima usmjerenim na dobrobit svih vjernika, kao izraz Božje milosti. Njihove nadnaravne moći nisu se izražavale samo kroz čudesa za njihova života (mira cula ante mortem), već su se iskazivale i poslije njihove smrti (miracula post mortem). Dakle, osnovni poticaj prakticiranju hodočašća bio je u vjerovanju da će vjernik u blizini relikvija doživjeti bilo tjelesno, bilo duševno vla stito ozdravljenje ili pak svojih roditelja, članova obitelji, djece i prijatelja. O pobožnosti kao osnovnom razlogu u donošenju odluke pojedinaca da se zapute u hodočašća

ad sanctos svjedoče razne vrste vrela – putopisi, dnevnici, knjige oprosta (Libri indulgentiarum), vodiči za hodočasnike, zemljovidi, planovi, ilustracije te koncilske, papinske i statu tarne odredbe vezane uz hodočasnike. Ovom je vjerovanju i nadi u cijelom srednjem vijeku pogodovala činjenica da niti jedna zarazna bolest nije bila medicinski izlječiva, a rad na izolaciji i zaustavljanju zaraze među populacijom je znatno usporen, čemu je bitno doprinio i stav same Crkve koja je na IV. Lateranskom koncilu 1215. donijela važnu odluku prema kojoj se ispovjednik postavlja kao protagonist u nastojanju izlječenja svih vrsta bolesti, a tek nakon njega curator je mogao biti liječnik. S obzirom na već spomenutu hijerarhiju hodočasničkih središta, vjerovalo se da je izlječenje nekih vrsta bolesti moguće prije svega odlaskom u najautentičnija i izvorišna kršćanska sveta mjesta, dakle u Svetu Zemlju, Jeruzalem, Rim i u Santiago de Compostelu, pri čemu treba istaknuti da je sv. Jakov apostol bio i zaštitnik hodočasnika. Također se nastavio kontinuitet hodočašćenja u neka druga tradicionalna loca sacra, kao što su sv. Katarina na gori Sinaj, sv. Nikola u Bariju ili sv. Mihovil Arkanđeo de monte sancti Angeli u Garganu. Na ovom mjestu se može dodati da je upravo arkanđeo Mihovil nebeski zaštitnik Šibenika. No, u ovdje promatranom razdoblju, i neka druga hodočasnička središta vezana uz kultove novih svetaca dostigla su razinu internacionalnih središta. Radi se o središtima vezanim uz kult Djevice Marije, kao što su marijanska svetišta na Trsatu, u Recanatiju i Loretu koje povezuje legenda o premještanju Nazaretske kućice iz Svete Zemlje 1291., prvo na Trsat, a koncem 1294. u Recanati te konačno u Loreto, zatim crkva sv. Marije de Angelis (Porcijunkula) u Assisiju ili Mariazell u Štajerskoj te o onima vezanim uz men dikantske svece, primjerice hodočasnička loca sacra u Sieni, Assisiju, Padovi i Bologni.

Na početku treba istaknuti da se historiografskim aspektom srednjovjekovnih hodočašća iz šibenske komune u srednjem vijeku prvi znanstveno bavio Josip Kolanović. Vidi: Josip Kolanović, Prilog povijesti šibenskih hodočašća u kasnom srednjem vijeku, u: Croatica Christia na periodica, Vol. 6, No. 9, 1982., str. 13-36.

Slika 1: Brojni europski hodočasnici na putu u Svetu Zemlju kao najvažnije od svih loca sacra, već od kasne antike kreirali su novi književni žanr koji nazivamo hodočasnički putopisi i dnevnici. Veliku popularnost među tadašnjom čitalačkom publikom ovi dnevnici i putopisi, napisani od stranih hodočasnika, stekli su počevši od početka 14. stoljeća da bi u kasnijim stoljećima njihov broj narastao na više stotina osobnih opisa hodočašća palmiera. Putujući iz Venecije kao početne luke na pomorskom putu u Palestinu i Jeruzalem, u svojim djelima donose vrlo bogate i vrijedne pisane i vizualne podatke o gradovima na istočnojadranskoj obali, o svakodnevnom životu, o vjerskom životu, o materijalnoj kulturi, političkim prilikama, odnosu između žena i muškaraca i nizu drugih tema. Iako pisani subjektivno, određeni podrijetlom putopisaca, obrazovanjem, vjerom, zanimanjem i političkom pripadnošću, u njihovim djelima nalazimo pregršt podataka bez kojih bi poznavanje urbanog i ruralnog života u našim komunama, pa tako i Šibeniku, bilo znatno slabije istraženo. Treba reći da se prvi hodočasnički putopisi i dnevnici u Hrvatskoj, kako kontinentalnoj tako i primorskoj, pojavljuju u 16. stoljeću.

OSNOVNI PODATCI O ŠIBENSKIM HODOČASNICIMA KASNOG SREDNJO VJEKOVLJA – SPOL, DRUŠTVENI STATUS, ZANIMANJA HODOČASNIKA I OPORUČITELJA KOJI SU FINANCIRALI ZAMJENIČKA HODOČAŠĆA

Uuvodu su spomenuta najvažnija vrela za razmatranje problematike srednjovjekovnih hodočašća, ali jedno od njih je izostavljeno. Radi se o oporukama kojih je, za kasnosrednjovjekovne stanovnike grada Šibenika i brojnih sela u njegovom distriktu, sačuvan velik broj. Upravo su posljednje volje najvažniji izvori za proučavanje fenomena hodočašća, ne samo u kasnosrednjovjekovnoj šibenskoj komuni, nego u cijeloj Dalmaciji. Iako u narativnim ili pri vatno-pravnim i drugim vrstama vrela strane i domaće pro venijencije nailazimo na spomene hrvatskih hodočasnika, svjetovnih i duhovnih osoba, ipak se radi o podatcima koji su vrlo rijetko vezani uz šibensku komunu. Razlog tome je u činjenici da se hodočasnička književnost, izražena

kroz dnevnike i putopise na prostoru Hrvatske, pa tako i Šibenika, počinje razvijati tek od sredine 16. stoljeća. No, i neke diplomatične isprave hrvatskih magnata i srednjeg plemstva, primjerice one vezane uz marijanska svetišta na Trsatu ili Zažičnom, također pružaju uvid u strategiju utemeljenja i razvitka hodočasničkih središta. Ipak, opo ruke su, uz povremene kraće zapise hrvatskih crkvenih i svjetovnih autora u prozi i poeziji od 14. st. do sredine 16. stoljeća, primarni izvori za istraživanje hrvatskih hodo čašća, odnosno onih aspekata fenomena hodočašćenja za koje nam ta vrela pružaju podatke. Tako šibenske opo ruke, kao serijski tip bilježničkih izvora, sadrže sljedeće uobičajene kategorije: ime i prezime oporučitelja odnosno

ime bračnog partnera, mjesto podrijetla, društveni status unutar šibenske komune, tjelesno i mentalno zdravstveno stanje. Već se na temelju analize ovih podataka može raz matrati spolna, staleška i profesionalna pripadnost osoba koje su same hodočastile iz ove komune ad loca sancta, dok nam tjelesno zdravstveno stanje nerijetko ukazuje na razlog zbog kojeg su neka od peregrinationes bila osobna, a druga zamjenska odnosno zavjetna ili ex voto

Oporuke stanovnika šibenske komune u kasnom sred njem vijeku pružaju nam uvid u sve spomenute vrste hodočašća, a zbog redovitih upisivanja svih spomenutih kategorija vezanih uz testatore, one nam odgovaraju i na pitanja o spolnoj, društvenoj i profesionalnoj pripadno sti hodočasnika te nam pružaju odgovor o tome radi li se o kategoriji osobnih ili zamjenskih hodočašća. Inače, razliku između osobnih i zamjenskih hodočašća vrlo je lako zamijetiti u oporukama iz svih dalmatinskih komuna. Naime, ukoliko se radi o osobnom hodočašću, oporučitelj na početku oporuke sam ističe da je tjelesno zdrav (cor pore sanus/sana) te naglašava da oporuku sastavlja upravo zbog odlaska u hodočašće. Imajući u vidu da je strategija postizanja vječnog spasenja duše i njezin odlazak u Raj

bila jedan od osnovnih razloga za sastavljanje tadašnjih oporuka te činjenicu da su se vjernici toga doba ponajviše bojali iznenadne smrti bez posljednje ispovijedi, primanja euharistije, jasno je zašto je oporuka svakog oporučitelja bila najvažnija intimna isprava, ispunjena strateškom ras podjelom legata prema primateljima koji su predstavljali materijalni odraz tada najvažnijih kršćanskih vjerovanja (primjerice hospitali i pauperes Christi), koja je svakom testatoru mogla bitno olakšati put iz materijalnog i pro laznog u vječni život. Kako su putovanja morem i kopnom u kasnom srednjem vijeku bila vrlo opasna zbog utjecaja prirodnih nepogoda i destruktivnog ljudskog djelovanja, niti jedan putnik nije bio siguran hoće li preživjeti poslovni, diplomatski ili hodočasnički put u bliža ili udaljena mjesta što je utjecalo na praksu sastavljanja oporuka prije svakog putovanja, pa tako i hodočašća. Zato su i osobna hodoča šćenja uvijek zabilježena u oporukama. Primarna pretpo stavka za osobna hodočašća bila su u tjelesnom zdravlju testatora-hodočasnika, pa se u takvim oporukama uvijek spominje kako je oporučitelj corpore sanus/sana, conpos mentis et corporis i slično. S druge strane, starije osobe senectute etatis/corpore senectute pergrauatus/pergrauata ili bolesni oporučitelji corpore languens, corpore infirmus/

bazilike u Poreču koji je datiran u sredinu 6. stoljeća. Krist Pantokrator je u središtu mozaika, a sa svake njegove strane su poredani likovi šest apostola u bijeloj odjeći, s pri padajućim ikonografsko-sakralnim oznakama i imenima svakog od njih. Na ovdje prikazanom dijelu mozaika na kojem su pored Krista prikazana šestorica apostola, po trojica s obje, lijeve i desne strane od Krista Pantokratora. Sv. Jakov Apostol /Veći predstavljen je na ovom dijelu mozaika kao prvi lik s desne strane mozaika (sanctus Iacobus) uz kojeg je kao hagiografska i ikonografska oznaka dodana mučenička kruna. Mozaik je datiran u sredinu 6. stoljeća. Sam mozaik sadrži ukupan prikaz 12 apostola.

Slika 2: Prikaz sv. Jakova Apostola na mozaiku u apsidi Eufrazijeve

infirma, corpore debilis odlazak u osobno hodočašće nisu mogli izvršiti, ali su jednim ili nekoliko legata darovali nekretnine i novac za zamjenska hodočašća pro anima sua, pro remedio animarum patris et matris sui, fratris sui, predecessorum suorum i tako dalje. Na taj su način vršena zavjetna ili ex voto hodočašća, ponekad od strane zdravog člana neke obitelji, a ponekad od strane osoba koje nisu bile u rodbinskoj vezi s osobama za čije se duše hodočastilo.

Ufondu

šibenskih bilježničkih spisa koje su ovom pri likom istražene, pronađene su 84 šibenske oporuke, kodicila i brevijara oporuka u kojima se spominje feno men hodočašćenja. Treba reći da se u nekim oporukama spominju hodočašćenja u nekoliko loca sacra, pa je stoga ukupan broj hodočašća nešto veći i iznosi 114. Te su opo ruke zapisali sljedeći šibenski javni notari: Pietrobono Pagano, Karotus Vitale, Giovanni Baptista Bonmathei iz Verone, Melkior Sabino, Ante de Martinis, Kristofor pok. Andrije, Ante Campolongo i Grgur pok. Lovrinca.

oporučitelja za koje znamo podrijetlo i spol, najveći udio hodočasnika i testatora koji su podupirali hodočašća bio je iz prostora unutar gradskih zidina (54,2%), ali spome nute brojke ukazuju još jednom na proces demokratiza cije komunalnih društava kako u pisanju oporuka, tako i u prostornoj religioznoj mobilnosti oporučitelja iz najni žeg komunalnog sloja – seljaka iz distrikta. Naime, da su seljaci tada prigrlili hodočašće kao važan vid pobožnosti, jasno potvrđuje njihov udio u ukupnom broju testatora u čijim se oporukama spominju hodočašća – ukupno 28 osoba ili 38,9% od ukupnog broja oporučitelja.

Kako

pojedine posljednje volje nisu sačuvane u cijelo sti, ovdje promatrani uzorak oporuka prema spolu oporučitelja kazuje da je oporuke u kojima se spominju osobna i zamjenička hodočašća zapisalo 38 žena, 34 muškarca, dok za 12 oporuka podatak o spolu ostaje nepoznat zbog izgubljenih podataka u vrelima. Dakle, razvidno je da je ukupno 84 testatora darovalo legate ili osobno hodočastilo bilo u peregrinationes maiores ili peregrinationes minores. Za razliku od razdoblja razvije nog i početka kasnog srednjeg vijeka, kada su hodoča šća bila dominantno prakticirana od strane muškaraca, šibenski uzorak ukazuje da je prakticiranje hodočašća bilo podjednako popularno i među ženama (45,2%) i među muškarcima (40,47%), što ukazuje na kontinuirani proces demokratizacije društva i unutar ovog religioznog fenomena, baš kao i u slučaju nekih drugih aspekata svakodnevnog života stanovnika komunalnih društava.

Kasnosrednjovjekovna šibenska komuna, osobito njezin gradski dio, bila je u tom razdoblju nasta njena brojnim stranim stanovništvom (notari, liječnici, kirurzi, ljekarnici, članovi administrativne i vojne vlasti, umjetnici), pa se tako u ulozi oporučitelja – hodočasnika ili onih koji su darivali legate za hodočašća – pojavljuje i 5 stranaca (Apenini, Venecija, dalmatinske komune) čije se podrijetlo izrijekom spominje. Iako znamo da su tada već počele i jake migracije stanovništva iz dijelova Bosne i Hrvatske prema distriktima dalmatinskih komuna, pa tako i Šibeniku, oporučiteljima iz distriktualnih sela (villici, villani, villane), za njihovo mjesto podrijetla biljež nici su uvijek navodili neko od sela u šibenskom distriktu. Tako bi se oporučitelji koji su osobno hodočastili ili su, pak, ostavljali legate za zamjenička hodočašća u raz doblju od 1415. do 1488. mogli podijeli u tri skupine: oporučitelji iz grada Šibenika (14 muškaraca i 25 žena), oporučitelji iz sela šibenskog distrikta (17 muškaraca i 11 žena) te 5 stranaca (3 muškarca i 2 žene ili 6,9%) ili 72 osobe čije je podrijetlo poznato. Dakle, od ukupno 72

Pokazatelj da je proces spolne demokratizacije u religi oznoj prostornoj mobilnosti dovršen u kasnom sred njem vijeku je podatak o odnosu spola oporučitelja prema osobnim i zamjeničkim hodočašćima. Podatci iz šibenske komune pokazuju da je broj hodočasnika – muškaraca i žena koji su hodočastili u razne lokalne, regionalne te europske i maloazijske destinacije bio jednak – 17 žena i 17 muškaraca je tijekom 15. stoljeća izvršilo osobno hodo čašće (34 ili 40%) što je bio i razlog sastavljanju njihovih oporuka. Čak i vezano uz zamjenička hodočašća, broj navedenih hodočašća je istovjetan – 34 ženska i 34 muška oporučitelja (68 ili 60%). Zbog nedostatka podataka u izvorima za 12 osoba se nije mogao odrediti spol, ali čak i kada bismo znali njihovu spolnu pripadnost, dobiveni rezultat bi ukazivao na ujednačenost hodočašćenja obzi rom na spol oporučitelja.

Od ukupnog broja hodočašća koja se spominju u šibenskim oporukama, njih 46 (40, 35%) izvršeno je kroz osobno hodočašće ad loca sacra ali se, kao što se moglo i očekivati, znatno češće prakticiralo zamje ničko hodočašće (68 ili 59,65%) onih za koje su novac, nekretnine ili druge stvari ostavljani u obliku oporuč nih legata. Dakle, kao i u svim ostalim istočnojadran skim komunama razvijenog i kasnog srednjovjekovlja (npr. Poreč, Rab, Zadar, Trogir, Dubrovnik), broj zamje ničkih još uvijek je znatno nadmašivao broj osobnih hodočašća. Razlog tome je bio, kao što je već istaknuto, u činjenici da brojni oporučitelji zbog bolesti i starosti nisu mogli osobno hodočastiti, a kako su se neki od njih zavjetovali ocu, majci, supružniku ili nekoj drugoj bliskoj osobi da će izvršiti hodočašće, u takvim su slu čajevima prenosili ovu obvezu, naravno uz darivanje legata, na neku drugu osobu.

