Juraj br. 6 2017

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ ŠESTI XII./2017.

Upravljanje gradskom jezgrom i prostorno planiranje Arkanđel Mihovil i počeci Šibenika Kamen za gradnju šibenske katedrale

SADRŽAJ:

4 - 15

Arkanđel Mihovil i počeci Šibenika mag. Josip Pavić

16 - 20

Kamen za gradnju šibenske katedrale

21 - 40

Upravljanje gradskom jezgrom i prostorno planiranje

41 - 51 52 - 55

dr. sc. Josip Belamarić

dr. sc. Zoran Radman

Arhitektonsko snimanje blokova B III i H III u povijesnoj jezgri Šibenika

Šibenik prvi u Hrvatskoj dobiva sustav evidentiranja građevina Goran Rihelj

56 - 62

2

INTERVJU: Predsjednik Društva Nikola Grubić

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

Nakladnik:

Poštovani čitaoci,

Drušvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac

Ovim brojem „Jurja“, kojim zaključujemo aktivnosti Društva u 2017. godini, u prvome dijelu, prilažemo tri naslova kao tekstualni sažetak izlaganja naših gostiju predavača. I ovom prigodom, još ćemo im jednom zahvaliti, a Šibeniku u 2018. godini obećati novi ciklus gostovanja. Ponosni smo, a to nam redovito naglase gosti predavači, na visoko stručnu razinu svih priloga i atraktivnu grafičku prezentaciju časopisa.

U protekloj godini, na inicijativu Društva, Ministarstvo kulture je financiralo izradu arhitektonske snimke dvaju blokova u povijesnoj jezgri Šibenika.

Tako je nastavljena aktivnost dokumentiranja arhitekture povijesne jezgre, nakon višegodišnje stanke, kojom će se obogatiti dokumentacijski fond Konzervatorskog odjela u Šibeniku. Suvišno je podsjećati da je arhitektonska dokumentacija spomenika nezaobilazan i nužni uvjet svake konzervatorske intervencije. U ovom stručnom odjeljku, osim arhitektonskog snimanja nedokumentiranih gradskih blokova, treba već postojeću dokumentacijsku građu, koja je ranije izrađena, osuvremeniti i radi bolje pohrane „digitalizirati“. Osim toga, danas raspolažemo mogućnostima jednostavnog snimanja iz zraka, lakim letjelicama na daljinsko upravljanje i novom generacijom tzv. 3D skenera. Ova tema će nas zaokupljati 2018. i narednih godina.

Predstavljamo Vam i osnovni koncepcijski okvir Informacijskog sustava povijesne jezgre Šibenika. To je zamisao koja se oblikuje gotovo već dvije godine i osim Društva, niz je aktera koji u tome sudjeluju. Također, više je stručnih i financijskih potpora tome projektu koji će, već u fazi prve praktične primjene, bogatstvom sadržaja i jednostavnošću upotrebe prvenstveno doprinijeti poznavanju uvjeta građevinskih intervencija u povijesnoj jezgri Šibenika. Taj je projekt, po svojoj prirodi, bez vidljiva kraja, jer će se neprekinuto ažurirati i obogaćivati novim sadržajima i mogućnostima korištenja. Radna skupina koja oblikuje projekt brzo je shvatila da je sama zamisao dovoljno izvorna i da može poslužiti kao dobar uzorak na nacionalnoj, ali i na internacionalnoj razini.

Na kraju, prenosimo Vam razgovor koji je predsjednik Društva, Nikola Grubić, u listopadu 2017. vodio sa suradnikom portala TRIS, Goranom Šimcem. Navodi predsjednika Grubića na neki su način agenda Društva za buduće razdoblje.

Uredništvo: Gustav Červar stariji Nikola Grubić Zdravko Bogdan Gustav Červar mlađi

Lektori: Jolanda Krnić Zmijanović Mila Kundajica

Grafičko oblikovanje: Ivana Grimani

Fotografija naslovnice: Siniša Štrkalj

Fotografije: Valentino Dražić Celić Siniša Štrkalj Goran Šimac arhiva Drušva Juraj Dalmatinac Arhiva suradnika Arhiva TZ Grada Šibenika www.sibenik-tourism.hr

Tisak: Print Centar (Educa d.o.o.)

Naklada: 500

Izdano:

Društvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac

Šibenik, 2017.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

3

Arkanđel mihovil Nebrojeno je puta ponovljeno da je Šibenik „najstariji samorodni hrvatski grad na Jadranu“. Najvažnija činjenica koju ta pomalo romantičarska fraza želi poručiti jest izostanak antičke urbanističke forme na prostoru današnjeg šibenskog zaljeva. Međutim, prostor omeđen s jugoistoka Danilskim (Gornjim) poljem, a sa sjeverozapada današnjim užim područjem grada Šibenika, bujao je životom još od prapovijesti. Krajnja zapadna točka tog prostora bila je stijena koja nadgleda kanal prema otvorenom moru i susjednim otocima, na kojoj je nađen arheološki materijal željeznog doba. Bili su to počeci tvrđave sv. Mihovila.

Sveti Mihovil na šibenskoj katedrali sv. Jakova.

4

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

mag. Josip Pavić stručni suradnik za kulturno-povijesnu baštinu Javna ustanova u kulturi Tvrđava kulture Šibenik

i počeci šibenika K

ada je 1154. godine učeni svjetski putnik porijeklom s obala Maghreba, Mohammad al-Idrisi, izrađivao svoje djelo koje će postati temelj svjetske kartografije, poznatu Tabulu Rogerianu, opisao je Šibenik (sabaki; sab.nagi; siban’gt) kao „veliki i lijepi grad; ima mnogo obradive zemlje, grad je trgovište koje posjećuju trgovci morskim i kopnenim putem“.

U usporedbi s ostalim istočnojadranskim gradovima koje nam suzdržani Arapin opisuje, radi se o iznimno rječitom unosu. Primjerice, Trogir, s kojim će Šibenik uskoro započeti oštru pravnu borbu za neovisnu biskupiju, opisan je samo kao grad kojeg „naseljavaju Dalmatinci koji grade brodove za plovidbu i borbu“.

Jedino Zadar, ekonomski i politički najvažniji dalmatinski grad u to vrijeme, opisan je nešto sadržajnije.

(Sl. 2) Ove rečenice napisane su niti puno stoljeće nakon prvog spomena grada. Općenito, Šibenik je iskusio vrlo nagli razvitak, barem za srednjovjekovne pojmove – u kakva dva i pol stoljeća (1066. – 1322.) grad je prošao put od povijesne anonimnosti do pravno vrlo uobličene srednjovjekovne komune građana. Povjesničari su ovaj snažan početak obično objašnjavali doseljavanjem Biograđana nakon mletačkog rušenja grada 1125. godine. Tragovi te veze mogu se pronaći u izvorima i mogu nas odvesti prema zanimljivim teorijama.

Doseljavanje neke vrste proto-inteligencije, trgovaca i obrtnika, zamašnjaka predkapitalističke ekonomije, povoljno bi utjecalo na do tada slabo razvijeno naselje.

Ipak, međutim, ostajemo u sferi nagađanja – nismo potpuno sigurni ni u broj doseljenih Biograđana, niti u razvijenost biogradskih urbano-političkih funkcija, niti u njihov stvarni utjecaj u Šibeniku.

ra, koje se očituje na širem prostoru istočnog Jadrana, no za razliku od Šibenika, gradovi sa starijom tradicijom uspostavljaju taj model kroz nešto duži period.

Do 1322. godine, kada grad „postaje de facto autonomnom srednjovjekovnom komunom“, Šibenik se nalazi u vrhu najnaseljenijih i ekonomski najrazvijenijih gradova Dalmacije te je, i u pravnom i socijalnom razvoju, uspio dostići Zadar, Trogir i Split. U kontekstu razvoja susjednih komuna, ovaj nagli razvoj otvara neka pitanja o povijesti Šibenika prije prvog spomena grada.

Područje Šibenika prije i neposredno nakon 1066. godine Nebrojeno je puta ponovljeno da je Šibenik „najstariji samorodni hrvatski grad na Jadranu“. Najvažnija činjenica koju ta pomalo romantičarska fraza želi poručiti jest izostanak antičke urbanističke forme na prostoru današnjeg šibenskog zaljeva. Međutim, prostor omeđen s jugoistoka Danilskim (Gornjim) poljem, a sa Sl. 2 - Idrisijev prikaz istočnog Jadrana

U tom već definiranom kratkom razdoblju, Šibenik ubrzano prolazi i kroz proces transformacije iracionalne vlasti u racionalnu. Primjerice, šibenski gusarski napadi krajem 12. stoljeća zamijenjeni su sudjelovanjem u komunalnoj ligi protiv gusarenja Kačića, osnovanoj stotinjak godina kasnije, a nevješto šibensko inaćenje i izbjegavanje obveza prema trogirskom biskupu kroz 13. stoljeće zamijenjeno je kreativnim falsifikatima i oštroumnom političkom borbom. Proces transformacije prati i formiranje komunalno-građanskih struktu-

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

5

Sl. 3 - Arheološka nalazišta na području Šibenika i najuže okolice (Z. Gunjača) sjeverozapada današnjim užim područjem grada Šibenika, bujao je životom još od prapovijesti. Krajnja zapadna točka tog prostora bila je stijena koja nadgleda kanal prema otvorenom moru i susjednim otocima, na kojoj je nađen arheološki materijal željeznog doba.

