Juraj 2016

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ PETI XII./2016.

Šibenske

fortifikacije

– nove spoznaje i istraživanja

Tommaseo i Šibenik

Gotičko slikarstvo u Šibeniku BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

1

SADRŽAJ:

4 - 13

Šibenske fortifikacije – nove spoznaje i istraživanja

14 - 19

Utvrda sv. Nikole - možda najbolja hrvatska utvrda

20 - 29

„Da queste misere delizie il pensier mio vola agl’ ignudi poggi di Sebenico“ – Tommaseo i Šibenik

dr. sc. Ivo Glavaš

dr.sc. Andrej Žmegač

dr. sc. Boško Knežić

30 - 37

Šibenik u mletačko-osmanskim ratovima u izvještajima papinskih nuncija u Veneciji prof. dr. sc. Josip Vrandečić

2

38 - 49

Gotičko slikarstvo u Šibeniku

50 - 59

Prostorni identitet, topofilija i terrafilija

60 - 62

Orsinijev portal zasjao novim sjajem

prof.dr.sc. Emil Hilje

prof. dr. sc. Zoran Roca

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

Nakladnik:

Poštovani čitaoci, Pred vama je još jedan broj našeg “Jurja”. Naš se časopis, eto, još jednom oglasio temama koje na ovaj ili onaj način tumače naš grad i uži zavičaj, naše naslijeđe pa time i nas same. Stara je izreka je da je ljubav slijepa, ali naše je uvjerenje da znanje o onome što volimo jača našu ljubav i hrani je sadržajem.

Drušvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac Uredništvo: Gustav Červar stariji Nikola Grubić

Ovaj je broj “Jurja”, s ponosom, darovan 950. godišnjici prvog spomena Šibenika.

Tako smo se i mi, naše društvo “Juraj Dalmatinac”, ovim brojem časopisa, ali i drugim aktivnostima i sadržajima pridružili jubilarnoj spomen - obljetnici. Članovi su društva iz različitih dobnih skupina, ali najdominantnija je ona skupina koju vidimo kao “mlade”. Tim “mladima”, toj šibenskoj mladosti ne manjka energije, entuzijazma i predanosti u želji da se naše povijesno naslijeđe obnovi i oživi. Šibenik je svečano i sadržajno obilježio, prije 50 godina, svoj 900. jubilej. Neki se od nas, stariji, sjećaju te proslave. Obimna knjiga,“Šibenski zbornik”, dragocjeno je njeno naslijeđe. Danas bismo mogli reći da je ta obljetnica na svojevrstan način stavila Šibenik i njegov kraj u znanstveni fokus kojim je Šibenik postao temom mnogih budućih kulturno-povijesnih i drugih istraživanja.

Ovaj broj časopisa donosi sažetak održanih predavanja uvaženih gostiju predavača iz predavačkog ciklusa jubilarne 2016. Zadovoljstvo nam je ovim putem i na ovaj način zahvaliti autorima na njihovom trudu i dostavljenim prilozima: dr.sc. BOŠKU KNEŽIĆU, dr.sc. ANDREJU ŽMEGAČU, prof.dr.sc.

JOSIPU VRANDEČIĆU, prof.dr.sc. ZORANU ROCI, prof.dr.sc. EMILU HILJI i dr. IVI GLAVAŠU. Društvo će i sljedeće godine organizirati još jedan predavački ciklus o temama kojima se problematiziraju različiti oblici i fenomeni šibenskog patrimonija.

Ovom prigodom spomenut ćemo i angažman društva na obnovi portala obiteljske kuće Jurja Dalmatinca u istoimenoj ulici.

I zaključno: Šibenik je, tek djelomice pretražena škrinja s dragocjenostima u koju su slagale generacije. Naša je zadaća da to složeno blago otkrijemo, rastumačimo i sačuvamo.

Društvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac

Zdravko Bogdan Iva Čogelja Hrvoje Zekanović

Lektori: Jolanda Krnić Zmijanović Mila Kundajica

Grafičko oblikovanje: Ivana Grimani

Fotografije: Valentino Dražić Celić arhiva Drušva za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac Arhiva suradnika Arhiva Turističke zajednice Grada Šibenika www.sibenik-tourism.hr

Tisak: Print Centar (Educa d.o.o.)

Naklada: 500

Izdano: Šibenik, 2016.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

3

dr. sc. Ivo Glavaš Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Šibeniku

Šibenske fortifikacije – nove spoznaje i istraživanja1 Dosadašnja istraživanja o šibenskim fortifikacijama odnosila su se uglavnom na pokušaje rekonstrukcije situacije iz razdoblja razvijenog srednjeg vijeka i 15. stoljeća u kojem počinje mletačka dominacija nad šibenskom komunom. S obzirom na količinu izvorne građe i terenska istraživanja, u uvjetima kad su srednjovjekovne strukture dijelom duboko u arheološkom sloju, a bedemi u razdoblju austrijske vladavine gotovo u cijelosti srušeni, taj zadatak svodi se uglavnom na manje-više uspješne hipoteze. Međutim, razdoblje novog vijeka i mletačko-turskih ratova pružaju obilje arhivskih informacija i epigrafskih spomenika na temelju kojih je moguće prilično uspješno rekonstruirati faze utvrđivanja Šibenika u vrijeme bastionske izgradnje.

Tom periodu u literaturi nije poklonjena veća pažnja štoviše moglo bi se kazati da su neki problemi tek djelomično razjašnjeni. Rezultati arheoloških istraživanja poduzetih na tvrđavi sv. Mihovila te dijelom na sjevernim i istočnim gradskim bedemima uglavnom nisu objavljeni ili su objavljeni na nezadovoljavajući način jer nalazi nisu dovedeni u kontekst ojačavanja i novovjekovne transformacije šibenskih bedema.

Ponegdje (sjeverni gradski bedemi) istraživanja nisu niti obavljana arheološkom metodom, a vrijedne informacije zauvijek su izgubljene nakon uređenja prostora Starog pazara.

1

Ovaj rad nastao je na temelju javnog izlaganja ˝Šibenske fortifikacije u 16. i 17. stoljeću – nove znanstvene spoznaje i istraživanja˝ koje je u sklopu Dana europske baštine u organizaciji Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine i suorganizaciji Društva za očuvanje šibenske baštine ˝Juraj Dalmatinac˝ autor održao 14. listopada 2015. godine u Gradskoj knjižnici u Šibeniku. Autor priprema sveobuhvatni znanstveni rad o šibenskim fortifikacijama u novom vijeku.

4

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

Početak – ojačavanje srednjovjekovnih zidina, dvojni bedemi i kaštel sv. Mihovila Iako su Šibenčani u uvjetima predaje grada Veneciji inzistirali da se sruši kaštel sv. Mihovila kako ne bi bio prijetnja gradu, Venecija to zapravo nikad nije ispoštovala. Nedugo nakon preuzimanja Šibenika 1412. godine, Venecija počinje prve radove obnove i proširivanja kaštela sv. Mihovila. U drugoj fazi, odmah iza kaštela pristupilo se obnovi dotrajalih bedema Šibenika, prije svega s kopnene strane, a zatim i s morske strane. Sačuvani su brojni arhivski izvori prepiske mletačkih knezova i kapetana Šibenika s centralnom vlašću u Veneciji radi popravka starih i dotrajalih gradskih bedema i oko toga je u literaturi dosta napisano.

Međutim, jedan detalj koji je promakao istraživačima, pomaže nam kod preciznije datacije obnove bedema i vrata na obalnoj crti grada. Iznad gradskih vrata između biskupske i Kneževe palače, koja su preuređena u renesansnom stilu, nalaze se dva grba mletačke plemićke obitelji Calbo od kojih je stariji, kneza i kapetana Šibenika Antonija Calba, postavljen 1487. godine kada su vrata i taj dio gradskih bedema preuređeni što potvrđuju i poznati, objavljeni arhivski dokumenti. Osim toga, preuređenje tih vrata moguće je točno

datirati jer se u zaglavnom kamenu vrata nalazi grb šibenskog kneza i kapetana Giacoma Pisanija koji je tu dužnost obnašao 1570. godine. Vrata između biskupske i Kneževe palače nalazila su se na jednom od najvažnijih mjesta u gradu, poziciji s koje je gradski knez i kapetan u slučaju nužde mogao dobiti pomoć s mora.

Kneževa palača s najjačom kulom u gradu, mogla je po potrebi funkcionirati kao zasebna utvrda stoga nije ni čudo da su na tom dijelu gradskih bedema zabilježeni učestali radovi na ojačavanju i da je najveća koncentracija sačuvanih epigrafskih i heraldičkih spomenika na tom mjestu.

Pored ojačavanja kaštela sv. Mihovila i gradskih bedema, mletačka vlast u Šibeniku od samog početka veliku je pažnju posvetila izgradnji, kako sam dužd Thomas Mocenigo 1421. godine piše, ceste kojom se s morske obale moglo ući u kaštel sv. Mihovila čime bi se osigurala mletačka vlast u Šibeniku. Na postojeći bedem u prostoru Kvartira u Docu sa sjeverne strane se dograđuje još jedan zid kako bi se za put prema kaštelu iskoristio zaštićeni prostor između dva zida koji mi u novijoj literature kolokvijalno zovemo dvostruki (dvojni) bedem. Postojeći stariji šibenski srednjovjekovni bedem s južne strane se gotovo u potpunosti razgrađuje, a njegovi ostaci s karakterističnim kosim slaganjem kamena vide se u podnožju. Ista srednjovje-

Karta šibenskih fortifikacija Vincenza Coronellija iz druge polovine 17. st.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

5

6

Gradska vrata između Biskupske i Kneževe palače

del soccorso). Ta cesta, po Loriniju, služi za dovođenje pomoći opkoljenim braniteljima. Doista, strada del soccorso u kaštelu u Bresciji izgleda gotovo identično kao naš dvostruki bedem samo što je između dva bedema popločani prostor, a u sam kaštel se ulazi kroz tunel. Sve to nam sugerira da šibenska cesta pomoći ili dvostruki bedem možda nije u cijelosti dovršen jer je njime, za razliku od onog u Bresciji, bilo jako teško dovlačiti pomoć. U gornjem dijelu dvostrukog bedema s južne strane uklesane su vrlo uske i jako strme stepenice dok u donjem dijelu nije potpuno jasno kako se penjalo od glavnog ulaznog portal do portala na gornjoj razini iza kojeg su opisane stepenice. Pretpostavka je da se promet na tom dijelu dvostrukog bedema odvijao drvenim stepenicama ili na nekoj drvenoj platformi što nije povijesno nepoznat konstruktivni element. Neposredno iza gornjeg portala u dvostrukom bedemu nalazi se stijena što nam daje dodatne argumente da cesta pomoći nije nikad u cijelosti završena. Možda je izvorna namjera mletačkih vojnih inženjera bila do kaštela sv. Mihovila nakon tog portala izgraditi tunel.

Najveća opasnost od neprijatelja Šibeniku je prijetila s kopnene strane sa sjevera i istoka stoga je mletačka vlast bedeme na tim mjestima najranije ojačala. Grafike Vincenza Coronellija jasno pokazuju znatno deblji obrambeni bedem na sjeveru i istoku, a Šibenčanin u službi Venecije i Austrije, Franjo Zavoreo na svom prikazu šibenskih fortifikacija iz 1798. godine daje i presjeke kroz bedeme od čega su nam najzanimljivija dva presjeka kroz sjeverne bedeme.

Na toj strani, ako računamo Gospinu kulu u neposrednoj blizini kaštela sv. Mihovila koja je sagrađena 1639. godine, bilo je pet kula. Od mjesta gdje se uspinje prostor Starog pazara tj. od izlaska Ulice Fausta Vrančića na glavnu Ulicu kralja Zvonimira, bedem je

kovna tehnika zidanja u Šibeniku je vidljiva samo na ostacima gradskih bedema iznad Starog pazara prema Gospinoj kuli i kaštelu sv. Mihovila. Ti preostaci nam jasno pokazuju da je šibenska komuna odmah zauzela bedemima puni gradski perimeter, a prostor Doca tzv. Borgo del Mar iza dvostrukog bedema obuhvaćen je zidinama krajem 16. stoljeća. Teze nekih autora o tome da postoje različite ranosrednjovjekovne faze širenja šibenskih gradskih bedema teško su održive, a dobrim dijelom se temelje i na nerazumijevanju intervencija na gradskim bedemima u 15. stoljeću o čemu će dalje biti riječi. Prostor koji mi nazivamo dvostrukim bedemom ispravno je nazivati strada del soccorso (cesta pomoći) kako to stoji na povijesnim grafikama Vincenza Coronellija. Što to točno znači informira nas firentinski vojni inženjer Buonaiuto Lorini koji je svoje glasovito djelo pod naslovom ˝O fortifikacijama˝ izdao prvi put u Veneciji 1597. godine. Lorini je sudjelovao u izgradnji talijanskog fortificiranog grada Palmanove i obnovi srednjovjekovnog kaštela u gradu Bresciji gdje je projektirao tzv. cestu pomoći (strada

Istraživanje bedema iz 15. st. u Gradskom perivoju

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

Ostaci Velike kule na ulazu u kanal sv. Ante bio jednostavan širine oko 1,20 metara sa šetnicom za vojnike. Od te točke natrag prema zgradi Kazališta bedem je s unutrašnje strane bio nasut zemljom i tako ojačan. Nasip je bio prilično širok kako bi mogao izdržati udarce kugla iz topova. Na isti način bio je ojačan obalni potez obrambenih bedema Zadra. Prilikom nasipanja unutrašnje strane bedema u Zadru uništena je i predromanička crkva Stomorica (Sancta Maria de Pusterla). U grafičkoj mapi gradske biblioteke u Trevisu u Italiji koja donosi gotovo sve tvrđave mletačkog posjeda, nalazi se i prikaz šibenskih fortifikacija. Na tom prikazu ispred sjevernih bedema grada nalazio se tzv. Pokriveni put što znači da je ispred njega postojao zemljani nasip koji je štitio vojnike što su bili u rovu ispred i ispod gradskih bedema. Šibensku situaciju moguće je usporediti sa zemljanim nasipom koji je postojao s morske strane ispred trogirskog kaštela Kamelengo koji je izgradila Venecija. Istraživanje šibenskih sjevernih bedema 90-ih godina prošlog stoljeća nije obavljeno na odgovarajući način, bedemi i kule nisu dokumentirani niti je prepoznat način fortificiranja, a prezentacija u pločniku Starog pazara je netočna i zbunjujuća. Istočni gradski bedemi su djelomično arheološki istraženi; okrugla kula kraj Gradske knjižnice otkopana je 1991. godine, a bedem u gornjem dijelu Gradskog perivoja 1997. godine. Bedem koji je pronađen u Gradskom perivoju udaljen je gotovo 7 metara od srednjovjekovnog bedema koji je i danas vidljiv. Po stilskim karakteristikama otkopani bedem se datira u 15. stoljeće, a na to ukazuje i sitni keramički materijal nađen u zemljanom nasipu između dva bedema. Na tim već koncepcijski novovjekovnim bedemima bili su i topovski otvori, a sve se to naravno slaže i s Coronellijevim kartama. Istraživači ni u tom slučaju nisu prepoznali kako je fortifikacijski sustav funkcionirao pa je objava nalaza i materijala izvan svog povijesnog konteksta. Istočni bedem je ispred također, prema po-

dacima koje se nalaze na dragocjenoj karti iz biblioteke u Trevisu datiranoj u 1647. godinu, imao rovove od suhozida (trinciere di masiera) poziciju kojih je danas nemoguće posve točno utvrditi.

Kule na ulazu u kanal sv. Ante i tvrđava sv. Nikole Šibenik je s mora bio jako izložen napadima neprijatelja, pogotovo Venecije koja je od razvijenog srednjeg vijeka bila jedina respektabilna pomorska sila na Jadranu. Grad s morske strane nisu branile samo zidine grada, koje na tom dijelu nisu nikad bile osobito snažne. Najefikasniji način zaštite luka u srednjem vijeku bio je postavljanje željeznog lanca na ulazu. Međutim, neki put niti lanac nije bio dovoljna zaštita. Poznati su povijesni događaji iz Četvrtog križarskog rata (1202.

– 1204.) kad su križari umjesto akcije u Svetoj zemlji i povratku Jeruzalema u kršćanske ruke, prema sporazumu s Venecijom, razorili Zadar i Carigrad. Tom prilikom su prekinuli lance koji su štitili zadarsku i carigradsku luku. Šibenik, nasreću, u isto vrijeme nije doživio sudbinu Zadra ili Carigrada koji su upoznali okrutnost i pljačkaške manire križarske vojske. Lanac s kulama koji je štitio šibensku luku postavljen je znatno kasnije najvjerojatnije kao reakcija na gotovo jednako razorni događaj. Mletački admiral Vettore Pisani osvojio je 1378. godine grad kao epizodu u obračunu velikih europskih pomorskih sila Venecije i Genove na čijoj je strani bio Šibenik kao dio hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Admiral Pisani je tada na ulazu u šibensku luku postavio tri galije što vjerojatno ne bi bilo potrebno da su postojale kule. Nigdje u povijesnim izvorima ne piše niti to da je Pisani morao prekinuti lanac na ulazu u luku. Neposredno nakon tog događaja, prema odredbama mirovnog ugovora s Venecijom,

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

7

Reljefi lavova u metopama na frizu glavnog portal na tvrđavi sv. Nikole ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I. 1381. godine naložio je da se postavi lanac na osjetljivoj obrambenoj točki ulaza u šibenski kanal sv. Ante. Tada su sigurno sagrađene i obje kule. Kako bi prisilila Šibenik na predaju, Venecija je početkom opsade 1409. godine odmah zauzela kule na ulazu u kanal i ojačala ih. Kule je osvojila bez borbe zbog izdaje zapovjednika Ivana Mišića kojeg je s vojnim odredom Šibeniku u pomoć poslao hrvatsko-ugarski kralj. Kule na ulazu u kanal oduvijek su se u povijesnim dokumentima nazivale Velika (zapadna) i Mala (istočna) kula gdje se danas nalazi vila Moj mir sagrađena izvorno za trgovca talijanskog porijekla Giovannija dalle Feste 1905. godine. Sačuvali su nam se povijesni dokumenti iz sredine 15. stoljeća koji donose naoružanje i brojno stanje posada obje kule.

Velika kula imala je s kaštelanom ukupno 20, a mala kula 15 vojnika. To je za to vrijeme bila izrazito jaka posada koja je u Velikoj kuli imala i topove. Venecija se trudila održavati obrambenu funkciju kula sve do izgradnje tvrđave sv. Nikole s vanjske strane kanala sv.

Ante, koja je kvalitetom bedema i količinom vatrene moći daleko nadmašivala kule na ulazu u kanal. Velika i Mala kula su definitivno porušene početkom Ciparskog rata između Venecije i Turske 1570. godine. Odmah nakon rušenja, Venecija je razmišljala o njihovoj obnovi zbog obrambenog značenja, ali ipak nikad nakon toga više nisu obnavljane. Prva poznata austrijska

8

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

karta Šibenika iz 1805. godine pukovnika Maximilliena de Trauxa objavljena 1805. godine u Zadru u djelu ˝Festung Dalmatiens und Albaniens nebst verliegenden Inseln und Beschreibung˝ označava ih kao srušene. Pored svega još se na terenu vide ostaci zidova obje kule, a moguće je potpuno utvrditi tlocrt Velike kule u kojoj od vremena rušenja nije ništa novo sagrađeno.

Nažalost, pitanje je u kolikoj je mjeri izgradnja oko vile Moj mir devastirala prostor Male kule.

Veliki talijanski arhitekt i slikar quatrocenta Giorgio Vasari o šibenskoj tvrđavi sv. Nikole u svom djelu o životima glasovitih slikara, kipara i arhitekata u poglavlju o Michele Sanmicheliju piše ovako: ˝…Gian Girolamo suo nipote, il quale avendo ottimamente fortificata Zara, fece dai fondamenti la maravigliosa fortezza di San Niccolò, sopra la bocca del porto di Sebenico.˝1 Gornja rečenica najbolje dočarava kako su suvremenici doživljavali tvrđavu sv. Nikole iako treba napomenuti da se Vasari u svom djelu rado razbacivao komplimentima.

Bez obzira na sve, tvrđava sv. Nikole je nekim fortifikacijskim rješenjima preteča mnogih novovjekovnih tvrđava na mediteranu. O tvrđavi sv. Nikole postoji opsežna literatura pa ćemo se ovdje osvrnuti samo na neke detalje koji su začudo izmakli pogledima istraži1 ˝Njegov nećak Gian Girolamo, nakon što je na najbolji način utvrdio Zadar, iz temelja je napravio čudesnu tvrđavu sv.

Nikole na ulazu u šibensku luku˝ (prijevod autora).

Reljef lava sv. Marka sa šibenskih Kopnenih vrata sada u Gardone Rivieri u Italiji vača. Na frizu glavnog portala tvrđave u centralnim metopama nalaze se reljefi dva lava sv. Marka od kojih lijevi ima zatvorenu knjigu, a desni otvorenu sugerirajući da se tvrđava počela graditi tijekom nekog rata. Kako se prema samom graditelju Giangirolamu Sanmicheliju tvrđava počela graditi 1540. godine može se raditi samo o tzv. trećem mletačko-turskom ratu 1537. – 1540. godine. Najvažnija epizoda rata, pomorska bitka kod Preveze, odigrala se 27. rujna 1538. godine na ulazu u Ambrakijski zaljev (upravo na mjestu glasovite Akcijske bitke 31. godine pr. Kr. između Oktavijana s jedne i Antonija i Kleoptare s druge strane) kad je brojčano slabija turska flota pod zapovjedništvom poznatog sjevernoafričkog gusara Khayr al-Dina Barbarosse izvojevala važnu pomorsku pobjedu nad kršćanskom koalicijom pod zapovjedništvom đenoveškog admirala Andrea Dorije. Zbog svijesti o narasloj pomorskoj moći Turaka, Venecija tijekom rata poduzima grozničave napore kako bi utvrdila važne prostore na Levantu gdje krajem 1537. godine šalje Giangirolamovog strica Michele Sanmichelija kako bi izgradio utvrde prvenstveno na Krfu i Kreti. Dio istih napora je i izgradnja utvrde sv. Nikole na ulazu u šibenski kanal sv. Ante povjerena njegovom nećaku Giangirolamu Sanmicheliju. Dakle, reljef lava sv. Marka sa zatvorenom knjigom u metopi na frizu glavnog portala potvrđuje nam ono što kaže sam gra-

ditelj Giangirolamo Sanmicheli u svojoj relaciji (opisu radova) koju sastavlja 3. rujna 1540. na tvrđavi sv.

Nikole. Dovršetak prve faze gradnje tvrđave 1543. godine bio je obilježen natpisom na glavnom portalu.

Natpis je izgubljen, vjerojatno je bačen zajedno s mletačkim lavom iznad glavnog portala tvrđave tijekom kratke francuske vladavine nad Dalmacijom (1806.

– 1813.). Kolosalnu skulpturu krilatog lava sv. Marka iznad glavnog portala tvrđave prema zamisli Giangirolama Sanmichelija prema ugovoru iz 1540. godine počeo je klesati Dujam iz Splita. Taj lav bačen je s tvrđave za vrijeme francuske uprave u Dalmaciji, a do sada se u literature smatralo da je austrijski car Franjo I. 1824. godine nakon obnove tvrđave iznad glavnog portal postavio novog lava. Međutim, kad se pažljivo pogleda fotografija lava, kojeg je ponovno postavio car Franjo I., vide se tri pukotine što ih spominje stariji povjesničari, s tim da je indikativna ona na zadnjoj lijevoj šapi koja nije mogla nastati kao posljedica skulptorske intervencije. Carev natpis koji je postavljen na atici glavnog portala tvrđave također govori u prilog činjenice da je na vrh atike vraćen izvorni mletački lav. Teza da se radi o austrijskoj kopiji mletačkog lava stekla je određenu popularnost zahvaljujući i pogrešnoj pretpostavci kako Sanmicheli nisu nikada na svoja vrata postavljali lavove sv. Marka kao simbole vlasti Serenissime u punoj plastici nego samo u reljefima.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

9

Međutim, na gradskim vratima talijanskog grada Verone pod nazivom Porta Nuova, koja su djelo Michele Sanmichelija, izvorno je stajao golemi krilati lav sv.