I

nače, znatno veći broj osobnih i zamjenskih hodoča šća koja se spominju u odnosu na broj oporučitelja posljedica je činjenica da su neki testatori darivali legate za dva, a ponekad i tri zamjenička hodočašća. Takvu su oporučnu praksu provodili testatori iz svih društve nih staleža šibenske komune. Primjerice, Vela, udovica Radoslava Bogavčića, građanka Šibenika sastavila je svoju oporuku 1449. godine istaknuvši, kao razlog nje zina zapisivanja, dva hodočašća na Apenine – intendens visitare limina beate Marie de Angelis et beati sacriffici Francisci de Assisio i limina beatorum apostolorum Petri et

Pauli vrbe Romana.1 Grgur Skalčić, seljak de villa Daslina districtus Sibenici uputio se 1451., nakon sastavljanja oporuke, ad ecclesiam gloriose matris virginis Marie de Loreto, a zatim je zatražio da se de suis bonis pošalje vnus peregrinus Romam za spas Grgurove duše.2 Dakle, ovaj romipeta imao je biti plaćen za izvršenje hodočašća iz sredstava samog Grgura. Iste je godine oporuku sasta vila i Mandica, vxor ser Antonii Mlednich nobilis Sibenici, koja je ostavila suprugu Antunu golemu svotu od 100 dukata pod uvjetom da ih on da hodočasniku koji će za njenu dušu hodočastiti u Rim – mittere vnum pere grinum Romam 3 Iz iste svote Antun je trebao izdvojiti i novac koji će biti dan vnum alium pelegrinum koji je imao hodočastiti za Mandičinu dušu ad sanctam Mariam de Rechanato 4 Jedna od rijetkih šibenskih oporučiteljica koja je darovala tri legata za hodočašća bila je Stanislava, udovica mornara Ratka. Ona je od izvršitelja svoje opo ruke iz 1452. tražila da iz njenih dobara osigura sred stva za tri hodočašća pro anima sua – u Rim, u crkvu sv. Marije u Assisiju i u marijansko svetište u Recanatiju.5 Zanimljiv je i slučaj Kate, udovice majstora Stjepana Radinovića iz Šibenika koja je oporuku sastavila 1456. uputivši se, za Šibenčane u najudaljenije peregrinatio maior – intendens uisitare limina ecclesie sancti Iacobi de Galicia 6 Mogli bismo nabroji još sličnih primjera kojima su oporučitelji ostavljali legate za dva i više hodočašća, ali i navedeni legati pokazuju da su u višestrukoj ras podjeli hodočasničkih legata podjednako sudjelovali ženski i muški oporučitelji te testatori iz svih komunal nih staleža. Naravno, darivanje velikih svota novaca ili nekretnina (oranica, maslinika, vinograda i sl.) ukazuje i na činjenicu da se u ovom razdoblju unutar svih sta leža pojavljuju bogatiji pojedinci koji su mogli financi rati više hodočašća, i to peregrinationes maiores. No, o financijskom aspektu hodočašća stanovnika šibenske komune više će riječi biti nešto kasnije.

Z asigurno je za čitatelje jedno od najzanimljivijih aspekata fenomena hodočašća ono vezano uz hodo časničke destinacije kasnosrednjovjekovnih šibenskih hodočasnika, jer učestalost izbora pojedinih loca sacra ukazuje i na kretanja u pobožnosti u kasnom sred njem vijeku, odnosno pokazuje koji su sveci iz europ ske kršćanske communio sanctorum bili više ili manje popularni među šibenskim vjernicima-oporučiteljima. Na izbor loca sancta utjecali su razni čimbenici – popu larnost kulta nekog sveca na razini cijele Europe, pro midžba nekog svetačkog kulta bilo od strane Crkve, bilo od strane laika-intelektualaca, bratovština, čitalačke publike raznih djela hagiografskog žanra, pri čemu

1 Državni arhiv u Zadru (DAZd), Spisi šibenskih bilježnika (SŠB), Giovanni Baptista Bonmathei de Verona (GBB), kut. 13-14, fasc. 14b, f. 1r.

2 DAZd, SŠB, Carotus Vitalis (CV), kut. 16/II, 15.IV.a, f. 5v.

3 DAZd, SŠB, CV kut. 16/II, 15.IV.a, ff. 5v-6.

4 Isto.

5 Isto, ff. 28-29.

6 Isto, f. 88v.

je u kasnosrednjovjekovnoj Dalmaciji osobit utjecaj na štovanje svetaca imalo znamenito djelo Jakova de Voragine „Legenda aurea“, često spominjano djelo u bibliotekama istočnojadranskih uglednika i učenih ljudi kasnog srednjovjekovlja, a koje i danas nalazimo bilo kao sačuvane latinske i hrvatsko-glagoljske primjerke u raznim crkvenim i svjetovnim ustanovama. Pored spomenutog, osobito važan čimbenik u kreiranju hije rarhije svetaca prema popularnosti bile su konkretne povijesne okolnosti, a u kasnom srednjem vijeku radi se o dvije vrste kriza koje su izrazito utjecale na razne aspekte svakodnevnog života u dalmatinskim komunama – kužne epidemije i osmanlijski napadi u komunalne distrikte. Ovi čimbenici utjecali su prije svega na izrazito jačanje marijanske pobožnosti, pri čemu je Bogorodica smatrana univerzalnom mediatrix Christianorum pred Bogom, ali i na snaženje kultova anti-peste svetaca – sv. Kuzme i Damjana i sv. Roka.

Kao što je prikazano na Grafikonu 1, najviše šibenskih hodočasnika bili su tzv. romei, pa je njih 10 osobno hodočastilo ad limina beatorum apostolorum Petri et Pauli, pri čemu je osobito velik broj hodočastio u Rim jubi larne, 1450. godine. Tako je 1449. šibenska građanka Jelena, kći Cvitana Golobradovića osobno hodočastila u Rim.7 Nakon što je sastavila svoju oporuku sana corpore, što je bio odlučan preduvjet za bilo koje hodočašće, ona je

Grafikon 1: Kasnosrednjovjekovni hodočasnici iz šibenske komune u internacionalna, regionalna i lokalna hodočasnička svetišta

7 DAZd, SŠB, GBB, kut. 13-14, fasc. 14b, f. 2a

odlučila visitare limina limina beatourm Petri et Pauli in vrbe Romana, vjerojatno namjeravajući ostati u Rimu tijekom 1450. godine koja je bila jubilarna, što znači da su svim hodočasnicima te godine bili opraštani svi grijesi koje su počinili.8 Godine 1452. brevijar oporuke sastavljen je za seljanku Katu, udovicu Božića Biserića de villa Iuiierfgrad (Jurjevgrad) districtus Sibenici 9 Tjelesno zdrava (sana cor pore), Kata je ipak odlučila zabilježiti oporuku, pri čemu je kao razlog navela brojne opasnosti koje se mogu dogo diti tijekom putovanja u tako udaljeno hodočasničko sve tište – timensque uarios casus et pericula quam sibi in tali peregrinatione occurrere possent.10 Da su šibenski hodoča snici rado posjećivali rimska hodočasnička svetišta i u godinama koje nisu bile jubilarne, svjedoči još primjera. Tako je 1456. godine seljak Blaž Radulinović de Tribuengn(!) (Tribunj) sastavio oporuku intendens proficisci limina uisi tatum sanctorum Petri et Pauli.11 Pored osobnih, za Rim kao hodočasničku destinaciju legate je darovalo još 26 testa tora. Takva, zamjenska hodočašća pružaju nam uvid u financijske troškove putovanja, jer su oporučitelji neri jetko navodili što i koliko ostavljaju hodočasnicima koji će za njihovu dušu putovati u bilo koje svetište, pa tako i u Rim. Primjerice, Dobra, religiosa in loco Sancte Dominice in burgo Sibenici, u svojoj je oporuci iz 1436. koju je zapisala infirma corpore, jednim legatom odredila da njezina tri brata teneantur mittere vnum hominem Romam expensis illorum trium 12 Kako svojoj braći ostavlja veliki dio svojih dobara, Dobra je zauzvrat zahtijevala da oni plate hodo čašće vnum hominem za njenu dušu u Rim.13 Juraj Pedrafcich de villa Grebaç, seljak iz šibenskog distrikta, u brevijaru svoje oporuke iz 1456. jednim legatom daruje svom sinu Ivanu vnum eius sedile cum orto et suis conficiis positum in Grebaç pacto quod ipse debeat ire Romam uisitatum limina ecclesie sanctorum Petri et Pauli pro anima sua, dakle ostavlja mu neke nekretnine u selu Grebac, pod uvjetom da izvrši hodočašće za spas očeve duše.14 Po brojnosti spomenutih šibenskih hodočašća slijede ona u Sv. Jakov u Composteli, u dalekoj Španjolskoj. To ukazuje na već poznatu činjenicu da je sv. Jakov bio jedan od najštovanijih svetaca u šiben skoj komuni, a s aspekta hodočašća to potvrđuje činjenica da je druga najbrojnija skupina hodočasnika, u promatra nom razdoblju, kao destinaciju izabrala upravo Compostelu kao jednu od tri peregrinationes maiores. Uz to, u Šibeniku je aktivno djelovala i bratovština sv. Jakova koja je, pored ostalog, kao vjerska fraternitas posebnu brigu vodila o hodočasnicima koji su kao palmieri iz Europe na putu u Svetu Zemlju povremeno boravili u Šibeniku. Ta je bratovština spadala među manje, ali rela tivno utjecajne šibenske bratovštine, a prvi se puta

8 Isto.

9 DAZd, SŠB, CV kut.16/II, sv. 15.Iva, f. 20a.

10 Isto.

11 DAZd, SŠB, CV, kut.16/II, sv. 15.Iva, f. 95v.

12 Ante Brin, Šibenski bilježnici – Pietrobono Pagano (1436. – 1437.), u: Povijesni prilozi, 37/2009., dok. 12, str. 138.

13 Isto.

14 DAZd, SŠB, CV, kut. 16/II, sv. 15.Iva, f. 90v.

15 Slavka T. Petric, Bratovštine u Šibeniku, u: Croatica Christiana peri odica, 39/1997., str. 106.

spominje 1406. godine. Članovi bratovštine okupljali su se oko oltara ove bratovštine u crkvici sv. Grgura, a svoju bratovštinsku matrikulu, odnosno statut, sastavili su 1414. godine. Zanimljivo je spomenuti da su članovi bra tovštine, barem u njenim začecima, mogle biti samo osobe koje su osobno hodočastile ili financijski pomagale druge hodočasnike u svetište sv. Jakova u Galiciji.15 U svakom slučaju, ovaj podatak pojašnjava velik broj šibenskih hodo časnika u Sv. Jakov u Galiciji te zorno pokazuje koliko

Slika 3: Iako je službeni patron šibenske komune bio sv. Mihovil Arkanđeo, šibenska je komuna spadala među one naše urbano-ruralne sredine koje su tradicionalno štovale dva sveca zaštitnika. Primjerice, kao što su u Zadru sveci zaštitnici bili sv. Krševan i sv. Anastazija (Stošija), tako su i u Šibeniku paralelno štovani i među vjernicima bili podjendako popularni kultovi dvojice nebeskih patrona − sv. Mihovila i sv. Jakova.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC

Slika 4a i 4b: Članovi religiozne bra tovštine sv. Jakova u Šibeniku, koja se prvi puta u izvorima spominje 1406., prema odredbama njenog statuta, za koji danas ne znamo gdje se nalazi, sastajali su se u crkvici sv. Grgura. O štovanju kulta sv. Jakova apostola i o snažnom hodočasničkom biljegu ove bratovštine kazuje obveza svih bratima, a prema ondašnjim vrelima i sestara, da posjete jedno od najudaljenijih i najpopularnijih sred njovjekovnih hodočasničkih središta – Sv. Jakova u Composteli. Središte kulta članova bratovštine bilo je oko danas nepostojećeg oltara sv. Jakova u spomenutoj crkvi. Dnevnici i putopisi stranih hodočasnika u Svetu Zemlju kazuju o gostoljubivosti članova ove bratovštine prema stranim hodoča snicima, a za koje su rado organizirali smještaj u Šibeniku, odnosno preno ćište i objed.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE

jedna laička ustanova može utjecati na kreiranje pobož nosti u mikroprostoru nekog grada ili komune. Od ukupno 25 oporuka u kojima se spominju osobna ili zamjenička hodočašća u Sv. Jakov njih čak 19 bilo je osobno, a samo 6 zamjeničko, pri čemu treba imati na umu vrlo vjerojatnu aktivnost spomenute bratovštine u organizaciji hodočašća šibenskih peregrina u taj hodočasnički centar. Kako je sama bratovština bila vjerska, njeni su članovi bili i muš karci i žene pa ne čudi da su u Sv. Jakov hodočastili bratimi i sestre u podjednakom broju. Primjerice, godine 1443. šibenski stanovnik (habitator) Milutin Stojković zabilježio je svoju oporuku, a kako je bio sanus corpore, kao razlog je naveo volens visitare limina appostoli (!) Iacobi in Galitia 16 Peregrinus Ilija, građanin Šibenika, sastavio je oporuku 1452. godine iz istog razloga, pa se tjelesno zdrav profe cturus uisitatum ecclesiam sancti Iacobi de Galicia 17 Iste godine, još dvojica šibenskih muških hodočasnika zaputila su se u ovo svetište pa se može pretpostaviti da je Ilija putovao u toj skupini koju su činili Andrija Tičić i još jedan neimenovani šibenski hodočasnik.18 Osobna hodočašća kao peregrini u to svetište organizirana su i 1456. godine, kada se spominje šestero šibenskih stanovnika koji su zajedno putovali u daleku Španjolsku.19 Među njima su bile i dvije žene: Kata, udovica majstora Stjepana Radinovića, građanka Šibenika20 i Radoslava, udovica Jakova Dabišivlića, također građanka Šibenika.21 Naravno, svi spomenuti peregrini bili su tjelesno zdravi i time spre mni za nekoliko tisuća kilometara kombiniranog putova nja kopnom i morem, a troškove puta su pokrili djelomično iz osobnih prihoda, ali i primanjem novčanih i drugih legata oporučitelja koji su ostavili legate za hodočašće u Sv. Jakov za spas njihovih duša, te zasigurno i od članova same bratovštine sv. Jakova. Zanimljivo je spomenuti da je Kata Radinović u svojoj oporuci spomenula kako je njezin pokojni muž Stjepan ostavio ducatos centum pro duobus peregrinis mittendis, videlicet ad sanctum Iacobum in Galicia et ad sepulcrum Christi, quarum dicta testatrix dixit se misisse vnum peregrinum ad sanctum Iacobum et exposuisse ducatos viginti 22 Vezano uz financiranje ova dva hodočašća, u Sv. Jakov u Composteli i na Kristov grob u Svetu Zemlju, Stjepan je novac ostavio kod svog brata Antuna, a on ih je imao dati dvojici hodočasnika koji su se imali zaputiti u dva najvažnija hodočasnička središta tadašnje Europe, smještena na suprotnim krajevima Mediterana. Antun je morao Kati isplatiti 20 dukata za hodočasnika u Sv. Jakov, a sam je morao platiti hodočašće jedne osobe na Sveti

16 DAZd, SŠB, Ante Campolongo (AC), kut. 10-11/I, vol. 10.I.e, f. 68.

17 DAZd, SŠB, CV, kut.16/II, sv. 15.Iva, f. 115.

18 Isto, ff. 5v, 15v.

19 Muški peregrini bili su: magister Iacobus Dumanchusseuich bar bitonsor de Sibenico (DAZd, SŠB, CV, kut.16/II, sv. 15.Iva, f. 88v), Elias Radiuoeuich de Germiniza (DAZd, SŠB, CV, kut.16/II, sv. 15.Iva, f. 88v), magister Vitcus Dimitrouich pelliparius de Sibenico (DAZd, SŠB, CV, kut.16/II, sv. 15.Iva, f. 91v), Elias Lou…, ciuis Si benici (DAZd, SŠB, CV, kut.16/II, sv. 15.Iva, f. 115r).