Bili su to počeci tvrđave sv. Mihovila. (Sl. 3) Tijekom predrimskog razdoblja, sjedilački način života dolazio je u kušnje u različitim povijesnim periodima te bi se stanovništvo sklanjalo na lako branjene izolirane položaje u slučaju opasnosti. Nešto kasnije, pravno uređena i relativno mirna rimska država uvelike je uklonila potrebu bježanja stanovništva u špilje ili na brda pa bilježimo mnoštvo antičkih nalaza u Gornjem i Donjem polju te u mogućim emporijima oko Mandaline i u Morinjskom zaljevu. No, sa sutonom rimske civilizacije, stari običaji su oživljeni te opet nailazimo na nešto brojniji arheološki materijal

5. i 6. stoljeća na užem području grada. U literaturi se povremeno spominje i mogućnost da je Šibenik bio jedna od postaja bizantskog limes maritimusa, vojnog i komunikacijskog puta o kojem su pisali Mate Suić, Ivo Goldstein i drugi. Dominantan položaj tvrđave u prostoru te njena vizualna komunikacija s bizantskim utvrdama na Žirju, ali i brojni kasnoantički nalazi, gotovo da potvrđuju takvu teoriju.

Ranosrednjovjekovno razdoblje dovodi do pojave novog stanovništva i organizacije novih političkih struktura na području rimske Dalmacije. Ovdje treba napomenuti da su u posljednjih nekoliko desetljeća sintagme „dolazak Slavena/Hrvata“, kao i „nastanak rane hrvatske države“ doživjele svoju redefiniciju u nacionalnoj i međunarodnoj historiografiji. Tradicionalni i historicistički narativ „od stoljeća sedmog“, brojnim znanstvenim radovima doveden je u ozbiljnu sumnju.

Sl. 4 - Najraniji opseg hrvatske države s označenim bizantskim gradovima Dalmacije

Istraživanje bedema iz 15. st. u Gradskom perivoju

6

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

U ovom trenutku, većina istaknutih povjesničara i povjesničara umjetnosti te dobar dio arheologa podupire teoriju o kasnijoj etnogenezi Hrvata, smještajući je u drugu polovicu 8. i sami početak 9. stoljeća. (Sl. 4) Šibenik se do 1066. godine ne spominje u periodu rane hrvatske države,1 iako određeni „popisi“ postoje.

Toliko puta analizirana poglavlja u De administrando imperio, pisana u prvoj četvrtini 10. stoljeća, donose devet gradova „u krštenoj Hrvatskoj“, od kojih je sedam ubicirano, dok za ostala dva (Belitzin, Klaboka) postoje različite teorije. Ukoliko odbacimo teoriju Belitzin=Bilice, za koju nema arheološke potvrde, toponim najbliži Šibeniku je Stolpona, tj. Stupin kod Rogoznice. Zaključci crkvenih sabora u Splitu iz 925. i 928. godine spominju devet dalmatinskih biskupija, uz tri ispražnjene. Smještaj jedne od potonjih u Skradinu, govori nam o barem djelomično prekinutom urbanom kontinuitetu rimske Scardone. Konačno, Chronicom Venetum Ivana Đakona s početka 11. stoljeća donosi 19 gradova i otoka, od Umaga do Lastova, ali niti jedno naselje između otoka Vrgade i Trogira.

Zamjetno je da sva ova djela uglavnom zaobilaze prostor između Biograda i Trogira, u zaleđu kojeg se nalazi jezgra rane hrvatske države, s brojnim arheološkim nalazištima. Jedno od njih je u Donjem polju, gdje je kod crkvice sv. Lovre pronađen natpis iz 9. stoljeća s imenom Mihovila, najstariji takav u Hrvatskoj. (Sl. 5) Ranosrednjovjekovni život odvijao se, uglavnom, u poljoprivrednim područjima, s tek pokojim stalno naseljenim obrambenim protourbanim položajem, poput Klisa, Knina ili Biograda. Nositelji urbaniteta Dalmacije, gradovi poput Zadra i Splita, nalaze se van okvira hrvatske države, barem do druge polovice 11. stoljeća. U tom kontekstu, ispražnjeni urbani prostor središnje Dalmacije, od 1066. godine nadalje, popunjava Šibenik. Nema nikakve dvojbe, a to su već i raniji istraživači naglašavali, da je Petar Krešimir boravio i djelovao baš na prostoru današnje tvrđave sv. Mihovi1 U ovom kratkom ekskursu, potrebno je ponovno odbaciti nekoliko puta citirani podatak da se Šibenik, odnosno castrum s.

Michaelis, spominje 998. godine. Podatak je don Krsto Stošić preuzeo iz 22. sveska Muratorijevog izdanja Rerum Italicarum Scriptores („Radovi talijanskih pisaca“). U tom izdanju nalazi se spis iz 16. stoljeća Vitae Ducum Venetorum („Životi mletačkih duždeva“), autora Marina Sanuda, u kojem je zbilja zapisano da je Venecija u sklopu osvajačkog pohoda oko 998. godine u gradove postavila svoje upravitelje, među ostalima i „a Sebenico Vitale Michieli“. U djelu na koje se Stošić poziva nije zabilježen ni „castrum s. Michaelis“, ni „castrum siccure“, kako on kasnije piše.

No, Sanudo je također preuzimao informacije, a ovu o Šibeniku preuzeo je konkretno iz još starijeg djela Andrije Dandola Chronicon Venetum („Mletačka kronika“), nastalog sredinom 14. stoljeća. Na jednom od sačuvanih Dandolovih rukopisa (Codex Ambrosiana) dopisana je zabilješka na margini – „tada su poslani načelnici iz Venecije u gradove Dalmacije (…) Johannes Cornarius Sicum. Vitalis Michael Belgradum (…)“. Jasno je da je riječ o podatku koji ne potječe s kraja 10. stoljeća, već je riječ o znatno kasnijem umetku koji se preuzimanjem drastično iskrivio.

Uopće, starijim autorima ne treba u svemu vjerovati – Dandolo, primjerice, vrlo izravno piše da je 454. godine Šibenik osvojio slavni hunski vladar Atila.

Sl. 5 - Komad crkvenog namještaja sa spomenom Mihovila (MIHL), pronađen na lokalitetu Grušine u Donjem polju la. To vidimo i kroz činjenicu da se Šibenik, kroz idućih nekoliko desetljeća, opisuje kao castrum (Sebenici), što je termin koji potječe iz rimske epohe i, u ovom vremenu, obično označava utvrđenje osrednjeg značaja.

No, za ovaj rad neobično je važan spomen prve imenom određene šibenske građevine – u Životu sv. Ivana Trogirskog, pisanom i uređenom kroz drugu polovicu 12. i prvu polovicu 13. stoljeća, zabilježena je apokrifna priča o dolasku kralja Kolomana u Šibenik te misi održanoj u „crkvi blaženog arkanđela Mihovila, koja i danas stoji“, a na kojoj je trogirskom biskupu na glavu sletjela snježno-bijela golubica. (Sl. 6) Crkva sv. Mihovila nalazila se unutar tvrđave te se, i u kasnijim izvorima, spominje kao „najstarija crkva u gradu“, bez obzira na druge vrlo stare strukture – primjerice, crkvu sv. Krševana iz 12. stoljeća. Ona je i jedan od glavnih gradskih simbola. U jednoj papinskoj ispravi iz 1266. godine, navode se tri najvažnija religijska objekta u Šibeniku – crkve sv. Jakova i sv.