Marka u punoj plastici. Ponovno postavljenog lava, vojnici Kraljevine Jugoslavije bacili su 1926. godine u more. Do danas nisu pronađeni njegovi ostaci. Iako je, možemo to slobodno kazati, bila remek djelo vojne arhitekture, tvrđava sv. Nikole nije zadovoljavala baš sve obrambene standardne. Naručito su se velike promjene na tvrđavi, u odnosu na izvorni plan, dešavale oko dva polubastiona prema kopnu jer je to bio najugroženiji dio. Venecija je čak razmišljala izdubiti kanal između tvrđave i kopna, ali to nikad nije izvedeno. Na bunarskoj kruni u kliještima tvrđave između dva polubastiona, 1637. godine uklesan je natpis što ga je postavio kaštelan Nikola Longo koji govori o nekim, očito krupnim, zahvatima na tom dijelu objekta koji nam nisu poznati. Svi objekti za smještaj kaštelana, posade, hrane i municije nalazili su se na terasi tvrđave. Na terasi između gljivastog bastiona, koji se u izvorima naziva torion, i ostatka tvrđave smjestila se i crkva neobičnog izduženog oblika. U torionu se nalazila pravokutna traversa koju crta Coronelli, koja postoji i na nekim austrijskim prikazima tvrđave.

Objekti (uključujući crkvu) na tvrđavi su složeni tako da neprijateljska kuglu koja padne na terasu, zbog efekta odskoka, ne pogodi posadu na drugoj strani tvrđave s leđa. Kako je u izvornoj situaciji u torionu tvrđava bila bez te vrste zaštite, naknadno je postavljena traversa. Upravo ta traversa govori u prilog teze da su nacrti tvrđave pronađeni u gradskoj biblioteci u Trevisu možda originalni nacrti arhitekte Giangirolama Sanmichelija. Na njima se, iako su jako detaljni, ne pojavljuje traversa u torionu, koja je očito naknadno dodana. Na donjoj etaži tvrđave već u doba Venecije u jednom dijelu je funkcionirao zatvor kako se to lijepo vidi na grafici tvrđave iz 1708. godine što ju je izradio Nijemac u mletačkoj službi Giuseppe Juster. Nakon pada Venecije 1797. godine tvrđava mijenja nekoliko gospodara. Za vrijeme kratkotrajnih tzv. Prve austrijske uprave i francuske vlasti, tvrđava sv. Nikole ostaje u gabaritima iz doba Venecije. Francuzi djelomično uništavaju tragove mletačke vlasti tako da se natpisu na glavnom portalu koji spominje i graditelja tvrđave Giangirolama Sanmichelija gubi trag. Od 1832. Austrijanci obnavljaju tvrđavu, vrše prve veće preinake, a smanjuju i broj objekata na terasi. Austrijski plan iz te godine pun je dragocjenih podataka i za prethodnu mletačku fazu. Najveće promjene tvrđava doživljava u drugoj polovini 19. stoljeća kada se razvija i mijenja karakter topništva. Posada radi sigurnosti prelazi u donju etažu, a terasa tvrđave se nanovo popločava.

Topovski otvori na terasi se značajno povećavaju i prilagođavaju novom topništvu.

Tvrđava sv. Nikole počela se istraživati i obnavljati još 80-ih godina prošlog stoljeća, ali metodologija istraživanja, način obnove i prezentacije tvrđave osim koristi, nanijeli su i stanovite nepopravljive štete kul-

10

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

turnim slojevima. U torionu na terasi tvrđave potpuno je uništeno i nije dokumentirano mletačko popločenje iz jedne faze, kao i traversa koja uopće nije prepoznata kao fortifikacijski element. Prilikom čišćenja platoa tvrđave od objekata vojske bivše Jugoslavije, nije vođeno računa o preostacima arhitektonske plastike iz mletačke faze koja se mogla naći uzidana kao spolije. Navodno su bili nađeni fragmenti mletačkog natpisa što je stajao iznad glavnog portala tvrđave koji su naknadno nestali. U Konzervatorskom odjelu u Šibeniku postoji fotografija fragmenta arhitektonske dekoracije s inicijalima što bi sve mogao biti dio veće kompozicije, možda nekog monumentalnog građevinskog natpisa. Postoje i danas razni prijedlozi, na tragu radova obnove iz 80-ih godina, da se tvrđava konzervatorski purificira i vrati u mletačko izvorno stanje. Osim što taj postupak metodološki nije ispravan i pripada razmišljanjima 19. stoljeća, tvrđava sv.

Nikole u doba Venecije imala je više različitih faza pa se postavlja pitanje kako iz precizno odvojiti.

Prijelomni trenuci Kandijskog rata i bastionske utvrde Šibenika Kandijski rat (1645. – 1669.) dužinom trajanja i opasnim turskim napadima ozbiljno je ugrozio opstojnost Šibenika. Venecija nije bila voljna utvrđivati svoje posjede u Dalmaciji i Albaniji (osim Zadra i Kotora) koje je temeljem procjena Sforze Pallavicinija već u drugoj polovini 16. stoljeća smatrala obrambeno neodrživima pa su brigu o obrani grada uglavnom preuzeli sami Šibenčani. Početkom Kandijskog rata 1646. godine izvanredni providur Malipiero obnavlja i ojačava Velika kopnena vrata Šibenika koja imaju i stalnu posadu. Velika kopnena vrata spominju se već u vremenu razvijenog srednjeg vijeka u šibenskom komunalnom Statutu. Reformacija 187. Statuta grada Šibenika iz 1416. godine, kad je Šibenik već pod vlašću Venecije, jasno nam kaže da se Kopnena vrata nalaze preko puta groblja uz crkvu sv Kuzme i Damjana koja je kasnije promijenila titulara i danas se zove Gospa van Grada. Precizno nam poziciju vrata pokazuju povijesne grafike: Kopnena vrata smještena su između ostataka bastiona Bernardi i zgrade Kazališta. Na karti anonimnog autora iz venecijanskog muzeja Correr i na karti šibenskih fortifikacija Franje Zavorea vrata se nazivaju Porta terraferma (Kopnena vrata). Iz teksta natpisa koji je iznad vrata postavio izvanredni providur Malipiero jasno je da se radi o složenoj arhitekturi vrata koja su se sastojala od (latinski) propuglaculuma i pomeriuma tj. unutrašnjih zaklonâ i predziđâ. Detaljnije informacije o elementima Kopnenih vrata pruža grafika anonimnog autora iz muzeja Correr, načelno datirana u 18. stoljeće. Na grafici se vidi i u tekstualnoj legendi naznačuje obrambeni revelin ispred Kopnenih vrata u trokutasoj formi. Na Zavoreovoj karti Šibenika i njegovih utvrda iz 1798.

godine vidi se ponovno vanjski revelin i unutrašnja obrambena struktura također u trokutastoj formi. U tako golemim Kopnenim vratima bilo je moguće smjestiti posadu što je bilo uobičajeno za ono vrijeme. Na karti anonimnog autora iz muzeja Correr iz Venecije, s unutrašnje strane šibenskih Kopnenih vrata nacrtani su objekti za smještaj vojne posade, a u tekstualnoj legendi je istaknuto da se radi o objektu kojem je funkcija opisana kao ˝quartieri e corpi di guardia.˝ Nova Malipierova Kopnena vrata sagrađena su nad ostacima starijih srednjovjekovnih koja će biti moguće otkriti arheološkim iskapanjima. Na srednjovjekovnim Kopnenim vratima stajao je visoki reljef s likom sv.

Mihovila zaštitnika grada Šibenika za koji se smatra da je rad Bonina iz Milana. Nakon rušenja Kopnenih vrata krajem 19. stoljeća, reljef je premješten na ostatke obrambenog bedema bastiona Bernardi gdje se nalazi i danas. Iznad natpisa na Kopnenim vratima, Malipiero je postavio reljef krilatog lava sv. Marka koji je poklonjen talijanskom pjesniku, političaru i iredentistu Gabrielle D´Annunziju tijekom kratkotrajne talijanske okupacije Šibenika poslije prvog svjetskog rata i završio je na njegovom imanju u Gardone Rivieri kraj talijanske Brescie gdje se nalazi i danas. Da se radi upravo o lavu sa šibenskih Kopnenih vrata svjedoči natpis na otvorenoj knjizi koji je posve neuobičajen: GAUDEO NIMIUM EDILITATE CIVIUM (lijeva strana otvorene knjige) VIRILITATE MILITUM RECTE MERENTIUM (desna strana otvorene knjige).2 Kao uvertira bastionskom ojačavanju grada Šibenika na samom kraju 16. stoljeća poslužila je gradnja tzv. Dolačkog bedema koji je štitio zapadnu varoš grada pod nazivom Borgo del Mar. Taj bedem, u dijelu bliže tvrđavi sv. Mihovila, imao je ojačanja u vidu unutrašnjih kontraforâ kako bi mogao izdržati topovski napad vrlo slično rješenju na tvrđavi Niokastro u Pilosu na jugozapadu Peleponeza u Grčkoj. Taj dio bedema je srušen u prvoj polovini 20. stoljeća i nad njegovim ostacima su sagrađene kuće. Kako je nekad izgledao vidi se samo na arhivskim fotografijama, a djelomična prezentacija njegovih ostataka u pločniku ne odgovara stvarnom stanju. Dolački bedem imao je tri vrata i na samom svom kraju prema moru kulu s vratima. Kula je srušena tako da danas možemo pješački komunicirati obalnim potezom. U blizini bedema na terasi jedne kuće u Docu nalazi se uzidan kameni reljef zaštitnika grada sv. Mihovila i poveći natpis uklesan na kamenoj ploči što govori o gradnji sjajnih bedema koji trebaju štititi grad. Iako to nije posve sigurno, vrlo vjerojatno su reljef sv. Mihovila i natpis stajali na gradskim vratima koja su se nalazila na kuli na samom kraju Dolačkog bedema. Iznad drugih vrata u Dolačkom bedemu, povrh crkve sv. Križa, ne vide se tragovi mjesta gdje bi bio uzidan reljef s natpisom. Ostaje mogućnost da je reljef s natpisom bio eventualno postavljen iznad tre2 Uobičajeno je u otvorenoj knjizi sljedeći tekst na latinskom jeziku: ˝Pax tibi Marce evangelista meus.˝

Otkopani stariji obrambeni bedemi iz prve faze tvrđave Barone ćih vrata u tom bedemu koja su se nalazila na samom početku bedema kod peterokutne kule van kaštela sv.

Mihovila. Ta vrata se na povijesnim kartama Šibenika s početka 18. stoljeća zovu tajna vrata (porta segreta).

Na tvrđavi sv. Mihovila se također događaju znatne promjene pojavom novih topničkih bitnica nazvanih po poznatim generalima iz doba Kandijskog rata barunu Christophu Martinu von Degenfeldu i markizu Camillu Gonzagi. U tom razdoblju tvrđava sv. Mihovila je znatno ojačana dodavanjem topovskih bitnica na istoku i zapadu koje se vide na na grafičkim prikazima Vincenza Coronellija nastalim između 1688. i 1694. godine. Na zapadnoj strani u podzidu tvrđave nalazile su se pozicije dvije topovske bitnice pod nazivom batteria Barone i batteria Span dok se na istočnoj strani tvrđave prepoznaju novi topovski položaji pod nazivom batteria Gonzaga i kavalijer Madonina. Nije poznato je li batteria Span ikada bila u funkciji te kako je na tvrđavu bila postavljena batteria Gonzaga. Pozicija kavalijera Madonina prepoznaje se u nasipu na kojem je izgrađeno gradsko groblje sv. Ane. Na gradskom prostoru Crnice Camillo Gonzaga je s Onofrijem del Campom 1657. godine gradio bedem koji se vidi na arhivskim fotografijama tog dijela grada između dva svjetska rata. Trebao je povezati sjeverozapadnu istaknutu vanjsku kulu tvrđave sv. Mihovila i tvrđavu sv. Ivana tako da u potpunosti štiti Šibenik sa zapada.

Bio je nasut zemljom s unutrašnje strane, a blizu spoja s Dolačkim bedemom, prema Coronellijevoj grafici, nalazila se topovska bitnica. Ostatke tog bedema vidimo u potpornom zidu parkirališta ispod Vatrogasnog doma prema gradskom predjelu Crnice. Kad s parkirališta pogledate preko ogradnog zida vidite duboku klisuru ispod njega i tada vam postane jasno na kakvoj poziciji se nalazite i kako je posve neprirodno da se bez značajnih građevinskih radova nasipavanja odjed-

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

11

Otkopana glavna ulazna vrata u kompleks tvrđave sv. Ivana nom teren sruši u toliku dubinu. Nažalost, zid je sačuvan u dužini od svega tridesetak metara. Dalje prema Domu zdravlja srušen je i vjerojatno ga je moguće pronaći u temeljima ispod ceste. Obrambeni bedem s topovskom bitnicom na početku Crnice imao je praktičnu svrhu – dodatne zaštite tvrđave sv. Mihovila i prostora Doca sa strane s koje je dolazio najjači neprijateljski napad u doba mletačko-osmanskih ratova.

Još je austrijski pukovnik i vojni inženjer Maximillien de Traux u opisu Šibenika iz 1805. godine pisao da je postojala obrambena komunikacija između tvrđave sv. Mihovila i tvrđave sv. Ivana koja je već u njegovo vrijeme uništena.

Najveća opasnost Šibeniku prijetila je s brda sv. Ivana gdje se nalazila istoimena crkvica. Ukoliko bi neprijatelj topove postavio na tom mjestu grad bi praktički bio izgubljen. Poznati su povijesni podaci kako Šibenčani u panici mole mletački Senat da se na brdu sv.

Ivana i susjednom brdu Vidakuši sagrade tvrđave. S obzirom na preporuke Sforze Pallavicinija s kraja 16. stoljeća, Venecija nije pridavala veliki značaj utvrđivanju Šibenika. Građani Šibenika su se sami organizirali i uz pomoć baruna Christopha Martina von Degenfelda, koji je kao general bio u mletačkoj skužbi od 1642. do 1649., prema projektu fra Antonija Lenija u žurbi 1646. godine sagradili tvrđavu sv. Ivana i tvrđavu Barone na brdu Vidakuša.U literaturi je uglavnom sve rečeno o gradnji tvrđava početkom Kandijskog rata i sukobima s Osmanlijama, kojom prilikom je tvrđava sv. Ivana pretrpjela teža oštećenja. Prema povijesnim grafikama tvrđave su bile međusobno povezane palisadom tragovi koje još nisu utvrđeni na terenu.

Nakon opasnog napada Osmanlija 1647. godine, iz prve faze Kandijskog rata, tvrđava Barone je do-

12

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

datno ojačana i učinjena sigurnijom kako kaže sam mletački generalni providur za Dalmaciju i Albaniju Antonio Bernardo (1656. – 1660.) na natpisu koji je nekada stajao iznad ulaza u tvrđavu na zapadnoj kurtini. Rekonstrukcija tvrđave izvršena je u petnaestoj godini Kandijskog rata 1659. godine u zadnjoj godini mandata providura Bernarda. Za vrijeme providura Bernarda ojačana je i tvrđava sv. Ivana te sagrađen bastion Bernardi kod Kopnenih vrata u Šibeniku što je sve dio obrambenog programa koji providur Bernardo s generalom Camillom Gonzagom provodio u završnoj fazi Kandijskog rata. O mogućoj starijoj fazi tvrđave Barone govori se i u tekstu koji opisuje jedan Coronellijev prikaz tvrđave Barone u grafičkoj mapi što se čuva u biblioteci Marciana u Veneciji. Arheološkim i konzervatorskim istraživanjima pronađena je starija faza tvrđave Barone koja nema organske veze sa sadašnjom arhitekturom tvrđave. Ta ranija, prva faza tvrđave, sagrađena u žurbi 1646. godine, nema kvalitete bastionske izgradnje, imala je znatno manju vatrenu moć i bila je tlocrtom manja. Na karti Šibenika pronađenoj u gradskoj biblioteci u Trevisu datiranoj u 1647. godinu, tvrđava Barone zove se samo ˝Redotta del Baron˝ što terminološki ne označava tvrđavu nego manju utvrdu, vatrenu poziciju. Ojačavanje tvrđave, koje spominje providur Bernardo, sasvim sigurno se odnosi na gradnju dva sjeveroistočna polubastiona koji tvore obrambena kliješta (tenaglia, horwerk). Dokazuje to obrambeni zid sa šetnicom koji je iskopan počevši od sjeverozapadne kurtine tvrđave, a naknadno je presječen kako bi se mogla postaviti nova ulazna vrata u tvrđavu. Vrata su imala zavojiti, vjerojatno nasvođeni tunel, kojim se preko kamenih stepenica ulazilo na donji nivo tvrđave na kojem su se prema grafičkim prikazima nalazili objekti (stan kaštelana, vojničke barake, barutana).

Tvrđava sv. Ivana u početku je također bila manja, a tenaglia (tanaja) koju su osvojile Osmanlije bila je vjerojatno udaljena od središta tvrđave kako pokazuju najstarije grafike tvrđave i grafika Šibenika iz gradske biblioteke u Trevisu. Tvrđava je nakon prvog napada Osmanlija već 1649. godine ojačana prema zapadu odakle su s obližnjeg brda Meterize (na turskom to znači rov, jarak) dolazili jaki topovski napadi. Najsnažnije grudobrane, široke više od 3 metra, tvrđava ima upravo na toj strani. Druga faza rekonstrukcije tvrđave bila je funkcionalno spajanje udaljene tenaglie s centralnim dijelom tvrđave što se dogodilo 1652. godine za vrijeme izvanrednog providura Benedikta Dolfina. Njegov natpis koji je stajao u vrhu tenaglie danas je izgubljen, a poznajemo ga samo u djelomičnom prijepisu don Krste Stošića. Zanimljivo je da su u literaturi taj natpis i prethodno spomenuti natpis providura Bernarda s tvrđave Barone, posve zaboravljeni iako donose odlučujuće podatke za dataciju različitih graditeljskih faza. U trećoj fazi 1656. godine, tvrđava sv. Ivana dodatno je ojačana za vrijeme providura Bernarda o čemu svjedoči natpis koji i danas stoji na

istočnoj strani bedema. Natpis do sada nije bio u cijelosti ispravno pročitan tako da sam novim čitanjem došao do vrijednih podataka o tome što je točno providur Bernardo naložio da se napravi na tvrđavi. U velikoj sondi na krajnjoj sjeverozapadnoj strani tvrđave, a posve izvan poznatih bedema i centralnog obrambenog dijela, pronađena su vrata koja su vjerojatno imala pokretni most. Ta vrata sigurno su bila glavni ulaz u kompleks tvrđave sv. Ivana koji do sada nije bio prikazan ni na jednoj grafici. Dosadašnjim istraživačima nije bilo čudno što je glavni ulaz u tvrđavu sv. Ivana relativno lako dostupan neprijateljima, u visini je tla i nije imao pokretni most dok je na znatno manjoj tvrđavi Barone glavni ulaz bio na pristojnoj visini i imao je pokretni most. Problem glavnog ulaza u tvrđavu sv.

Ivana pokazuje nesnalaženje istraživača i pridavanje prevelike važnosti objavljenim grafikama, a ne arheološkim i konzervatorskim komparativnim povijesnim istraživanjima. Na tvrđavi sv. Ivana tek će se, nakon obavljenih sveobuhavtnih arheoloških istraživanja, moći analizirati i razdvojiti različite faze što će predstavljati i određeni prezentacijski problem.

U razdoblju generalnog providura mletačke Dalmacije i Albanije Antonija Bernarda, sagrađena su i dva golema bastiona koja su štitila Šibenik sa slabo zaštićene istočne strane. Bastion Bernardi bio je postavljen na osobito osjetljivom mjestu kod Velikih kopnenih vrata na prostoru današnje Gradske knjižnice. Ostaci bastiona dijelom su iskopani početkom 90-ih godina prošlog stoljeća kad je istraživana srednjovjekovna okrugla kula koju je bastion zatvorio. Bastion sv. Katarine nastao je na mjestu gdje su danas zgrada bivšeg hotela Krka, Glazbena škola i zgrada Porezne uprave. Taj blok zgrada zauzimao je nekada bastion sv. Katarine pa možete sebi dočarati njegove dimenzije. Ostatak obrambenog bedema bastiona sv. Katarine i danas se vidi kao impozantni zid iza zgrade bivšeg hotela Krka. Bastioni nisu bili u potpunosti ispunjeni zemljom, što je uobičajeno, nego su dijelom koristili stijene na kojima su građeni. Na grudobranima bastiona nalazili su se brojni topovi koji su preko topovskih rampi podizani na grudobran. Bastion sv. Katarine nije imao osobitu zaštitu prema morskoj strani već relativno niski bedem. S morske strane nije se očekivala ozbiljnija opasnost od Turaka jer je snažnu zaštitu pružala tvrđava sv. Nikole u kanalu sv. Ante.

U drugoj polovini i krajem 19. stoljeća počinje sveopće rušenje šibenskih fortifikacijâ tako da su na nekim dijelovima potezi bedemâ gotovo potpuno nestali. Rijetka istraživanja provedena na perimetru pružanja gardskih bedema nisu obavljena niti objavljena na zadovoljavajući način tako da smo ostali uskraćeni za važne podatke o izgledu gradskih bedema. Arheološko iskopavanje na tvrđavi Barone i sondiranja na tvrđavi sv. Ivana prva su organizirana istraživanja šibenskog fortifikacijskog sustava nakon dužeg vremena. Očekivano zaštitno arheološko iskopavanje ostataka Velikih kopnenih vrata značit će potpuni preokret u načinu na koji tretiramo šibenske fortifikacije.

Odabrani izvori i literatura: Alacevich, A., Pagine della storia di Sebenico, Šibenik, 1920.

Arbel, B., Venice’s Maritime Empire in the Early Modern Period, u: A Companion to Venetian History, 1400–1797, Leiden – Boston, 2013.

Blaće, A., Eastern Adriatic Forts in Vincenzo Maria Coronelli´s Isolario Mari, Golfi, Isole, Spiagge, Porti, Citta…, Annales, Series Historia et Sociologia, sv. 24, Koper, 2014.

Brusoni, G., Historia dell’ultima guerra tra’ Veneziani e Turchi, Venezia, 1673 Commissiones et relationes Venetae, Zagreb.

Concina, E. – Molteni, E., La fabrica della fortezza. L´architettura militare di Venezia, Verona, 2001, Ćuzela, J., Pomorska utvrda sv. Nikole na ulazu u kanal sv. Ante kod Šibenika, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 33, Split, 1992. Ćuzela, J., Šibenski fortifikacijski sustav, Šibenik, 2005.

Deanović, A., Architetti veneti del Cinquecento impegnati nella fortificazione della costa dalmata, u: L’architettura militare veneta del Cinquecento, Venezia-Milano, 1988.

De Traux, M., Festungen Dalmatiens und Albaniens nebst verliegenden Inseln, und Beschreibung, Zara, 1805.

Difnik, F., Povijest Kandijskog rata u Dalmaciji, Split, 1986.

Duffy, C., Siege Warfare. The Fortress in the Early Modern World 1494 – 1660, London, 1979.

Duplančić, A., Splitske zidine u 17. i 18. stoljeću, Zagreb, 2007.