20 Isto, f. 88v.

21 Isto, f. 91r.

22 Isto, 89r.

Grob.23 I kasnije, primjerice 1479., manje skupine šiben skih stanovnika zaputile su se u ovo peregrinatio maior, kao što je u dvije oporuke zapisao notar Ante Campolongo.24 Treba napomenuti da su svetište u Composteli, zajedno sa svetištem sv. Franje u Assisiju, bila jedina hodočasnička loca sancta u koja se iz šibenske komune hodočastilo znatno češće osobno i rjeđe kroz zamjeničke legate. Razlog je vje rojatno bio u izuzetnoj vjerskoj privrženosti stanovnika šibenske komune i izraženom štovanju kulta sv. Jakova s jedne strane te univerzalne popularnosti Franjinog sve tačkog lika kao savršenog predstavnika novih strujanja u kršćanskoj religioznosti s druge strane. Upravo neupitna Franjina uloga kao kreatora novog „socijalnog i civilnog“ kršćanstva bila je razlog nevjerojatnoj popularnosti kulta ovog sveca u Assisiju. Vezano uz gore spomenuto hodoča šće palmiera u Svetu Zemlju, treba istaknuti da stanovnici šibenske, kao i svih drugih dalmatinskih komuna u 15. stoljeću, znatno rjeđe hodočaste u tamošnja loca sanctis sima nego što je bio slučaj u 14. stoljeću. U to vrijeme, kada je Terra sancta sve rjeđe posjećivana od europskih i naših hodočasnika zbog vojnih i političkih prilika u Palestini i kada se broj hodočasnika iz redova građanstva ili još nižih staleža stanovnika i seljaka strelovito smanjuje te se za taj put odlučuju samo pripadnici crkvenih i svjetovnih elitnih europskih staleža, Assisi, s likom sv. Franje u središtu što vanja, postaje i određena zamjena za nemogućnost posje ćivanja mjesta iz Kristova života. Franjine stigmate te motivi imitatio Christi i vita evangelica et apostolica, kao novi motivi kršćanstva, utjelovljeni su u Franjinom svetačkom liku što dovodi do goleme popularnosti njegova kulta među vjernicima kasnog srednjovjekovlja i humanizma. Što se tiče šibenske komune, njegova je popularnost dokaziva činjenicom da se Assisi nalazio na trećem mjestu kao locus sanctus prema broju hodočasnika iz šibenske komune. Ukupno 13 testatora osobno je ili zamjenički vezano uz Franjino svetište. No, činjenica da je čak njih 12 sastavilo oporuke upravo zbog odlaska u hodočašće. Primjerice, godine 1449. tri su žene – Vela, udovica Radoslava Bogavčića iz Šibenika,25 Marina, udovica Vladislava Radislavića de villa Perchouo districtus Sibenici26 i šibenska građanka Margarita Plusnichie27 zajedno putovale intendens uisitare limina beati sacriffici Francisci in Assisio. Zanimljivo je da je sv. Franjo, barem kako pokazuju oporuke hodoča snika, bio izuzetno omiljen među ženskim hodočasnicima pa je tako od 13 šibenskih spomena hodočašća u Assisi, njih 11 bilo u oporukama žena. Glavna mediteranska mari janska svetišta također su se nalazila na Apeninskom poluotoku i nerijetko se hodočašćenje u Loreto i Recanati vezivalo u jedno hodočašće ili su, pak, ovim marijanskim hodočašćima pridodavana hodočašća u Assisi i Rim. S obzi rom na činjenicu da je Djevica Marija u 15. stoljeću postav ljena na vrh „kršćanske svetačke zajednice“ kao najvažniji intercessor između pojedinačnih vjernika i Boga te

23 Isto.

24 DAZd, SŠB, AC, kut. 10-11/I, vol. 10.VII b, f. 39-39’, ff. 40-41.

25 DAZd, SŠB, GBB, kut. 13-14, fasc. 14b, f. 1.

26 Isto, kut. 13-14, fasc. 14b, f. 1a.

27 Isto, kut. 13-14, fasc. 14b, f. 1a

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 10. – XII./2021.

najsigurniji zagovaratelj stanovništva dalmatinskih komuna u zaštiti protiv kuge ili infideles Turchos, a o čemu svjedoči iznimna umjetnička i književna produkcija te pro cesije i pasije 15. stoljeća koje su se razlikovale od dominan tno Kristovih pasija jer je u njima, u spomenutom razdoblju, dodan motiv compassio, odnosno emotivno dramatsko iskazivanje Marije kao majke umirućeg Krista, ne treba čuditi velika popularnost marijanskih loca sacra kao hodo časničkih središta. Tako se u šibenskim oporukama hodo čašće u marijansko svetište beate Marie de Angelis u Loretu spominje 11 puta, a ono u crkvi sv. Marije u Recanatiju 7 puta. Šibenski uzorak pokazuje da su marijanska svetišta bila podjednako popularna i među muškim, i među žen skim hodočasnicima i oporučiteljima. No, u oba ova svetišta broj osobnih hodočašća bitno je manji, nego u slučaju Compostele i Assisija. Tako je u Loreto izvršeno 6 osobnih i 5 zamjeničkih, a u Recanati samo 2 osobna i 6 zamjeničkih hodočašća. Ipak, promatrajući ih kao dio jedinstvene hodo časničke legende i na temelju nje kreiranih marijanskih kultova, ova dva svetišta posjetio je velik broj tadašnjih šibenskih hodočasnika – njih 19. Navedimo nekoliko pri mjera hodočašća u ova odredišta: seljak Grgur Skalčić de villa Daslina districtus Sibenici sastavio je 1451. brevijar opo ruke zbog odlaska u hodočašće ad ecclesiam gloriose matris virginis Marie de Loreto 28 Čota, supruga šibenskog patricija Ivana Tobolovića sastavila je sana corpore oporuku 1453. godine, a kao razlog je navela intendens nauigare et uisitare ecclesiam beate Virginis de Lorheto 29 U svojoj oporuci iz 1456. stanovnica Šibenika Cifta vxor Pauli, podrijetlom iz Bosne, oporučno traži da šibenski svećenik Stipul de Rasolis, a kojem Čota ostavlja neke legate, ode osobno ili da pronađe nekog drugog vjernika koji bi hodočastio ad sanctam Mariam de Lorheto(!).30 U brevijaru oporuke Pavla Biloševića de Iuriefgrath iz 1456., zapisano je kako on traži da njegova žena Radoslava izvrši ex voto hodočašće ad uisitandum ec-c lesiam sancte Marie de Lorhedo (!) pro anima sua 31 Godine 1468. jedan od zapovjednika šibenske vojne postrojbe Ivan, sin pok. Petra de Larta comestabilis ad portam terre firme Sibenici, a koji je sudjelovao u nekoliko bitaka protiv Osmanlija u Grčkoj, svojom je oporukom ostavio četiri legata za četiri različita hodočašća. Jedan od legata određi vao je quod de suis bonis mittatur quartus persone ad sanctam Mariam de Lo retho (!).32 Tri preostala svetišta bila su Rim, Sv. Antun u Viennei u Francuskoj i jedno čije ime nisam uspio pročitati.33 Inače, hodočašća u Sv. Antun u Viennei rijetko se susreću u dalmatinskim srednjovjekovnim izvo rima pa sam do sada naišao tek na jedan spomen hodočašća u ovo središte, i to iz Zadra u 14. stoljeću. Spomenimo još i slučaj Marice, kćeri pok. Grgura Dimitrovića i udovice Nikole Juričića de Mochro, koja je 1485. sastavila oporuku te je kao razlog navela kako namjerava posjetiti čudesnu sliku Djevice Marije kao središte loretskog marijanskog

28 DAZd, SŠB, CV, kut. 16/II, 15.IV.a, ff. 5r-5v.

29 Isto, kut. 16/II, 15.IV.a, f. 37a.

30 Isto, kut. 16/II, 15.IV.a, f. 94r.

31 Isto, kut. 16/II, sv. 15.Iva, f. 106r.

32 Isto, kut.16/II, sv. 15.Iva, f. 266a.

33 Isto.

kulta – intendens visitare imaginem beate Virginis Marie de Loreto. 34 Baš kao i Loreto, i Recanati je tijekom cijelog 15. stoljeća bio popularno marijansko svetište u koje su hodo častili brojni stanovnici dalmatinskih komuna, pa tako i šibenske. U svojoj oporuci iz 1451., šibenska patricijka honesta mulier domina Mandica, žena Antuna Mlednich, svom je mužu ostavila priličnu svotu od ducatos centum auri koje je on morao podijeliti među dvojicom hodočasnika, od kojih je jedan trebao hodočastiti za spas Mandičine duše u Rim, a vnum alium ad sanctam Mariam de Rechanato. 35 Obzirom da se radi o dva loca sacra otprilike podjednako udaljena od Šibenika, vjerojatno je ovaj veliki novčani legat razdijeljen u jednakim dijelovima između dvojice hodoča snika. Šibenska građanka Stanislava, udovica mornara Ratka, 1452. oporučno je zavjetovala šibenskog franjevca Ivana da za spas njezine duše hodočasti u tri mjesta – Rim, Assisi i Recanati.36 Šibenski građanin Šimun Brajković, mladić (puer legitime etatis), sastavio je 1454. oporuku inten dens traiicere ad sanctam Mariam de Rechanato 37 Osobito je zanimljiva oporuka Margarite, žene Radašina Bartulovića de villa Tribocugni (Tribunj), koja je zavjetovala svog muža ut iret visitatum sanctam Mariam de Rachaneto pro anima sua te mu za troškove putovanja ostavila novčani legat od libras viginti paruorum, odnosno nešto više od četiri dukata.38 Ovim podatkom saznajemo o cijeni hodočašćenja u Recanati, pri čemu treba naglasiti da su novčani legati dari vani za hodočašća općenito, pa tako i ono u Recanati, u prvom redu ovisili o društvenom i financijskom položaju osobe koja je ostavila legat.

Tijekom

15. stoljeća, kao posljedica opće proširenosti marijanskog kulta u našem priobalju, dolazi do pojave lokalnih marijanskih loca sacra. Uz već poznato, od knezova Frankapana i franjevaca podržavano regionalno svetište na Trsatu, u koje su najčešće hodočastili vjernici iz Istre, Hrvatskog primorja, ali i Raba, u ovom stoljeću utemeljena su još dva marijanska hodočasnička središta – ono vezano uz zavjetnu sliku sv. Marije u Dridu na Čiovu i sv. Marije u Zažičnom (danas Donje Pazarište). Prema Ivanu Lučiću Luciusu, nastajanje kulta na posjedu odnosno brežuljku Drid vezano je uz prenošenje zavjetne slike Bogorodice iz crkve sv. Marije nakon provale Osmanlija godine 1500. na otok Čiovo, u crkvu sv. Antuna i Pavla Pustinjaka, koja je kasnije zbog velike posjećenosti vjernika bila proširena, a po spomenutoj slici dobila je ime Gospa od Drida. No, s obzirom na to da se prva hodočašća u ovaj locus sanctus spominju već sredinom 15. stoljeća, možemo reći da je ovo marijansko svetište utemeljeno negdje sredinom 15. stoljeća, odnosno, kako nam svjedoče vrela, nakon prvih pohoda Osmanlija na distrikte Šibenika i Trogira. Tako se u brevijaru oporuke Biloslave, udovice Mateja de villa Perchouo u šibenskom distriktu, sastavljenom 1452., spominje

34 DAZd, SŠB, Antonio de Martinis (AM), sign. 20, fasc. B/VII, f. 137a.

35 DAZd, SŠB, CV,, kut. 16/II, 15.IV.a, ff. 5v-6.

36 Isto, kut. 16/II, 15.IV.a, ff. 28-29.

37 Isto, kut. 16/II, 15.IV.a, f. 56.

38 Isto, kut.16/II, sv. 15.Iva, f. 121r.

prilično vrijedan legat od vnam ouem cum von agno, a koji ona ostavlja vne persone qua uolet ire ad sanctam Mariam de Drit 39 U brevijaru posljednje volje, zapisanom 1467., Matija Milković de villa Perchouo također ostavlja veliki broj legata koji ga predstavljaju kao pripadnika bogatog seljačkog sloja u šibenskom distriktu.40 On daruje raznim primateljima bikove, ovnove, legate za hodočašće, vino, žitarice, novu odjeću i tkanine te novac. Tako daruje jednom hodočasniku qui uolet iret ad sanctam Mariam de Drit vnam ouem cum vno agno pro anima sua, dakle, ovcu i janje.41 Svojom oporukom, zapisanom 1467., Nikola –župnik (parochianus) campi superioris u šibenskom distriktu, prije nego je epidemie morbo obiit, također ostavlja legate za tri hodočašća – sv. Nikoli u Bariju, sv. Mariji u Recanati i ad sanctam Mariam de Drid apud Tragurium, a novac za sva tri hodočašća ima se priskrbiti novcem dobivenim od prodaje njegova konja.42 Godine 1470. šibenska građanka Margita, žena Ostoje Vitkovića, ostavlja legate za dva hodočašća, pri čemu alius peregrinus uero uoluit quod mittatur ad sanctam Mariam ad Drit, dakle drugi hodočasnik ima hodočastiti za njenu dušu u dridsko marijansko svetište.43 Konačno, u svojoj oporuci iz 1485, šibenski stanovnik Ivan Marković odredio je da se sam zaputi u hodočašće ecclesie sancte Marie situate in districtu Tragurii in Drit te je za tu svrhu namijenio libras tres et duos anullos de argente, dakle oko pola dukata i tri srebrna prstena.44

Ukreiranju marijanskog svetišta u Zažičnom sudjelovali su hrvatski plemići, osobito oni iz obitelji Frankapan i Drašković te pustinjački red pavlini koji su tamo utemeljili samostan i crkvu Bl. Djevice Marije dobivanjem fundacijske isprave od obitelji Drašković. Zanimljivo je spomenuti da se nekoliko isprava – donatorskih, fundacijskih i drugih –vezanih uz promišljenu strategiju ustroja hodočasničkog središta u pavlinskoj crkvi Blažene Djevice Marije u Zažičnu (Donje Pazarište) može pronaći u znamenitoj zbirci glagolj skih isprava Acta croatica Ivana Kukuljevića Sakcinskog, ali se tom problemu nije posvetila pažnja. Nema sumnje da bi, uz donacije Frankapana, drugih velikaša (primjerice Draškovića i vojvode Žarka Dražojevića, 1488.) i pripad nika rodovskog plemstva Lučke, Krbavske i Ličke župa nije, Zažično pretvorilo u snažan regionalni hodočasnički centar da nije bilo odlučujućeg čimbenika – Osmanlija. Da se Zažično već sredinom 15. stoljeća formiralo kao važno lokalno, koje se transformiralo i u reginalno dalmatinsko hodočasničko središte, svjedoči i nekoliko oporuka koje su sastavili stanovnici šibenske komune, a kojima je to sveti šte bilo relativno blizu. Štovanje kulta Djevice Marije, koja je bila protector i intercessor vjernika pred Bogom contra pestiferam i contra infideles Turchos, posebno je populari zirano nakon početaka osmanlijskih akindžijskih upada na područja srednjovjekovne Hrvatske i zapadne Bosne

39 Isto, kut.16/II, sv. 15.Iva, ff. 116-116a.

40 Isto, kut.16/II, sv. 15.Iva, f. 121r.

41 Isto.

42 DAZd, SŠB, Melchiore Sabino (MS), kut. 19, ff. 56a-57.

43 Prvi je hodočastio u Loreto. DAZd, SŠB, AM, fasc. B/VI, f. 6a.

44 Isto, fasc. B/VII, f. 11a.

te u distrikte svih dalmatinskih komuna. Prve podatke o hodočašćenjima u ova lokalna središta, u šibenskim izvo rima, nalazimo nakon ozbiljnih osmanlijskih najezdi na komunalni distrikt kada je mnogo seljaka pobijeno, a brojne žene, djeca i mladi bili su abducti a Turchos. Prvo zabilježeno hodočašće stanovnika šibenske komune u crkvu Bl. Djevice Marije u Zažičnom nalazimo već 1443. godine, kada je opo ručitelj osobno hodočastio u to, ne tako udaljeno, svetište.45