Mihovila te samostan sv. Nikole – bez obzira na pretpostavljeno postojanje mnogih drugih. Ivan Lučić za nju koristi izraz antiquissima structura. Naravno, arkanđel je, bez obzira na sv. Jakova i druge važne svece, ostao zaštitnik šibenske komune sve do danas. Prvi komunalni pečat Šibenika nam tako prikazuje sv. Mihovila koji bdije iznad gradskih bedema. Sve navedeno potvrđuje vrlo snažnu kolektivnu memoriju građana o ovoj, gotovo svevremenskoj lokaciji, mjestu s kojeg je sve počelo. Ova memorija polagano blijedi kroz rani novi vijek. Prilikom eksplozije na tvrđavi 1663. godine, crkvu je progutala vatra. Usprkos nekim grafičkim prikazima, čini se da nikada nije u potpunosti obnov-

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

7

Sl. 6 - Lučićevo izdanje Vita beati Ioannis episcopi et confessoris Traguriensis, na mjestu gdje se spominje Šibenik i crkva sv. Mihovila. ljena. Na tvrđavi su 70-ih i 90-ih vršena arheološka istraživanja koja nisu otkrila ostatke potencijalnog sakralnog objekta. Rezultati ovih istraživanja nikada nisu sistemski publicirani u znanstvenoj literaturi.

Nažalost, na tvrđavi nije bilo arheoloških istraživanja tijekom provedbe projekta revitalizacije 2012.-2014. godine. Kako je arheološka struka ponudila limitirane odgovore, a daljnja istraživanja praktički su onemogućena intervencijama unutar zidova kaštela, moramo koristiti druge metode kako bismo odgovorili na važna pitanja ovog rada – možemo li odrediti koliko je spomenuti sakralni objekt star te kako je uopće hagiotoponim sv. Mihovila stigao u Šibenik?

Anđeo koji je postao svetac Sv. Mihovil je vrlo popularan svetac u Hrvatskoj. Gotovo 27.000 osoba nosi ime Mihovil ili neko od njegovih varijanti (od kojih su posebno popularni Mijo, Mihael i Mihaela). Po opširnom istraživanju Anđelka Badurine, također je i jedan od najčešćih svetačkih toponima, s 273 lokaliteta, iza Marije (1269), Ivana Krstitelja (329) i Nikole (308). Za razliku od nekih hagiotoponima koji su specifični za određeni prostor, sv. Mihovil se proteže po cijeloj Hrvatskoj, ali je ipak nešto učestaliji uz Jadran, gdje se nalazi oko dvije trećine lokaliteta. U dosadašnjoj literaturi je učestalost ovog svetačkog imena, uglavnom, bila povezivana uz ranokršćanski period, zbog kršćanske tradicije koja govori o ukazanjima sv. Mihovila na poluotoku Gargano u južnoj Italiji krajem 5. te u Rimu, krajem 6. stoljeća. Međutim, detaljnija analiza razvoja štovanja ovog arkanđela, na temelju brojne suvremene strane

8

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

literature, u hrvatskoj historiografiji još nije napravljena. Iako ta tema premašuje okvire ovog teksta, ipak je nužno u kratkim crtama predstaviti razvoj i diseminaciju kulta.

Prema legendi, prvo ukazanje svetog Mihovila dogodilo se u Maloj Aziji, već u prvom stoljeću nove ere.

Stanovniku jednog većeg grada, u snu se ukazao arkanđel te mu poručio da će njegova nijema kćer progovoriti, ukoliko se napije iz određenog izvora u planinama. Kada se čudo dogodilo, čovjek je izgradio crkvu, a ljekoviti izvor počeo je privlačiti mnoštvo ljudi.

Ljubomorni pogani pokušali su srušiti crkvu, tako što su skrenuli tokove dviju obližnjih rijeka, ali u času najveće opasnosti, ponovno se ukazao arkanđel Mihovil te, udarcem svog štapa, otvorio rasjed u stijeni koji je progutao poplavu. To mjesto se počelo zvati Chonae (Χωναί), prema riječi „ponirati“.

Ova legenda, formirana vjerojatno kroz 4. stoljeće, donosi neke elemente koji će karakterizirati rano štovanje sv. Mihovila. Kroz prvih par stoljeća kršćanstva, kada religijske prakse nisu još bile ni izdaleka formirane, Mihovil popunjava prazninu između antičke prakse štovanja lokalnih božanstava i novog kršćansko-monoteističkog vjerovanja. Ovaj sinkretistički model vidljiv je i iz samog imena Mihovil – „onaj koji je kao Bog“. Vrlo skoro, već zasigurno u ranom 5. stoljeću, postoji barem jedno izuzetno popularno svetište i lječilište u neposrednoj blizini Konstantinopola – Michaelion, navodno izgrađen od samog cara Konstantina. Ranokršćanski autor Sozomen, govori o masama ljudi koji ga posjećuju te napominje da je

Sl. 7 i 8 - Samo jedan od brojnih primjera koji pokazuje antičku ikonografsku tradiciju (Viktorija, božica pobjede) u prikazivanju sv. Mihovila. i sam iscijeljen na tom mjestu. No, Michaelion je sagrađen na mjestu bogate pretkršćanske tradicije, što je olakšalo stanovništvu prelazak iz jednog religijskog okvira u drugi. Pojednostavljeno, većini stanovništva bilo je lako štovati Mihovila –božjeg glasnika, iscjelitelja nevezanog uz jednu lokaciju, bestjelesnog „gotovo boga“ – bez da se zamjeri slojevitim religijskim praksama carske epohe, odnosno različitim kršćanskim, ali i nekršćanskim pokretima, poput zoroastrizma, mitraizma ili židovstva. (Sl. 7 i 8) Ulaskom Otkrivenja u službeni kanon crkvenih knjiga u 4. i 5. stoljeću, percepcija i ikonografija Mihovila se polagano mijenja. Primjerice, negdje u to vrijeme, počinje prikazivanje anđela s krilima, simbolima pobjede kršćanstva, po uzoru na božice pobjede antičkog perioda. No, njegova primarna uloga, postat će ona zapovjednika nebeske vojske (archistrategos) i pobjednika nad Sotonom, opisana u knjizi Otkrivenja. Pomalo očekivano, ova vrlo vizualna i simbolički itekako iskoristiva priča pokazat će se iznimno popularna među srednjovjekovnim vladarima, počevši s Justinijanom.

Nekoliko podataka nam sugerira da je veliki bizantski car prihvatio arkanđela kao svog osobnog sveca te izgradio na desetke crkava koje su nosile njegovo ime.

Justinijan je preuzeo stari rimski običaj povezanosti države (vladara-ratnika) i religije, kako bi dodatno legitimirao državnu politiku i svoju osobnu vladavinu

(„teologija pobjede“). Na njegovim novčićima, nalazi se arkanđel koji drži disk s križem, kombinirajući stvarni i spiritualni svijet – prikaz koji se danas nalazi na grbu grada Šibenika. Upravo u doba njegove vladavine, tijekom iscrpljujućeg rata s Ostrogotima, sv.

Mihovil se širi po Apeninskom poluotoku te ga, primjerice, nalazimo u Ravenni (crkva) i Rimu (liturgijski tekstovi). Zasigurno je to i doba kada se događa i transfer kulta na poluotok Gargano, gdje će se kasnije razviti jedno od najvećih ranosrednjovjekovnih središta Europe.

U proljeće 568. godine, na pozornicu stupaju Langobardi i u svega nekoliko godina osvajaju veći dio Italije, izuzev krajnjeg juga i drugih obalnih područja kojima je bizantska mornarica mogla pružiti potporu.

U formiranju svojeg kraljevstva i vojvodstava, Langobardi su postupno preuzimali postojeće rimske društvene i pravne tradicije, a kroz 7. stoljeće su već uvelike prihvatili i kršćanstvo. Negdje oko vremena kada je langobardski kralj Grimoald, ranije vladar jednog od južnih vojvodstava u Beneventu, 663. godine porazio bizantsku vojsku koja je prijetila već etabliranom svetištu u Garganu, ponovno se razvila logična sprega vrhovne vlasti i religije. Promoviranje univerzalnog sveca, kojeg su podjednako štovale rimska, istočna i arijanska tradicija (čak i poganska), svakako je moglo pomoći u kreiranju jedinstva države. Tako langobardski

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

9

Sl. 9 - Širenje štovanja sv. Mihovila po Europi (I. Petković Pavić, J. Pavić) vladari 7. i 8. stoljeća – Romuald, Kunipert, Liutprand – postaju pokrovitelji samostana/svetišta u Garganu, a sveti Mihovil postaje zaštitnik kraljevstva, kraljevske obitelji i langobardske vojske. Prateći bizantski primjer, njegov se lik nalazi na kraljevskom novcu, prikazuje vojnicima prije bitaka, a arkanđel se spominje i u kraljevskoj zakletvi. Oko 660-ih napisana je i Liber de apparitione sancti Michaelis in monte Gargano.