Fortezze veneziane nel Levante. Esempi di cartografia storica dalle collezioni del Museo Correr, Venezia, 1999.

Galvani, F. A., Il Re d´Armi di Sebenico, Venezia, 1883.

Knjiga statuta, zakona i reformacija grada Šibenika, Šibenik ,1982.

Kretschmayr, H., Geschichte von Venedig, 2, Gotha, 1920.

Krnčević, Ž., Srednjovjekovna arheološka nalazišta na šibenskom području, Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 19, Zagreb, 1998.

Listine o odnošajih izmedju južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, Zagreb.

Lorini, B., Le fortificationi, Venetia, 1609.

Mallett, M. – Hale, J., The Military Organisation of a Renaisance State, Cambridge, 1984, Mayhew, T., Behind Zadar, Zara’s Contado Between Ottoman and Venetian Rules 1645-1718 (doktorska disertacija), Padova, 2008.

Miagostovich, V., Il Nuovo cronista di Sebenico, Trieste.

Miagostovich, V., La Città di Sebenico. Guida storico-artistica, Atti e memorie della Società Dalmata di storia patria, 6, Roma, 1969.

Tvrđavni spisi Onofrija del Campa, Rijeka, 2003.

Ottersbach, C., Im Schutz des Markuslöwen, Festungsjournal, 26, 2005.

Pavičić, T., Istraživanja na prostoru fortifikacijskog sustava Šibenika u gradskom perivoju i nova saznanja, Histria antiqua, 7, Pula, 2001.

Petricioli, I., Bilješka o Boninu u Šibeniku, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 24, Split, 1984.

Raukar, T. – Petricioli, I. – Švelec, F. – Peričić, Š., Zadar pod mletačkom upravom, Zadar, 1987.

Rizzi, A., I leoni di San Marco in Dalmazia, Venezia, 2005.

Ronzani, F. – Luciolli, G., Le fabbriche civili, ecclesiastiche e militari di Michele Sanmicheli, Venezia, 1831.

Setton, K. M., Venice, Austria and the Turks int he Seventeenth Century, Philadelphia, 1991.

Spisi kancelarije šibenskog kneza Fantina de cha de Pesaro 1441.-1443., Šibenik, 1989.

Stošić, K., Natpisi u kamenu u Šibeniku, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 49, Split, 1926/1927.

Stošić, K., Šibenske tvrđave (rukopis u Muzeju grada Šibenika). Šibenik-spomen zbornik o 900. obljetnici, Šibenik, 1976. Šibenski diplomatarij. Zbornik šibenskih isprava, Šibenik, 1986.

Thürheim, J. A., Christoph Martin Freiherr von Degenfeld General der Venzianer, General-Gouverneur von Dalmazien und Albanien und dessen Söhne (1600-1733), Wien, 1881.

Tosato, S., Fortezze veneziane. dall’Adda all’Egeo. Le difese della Repubblica di Venezia nei disegni della Biblioteca Comunale di Treviso (secoli XVI-XVIII), Venezia, 2014.

Vasari, G., Le Vite, Firenze, 1881 Zelić, D., Postanak i urbani razvoj Šibenika u srednjem vijeku (doktorska disertacija), Zagreb, 1999. Žmegač, A., Utvrda sv. Nikole pred Šibenikom, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 25, Zagreb, 2001. Žmegač, A., La fortezza di San Nicolò presso Sebenico. Un´opera importante di Giangirolamo Sanmicheli, Mitteilungen des Kunsthistorischen Institutes sin Florenz, 49, Firenca, 2005. Žmegač, A., Još jedan stari prikaz šibenske utvrde sv. Nikole, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 33, Zagreb, 2009. Žmegač, A., Bastioni jadranske Hrvatske, Zagreb, 2009.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

13

dr.sc. Andrej Žmegač Institut za povijest umjetnosti, Zagreb

Utvrda sv. Nikole možda najbolja hrvatska utvrda Utvrda sv. Nikole izgrađena je na ulazu u Kanal sv.

Ante. Jasna joj je uloga bila da sprječava prolazak brodovima tim uskim kanalom jer su onuda morali proći da stignu do Šibenika. U srednjem se vijeku taj prilaz branio dvjema kulama, svaka s jedne strane kanala, a među njima bi bio rastegnut lanac.

U 16. se stoljeću, međutim, pokazalo da se takve kule više ne mogu odupirati već razvijenom vatrenom oružju. Stoga je sazrela zamisao o izgradnji novih utvrda, ovaj put prilagođenih korištenju topova. Po-

14

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

ticaj za pristupanje radovima zasigurno je dao mletačko-turski rat započet 1537. godine. Od 1538. u Šibeniku se bilježi prisutnost Giangirolama Sanmichelija, graditelja buduće utvrde, koji se bavio cjelovitim osiguravanjem grada, a u tom sklopu nesumnjivo i zaštitom morskog prilaza. No znamo da je još 1539. bila aktualna koncepcija gradnje dviju utvrda, nalik situaciji u srednjem vijeku. Nastanak nove impresivne utvrde očito je onda učinio suvišnim izgradnju utvrde i na drugoj strani kanala.

Za Utvrdu sv. Nikole važno je što raspolažemo posve sigurnim temeljnim podatcima o njoj, što nije slučaj kod svake utvrde. Ponajprije, znamo da je započeta 1540. godine, a iz narednih godina imamo pojedine vijesti o napretku gradnje; tako je pouzdano utvrđeno doba njezina nastanka. Podjednako tako nema (više) dvojbe niti o njezinu autoru – to je spomenuti Giangirolamo, rođak i suradnik mnogo poznatijega Michelea Sanmichelija. U prošlosti se dugo tvrdilo da je projektant Sv. Nikole bio Michele, veliko ime mletačke i sveukupne arhitekture 16. stoljeća, i bez pomisli da bi mu autorom mogao biti neki drugi Sanmicheli. I doista je teško razmrsivo pitanje autorstva u njihovim djelima, primjerice na zadarskim utvrdama, upravo zato što su surađivali na istim gradnjama, a Giangirolamova je uloga često bila da izvede ono što je Michele projektirao. No autor šibenske utvrde ipak je bio mlađi Sanmicheli, što je bilo i označeno u izvornom natpisu nad portalom. Također je to Giangirolamo naveo i tražeći od Senata 1556. godine povećanje plaće: očito ponosan na svoje djelo, istaknuo je kako je Sv. Nikola podignut prema njegovu nacrtu.

Napokon, on je u rujnu 1540. sastavio i opis utvrde koja se očito imala ubrzo početi graditi. To je treći važan podatak koji nam omogućuje da ovaj spomenik tumačimo pouzdano i temeljito. Taj je dokument posve izniman jer su inače uobičajeni opisi već izgrađenih, postojećih utvrda, a ovdje se susrećemo s opisom projekta utvrde koju tek treba graditi, ili je možda tek započeta. Prema tom opširnom i preciznom opisu možemo onda i ocijeniti u kojoj je mjeri Sv. Nikola ostvaren prema svom projektu, a jasno je da mu gotovo posve odgovara. U opisu se Giangirolamo više puta poziva na prateći crtež, no taj je crtež izgubljen, kao i

velika većina povijesnih nacrta arhitekture.

Kao što znamo, naša je utvrda smještena na niskom otočiću, posljednjem izdanku tla s južne strane kanala. Tu je nekoć stajala malena opatija s crkvom posvećenom sv. Nikoli; ona je morala nestati da oslobodi prostor, ali je novoj utvrdi ostavila ime. Utvrda je komponirana u osnovnom obliku trokuta, koji na prilaznoj strani završava dvama polubastionima, a prema kanalu mu je dodana niska kružna kula (tzv. rondel).

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

15

Jasno je raspoznatljivo da je građevina namijenjena za upotrebu suvremenog oružja jer ima topovske otvore, etaže su joj povezane širokom i položenom rampom koja je omogućavala transport topova, jednako kao i gornja terasa koja u istoj razini povezuje sve dijelove utvrde. Više je topovskih otvora ondje gdje se očekivao prolazak neprijateljskih brodova, to znači na zapadnoj strani i na rondelu, a manje ih je na strani prema Šibeniku. Ondje je i glavni ulaz u utvrdu, reprezentativni povišeni portal, smješten na najsigurnijemu mjestu, u zaštiti samog rondela. Giangirolamo je svoju utvrdu oblikovao logično prema potrebama obrane na pojedinoj strani: na jugu je smjestio dva polubastiona koji se brane međusobno i time omogućuju dobru zaštitu na strani odakle je moguć kopneni pristup i napad. Duge bočne stranice izvedene su ravnim potezom kako bi bio moguć nadzor i ovdje gdje ima nešto tla pred ziđem, odnosno gdje se nalazi osjetljiva točka ulaza u

16

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

utvrdu. Ali na sjeveru, gdje ne prijeti kopneni napad, projektant je postavio kružno tijelo rondela, koje mu je omogućavalo poželjan radijalan raspored topova; tako je na najbolji mogući način bila nadzirana putanja broda koji bi se uputio prema gradu.

Osim ovakvog kreativnog oblikovanja utvrde, valja svakako navesti dva rješenja koja je također čine važnom u okvirima mletačkoga fortifikacijskoga graditeljstva. Spomenuta dva polubastiona na južnoj strani zajedno čine strukturu nazvanu tenalja (kliješta). U načelu srodno rješenje postojalo je i tijekom srednjeg vijeka, ali sada, u novom vijeku, bastionskim oblicima bit će formirana upravo ovakva fronta na mjestima gdje je potrebna posebno dobra zaštita prostora pred utvrdom. Pojava takve strukture na Sv. Nikoli ide u red ranih slučajeva tog rješenja u doba bastionskoga graditeljstva, a na mletačkom području možda i najranijem. Druga je zanimljiva pojedinost da je Giangiro-

lamo na svojoj utvrdi upotrijebio tzv. uha, produljene završetke pojedinih tijela kako bi topovski položaji uz njih bili zaštićeni. Na Sv. Nikoli takvim je oblicima završen rondel s obje strane, kraj mjesta gdje će se povezati s osnovnim tijelom utvrde. Uha prepoznajemo i na polubastionima, gdje također zaštićuju tamošnje topovske otvore. Vrlo je izvjesno da je i to rješenje u sklopu mletačkoga graditeljstva ovdje korišteno prvi put. Obično se uzima da se ono javlja tek šezdesetih godina 16. stoljeća, pa se kao jedan od glavnih primjera navodi zadarska predutvrda Forte, koja sadrži također tenalju, a njezini polubastioni opremljeni su pak spomenutim ušima. Dakako, zadarska je utvrda neusporedivo veća od Sv. Nikole, pa je zasigurno zato, a bit će i zbog važnosti grada u kojemu se nalazi, postala u određenom smislu referentna za ta rješenja.

No vidimo da su ona prisutna i u Šibeniku, i to četvrt stoljeća ranije!

Zanimljiva je tema kako su Sv. Nikolu doživljavali i komentirali vojni stručnjaci, izvjestitelji, opisivači Dalmacije i njezinih utvrda kroz stoljeća nakon njezina nastanka. Tu je bilo pohvalnih kao i kritičkih osvrta, no čini se kako je sve njih utvrda zaokupila više no što bi se očekivalo od građevine takva položaja i takve veličine. Kao da su prepoznavali njezinu posebnost i iznimnost, srodno onome kako je mi danas vidimo. Među nizom sudova o toj utvrdi spomenimo one što ih je dao J. M. von der Schulenburg. Taj slavni vojskovođa i vrhovni zapovjednik mletačke vojske nekoliko je puta proputovao Dalmacijom (1718.-1732.) i pritom komentirao napose tamošnje utvrde. Našu je utvrdu navodio s divljenjem, spominjući je kao „glasovitu“ i „veličanstvenu“, a zapisao je i dojmljivu misao da će „u svakom vremenu služiti kao spomenik“. Malo koju je utvrdu toliko pohvalio kao Sv. Nikolu. Dodajmo da je Schulenburg u Mletačkoj Republici prve polovice 18.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

17

stoljeća bio neosporni autoritet, slavljen zbog svojih zasluga u obrani Krfa od Turaka, a u opisima tih malobrojnih još preostalih mletačkih posjeda (uključujući Dalmaciju) rezonirao je strateški jer ih je po svaku cijenu trebalo sačuvati.

Kad se podsjetimo na oblikovanje, odnosno kompoziciju utvrde, podsjećamo se na kreativno i originalno rješavanje zadaće koju je imala. To je postavljanje kružnoga tijela prema kanalu, a dvaju polubastiona prema kopnu, dakle specifičan postupak ovisan o potrebama obrane na jednoj i na drugoj strani. Tumačimo li danas utvrdu, takvu kompoziciju prepoznajemo kao posve logičnu, pa gotovo i jedinu moguću. Ali valja zamisliti Giangirolamovu zadaću kada je promatrao taj otočić, tada samo sa zapuštenom malenom opatijom i crkvicom na njemu, gdje je tek trebalo kreirati odgovarajuću formu. Kao što znamo, arhitekt je to obavio sjajno, stvorivši jedinstvenu i originalnu građevinu, istodobno vrhunski funkcionalnu. Tom tumačenju moramo dodati i činjenicu da je utvrdu, kako je rečeno, morao prilagoditi veličini i nepravilnu obliku otočića. Pri tome je očito težio da ga što više popuni, kako bi oko utvrde ostalo što je moguće manje slobodna tla, jer je to u slučaju napada moglo biti opasno.

Stigavši tako do samoga mora, nije mogao utvrdu još povećavati jer bi njezino temeljenje postalo nemoguće. Na nekim se mjestima i ovako uslijed strmog pada terena moralo korigirati pravilno zamišljene volumene, poput istočne strane rondela ili skraćenoga istočnog polubastiona. Prema tome, u svojem odgovoru na potrebu stvaranja suvremene utvrde, učinkovite

18

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

u konkretnom okruženju i prilagođene raspoloživom prostoru, Giangirolamo Sanmicheli pokazao se majstorom.

Kao sastavnica šibenskih utvrda, Sv. Nikola se odnedavna nalazi na pristupnom popisu za uvrštenje na Unescov popis svjetske baštine. Riječ je o prijedlogu triju zemalja (Italije, Hrvatske, Crne Gore) da niz mletačkih utvrda bude skupno uvršten na ovaj jedinstven i prestižan pokazatelj baštinske vrijednosti. Pritom je svaka od zemalja odabrala neke od svojih lokaliteta što ih je nekoć posjedovala i izgrađivala Venecija, a s hrvatske strane na tom su popisu Zadar, Šibenik i Korčula. Bez obzira na naše dobre želje za uspjehom ove inicijative, treba istodobno reći da ona nema mnogo smisla bez sudjelovanja Grčke u njoj, jer se lanac mletačkih utvrda, kao što je poznato, nastavljao i kroz Grčku. Ondje pak treba posebno spomenuti Krf, Peloponez i Kretu, gdje je Mletačka Republika ne samo izgrađivala utvrde, već one idu među najvažnije i monumentalne primjere tog niza. A zaključno bi u zajednički upis jednom trebao biti uključen i Cipar, kao najistočniji nekadašnji mletački posjed.

Sv. Nikola će se tako iduće godine možda naći na Unescovu popisu svjetske baštine kao jedna od mnogih mletačkih utvrda. S obzirom da se na tom popisu već nalazi šibenska katedrala, nemoguće je bilo očekivati, u nekim drukčijim okolnostima, individualan upis još jednog šibenskog spomenika. No vjerujemo da bi Sv. Nikola, kao biser fortifikacijske arhitekture, zavrijedio i takav upis.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

19

dr. sc. Boško Knežić Odjel za talijanistiku Sveučilišta u Zadru

„Da queste misere delizie il pensier mio vola agl’ ignudi poggi di Sebenico“ – Tommaseo i Šibenik Posvećeno uspomeni na šjor Josipa Simsiga

Tommaseovu policentričnu pojavu koja je snažno dominirala dalmatinskom književnom i kulturnom scenom sredine 19. stoljeća, može se promatrati s raznih gledišta i unutar različitih habitusa, od onih lokalnih i partikularnih pa sve do nekih općih i uljudbeno univerzalnih, ovisno o prioritetima promatrača. Ovom ćemo prilikom Tommasea promatrati u kontekstu njegovih zasluga u afirmaciji hrvatskog jezika i književnosti te slavenske kulture općenito, pri čemu će od krucijalne važnosti biti njegov odnos prema Šibeniku u kojem, sigurni smo, leži zametak njegova književnog i društvenog usmjerenja te kršćanskog filozofskog opredjeljenja.

20

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

Djetinjstvo u Šibeniku Nikola Tommaseo rođen je 9. listopada 1802. godine u Šibeniku, kao najstariji sin trgovca Girolama Tommasea i Caterine Chevessich, podrijetlom s Brača. Ubrzo nakon Nikole, na svijet dolazi Marianna te Anna-Maria, Francesco, Tommaso i Giovanni koji, nažalost, umiru vrlo mladi. Budući da je groblje sv. Ane, zajedno s grobnicom obitelji Tommaseo, sagrađeno tek 1828. godine, za pretpostaviti je da su prerano preminula Nikolina braća i sestra pokopani na nekadašnjem groblju ispred crkve Gospe van Grada, dok su u obiteljskoj grobnici na sv. Ani sahranjeni Nikolini roditelji Girolamo i Caterina te njegova djeca, sin Girolamo i kći Caterina, u redovništvu Chiara Francesca, o čemu nam svjedoče epitafi: Girolamo Tommaseo / negoziante di fama avtorevole / Caterina Chevessich / moglie sva benemerita / 1835 – 1838; Girolamo / degno figlio di Niccolò Tommaseo / N. 1853 – M. 1898. Tommaseo je voljenim roditeljima napisao mnogo intimnije epitafe koji, zbog njegovog izbivanja iz rodnog grada u trenutku njihove smrti, nažalost, nikad nisu postavljeni, ali koji zbog svoje ljepote i prepoznatljivog stila zaslužuju da ih se spomene: A / Girolamo Tommaseo / negoziante probo ingegnoso / stimato da’ suoi cittadini / morto d’anni 54 addì 26 luglio 1835 / i figliuoli di lui con cristiano amore educati / e il genero suo cooperatore e la moglie desolata / ponevano; Catterina Tommaseo / nata Chevesich / il dì 22 di luglio 1838 in età d’anni circa 63 / si ricongiunse al marito / con pura tenerezza amato sino alla morte / la figliuola e il genero / che la videro morire / il figliuolo lontano, e più di tutti infelice / implorano, o

Portret Nikole Tommasea madre, la tua benedizione / e si consolano nella memoria / della tua sofferente e affettuosa virtù.

Ranu je mladost Tommaseo proveo u rodnom gradu gdje ga je, u franjevačkom samostanu, svega nekoliko koraka udaljenom od rodne kuće, s ljepotama talijanskog i latinskog jezika i antičke književnosti upoznao njegov prvi učitelj, očev brat fra Antonio koji je mlaFotografija 1: Portret Tommasea dog Niccoletta, kako suNikole ga običavali zvati članovi uže obitelji, opisivao kao neobično dijete željno znanja. Šibenik je u to vrijeme mali provincijski gradić austrijske Dalmacije, nedovoljno zanimljiv mladom i ambicioznom Tommaseu koji vrijeme krati dugim šetnjama i meditacijama u obiteljskom vrtu ili, zatvoren u sobi, dane provodi listajući stranice Goetheovog Werthera.

Razdoblje je to duboke krize uzrokovane monotonim životom u gradu koji, u to vrijeme, nije mogao zadovoljiti intelektualne i kulturne apetite nemirnog Nikolinog duha, željnog novih spoznaja i otkrića. Nagao i temperamentan, očajan zbog bezizlaznosti situacije

u kojoj se nalazi, Tommaseo sav svoj mladenački bijes i frustracije nepravedno usmjerava prema svom rodnom Šibeniku i njegovim stanovnicima o kojima, u pismu prijatelju Filippiju 1822. godine, među ostalim, piše: „Io mi son qui dilungato dal bello e dal brutto mondo, in questa orribile mia città, se città può chiamarsi un aggregamento di bestie, fra collicelli ignudi che le fan corona o coperchio. Trascino miseramente la vita. […] Dovrò io sempre languire in Dalmazia?

S’io qui mi rimango, nulla oprerò mai di buono. Senza consigli, senza amicizia, senza libri, senza eccitamenti, che può far mai l’uomo?”1. Ove rečenice, u zreloj dobi često puta precrtavane Tommaseovom rukom, treba promatrati u kontekstu romantičarske poetike i pokušaja bijega od okrutne stvarnosti te im nikako ne treba pridavati neko dublje značenje od pukog romantičarskog vox clamantis in deserto, budući da je 1 Niccolò Tommaseo, Diario intimo, a cura di Raffaele Ciampini, Einaudi, Torino, 1938, str. 18-19.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

21

Rodna kuća Nikole Tommasea na Piazza San Francesco, a od 1953. godine Trgu Nikole Tomasea [sic!] jezika u tom gradu. Posebno je, u kontekstu hrvatske književnosti, važan Tommaseov doprinos afirmaciji slavenske narodne poezije čiji je plod talijanski prijevod Vukove zbirke Srpske narodne pjesme, objavljen Fotografija 2: Rodna kuća Nikole Tommasea1841. na Piazza San Francesco, od 1953. i 1842. godine u Veneciji, poda nazivom Cantigodine popolari toscani, corsi, illirici, greci. Sva su Tommaseova Afirmacija ilirskog[sic!] jezika Nikole Tomasea hrvatska djela oda slavenskim narodima, u kojima on prepoznaje snagu i kojima priznaje slavnu prošlost i Iako ne možemo sa sigurnošću tvrditi koliko je bilo još slavnije podrijetlo2. Zapisi su to koji ne ostavljaju Tommaseovo poznavanje hrvatskog jezika u mladenačkoj dobi, činjenica je da je on taj jezik morao čuti, mjesta sumnji u istinsku ljubav i poštovanje koje osjebudući da je u roditeljskoj kući u Šibeniku bio okružen ća prema svemu slavenskome i u potpunosti su antislugama Hrvatima, a prema nekim podatcima, osim podni pogrešnoj etiketi talijanaša i iredentiste koja je, s majkom, hrvatski je kao dječak govorio s vršnjacigodinama, nepravedno prekrivala figuru ovog zaslužma i poznanicima, poput Ferdinanda Pellegrinija i nog Šibenčanina. U Iskricama nalazimo tako poziv na Stefana Ivačića. Ipak, o ozbiljnom odnosu Tommasea i ujedinjenje svih slavenskih zemalja sudbinski predohrvatskog jezika možemo govoriti tek nakon majčine dređen Dalmaciji kao ključnom faktoru slavenskog smrti i tzv. ilirskog krštenja 1839. godine, kad on pojedinstva3, priznanje umjetničkog legitimiteta slavenhodi Dalmaciju prvi put nakon odlaska iz roditeljske skog jezika, stilski sposobnog odgovoriti na najveće kuće i kratkog boravka u rodnom gradu 1824. godine.