O popularizaciji marijanskog svetišta u Zažičnom svjedoči, primjerice, podatak iz oporuke šibenskog građanina i veslar skog majstora Matije Stjepanovog (magister remerius) koji je u svibnju 1453. sastavio oporuku corpore sanus, intendens peregrinari ad ecclesiam sancte Marie de Zachi, dakle zbog osobnog hodočašća u Zažično (danas Donje Pazarište).46 Da je marijanski hodočasnički centar u potpunosti zaživio u drugoj polovini 15. stoljeća, svjedoče i vrela iz drugih komuna. Osobito je zanimljiva oporuka koju je u srpnju 1497. sastavila stanovnica Raba (habitatrix Arbi) Radica, žena Jurja Fradelića iz Lučke županije.47 Osobitost njezine intimne pobožnosti, vezane uz peregrinationes, odražava se u njezinu izboru nekih hodočasničkih odredišta. Naime, Radica je oporučno odredila da izvršitelji njezine oporuke iusit miti personam vnam ad sanctam Maria de Rechanati pro anima sua čime je iskazala, za to vrijeme uobičajenu i među dalmatinskim vjernicima osobito proširenu, marijansku pobožnost koja je bila uvjetovana općim kretanjima u reli gioznosti, odnosno vezana uz «rehabilitaciju» Bogorodice u vrijeme visoke skolastike, pojavom kužnih epidemija, ali i specifičnim povijesnim okolnostima u Dalmaciji koja je tada sve snažnije osjećala osmanlijski vojni pritisak. Jedno od važnijih marijanskih internacionalnih središta u tom raz doblju bio je Recanati, pa je tako Radica ostavila jedan legat za osobu koja će se uputiti u ovo svetište. No, pored toga, Radica je na određeni način pokazala i svoju povezanost uz mjesto odnosno regiju iz koje je bila podrijetlom, pa je svoju marijansku pobožnost izrazila odredbom da izvršitelji njezine oporuke iusit miti vnam aliam personam ad sanctam Mariam de Flumine et similiter ad sanctam Mariam de Licha. 48 Dakle, radi se o jednom regionalnom hodočasničkom sre dištu u Trsatu (čiji je hodočasnički značaj proizašao, baš kao i značaj Loreta i Recanatija, iz činjenica što je u Trsatu, kao i u dvije talijanske komune, kraće vrijeme nakon pada utvrde Accon, bila smještena nazaretska Sancta Casa)49 i jednom lokalnom marijanskom središtu u Zažičnu, odno sno Donjem Pazarištu koje se od 15. stoljeća pojavljuje kao važno marijansko svetište za stanovništvo iz dalmatinskog zaleđa, ali i obale i dalmatinskih otoka.

45 DAZd, SŠB, CV, kut. 16/II, 15.IV.a, f. 36.

46 Isto, kut. 16/II, sv. 15.Iva, fol. 36r.

47 DAZd, Spisi rabskih bilježnika, Juraj Šegota, kut. 5, sv. II, 9/II, fol. 12.

48 Isto.

49 Prema legendi Nazaretska je kućica na krilima anđela, nakon pada tvrđave Accon pod saracensku vlast 1291., nakratko pre nesena u Trsat da bi 1294. bila prenesena nakratko u Recanati, a nakon nekoliko mjeseci u Loreto pored Ancone. Inače, i da nas postoje nesuglasice vezane uz vjerodostojnost odnosno kronologiju događaja vezanih uz prijenos Nazaretske kućice na Trsat, a zatim u dva središta kod Ancone na Apeninskom poluotoku.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 10. – XII./2021.

ZAKLJUČAK

Hodočasnici iz Šibenika su posjećivali Rim, Jeruzalem, Santiago u Composteli, marijanska svetišta na Apeninskom poluotoku i u Svetoj Zemlji te niz drugih hodočasničkih središta diljem Europe, ali i regionalna i lokalna loca sacra. Šibenski hodočasnici koji su osobno išli u peregrinationes, kao i osobe koje su oporučnim legatima podupirale hodočašća, dolazile su iz svih društvenih staleža šibenske komune što jasno ukazuje na snažno razvijen proces društvene demokratizacije u pokretljivosti stanovništva, barem onoj religioznoj. I s obzirom na spol hodočasnika, zamjećuje se nastavak procesa demokratizacije pro storne religiozne pokretljivosti, jer su ženski i muški hodočasnici podjednako zastupljeni kao religiozno mobilni stanovnici šibenske komune. Nasuprot raz doblju druge polovine 13. i početka 14. stoljeća kada su peregrinationes bila uglavnom u domeni muškog dijela dalmatinskih komunalnih populacija, a u slučaju žena samo onih koje su pripadale elitnim slojevima društva, kraj 14. i 15. stoljeće neupitno predstavljaju razdoblje kada je religiozna pokretljivost bila omogućena svima, velikim dijelom zahvaljujući liberalnijim kanonskim odredbama, lokalnim biskupskim odredbama te odredbama i kasnijim reformacijama statuta naših komuna. Treba istaknuti da je spomen samo dva hodo čašćenja palmiera u Svetu Zemlju tijekom cijelog 15. stoljeća, odraz onoga što se dešavalo diljem Europe i Dalmacije, a iskazivalo se kroz znatno smanjenje broja hodočasnika iz srednjih i nižih društvenih staleža šibenske, kao i ostalih dalmatinskih komuna, čemu je osnovni razlog bio u znatno složenijoj i napetijoj situ aciji na prostoru Bizantskog Carstva i u Palestini zbog izrazitog jačanja i superiornosti novog vojno-politič kog čimbenika – Osmanskog Carstva. Naravno, p ere grinationes in Terra sancta nisu prestala niti tijekom kasnog srednjeg vijeka, ali su ona u osnovi organi zirana od strane Venecije i njenog hodočasničkog brodovlja za pojedince koji su pripadali najvišim sta ležima duhovne i svjetovne hijerarhije. To je, uostalom, potvrđeno i u stotinama dnevnika i putopisa, a koji su i vrlo vrijedan izvor za proučavanje raznih aspekata života u istočnojadranskim urbanim sredinama, pa tako i Šibeniku.

P osjećivana su gotovo sva tradicionalna hodočasnička loca sancta kojima se pridružio velik broj novih cen tara kreiranih kroz vjeru hodočasnika u nadnaravne

moći svetaca, ali i kroz ekonomski interes pojedinih magnata i vladara koji su nastojali stvoriti snažne trgovačke gradske sredine, prije svega, radi osobnog bogaćenja. U našim krajevima, iako je bilo i takvih slučajeva, oni su rijetkost, jer se Dalmacija u kasnom srednjem vijeku nalazi na vrlo osjetljivom vojnom, ratnom položaju pa je za kreiranje loca sacra bila dovoljna temeljna pobožnost stanovništva i sposob nost lokalnih crkvenih vlasti da kreiraju hodočasnička središta lokalnog karaktera, ali ona koja omogućuju redovito iskupljenje svih grijeha. To je utjecalo na organiziranje sve učestalijih proštenja, sajmenih dana, dana kada su tržnice radile punim kapacite tom te je tako postavljena pretpostavka i za lokalna hodočašća unutar samih komuna, kao što je primje rice bilo ono sv. Šimuna u Zadru, rado posjećeno i od hodočasnika iz Šibenika. Motivacija kasnosrednjovje kovnih šibenskih hodočašća bila je najčešće u vjero vanju u moguće izlječenje ili oprost grijeha, ali se sve češće pojavljuju hodočasnici ponukani jednostavnom željom za avanturom ili mogućnošću ostvarenja više ili manje unosnog posla. Ptolomejsko poimanje vre mena i prostora u razdoblju humanizma i renesanse zamijenjeno je galilejanskim, što je neizravno utje calo i na promjene u duhovnom doživljaju putovanja (hodočašća) i intelektualnim interesima među broj nim hodočasnicima. No, vanjski izgled naših hodoča snika, o čemu svjedoči tek jedna 15-stoljetna freska iz Berma u Istri, ponajprije odjeća, bio je istovjetan onom hodočasnika iz drugih europskih krajeva, a u velikoj je mjeri ovisio i o financijskim mogućno stima svakog pojedinog hodočasnika. Zatvaranje pravca hodočašćenja prema Svetoj Zemlji, utjecalo je na znatno učestalija hodočašća Šibenčana u velik broj mendikantskih i marijanskih loca sacra , kao i ad limina apostolorum u Rimu na Apeninima, ali i u Sv. Jakov u Composteli koji postaje hodočasničko središte najposjećenije od šibenskih hodočasnika, bez obzira na golemu prostornu udaljenost. Bila je to posljedica utemeljenja bratovštine sv. Jakova u Šibeniku, izrazito čvrsto povezane uz fenomen hodo čašća te, općenito, snažno štovanje kulta sv. Jakova u Šibeniku. Konačno, zamjetna je sve intenzivnija hodočasnička pobožnost vezana uz marijanski kult pa su tako stanovnici šibenske komune hodočastili u internacionalna apeninska (Loreto, Recanati), ali i regionalna i lokalna loca sancta (Trsat, Drid, Zažično).

Dr. sc. Darka Bilić

Znanstvena suradnica

Institut za povijest umjetnosti, Centar Cvito Fisković, Split

Problem obnove kneževe palače u Šibeniku krajem 18. stoljeća

Veliki broj građevina u državnom vlasništvu u mle tačkoj Dalmaciji i Istri u drugoj je polovici 18. sto ljeća bio u ruševinama ili su bile uzurpirane privatnim interesima. Veliki broj rezidencija mletačkih predstav nika vlasti, kneževa, kapetana i kaštelana te mnoge javne zgrade, kao što su lođe, javnobilježnički uredi i arhivi, skladišta i vojarne, bili su u takvom stanju da nisu mogli ispunjavati svoju primarnu funkciju.

Jedan od tipičnih primjera napora i inicijativa mle tačkih vlasti da se oronula javna građevina, nagri zena vremenom i nemarom, pred sam kraj postojanja Mletačke Republike obnovi ili prenamijeni je slučaj kneževe palače u Šibeniku.

Posljednja dokumentirana obnova palače šibenskog kneza izvedena je 1771. godine, no njezini učinci nisu bili dugotrajni jer je već 1784. godine državni inženjer Francesco Cicavo poslan u Šibenik da izradi stručno mišljenje o stanju stvari i sastavi izvještaj o potrebnim radovima za popravak palače. Cicavo je uočio niz oštećenja na palači. Krovne grede su bile pot puno trule, što je rezultiralo time da se sobe pri svakoj kišici napune vodom, a krovnoj konstrukciji je na poje dinim mjestima čak prijetilo urušavanje. Drvena vrata soba i prozorski okviri bili su trošni i morali su se popraviti. Također je bilo potrebno popraviti i cisternu u dvorištu palače koja je propuštala vodu, no ovo je bio jedan od manjih problema, prema mišljenju inženjera, uzimajući u obzir opće stanje palače.

Uvjerivši se u derutno stanje palače, inženjer

Cicavo izradio je dva troškovnika za njezin popravak. Jedan troškovnik je obuhvatio samo hitnu sanaciju najvećih oštećenja prije nadolazeće zime, dok je drugim troškovnikom predvidio sveobuhvatnu obnovu građevine. Objašnjavajući ovaj sasvim neobičan postupak jednog državnog službenika, kojim je obavio više posla od onog koji mu je bio povjeren, inženjer Cicavo je otkrio bit problema obnove i održavanja

Slika 1: Pogled na južna gradska vrata i dio kneževe kule 1788. godine

javnih građevina u to doba u Dalmaciji. Prema njegovu mišljenju, ključni problem koji je doveo do ovakvog derutnog stanja gradske palače u Šibeniku je bio taj što su vlasti u Veneciji već godinama imale ustaljenu praksu tražiti od svojih inženjera u Dalmaciji da izrade procjenu troškova uzimajući u obzir samo hitno potrebne radove, s ciljem što veće uštede javnog novca. U sažetom i hrabrom dopisu Cicavo napominje da ti popravci nisu nikada dugo trajali, dok su u međuvremenu ostali dijelovi zgrade propadali, toliko da je trošak za državnu riznicu u konačnici bio puno veći. Usprkos trudu inženjera Cicava, potrebni sveobuhvatni radovi na palači nisu bili izvedeni već je, prema ustaljenoj praksi mletačke uprave, izveden tek provizorni popravak najgorih oštećenja s veoma malim utroškom državnog novca.

Ikako je predvidio inženjer Cicavo, dvije godine poslije, 1786. godine, palača je u još gorem stanju te se šibenski

knez Antonio Donà žali na njezino ruševno stanje, ističući moguću opasnost za ljudske živote njenih rezidenata i štetu kojom se narušava dostojanstvo države jer je kneževa palača bila politički najvažnija građevina u gradu simbolički predstavljajući, preko kneza, središnju vlast. S obzirom na to da do skore obnove palače nije dolazilo, šibenski knezovi tijekom svog dvogodišnjeg mandata morali su zajedno s obiteljima stanovati u neadekvatnim, čak i za život opasnim državnim prostorijama. Stoga nastavljaju s pritiskom na centralnu vlast u Veneciji da im omogući sigurniji i ugodniji smještaj u Šibeniku, što im je uspjelo 1788. godine kada im je odobren najam privatne palače za kneževu rezidenciju. Nažalost, nije poznato koju su privatnu palaču knezovi odabrali za svoj smještaj. Poznato je da su i u Imotskom mletački upravitelji krajem 18. stoljeća tražili privatnu rezidenciju za najam i da je glavni kriterij za odabir bio taj da se buduća rezidencija trebala izgledom i veličinom isticati među ostalim građevinama u gradu.

Slika 2: Presjek kroz južno krilo palače s pogledom prema sjeveru

Iste godine venecijanski Senat je generalnom pro viduru Dalmacije i Albanije Angelu Memu naložio da nanovo dostavi detaljan izvještaj o stanju kneževe palače, da napravi procjenu njezine vrijednosti u slu čaju prodaje te predloži njenu novu namjenu kako bi se o sudbini palače donijela konačna odluka u Veneciji.

Na ovaj zadatak je generalni providur poslao inženjera Franu Zavorea, rođenog 1749. godine u šibenskoj obitelji Zavoreo ili Zavorović. U ovo vri jeme je Zavoreo bio zaposlen kao pogranični inženjer i vjerojatno je poslan ovom prilikom u Šibenik jer je dobro poznavao lokalne prilike uz pomoć kojih je, nakon dolaska u Šibenik, sastavio detaljan izvještaj. Providur Memo je o inženjeru Zavoreu imao veoma visoko mišljenje ističući ga u svom dopisu mletač kom Senatu pred ostalim inženjerima navodeći da je sposoban, pouzdan, svestran i častan. Zavoreo će nastaviti s radom za mletačku vlast u Dalmaciji sve do

njene propasti 1797. godine, a nakon toga i austrijske i francuske vlasti ga angažiraju kao svog službenika za inženjerske poslove na izgradnji cesta, na poslovima melioracije te planiranju, izgradnji i obnovi brojnih javnih građevina u Zadru. Svoju karijeru je završio na mjestu direktora građevinskih radova u Zadru, gdje je i umro 1822. godine.