Vjerojatno izrađena od svećenstva u obližnjem Sipontu, u pokušaju sprječavanja ukidanja svoje biskupije u korist one u Beneventu, ova legenda gotovo pa idealno prikazuje razvoj štovanja sv. Mihovila, kombinirajući motive različitih starijih legendi i tradicija (pastir, bik, otisak stopala, vojna pobjeda, špilja, čudotvorni izvor). Ovaj kreativni tekst možda nije ispunio svoju primarnu namjeru (nekoliko desetljeća potom Sipont je ipak uklopljen u biskupiju u Beneventu), ali svetište na planini Gargano je između 8. i 11. stoljeća bilo vjerojatno najznačajnije hodočasničko odredište u kršćanskom svijetu, posjećeno kako od careva i kraljeva, tako i od primjerice nepoznatih putnika s dalekih otoka Britanije, koji su urezali rune unutar same špilje. Po uzoru na njega, grade se samostani i posvećuju crkve širom zapadne Europe, od kojih je najpoznatiji samostan Mont Saint-Michel u Normandiji. (Sl. 9) Nova faza popularnosti sv. Mihovila, događa se nekoliko stoljeća kasnije. Naime, knjiga Otkrivenja opisuje bacanje Sotone u Bezdan, „koji nad njim zaključa i zapečati, da više ne zavede narodâ dok se ne navrši tisuću godina. Poslije toga mora biti odvezan kratko vrijeme“. Makar znatno preuveličana u starijoj histo-

10

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

riografiji, „povećana apokaliptička tenzija“ oko 1000. godine je zaista postojala. Čini se da je car Oton III. vjerovao da je on posljednji vladar prije ponovnog dolaska Krista pa se, navodno, pri krunidbi omotao plaštem na kojem su bili iscrtani prizori iz Otkrivenja.

Isti vladar pohodio je 999. godine svetište na Garganu. Mnogi istaknuti samostani izgrađeni su u tom razdoblju – Saint Michel d’Aiguilhe oko 969., San Michele della Chiusa oko 987., Michaeliskirche u Hildesheimu 996. godine, između ostalih. U trenutku kad se strah od kraja svijeta pomaknuo na 1033. godinu (tisuću godina od Kristove smrti), proces se ponavlja, poput onoga u Bambergu 1015. godine. Svim ovim lokacijama, zajednička je reljefna zadanost – nalaze se na vrhovima manjih ili većih brežuljaka koji kontroliraju okolni prostor. Sveti Mihovil je u izvorima i ikonografiji još uvijek predstavljen kao dvojni lik: neumoljivi vođa nebeskih snaga u pobjedi protiv neprijatelja, ali ujedno i milosrdni anđel koji se na nebeskom dvoru zauzima za našu dobrobit. Ova potonja karakteristika, razvila se u legendama kroz 9. i 10. stoljeće (posebice u Engleskoj) te je logični slijed ranije uloge arkanđela iscjelitelja.

Od sredine 11. stoljeća, uslijed niza faktora, kult sv.

Mihovila u Europi stagnira. Razvijeni i posebice kasni srednji vijek, doba su sve jačeg štovanja Djevice Marije, s ikonografskim simbolima potpuno drukčijim od onih muževnih i ratničkih, obično asociranih uz arkanđela, stoga je njegova popularnost ograničena na određene trenutke u vremenu i prostoru, obično vezane uz ratničke narode, pojedince i pothvate. Primjeri-

ce, štuju ga Normani u južnoj Italiji i posebice Engleskoj u 12. stoljeću. U istočnom kršćanstvu, zamjetno je učestalo pojavljivanje vlastitog imena Mihovil (u istočnoj tradiciji Mihajlo, od grčkog Μιχαήλ) od kraja 10. stoljeća te posebice kroz 11. i 12. stoljeće, kada se štovanje arkanđela širi Kijevskom Rusijom. Također, ulogu Mihovila polagano preuzima još jedan svetac ratnik, pobjednik nad zmajem – sv. Juraj – čije se štovanje, od 12. stoljeća, širi iz Anadolije i Gruzije. Recentnije lokacije posvećene svetom Mihovilu rezultat su, uglavnom, osobnih inicijativa (obično plemića i/ili trgovca koji nosi isto ime) ili određene kratke povijesne epizode. Primjerice, relativno često pojavljivanje arkanđela u toponimiji Slavonije početkom 18. stoljeća, možda možemo povezati s nedavnom velikom pobjedom nad Sotonom – Osmanlijama.

Arkanđel u Dalmaciji Uzimajući u obzir kompleksnost i dugotrajnost razvoja bilo kojeg svetačkog kulta, kako uopće možemo vrednovati pojavljivanje nekog toponima na istočnom Jadranu? Svaki svetac prezentira poseban istraživački problem. Neki od njih su jednostavniji, poput sv. Roka koji je gotovo isključivo vezan uz zaštitu od kuge, dok je proučavanje štovanja sv. Ivana Krstitelja znatno zahtjevnije. Sveti Mihovil nalazi se otprilike na sredini tog hagiološkog spektra. Ukoliko uključimo cijeli obalni i priobalni jadranski prostor koji je u ranom srednjem vijeku ili nešto kasnije naseljen slavenskim narodima, arkanđel je prisutan na preko 150 lokacija, koje se ponekad drastično razlikuju prema položaju na terenu. Metodologijom koja uključuje „kombinaciju

povijesno-hagiografskog i arheološkog istraživanja, u svjetlu potvrđenih činjenica sakralnog kontinuiteta“, a uz uvažavanje ranije opisane diseminacije kulta, mogla bi se predložiti oprezna podjela lokacija na nekoliko povijesnih epoha, baziranih na njihovom reljefnom i geografskom smještaju: 1. Ranokršćanski sloj, koji obuhvaća period od Justinijanove vladavine do kraja 7. stoljeća. Karakterizira ga smještaj religijskih objekata uz prometnice i riječne tokove, u blizini ili unutar naseljenih područja. Primarna funkcija arkanđela je iscjeliteljska, a ratnička ikonografija još uvijek nije dovoljno razvijena.

2. Predromanički sloj, period od sredine 8. do kraja 9. stoljeća. U sklopu opsežnog političko-misionarskog projekta kristijanizacije istočnog Jadrana, širi se i štovanje sv. Mihovila iz europskih središta tog kulta, posebice s poluotoka Gargano te ostatka langobardske Italije. Prateći odnos Gargano-Sipont, toponimi se pronalaze na lokacijama (često zaštićenim) na rubu naseljenog područja. Vrlo često je riječ o područjima neposredno u blizini morske obale. Arkanđel se počinje vezati uz ratničke kraljeve i homogenost državnih i crkvenih struktura.

3. Ranoromanički sloj, period od druge polovice 10. do kraja 11. stoljeća, kada se pod utjecajem srednje Europe širi lik sv. Mihovila kao pobjednika nad Sotonom. Smještaj arkanđela na vrh izoliranog brežuljka ili brda (ovaj put često u unutrašnjosti) postaje gotovo pa pravilo.

4. Kasniji sloj, koji počinje s 12. stoljećem, ali koji

Sl. 10 - Toponimi vezani uz sv. Mihovila na istočnom Jadranu, okvirno podijeljeni u slojeve, koliko je moguće prema dostupnoj literaturi (I. Petković Pavić, J. Pavić)

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

11

Sl. 11 - Beneventanom zapisani prvi spomen Šibenika se proteže sve do ranonovovjekovnog razdoblja. Dio „ugleda“ i pobjede nad Sotonom, arkanđelu je oduzeo sv. Juraj, tako da dominiraju kasnosrednjovjekovni motivi: Mihovil kao zagovaratelj duša; Mihovil kao anđel koji odvodi Mariju u nebo. Primjerice, to je razlog zbog kojeg toponime često nalazimo na grobljanskim crkvama. (Sl. 10)

sloj kulta na istočnom Jadranu, može nam pokazati uklapa li se Šibenik u širi narativ. Budući da smo pokazali važnost svetišta na Garganu u 8. i 9. stoljeću, postavlja se pitanje – jesu li postojale dokumentirane veze između dviju jadranskih obala u ovom razdoblju i, u slučaju da je odgovor pozitivan, kakve i kolikog intenziteta?

Potrebno je staviti snažni naglasak na hipotetski karakter ove podjele. Arheoloških lokaliteta je previše, a pronađeni materijal često se ne može precizno datirati te je okvirno datiran 9.-11. stoljećem. Za ilustraciju, lokalitet na kojem se nalazi crkva sv. Mihajla kraj Stona, istraživan je u više navrata, a znanstvenici su s različitim argumentima predlagali dataciju od 8. do 12. stoljeća, obuhvativši tako barem tri sloja iz ove podjele. Nisu uključeni ni nepredvidivi i nezabilježeni događaji iz maglovitih povijesnih perioda, poput transfera kulta kroz transfer određenog stanovništva i/ili stanovnika – primjerice, možemo li nekako dokazati da Mihovil nije bio osobni svetac zaštitnik istočnomediteranskog vojskovođe pokopanog u Vaćanima? No, ova podjela, iako bazirana više na povijesno-hagiografskim nego na arheološkim elementima, možda može dati barem grubi okvir razvoja jednog kulta u Dalmaciji, analogno s istovremenim europskim trendom.