2 „Iz Tracie, iz dèržave ilirskog naroda, izlazile su dievice vile u gèrčku zemlju. Orfea i Lina pučki glas kaže prednjike smirinskZa vrijeme boravka u Šibeniku, Tommaseo uči jezik oga sliepca. […] Iz Macedonie, iz dèržave ilirskoga naroda, izašo je majke i predaka pod naklonim i strpljivim vodstvom orao prejaki, koji do indianske krajine proteraše letenje strielovitih Spiridona Popovića te je, svega nakon osam sati pokrilah svojih. […] Macedonski orao očistio je put orlim rimskim, duke, bio u stanju, uz pomoć učitelja, napisati elegijda kroz čitavu Europu slobodnie, i bèrže mogu, tresnći svoja krila, ukropiti sviet s Isusovom kervlju, kao s rosicom ljubavi“. Cfr. Nikola sku prozu na ikavsko-štokavskom narječju posvećenu Tommaseo, Iskrice, izdao Ivan Kukuljević Sakcinski, Bratja Battara, majci, Vidio sam zvizdu nove svitlosti. Osim spomenute Zadar, 1849., str. 56. elegije, Tommaseo na hrvatskom jeziku piše prozime3 “Dalmacijo draga, tebi nije nikada bio život vlastit; jur od tar Iskrice, koje Kukuljević objavljuje u Zagrebu 1844. mnogo si vriemenah vučena za kolima drugih narodah. Radostno bi ja umro, kad bih ti mogao ostaviti spomenku ljubavi moje, kad bih se godine te rukopisna djela Pjesme puka dalmatinskoga i mogo ufati, da ćeš biti pèrsten zlatni verigah, koje valja da slobodSpisi starog kaluđera, a za vrijeme revolucionarne vlano svežu sve kćeri slovinske matere naše”. Cfr. Nikola Tommaseo, de u Veneciji 1848. godine, osniva katedru slavenskog Iskrice, op. cit., str. 8. sličan izraz nezadovoljstva karakterističan i za druge romantičarske pisce tog vremena, poput Giacoma Leopardija koji, s jednakom dozom negativnosti i očaja, piše o svom rodnom Recanatiju.

22

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

Trgu

Grobnica obitelji Tommaseo na groblju sv. Ane u Šibeniku 4 Fotografija 3: Grobnica na groblju sv. Anekaluđera u Šibeniku književne izazoveobitelji , dokTommaseo se u Spisima starog

Tommaseo jasno i nedvomisleno izjašnjava za državnu vezu Dalmacije i Hrvatske: „Ustav i kerv sjedinjavaju vas sa tužnom Dalmaciom: spomenite se nje; ljubite ju bratinskom ljubavlju, i želite nju ne kao podanika, već kao druga”5. Promatrajući Tommaseovo književno stvaralaštvo, valja imati na umu geopolitičke i povijesne okolnosti vremena u kojem on živi i stvara, jer književnost je nemoguće proučavati bez uvida u vanknjiževne činjenice. Njegov je hrvatski opus, u smislu jezika kao jednog od temeljnih elemenata klasifikacije književnosti, stoga dovoljan da ga ubrojimo i među hrvatske književnike.

prijateljima, poput mladog šibenskog učitelja, kasnije biskupova tajnika, Antonija Marinovića. Od 50.000 pisama na hrvatskom, talijanskom, francuskom, latinskom i grčkom jeziku koje je Tommaseo za života razmijenio s istaknutim kulturnim, književnim i političkim ličnostima devetnaestoga stoljeća, poput Gaja, Strossmayera, Contija, Cantùa, Grossa, Carduccija, Rosminija i Njegoša, kojega je upoznao 1844. godine na brodu Barone Stürmer na putu iz Šibenika u Trst, od posebnog su značaja ona razmijenjena sa Šibenčanima Špirom Popovićem (od čega su 2 pisma napisana ćirilicom), Markom i Annom Vidovich i zanatlijom Nikolom Blaćom, koji su mu bili od velike pomoći prilikom prikupljanja narodnih pjesama u Šibeniku. Nakon Marinovićeve prerane smrti 1839. godine, Tommaseo vjernom prijatelju posvećuje epistolarni roman Dell’animo e dell’ingegno di Antonio Marinovich, kao zalog njihovom ovozemaljskom prijateljstvu. Roman, nastao kao posljednji pozdrav izgubljenom prijatelju, Tommaseova je šibenska biografija, a Marinović njegov književni alter ego, o čemu nam svjedoči neznatan broj detalja i podudaranosti; od intimnih protuslovlja Grobnica Nikole Tommasea i njegove supruge Diamante Pavello Artale u mjestu Settignano pored Firenze. Fotografiju je snimio gospodin Milivoj Zenić.

Prijateljstvo sa Šibenikom U srpnju 1817. godine, nakon školovanja u sjemeništu na splitskom Spinutu, gdje mu je učitelj bio Vičentinac Bernardino Bicego, mladi Nikola napušta Dalmaciju i, uz pratnju očeva prijatelja, grofa Galbianija, odlazi na studij prava u Padovu, gdje brigu o njemu preuzima stričev prijatelj, franjevac Peruzzo.

Osim što je bio Nikolin mentor i duhovni učitelj, otac Peruzzo je brinuo za mladićeve financije, prepuštajući mu skromnih 30 lira mjesečno za osobna zadovoljstva.

Sljedećih je nekoliko desetljeća Tommaseo rijetko navraćao u Dalmaciju, a njegovu vezu s rodnim gradom živom su održavali kontakti s roditeljima i vjernim 4 Htjeo bi ja, da mi se prikaže do dna, Slavenski narode, duh tvoj nepoznati; htjeo bi svaku rieč razumieti tvoga glasa znamenita, i s tobom govoriti, kano čoviek govori s milom ljubom svojom“. Ivi., str. 11.

5 Niccolò Tommaseo, D’un vecchio calogero (Spisi starog kaluđera) u: Mate Zorić, Le prose „D’un vecchio calogero“ di Niccolà Tommaseo, Studia Romanica ed Anglica, Br. 41-42, Filozofski fakultet, Zagreb, 1976., str. 594.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC Tommasea i njegove BROJ 5.supruge - XII./2016.

23

Fotografija 4: Grobnica Nikole Diamante Pav Settignano pored Firenze. Fotografiju je snimio gospodin Milivoj Zenić.

Genealoško stablo obitelji Tommaseo poput nezadovoljstva životom u Šibeniku i krize vje-

je ono filološko s već spomenutim Špirom Popovi-

su bili trgovački sinovi, a najveća noćna mora mladog Nikole bila je da će završiti kao otac, „mercanteggiare co’ Morlacchi“)6.

Intimno prijateljstvo s Marinovićem, zamijenilo

od 1829. do 1834. godine. Popović, inače veliki pristaša Gajevog ilirskog pokreta i Hrvatskog narodnog preporoda, nakon Tommaseova povratka u Šibenik 1839. godine, postaje njegov učitelj slavenskog jezika7

6 Za više informacija o ovoj temi vidi Boško Knežić, Neogvelfizam Nikole Tommasea u Language, Literature and Religion / Jezik, književnost i religija. Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa, Beograd 24. i 25. 5. 2013. Beograd, Alfa univerzitet, Fakultet za strane jezike, 2014.

7 Vjernom se učitelju Tommaseo danteovskim motivom odužio u II. Iskrici: „Ako ja nakon polovice mog života počimljem izustiti materinske rieči moje, tebi sam Špiro dužan, a radujem se da tebi sam dužan. Jer ti sèrce imaš pučko i u krieposti tiho“. Cfr. Nikola Tommaseo, Iskrice, op. cit., str. 9.

Fotografija 5: Genealoško stabločinjenica obitelji Tommaseo re pa do jednostavnih biografskih (obojica ćem, tajnikom pravoslavne konsistorije u Šibeniku,

24

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

Obitelj Nikole Tommasea i, do svoje smrti 1866. godine, vjerni prijatelj i veza s rodnim gradom. Prijateljstvo s Tommaseom, kao i suradnja s Gajom i Kuzmanićem, s kojim je pokušao pokrenuti list na hrvatskom jeziku „Maslina“, vjerojatno su ga stajali glave; umro je naglo, pod neutvrđenim okolnostima, a pokopan je krišom i bez pratnje Fotografija 6: groblju Obitelj sv.

Nikole na šibenskom SpasaTommasea gdje je, još uvijek, iako teško čitljiv, vidljiv epitaf na staroslavenskoj ćirilici:

СПИРИДОНУ ПОПОВИЋУ / ИЗ ШИБЕНИКА / ЛЮБИТЕЛЮ СЛАВЕНСКЕ И НѢМАЧКЕ КНҌИЖЕВНОСТИ / РЕВОСНОМЕ ЗАШТИТНИКУ / ПРАВА ОВОГ ПРАВОСЛАВНОГ ОБШТЕСТВА / ПОШТЕНОМЕ ГРАЂАНИНУ / ПО ТРИ ПУТА ПРИСѢДНИКУ ОВЕ ОБЋИНЕ / БЛАГОСТАНѢ КОЕ ДѢЛОМ ЛЮБЛШѦШЕ / ПРЕСТАВИО СЕ 12. СЕПТЕМБРА 1866 / У 58 ГОДИНИ ЖИВОТА СВОГА / УДОВИЦА НѢГОВА / ПОЛОЖИ.

Kenotaf u Šibeniku8 Prema vlastitoj želji, Tommaseo je 1874. godine pokopan u mjestu Settignano, pored Firence, gdje je proveo posljednje godine života9, a u njegovu rodnom gradu, u krugu nekih istaknutih građana, ubrzo se javlja ideja o podizanju spomenika10 kojim bi mu se odala počast i u Šibeniku. O spomeniku, kao statusnom simbolu grada, svjedoči i činjenica da je na čelu Odbora za podizanje spomenika, formiranog 25. svibnja

Iskrice, izdanje Matice Hrvatske iz 1888. godine

8 Ovo je poglavlje neznatno dorađen dio teksta mog rada „Da Sebenico un figlio vindice nel bronzo ascolta…“: Nikola Tommaseo od književnog uzora do političke ikone objavljenog u časopisu Ricerche slavistiche 2015. godine u Rimu.

9 „Alle mie spoglie mortali è nella terra di Settignano da più anni assegnato il riposo; ma spero che nella chiesa del mio battesimo a Dio s’innalzerà una preghiera da qualche anima non immemore e non dispietata”.

10 Godine 1882. na Campo Santo Stefano u Veneciji Tommaseu je podignut spomenik, djelo Francesca Barzaghija među Venecijancima poznatije kao el cagalibri, dok spomenik Leopolda Costolija podignut 1878. godine krasi mjesto Tommaseova posljednjeg počivališta.

Fotografija 7: Iskrice, izdanje Matice Hrvatske iz 1888. godine

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

25

Spomenik Nikoli Tommaseu u Šibeniku, djelo kipara Ettorea Ximenesa

Fotografija 8: Spomenik Nikoli Tommaseu u Šibeniku, djelo kipara Ettorea Ximenesa 1874. godine, sjedio narodnjak Ante Šupuk, koji je tu dužnost obnašao do 19. lipnja 1893. godine, kad ju je preuzeo Paolo Mazzoleni. Zahvaljujući upravo Šupukovom angažmanu na zasjedanju Odbora, 10. travnja 1890. godine, odlučeno je da se, prema projektu inženjera Luigija de Meichsnera, kultivira površina iza samostana svetog Frane, da se sruši kula u blizini te da se taj prostor prenamijeni u gradski park, čije bi središte krasio Tommaseov spomenik. Odlučeno je, također, da će na spomeniku pisati samo Tommaseo, kako bi se izbjegle eventualne pritužbe na talijanski natpis, kao što je bio slučaj s postavljanjem spomen ploče na Tommaseovu rodnu kuću koja je trebala biti postavljena na godišnjicu njegova rođenja 1889. godine. Namjesništvo u Zadru, 7. listopada, dekretom broj 260 zabranjuje postavljanje ploče11 i zahtijeva da se izmijeni natpis “a tanta gloria” koji bi mogao biti protumačen kao politička poruka te da se naglasak stavi na Tommaseove zasluge na polju znanosti i književnosti. Nakon zasjedanja parlamenta u Beču, 18. prosinca 1889. godine, na intervenciju Ante Šupuka, dekretom 11 Tekst ploče koju je izradio Domenico Pasini glasi: “In questa casa / nacque / Niccolò Tommaseo / il dì 9 ottobre 1802 / a ricordo di tanta gloria / i cittadini”.

26

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

Svečani trenutak otkrivanja spomenika 31. svibnja 1896.

Spomenik su otkrile gospođice Baranović, Belamarić, Katnić i Mazzoleni.

Fotografija 9: Svečani trenutak otkrivanja spomenika 31. svibnja 1896. Spomen gospođice Baranović, Belamarić, Katnić i Mazzoleni.

nik su otkrile

Razglednica tiskana povodom inauguracije Tommaseova spomenika u Šibeniku 31. svibnja 1896. s potpisom Natalea Krekicha senatora Kraljevine Italije

Fotografija 10:22.Razglednica povodomje inauguracije Tommaseova broj 243 od veljače 1890. tiskana godine, naređeno nadoblju spomenik postajespomenika indeks koji,uzaŠibeniku većinu netalida dozvoli postavljanje ploče s originalnim stanovništva, 31. mjesništvu svibnja 1896. s potpisom Natalea Krekicha senatorajanskog Kraljevine Italije predstavlja strani element koji natpisom, koja je, zajedno s pločama na rodnu kuću Roberta de Visianija i Jurja Dalmatinca, postavljena 17. ožujka 1890. godine, bez popratne svečanosti.

U trenutku podizanja spomenik je, djelo kipara Ettorea Ximenesa12, nedvojbeno imao status ikone, simbola Krešimirova grada u kojem su se prepoznavali i Talijani i Slaveni, a budući da Šibenik nije čuvao Tommaseove posmrtne ostatke, funkcionirao je i kao kenotaf kojem su često hodočastili. Nakon 1900. godine, spomenik je često zloupotrebljavan u dnevnopolitičke svrhe te je njegova realna funkcija bila u potpunoj suprotnosti s idejama čovjeka na čiju je sliku i priliku nastao, što je rezultiralo postupnim otklonom koji su, prema njemu, pokazivali Hrvati koji, poistovjećujući Tommaseov spomenik s Tommaseom, stvaraju potpunu krivu predodžbu o svom sugrađaninu, u čijim se mislima i stavovima više ne pronalaze. U tom raz12 U Šibenik je sveukupno pristiglo 35 prijedloga 30 autora, redom afirmiranih ličnosti na polju književnosti, kulture i umjetnosti: Anoniman prijedlog, Iacopo Bernardi, Iacopo Cabianca, Cesare Cantù, Giulio Carcano, Augusto Conti, Michele Coppino, Leopoldo Costoli (3 prijedloga), Isidoro del Lungo zajedno s Cesareom Guastijem, Stefano Ducovich, Paolo Ferrari, Filippo Filippi, Raffaello Fornacciari, Vito Fornari, Giambattista Giuliani, Andrea Maffei, Tullo Massarani, Vincenzo Mikelli, Enrico Panzacchi, Giuseppe Regaldi, Ivan Rendić (2 prijedloga), Mauro Ricci (2 prijedloga), Francesco Salghetti-Drioli, Marco Tabarrini, Giuseppe Tigri, Aristotele Valaoriti, Pacifico Valussi, Pier Viviano, Zecchini i Vincenzo Miagostovich (2 prijedloga).

narušava vizuru jedinog grada na istočnojadranskoj obali koji su osnovali Hrvati. Početkom dvadesetog stoljeća, dolazi do potpune identifikacije Tommasea s njegovim spomenikom koji postaje forma, prilikom čega se smisao odvaja od svoje kontingentnosti. U tom procesu pojam, tj. spomenik postaje nositelj nove povijesti, nove priče temeljene na pogrešnim interpretacijama i zamagljivanju značenja iz prvostupanjskoga semiološkog sustava, koje Tommasea prikazuju jednim od začetnika iredentističke misli.

Nakon oslobođenja Šibenika 1945. godine, ZAVNOH, na čelu s pjesnikom Vladimirom Nazorom, boravi u tom gradu gdje Nazor, 18. veljače 1945. godine, održava govor nakon kojeg je, u noći, Tommaseov spomenik srušen i rastaljen u tvornici, u gradskoj četvrti Crnica. Od cijelog spomenika koji je bio visok 7.75 metara s postoljem, ukupne težine 20 tona, sačuvana je samo lijeva šaka koju je, od sudbine koju je doživio spomenik, spasio Šibenčanin Emil Dreščik te ju je, posredstvom Zadranina Ulissea Donatija, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, poklonio muzeju Dalmatinske škole u Veneciji. Danas, gotovo 70 godina nakon uklanjanja spomenika, možemo sa sigurnošću tvrditi da Šibenčani nisu te februarske noći srušili Tommasea, već pogrešnu predodžbu koju su o njemu imali što je, među ostalim, dao naslutiti i Nazor u svom govoru, u kojem se ne obraća svom pje-

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

27

Vladimir Nazor u Šibeniku, veljača 1945.

Fotografija 11: Vladimir Nazor u Šibeniku, veljača 1945. sničkom uzoru iz mladosti i bliskom rođaku, već njegovom brončanom odljevu: „Jedini talijanski optant što ga mogu vidjeti u Šibeniku, eto ga [pokazuje na spomenik Tomasea]. Čovjek sada od bronze, hladan i ukočen, koji je bio veoma nadaren i učen, ali nije do kraja saosjećao s narodom iz kojega je nikao“13.

Šibenik i Tommaseo danas

28

tereta prošlosti, ima mjesta i za velikog Dalmatinca, kao što se tomu, u svom govoru pred tek otkrivenim Tommaseovim spomenikom, prije više od jednog stoljeća nadao i narodnjački gradonačelnik Šibenika, vitez Ante Šupuk: “Ljubimo narod, ponosimo se s njime, jer kako kaže Tommaseo u njemu je sva dostojnost. Slaveni budimo naj-

Nakon rušenja spomenika, 1945. godine u Šibeniku, ništa osim jednog trga s pogrešno napisanim prezimenom, ne odaje da je u tom gradu rođen jedan od najvećih intelektualaca 19. stoljeća. Odgovorna je za takvo stanje svakako i šibenska historiografija koja Tommasea tek usputno spominje ili o njemu iznosi pogrešne i ishitrene zaključke, donesene na temelju slabog poznavanja njegova književnog djela, površnog shvaćanja njegovih političkih stavova i nerazumijevanja njegovih temeljnih filozofskih načela, kao što je slučaj sa Slavom Grubišićem. Novu nadu pruža inicijativa o ponovnom postavljanju spomen-ploče na Tommaseovu rodnu kuću, za što veliko priznanje treba odati gospodinu Milivoju Zeniću, dugogodišnjem ravnatelju šibenske Gradske knjižnice. Autor teksta nove ploče, koja još čeka da bude postavljena, naš je cijenjeni akademik Tonko Maroević, dobitnik nagrade Vladimir Nazor za životno djelo u području književnosti, a nama ne preostaje ništa doli ufanje da u modernom Šibeniku, oslobođenom svih predrasuda i

prije! to je živi poklik našeg Velikana. Naučimo što nam

13 Predsjednik ZAVNOH-a Vladimir Nazor u Šibeniku u „Slobodna Dalmacija“, 25/2/1945.

kao neobhodno potrebit uslov za obširan moralni razvitak

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

o rodoljublju sbori, sliedimo ga u njegovim kriepostima, i to budi zlatni vienac, kog da mu poklonimo na spomenik, jer ćemo se tako najdostojnije odužiti uspomeni njegovoj. Širimo hrvatski naš jezik, narodnost našu, narodnu slobodu pa će nam djela biti blagoslovljena, pa ćemo se pokazati, da zaslužujemo našim nazivati Tommasea, koji je najtoplijom ljubavi njegovao svoj narod i slavio svetinje njegove. Da, Tommaseo nije pitao od nas žrtvu budućnosti naše kao narod, niti nas je htio vidjeti podgonicam, koji živu nekoristnim životom. On je htio da se uzdrži u nami saviest da smo slavan i junački narod. Tommaseo je htio, da latinska prosvjeta bude nam primjerom, al da nas ne uguši! On nas je bodrio, da učimo milozvučni naš jezik,

Lijeva šaka sa srušenog Tommaseova spomenika, Scuola Dalmata dei Santi Giorgio e Trifone, Venezia

Fotografija 12: Lijeva šaka sa srušenog Tommaseova spomenika, Scuola Dalmata dei Santi Literatura svakog pojedinog naroda. Ne, Tommaseo nije ni mrzio, nit Giorgio e Trifone, Venezia 1.

Boško Knežić, “Da Sebenico un figlio vindice nel bronzo izsmjehavao ono što imamo najsvetijeg i najozbiljnijeg, nit ljubav našu, nit običaje, nit interese, nit predaje, nit slave, nit muke naše, nit nam je govorio da smo tuđi domu svome! Veliki domorodče naš, žarke i umne tvoje rieči proslavile su ti narod za vjekove, te s toga haran narod danas sakupljen oko spomenika tvoga najtoplijom ljubavi sjeća se tebe i slavi uspomenu tvoju. Neumrli sliepče, uz ime tvoje narod ti sdvajati neće, da li će srčeno stupati k idealima, koje si mu ti ostavio, k idealima uz uzgoj i prosvjetu!

Slava tebi, ponosu i diko naša! Slava tebi, gradjaninu milog Šibenika našeg! Slava!!!“

ascolta...”: Nikola Tommaseo od književnog uzora do političke ikone u: Ricerche slavistiche 13 (59), Roma, 2015.

2.

Boško Knežić, Neogvelfizam Nikole Tommasea u: Language, Literature and Religion / Jezik, književnost i religija. Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa, Beograd 24. i 25. 5. 2013.

Beograd, Alfa univerzitet, Fakultet za strane jezike, 2014.

3.

Niccolò Tommaseo, Diario intimo, a cura di Raffaele Ciampini, Einaudi, Torino, 1938.

4.

Niccolò Tommaseo, D’un vecchio calogero (Spisi starog kaluđera) u: Mate Zorić, Le prose „D’un vecchio calogero“ di Niccolà Tommaseo, Studia Romanica ed Anglica, Br. 41-42, Filozofski fakultet, Zagreb, 1976.

5.

Nikola Tommaseo, Iskrice, izdao Ivan Kukuljević Sakcinski, Bratja Battara, Zadar, 1849.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

29

prof. dr. sc. Josip Vrandečić Odsjek za povijest, Filozofski fakultet u Splitu

Šibenik u mletačko-osmanskim ratovima u izvještajima papinskih nuncija u Veneciji Mletačka nuncijatura Šibenik, stari hrvatski grad na Jadranu, pao je pod mletačku vlast nakon trogodišnje uporne obrane, 1412. godine. Padom pod venecijansku upravu, izgubio je gospodarsku moć i značenje u mletačkoj geopolitici. Mletačka je središnjica dalmatinskim komunama oduzela slobodu poslovanja u najprofitabilnijim gospodarskim sektorima: trgovačkom pomorstvu i solanama pa su, tijekom 15. stoljeća, počele stagnirati. Mlečani su osvajanjem Dalmacije nastojali sprovesti dva svoja najvažnija cilja na Jadranu: osigurati pomorsku komunikaciju prema Levantu i onu kopnenu – gospodarsku, prema Balkanu, na kojem su se natjecali s trgovinom Firentinaca i Dubrovčana. Šibenik nije igrao važnu ulogu ni u jednom od zacrtanih ciljeva. Zadar je postao političko, upravno i komunikacijsko središte prema Levantu, a Split prema Balkanu.

Padom pod mletačku vlast, otpočela je šibenska dugotrajna stagnacija,o čemu svjedoči i izgradnja najvećeg gradskog umjetničkog bisera. Katedrala sv. Jakova sagrađena je šibenskim novcem koji se, tijekom 15. stoljeća, ulagao u umjetnost,jer se u realnom gospodarskom sektoru nije više mogao oploditi.

Kada je Venecija uspjela na Jadranu ostvariti navedene ciljeve, suočila se s neočekivanim dolaskom Osmanlija u dalmatinsko zaleđe. Pad Knina, Skradina i Ostrovice,početkom 1520-ih godina, naglasioje svijest o obrambenoj osjetljivosti Šibenika. Obje su jadranske sile - Mlečani i Osmanlije, procijenile da je grad geopolitički najvažniji u Dalmaciji, jer je smješten na utoku Krke, dalmatinske kičme koja je povezivala Knin i more i dijelila pokrajinu na dva dijela.