UŠibeniku

je inženjer Zavoreo proveo rujan i gotovo cijeli listopad 1788. godine. Kako proizlazi iz njegova izvještaja generalnom providuru, došavši u Šibenik najprije je napravio crteže postojećeg stanja kneževe palače u tlocrtu i presjeku. Ovi crteži palače najpreciznije dokumentiraju njen izgled u prošlosti. Iz ovih crteža se razaznaje da se kneževa palača u 18. stoljeću sastojala od tri krila, umjesto od četiri od koliko se današnja građevina sastoji. Umjesto četvrtog krila sa sjeverne strane sklopa je perimetar njenog dvo rišta definirao visoki obodni zid na kojem se ne naziru

otvori, ni vrata ni prozori prema glavnoj gradskoj ulici. Glavni ulaz u palaču se nalazio na mjestu današnjeg ulaza na zapadnom pročelju. Ulaz je vodio do pred vorja ili atrija koje je s dva luka bilo otvoreno prema malom dvorištu s cisternom iznad koje se nalazila kruna bunara. Uz atrij je u zapadnom krilu sa sjeverne strane bila smještena prostorija za stražu, u nastavku iza nje dvije prostorije u vlasništvu bratovštine sv. Nikole, od kojih je ona na kraju zapadnog krila prema glavnom gradskom trgu bila u funkciji dućana te je imala vlastiti ulaz s ulice. Dvorište palače se sastojalo od tri dijela: već spomenutog malog dvorišta s cister nom, velikog dvorišta uz sjeverni zid kompleksa i još jednog manjeg otvorenog dvorišta koje je bilo u funk ciji zatvora. Istočno krilo palače se sastojalo od dvije prostorije u prizemlju, štale s vlastitim ulazom s ulice i konobe. Najveći dio južnog krila je na ovom nivou zau zimala oružarnica te u nastavku iza nje, prema istoku, zatvorske prostorije. Ispod oružarnice je u podrumu iste veličine bilo i skladište za državni alat koje je bilo povezano sa svođenim prolazom gradskih vrata u jugoistočnom kutu kneževe palače. Na drugom se

katu, iznad oružarnice u južnom krilu, nalazila velika dvorana u kojoj se sastajalo gradsko plemićko vijeće. U njenom sjevernom zidu se nalazila mala kapela ili –kako je Zavoreo na crtežu naziva – crkvica. Zavoreo je nacrtao obrise oltara u kapelici, a zna se da se na ovom oltaru nalazila pala s motivom Gospe od Ružarija sa slikom Bogorodice. Južni zid dvorane je prema moru bio rastvoren s dva otvora, smještena jedan pokraj drugog, koja su vodila na balkon na južnom pročelju. Zapadno od dvorane se prema kuli nalazila omanja prostorija za audijencije, a istočno od sale za sastanke su se nalazile privatne kneževe prostorije za stanova nje, njegov dnevni boravak i spavaća soba. U istočnom se krilu palače na ovoj razini nalazila kuhinja, ostava i spremište. U suprotnom, zapadnom krilu palače su se nalazile prostorije za goste. Kao dio cijelog kompleksa palače nalazila se i gradska, odnosno kneževa kula uz južna gradska vrata. Prostorije u prizemlju kule su služile za zatvor, na katu iznad njih se nalazio kazneni ured, a na drugom katu, u nivou reprezentativnih pro storija i kneževog stana, nalazio se salon koji je s tri strane, južne prema luci, zapadne i sjeverne prema

Slika 3: Tlocrt prizemlja kneževe palače 1788. godine

katedrali, bio rastvoren balkonima. Iz nacrta je vid ljivo da je većina reprezentativnih prostorija u palači imala strop s vidljivim stropnim drvenim gredama.

Zavoreo je pomno pregledao palaču i u svom izvještaju detaljno opisao sva oštećenja te predložio obnovu pojedinih dijelova. Za sastavljanje troškovnika i izradu procjene palače Zavoreo se obratio za pomoć šibenskoj komuni koja ga je uputila na gradske majstore. Ovi maj stori su dobro poznavali lokalno tržište nekretninama i mogli su dati ispravnu procjenu vrijednosti zemljišta na kojem je izgrađena palača, a i vrijednosti materijala koji se mogao dobiti razgradnjom palače na lokalnom tržištu. U procjeni vrijednosti su sudjelovali tadašnji šibenski majstori zidari, klesari i drvodjelci Donat Pekić, Domenik Busti, kovač Juraj Ferrari i fenestrer, vjero jatno staklar, Ivan Krstitelj Cattarruzzi.

nego su iznajmljivali stanove u kućama u vlasništvu gradskih bratovština koje su bile u raznim dijelovima grada, međusobno udaljene. Prema mišljenju Zavorea, u državnom interesu je bilo da svi vojnici i njihovi časnici budu smješteni na jednom mjestu, u istoj vojarni, te je slijedom ovog prijedloga izradio projekt prena mjene palače u vojarnu. Projekt je predvidio povećanje katnosti zgrade izgradnjom novih podnica u prostori jama koje su dovoljno visoke. Predloženim zahvatom Zavoreo je predvidio formiranje vojarne s kapacitetom za smještaj šest družina vojnika, nižih časnika i trinaest časnika. Svaki časnički stan sastojao bi se od tri različite prostorije: sobe, dnevne sobe i kuhinje.

Osim

Zavoreo

je predložio mletačkim vlastima prena mjenu kneževe palače u vojarnu za smještaj vojnika i časnika. Naime, vojnici koji su u to vrijeme boravili u Šibeniku, nisu bili smješteni u istoj gradskoj četvrti,

prednosti izvedbe projekta, Zavoreo navodi i moguće negativne posljedice ovako složenog i zahtjevnog zahvata prenamjene. U kneževoj palači se nalazio ured kaznenog suda i mnoge zatvorske prostorije te bi u slučaju izvedbe projekta prenamjene bilo potrebno izmjestiti navedene prostorije, esencijalne za funkcioni ranje vlasti, u novu zgradu, što također iziskuje dodatni organizacijski trud i trošak državnog novca.

Slika 4: Tlocrt kata kneževe palače s dvoranom za sastanke grasdkog vijeća i stanom gradskog kneza

Usvom izvješću Zavoreo se bavi i problemom odr žavanja kneževe palače i ostalih javnih zgrada u provinciji. Prema njegovom mišljenju, najveći dio štete pričinili su korisnici koji su se nemarno pona šali prema javnom dobru. Kako bi se ovaj problem adekvatno riješio, inženjer Zavoreo predložio je osnivanje radnog mjesta kvartir-mastra u Šibeniku, državnog službenika zaduženog za redoviti obilazak i kontrolu javnih zgrada, praćenje njihovog stanja i nadzor ponašanja korisnika te promptno reagiranje u slučaju oštećenja, otkrivanje počinitelja. Dužnosnik na ovom radnom mjestu spominje se u većim gradovima Dalmacije već od sredine 17. stoljeća.

Senat je ubrzo dobio na uvid dokumentaciju koju je izradio inženjer Zavoreo, međutim nije pristao na realizaciju ni jednoga predloženog projekta te je odlučeno, s obzirom na to da se u sklopu palače nalaze oružarnica i dvorana za sastanke komunalnog vijeća, da se palača ponudi kao dar komuni Šibenika. Iz ove

darovnice bile su izuzete zatvorske prostorije, pisar nica i ostali državni uredi koje je, međutim, prema prijedlogu mletačkih vlasti, komuna trebala održavati o vlastitom trošku. Komuna je također trebala ispla ćivati najam privatne rezidencije za gradskog kneza tijekom cijelog razdoblja njegova boravka u gradu.

Š

ibensko gradsko vijeće je s 15 glasova za i 4 glasa protiv 1792. godine prihvatilo prijedlog Senata da komuna postane vlasnik palače te isplaćuje 120 dukata gradskom knezu za dvogodišnji najam privatne palače, koju je međutim sam knez morao pronaći zbog, kako ističu, nemogućnosti pronalaska prikladno udobne i dostojanstvene zbog skromnog stanja privatnih kuća u gradu. Međutim, dokument iz 1795. otkriva da komuna nije ništa poduzela oko obnove zgrade koja je nastavila i dalje propadati, kao i mnoge druge građevine u vlasniš tvu Mletačke Republike u Dalmaciji, dočekavši u derut nom stanju i slom Mletačke Republike 1797. godine.

Slika 5: Zavoreov projekt prenamjene prizemlja palače u vojarnu 1788. godine

Dr. sc. Goran Budeč

Znanstveni suradnik na Odsjeku za povijesne znanosti

Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti

Kasnosrednjovjekovne sobe Šibenika

Na temelju velikog broja privatno-pravnih isprava, stječemo detaljan uvid u velik broj materijalnih predmeta koji su se nalazili u spavaćim sobama kasno srednjovjekovnog Šibenika i njegova distrikta u vri jeme ‘’zlatnog doba’’. Riječ je o vremenu nakon dolaska Venecije 1412. g. do snažnijeg pritiska Osmanlija na šibenski distrikt početkom XVI. st. i njime uvjetovane seobe stanovništva na šibenske otoke i dalje.

Jedan od najčešćih predmeta namijenjenih za spava nje ili spavaće sobe je zasigurno bio gunj, odnosno schiauina. Riječ je o vrlo čestom tipu gunja na istoč nojadranskoj obali, a autorica J. Perić kaže kako je to pokrivač od kostrijeti, poznat kasnije u spomenicima pod talijanskim “schiavine ”, a sačinjavali su prvobitno i kod boljih građana ponjavu.1 Riječ je o predmetu koji se koristio pri spavanju, ali je bio mobilan, te široko raširen, pa se tako schiauina nalazila u raznim prosto rijama kasnosrednjovjekovnog šibenskog kućanstva. Tako, primjerice, gunjeve nalazimo u raznim prosto rijama od prisoja, 2 gornjih 3 ili srednjih soba,4 preko soba za radnike, 5 a navedeni su i podatci kako se gunj prodavao u dućanu.6 Zanimljiv je primjer šibenskog patricija ser Martina Miršića koji je posjedovao dva ovakva gunja, koja su navedena u poglavlju inventara dobara naslovljenom In camera superiori et primo, a koji je u svojoj oporuci izrađenoj 1452. g., odnosno četiri godine prije smrti, corpore sanus sentiens se decrepite esse etatis, naložio milosrdni legat a li pueri de sancto Lazaro e a quali che stano ne li hospedali – ogni pouero una schiauina de liure tre picole. 7 Spomenuta cijena od tri libre ili pola dukata, spominje se u još jednom odvo jenom slučaju iz 1467. g., točnije inventaru dobara

1 J. Perić, Kuća u Šibeniku, str. 247.

Petra Milinovića de Sibenico, a u kojem se navodi kako je sciauina njegove supruge Biloslave vrijedila 3 šibenske libre, odnosno schiauina grega usada libre tre. 8 Iz promatranog uzorka je vidljivo kako su stanovnici kasnosrednjovjekovne šibenske komune razlikovali barem dva tipa ovakvog gunja te ih dijelili na mor lački (27 komada) ili grčki (osam komada). Jedna od schiauina navedenih u promatranim inventarima

Slika 1: Pedantno zabilježen inventar dobara šibenskog arhiđakona Petra Ivanova iz ožujka 1465. god., s naznače nim prostorijama u kojima se nalaze materijalni predmeti: In camara de soto i In camara mezana

2 Grgur Papa habitator Sibenici. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 230.

3 Jakov Ferro de Sibenico. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 268’.; šibenski patricij ser Martin Miršić (DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 3, fol. 162’); šibenski kanonik Jakov Žiljavić, DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 3, fol. 177.

4 Archidiaconus Sibenicensis Petrus Iohanni. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 7, fol. 301.

5 Šibenski kanonik Jakov Žiljavić. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 3, fol. 177.

6 Iz poglavlja inventara dobara ser Marka Ivanova naslovljenom Robe in botega, saznajemo kako je spomenuti šibenski patriciji je u svojem dućanu imao i 3 schiauine murlache. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 7, fol. 332’.

7 Dakle, pokojni ser Martin ostaljva svakom bolesnom ili siromašnom stanovniku šibenskog hospitala po jedan gunj. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. a, fol. 12.

8 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 8, fol. 378’.

dobara je navedena kao de Corfu ili sa Krfa9, što ostavlja otvorenim pitanje jesu li takve grčke schiauine bile upravo s otoka Krfa. Nadalje, potrebno je odmah odba citi pretpostavku kako je zapravo riječ o istom tipu uvoznog gunja koji su popisivači poznavali pod dva različita imena, iz razloga što se u nekim dokumentima

9 U jednom inventaru dobara iz 1467. g. saznajemo kako je ma gister lapicida Ivan Šerba de Sibenico posjedovao dva ovakva gunja od kojih je jedan naveden kao schiauina de Corfu. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 8, fol. 382’.

spominje kako su iste osobe vlasnici oba tipa gunjeva, kao npr. Gašpar Rohalić de Sibenico u čijem inventaru dobara iz 1454. g. nailazimo podatak kako je spo menuti šibenski ribar među ostalim pokretninama posjedovao i quatro schiauine grecesche et dui morlache 10

10 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 2, fol. 92.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC

Slika 2: Vittore Carpaccio, The Birth of the Virgin

KREVETI

Krevet je u spavaćim sobama kasnosrednjovjekovnog Šibenika, jednako kao i danas, imao centralnu ulogu (123 komada ili 5,3% predmeta korištenih pri spavanju). Naravno, s obzirom na to da je riječ o kasnosrednjovje kovnom razdoblju, krevet još uvijek nije nužno sredstvo, nego luksuz što je vidljivo iz činjenice kako neki autori još uvijek spominju spavanje na podu u tom razdoblju, ili čak posjedovanje istoga smatraju “socijalnim marke rom”,11 jednako kao i podatka da se kreveti ne nalaze u svim inventarima dobara.12 Sam krevet nalazimo u nekoliko varijanti, a riječ je o nazivima leto, odnosno krevet u smislu kakvoga ga danas poznajemo s nosa čima na kojima su se nalazile daske, letiera, odnosno jednostavni tip kreveta, točnije njegov okvir opremljen prečkama ili mrežom od konopa na koje se onda mogu staviti madraci ili slamarice,13 letizello kao varijacija kre veta manjih dimenzija, te kolijevka, odnosno chuna, koja je bila rezervirana samo za imućnije slojeve društva.

Iako studije na primjerima Šibenika i Splita u XVI. st. ukazuju kako su dominantni materijali izrade kre veta bili orah, te rjeđe jelovina, jedina konstanta pri navođenju kreveta u inventarima dobara jest perje za krevet, odnosno piuma. Naime, za 48 komada ili 39% kreveta od ukupno 123 komada u promatranim inven tarima dobara je navedeno kako su punjeni perjem kakav primjerice posjeduje nobilis domina Marija iz obitelji Tobolović, udana za trogirskog patricija ser Luciana de Cegis u čijem se inventaru dobara iz 1456. g., kao prvi upisani predmet nalazi vno leto de piuma 14 Slučaj šiben ske građanke Slave koja je zbog statusa svog supruga Mihovila, koji je bio protomagistri calafatis, navođena kao domina, daje primjer kreveta koji nije bio punjen perjem, te je naveden kao senza piuma 15 Iako je ovo jedini takav primjer gdje je striktno naglašeno kako je krevet bez perja, možemo pretpostaviti da je isti slučaj bio i za ostale predmete za koje perje nije bilo spomenuto.

una persona. 16 Iako jedan primjerak najčešće može suge rirati iznimku, s obzirom na to da F. Celio Cega nalazi slične primjerke u Trogiru u razdoblju XVIII. st., očito je riječ o primjerku koji nije čest, ali kontinuirano postoji.17

Osim

navedenih upisa, kod preostalih komada ovog namještaja ne nalazimo nikakvih zanimljivosti, osim što je za dva komada navedeno da su punjeni perjem, a riječ je o primjercima koji su pripadali dvojici šibenskih patricija: ser Šimunu Šižgoriću18 i ser Pavlu Nigojeviću.19

Okvir

kreveta s poprečnim prečkama, koji se nazivao letiera, čini 43% od ukupnog broja komada namje štaja namijenjenog spavanju (53 komada). S obzirom na to da ima manju težinu i veličinu od klasičnog kre veta, riječ je o krevetu za sve društvene slojeve osim najsiromašnijih, dok kod bogatijih zasigurno predstavlja komad namještaja namijenjenog posluzi i sl., pa su tako uz klasične lokacije po spavaćim sobama popisivači neke primjerke popisali na neuobičajenim lokacijama unutar kućanstva, kao što je npr. bila letiera koju je posjedo vao šibenski habitator Grgur Papa, a nalazila se u kuhi nji.20 Cijena nam je poznata samo za jedan primjerak ovog tipa namještaja, te saznajemo kako je letiera koju je posjedovao Petar Milinović de Sibenico imala samo jednu poprečnu dasku, odnosno cum vna tolla, te su ga popisivači procijenili na dvije šibenske libre.21

Zanimljiv

dodatak uz ovaj predmet nalazimo u inven taru dobara patricija ser Martina Tolimerića gdje su popisivači za jedan takav primjerak precizirali kako je to letiera koju su pokojnik, ili vjerojatnije njegova posluga, koristili za spavanje, odnosno per dormir (!),22 a slične primjere nalazimo i kod šibenskih građana Nikole Lalića i Vuke Ratkovića koji su obojica posjedovali po dva slična komada namještaja.23

Uz

klasičan krevet postojala je i manja varijanta kre veta nazivana letizelo koji je lijepo opisan u neko liko dokumenta, a potrebno je izdvojiti inventar dobara šibenskog patricija i vojnog zapovjednika ser Šimuna Tavelića za čiji je letizelo navedeno kako je bio ispunjen perjem i namijenjen jednoj osobi, odnosno de piuma da

11 R. Fossier, The Axe and the Oath, str. 116.

12 Iako je prilikom promatranja inventara dobara stanovnika šiben ske komune utvrđeno da nepostojanje određenog predmeta u po jedinim inventarima ne znači nužno nepostojanje istog u cijelom kućanstvu, u pojedinim je slučajevima bilo vidljivo kako neke osobe posjeduju svu opremu za spavanje, uključujući jastuke, gu njeve i madrace, ali bez kreveta jer su ti madraci vjerojatno bili polagani na pod.