Što se političkih kontakata tiče, dalmatinski gradovi su u ovom periodu pod upravom Bizanta, tj. bili su „ukorijenjeni u bizantski politički sustav“. Izvori svjedoče o kontaktima s drugim bizantskim posjedima – u Solinu je navodno pronađen pa izgubljen pečat ravenskog egzarha Pavla (723.-726.), bizantski novac (primjerice onaj Konstantina V., iz sredine 8. stoljeća) pronađen je na više lokacija u Dalmaciji, a poznati su i različiti pečati bizantskih dužnosnika i činovnika u Dalmaciji, okvirno datirani u 8./9. stoljeće. Svakako je već naznačeno da je „Dalmacija potpadala pod ravenskog egzarha ili da je barem imala snažne veze s Italijom“, odnosno da su „veze Salone (kasnije Splita) i Dalmacije s Ravennom dobro dokumentirane te je na njih upozorila već starija historiografija“.

Jadranski bazen u ranom srednjem vijeku Kako, u ovu podjelu, uklopiti lokaciju na stijeni, ispod koje je nastao Šibenik? Dakako, posljednji sloj otpada kao mogućnost, a jednako brzo možemo odbaciti i prvi. Naime, kako je već rečeno, iz brojne, uglavnom talijanske literature, jasno je da se ranokršćanski sv.

Mihovil još uvijek primarno veže uz iscjeljenje, riječne tokove i prometnice. Drugim riječima, ako je na lokaciji postojala crkva u Justinijanovo doba, za što imamo indicije, ne čini se da je bila posvećena arkanđelu.

Ostaju nam, dakle, dva sloja o kojima možemo razmišljati. Usprkos položaju sv. Mihovila u Šibeniku, ranoromanički sloj kulta poklapa se samo djelomično. Prije svega, period od svega nekoliko desetljeća, unutar kojih bi se formiralo naselje oko crkve, koje bi potom bilo dovoljno važno da ugosti hrvatskog kralja, čini se pretjerano uzak. Analiza ranijeg, predromaničkog

12

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

Vrlo su dobro obrađene i kulturne veze između dviju jadranskih obala. Očiti primjer su predromanički skulpturalni elementi, naročito pleterna ornamentika (tzv. „hrvatski pleter“), koja se iz langobardske Furlanije, od druge polovice 8. stoljeća, preko Istre, širi prema Dalmaciji. Religijski kontakti su također zabilježeni – jedan od ravenskih nadbiskupa, Damianus (692.-708.), bio je Dalmatinac. Nedavno ponovno obrađeni Evangeliarium Spalatense, nastao u nekom od velikih crkvenih sjedišta Italije, vjerojatno je donesen u Split „u sklopu velikog projekta obnove crkvenog života koji su vodili rimski papa Adrijan I. i prvi nadbiskup splitski, Ivan Ravenjanin“. Konačno, o snažnim kulturnim vezama svjedoči i korištenje beneventane u Dalmaciji. To pismo razvijeno je sredinom 8. stoljeća na jugu Italije, a njime je primjerice pisana povelja u kojoj je prvi put spomenut Šibenik. (Sl. 11) Naposljetku, treba spomenuti i ustaljene trgovačke i prometne veze. Kako su, u svom radu, pokazali Kozličić i Faričić, plovidbena ruta koja je od središnje Dalmacije, preko otoka sv. Andrije, vodila prema Gar-

ganskom poluotoku, bila je uobičajena još od antičkog vremena. Do prije dva stoljeća, pomorsko putovanje bilo je gotovo nezamislivo brže od kopnenog, a udaljenost, primjerice Šibenik-Ancona, bila je ne samo kraća nego Šibenik-Dubrovnik, već i lakše savladiva, budući da su brodovi do Ancone barem dio puta plovili u smjeru morske struje. Drugi autori sugeriraju postojanje „dugih i konstantnih migracijskih tokova“ od 7. stoljeća te upućuju na slavensko porijeklo nekih toponima u Apuliji. Tijekom razvijenog srednjeg vijeka, gotovo svi važniji dalmatinski gradovi (izuzev donekle Zadra) uvoze žito iz Apulije. Iz svega rečenog, jasno je da jadranski bazen funkcionira kao cjelina, kako će i nastaviti funkcionirati sve do uspostave nacionalnih država pred koje stoljeće. (Sl. 12)

Šibenik – nalazi i komparativna analiza Na ovom mjestu, konačno postavljamo finalno pitanje – postoje li dokazi ovih političkih, kulturnih i trgovačkih veza u 8. i 9. stoljeću na području Šibenika? Odgovor možemo pronaći kroz sporadične nalaze i komparacije s obližnjim lokacijama. Predromanički ulomci navodno su pronađeni pa potom izgubljeni, na širem području tvrđave. Početkom 20. stoljeća, Luka Jelić je jednog od njih precrtao – „sićušan fragment ukrašen prepletom načinjenim od troprutih pletenica“. Željko Krnčević donosi podatak da je u arheološkim istraživanjima na tvrđavi 1990-ih „pronađen i ulomak crkvenog kamenog namještaja ukrašen pleterom“. Nažalost, detaljni rezultati tih istraživanja nikada nisu objavljeni. Zlatko Gunjača vrlo oprezno izražava svoje mišljenje da je „unutar srednjovjekovnog utvrđenja postojao neki sakralni objekt, ali to se ne može tvrditi na osnovi spomenutih nalaza“.

Stabilnosti ove hipoteze, zacijelo bi pripomoglo kada bismo mogli naći usporedni primjer osnivanja crkve u ovom periodu i u sličnim okolnostima. Srećom, nije potrebno ići daleko. U ranom srednjem vijeku, na jugozapadni ugao Dioklecijanove palače, dograđena je crkva posvećena baš svetom Mihovilu. Jedan kasniji izvor, koji popisuje splitske nadbiskupe, donosi podatak o prvom splitskom nadbiskupu Ivanu koji je, između ostalog, „sagradio crkvu sv. Mihovila od mora“. Danas se od ovog sakralnog objekta naziru samo ostaci, jer je srušena 1906. godine, ali stručnjaci najstarije kamene ulomke datiraju u 8. stoljeće. Taj datum se poklapa s najnovijim historiografskim razmišljanjima o djelovanju Ivana Ravenjanina unutar šireg političkog programa pacifikacije srednjeg istoka Europe, provođenog od papinstva i dinastije Karolinga. Posljednjih par desetljeća, napisani su brojni radovi koji dokazuju snažnu rolu ovih vanjskih faktora na politički razvoj istočnojadranske obale. Dakle, imamo primjer religijskog dužnosnika u drugoj polovici 8. stoljeća, koji je planski došao/poslan s područja na kojem je izuzetno razvijeno štovanje arkanđela (sjeverna Italija), te podignuo crkvu na rubu naselja i

posvetio je sv. Mihovilu. (Sl. 13) No, nedostatak konkretnih arheoloških nalaza je još uvijek predstavljao istraživački problem, sve dok u već spomenutim arheološkim istraživanjima 1990-ih na tvrđavi nije pronađen vrlo specifičan i dobro očuvan nalaz – glinena uljna svjetiljka istočnomediteranskog tipa. Nikša Petrić je prema analogijama pokazao da se primjerak iz Šibenika može dovesti u vezu s primjercima s Hvara i Kornata te ih sve datirao u sredinu 9. stoljeća, točnije u doba arapske okupacije grada Barija (o. 841. – 871.). Iako je spomenuta datacija možda i previše precizna, svakako se radi o periodu 9. stoljeća.