Stoga su Mlečani, upravo pred Šibenikom, 1540. godine sagradili tvrđavu sv. Nikole po najsuvremenijim principima bastionske gradnje trace italienne, odnosno kao prvi primjerak arhitektonske tranzicije po

30

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

(*predavanje je održano u Šibeniku, u svibnju 2016. godine,u organizaciji društva „Juraj Dalmatinac“, a temelji se na autorovoj knjizi Borba za Jadran u ranom novom vijeku: Mletačko-osmanski ratovi u venecijanskoj nuncijaturi, Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest, Split, 2013.)

načelu vojne revolucije alla moderna. Tvrđava sv. Nikole koštala je 40.000 dukata ili gotovo polovicu novca za kojeg su dobili Dalmaciju. Nakon Ciparskog rata (1570.-73.),Šibenik je izgubio veliki dio distrikta u zaleđu što se dodatno odrazilo na njegovo gospodarstvo kojeg je, kao i ostale dalmatinske komune, obilježilo trajno agrarno siromaštvo. Venecija je, nakon Ciparskog rata, nastojala osigurati dobre odnose s Turcima što je dalmatinske gradove poštedjelo većih sukoba, poput onog između Habsburgovaca i Osmanlija u Dugom ratu (1593.-1606.), koji se vodio u Panoniji. Ipak, početkom Kandijskog rata (1645.-1669.), Šibenik se našao na osmanlijskom udaru kao najosjetljiviji i Porti najzanimljiviji dalmatinski grad.

Mlečani su upravo pred Šibenikom, 1540. godine sagradili tvrđavu sv. Nikole po najsuvremenijim principima bastionske gradnje trace italienne, odnosno kao prvi primjerak arhitektonske tranzicije po načelu vojne revolucije alla moderna. Tvrđava sv. Nikole koštala je 40.000 dukata ili gotovo polovicu novca za kojeg su dobili Dalmaciju Postoje brojna historiografska djela koja opširno i detaljno svjedoče o ulozi Šibenika u dva velika osman-

M. Coronelli, utvrda sv. Nikole na ulazu u šibenski kanal sko-mletačka rata, onom Kandijskom i Morejskom (1684.-1699.). Prvi ratni sukob detaljno prate suvremenici: Girolamo Brusoni, Šibenčanin Franjo Difnico i Gian Battista Nani, a drugi franjevac Gašpar Vinjalić.

Cilj je ovog prikaza ukazati pak na izvješća papinskih nuncija u Veneciji koji su redovito izvještavali Državno tajništvo Svete Stolice o političkim, vojnim i crkvenim događajima na širokom prostoru Mediterana, uključujući i Dalmaciju, kojeg je pokrivala mletačka nuncijatura. Prva papinska nuncijatura osnovana je upravo u Veneciji 1500., kada je papa Aleksandar VI. (1492.-1503.) akreditirao svoga stalnog legata Angela Leoninija na dvor mletačkog dužda. Nakon mletačkog, do kraja su pontifikata Lava X. (1513.-1521.) uspostavljena stalna crkvena predstavništva u Parizu (1503.), Madridu (1504.), Lisabonu (1513.), Beču (1514.) i Napulju (1518.), a tijekom stoljeća i u drugim važnim europskim središtima. Mletačka je nuncijatura smještena u Palači Gritti, u venecijanskom sestrieru Castello, koju je dužd Pasquale Cicogna 1586. donirao papi Sikstu V. (1585.-1590.), u vlasništvo Svete Stolice. Nunciji su kao papinski predstavnici obavijesti dobivali iz Senata, mletačke vlade (Collegija), od putnika, trgovaca i časnika tek pristiglih iz Dalmacije, preko crkvenih dostojanstvenika ili vlastitih izvora s terena.

Takve su informacije ugrađivali u svoja izvješća koja su, svake subote, slali Državnom tajništvu u Rim.

Šibenik u Kandijskom ratu (1645.-1669.) Šibenik je u navedenim izvješćima prisutan i tijekom 16. stoljeća, no ipak u središte interesa papinske diplomacije dolazi tijekom Kandijskog rata. Prva nam izvješća, poslana iz Beča i Venecije, svjedoče da je grad trebao pasti kao prva žrtva osmanskog naleta kako bi se, njegovim osvajanjem, Dalmacija presjekla na dva dijela. U svom je izvješću od 19. veljače 1645., bečki nuncij Camillo Melzi (1644.-1652.)prenio Rimu vijest o stanju i planovima osmanskog tabora u Gradišci na Savi gdje su se koncentrirale postrojbe za rat u Dalmaciji. Melzi je prenio Rimu izvještaj kršćanina koji je iz Gradiške pobjegao u Zagreb te je javio da će napadači prvo nastojati ovladati područjem zapadno od Šibenika, kako bi uspostavili mostobran na Jadranu s kojega će napasti Šibenik, a potom Zadar. Bečki je nuncij prenio Rimu instrukcije sultana Ibrahima (1640.-1648.) krčko-ličkom sandžak-begu Halilu od 31. siječnja 1646. godine, u kojima mu je naložio osvajanje utvrda Zadra i Šibenika. Uputio ga je na usku suradnju s Ibrahim-pašom Sivrićem Gabeljakom (Gabeleli), novim

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

31

V. M. Coronelli, Ispružene platforme tenalje u podnožju sv. Ivana bosanskim namjesnikom, kako bi zajednički napali dalmatinske gradove.

Mletački nuncij Angelo Cesi (1645.-1646.),na početku je rata izvještavao državnog tajnika Giovannija Pancirolija o strahu koji je zahvatio dalmatinske gradove. Nakon Ciparskog rata, Mletačka je Republika uložila velika sredstva u preoblikovanje zadarskih zidina, ali su svi ostali dalmatinski gradovi, uključujući i Šibenik, ostali na čekanju. Kroz Cesijeva se izvješća provlačilo kolektivno psihološko stanje zaplašenosti puka i njihovih duhovnih pastira,jer su bili svjesni da se dalmatinske komune nalaze u geografskoj depresiji okružene brdima, da su nepripremljene za napad topništvom koje je lako moglo razoriti njihova staromodna zidna platna, građena po okomitom principu. Pritisak puka pretvorio se u pobunu protiv vlasti pa je nuncij Cesi, 24. veljače,javio državnom tajniku Panciroliju da se u Šibeniku i Splitu puk uspješno odupro pokušaju da se teški topovi sklone sa zidina i zamijene lakšom artiljerijom. Nuncij je u subotu, 5. svibnja 1646., izvijestio kardinala Pancirolija da je Ibrahim-paša izvršio smotru vojske u Ostrovici, kako bi glavninom udario na Šibenik, pred kojim su njihove izvidnice već grabile ljude i stoku., No, ipak, bosanski se paša Gabeljak odlučio za napad na Zadar pa je, tijekom ljeta 1646.,osigurao njegovo zaleđe. Pad Novigrada,4. srpnja,u osmanske ruke,

32

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

pojačao je strah u Šibeniku pa su, po dolasku nesretne vijesti u grad, Šibenčani počeli na brdu iznad zidina podizati zvjezdoliku utvrdu sv. Ivana i onu istočniju, na brdu sv. Vida, koja će ponijeti naziv Barone, po barunu Degenfeldu. Dana 1. kolovoza, započeli su danonoćnu gradnju (attendevano giorno e notte al lavoro) ključne utvrde sv. Ivanakoju su nunciji pratili i on njoj javljali Rimu. Podatak da je providur početno popustio molbama građana da se poštedi kaštel Vrpolje koji je

. Paša je uspio vratiti Zadvarje, ali je odlučio zauzeti Šibenik, kako bi Porti mogao prikazati uspješnom svoju ljetnu kampanju.

Izvješća Cesija tijekom listopada svjedoče o kratkom, ali oštrom napadu na Šibenik, ispred kojeg se sakupilo 30.000 osmanskih vojnika. čuvao šibensko polje na istoku, ali se nakon pada novigradske utvrde predomislio pa su i njega porušili, svjedoči o sveobuhvatnoj obrambenoj pripravi.

Premda su zauzeli Novigrad i izbili na more zauzevši tijekom ljeta Biograd,Osmanlije nisu mogle zauzeti

snažni Zadar bez mornarice. U međuvremenu, tijekom kasnog ljeta 1646. godine, Mlečani su izveli neočekivani udar na jugu i osvojili Zadvarje i Makarsko primorje. Paša je uspio vratiti Zadvarje, ali je odlučio zauzeti Šibenik, kako bi Porti mogao prikazati uspješnom svoju ljetnu kampanju. Izvješća Cesija tijekom listopada svjedoče o kratkom, ali oštrom napadu na Šibenik, ispred kojeg se sakupilo 30.000 osmanskih vojnika. Nakon početnih prepucavanja, Osmanlije su zagospodarili sjevernim prilazima gradu, potisnuvši malobrojne profesionalne branitelje u rovove utvrde sv. Ivana. Započela je borba za šibenske bedeme,pri čemu su mletačke galije podržavale branitelje vatrom s mora. Najveći su osmanski napori bili usmjereni prema zapadnom predgrađu Sv. Križ – Crnica, ispred kojeg je Halil-beg pokušavao postaviti bitnice da bi mogao tući utvrdu i predgrađe. Uz pomoć mletačkih profesionalaca i domaćih branitelja te uz podršku topništva s kopna i mora, Osmanlije su odbačeni ispred zapadnog pročelja prije nego su postavili bitnice. U nastavku je operacijom 6.000 plaćenika i Šibenčana izišlo iz grada i, uz pomoć galija, potisnulo osmanske snage u zaleđe.

Početkom veljače 1647. godine, mletački je pro-

vidur Leonardo Foscolo preuzeo ratnu inicijativu i iznenada napao Ravne Kotare, prije nego su snijegom zameteni bosanski putevi omogućili dolazak osmanskih pojačanja. Novi mletački nuncij Scipione Pannocchieschi (1646.-1652.), detaljno je o tome izvješćivao državnog tajnika Pancirolija spominjući pritom često Šibenik, osobito nakon što se Foscolo po osvajanju Ravnih Kotara, primaknuo gradu. Početkom se svibnja 1647. godine,generalni providur premjestio na šibensku bojišnicu gdje je zauzeo Skradin,ali ga se nije usudio zadržati. Nuncij je Pannocchieschi, između ostalog, zabilježio da je nakon uspjeha u sjevernoj Dalmaciji, Šibenik Foscolu podignuo trijumfalan luk (un’arco triumfale) prigodom njegovoga ulaska u grad.

Mletačka je nuncijatura opsežno izvještavala o najvećem osmanskom napadu na Šibenik kojeg je, u kasno ljeto 1647. godine, poduzeo novi bosanski paša Tekeli.

Navedeni osmanski napad na grad, od 21. kolovoza do 15. rujna, predstavlja najveći osmanski vojni napor u Dalmaciji uopće, s kojim se jedino može mjeriti turska opsada Sinja, 1715. godine. Gledano iz osmanske perspektive, Šibenik se jedini od dalmatinskih gradova mogao osvojiti bez podrške mornarice koja im je nedostajala na Jadranu, kojim je nadmoćno gospodarilo

V. M. Coronelli, Zapadni dio grada s kaštelom sv. Mihovila

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

33

mletačko brodovlje. U slučaju njegovog osvajanja kanili su iz zaleđa, Krkom, dovlačiti materijal za izgradnju osmanske luke na Jadranu. Tijekom kolovoza, nuncij je detaljno izvješćivao Pancirolija o pripravi Tekelijeve glavnine u Drnišu, o izgradnji puteva za dovlačenje topova te o vojnom osiguranju okolice Šibenika.

U subotu, 31. kolovoza 1647. godine, izvijestio je državnog tajnika da je otpočeo napad na grad. Glavninu su napora usmjerili na osvajanje dominantne kote sv.

Ivana i njegovu nedovršenu tenalju, o čemu su svjedočile danonoćne borbe za navedenu kotu. Pannocchieschi je opisao svakodnevne teške borbe oko tvrđave i na ostalim gradskim sektorima, pri čemu se osobito istaknuo general Degenfeld, zapovjednik obrane grada. Nuncijeva nam redovita izvješća svjedoče o dinamici napada i obrane, borbi za sv. Ivana, oko Zablaća, ispred Crnice i na drugim sektorima. Svjedoče nam o breširanju šibenskih zidina s tri bitnice i eskaliranju osmanske pješadije na gradsko obziđe. Tekeli je inzistirao na neprestanoj dinamici napada, ali nam nuncijeva izvješća pokazuju da su višetjedni napori množili njegove mrtve, oboljele i odbjegle. Do kraja je opsade pod bedemima izgubio 2.500 boraca, a nova su mletačka pojačanja, koja su pristizala morem,dodatno ja-

čala obranu. U srijedu, 11. rujna, iz Zadra je morskim putem pristigao providur Foscolo s pojačanjima pa je paša sutradan naredio janjičarima povlačenje s dijela tenalje sv. Ivana koju su uspjeli osvojiti. Tri dana poslije, 16. rujna konačno su se povukli u Drniš, ostavivši pod gradom 4.000 mrtvih,stradalih u borbi ili od bolesti. Unatoč gubicima i na kršćanskoj strani, napad na Šibenik slomio je osmanski ofenzivni potencijal i uspostavio vojnu ravnotežu u Dalmaciji.

Pannocchieschi je opisao svakodnevne teške borbe oko tvrđave i na ostalim gradskim sektorima, pri čemu se osobito istaknuo general Degenfeld, zapovjednik obrane grada.

Nuncijeva nam redovita izvješća svjedoče o dinamici napada i obrane, borbi za sv. Ivana, oko Zablaća, ispred Crnice i na drugim sektorima. Svjedoče nam o breširanju šibenskih zidina s tri bitnice i eskaliranju osmanske pješadije na gradsko obziđe.

V. M. Coronelli, Sustav šibenskih fortifikacija s utvrdom sv. Ivana (6) i njegovom tenaljom (7)

34

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

P. Mortier, J. Blaeu, Osmanski napad na Šibenik 1647. godine Krajem veljače sljedeće, 1648. godine, nuncij je javio o Foscolovom napadu u šibenskom zaleđu,za kojeg je zauzeo Drniš i Knin ali ih je, nakon pljačke i paleži, napustio. Nakon osvajanja,vratio se u Šibenik koji ga je dočekao s njegovim kamenim kipom na glavnom trgu. Upravo u Šibeniku, pripremao je dio postrojbi za napad na Klis, glavni mletački vojni cilj u Dalmaciji.

Nakon osvajanja Klisa,početkom travnja 1648. godine, mletački nam nunciji u nastavku rata svjedoče da se dalmatinska bojišnica smirila. Velike vojne kampanje zamijenjene su gerilskim ratom mletačkih hajduka i lokalne osmanske elite za ljude i stoku. Šibenik je postao prisutniji u izvješćima početkom lipnja 1649. godine, kada je u gradu izbila epidemija kuge.

Sajamski je dan Presvetog Trojstva koji se slavio tih dana s proslavama, turnirima i plesovima, zarazu brzo razbuktao. Nuncij je izvještavao o dinamici i opsegu stradanja i o pomoći pogođenom gradu, u kojem je dnevno umiralo od 30 do 40 ljudi. Za vrijeme kužne epidemije,također je zabilježio stradanje osmanske glavnine koja se, sredinom kolovoza 1649. godine, iz Livna spustila prema zaraženom Šibeniku, kako bi zauzela grad. Kuga je pak zahvatila i prorijedila osmansku vojsku od 20.000 ljudi, ostavivši tek svakog trećeg

na životu. Tijekom kuge, šibensko je stanovništvo pomrlo ili se razbježalo. Rektor je priječio bijeg, ali je grad ostao pust. Pomor je simbolički označio kraj starog Šibenika; grad će se postupno, tijekom sljedećih stoljeća, obnoviti novim stanovništvom pridošlim iz zaleđa.

U nastavku rata, Šibenik je odigrao važnu ulogu u nesretnom pohodu mletačke vojske na Knin, u ožujku 1654. godine. Šibenik je opet poslužio kao ishodišna točka kampanje koja je tragično završila i to dolaskom osmanskih pojačanja iz Bosne koja su porazila i raspršila kršćansku vojsku pod gradom.

U nastavku su rata mletački nunciji najčešće izvještavali o obostranim zalijetanjima u šibenskom zaleđu, pri čemu je rat dobio pljačkaški karakter međusobnog obračunavanja. Taj su mali rat Osmanlije prenijeli i na more, na kojem su od 1656. godine zavladale ulcinjske fuste (le barche Dolcignatte) popunjene afričkim gusarima. Mlečani su ponovno opremali galije i ratne brodice, kao nekada protiv uskoka. Njima su se 1656. godine pridružile i one sa Svete Maure, napadajući brodove sve do Šibenika.

Pri kraju je rata mletački nuncij Carlo Caraffa (1654.-1658.),znao spomenuti novom državnom

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

35

J. Bleu, Šibenik oko 1670. godine tajniku Giuliju Rospigliosiju (1655.-1667.),kako se u Šibeniku nastavljaju ratovi na fortifikacijama te da se priprema streljivo i hrana. Njegov nasljednik, nuncij Jacopo Altoviti (1658.-1666.),bilježio je lokalne čarke oko Šibenika koje su obilježile navedenu završnu fazu rata na dalmatinskom bojištu. Šibenik je dospio u centar papinskog zanimanja tijekom poslijeratnog razgraničenja kojeg je, s mletačke strane, vodio povjerenik Gian Battista Nani. Nuncij je Lorenzo Trotti (1668.-1671.) Rimu redovito javljao o radu povjerenstva koje je povlačilo graničnu crtu od Zadra do Klisa. Sukob oko šibenskog Vrpolja, završio je u mletačku korist, pri čemu su razrušeni kaštel i polje vraćeni Šibeniku.

Za vrijeme morejskih ratova Grad je prisutan u izvješćima nuncijature i tijekom sljedećeg osmansko-mletačkog sukoba, Morejskog rata (1684.-1699.),osobito na njegovom početku.

Osvajanjem Knina 1688. godine, bojišnica se odmakla

36

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

daleko od Šibenika. Dalmatinska se bojišnica otvorila velikim osmanskim porazom kod Beča, 12. rujna 1683. godine, premda je Venecija službeno ušla u rat tek na proljeće sljedeće godine. Mlečani su nerado ušli u rat, jer ih je prethodni Kandijski iscrpio. Njihovi su podanici u Dalmaciji preuzeli inicijativu pa su, pod papinskom zastavom, napadali osmanske utvrde u zaleđu. Nuncijatura je redovito izvještavala o pritjecanju brojnog stanovništva iz nemirnog zaleđa koje je, podno šibenskih zidina, tražilo sigurnost i smještaj.

Izvješća nam svjedoče da je na početku rata,s osmanskog područja ispred Zadra i Šibenika izbjeglo 40.000 ljudi. Senat je, stoga, naložio generalnom providuru Dominiku Mocenigu da pribjeglo stanovništvo primi pod zaštitu Republike te ih potajno pomogne oružjem i streljivom. Istovremeno je imao nastaviti pregovore s njihovim poglavarima. Nisu smjeli razviti zastavu Svetog Marka, sve dok Republika i službeno ne pristupi kršćanskoj Svetoj ligi, što je i učinila 25. travnja 1684. godine, na blagdan sv. Marka.

Istovremeno su ratne vođe pristiglog stanovništva

vršile pritisak na Veneciju da ih podrži u osvajanju prostranih dalmatinskih polja:Drniškog, Kninskog i Sinjskog, na koja bi se mogli trajno naseliti i zbrinuti obitelji. Šibenski je biskup Ivan Dominik Callegari (1676.-1722.), 15. lipnja 1684., izvijestio nuncijaturu kako njegovih 8.000 Morlaka, smještenih između Zadra i Šibenika, priželjkuje napad na Knin. Nuncijatura je javljala i o podvojenosti mletačke politike koja je oklijevala u oslobađanju dalmatinskog zaleđa, nastojeći prednost dati bojišnici u Boki i u Grčkoj. Šibenik je postao glavni centar pregovora lokalnog stanovništva s mletačkim vlastima, koje su u Dalmaciju uputile novoga providura Pietra Valiera. Dalmatinski su izvori javljali nuncijaturi da je narod s veseljem primio dolazak Valiera, jer se nadao da će djelovati odlučnije od Moceniga. Paron saljske marsilijane, koja je 23. listopada uplovila u Veneciju, potvrdio je da se Valiero sastao s Morlacima upravo u Šibeniku. Tamo su ga uvjerili kako su,zbog sigurnosti i budućnosti svojih obitelji,pripravni krenuti na Knin, na koji bi išli i bez plaće. Tajnici su nuncijature, 28. listopada, prenijeli Rimu kako se Valiero u Šibeniku suočio s otporom kršćanskih vođa da idu na Novi, a ne na Sinj i Knin.

Prenijeli su da se Valiero priklonio njihovoj zamisli pa su opozvane pripreme za napad na Boku.

Izvješća nam svjedoče da je na početku rata,s osmanskog područja ispred Zadra i Šibenika izbjeglo 40.000 ljudi. Senat je, stoga, naložio generalnom providuru Dominiku Mocenigu da pribjeglo stanovništvo primi pod zaštitu Republike te ih potajno pomogne oružjem i streljivom. Istovremeno je imao nastaviti pregovore s njihovim poglavarima.

Izvješća nuncijature svjedoče da je iz Šibenika, u travnju 1685. godine, krenuo neuspješni mletački napad na Sinj, koji je završio smjenom Valiera i dolaskom novog providura Jeronima Cornara. Izvješća spominju doprinos Šibenčana u osvajanju Sinja 1686. i Herceg-Novog 1687. godine, upravo pod poduzetnim i sposobnim Cornarom.

Nakon osvajanja na jugu, u ljeto 1688. godine Cornaro se premjestio u Šibenik, odakle se spremao za odlučan napad na Knin. Bečki nuncij Buonvisi i njegovi kolege u mletačkoj nuncijaturi izvijestili su Rim o napadu na Knin, krajem kolovoza 1688. godine. Grad je pao u kršćanske ruke 12. rujna, čime je osiguran navedeni mir na sjeveru Dalmacije.

Nakon oslobađanja Knina, ratne vijesti iz Dalmacije, a pogotovo iz Šibenika, naglo su se prorijedile, jer se težište vojnih operacija premjestilo u Grčku. Mletački nuncij Giuseppe Arhinto (1689.-1696.),5. kolovoza 1590.,javio je državnom tajniku Giambattisti Rubiniju (1689.-1691.) da se zaraza iz šibenskog zaleđa proširila unutargradskih zidina. Vjerovalo se da je pristigla s morlačkim plijenom iz Bosne, jer je tamo vladala u Sarajevu i Banja Luci. U Dalmaciji je, krajem zime, zaraza još uvijek tinjala na Murteru.

Početkom mirnijeg, 18. stoljeća, Šibenik je prisutan samo u crkvenim vijestima nuncijature. Tek ponekad javljaju se i vijesti drugačijeg sadržaja. Mletački nuncij Agostino Cusani (1696.-1706.), 1. studenog 1704. godine,prenio je Svetoj Stolici kako su Senjani kod Šibenika na dno (andò in fondo) poslali engleski brod koji je plovio prema Zanteu, s kojim je potonulo 3.000 cekina za kupnju jonskih grožđica.

Ratna događanja tijekom Drugog Morejskog rata (1714.-1718.), posljednjeg mletačko-osmanskog ratnog sukoba, značajnije su dotaknula jedino Sinj i Imotski. Mletački nuncij Alessandro Aldobrandini (1713.-1720.),javljao je Svetoj Stolici o novačenju šibenskih teritorijalaca koji su imali pripomoći obrani Sinja od bosanskog paše Mehmed-paše Čelića koji je,početkom kolovoza 1715. godine,opsjeo grad.