13 Najbolje opise ovog tipa kreveta nailazimo u ranije spominja nom radu D. Božić-Bužančić, Prilog proučavanju interijera kuće u Splitu, str. 100.; F. Celio Cega, Svakidašnji život stanovnika grada Trogira, str. 62.

14 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 3, fol. 170.

15 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 2, fol. 84’.

Ukontekstu

kreveta, potrebno je spomenuti i krevet za najmlađe stanovnike, a riječ je o kolijevkama koje nalazimo pod nazivom chuna ili cuna. Tijekom sred njovjekovnog razdoblja, u kolijevkama ili na drugim tipovima kreveta ili slamarice, dječje tijelo je najčešće imalo otkrivene noge, te su mu ruke je bile iglicama ili sličnim predmetima učvršćene za bokove.24 Potrebno

16 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 8, fol. 326.

17 F. Celio Cega, Svakidašnji život grada Trogira, str. 73.

18 Letizelo de piuma. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 3, fol. 145.

19 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 7, fol. 350.

20 Grgur Papa habitator Sibenici. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 229’.

21 Iako je nepoznato koliko bi takav tip kreveta trebao imati po prečnih dasaka, navedeni primjer sa jednom daskom zasigurno predstavlja nepotpun ili oštećen predmet. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 8, fol. 378’.

22 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 221.

23 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 3, fol. 185’, 171’.

24 R. Fossier, The Axe and the Oath, str. 47.

je istaknuti da unatoč činjenici kako su djeca iz najvi ših i najjačih plemićkih ili pak kraljevskih obitelji bila posebno zaštićena, dokazano je kako su gotovo sva djeca, bez obzira na materijalnu i društvenu poziciju, dobivala pažnju i ljubav svoje bliže okoline.25 U promatranom uzorku inventara dobara, primjerice, nailazimo na deset komada kolijevki, a zanimljivo je kako kolijevku nalazimo kod pripadnika svih društvenih slojeva, od distriktualaca poput Mateja Tekumilića de villa Popegl26 ili Tome Duplovića de Dazlina, 27 šibenskih građana, kao npr. što je bio magister lapicida Ivan Šerba 28 ili Radoje Blitva.29 Naravno, lijepe primjerke kolijevki nalazimo i u vlasništvu pripadnika komunalnog patricija koji su posjedovali lijepe uvozne primjerke kolijevki, kao što je bila cuna venetiana granda per puti, a posjedovao ju je ser Antun Lučić. 30 Najviše, čak pet kolijevki nala zimo u inventaru dobara šibenskog patricija ser Marka Ivanova. 31 Uz ostala četiri primjerka, važno je izdvojiti jednu kolijevku uz koju je popisana oprema za istu. Riječ je o kolijevci u koju je očito bilo složeno nekoliko pred meta namijenjenih prekrivanju bebe tijekom spavanja. Naime, u jednoj od četiriju kolijevki (in dita chuna) nave denih u inventaru dobara šibenskog patricija ser Marka Ivanova, naveden je pokrivač od zelene raše, naveden kao Couertor in dita chuna, verde de rassa, 32 i dvije dječje plahte. 33 Ipak, bez obzira na činjenicu kako je kolijevka očito prisutna u domovima pripadnika raznih druš tvenih skupina, možemo reći kako je riječ o prilično rijetkom i luksuznom predmetu jer u promatranom razdoblju djeca vjerojatno spavaju s roditeljima.

JASTUCI

Tijekom kasnosrednjovjekovnog i ranonovovjekovnog razdoblja na prostoru šibenske komune nailazimo na dva tipa jastuka.

Grafikon 1:

Vrste jastuka u kasnosrednjovjekovnoj šibenskoj komuni

25 R. Fossier, The Axe and the Oath, str. 38.

26 Cuna de puto. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 258.

27 Cuna da puti. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 298.

28 Chuna. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 8, fol. 382’.

29 Chuna de puti. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 294.

30 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 273’.

31 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 7, fol. 343’-344’.

32 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 7, fol. 344’.

33 2 linzuoli in dita chuna da puti. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 7, fol. 344’.

Najrašireniji

je svakako klasični tip jastuka koji se nalazi pod terminima cusinello, cusin. Iako je u ovom slučaju namjena predmeta očito jasna, potrebno je napomenuti kako u srednjovjekovnom razdoblju, kao i danas, mnogi kućanski predmeti ne podrazumijevaju isključivu namjenu u neku svrhu već su brojne moguće alternativne primjene, pa tako, primjerice, saznajemo kako je šibenski građanin, magister pelliparius Iohannes uocato Sestoperth među svojim materijalnim predmetima posjedovao i jedan jastuk za sjedenje.34 Ipak, primarna namjena je bilo spavanje na krevetu, a sama pozicija kojom ovaj predmet dominira krevetom zbog smještaja na uzglavlju, te samim time predstavlja reprezentativan dojam pri pogledu na sam krevet, utjecala je na činjenicu kako su onodobni jastuci vrlo često bili lijepo urešeni ili obojani. Iako ne čine većinu, potrebno je spomenuti i posebnosti takvih jastuka. Na 12 komada dominira crvena boja jastuka, a zatim slijede crna, plava, žuta, te samo rijetko bijela. Ipak, kao i u mnogim skupinama materijalnih predmeta, teško je razdvojiti jesu li to svi jastuci u bojama ili su to svi jastuci kojima su popisivači naveli boju. Spomenuto pitanje jače dolazi do izražaja ako se osvrnemo na bijeli jastuk koji je posjedovao šibenski patricij ser Šimun Noičić. Naime, iz njegovog inventara dobara sastavljenog 1454. g. saznajemo kako je ser Šimun uz još tri jastuka (po jedan crni, narančasti i jedan u bijeloj jastučnici) posjedovao jedan bijeli, što bi taj komad mobilijara činilo jedinim komadom jastuka takve boje u kasnosrednjovjekovnoj šibenskoj komuni.35 Ipak, s obzi rom da je riječ o bijeloj boji koja je zapravo prirodna boja ili boja koju se najlakše dobije od većine materijala osim svile, teško je vjerovati da je to bio jedini takav primjerak. Razloge češćeg nespominjanja opet ćemo morati potra žiti u stručnosti, ali prije svega slobodnoj volji pojedinih popisivača inventara dobara.

34 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b, fol. 26.

35 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 3, fol. 135’.

Slika 3: Kolijevka XV. st.

Prilikom proučavanja jastuka popisanih u promatranim inventarima dobara, nailazimo na još jednu zanimlji vost, a riječ je o materijalima, odnosno njihovom rijetkom spominjanju. Ako izuzmemo cussinelo lauora tuto cum oro, te do cussinelli lauoradi cum oro koji je posjedovao bogati šibenski patricij ser Ilija Tolimerić36 ili dva jastučića izra đena od svile i zlata koje je posjedovao mletački vojni zapo vjednik ser Daniel Jurić,37 jedini materijal koji su popisivači smatrali potrebnim zapisati je bila svila. Riječ je o samo 18 komada takvih jastuka. Ovaj maleni broj sugerira kako su jastuci bili rađeni od nekog drugog materijala koji je očito bio toliko uobičajen da ga popisivači nisu smatrali potreb nim spomenuti, posebice ako uzmemo u obzir činjenicu da je svih spomenutih 18 komada jastuka od svile bilo u posjedu isključivo šibenskih patricija, odnosno samo šest osoba. Nadalje, očito je da i popisivači kod same svile nisu bili sigurni je li jastuk od svile ili sa svilom. Za ilustraciju te problematike potrebno je izdvojiti jastuke koje je posje dovao ranije spomenuti šibenski patricij ser Ilija Tolimerić. Naime, spomenuti je ser Ilija uz navedene jastučiće izra đene zlatom posjedovao još nekoliko primjeraka od svile, kao primjerice dva jastučića koja su bila cijela od svile,38 te dva jastuka koja su bila sa svilom, što konkretno otvara pitanje postoji li među tim predmetima ikakva razlika ili su jednostavno bili na odvojenim lokacijama unutar ser Ilijine sobe, pa iz tog razloga nisu pribrojani zajedno.39

Što

se detalja vezanih uz jastuke tiče, u promatranim privatno pravnim ispravama su se često navodila i punjenja istih. Iako je od ranije poznato kako su onodobni jastuci bili punjeni kokošjim perjem ili vunom, u navede nom uzorku nalazimo samo perje. U takvim se slučaje vima nije preciziralo o kakvom je perju riječ, nego se samo vrlo kratko navelo punjenje perjem, kao što nam i otkriva inventar predmeta iz spavaće sobe šibenske trećeretke Margarete, u kojoj su se nalazile letiera, klupica, posteljina, gunj i poplun te dva jastučića s perjem navedena kao cussi nelli do de piuma. 40 U navedenom kontekstu su rijetke vari jacije u opisu te tek sporadično nalazimo upise u kojima se još navodi kako su puni perja, odnosno pieni de piuma, kao npr. dva jastuka koje je posjedovao Radeta Bositković de Sibenico.41U kontekstu jastuka, kao i kod većine drugih materijalnih predmeta cijene su rijetko izražavane, no iz nekoliko inventara dobara, poput onih Mihovila Kogonje

36 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b, fol. 30-30’.

37 Vojvoda u Mletačkoj Albaniji te sudionik u bitki u Lombardiji te šibenski plemić ser Daniel Jurić, o kojem će više riječi biti u poglavlju o oružju i naoružanju, među brojnim pokretninama je posjedovao i chusineli 2 de uelesso lauorado de seda bruna et con oro (DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 2, fol. 70).

38 Do cussinelli lauoradi tuti cum seda. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b, fol. 30.

39 Do cussineli lauoradi cum seda. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b, fol. 30’.

40 Margarita pizochara de Sibenico qua nunc stabat in ecclesia Omnium Sanctorum de Sibenico (DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b, fol. 1).

41 Do cussinelli pieni de piuma (DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b, fol. 18’).

de Iuriefgrad42 ili Petra Milinovića de Sibenico, saznajemo da je cijena jastuka bila ispod jednog dukata, a varirala je od jedne do tri šibenske libre, ovisno o stanju ili materijalu.43

Drugi

tip jastuka na koji nailazimo u promatranim dokumentima jest cauzalle (220 komada), a u studi jima se prevodi terminima kao što je podjastuk44 ili uzglav lje.45 Riječ je o predmetu koji se polagao na ležaj, a na koji su onda eventualno i po potrebi stavljani klasični jastuci o kojima je prethodno bilo riječi. Navedeni predmet se polagao uz uzglavlje kreveta i uglavnom je pratio širinu kreveta, a širina je varirala između jednog46 i dva metra, no uz takve podjastuke je redovito bila navedena opaska kako je velik ili dug ili na neki način izlazi iz klasičnih okvira. Takav slučaj primjerice nalazimo u primjeru uzglavlja koje je posjedovao šibenski pelliparius Ivan Bogdanis, a za kojega je bilo navedeno da ima tri lakta, odnosno 1.8 m te da je dug, odnosno longo. 47 Slično kao i kod klasičnih jastuka, za dio podjastuka je navedeno da su bili punjeni perjem (53 komada), bez perja (6 komada) ili polupuni kao vno cauzal meço pien kojeg nalazimo u inventaru dobara Jurja Biloševića de Sibenico iz kolovoza 1454. godine.48 Potrebno je spomenuti da komparacijom broja inventara dobara, odnosno ljudi za koje su isti sastavljani, s brojem jastuka, dolazimo do zaključka kako se ovaj predmet nala zio u gotovo svakom kućanstvu kasnosrednjovjekovne šibenske komune te ga vjerojatno nisu posjedovali samo najsiromašniji slojevi društva.49 Materijal izrade se vrlo rijetko spominje, a uglavnom je riječ o suknu.50 Jastučnice se spominju u kontekstu samo 88 komada ovog predmeta, a od tog broja 55% ili 48 komada otpada na jastuke s jastuč nicama, poput pet jastuka s jastučnicama punjenih perjem koje je posjedovao prezbiterus Jakov Vukašević.51 Uz 45% takvih jastuka (40 komada) navedeno je kako nemaju jastučnice, kao četiri jastučića koje je posjedovao šibenski becarius Radoje.52

42 Cusinello librarum 2, solidos 0 (DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 279’).

43 Poglavlje u kojem se nalazi procijenjena roba zapravo pripada Petrovoj supruzi Biloslavi, a uglavnom je riječ o starim i iznoše nim predmetima, kao što su i bili doi cussinellicum piuma. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 8, fol. 378’.

44 J. Perić, Kuća u Šibeniku, str. 250.

45 F. Celio Cega, Svakidašnji život grada Trogira, str. 77.

46 Ratco Conçolo de burgo Sibenico među ostalim pokretninama je posjedovao i 10 chauacal de 2 braza pieno de piuma odnosno je dan podjastuk ili uzglavlje ispunjeno perjem širine 1.2 m. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b, fol. 39’.

47 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 3, fol. 161.

48 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 2, fol. 96.

49 Ovdje treba još jednom naglasiti činjenicu kako predmeti popisa ni u inventarima dobara predstavljaju osobno vlasništvo, ali nika ko sve predmete u kućanstvu u kojem je pokojnik živio te treba uračunati mogućnost kako je postojao još poneki takav predmet, ali u vlasništvu druge osobe poput supruge, roditelja ili djece ako su bila punoljetna.

50 Bogdan Baril de Sibenico je među brojnim pokretninama posje dovao i 10 caucal de panno uechio. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 2, fol. 56’.

51 5 cussini cum piuma e cum intemelle. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b, fol. 22’.

52 Quatro cusineli zenza intemelle. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 2, fol. 87’.

JASTUČNICE

Iako su neki detalji vezani uz jastučnice (intemela, inte mella, intimella) navedeni u kontekstu jastuka, ovaj se predmet često spominjao samostalno, što je i logično jer je riječ o predmetu koji se mogao stavljati i uklanjati ovisno o mogućnostima, željama i potrebama pojedi naca. Uz poneki, neredoviti komentar popisivača kako su određene jastučnice bile namijenjene presvlačenju jastuka, saznajemo kako su se jastučnice koristile i za prekrivanje podjastuka, kao npr. 2 intimele da chauzali koje je posjedovao šibenski građanin Jurko Stertković,53 ali i madraca, što je vidljivo npr. iz inventara dobara šibenskog majstora krojača Petra Gojača, koji je posje dovao jastučnicu za madrac, a koju je vrlo vjerojatno sam skrojio. 54

Prilikom navođenja jastučnica, popisivači su dosta često navodili i materijale izrade, pa tako saznajemo kako je svila imala više od 51% udjela među zastuplje nim materijalima. Pri tome treba spomenuti kako su u tu kategoriju pribrojene jastučnice de seda, odnosno od svile, kao npr. one koje je posjedovao šibenski patricij ser Filip Šižgorić, 55 te jastučnice cum seda ili sa svilom kakve je posjedovao ser Toma Miršić. 56 Smatram da su ovakvim slučajevima razlike male te je moguće da čak ni ne postoje, pa sam ih svrstao u zajedničku kategoriju.