Ovaj nalaz nam, sasvim sigurno, sugerira trajno korištenje lokacije, bilo u obrambene, sakralne ili druge protourbane svrhe. Na pomorsko-trgovački karakter nalaza ukazuje i Petrić – „prisutnost svjetiljke na citadeli rezultat je trgovačkih odnosa u određenim, možda mirnijim razdobljima“. Također zaključuje da je „castrum Sibinicum, kako se spominje u 11. st., bio oformljen već u 9. st.“, no potom se, poput Gunjače ranije, oprezno ograđuje riječima „ništa ne prejudiciramo“. (Sl. 14)

Umjesto zaključka Tijekom 7. i 8. stoljeća nove populacije, u većem ili manjem broju, migriraju na prostor između Zrmanje i Cetine, u zaleđe bizantskih gradova Dalmacije. Bez obzira na etnički karakter novog stanovništva i pitanje (dis)kontinuiteta u odnosu na kasnoantički period, sigurni smo da ono pri dolasku još uvijek ne pripa-

Sl. 12 - Jadranske plovidbene rute (M. Kozličić, J. Faričić)

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

13

da kršćanskoj ekumeni. Čak i tijekom nekih prvotnih perioda nestabilnosti, vjerojatno se odvija neprekinuti transfer ljudi, robe, znanja i ideja s obiju strana jadranske obale. Kako je religijski odnos jedan od prvih koji ljudi razviju pri inicijalnom kontaktu („trgovačka povezanost implicira poznavanje demografskog karaktera koji uključuje određeni tip afiniteta u kultovima“), vrlo je važan smještaj poluotoka Gargano, najvažnijeg hodočasničkog svetišta Europe, središta štovanja sv. Mihovila arkanđela, na dva dana plovidbe od šibenskog područja. Snažna politička aktivnost i savezništvo rimskih papa i franačkih kraljeva u posljednja tri desetljeća 8. stoljeća, rezultirala je smišljenom akcijom pacifikacije i pokrštavanja istočnih granica franačke države. Unutar tog projekta, bilježimo i snažnu političku/misionarsku aktivnost na istočnom Jadranu, s uspješnom obnovom kako crkvene (salonitanska nadbiskupija), tako i državne strukture (hrvatska kneževina). Prateći razvoj štovanja arkanđela, a imajući na umu opisani splitski primjer, Mihovil bi mogao biti jedan od planirano uvezenih zapadnih svetaca, o kojima su istraživači već pisali (Martin, Marta, Krševan, Hermagora, Eufemija). Također je moguće da se, analogno sličnim položajima u Europi, arkanđel planski postavlja na stijenu uz more, na zapadnom rubu relativno gusto naseljenog prostora Donjeg polja. Mogući nalazi dijelova predromaničke skulpture te, posebice, nalaz keramičke uljne svjetiljke, dokazuju kontinuiranu okupaciju prostora današnje tvrđave u 9. stoljeću. Spomen Šibenika iz 1066. godine, kao naselja koje ugošćuje kralja Hrvatske i njegovu svitu te nagli urbani razvoj grada u 12. i 13. stoljeću, također upućuju na dužu naseljenost lokacije.

Uzimajući u obzir sve nabrojeno, potrebno je nastaviti pažljivu argumentaciju Gunjače, Petrića i drugih autora koji su, temeljem onoga što su smatrali pojedinačnim, odnosno slabim indicijama, sugerirali ranije for-

Sl. 14 - Keramička uljna svjetiljka pronađena na tvrđavi sv. Mihovila.

14

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

Sl. 13 - Crkva sv. Mihovila u Splitu prije rušenja 1906. godine (Duplančić) miranje Šibenika. No, okupljanjem tih pojedinačnih faktora, dodavanjem novih (razvoj štovanja sv. Mihovila) i njihovim uklapanjem u širu povijesnu sliku, možemo s nešto većom sigurnošću reaktivirati ovu znanstvenu raspravu. Crkva sv. Mihovila, na stijeni podno koje je nastao Šibenik, idealno se uklapa u novi historiografski narativ ranog prostornog, političkog i društvenog razvoja hrvatske države 9. stoljeća. Dva ili čak tri stoljeća koja je pretpostavljeni hrvatski Šibenik proveo u povijesnoj magli, mogla su mu poslužiti inicijalnom formiranju ekonomskih i društvenih preduvjeta za kasniji snažni razvoj, potaknut kako snagom hrvatske kraljevine, tako i povoljnim globalnim gospodarskim kretanjima razvijenog srednjeg vijeka.

Nažalost, male su šanse za otkrivanjem novih arheoloških nalaza ili povijesnih izvora koji bi nam dodatno pomogli, stoga Šibenik u 9. stoljeću, još uvijek, ostaje samo hipotetski okvir. No, puno čvršći zaključak ovog rada može biti da potencijalno opsežnije istraživanje razvoja hagiografskih trendova na zapadnom Mediteranu, detaljnija komparacija istoimenih lokaliteta i preciznije određivanje prostornih i ikonografskih postavki štovanja svetaca u ranom srednjem vijeku mogu biti od znatne koristi za rasvjetljavanje nekih pitanja iz ovog perioda hrvatske i jadranske povijesti. ■

LITERATURA ljeni tečaj 2/1, Zagreb, 2002.

Arnold J. C., The Footprints Of Michael: the Archangel the Formation and Diffusion of a Saintly Cult, C. 300–C. 800, New York, 2013.

Klaić N., Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb, 1972.

Badurina, A., Hagiotopografija Hrvatske, Radovi Instituta povijesti umjetnosti 27, Zagreb, 2003.

Kozličić M. – Faričić J., Značenje Sv. Andrije (Sveca) na plovidbenoj ruti preko Jadrana na starim geografskim kartama, Geoadria 9/1, Zadar, 2004.

Basić I. – Jurković M., Prilog opusu Splitske klesarske radionice kasnog VIII. stoljeća, Starohrvatska prosvjeta III/38, Split, 2011.

Kreutz B. M., Before the Normans: Southern Italiy in the Ninth & Tenth Centuries, Philadelphia, 1991.

Budak, N., Early medieval boundaries in Dalmatia/Croatia (8th11th centuries), u: „Castellum, Civitas, Urbs“: Centres and Elite sin Early Medieval East-Central Europe, Budapest, 2015.

Krnčević Ž, Srednjovjekovna arheološka topografija na području županije šibenske (magistarski rad), Šibenik, 1998.

Caiazza G., Documenti storici sulla „abbazia“ di San Michele di Cervignano, u: Michele, il guerriero celeste. L’Abbazia di S. Michele Arcangelo di Cervignano, Aquileia, 2010.

Callahan, D. F., The Cult of St. Michael the Archangel and the „Terrors of the Year 1000“, u: The Apocalyptic Year 1000: Religious Expectation and Social Change, 950-1050, Oxford, 2003.

Constantine Porphyrogenitus, De Administrando Imperio, Washington, 1967. Čoralić L., „S one bane mora“ – hrvatske prekojadranske migracije (XV.-XVIII. stoljeće), Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU 21, Zagreb, 2004. Ćuzela J., Šibenski fortifikacijski sustav, Šibenik, 2005.

Difnik F., Povijest Kandijskog rata u Dalmaciji, Split, 1986.

Duplančić, A., Kameni ukrasi s crkve sv. Mihovila in ripa maris u Splitu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 42/1, Split, 2011.

Elba E., The Saints Across the Sea, the Overseas Saints: Cult and Images of St Michael and St Nicholas Between Apulia and Dalmatia in the Middle Ages, u: Cuius Patrocinio Tota Gaudet Regio. Saints’ cults and the Dynamics of Regional Cohesion, Zagreb, 2014.

Garipzanov I. H. – Geary P. J. – Urbanczyk, P., Franks, Northmen, And Slavs: Identities and State Formation in Early Medieval Europe, Turnhour, 2008.

Goetz, H-W. – Jarnut J. – Pohl W. (ur.), Regna and Gentes. The Relationship between Late Antique and Early Medieval Peoples and Kingdoms in the Transformation of the Roman World, Leiden – Boston, 2003.

Goldstein, Ivo. Hrvati, hrvatske zemlje i Bizant. Zagreb, 2003.

Gonzalez J. M. S., De messager à archistratège des milices célestes.

Genèse de l’image guerrière de l’archange Michel, u: Mobilité et littérature au Moyen Âge. Formes, enjeux et significations, Lisboa, 2011.

Gunjača, Z., O kontinuitetu naseljavanja na području Šibenika i najuže okolice, u: Šibenik: Spomen zbornik o 900. obljetnici, Šibenik, 1976.

Harrison, D., Political rhetoric and political ideology in Lombard Italy, u: Strategies of Distinction: The Construction of Ethnic Communities, 300-800, Leiden – Boston, 1998.

Henriet, P., Protector et defensor omnium. Le culte de saint Michel en péninsule ibérique (Haut Moyen Âge), u: Culto e santuari di san Michele nell’Europa medievale: atti del congresso internazionale di studi, Bari, 2007.

Howard-Johnston J. – Hayward P. A., The Cult of Saints in Late Antiquity and the Middle Ages, Oxford, 1999.

Jakšić, N., Riflessi della „rinascenza liutprandea“ nei centri urbani della costa Adriatica orientale, Hortus Artium medievalium 16, Zagreb – Motovun, 2010.

Lučić I., Vita Beati Ioannis episcopi et Confessoris Traguriensis et eius Miracula, Rim, 1657.

Marasović, Dalmatia praeromanica: ranosrednjovjekovno graditeljstvo u Dalmaciji, 1. rasprava, Split-Zagreb, 2008.