Pri samom kraju Republike, Šibenik je skrenuo pozornost mletačke nuncijature zbog krvavih događaja u gradu, koji su uslijedili nakon ulaska Napoleonovih postrojbi u Veneciju, u svibnju 1797. godine. Posljednji je mletački nuncij Giovanni Filippo Gallarati-Scotti (1795.-1797.), javio 29. lipnja državnom tajniku Ignaciju Buscu (1796.-1797.) da Šibenčani žive u političkoj nesigurnosti. U gradu je smrtno stradalo nekoliko vojnika talijanskog porijekla. Stoga su se dvije preostale mletačke kompanije odmah ukrcale za Zadar, u kojem su potražile sigurnost. Dvije mletačke galije koje su 27. lipnja isplovile iz nove, pro-francuske demokratske Venecije, pristigle su u Vodice. Nakon iskrcavanja posade s jedne od galija na kopno da bi uzeli vodu, svladali su ih naoružani seljaci te su ih priveli u Šibenik. Njihovu su brodicu zadržali, a njih pustili pa su se galije vratile u Veneciju, uvidjevši da u Dalmaciji ne postoji entuzijazam za obnovom Mletačke Republike pod francuskim, revolucionarnim patronatom. U Šibeniku se govorilo kako dolaze „Ungarezi“, odnosno habsburške postrojbe iz Like, koje će osigurati mir.

Dolaskom Napoleonove uprave u Veneciju, srušena je Mletačka Republika, a time i ukinuta papinska nuncijatura u gradu.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

37

prof.dr.sc. Emil Hilje Sveučilište u Zadru, Odjel za povijest umjetnosti

Gotičko slikarstvo u Šibeniku Nema pravog opravdanja zašto ovom značajnom segmentu hrvatske likovne baštine nije posvećena veća pažnja stručnjaka, pa je izostao i bilo kakav monografski prikaz te teme. Prigodne izložbe i prateći katalozi tek dijelom popunjavaju tu prazninu. Dakako, pojedinim problemima, djelima i umjetnicima posvećena je prikladna znanstvena pozornost, ali je u svemu tome ipak izostao cjelovitiji uvid u ukupnu slikarsku baštinu 14. i 15. stoljeća u Šibeniku i na njegovu području.

Gotičko slikarstvo u Šibeniku nije bilo onako razvijeno niti ostavilo takvog traga kao u susjednim gradovima Zadru i Trogiru. Ipak, nema pravog opravdanja zašto ovom značajnom segmentu hrvatske likovne baštine nije posvećena veća pažnja stručnjaka, pa je izostao i bilo kakav monografski prikaz te teme. Prigodne izložbe i prateći katalozi tek dijelom popunjavaju tu prazninu. Dakako, pojedinim problemima, djelima i umjetnicima posvećena je prikladna znanstvena pozornost, ali je u svemu tome ipak izostao cjelovitiji uvid u ukupnu slikarsku baštinu 14. i 15. stoljeća u Šibeniku i na njegovu području.

Namjera mi je na ovom mjestu upoznati širu javnost s bogatstvom šibenske slikarske baštine iz 14. i 15. stoljeća, nekim relativno novim otkrićima i promi-

38

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

šljanjima vezanim uz šibensko gotičko slikarstvo, ali i ukazati na pojedine još uvijek otvorene probleme dalmatinskog slikarstva, na koje upravo šibenska baština može baciti novo svjetlo i pružiti uporišta za njihovo rješavanje.

U svojoj ukupnosti, šibensko slikarstvo 14. i 15. stoljeća sasvim se uklapa u opće tijekove dalmatinskog slikarstva, prateći likovni (stilski) razvojni put od djela na razmeđu romaničkog i gotičkog senzibiliteta, preko onih pod snažnim utjecajem (ili čak pripadajućim dijelom) mletačkog slikarskog kruga oko i na tragu Paola Veneziana, do najistaknutijih pripadnika “dalmatinske slikarske škole” - Menegela Ivanova de Canalija, Blaža Jurjeva Trogiranina, Šibenčanina Nikole Vladanova i Splićanina Dujma Marinova Vučkovića. Na koncu, povratak u Šibenik jednog od najistaknutijih predstavnika ranorenesansnog slikarstva padovanskog kruga, Jurja Tomina Čulinovića iz Skradina, odškrinuo je vrata prodoru svježeg likovnog senzibiliteta.

No, usporedo s razvidnim stilskim mijenama u slikarskim radovima, slično kao i u ostatku Dalmacije, tradicionalni, provincijalni i pomalo arhaični ukus naručitelja poticao je i nabavu slika izrazitijih bizantizirajućih odlika, koje su se proizvodile u velikom broju i zadovoljavale potrebe cjelokupnog prostora mletačke kulturne dominacije, ponekad izravno utječući i na lokalnu produkciju.

Također, nipošto marginalan nije ni kompleks šibenskih gotičkih minijatura, zasad tek skromno prisutan na prigodnim izložbama i u stručnoj literaturi.

Isto tako, ne treba zanemariti ni činjenicu da su jedini konkretni ugovori za izradu gotičkih oslikanih prozora u cjelokupnoj hrvatskoj baštini upravo oni kojima se dubrovački majstor Frane Jurjev obvezao načiniti prozore za šibensku crkvu sv. Frane. Sasvim jedinstvenu cjelinu, u okviru hrvatske umjetničke baštine 15. stoljeća, predstavlja tzv. “Kodeks biskupa Kosirića”, zbirka slikarskih crteža, koja je možda čak i ključna za razumijevanje onoga što nazivamo “dalmatinskom slikarskom školom”.

Nepoznati slikar: Bogorodica s djetetom, Šibenik, Dijecezanski muzej (iz crkve sv. Duha), sredina 14. st.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

39

kasniju, Bogorodicu s djetetom iz crkve sv. Duha. Prva se, općenito, smatra romaničkom i datira u drugu polovinu 13. stoljeća, dok je druga zapravo hibrid između klasičnih bizantizirajućih.

Bogorodica s romaničkim reminiscencijama i tipično gotičkih radova mletačkog Trecenta.

Postpaolovsko slikarstvo Za razliku od drugih velikih dalmatinskih umjetničkih centara, u Šibeniku nije sačuvano niti jedno slikarsko djelo koje bi se moglo dovesti u neposrednu vezu s Paolom Venezianom, pa čak niti takvo koje bi se kronološki vezalo uz vrijeme njegove djelatnosti i djelatnosti njegovih suradnika i pomoćnika. No, iz doba koje bismo uvjetno mogli nazvati postpaolovskim, u Šibeniku je sačuvano nekoliko vrlo važnih radova.

U prvom redu, treba istaknuti šibenski dio opusa zadarskog slikara venecijanskog podrijetla Menegela Ivanova de Canalija. Iako ne raspolažemo niti jednom arhivskom viješću koja bi potvrđivala Menegelove veze sa Šibenikom, danas je upravo Šibenik mjesto najgušće koncentracije njegovih poznatih i sačuvanih radova. Najraskošniji je, bez sumnje, bio poliptih koji se do Drugog svjetskog rata nalazio u samostanu sv.

Dominika, a danas nam je poznat tek po crno-bijeloj fotografiji. Sastojao se od pet polja uokvirenih rezbarenim polustupićima i šiljastim gotičkim lukovima. U

Menegelo Ivanov de Canali: Poliptih, detalj Šibenik, samostan Sv. Dominika (izgubljen), kraj 14. st.

Na razmeđu romanike, bizanta i gotike Proces prihvaćanja inovacija u likovnom izrazu, vezan uz moderniji senzibilitet i promjenu uloge slikarskih djela u vjerskom i kulturnom kontekstu možemo pratiti na široj razini dalmatinskog prostora tijekom posljednje četvrtine 13. i prve četvrtine 14. stoljeća.

Velik broj slikarskih djela koja smatramo kasnoromaničkim otkrivaju, u manjoj ili većoj mjeri, prisutne elemente modernijeg, gotičkog likovnog pristupa, za koji se često dobija dojam da je više ograničen ukusom i željama naručitelja, nego stvarnim umjetničkim dosezima umjetnika i njihovim poznavanjem modernijih slikarskih kretanja. Od šibenskih djela, u ovu bismo kategoriju mogli ubrojiti sliku Bogorodice s djetetom iz Nove crkve i nešto Menegelo Ivanov de Canali: Fragment predele - sv. Ivan, Šibenik, Gradski muzej, kraj 14. st.

40

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

središnjem je bila naslikana Bogorodica s djetetom na prijestolju, na lijevom krilu sv. Nikola i sv. Ivan Krstitelj, a na desnom sv. Ivan Evanđelist i sv. Mihovil. O koloritu nema nikakvih podataka, ali opći izgled likova i karakterističan slikarski rukopis, nedvojbeno ukazuju na Menegelovo autorstvo. Slika Bogorodice s djetetom iz crkve sv. Križa, danas u Dijecezanskom muzeju, zacijelo je također izvorno bila središnji dio poliptiha. Bogorodica sjedi na sferi boje svijetle ciklame i doji malog Krista koji joj, karakteristično nespretno, stoji u krilu. Fragment predele poliptiha s likom sv. Ivana, u Muzeju grada Šibenika, otkupljen je 1982. godine od privatnog kolekcionara za Gradski muzej u Šibeniku. Karakterističan kolorit i slikarski rukopis te sličnost s likom sv. Ivana na predeli Menegelova londonskog poliptiha tolika je da nedvojbeno otkriva autora. Ipak, može se tek nagađati o tome kojem je od njegovih šibenskih poliptiha mogao pripadati. Fragment poliptiha s likom sv. Ivana Krstitelja iz Manastira sv. Aranđela na Krki, porijeklom iz Kožlovca, otuđen je za vrijeme Domovinskog rata. Na slici je prikazan lik sv. Ivana Krstitelja dosta sličan onom na izgubljenom šibenskom poliptihu, s tom razlikom što je svetac ovdje frontalno postavljen, a tek mu je glava okrenuta na lijevu stranu, pa se može pretpostaviti da se nalazio desno od centralnog polja poliptiha. S obzirom na dimenzije, malo je vjerojatno da bi mogao pripadati istom poliptihu kao i Bogorodica iz crkve sv.

Križa.

U prvom redu, treba istaknuti šibenski dio opusa zadarskog slikara venecijanskog podrijetla Menegela Ivanova de Canalija.

Iako ne raspolažemo niti jednom arhivskom viješću koja bi potvrđivala Menegelove veze sa Šibenikom, danas je upravo Šibenik mjesto najgušće koncentracije njegovih poznatih i sačuvanih radova.

Menegelo Ivanov de Canali prva je istaknuta ličnost onoga što je Kruno Prijatelj nazvao “damatinska slikarska škola”, to jest prvi iz grupe definiranih umjetničkih ličnosti koje nisu bile samo u prolazu već su, neovisno o podrijetlu, svojim životom i djelatnošću u potpunosti pripadale domaćem kulturnom i likovnom ambijentu. To što se uz Šibenik i njegovo područje vezuju čak četiri njegova rada, bez sumnje svjedoči i o bitnom udjelu šibenske slikarske baštine u ukupnom korpusu dalmatinskog gotičkog slikarstva.

Na tragu Menegelova slikarstva nastalo je još jedno šibensko djelo, slikano raspelo iz samostana sv. Lucije koje je, u novije vrijeme, dovedeno u vezu s Menegelovim pomoćnikom Markom Nikolinim iz Dubrov-

Marko Nikolin (Ninov) iz Dubrovnika (?): Raspelo, Šibenik, samostan sv. Lucije, oko 1400. nika, koji se u Šibeniku spominje 1400. godine. Na tu vezu upućuju izrazite sličnosti navedenog raspela s Menegelovim raspelom iz samostana sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu kod Tkona. Sličnosti su zapravo tako izrazite da bi se moglo pretpostaviti da je Marku kao uzor ili predložak za rad poslužilo neko u međuvremenu izgubljeno Menegelovo šibensko raspelo.

U kontekst postpaolovog slikarskog ambijenta uklapaju se još dva malena, ali iznimno značajna slikarska rada. U pitanju su, zapravo, poliptisi skromnih dimenzija koji otkrivaju da su bili namijenjeni kućnim oltarima, a ne javnom štovanju na crkvenim oltarima.

Prvi od njih je poliptih s prikazom Bogorodice s djetetom, Raspećem i osam svetaca u Gradskom muzeju u Šibeniku, podrijetlom iz privatne zbirke. Nažalost, jako je oštećen, ali svejedno u koloritu i po tipologiji likova ukazuje na nekog od sljedbenika Lorenza Veneziana pa se može, barem na razini hipoteze, dovesti u

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

41

gotičkog razdoblja, vrijedi spomenuti i sliku Bogorodice s djetetom iz samostana sv. Križa na Krapnju, karakteristično djelo bizantizirajuće struje jadranskog slikarstva na prijelazu 14. u 15. stoljeće, koje kombinira postpaolovska likovna izvorišta s iskustvima kretsko-bizantske slikarske škole. Poseban problem predstavlja slika Bogorodice s djetetom iz samostana sv. Dominika u Šibeniku (danas u Zbirci umjetnina samostana sv. Dominika u Trogiru), koja također ispoljava jasne elemente bizantizirajućeg stila s kraja 14. stoljeća, ali je uslijed popravka koji je izveo Nikola Vladanov 1443. godine, danas teško suditi o eventualnim izvornim elementima gotičke likovnosti.

Kasnogotički slikari i djela Kompleks kasnogotičkog slikarstva u Šibeniku obilježavaju trojica istaknutih dalmatinskih slikara: Blaž Jurjev Trogiranin, Šibenčanin Nikola Vladanov i Splićanin Dujam Marinov Vučković.

Kompleks kasnogotičkog slikarstva u Šibeniku obilježavaju trojica istaknutih dalmatinskih slikara: Blaž Jurjev Trogiranin, Šibenčanin Nikola Vladanov i Splićanin Dujam Marinov Vučković.

Marko Nikolin (Ninov) iz Dubrovnika (?): Raspelo, detalj, Šibenik, samostan sv. Lucije, oko 1400. vezu s Markom Nikolinim. Drugi je poliptih iz Galerije umjetnina u Splitu, podrijetlom iz Skradina koji je, u starijoj literaturi, pripisivan samom Paolu Venezianu, zatim Paolovu sljedbeniku, a u novijoj se navodi kao djelo Paolove radionice. Razloge ovakvim atribucijskim lutanjima nalazimo, prije svega, u izrazito arhaičnim bizantizirajućim likovnim elementima dok su, s druge strane, svetački likovi i u tipologiji i u koloritu i u dozi lirske mekoće znatno moderniji i izrazito bliski Lorenzu Venezianu. Precizan crtež i likovna uvjerljivost u tako malim formatima upućuju na vrlo kvalitetnog slikara, što čitav problem čini još složenijim.

Bez temeljitijeg proučavanja, za sada je teško reći na koji se način u postpaolovski slikarski krug uklapa Bogorodica s djetetom iz Vrpolja, na kojoj je zapisana godina 1383. pa bi, po tome, bila ranija od Menegelovih djela. Od djela anonimnih majstora, iz zrelog

42

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

Što se tiče Blaža Jurjeva Trogiranina, najistaknutijeg dalmatinskog kasnogotičkog slikara, ne raspolažemo niti jednom arhivskom potvrdom o njegovu boravku ili angažmanu u Šibeniku. Danas se u Šibeniku čuvaju dva njegova djela. Međutim, slika Bogorodice s djetetom u Muzeju grada Šibenika, otkupljena je iz privatne zbirke na Braču 1972. godine, a podrijetlom je vezana uz Trogir pa je, tek uvjetno, uvrštavamo u pregled šibenske slikarske baštine. Poliptih iz crkve sv. Krševana, danas izložen u Dijacezanskom muzeju u Šibeniku, ne broji se među njegove istaknutije radove. Isprva je smatran djelom radionice ili kruga, a tek nakon temeljitije restauracije, ustalio se sud o slici kao Blaževu radu iz kasnije faze njegova stvaralaštva, uz naglašenu suradnju radionice. Pritom se posebno upozorava na Dujma Vučkovića, kao mogućeg Blaževa suradnika ili čak učenika, osobito u svjetlu njegovih kasnijih veza sa Šibenikom. Danas je sačuvan samo središnji red poliptiha s prikazom Bogorodice s djetetom u centralnom polju i stojećim likovima sv. Petra, sv. Mihovila, sv. Stjepana i sv. Jakova sa strana. Međutim, na staroj je fotografiji vidljivo da je poliptih nekad imao sačuvan i gornji red, s prikazom Raspeća i dvije svetice u središnjem dijelu, poprsjima sv. Nikole i sv.

Antuna Opata sa strana, a na krajnjim poljima Gabrijela i Marije iz Navještenja. Ploče s likovima sv. Nikole i sv. Antuna Opata, nedavno su otkrivene u privatnoj

zbirci u Palermu pa se može pretpostaviti da niti ostale nisu nepovratno izgubljene. Ukupne likovne odlike nesumnjivo su Blaževe, ali kvaliteta slikanja je ispod razine njegovih najreprezentativnijih djela, osobito u pogledu preciznosti crteža i psihološke uvjerljivosti likova pa se misao o znatnom udjelu pomoćnika čini sasvim prihvatljivom.

Nikola Vladanov pravi je šibenski slikar. Za razliku od svojih suvremenika, Blaža Jurjeva, Dujma Vučkovića i Ivana Petrova iz Milana, koji su svoju djelatnost vezali uz više dalmatinskih gradova, on je čitav svoj dugi životni i radni vijek proveo u rodnom gradu. Nažalost, od njegova je opusa sačuvano relativno malo, dijelom možda i zato što se u zrelijim godi-

nama prestao baviti slikarstvom i posvetio različitim poslovima. Ipak, poliptih iz crkve sv. Grgura, danas u Dijecezanskom muzeju, jedan je od najbolje sačuvanih dalmatinskih gotičkih poliptiha (nedostaje mu tek središnji dio gornjeg reda), ujedno i najreprezentativnije djelo šibenskog slikarstva 14. i 15. stoljeća.

Na njemu je moguće očitati stilske odlike i umjetničke dosege domaćeg slikara. Očita su povođenja za izvorištima Menegelova slikarstva, doticaji sa suvremenicima, prije svega s Blažom Jurjevim, ali i osebujan individualni slikarski rukopis, ipak za nijansu ispod one razine kvalitete koju pokazuju djela samog Blaža, ali i oni radovi koji se pripisuju Ivanu Petrovu iz Milana i Dujmu Vučkoviću. To je najočitije u manje uspjeloj in-

Sljedbenik Lorenza Veneziana: Poliptih, Šibenik, Gradski muzej, kraj 14. st.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

43

Sljedbenik Lorenza Veneziana: Poliptih, Split, Galerija umjetnina (iz Skradina), kraj 14. st. dividualizaciji i psihološkom profiliranju fizionimija, određenim nedorečenostima u stavu likova te osobito nepreciznoj anatomiji. S druge strane, u nekim drugim elementima, poput profinjenog slikanja i ukrašavanja draperija, Nikola Vladanov otkriva istančanu lirsku notu i poznavanje nekih modernih tendencija talijanskih škola internacionalne gotike. Druga Niko-

44

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

lina slika, Bogorodica s djetetom iz crkve Gospe van grada, znatno je stradala pa su njene likovne odlike došle do izražaja tek nakon restauratorskog zahvata.

Na zlatnoj je pozadini prikazana Bogorodica koja sjedi na jastuku, među grmovima ruža i desnom rukom pridržava malog Krista, a lijevu je lagano uzdigla (osobito je znimljivo da je na toj ruci slikar naslikao šest prsti-

ju). Likovne podudarnosti u detaljima i načinu slikanja s poliptihom iz crkve sv. Grgura vrlo su uočljive, a smatra se da je i ova slika izvorno bila dio poliptiha.

Nikola Vladanov pravi je šibenski slikar.

Za razliku od svojih suvremenika, Blaža Jurjeva, Dujma Vučkovića i Ivana Petrova iz Milana, koji su svoju djelatnost vezali uz više dalmatinskih gradova, on je čitav svoj dugi životni i radni vijek proveo u rodnom gradu.

Nažalost, od njegova je opusa sačuvano relativno malo Dujam Marinov Vučković, jedna od najitrigantnijih ličnosti dalmatinskog kasnogotičkog slikarstva, umjetnik je oko čije identifikacije još uvijek postoje sporovi i dvojbe, pri čemu se upravo podatci o njegovom angažmanu u Šibeniku i mogući šibenski opus, donekle zanemaruju. Naime, u ukupnosti brojnih arhivskih vijesti o Dujmu Vučkoviću, jedine koje se sasvim konkretno odnose na izradu kompletnih slikarskih radova, dvije su šibenske narudžbe iz 1448. godine za raskošne poliptihe, jedan koji se obvezao izraditi izvršiteljima oporuke Frane Dominici, za kapelu sv. Martina u crkvi sv. Frane i drugi, koji se obvezao načiniti Jurju Radoslavčiću za njegovu kapelu u katedrali. U kontekstu predložene identifikacije opusa Dujma Vučkovića do sada su, unutar korpusa šibenskog gotičkog slikarstva, majstoru atribuirana tri djela. Slika Bogorodice s djetetom u samostanu sv. Frane dosta je oštećena i naknadno rezana, a zacijelo je tek dio nekad veće cjeline. Marija desnom rukom drži Nepoznati slikar: Bogorodica s djetetom, Krapanj, samostan sv. Križa, kraj 14. st. malog Krista, koji je u poluležećem položaju i sasvim neuvjerljivo sisa. Fizionomije, zbog oštećenja, nisu u potpunosti čitljive, no očite su podudarnosti s drugim djelima koja se pripisuju Dujmu Vučkoviću, kako u koloritu, tako i u karakterističnom slikanju dlanova, možda tek s nešto brižljivije slikanom draperijom, a izostali su uobičajeni reljefno istaknuti ornamenti.

Ovu sliku nije moguće dovesti u vezu sa spomenutom narudžbom za poliptih, ali možda jest s podatkom da je još 29. listopada 1441. godine, Dujam u Splitu primio stotinu libara od zastupnika samostana sv. Frane u Šibeniku. Niti sliku Bogorodice s djetetom u Muzeju grada Šibenika nije moguće dovesti u direktnu vezu s Blaž Jurjev Trogiranin: Poliptih, Šibenik, Dijecezanski muzej (iz crkve sv. Krševana), druga četvrtina 15. st.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

45

Nikola Vladanov: Poliptih, Šibenik, Dijecezanski muzej (iz crkve sv. Grgura), druga četvrtina 15. st. arhivski potvrđenim narudžbama, tim više što nije poznato njezino izvorno podrijetlo. Međutim, relativno skromne dimenzije upućuju na mogućnost da nije bila glavno polje nekog sasvim malenog poliptiha, nego središnje polje u gornjem redu nekog većeg poliptiha.

U tom slučaju, ostaje otvorena opcija da je pripadala Radoslavčićevu poliptihu iz katedrale, kao jedno od pet svetačkih poprsja koja su spomenuta u ugovoru.

Kolorit, fizionomije, karakteristična zadebljanja dlanova, tretman draperija i reljefno istaknuti ukrasi ovo djelo, nedvojbeno, vežu uz ostale slike iz grupe radova pripisanih Dujmu Vučkoviću. Treću sliku iz navedene grupe, fragment poliptiha s likom sv. Nikole u privatnoj zbirci u Dubrovniku, za koji se zna da potječe iz Šibenika, moguće je, barem na razini hipoteze, dovesti u vezu s jednom od navedenih narudžbi. Naime, u opisu poliptiha koji je za svoju kapelu u šibenskoj katedrali naručio Juraj Radoslavčić, izrijekom se navodi da sa strana centralnog polja trebaju biti naslikani likovi sv.