Odominaciji svile kao vrlo zastupljenog materijala za izradu jastučnica svjedoči i kategorija jastuč nica koja pod nazivom “svilene varijacije” objedinjuje 10 komada izrađenih od svile u kombinaciji s drugim materijalima. U navedenoj kategoriji tako nalazimo jastučnice od svile sa zlatom 57 te vjerojatno jeftiniju inačicu platna i zlata. 58 Potrebno je navesti kako je u oba slučaja vjerojatno bila riječ o tome kako je predmet bio protkan zlatnim nitima.

Nakon dominacije svile i svilenih kombinacija pri izradi jastučnica, uočavamo značajan udjel plat nenih jastučnica, a riječ je o 40 komada, što čini 31% udjela među materijalima izrade jastučnica. Jastučnice izrađene od ovog relativno jeftinog materijala uglav nom nisu bile posebno ukrašavane, tako da su se popisivači prilikom opisivanja uglavnom zadržavali na broju, količini i namjeni, 59 osim u slučajevima kao u inventaru dobara šibenskog građanina Mihovila Mazarića de Sibenico kada je popisivač naveo da su dvije takve platnene jastučnice bile grube.60

53 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b, fol. 43’.

S

ukno se kao materijal izrade jastučnica spominje šest puta, i to samo u jednom inventaru dobara, a riječ je o šibenskom patriciju i jednom od značajnijih

54 Entima de vno matarazo. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 3, fol. 120.

55 Tre entemelle lauorade de seda negra et Ia entemella lauor[ada de] seda vermeglia (DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 3, fol. 132).

56 Entemelle da cussini lauorade cum seda negra tre (DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b, fol. 45’).

57 U inventaru dobara šibenskog patricija ser Marka Ivanova nalazila se i Intimela lauora cum oro et seda (DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 7, fol. 341’).

58 U inventaru dobara šibenskog građanina Šimuna Jurinića nalazimo dvije jastučnice navedene kao de tella lauorada cum seda negra alta cum seda vermeglia (DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b, fol. 34’).

59 Upisi o namjeni su nešto rjeđi, ali ipak ih nalazimo, kao ranije navedeni primjerci za madrac, tako nailazimo i na jastučnice za koje je precizirano da su za jastuke, kao u slučaju šibenske građanke Dragoslave, supruge Matka Ratkovića de Sibenico. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 3, fol. 166.

60 Spomenuti Mihovil Mazarić, koji je preminuo u rujnu 1454.g., zbog alata navedenog u njegovom inventaru dobara zasigurno je bio obrtnik, i to vrlo vjerojatno callegarius, no nažalost njegovo zanimanje nije precizirano. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 3, fol. 149’.

Grafikon 2: Materijali jastučnica u kasnosrednjovjekovnom Šibeniku

šibenskih veleposjednika ser Nikoli Divniću, koji je među brojnim predmetima visoke materijalne vrijed nosti posjedovao i intimelle 6 de panno 61

podatcima o boji za tek 20% upisa, navodi boja su ipak zanimljivi i predstavljaju malen, ali zanimljiv uvid u kolorit kasnosrednjovjekovnih spavaćih soba, naravno u kombinaciji s pokrivačima i prekrivačima.

Od

ostalih materijala, prilikom izrade jastučnica zastupljeni su bili još i vuna, parhet, kao toplija zimska varijanta,62 te samo jedna pamučna jastučnica.63 U kontekstu navedene pamučne jastučnice je zanimljivo kako je je to bio jedini primjerak ovog predmeta za koji je bila izražena cijena, a riječ je o već ranije spominjanom inventaru dobara šibenske patricijke Margarete, žene ser Pavla Nigojevića, koja je između ostaloga posjedovala i jednu veliku i novu pamučnu jastučnicu za podjastuk, vrijednosti nešto više od pola dukata, navedenu kao inti mella de cauacal grande da leto nouo de bombaxo librarum 3 64

POSTELJINE, POKRIVAČI I PREKRIVAČI

Kao

što je ranije navedeno, ukrašavanje zlatnim nitima je bio jedan vid ukrašavanja jastučnica, međutim vjerojatno iznad financijskog dosega veli kog broja građana. Ipak, nemogućnost posjedovanja takvih primjeraka nije spriječila ostatak komunalnog stanovništva da ima lijepe komade ovog predmeta, pa su nerijetki navodi o jastučnicama u boji (71 komad jastučnica kojima se navodi boja). Iako dominira bijela boja koja predstavlja osnovnu boju tkanine od koje je većina komada ovog predmeta izrađena, te raspolažemo

Posteljina koja se u privatno-pravnim ispravama druge polovice XV. st. navodi kao linzuol, lenzuol i linzoleto, linçuol u promatranom uzorku čini 10% od predmeta namijenjenih spavaćoj sobi (238 komada). S obzirom na to da je riječ o predmetu koji je zapravo bio prekriven prekrivačima i pokrivačima, dokumenti nam ne otkrivaju gotovo nikakve podatke o boji,65 dok se materijal također navodi neredovito. Tako npr. uz ranije spomenutu žutu posteljinu koju je posjedovao ser Nikola Divnić, nalazimo još samo jedan spomen svilenog primjerka koji je posjedovao šibenski patri cij ser Marko Ivanov 66 te nekoliko zimskih varijanti jastučnica, od toga sedam vunenih, jedan primjerak od parheta i jednu posteljinu od tople inačice pamuka zvane bochasinum. Za razliku od materijala izrade, popisivači su za čak 56 komada posteljina naveli da su rabljene (28), stare (18), grube (7) ili oštećene (3), što zapravo svjedoči o dugom korištenju ovog predmeta.

61 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 205.

62 U inventaru Šibenske trećeretke Margarite popisivači su naveli i entemella de fustagno uz napomenu da je to jastučnica na kojoj je spavala pokojnica (DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b, fol. 1). Drugu takvu jastučnicu nalazimo u inventaru dobara šibenskog kanonika Jakova Žiljavića navedenu kao vna entemolla de fustagno (DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 3, fol. 175).

63 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 4, fol. 196.

64 Na kraju folije 196’ navodi se kako su procjenitelji bili patricij ser Luca Butrisich i maistro Piero Goicich. Navedeni Petar je vrlo vjerojatno u rodu s ranije spomenutim krojačem Petrom, koji je umro tri godine ranije, pa postoji vjerojatnost da je i ovaj Petar krojač te smatram kako su cijene izražene u dokumentu relevantne. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 4, fol. 196.

65 Jedini spomen boje u kontekstu jastučnica nalazimo u inventaru dobara patricija ser Nikole Divnića u čijem se inventaru, među ostalim predmetima, spominju dvije svilene i žute dječje posteljine. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 205’.

66 1 linzuol lauorado cum seda (DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 7, fol. 342).

Grafikon 3: Boje jastučnica u kasnosrednjovjekovnoj šibenskoj komuni

Jedan od mogućih razloga dugogodišnjeg korištenja ovog predmeta možda počiva u činjenici kako nije bila riječ o jeftinom predmetu, o čemu možda naj bolje svjedoči inventar dobara Mihovila Kogonje de Iuriefgrad. Navedeni je Mihovil posjedovao 2 linzuoli librarum 4 solidos 10, a već u sljedećem upisu se nalazi još jedan skuplji primjerak naveden kao te 1 linzuol librarum 4 67 Nažalost, nije u potpunosti jasno zašto su popisivači procijenili kako je prva posteljina dvo struko skuplja od druge jer nema navoda materijala, stanja ni veličine ova tri komada. Međutim, već i ovaj podatak ilustrira vrijednost ovog predmeta što je vrlo vjerojatno utjecalo na činjenicu kako se rijetko mijenjao, stoga dokumenti obiluju opisima jastučnica koje su stare i istrošene.

Iako se veličina spominje za samo 18 komada poste ljina, navedeni podatci nam omogućuju relativno točan uvid u njihovu površinu. Tako saznajemo kako je dužina najveće posteljine iznosila 5,5 m,68 najma nji primjerci su imali površinu oko 1,4 m,69 dok ih je većina iznosila između 2,5 i 3,5 m.70 Iako nam nisu poznate dimenzije tri svilena komada posteljine za koli jevku, navedena kao tre linzoleti da chuna lauora de seda koje je posjedovao doctor artium et medicine Antonius de Spilimbergo, možemo pretpostaviti kako su upravo takve posteljine bile najmanjih dimenzija.71

carpeta una noua ouer banchal, 72 a doctor artium et medicine Antonius de Spilimbergo u svom je inventaru dobara imao navedenu i carpeta da leto cum banchali cinque, 73 a kao što je vidljivo iz priloženog, navedeni upisi otkrivaju kako samom popisivaču nije bila potpuno jasna razlika između ova dva predmeta.

I

ako je uz svaki predmet pod nazivom carpeta nave deno da je za krevet, sama namjena je najljepše opisana na primjerku koji je posjedovao pelliparius Radoslava Golobrata de Sibenico, a u čijem se inven taru dobara četiri komada ovog predmeta navodi kao carpete 4 da sopra leto 74

Sobzirom

uzorak inventara dobara otvara nam i uvid u relativno veliki broj prekrivača, a riječ je o predme tima koje nalazimo pod terminima carpeta da leto (162 komada) te banchalle da leto (56 komada), a zajedno čine 10% predmeta namijenjenih spavanju. Riječ je o prekriva čima koji su se nalazili prevučeni preko kreveta, ne nužno zauzimajući cijelu površinu, a imali su jednako ukrasnu namjenu kao i namjenu dodatnog zagrijavanja postelje. Između predmeta pod terminom carpeta da leto i banchalle da leto razlike su minimalne ili nikakve, te promatrani izvori sugeriraju kako je jednostavno riječ o tome kako su različiti popisivači koristili dva termina za isti predmet, što uostalom ni ne čudi s obzirom na mješavinu dijale kata koja se koristila u kasnosrednjovjekovnoj šibenskoj komuni. Jedan od argumenata u prilog toj tvrdnji jest činjenica kako se ova dva termina zajedno spominju u samo dva inventara dobara, iz kojih primjerice saznajemo kako je becarius Juraj Mirković de Sibenico posjedovao

Promatrani

67 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 279’.

68 /2/ para da linçuoli cum suo rede tella braza 100 u inventaru dobara ser Šimuna Šižgorića. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 3, fol. 144.

69 linzuol de tella longo braza 3.5 u inventaru dobara Rade uxor condam Iohanni Netiauich. DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 2, fol. 74.

70 Kao u nekim slučajevima popisivanja nekretnina, i u ovom slučaju smatram kako nije ispravno šibenske lakte preračunavati u metre nego u kvadratne metre iz razloga što u ovom slučaju popisivači žele istaknuti veličinu predmeta koji služi za pokrivanje određe nog prostora, u ovom slučaju kreveta što i potvrđuje činjenica

71 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 7, fol. 323.

na to da je riječ o predmetu koji je, kako je ranije navedeno, imao i ukrasnu namjenu, nerijetko se spominju boje izrade poput višebojnih varijanti kojima dominira plava boja (7 komada), ali uočavamo crvenu (2 komada), crnu (1 komad) i plavu (1 komad). Nadalje, popisivači u slučaju prekrivača, kao i u slučaju posteljina, navode dimenzije75 koje se kreću od 1,1 m,76 a najčešće su dimenzije bile oko 1,7 m.77 Najveći primjerak, nave den kao 1a carpeta dopia braza 20, nalazio se u inventaru dobara Kate, udovice pokojnog Jurja koji je bio barbitonsor de Sibenico, a imao je 3,4 m2 78 Zanimljivo je kako je izvr šiteljica oporuke navedene Kate bila pokojničina sestra Sfila uxor quondam magistri Grubisse lapicide. Riječ je o zanimljivom primjeru koji otkriva dvije sestre domaćeg podrijetla koje su obje bile udane za lokalne obrtnike, a navedeni podatci, kao i sam inventar dobara navedene Kate, otkrivaju relativno visoku razinu materijalne kul ture građanskog sloja na prostoru šibenske komune.

Među

predmetima usko vezanim uz spavanje i spa vaće sobe nalazi se i 68 popluna, pod nazivom coltra (3% udjela među predmetima namijenjenim spavanju). Riječ je o komadu kućanskog predmeta koji zapravo predstavlja luksuzniju inačicu gunjeva i raznih pokri vača. Iako nema izražene cijene ni za jedan ovakav pred met, činjenica je da se popluni pojavljuju u 22 inventara dobara šibenskih patricija te kod samo šest građana koji su svi pripadali bogatijim građanskim obiteljima ili su bili uspješni obrtnici, kao npr. magister chalafatus Mihovil Ratčić u čijem se inventaru dobara iz 1467. g. nalazila i coltra de rassa rosa frusta 79

72 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 222.

73 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 7, fol. 324’.

74 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 3, fol. 172’.

75 Dimenzije se poklapaju između prekrivača navedenih pod nazi vom carpeta i banchalle što predstavlja još jedan argument kako je riječ o istom predmetu za koji su korištena dva termina.

76 Braza /2/ de carpete uechie (DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 268’). Banchal de braza 2 lauorado a le piume (DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 3, fol. 159).

77 Carpeta dopia da leto braza V (DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 2, fol. 76). Banchal da leto [....] braza 5 (DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 3, fol. 165’).

78 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 2, fol. 78.

79 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 8, fol. 387’.

Sobzirom na to da je riječ o predmetu koji nalazimo samo u bogatijim kućanstvima, ne čudi činjenica kako se često spominju boje izrade popluna, pa tako nalazimo plave (10 komada), bijele (3 komada), crvene (3 komada), jarko crvene (2 komada), crne (1 komad) te višebojne varijacije navedene jednostavno kao šarene (1 komad) ili detaljnije kao plavo-crvena (2 komada), plavo-bijela (2 komada), plavo-crna (1 komad) te pla vo-žuta (1 komad). Nešto rjeđe od boja, spominju se i materijali pa iako broj upisa ne dozvoljava donošenje nekih egzaktnijih zaključaka o učestalosti korište nja određenih materijala, ipak saznajemo kako su korišteni platno (5 komada), vuneno sukno ili raša (2 komada), vuna (1 komad) te sukno (1 komad).

Upromatranom uzorku nalazimo i manji broj pokri vača po nazivima couertor ili copertor (61 komad). Prilikom navođenja popisivači načelno nisu previše detaljno opisivali navedeni predmet, osim sporadičnog navođenja materijala izrade, pa tako nalazimo kožu (11 komada), vuneno sukno ili rašu (9 komada), pamuk (2 komada) te pokrivač podstavljen krznom ranog podrijetla (1 komad). U inventaru dobara šibenskog časnika Daniela Jurića nalazimo jedan lijep primjerak naveden kao couertor de pano doro de puti fodra de vari u koji je bio lijepo izrađena dječja varijanta prekrivača podstavljenog krznom. 80

MADRACI

Kao priručno sredstvo za spavanje u kasnosred njovjekovnim šibenskim kućanstvima, služile su slamnjače (stramazzo) i madraci (materazo). Ova dva vrlo slična predmeta uglavnom su se nalazila po boga tijim kućanstvima, odnosno u 14 patricijskih, osam građanskih te u jednom inventaru dobara osobe iz šibenskog distrikta. Među navedenim osobama gra đanskog staleža, uvijek je riječ o bogatijim osobama, poput primjerice Kate, udovice pok. Jurja ranarnika, u čijem inventaru nalazimo stramazzo tristo 81 Vodeći računa o činjenici kako je riječ o bogatijim osobama, možemo pretpostaviti kako je riječ o ležajevima na kojima je u bogatijim kućanstvima spavala posluga. Posljedično tome, ti su predmeti bili samo šturo

popisivani, te materijal izrade nalazimo jedino u inventaru dobara Stjepana Ivkovića, distriktualca de villa Ogorliza, za čiji je madrac navedeno da je izrađen od vune. 82 Uz prethodno navedeni madrac, jedini je lijepo opisani madrac bio onaj kojeg je posjedovao magister pelliparius Iohannes uocato Sestoperth de Sibenico, a popisivač ga je naveo kao vno materazo da dormir, odnosno jedan madrac za spavanje.