Marasović T. – Zekan M., Istraživanje ranosrednjovjekovne crkve sv. Mihovila „na obali“ u Splitu, Starohrvatska prosvjeta III/12, Split, 1982.

Marasović-Alujević, M., Hagionimi srednjovjekovnog Splita, Starohrvatska prosvjeta III/15, Split, 1986.

Matijević-Sokol M. – Galović T., Splitski evangelijar / Evangeliarium Spalatense, Split, 2016.

Migotti, B., Antičko-srednjovjekovni sakralni kontinuitet na području Dalmacije, Opvscvla archaeologica 16/1, Zagreb, 1992.

Monumenta Cartographica Jugoslaviae II, Beograd, 1979.

Nikolić Z. (ur.), Nova zraka u europskom svjetlu: Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku (oko 550 – oko 1150), Zagreb, 2015.

Novi Zavjet Našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista, Zagreb, 2010.

Paul the Deacon, History of the Lombards, Philadelphia, 1974.

Peršič A., Dirige archangelum Michaelem ad auxilium nobis! S. Michele nell’anticca letteratura Aquileiese, u: Michele, il guerriero celeste : l’Abbazia di San Michele Arcangelo di Cervignano del Friuli, Aquileia, 2010.

Petrić N., Ranosrednjovjekovne svjetiljke iz Dalmacije, Diadora 1819, Zadar, 1996-97.

Petrić N., Srednjovjekovne svjetiljke i predromanički pilastar s Hvara, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu 23, Zagreb, 1990.

Rerum Italicarum Scriptores, sv. 12 (1728.), sv. 22 (1733.), Milano.

Schlumberger G., Sigillographie de l’Empire Byzantin, Paris, 1884.

Sedam stoljeća Šibenske biskupije, Šibenik, 2001.

Steindorff, L., Die Dalmatinischen Städte im 12. Jahrhundert. Köln, 1984.

Stošić K., Šibenske tvrđave (neobjavljeni rukopis), Šibenik.

Suić M., Bizantski limes na istočnoj obali Jadrana, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 35, Split, 1995.

Thacker A., Peculiaris Patronus Noster: The Saint as Patron of the State in the Early Middle Ages, u: The Medieval State, London, 2000.

The World of the Slavs: Studies on the East, West and South Slavs: Civitas Oppidas, Villas and Archeological Evidence (7th to 11th Centuries AD), Beograd, 2013.

Tomas, I., Crkva sv. Marije na otoku Mljetu i njezina povezanost s romaničkim spomenicima Apulije, Prostor 19/2 (42), Zagreb, 2011.

Jakšić N. – Krnčević, Ž., Predromanički reljefi iz crkvice Sv. Lovre u Morinju kraj Šibenika, Starohrvatska prosvjeta III/24, Split, 1997.

Vedriš, T., „Frankish“ or „Byzantine“ Saint? The Origins of the Cult of Saint Martin in Dalmatia“, u: Sailing to Byzantium: Papers from the First and Second Postgraduate Forums in Byzantine Studies, Cambridge, 2009.

Johnson R. F., Saint Michael the Archangel in Medieval English Legend, Woodbridge (UK), 2005.

Vedriš, T., O podrijetlu i najranijem kultu zadarskog zaštitnika Sv. Krševana, Ars Adriatica 4, Zadar, 2014.

Jones G., Constantine’s Legacy: Tracing Byzantium in the History and Culture of the British Isles: the Case of the Archangel Michael, u: Niš and Byzantium. Sixth Symposium. The Collection of Scientific Works VI, Niš, 2008.

West, C., St. Michael the Archangel in Late Antiquity, Boulder, 2014.

Kalauz K., Nebeski vojskovođa i vodič duša, Hrvatska revija – obnov-

White, M., Military Saints in Byzantium and Rus, 900-1200, Cambridge, 2013.

Zelić, D., Postanak i urbani razvoj Šibenika u srednjem vijeku (doktorska disertacija), Zagreb, 1999.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

15

dr. sc. Josip Belamarić Viši znanstveni suradnik, u zvanju znanstvenog savjetnika, predstojnik podružnice Centar Cvito Fisković u Splitu, Institut za povijest umjetnosti

Kamen za gradnju šibenske katedrale Dio efekta koji katedrala proizvodi i danas možemo pripisati još jednom zapažanju koje još uvijek više intuiramo negoli do kraja razumijemo. Pažljivijim proučavanjem povijesnih konstrukcija mogu se uočiti utjecaji obrtničko-tehnoloških rješenja koje je glasoviti dalmatinski kamenoklesarski zanat 15. stoljeća, temeljen na kontinuiranom višestoljetnom djelovanju pravih dinastija klesara, preuzeo iz goleme produkcije lokalnih kalafata i tesara, drvorezbara.

N

e postoji zgrada naše starije sakralne baštine u kojoj se na takav način osjećamo kao u prostoru našeg vremena, baš kao što se pred glavama Jurjeva friza na apsidama osjećamo kao sa suvremenicima koje razumijemo. Šibenska katedrala je najizvorniji i najznačajniji spomenik hrvatske arhitekture 15. i 16. stoljeća. Smionošću konstrukcije zadivljuje i danas kada gotovo ne postoji graditeljska fantazija koja se ne može ostvariti. Razlog je gotovo nepojmljivo kamenoklesarsko umijeće kojim su vladali projektanti, zidari i kipari katedrale. Umijeće klesanja i slaganja kamenih blokova usavršeno je njihovim vizijama koje bi nas se dojmile i da je to izvedeno današnjim tehnikama, materijalima i kompjutorskim statičkim izračunima.

Mnogo se pisalo o tehnici sklapanja velikih prefabriciranih i u samom kamenolomu isklesanih blokova kojima se, kako veli na jednom mjestu Hans Folnesics, ne zida, nego ih se sastavlja kao goleme, već gotove kulise. Tu je tehniku od Jurja, a vjerojatno i od Marka Andrijića, preuzeo i usavršio Nikola Firentinac. Razglabalo se o virtuoznom klesarskom umijeću kojim se kamen obrađivao do krajnjih granica naprezanja.

Dio efekta koji katedrala proizvodi i danas možemo pripisati još jednom zapažanju koje još uvijek više

16

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

intuiramo negoli do kraja razumijemo. Pažljivijim proučavanjem povijesnih konstrukcija mogu se uočiti utjecaji obrtničko-tehnoloških rješenja koje je glasoviti dalmatinski kamenoklesarski zanat 15. stoljeća, temeljen na kontinuiranom višestoljetnom djelovanju pravih dinastija klesara, preuzeo iz goleme produkcije lokalnih kalafata i tesara, drvorezbara. Trajna prisutnost tolikih skela, oblučila, ali i gradnja tolikih brodskih korita u arsenalima u neposrednoj blizini velikih gradilišta, bili su zasigurno trajna inspiracija domaćim protomajstorima – uvijek otvorenih očiju. U Korčuli su klesari i kalafati radili dvorište do dvorišta. Takva praksa bila je dio kurikuluma dječaka koji su učili te zanate sve do konca 19. st. Kada su ugledni gosti dolazili u obilazak grada, poput glasovite američke novelistice Edith Wharton (god.1888.), gradonačelnik bi ih odveo u katedralu, muzejski lapidarij i vijećnicu, te na kraju u školu gdje bi im s ponosom pokazali arhitektonske i brodograđevne nacrte, te školske radionice. Hvar je, pak, sav u zamahu gradnje svoje katedrale i galija u Arsenalu (koji se nalazio na kraju istog gradskog trga), dobio nakon 1554. g. “Fabriku” – jednu od najvećih kamenih obala onog vremena. Građena uz morski rub Pijace, u dužini od 310 metara, služila je u prvom redu mletačkoj ratnoj mornarici. Stariji mandrač integriran je u novu gradnju koja zadivljuje solidnošću zapravo tesarskog rješenja: podmorski dio građen je kamenim tesancima u stepenastom pokosu, lice nad razinom mora u bunjatu tipičnom za renesansni stil gradnje, a poklopnica velikim blokovima na pero i utor.

Šibenska katedrala je najizvorniji i najznačajniji spomenik hrvatske arhitekture 15. i 16. stoljeća. Smionošću konstrukcije zadivljuje i danas kada gotovo ne postoji graditeljska fantazija koja se ne može ostvariti.

Mnogi od tih starih majstora bili su dakle u isto vrijeme i klesari i tesari. Znamo to po tolikim arhivskim ispravama, ali i po ikonografskim elementima njihovih grobnica: u dominikanskoj crkvi u Lopudu na nekima su uklesani, na primjer, pored klesarskih, i drvodjeljski alati, a na renesansnoj grobnoj ploči majstora Pavla Šimunova u trijemu sv. Mihajla na Lapadu uklesani su ravnalo, šestilo, čekić, kutnik i žlica.