Jakova i sv. Nikole. Slika je izrezana po silueti sveca te oštećena u donjem dijelu, no slikarski je rukopis dosta dobro očuvan pa je moguće uočiti da umjetnik i pri slikanju starijih muških likova, slijedeći uobičajene obrasce, ipak ispoljava karakteristične individualne odlike, što osobito dolazi do izražaja pri definiranju

46

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

Sliku u katedrali “Gospu od plača”, koja je doživjela ozbiljna oštećenja, a trenutno je u ponovom postupku restauracije, neki vrlo specifični elementi, poput reljefno istaknutih ukrasa, karakterističnog kolorita i oblikovanja draperije, jako je približavaju krugu radova koji se vezuju uz ime Dujma Vučkovića. elemenata fizionomije. Navedenom opusu, na ovom bih mjestu, priključio još jednu sliku, poznatu “Gospu od plača” u katedrali. U pitanju je slika koja je doživjela ozbiljna oštećenja, a trenutno je u ponovom postupku restauracije. Ipak, neki vrlo specifični elementi, poput reljefno istaknutih ukrasa, karakterističnog kolorita i oblikovanja draperije, jako je približavaju krugu radova koji se vezuju uz ime Dujma Vučkovića. Iako se nalazi u katedrali, ni “Gospu od plača” nije moguće dovesti u direktnu vezu s Radoslavčićevom narudžbom poliptiha za katedralu. Međutim, ukoliko se pretpo-

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

47

Nepoznati slikar: Sv. Mihovil, “Kodeks biskupa Kosirića”, Šibenik, samostan sv. Lovre, 15. st.

48

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

stavi da je slika koja se u tom ugovoru spominje kao uzor, ona u kapeli Saracena Nikolinog, također bila Dujmov rad, tada je moguće barem naslutiti izvorno podrijetlo štovane slike.

Od djela anonimnih majstora, iz kasnogotičkog razdoblja, treba spomenuti sliku Bogorodice s djetetom iz samostana dominikanki, vjerojatno rad domaćeg slikara (možda zagonetnog Lovre Antunova Mihitića?), koji djeluje na tragu ostvarenja dalmatinske slikarske škole, ali ostvaruje sasvim skroman likovni izraz, na rubu naive.

Oko sredine 15. stoljeća Šibenik je postao dominantni umjetnički centar cjelokupne dalmatinske umjetnosti, s ličnostima poput Jurja Dalmatinca i Nikole Firentinca, koji su snagom svoga stvaralaštva predstavljali pokretačke sile cjelokupnog umjetničkog razvoja.

Sitnoslikarska baština gotičkog doba u Šibeniku, daleko je bogatija nego bi se to moglo zaključiti temeljem škrtih i usputnih spominjanja u stručnoj literaturi. To se osobito odnosi na rukopise iz bogate zbirke franjevačkog samostana (“Legenda aurea” Jacobusa de Voragine, “Antiphonarium ordinis I”, “Antiphonarium ordinis II”, “Breviarum Franciscanum” itd.), koji još čekaju sustavnu stručnu obradu.

“Kodeks biskupa Kosirića” u samostanu sv. Lovre, u kojem se sačuvalo dvadesetak crteža donekle raznolikih likovnih izvorišta, u rasponu od mletačkog kasnog Trecenta do rane renesanse, vjerojatno je izvorno pripadao nekom dalmatinskom slikaru iz 15. stoljeća.

Već je upozoreno na dodirne točke sa slikarstvom Niccolòa di Pietra, ali i na to da crtež Bogorodice s djetetom otkriva tako direktne podudarnosti sa slikama Menegela Ivanova de Canalija da se može pretpostavi-

ti da je autor bloka s crtežima, na ovom listu, precrtao neku nama nepoznatu Menegelovu sliku. Sasvim u okviru hipoteze, iznesena je pretpostavka da bi ovaj blok mogao biti ostatak zbirke crteža splitskog slikara Marinela Dujmova Vučkovića. U svakom slučaju, ta zbirka izuzetno kvalitetnih crteža različitih likovnih očitanja zaslužuje da joj se, još jednom, posveti pažnja i pokušaju otkriti likovne poveznice s djelima dalmatinske slikarske škole.

Ususret renesansi Nema sumnje da je dolazak Jurja Čulinovića u Šibenik oko 1461. godine, ali i njegove veze s braćom Crivelli u Zadru, za šibenski likovni ambijent predstavljao pravu prekretnicu. Umjetnik lokalnog podrijetla, koji se uspješno okušao u krugu tada najnaprednije europske slikarske škole, zacijelo je, unatoč sasvim skromnoj slikarskoj djelatnosti u domovini, postao svojevrsni arbitar modernog ukusa i nositelj novih spoznaja pa i određenih kontakata. Koliko je od toga stvarno pretočeno u šibensku likovnu produkciju druge polovine 15. stoljeća, za sada je moguće tek nagađati, budući da je sama slikarska baština iz tog vremena izrazito skromna, a uz to i opterećena brojnim nedoumicama. Pritom, također ne treba smetnuti s uma da je upravo oko sredine 15. stoljeća Šibenik postao dominantni umjetnički centar cjelokupne dalmatinske umjetnosti, s ličnostima poput Jurja Dalmatinca i Nikole Firentinca, koji su snagom svoga stvaralaštva predstavljali pokretačke sile cjelokupnog umjetničkog razvoja. No, čini se da je u takvom kontekstu slikarstvo pomalo gubilo korak, premda neka sačuvana slikarska djela koja se dovode u vezu s Čulinovićem (Bogorodica s djetetom iz samostana sv.

Lovre, danas na Visovcu), Vittoreom Crivellijem (Bogorodica s djetetom u Gradskom muzeju, Bogorodica s djetetom u privatnoj zbirci u Zagrebu) ili nekim nepoznatim izdancima njihova kruga (“Gospa od Rašelja” na Zlarinu), otkrivaju da niti u okvirima novog likovnog ukusa, šibensko slikarstvo nije sasvim posustalo.

LITERATURA: Badurina Anđelko, Iluminirani rukopisi u Hrvatskoj, Zagreb, 1995.

Belamarić Joško, Prilozi opusu Nikole Vladanova u Šibeniku, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 41, Split, 2005-07.

Gamulin Grgo, Kodeks biskupa Kosirića, Radovi Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 3, Zagreb, 1961.

Hilje Emil, Gotičko slikarstvo u Zadru, Zagreb, 1999.

Hilje Emil, Zablude o šibenskom slikaru Nikoli Vladanovu, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 35, Zagreb, 2011.

Hilje Emil, Šibenski slikar Juraj Čulinović, Juraj - Bilten Društva za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac, 2, Šibenik, 2013.

Hilje Emil, Slikano raspelo iz samostana sv. Lucije u Šibeniku: prijedlog za Marka Nikolina (Ninova) iz Dubrovnika, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 38, Zagreb, 2014.

Prijatelj Kruno, Dalmatinska slikarska škola, Mogućnosti, 1, Split, 1955.

Prijatelj Kruno, Juraj Čulinović, Zagreb, 1961.

Prijatelj Kruno, Slikar Blaž Jurjev, Zagreb, 1965.

Prijatelj Kruno, Juraj Ćulinović i slikarska zbivanja u Šibeniku u doba Jurja Dalmatinca, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 3-6, Zagreb, 1979-82.

Prijatelj Kruno, Dalmatinsko slikarstvo 15. i 16. st., Zagreb, 1983.

Prijatelj Kruno, Neobjelodanjena slika “Bogorodica s djetetom” Nikole Vladanova, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 27, Split, 1988.

Prijatelj Pavičić Ivana, Pokušaj identifikacije Ivana Petrova iz Milana, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 29, Split, 1990.

Roščić Nikola Mate, Samostan i crkva sv. Frane u Šibeniku, Šibenik, 2015. *** Blaž Jurjev Trogiranin (ur. Kruno Prijatelj, Igor Fisković, Davor Domančić, Zoraida Demori-Staničić i Vedran Gligo), Zagreb, 1986. *** Na slavu božju - 700 godina šibenske biskupije (ur. Ksenija Kalauz, Željko Krnčević, Tomislav Pavičić, Gojko Lambaša), Šibenik, 1998. *** Stoljeće gotike na Jadranu - slikarstvo u ozračju Paola Veneziana (ur.

Joško Belamarić, Zoraida Demori Staničić, Biserka Rauter Plančić), Zagreb, 2004.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

49

prof. dr. sc. Zoran Roca Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Veleučilište VERN – Zagreb, Universidade Lusófona de Humanidades e Tecnologias – Lisabon

Prostorni identitet, 1 topofilija i terrafilija Geografski prostor, identitet i razvoj Svaki geografski prostor ili teritorij - bilo da je riječ o lokalitetu, odnosno mjestu, ili regiji -objedinjuje njemu specifična geo-referentna svojstva (lokacija, smještaj, položaj, udaljenost i ditribucija) prirodnih (tj. bio-geo-fizičkih) i društvenih (tj. sociodemografskih, kulturnih, ekonomskih) fenomena i procesa. Njihova obilježja su jedinstvena (unikatna), posebice kada su (ili postanu) ukotvljena u određenom mjestu ili regiji, te se upravo po njima svaki prostor razlikuje od svih ostalih, susjednih ili udaljenih geografskih prostora.

Kratak pregled literature O tome kako prostorni identiteti nastaju i mijenjaju se odavno pišu filozofi, sociolozi, geografi, kulturni antropolozi, ekonomisti i drugi, i to od detaljnih inventarizacija i deskripcija do potrage za kompleksnim kauzalnostima, ali je od sredine 70-ih, a naročito u 90-ima do danas pažnja usredotočena na fenomene i procese, kao što su, na primjer, „proizvodnja prostora” (Lefebvre, 1974), „multiteritorijalnost” (Barel, 1986), „osjećaj/spoznaja mjesta“ (Massey, 1991), „glokalizacija” (Robertson, 1995), „re-teritorijalizacija života” (Haesbaert, 1997), „regije uma i na umu” (Agnew, 1999) „regije dobitnice i gubitnice” (Benko & Liepietz, 2000), „(ne)koherentnost identiteta” (Harner, 2001) te „poništavanje prostora vremenom” (Harvey, 2003). Posebno je važan katalonski autor Manuel Castells, koji je u svojoj knjizi „Snaga identiteta“ (2001.) predložio jednu inspirativnu i danas aktualnu taksonomiju identiteta – od institucionalno nametnutih i „identiteta otpora“ do stvaranja potpuno novih identiteta. Međutim, Castells se, kao i većina autora, ipak

najviše koncentrira na društvene, odnosno političke i kulturne dimenzije identiteta. Dakako, te dimenzije su svojstvene i prostornom identitetu, ali im u pravilu nedostaje ili ekonomska i/ili ekološka dimenzija. Holističku sintezu i znanstvenu interpretaciju i prirodne (ekološke) i društvene dimenzije identiteta omogućuje geografija. Naime, prostorni identitet je zapravo oduvijek bilo ključno područje interesa geografije. O tome svjedoče povijesni radovi velikih geografa poput Humboldta, Ratzela ili de la Blachea, kojima su bili ravni i srpski geograf Cvijić i hrvatski Roglić.1 Od sredine 90-ih godina se u literaturi i politici, a posebice u kontekstu „Europe Regija“, naglašava da je identitet prostora bitan za održiv lokalni i regionalni razvoj, tj. da je potrebno suprotstavljati se artificijalizaciji prirode, banalizaciji pejzaža, ekonomskoj fragmentaciji i marginalizaciji, kulturnoj homogenizaciji itd., te da treba (re)afirmirati identitet mjesta i regija kao preduvjet njihove kompetitivnosti na globalnom tržištu roba, usluga i ideja(CE, 1994).

Globalizacija i promjene identiteta Prostorni identiteti stalno se mijenjaju i stvaraju se novi. S globalizacijom ekonomije i kulture - i to ne samo ovom sadašnjom, već i s globalizacijom koja

1 Geografija proučava teritorijalne aspekte odnosa čovjeka i prirodne osnove i još je k tome sintetička znanost: uz svoje vlastite teorije i metode upija principe i spoznaje drugih znanosti koje se takodjer, premda samo u svojim okvirima, bave prirodom ili društvom (npr. ekologija, ekonomija, sociologija, politologija itd.). U tom smislu posebno je značajan geograf Paul Claval na pariškoj Sorboni, koji uspješno isprepliće geografiju s kulturnom antropologijom, poviješću i ekonomijom (Claval, 2012). Važan autor je i Milton Santos, brazilski geograf sa Sveučilišta u Sao Paulu, koji je protumačio „vertikalizaciju geografskog prostora“, odnosno fukcionalno povezivanje i zavisnosti lokalne i globalne proizvodnje, razmjene i potrošnje (Santos, 1991).

1 Ovaj članak je nastao razradom ključnih ideja iznesenih u predavanju koje je, na istu temu, autor održao u Gradskoj knjižnici u Šibeniku u lipnju 2016. god., kao i dijelova njegova intervjua Trećem programu Radio Zagreba, emitiranog u ožujku iste godine.

50

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

U akademskim, političkim i medijskim diskursima često se ističe potreba obuzdavanja degradacije jedinstvenih vrijednosti geografskih lokaliteta i čitavih regija, te (re)afirmacije identiteta kao razvojnog resursa tih prostora, posebice danas, u eri globalizirane ekonomije i kulture. Međutim, vrlo je velik jaz između takvih zahtjeva i stvarnosti obilježene rastućim pritiscima na prostor, pustošenjem prirodne osnove, gušenjem lokalne ekonomije, profaniranjem autohtone kulture, nekritičkim usvajanjem globaliziranih ideja, vrijednosti i načina života itd. Je li taj jaz moguće premostiti i kako? Koja je u tome uloga lokalnih aktera društvenih promjena?

Kako znanstveno pristupiti toj kompleksnoj problematici? Odgovore valja potražiti u redefiniranju samog pojma prostornog identiteta, te u njegovoj operacionalizaciji, odnosno preobrazbi iz ambivalentnog (subjektivnog) koncepta u mjerljivu (objektivnu) analitičku kategoriju. Na tom su tragu razmišljanja i ideje koje slijede. odavno i posvuda u svijetu postoji u najrazličitijim vidovima i intenzitetima - endogena specifičnost, odnosno izvornost geografskih prostora kontinuirano se mijenja. Teritoriji postaju sve sličniji jedni drugima, na primjer po svojstvima prirodne okoline, obilježjima demografskih dinamika i struktura, građevnim materijalima i arhitektonskim stilovima, načinu korištenja vremena, evoluciji društvenih odnosa itd.

Kompleksne veze između izvornih specifičnosti svakog prostora te endogenih i egzogenih faktora i procesa koji ih uvjetuju rezultiraju određenim (zasebnim) teritorijalnim identitetima. Bitno je spoznati u kojoj mjeri identiteti prostora nisu statične, već dinamične kategorije u neprestanoj transformaciji. Današnje osobine identiteta nekog mjesta ili regije otkrivaju raspon i snagu ekonomske i kulturne integracije (ili pak izolacije) određenog prostora u hijerarhiji društveno-ekonomskih i prostornih mreža i sistema kroz prošlost i danas (Roca, 2004). Što je identitet današnje Dalmacije? Izvorno su tu krške stijene i reljef, ali dominira i alepski bor, premda je egzogenog porijekla. Zatim je vrlo prepoznatljiva izvorna dalmatinska gradnja, arhitektura i urbanizam u kamenu vapnencu, ali su često prisutni i brojni venecijanski motivi (lav, prozori, loggie). Dalmatinskim pejzažima danas sve više dominiraju vikendice, nerijetko estetski trivijalne ili baš nagrđujuće, kao i hoteli, marine i druga turistička ponuda koja hvata korak s međunarodnom konkurencijom. Uz to se inzistira na engleskim nazivima i na potrošačkoj kozmopolitizaciji, te tako imamo, na primjer, tajlandski restoran na glavnom hvarskom trgu, japansku ceremoniju čaja u Visu i kioske s brazilskim sandalama „Havaianas“ u svakom dalmatinskom gradiću.2 2 Drastične primjere promjena lokalnih identiteta uočio

Kao drugi primjer možemo uzeti identitet grada Šibenika: tko je prije nekoliko godina mogao i pomisliti da će na mjestu vojne baze u Mandalini narasti luksuzni hotelski resort financiran turskim kapitalom, da će prekooceanski cruizeri prolaziti kanalom ili da će stara gradska jezgra oživjeti kao važno odredište najrazličitijih vrsta turista iz svih krajeva svijeta?

Objektivni i subjektivni identitet Potrebno je razlučiti objektivnu od subjektivne dimenzije identiteta određenog geografskog prostora.

Nema dva čovjeka koji na isti način vide ili doživljavaju neki kraj, neko mjesto, neku regiju, i to zavisno o svome iskustvu, svojim željama, potrebama itd.

Najprije, postoji ono što možemo nazvati objektivnim identitetom, a čine ga vidljivi i nevidljivi, materijalni i nematerijalni prostorni elementi i procesi koji se mogu registrirati i verificirati podacima i slikama, dakle koji se dadu kartografirati, popisati i kvantitativno ili kvalitativno prikupiti, pohraniti i obraditi, ili pak fotografirati (npr. iz satelita, iz žablje perspektive itd.). To sve čini onaj neosporiv, dakle objektivan sadržaj ili inventar identiteta nekog prostora.

Međutim, istovremeno postoji i subjektivni identisam u mjestima i regijama nerazvijenog svijeta. Na primjer, u selima centralne Botswane sam vidio kako žene na tkalačkim stanovima koje im je poklonila Švedska tkaju prostirke s modernim dezenima u živim sintetičkim bojama kakve još ima samo IKEA, odbacivši svoje izvorne zagasito smeđe, oker, tamnocrvene i druge zemljane i biljne boje i tradicionalne dezene sa zebrama, antilopama itd. Vidio sam i kako se Indijanci u Amazoniji služe Internetom i tako se sve bolje organiziraju u borbi za svoju kulturnu i ekonomsku emancipaciju.

Vidio sam i kako Kinezi love ribu u koncesioniranom kapverdskom akvatoriju. Za uzvrat, Kina u Cabo Verdeu gradi brane i ceste, i „onako usput“, kao „za uspomenu“, šarene kineske paviljone usred sivih pustinjskih pejzaža, koji dominiraju u toj zemlji.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

51

tet, i to u dva osnovna podtipa – proživljeni (iskustveni) i željeni (kakvom se teži da bude) - za koje se vežu percepcije, odnosno vrijednosti, znanja i djelovanje pojedinaca ili grupa. Zamislimo jednu još uvijek neiskorištenu, praznu ledinu. Ekolog bi je ostavio kakva jest u ime očuvanja geološke i biološke raznolikosti, poljoprivrednik bi je izorao, građevinski poduzetnik bi je urbanizirao, a turistički agent bi tu doveo golf. Isti bi prostor zadobio identitet zavisno o odnosu snaga među akterima koji reflektiraju, odnosno vrše pritisak na taj isti prostor, a koji mogu biti lokalni, globalni ili glokalni, usaglašeni ili suprotstavljeni itd.

Svaka realizacija nekog željenog subjektivnog identiteta rezultira generiranjem novog objektivnog identiteta prostora. Naime, sve odlike današnjeg objektivnog identiteta plod su sedimentacije željenih subjektivnih identiteta koje su, milom ili silom, uveli lokalni ili globalni nosioci društvenih promjena, odnosno ekonomskog rasta ili razvoja. Šibenske tvrđave, na primjer, odavno daju pečat gradskom pejzažu, odnosno objektivnom identitetu grada. Međutim, otkako su zaredali projekti njihove prenamjene kojima svaka tvrđava mijenja svoj raniji subjektivni identitet, u konačnici čitav grad Šibenik zadobiva jedan sasvim novi objektivni identitet.

Topofilija, terrafilija i (re)afirmacija prostornog identiteta Sve se više deklarira potreba da se obuzda degra-

52

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

dacija jedinstvenih vrijednosti lokaliteta i regija te da im se (re)afirmira identitet kojeg se sve češće smatra dragocjenim razvojnim resursom. Međutim, postoji velik jaz između deklarirarnih potreba kroz argumentacije akademskih, političkih, medijskih i drugih (npr. akcije civilnog društva) diskursa s jedne strane i grube stvarnosti s druge strane. Naime, unatoč snažnom pro-identitetskom diskursu, u mnogim mjestima i krajevima sve su očitiji profanacija, slabljenje, pa i gašenje identiteta, a to se sve više očituje u nizu pojava i procesa kao što su: kontinuirano smanjivanje ekološke, demografske i druge održivosti mjesta i regija; nestajanje lokalne društvene i gospodarske autonomije; neplansko korištenje zemljišta i urbanistički kaos; agresivna vizualna zagađenja i drugi vidovi degradiranja baštine; nekritičko usvajanje tuđih modela razvoja, kao i mjerila kvalitete života (Roca, 2004).

Pri svemu tome, naročito do izražaja dolazi sve žešća borba za prostor, i to kako među lokalnim dionicima, tako i između njih i globalnih agenata rasta i razvoja. Naročito periferni, donedavno izolirani ili teže dostupni lokaliteti i predjeli (npr. otoci, ruralno priobalje, planinski krajevi, zaštićene ekološke zone itd.) ili pak visoko vrijedni elementi i/ili cjeline graditeljske baštine (npr. povijesna urbana središta i kulturni spomenici) postaju sve atraktivnija poprišta glokalizacije. Ti prostori su danas suočeni s problemom bez presedana: kako uskladiti pitanje vlastitog identiteta s rastućim pritiscima na prostor? Jedan od ključnih izazova u prostornom planiranju je odabrati

koja je bila razvila pojam „smisla“ ili „osjećaja mjesta“ (engl. sense of place).

(i) optimalne pristupe i metode integriranja lokalnih identiteta s rastom i razvojem te razvojnu opciju zasnovanu na (re)afirmaciji identiteta.

Brojna su pitanja s kojima se suočavaju znanstvena istraživanja identiteta, npr. kao sastavnog dijela strateškog planiranja prostora i lokalnog razvoja. Kako premostiti jaz između pro-identitetskog diskursa i stvarnosti koja ga poništava? Kako ustanoviti i uskladiti interese i prioritete lokalnih i globalnih aktera na nekom prostoru? Kako uopće toj kompleksnoj problematici prići znanstveno, dakle, objektivno - što je u društvenim znanostima posebno teško, odnosno, drugim riječima, kako preobraziti subjektivnost identiteta u prihvatljivu (objektivnu) analitičku kategoriju?

U promišljanju razvojnih opcija kroz strateško prostorno planiranje danas posebnu važnost ima izravna participacija lokalnih dionika promjena u prostoru.

Međutim, djelotvornost takvog tipa planiranja uvelike ovisi o smislu koji ljudi kao dionici razvoja pridaju svakom geografskom prostoru (lokalitetu, naselju, regiji). U tom je smislu posebno važno utvrditi karakter odnosa lokalnih dionika prema određenom geo-prostoru, tj. postoji li, u kojoj mjeri, i kako se izražava: − topofilija, tj. „osjećajna vezanost ljudi za određeno mjesto, odnosno teritorij” (Tuan, 1990)3 3 Autor koncepta topofilije je američki geograf Y. F. Tuan, koji je do sada najdublje istražio problematiku proživljenog (iskustvenog) identiteta prostora. Po njemu, topofilija je emotivni naboj koji u nama pubuđuje određeni geografski prostor i predstavlja svojevrsni zajednički nazivnik subjektivne dimenzije identiteta velikog broja komparativnih studija u različitim prirodno i kulturno-geografskim kontekstima koje je istražio širom svijeta. Po pitanjima subjektivnog doživljaja prostora istakla se i britanska geografkinja Massey (1991.)

i/ili − terrafilija, tj. „privrženost unapređenju kvalitete života kroz afirmaciju prostornog identiteta” (Roca, Oliveira & Roca, 2011).