Ukontekstu spavaćih soba u kasnosrednjovjekov nom razdoblju, važno je spomenuti i velike škrinje. S obzirom na to da nisu postojali ormari u današnjem smislu, s ladicama i pretincima, duge škrinje su dugo ostale nezamjenjiv komad namještaja u spavaćim sobama. Potrebno je spomenuti i da su u spavaćoj sobi škrinje najčešće bile smještene uz podnožje kreveta, te se u njih uglavnom spremala posteljina, prekrivači, višak jastuka i slično.

80 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 2, fol. 69’.

81 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 2, fol. 76’.

82 DAZd, SŠB, KV, kut. 16, sv. II / vol. 15. IV. b. 5, fol. 281.

Slika 4: Tip škrinje kakav se često nalazio ispred kreveta. Sjeverna Italija, poč. XV. st. Papaličeva palača – danas Muzej grada Splita

Na skalicama na Dobriću restaurirano je srednjovje kovno kameno stubište gotičkih stilskih karakteris tika. Ovo je stubište jedini srednjovjekovni primjer uz profane (svjetovne) objekte u šibenskoj povijes noj jezgri. Ova obnova je početak suradnje Društva s Umjetničkom akademijom u Splitu čiji su studenti s Odsjeka za konzervaciju i restauraciju, pod mentorst vom profesora, uredili ovo vrijedno stubište.

„Na Skalicama kod Dobrića nalazi se malo kameno stubište gotičkih stilskih karakteristika. Gotici pripisujemo tipičnu balustradu-ogradicu s lukovima i s motivom cvijeta između lukova. Na naslonu ograde je tipična gotička profilacija. Ukrasi ograde su akroteriji u obliku dinje, što se javlja u srednjovjekov noj umjetnosti. Grb na početku ograde je u obliku tarče-malog konjaničkog štita. Grb pripada nepoznatoj plemićkoj obitelji. Ipak, ogradu karakteriziraju i neki elementi rane renesanse. Prije svega, to je akroterij u obliku kugle na početku ograde koji je pokriven lovorovim listovima. Istim listovima pokriveni su i maleni kapiteli stupića balustrade, kao i podnožje balkonske ploče. Ogradu možemo staviti u šibenske radove mješovitog gotičko-renesansnog stila ili kasnog 15. stoljeća. Stubište je jedini srednjovjekovni primjer uz profane (svjetovne) objekte u šibenskoj povijesnoj jezgri“ − rekao je dr.sc. Ivo Šprljan, dipl. ing. arh., konzervator iz Konzervatorskog odjela Šibenik.

Radove su izvodili studenti Umjetničke akademije u Splitu pod mentorstvom doc. Siniše Bizjaka, mag. konz. rest., koji nam je kazao: „U travnju 2021. godine, svojim posjetom su nas počastili članovi Društva Juraj Dalmatinac iz Šibenika. Društvo je inicijator ideje o međuinstitucionalnoj suradnji u svrhu obnove – konzer vacije i restauracije kamenih spomenika zaštićene jezgre

Kameno stubište je očišćeno, prskanjem i četkanjem uklonjene su biološke naslage s kamena. Kameno stubište je zaklonjeno od utjecaja sunca i podložno intenzivnom obraštaju mikroorganizama na kamenoj površini. Mikroorganizmi nastanjeni na kamenu svojim izlučevinama razaraju kamenu površinu te ih je potrebno ukloniti.

Rekonstruirane su sljubnice na donjem zidanom dijelu stubišta koje su prethodnim intervencijama izvedene u betonu s cementom kao vezivom. Cementne sljub nice su uklonjene radi negativnih svojstava koja štetno utječu na postojanost kamena i vizualne neusklađeno sti. Korišten je primjereniji materijal mješavine: vapno, kameni mljeveni agregat i pijesak.

Zamijenjene su dotrajale željezne spone rukohvata. Kameni elementi rukohvata stepeništa su sidreni žel jeznim kovanim sponama (klamfama) uz upotrebu lijevanog olova, kao veziva između spone i kamena. Na nekoliko mjesta spone su izrazito korodirale ili nedostaju pa su ta mjesta sidrena istom metodom, neh rđajućim čelikom. Na ostalim mjestima spone su pos tojane i nisu mijenjane, jer je riječ vjerojatno o izvorno postavljenim koje, zajedno s kamenim elementima, čine jedinstvenu spomeničku cjelinu.

Na kraju, nakon nekoliko dana sušenja, kamen je zaštićen konsolidantom koji služi za učvršćivanje jako istrošenih površina kamena. Ovaj postupak je završna faza kon zervatorsko − restauratorskih zahvata na spomeniku na otvorenom, jer ipak je riječ o kamenu koji je već stoljećima izložen erozivnom djelovanju atmosferilija, posebice kiše.

grada Šibenika. Aktivnost je zamišljena kao studentska praksa, uz pratnju profesora – mentora s Umjetničke akademije, na što gledamo kao izuzetnu priliku i čast da se djelatnost i stečena znanja Odsjeka za konzervaciju i restauraciju primijene kroz ovaj plemeniti volonterski projekt Društva Juraj Dalmatinac.“

Slika 4: Umetnute nedostajuće i korodirane spone od nehrđajućeg čelika među kamenim elementima

Zahvaljujemo svima koji sudjeluju u obnovi šibenske jezgre i podržavaju rad Društva. Posebno zahvaljujemo hotelskoj kući Solaris d.d. koja je prepoznala značaj ovog projekta te ga podržala osiguravši smještaj stu dentima i njihovim profesorima. Nastavljamo zajedno činiti kameno srce grada ljepšim.

Slika 3: Stanje stubišta tijekom tretmana biocidnim sredstvom

Projekt STANADI –Društvo obnovilo kameni renesansni dvojni portal u Ulici don Krste Stošića

Na inicijativu i sredstvima Društva Juraj Dalmatinac obnov ljen je kameni renesansni dvojni portal u Ulici don Krste Stošića na broju 10.

„Dvojni portal predstavljaju dvoja vrata pretežno renesans nih stilskih oznaka. Nalazi se uz apsidu romaničke crkvice sv. Krševana. Na sudarnici kapitela oba portala vidljivo je da su nastali u isto vrijeme. Lijevi, veliki lučni portal bio je ulaz u andronu, zapravo dugi hodnik, tj. prolaz kroz zgradu. Taj prolaz je omogućavao pješačku komunikaciju između današnje Kačićeve ulice i malog trga iza crkvice sv. Krševana. Kasnije je taj prolaz zatvoren i integriran u zgradu. Zgrada je renesanso-baroknih stilskih oznaka, a takav je i manji portal, desno od ovog velikog lučnog. Na lučnom portalu kapiteli imaju tipičnu renesansnu profilaciju, a unutarnjim rubom portala još ide „baštun“, tj. polukružni profil karak terističan za srednjovjekovne portale u gradu.

Na manjem portalu vide se jasne renesansne stilske oznake: stepenasta profilacija ide dovratnicima i pragovima malog prozora-nadsvjetla. No, pored renesansnog stila prisutni

su i neki detalji barokne arhitekture: dijamantni vršak se nalazi u dnu dovratnika kao na baroknim dalmatinskim portalima. Tu je i jastučasti profil iznad nadsvjetla koji je također karakterističan za barokne dalmatinske portale. Stoga ovaj portal možemo staviti, zajedno s velikim lučnim, u prijelazni renesansno-barokni stil, a vremenski u prijelaz 16. na 17. stoljeće. Mali portal krasi i latinski natpis: Neka Bog čuva tvoj ulazak i izlazak (prijevod s latinskog: Deana Karađole Radovčić) na nadsvjetlu portala. Takvi natpisi duhovnih, ali i svjetovnih poruka karakteristični su za portale renesansne faze u gradu, tj. 16. stoljeće.

Ovakav dvojni portal, koji je imao ulogu prolaza kroz kuću i ulaza u palaču, jedinstveni je primjerak u gradu Šibeniku“, rekao je dr.sc. Ivo Šprljan, dipl. ing. arh., konzervator iz Konzervatorskog odjela Šibenik.

Vedran Pehnec, restaurator iz Obrta za konzervator sko-restauratorske poslove PETRA VIVA iz Splita, koji je izveo obnovu, izvijestio nas je o fazama i načinu obnove:

„Dvojni portal je zatečen izrazito onečišćen, s kon centracijom oštećenja na gornjim dijelovima. Na površini kamene plastike zamjećuju se naslage prašine i nečistoća, a vidljive su i manje pukotine

na dijelovima arhitektonskih elemenata, kao i veća mehanička oštećenja na ravnim površinama i profil iranim segmentima.

Prema vidljivim zakrpama od portland cementa, izvjesno je da su izvršene intervencije na portalu. Do oštećenja je vjerojatno došlo djelovanjem štet nih vodotopljivih soli, kako iz samog cementa, tako

Slika 1: Zatečeno stanje

Slika 2: Izgled nakon radova

Slika 3: Detalj zatečenog stanja spoja lijevog dovratnika i nadvratnika. Vidljive su „rekonstrukcije“ u portland cementu, pukotine, onečišćenja i nedostajući dijelovi

Slika 4: Situacija iste pozicije u fazi uklanjanja cementnih zakrpa i čišćenja kamena. Na osnovu ove situacije može se predvidjeti količina materijala i postupak rekonstrukcije

i migracijom iz tla u kombinaciji s ekspanzijom metala sidrenog u kamen, jer su metalne spone (rešetka otvora) korodirale uslijed prisustva vlage, povećale obujam i prouzrokovale oštećivanje strukture kamena. Portal je velikim dijelom površine prekriven nečis toćom, recentom bojom i općenito vezanim i neveza nim česticama organskog i anorganskog podrijetla.

Nakon postavljanja radne skele, onečišćenja i oštećenja su fotodokumentirana te je očišćen sloj nevezanih nečistoća s površina kamena, nakon čega je uslijedilo uklanjanje svih neadekvatnih zapuna, rekonstruk cija u cementnom i vapnenom mortu, uz istovremenu sanaciju istih u primjerenom materijalu.

Uklanjanje ostataka korodiranog željeza izvedeno je mehanički, bušenjem manjim svrdlima i ručnim alatima, pazeći da ne dođe do oštećivanja kamenog materijala. Svi odvojeni ulomci su zalijepljeni dvokom ponentnim epoksidnim ljepilom za vapnenački kamen uz korištenje karbonskih armatura, a vidljivi spoj je retuširan u toniranom vapneno-akrilnom mortu.

Kod profiliranih dijelova korišteni su karbonski trnovi i vlakna za armaturu koji su učvršćeni epoksi ljepilom u prethodno pripremljene rupe u dovratnicima i nad vratniku portala. Nedostajuće crne ispune u natpisu su rekonstruirane upotrebom slikarskih pigmenata i

grafitne paste te su u konačnici impregnirane kalije vim vodenim staklom. Sve rekonstrukcije su obrađene upotrebom tradicionalnih klesarskih alata i tonirane silikatnim kredama radi vizualne prilagodbe originalu. Ekstremno onečišćene zone portala su predčišćene pjeskarenjem uz upotrebu staklenog agregata na način da se uklonio najdeblji sloj onečišćenja bez oštećivanja epiderme kamena, odnosno oksalatne patine te je nakon toga ostatak onečišćenja uklonjen kombinaci jom mehaničkih i kemijskih postupaka. Površina kamena koja ostaje nakon ovakvog čišćenja je prirodnija, a sačuvan je i nedestruktivni zaštitni sloj površine kamena. Spojni pojas žbuke i kamena cijelom visinom portala je otučen i rekonstruiran kao nova sljubnica. Na taj je način osiguran čvrst spoj žbuke i kamena. Izrađen je i žtveni sloj u vapneno-akrilnoj žbuci iznad nadvratnika ulaza i iznad otvora, unutar luka, radi sprječavanja zadržavanja oborinskih voda i zaštite spoja kamena sa zidom. Na sve vidljive površine portala, pristupnog stepeništa i luka, aplicirano je sredstvo za hidrofobizaciju.“

Obnova je započela u svibnju ove godine i potrajala je do kraja lipnja. Zazidana ploha na velikom lučnom portalu je ožbukana.

Slika 5: Izrada nedostajućeg ornamenta na nadvratniku Slika 6: Toniranje rekonstrukcije na nadvratniku

Arhitektonsko snimanje blokova DII i HI u povijesnoj jezgri Šibenika

Javne potrebe u kulturi Republike Hrvatske za 2021.

Program zaštite i očuvanja nepokretnih kulturnih dobara Arhitektonsko snimanje blokova DII i HI u povijesnoj jezgri Šibenika

Financiranje: Ministarstvo kulture Runjaninova 2, 10 000 Zagreb www.min-kulture.hr

Korisnik: Društvo za očuvanje šibenske baštine „Juraj Dalmatinac“ Put Gimnazije 36, 22 000 Šibenik www.jurajdalmatinac.com

Izvršitelji: Arhikon d.o.o. Šibenik Stjepana Radića 53, 22 000 Šibenik 25,4 mm d.o.o. Šibenik Frane Divinića 4, 22 000 Šibenik

Konzervatorski nadzor: Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Šibeniku J. Čulinovića 1/3, 22 000 Šibenik www.min-kulture.hr

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC

Slika 1: Fotografija iz zraka DII

Blok DII

Blok DII (bruto površina 1.750 m2) prostire se između ulice Nove crkve i Starog pazara. Na istočnom pročelju bloka, u ulici Bonina iz Milana, ističe se malena kamena zgrada s portalom koji na nadvratniku ima uklesan kosir. Uklesavanje alata na šibenske portale općenito je povezano s identifikacijom zanimanja vlasnika zgrade, a to se običavalo još od srednjovjekovnog razdoblja. Idući prema Starom pazaru, te uključujući i zgrade na crti Starog pazara, blok je označen uglavnom recentnim kućama nastalim dosta kasno i adaptiranim kroz 19. i 20. stoljeće. Uzduž ulice Nove crkve kao i na uglu bloka gdje se ova ulica spaja s ulicom Grgura Ninskog, nalazi se niz kamenih zgrada koje su nastale u baroknoj fazi razvoja bloka koja se prepoznaje u tipičnim natprozorskim profilacijama, zatim u oblikovanju konzola ispod prozora i jednom spolijom ugrađenom u prozor. Ova pročelja su karakteristična i po prošupljenim konzolicama kojih je najviše uz ulicu Nove crkve gdje se nalaze i portali s gotičkim spolijama, poput fragmenata lukova prozora iz 15. stoljeća. Prema svim navedenim oznakama blok ima srednje stilsko-povijesno značenje.

Slika 2: Sjeveroistočno pročelje

Slika 3: Južno pročelje

Slika 4: Sjeveroistočno pročelje

Slika 5: Jugoistočno pročelje

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 10. – XII./2021.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ

Slika 6: Fotografija iz zraka Blok HI

Blok HI

Blok HI bruto površine 1.003 m2 ima srednje stilsko-povijesno značenje, a nalazi se u jugozapadnom uglu šibenske povijesne jezgre. Najznačajniji dio bloka je jugozapadna zgrada s ostacima nekadašnje gotičke palače koja je evidentno bila naslonjena na srednjovjekovni bedem te pritom premostila ulicu. Iz tog doba do danas su sačuvani svodovi koji su pridržavali palaču. Na zgradi još postoji vijenac s jasnom gotičkom profilacijom, a na uglu zgrade je vrsni ugaoni stup gotičkih stilskih karakteristika sa skulpturom lava. Ostatak pročelja bloka u Uskočkoj ulici čini veliki objekt izveden na prijelazu 19. u 20. stoljeće s lijepo profiliranim kamenim krovnim vijencem. Začelje ovog objekta je bez stilskih karakteristika osim fragmenta gotičkog portala na uglu prizemlja koji pripada ranijem sloju ovog stila. Stražnji dio bloka, koji je paralelan s Uskočkom ulicom, ima na svom jugoistočnom uglu zgradu s baroknim stilskim naznakama, ali i prozor s veznim kamenjem, što govori u prilog srednjovjekovnom sloju koji je ovdje zatečen samo u naznakama.

Slika 7: Južno pročelje

Slika 8: Južno pročelje

Slika 9: Sjeverno pročelje

Pripremili: Ivo Šprljan, Nikola Grubić, Zdravko Bogdan i Gustav Červar

Ovaj broj časopisa Juraj tiskan je sredstvima:

Grad Šibenik Šibensko - kninska županija

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 10. – XII./2021.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