Koncept terrafilije zapravo predstavlja razvojnom dimenzijom obogaćen, unaprijeđen i oplemenjen osnovni koncept topofilije. Terrafilija pretpostavlja svjesno ulaganje vlastitih i mobilizaciju drugih raspoloživih potencijala za aktiviranje svih faza razvojnog procesa (tj. od spoznavanja problema, do realizacije rješenja), odnosno u unapređivanje kvalitete života kroz afirmaciju identiteta određenoga geografskog prostora. Snaga same topofilije je važna, često i presudna, ali topofilija nije sama po sebi dovoljna za društvenu promjenu nabolje, odnosno za lokalni i regionalni razvoj. Naime, nije dovoljno samo „voljeti“ neko mjesto ili regiju kojoj nedostaju rast i razvoj, već treba aktivirati faktore i procese koji će (re)afirmirati njihov identitet kao razvojni resurs.4 Međutim, da bi se znanstveno istražilo (dokazalo, vrednovalo) postojanje topofilije i terrafilije na nekom području, potrebno je preispitati i definirati sam pojam prostornog identiteta, i to na taj način da ga je 4 Npr. možemo voljeti svoje selo ili regiju iako tamo još nema struje ili vode, ili iako mladi odatle i dalje odlaze. Od takve ljubavi (tj. topofilije) taj kraj nema ništa. Sve ostaje po starom. Ali ako tu ljubav možemo pretopiti u akcije, projekte, inicijative, mobilizaciju znanja i sredstava itd., što bi trebalo rezultirati uvođenjem struje i vodovoda, odnosno fiksiranjem postojeće, a možda čak i privlačenjem nove mladeži (recimo nezaposlenih mladih stručnjaka iz gradova) i to kroz oživljavanje tradicionalnih ili novih, ali i ekološki i kulturno održivih ekonomskih aktivnosti, tada je riječ o terrafiliji, tj. nadgradnji, obogaćenju topofilije razvojnom dimenzijom.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

53

moguće i - operacionalizirati. Naime, pravi je znanstveni izazov preobraziti pojam prostornog identiteta iz notorno subjektivnog konstrukta u prihvatljivu analitičku kategoriju, koja se može znanstveno prihvatiti/opravdati kao prikladna za objektivno empiričko istraživanje i testiranje. Model Identerra je primjer inovativnog prodora upravo u tom pravcu.

Model Identerra Riječ je o originalnom konceptualno-metodološkom okviru za empirijsko proučavanje prostornog identiteta. Model je utemeljen na: − određenju pojma prostornog identiteta kroz dezagregaciju njegovih ključnih statičnih i dinamičnih komponenti − integraciji makroskopskih (top-down, kabinetskih)

MODEL IDENTERRA:

54

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

s participativnim (bottom-up, grassroots, terenskim) pristupima strateškom istraživanju i planiranju lokalnog razvoja − na detekciji i mjerenju prirode i snage topofilije i terrafilije na određenom geografskom prostoru.

Statične komponente identiteta čine četiri vrste prostornih uporišta, a to su: − prirodna baština (elementi i objekti koji čine prirodnu okolinu određene teritorijalne cjeline) − stanovništvo (prostorna distribucija i struktura ljudi koji su stalno ili privremeno prisutni na određenom teritoriju) − ekonomska baština (elementi i objekti koji čine stvorenu okolinu radi proizvodnje, distribucije i/ili potrošnje roba i usluga koje služe za zadovoljavanje materijalnih ljudskih potreba na određenom teritoriju)

− kulturna baština (elementi i objekti koji čine stvorenu okolinu radi proizvodnje, distribucije i/ili potrošnje roba i usluga koje služe za zadovoljavanje nematerijalnih ljudskih potreba na određenom teritoriju).

Drugim riječima, prostorna uporišta čine ukorijenjeni sadržaji Prirode, Društva, Ekonomije i Kulture određenog geo-prostora, odnosno mjesta ili regije.

Dinamične komponente identiteta su prostorni tokovi sadržani u procesima, aktivnostima, odnosima, preobrazbama i značenjima u horizontalnim i vertikalnim mrežama i sistemima svojstvenim funkcioniranju Prirode, Društva, Ekonomije i Kulture.

Skup svih prostornih uporišta koja čine fizičke i humane sadržaje neke geografske cjeline utjelovljen je u specifičnom pejzažu, dok se skup svih prostornih

tokova koji se odražavaju u normama i načinima korištenja i gospodarenja prostornim uporištima može prepoznati kao specifičan način života određenog lokaliteta, mjesta ili regije.

U tom kontekstu je i sam pojam prostornog identiteta definiran kao skup svih prostornih uporišta i tokova koji obilježavaju određeni teritorij ili, naprosto, kao jedinstvenost svakog geografskog prostora u pogledu osobina njegova pejzaža i načina života.

U okviru Modela Identerra centralno mjesto zauzima pojam terrafilije kojim se, kako je već ranije naglašeno, klasični koncept topofilije nadopunjuje aktivnom ulogom dionika društvenih promjena u (re) afirmaciji prostornih identiteta kao resursa za lokalni/regionalni razvoj.

Kako bi se omogućilo terensko istraživanje prisut-

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

55

nosti i snage topofilije i terrafilije na nekom prostoru, u okviru Modela identerra koncipirana je, testirana i primijenjena jedna nova, prilično sofisticirana participativna analitička metoda. Riječ je o posebno razrađenim protokolima za radionice s lokalnim dionicima (akterima, agentima, korisnicima) rasta i razvoja.

Kroz strukturirani i fazirani dijalog među dionicima, postiže se: − inventarizacija i klasifikacija komponenti prostornog identiteta nekog mjesta ili regije − retrospektivna i prospektivna dijagnoza stanja identiteta u svjetlu razvojnih problema, opcija ili izazova na lokalnoj razini − izgradnja koncenzusa oko razvojnih prioriteta kroz afirmaciju i/ili korekciju prostornih identiteta, a time i definiranje prirode (tj. sadržaja i snage) topofilije i/ili terrafilije među akterima učesnicima tih radionica.

Rezultati istraživanja Model Identerra je testiran i primijenjen u portugalskoj regiji Oeste.5 To je regija na razini NUTS III (12 općina, 121 mjesna zajednica), udaljena oko 100 km jugozapadno od Lisabona. Najprije je provedeno makroskopsko (kabinetsko) istraživanje specifičnosti objektivnog identiteta te regije koje je kulminira5 Istraživanje je provedeno u razdoblju 2007.–2012. u Centru za istraživanje prostora i kulture na Universidade Lusófona de Humanidades e Technologias u Lisabonu u okviru znanstveno-istraživačkog projekta “IDENTERRA - Territorial Identity in Regional and Local Development” koji je financirao Portugalski fond za znanost i tehnologiju.

56

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

lo analizom klastera (engl. cluster analyis) na temelju raspoloživih indikatora prostornih uporišta i tokova prema portugalskim popisima stanovništva i stanova, te poljoprivrednih popisa 1991., 1999., 2001. i 2011.

Rezultat je bila taksonomija identiteta prostora regije Oeste (tj. njenih općina i mjesnih zajednica) u sljedeće tri glavne grupe: I. prostori regije čijim identitetom dominiraju „urbana uporišta i neobuzdani tokovi” − visoka razina urbaniziranosti i gustoća naseljenosti − snažna međuopćinska interakcija − slab udio part-time poljoprivrednika − rast udjela sezonskog i sekundarnog stanovanja − najviše stope demografskog rasta i najveći udio mladog stanovništva II. prostori regije čijim identitetom dominiraju „rurbana uporišta i tokovi u nastajanju” − jaka ekonomska i kulturnapreobrazba ruralnih i brisanje granica s urbanimpodručjima, tj. nastajanje tzv. rurbanih područja − većina obradivih površina pod makijom i šumom − nizak udio poljoprivrednika sa samo srednjom školom − velik udio jednočlanih obitelji starije dobi − povoljan omjer mladi/stari u aktivnom stanovništvu sa srednjom školom.

III. prostori regije čijim identitetom dominiraju „ruralna uporišta i kristalizirani tokovi” − visok udio obrađenih površina pod trajnim kulturama − niska razina obrazovanosti − slaba međuopćinska interakcija − mali udio stranaca u stanovništvu − poodmakao proces starenja stanovništva.

Subjektivni identitet regije Oeste istražen je primjenom onog dijela Modela Identerra koji se odnosi na participativno terensko istraživanje. U tom smislu su diljem regije Oeste održane radionice o topofiliji i terrafiliji s dionicima lokalnog razvoja. Mjesto održavanja radionica bio je reprezentativni uzorak općina i mjesnih zajednica, a sudionici su predstavljali reprezentativni uzorak lokalnih stručnjaka i lidera iz lokalnih organa vlasti, razvojnih i drugih udruga, agencija i kooperativa, javnih i privatnih kulturnih, socijalnih i drugih ustanova i organizacija Regije, uključujući i građanske inicijative.

Rezultate terenskog istraživanja o subjektivnom identitetu i o snazi i prirodi topofilije i terrafilije među dionicima razvoja regije Oeste možemo sažeti ovako: − Prevladavaju povoljna uvjerenja o kvaliteti pejzaža i ruralnog načina života − Općenito su negativne ocjene ekonomskih uporišta i tokova − Jačanje i pozitivnih i negativnih, kao i neutralizi-

ranje nekih negativnih obilježja identiteta, pripisuje se institucijama centralne i lokalne vlasti, te udrugama i drugim neprofitnim organizacijama − Poduzetnici se smatraju najodgovornijima za narušavanje pozitivnih obilježja kulturnog identiteta − Akcije vezane za obrazovanje i stručno osposobljavnje smatraju se najvažnijima za lokalni razvoj.6 Zajednički nazivnik rezultata detekcije snage i prirode topofilije među sudionicima radionica najbolje se može sažeti u sljedećem kolektivnom izričaju: “Volimo prostor ove naše regije, jer nam, unatoč gospodarskim problemima, pruža vrijedne krajolike i baštinu, te visoku kvalitetu društvenih odnosa.” Na isti način, kolektivni izričaj snažne terrafilije koja je ustanovljena ovim istraživanjem mogao bi se sažeti u sljedećim porukama: “Za rješenje prioritetnih problema koje smo konsezusom utvrdili poticat ćemo, u suradnji s centralnom državom, stručno usavršavanje i višu razinu kvalifikacija ljudskih resursa. Vjerujemo da je to izvediva strategija za lokalni razvoj utemeljen na gospodarskoj i društvenoj valorizaciji prirodne i kulturne baštine naše regije.“ Model Identerra se pokazao primjenjivim u istraživanju lokalnih razvojnih izazova vezanih za (re)valorizaciju prirodne i kulturne baštine i ostalih komponenti prostornog identiteta kao razvojnog resursa, i to u različitim geografskim, ekonomskim i kulturnim kontekstima. Njegov ključni instrument za participativno 6 O tome više vidi u Oliveira, Roca & Leitão (2010.) i Roca, Claval & Agnew (2011.).

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

57

i regionalni razvoj. Komplementarna istraživanja su već provedena u svim dijelovima Europe gdje su vidljivi učinci fenomena sekundaranog stanovanja na lokalni razvoj i prostorne identitete (Roca, 2014). U Hrvatskoj, nažalost (i začudo!), kao da još nema potrebe (ili sluha?) za takvo istraživanje, premda su utjecaji vikendica na pejzaže i lokalne načine života, dakle na prostorne identitete, više nego očigledni.

Zaključak Djelotvornost participativnog planiranja kojim se teži održivoj demografskoj, ekološkoj, ekonomskoj i kulturnoj (re)afirmaciji identiteta određenog geografskog prostora uvelike ovisi o topofiliji i, naročito, terrafiliji među lokalnim dionicima razvoja. Terrafiliju bi zapravo valjalo snažno promicati u društvu, posebno među mladima, kao garanciju aktivne privrženosti vrijednostima pejzaža i načina života na prostorima koje se želi učiniti atraktivnijim i sebi i drugima (npr. koje se želi privući). istraživanje i planiranje razvoja – radionica o topofiliji i terrafiliji – adaptiran je i primijenjen u vrlo različitim geografskim kontekstima, kako ruralnim tako i urbanim, od regije Oeste i grada Lisabona do Rio de Janeira i okolice Manausa u Amazoniji.

U Portugalu su instrumenti Modela Identerra za makroskopska (kabinetska) i participativna (terenska) istraživanja primijenjeni i na jednu vrlo specifičnu problematiku – na fenomen ekspanzije tzv. sekundarnog stanovanja (engl. second homes), odnosno kuća i stanova za odmor (tzv. vikendica).7 Taj vid turizma i, zapravo, načina života predstavlja jedan od najupečatljivijih, sveprisutnih i vrlo očitih promjena lokalnih identiteta, koji danas apsolutno dominira mnogim pejzažima portugalskih obala i ruralne unutrašnjosti.

Glavni rezultati tog istraživanja su bili tipologija geografskih cjelina obilježenih rastom fenomena sekundarnog stanovanja te detaljna karakterizacija vlasnika.

Zapravo, poseban je naglasak bio na utvrđivanju interesa, motiva i uloge vlasnika vikendica kao sudionika ili aktera lokalnog razvoja. Pošlo se od pretpostavke da je temeljita dijagnoza načina života raznih tipova vlasnika (domaćih i stranaca) ključna za preobrazbu sezonskog turizma u Portugalu u cjelogodišnji. U tom je projektu zapravo, koristeći se Modelom Identerra, razvijen, testiran i primijenjen originalni konceptualno-metodološki okvir i operativni model za terensko proučavanje strukturnih i konjunkturnih pokretačkih sila (tzv. driving forces) fenomena sekundarnog stanovanja, te njegovih stvarnih i potencijalnih ekoloških, ekonomskih, socijalnih i kulturnih učinaka na lokalni 7 Istraživanje je provedeno u razdoblju 2009.–2014. u Centru za istraživanje prostora i kulture na Universidade Lusófona de Humanidades e Technologias u Lisabonu u okviru znanstveno-istraživačkog projekta “SEGREX – Second Home Expansion and Spatial Development Planning In Portugal “ koji je financirao Portugalski fond za znanost i tehnologiju.

58

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

Strategija lokalnog razvoja koja teži jačanju atraktivnosti određenog teritorija zapravo je presudna za privlačenje i fiksiranje ekonomskih aktivnosti, za društvene inovacije itd., posebice u ruralnim, perifernim, otočkim i drugim depopuliranim i stagnirajućim mjestima i regijama. Nosioci razvoja, a naročito odgovorni za organizaciju i gospodarenje prostorom, trebali bi znati – a u tome im geografija, sociologija, ekonomija i druge discipline mogu pomoći – kako: − definirati “magnetizam” lokaliteta i regija, te promicati njegovu održivost − istražiti i definirati kriterije kvalitete života, te otkrivati razine zadovoljenja materijalnih i nematerijalnih potreba sudionika razvoja − identificirati atraktivnosti teritorija koje nestaju, vrednovati njihovo aktualno i potencijalno značenje, te poticati njihovu (re)valorizaciju − definirati potenciale za nove atraktivnosti, te promicati njihovo uvođenje i ustaljenje − formulirati politike investicija u skladu s dinamičkim i strukturnim specifičnostima određenog geografskog teritorija.

Strategija afirmacije identiteta trebala bi se zasnivati na jačanju osjećaja konstruktivne vezanosti ljudi za teritorij, što bi pak moglo: − potaknuti promicanje ekološke i kulturne svijesti − pridonijeti zaštiti prirodne i kulturne baštine − razviti duh zajedništva na određenom prostoru − pospješiti odnose i povjerenje između stanovništva i institucija − ojačati samopoštovanje, te osjećaj zadovoljstva i

sigurnostii na lokalnoj razini.

Snažan kolektivni osjećaj vezanosti za teritorij bi mogao umanjiti društvene i ekološke tenzije i lomove, te pospješiti lokalnu kompatibilnost s globaliziranim snagama u procesu (re)produkcije i (re)valorizacije teritorijalnih identiteta.

Unatoč trendu homogenizacije identiteta u eri globalizirane ekonomije i kulture sve je više i pozitivnih primjera uspješnog opiranja tome. Štoviše, u nekim mjestima i regijama terrafilija se uspješno ukorijenjuje među lokalnim dionicima razvoja. Grad Šibenik je jedan takav primjer jer već uvelike uživa privilegij da se o aktivnoj afirmaciji njegova identiteta brine Društvo za očuvanje šibenske baštine „Juraj Dalmatinac“, i to ne samo jačanjem topofilije među Šibenčanima, već i aktivnim promicanjem, tj. proučavanjima, planiranjem i realizacijom planova, programa i projekata lokalnog razvoja, dakle – urbane terrafilije.

Drugi pozitivan šibenski primjer već realizirane terrafilije je šetnica Kanalom sv. Ante, tom jedinstvenom prirodnom baštinom što daje snažan pečat identitetu Šibenika. Umjesto da i dalje budu nedostupne javnosti (i tako ostane samo u sferi topofilije Šibenčana), istočne obale Kanala su uspješno valorizirane kao razvojni resurs s potencijalno višestrukim multiplikativnim ekonomskim, zdravstvenim, socijalnim i kulturnim učincima po novi identitet Krešimirova Grada.

Bibliografske reference AGNEW, J. (1999.) Regions on the Mind does not Equal Regions of the Mind. Progress in Human Geography, 23 (1). pp.101-110.

BENKO, G. and LIPIETZ, A. (eds.) (1992.) Les régions qui gagnent. Districts et réseaux: les nouveaux paradigmes de la géographie économoique, Paris: P.H.F. CASTELLS, M. (2001.) The Power of Identity. Cambridge, MA: Blackwell Publishers.

CLAVAL P. (2012.) De la Terre aux hommes. La géographie comme vision du monde. Paris : Armand Colin, collection Le temps des idées COMMISSION EUROPÉENNE (1994.) Valeur ajouté et ingénierie du développement local, Luxemburg : Office des publications officielles des communautés européennes.

HAESBAERT, R. (1997.) Dês-territorialização e Identidade: a Rede “Gaúcha” no Nordeste. Niteroi: Editora da Universidade Federal Fluminense.

HARNER, J. (2001.) Place Identity and Copper Mining in Sonora, Mexico. Annals of the Association of American Geographers, 91 (4). pp. 660-680.

HARVEY, D. (2003.) The New Imperialism. Oxford. Oxford University Press.

LEFEBVRE, H. (1991.) The Production of Space”. Oxford: Blackwell Publishing.

MASSEY, D. (1991.) ‘A Global Sense of Place’, Marxism Today, June, pp.24-9. (reprinted in Massey, D. (2004.) Space, Place and Gender. Cambridge: Polity Press. pp. 46-56).

OLIVEIRA, J. A., ROCA, Z., LEITÃO, N. (2010) Territorial Identity and Development: From Topophilia to Terraphilia. Land Use Policy, 27(3). pp. 801-814.

ROBERTSON, R. (1995.) Glocalization: Time-space and Homogeneity- heterogeneity. In M. Featherstone et al (ed.) Global Modernities, London: Sage. pp. 25-44.

ROCA, Z. (2004.) Affirmation of Regional Identity between Rhetoric and Reality: Evidence from Portugal. In E. Boneschansker et al. (eds.) Outstanding Regions – Exploring Quality in a Competitive World, Leeuwarden: Fryskie Akademy, pp. 24-49.

ROCA Z. (ed.)

(2014.)

Second Home Tourism in Europe: Lifestyle Issues and Policy Responses. Farnham (UK): Ashgate Publishers.

ROCA Z., CLAVAL P., AGNEW J. (eds.) (2011.) Landscapes, Identities and Development. Farnham (UK): Ashgate Publishers.

ROCA, Z., OLIVEIRA, A., ROCA, M. N. (2011.) Claiming Territorial Identity and Local Development: From Wishes to Deeds. In: Z. Roca, P. Claval, J. Agnew (eds.) Landscapes, Identities and Development. Farnham (UK): Ashgate Publishers. pp. 319 ‐ 334.

ROCA, Z., ROCA, M. N. O. (2007.) Affirmation of Territorial Identity: A Development Policy Issue. Land Use Policy, 24(2). pp.

434-442.

SANTOS, M. et al (ed.) (1994.) Território, Globalização e Fragmentação. São Paulo: Editora Hucitec.

TUAN, Y. F. (1990.) Topophilia – A Study of Environmental Perception, Attitudes and Values. New York: Columbia University Press / Morningside Edition.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

59

Orsinijev portal

zasjao novim sjajem

Jurjev portal je obnovljen sredstvima Ministarstva kulture na poticaj Društva Juraj Dalmatinac Lik razjapljenog medvjeda uklesanog u krug višestoljetnog grba ponad ulaza u kuću Berovića na šibenskoj Gorici ponovno blista svojim punim sjajem.

Naime, gotički portal i grb obitelji Orsini iz 15. stoljeća, potpuno potamnjen uslijed atmosferskih utjecaja i nečistoće iz zraka, pred kraj studenog uspješno je obnovljen. Štoviše taj vrijedni arhitektonski detalj restauriran je i u potpunosti očišćen. Kasnogotički portal dugo je tako čekao na svoju obnovu da bi prije

60

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

nekoliko dana ponovno zabljesnuo punim sjajem. Čitav projekt obnove i restauracije portala i grba iziskivao je više od mjesec dana finih radova, a financiran je od strane Ministarstva kulture s iznosom od trideset tisuća kuna, upravo iz razloga što je jedan od onih nekoliko koji se nalaze u šibenskoj povijesnoj jezgri, a koji se, između ostalog, nalaze i na Listi zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Poseban značaj cijeloj priči dalo je i saznanje da

je kuća ponad koje se nalazi navedeni portal nekada pripadala upravo Jurju Dalmatincu, kiparu i graditelju velebne katedrale sv. Jakova. Nad njom je bila postavljena i spomen ploča čuvenom graditelju još davne 1890. godine, no ona je pak uklonjena 20-ih godina prošlog stoljeća za vrijeme vladavine tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Juraj Dalmatinac, talijanskog imena Giorgio Orsini, u spomenutoj je kući na padini Gorice živio od 1455. pa sve do svoje smrti 1475. godine, dok je njegov posljednji potomak, odnosno zadnji Orsini iz loze velikog talijanskog kipara, u kući živio sve do 1699. godine.

Konzervatorska restauracija portala završena je koncem prošloga tjedna, a izvela ju je tvrtka Travej iz Zadra. Šibenčani mogu biti iznimno zadovoljni jer su radovi na obnovi i čišćenju portala, grba i svih njegovih detalja uspješno privedeni kraju. Na Društvu Juraj Dalmatinac je da nastavi i dalje raditi u ovom smjeru po pitanju preostalih povijesnih detalja u Krešimirovu gradu. Posebnost je što je u ovom slučaju riječ o obiteljskom grbu velikog Jurja Dalmatinca čije ime nosi i Društvo. Ovakve stvari i komadići povijesti u

staroj gradskoj jezgri čine pravo kulturno blago koje itekako treba održavati i na njemu kontinuirano raditi. Za kraj treba istaknuti kako je današnja kuća Berović sklop građevina izgrađenih na gradskom bedemu prema moru, na strmoj litici. Dva su istočna objekta u nizu jednokatna prema ulici na sjeveru, s krovištem na dvije vode, pokrivena kupom kanalicom. Sjeverna fasada je ožbukana, s jednostavnim otvorima i romaničkim portalom, dok je južno pročelje naslonjeno na gradski bedem na kojem se vide tragovi kruništa i fragmenti zazidanog gotičkog prozora. Dalje se nastavlja dvorište ograđeno zidom s renesansnim portalom, a u središtu nadvratnika je lik medvjeda girlandama povezanog sa simbolima klesarskog zanata

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

61

62

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

Ovaj broj časopisa Juraj tiskan je sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Veliko hvala i našim članovima koji su plaćanjem članarine pomogli izlaženje ovog časopisa i druge aktivnosti Društva.

Do sljedećeg broja...

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.

63

64

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 5. - XII./2016.