Ali, takva praksa mogla je nastati samo na pouzdanju u vrsnoću lokalnog kamena. Gdje se, dakle, brao kamen za šibensku katedralu ?1 Čini se najmanje iz šibenske okolice, premda na mnogim mjestima nalazimo kamen izvrsne kvalitete, primjerice oko Rogoznice 1 (Važno je usput istaknuti: Čini se da jedino Hrvati u lokalnom govoru vele da se kamen ʿbereʾ, i to nam uopće ne zvuči čudno. Česi imaju – (izgleda i Slovenci na krasu) – izraz ʿsbíratʾ, ali u značenju: sabirati, prikupljati kamen sa zemlje. Reći “kamen se bere” odražava antičko vjerovanje da mramor raste u kamenolomima, odnosno da se kava može obnoviti.)

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

17

Vrnički kamenari (samo malo zapadnije od čuvenih trogirskih kamenoloma), i dalje prema Šibeniku u mnogo manjih kava – u uvalama Peleš (kamenolom Zečevo) i Kremik, te na padini Bucavca blizu te uvale, pa poviše Podorljaka na putu iz Marine prema Rogoznici, na otočiću Šimunu pred Primoštenom, u Suvoj lokvi kod Žaborića, pa na otocima Tijatu, Orutu (ili Zmajanu), Mišjaku, Žirju, kraj Jezera. Ti otoci, bogati šumom i makijom, davali su i vapno visoke kvalitete. Možda će petrografske analize jednom pokazati da tog “šibenskog kamena” ima više nego što nam se danas čini. Predrag Marković, pisac autoritativne monografije o katedrali, pretpostavlja, na primjer, da su ploče krovova mogle doći iz kamenoloma »Jakovac« kraj Grebaštice, na što bi upućivao sam toponim.2 Odatle se vadio kamen za restauratorske zahvate koje je započeo Pavao Bioni koji je, zanimljivo, u svojim izvješćima o stanju katedrale 1840-ih godina naglašavao da kamen nije dobre kvalitete.

Najvažniji izvor kamena za našu katedralu bili su brački i korčulanski kamenolomi. Bračke kave iznova se otvaraju u 13. i 14. stoljeću, kada su isporučivale kamen za gradnju zvonika splitske katedrale (nekadašnjeg Dioklecijanova mauzoleja) – najoriginalnijeg arhitektonskog djela rasta srednjovjekovnog doba na hrvatskoj obali. Najkasnije u 15. stoljeću ponovno su otvoreni kamenolomi kraj Pučišća, kada je brački kamen zamijenio glasoviti trogirski i u samom Trogiru.

Na glas je došao kamen iz kamenoloma Veselje blizu uvale Stipanska u Pučišćima. To je čisti vapnenac u kojem ʿplivajuʾ zrnate čestice školjkaša dajući mu izgled mramora. Svoje kamenolome tu je posjedovala šibenska katedrala. Godine 1450. tu je dolazio Juraj Šibenčanin: „Prečasni gospodin šibenski biskup, opunomoćenici i nadstojnici gradnje slažu se da sve kamenove koje su majstor Juraj i drugi majstori izvadili i izrezali u bilo kojem kamenolomu bude i mora biti vlasništvo tog majstora Jurja bez ičijeg protivljenja.

Spomenuti će kamenolomi sa svim svojim alatom ipak trajno ostati spomenutoj crkvi, no s time da, kad god taj majstor Juraj i njegovi baštinici budu htjeli za vlastitu upotrebu vaditi ili dati da se vadi kamenje u tim kamenolomima, to mogu učiniti bez ikakve plaće ili naknade toj crkvi.“ Kamenolom Veselje zakupio je 1455. godine Andrija Aleši. U tom je kamenolomu brao kamen za krstionicu u trogirskoj katedrali. Kamenolom koji je u Pučišćima posjedovala fabrika sv. Jakova uživao je i Nikola Firentinac, Jurjev nasljednik na mjestu protomajstora šibenske katedrale. Tu je dolazio i u dubokoj starosti zbog kamena za gradnju Nove crkve u Šibeniku.

Juraj je radio mahom u kamenu s Brača i Korčule. U svom prvom, nastupnom ugovoru s nadstojnicima šibenske katedrale dne 22. lipnja 1441. on se obvezuje

Samo je na prvi pogled neobično da kamen nije dolazio ni iz trogirskog kamenoloma koji je bio na glasu već u antičko doba.3 Razlog je bio u činjenici što bi troškovi transporta bili veći od cijene branja kamena i krajnje obradbe! Zbog toga ga nećemo vidjeti ni u trogirskoj katedrali u kapeli bl. Ivana (najelegantnijem renesansnom prostoru izvan Toskane), osim što je Ivan Duknović u njemu isklesao kip Ivana Evanđelista (očito smatrajući trogirski kamen ekvivalentnim mramoru).

2 Činjenica je da nakon 1477. dokumenti uglavnom šute o provenijenciji kamena koji se nabavljao za dovršenje katedrale.

3 Trogirski kamen u povijesnu literaturu uveo je Plinije Stariji, znameniti rimski enciklopedist, spomenuvši Trogir navodom koji mu je odredio sudbinu i mjesto u povijesti urbanizma, arhitekture i skulpture: Tragurium marmore notum – Trogir poznat po mramoru. Riječ je zapravo o vapnencu eocenske starosti, neobične podatnosti u obradbi dlijetom i poliranju, zbog čega ga nalazimo na najistaknutijim mjestima u Dioklecijanovoj palači, na Zlatnim vratima, portalima carevog mauzoleja, Jupitrova hrama, a u Trogiru na Radovanovom portalu i tolikim drugim mjestima.

18

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

Jedan od kameneloma na Vrniku

Vađenje blokova iz slojnice stijenske mase uz korištenje poluga i klinova (Hellman 2002)

Rekonstrukcija korčulanske tehnike ekstrakcije (Parica, 2014)

da će kad god bude potrebno ići u bilo koji kamenolom na bilo kojem prikladnom mjestu i da će ondje voditi posao i dati da se vrlo pomno radi sve što bude potrebno za tu gradnju pri iskopavanju i prijevozu kamenja za tu gradnju ne samo u kidanju i uglađivanju kamena u kamenolomima ili u utovaru i istovaru, nego i u vršenju, naređivanju i izradi drugih radova korisnih i potrebnih za tu gradnju. U Pučišćima je boravio više puta, pa i kad mu se to nije dalo; sporovima su ga znali tu zadržavati suradnici. Na Korčulu je također osobno dolazio radi odabiranja dobre vrste kamena za gradnju katedrale. Majstor je bio očito u tančine upoznat s odlikama svakog boljeg kamena na hrvatskoj obali, pa ne iznenađuje zapis o njegovom boravku na brijunskom otoku Sv. Jerolim gdje je nadzirao izvoz kamena u Anconu.

Andrijić je za završetak zvonika i ciborij nad glavnim oltarom morao posegnuti za kamenom s Vrnika. Ipak, na Kamenjaku se brao kamen i za našu katedralu.

Osobito važna prednost korčulanskih kamenoloma bila je u tome što su se nalazili pri samom moru, što je – pored izuzetne kvalitete građe, možda i najsolidnije u Dalmaciji – bitno utjecalo na njenu dostupnost, s obzirom da su troškovi transporta često znali biti veći od same proizvodnje i krajnje obradbe! Ne bi nas stoga trebalo iznenaditi ukoliko bismo i položaj prve poznate grčke kolonije u Jadranu – one knidske kraj Lumbarde, u 6. stoljeću pr. Kr. – razmatrali u tom ključu. Ti su naime otočići sami kamenolomi! Čvrstim i bijelim korčulanskim kamenom – mahom s Vrnika – u drugoj polovici 14. stoljeća grade se stara crkva sv.

Vlaha, crkva dominikanaca, samostan Male braće, samostan na Lokrumu, potom u 15. i 16. st. Knežev dvor, Divona, Sv. Spas, i sâm Orlandov stup. Gotovo čitav stari grad! Otočić Kamenjak, između Vrnika i Korčule, bio je u vlasništvu lokalne katedrale i uglavnom je samo njoj služio. Kad je davan u desetgodišnji najam, kao npr. 1436. godine, unajmitelji Andrija Marković i Kršul Bogdanić su se obvezali najprije bez naknade izraditi dvjesto stopa klesanog kamena za zvonik katedrale. Kako je ipak riječ je o sićušnom otočiću s kamenolomom ograničena kapaciteta, Marko

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

19

Poluotok Srima sa poljima šibenskih Dolačana Brojni ugovori potvrđuju da je aktivnost ovih kamenoloma bila u pravilu najživlja u ljetnim mjesecima, valjda i stoga što je radno vrijeme moglo biti duže, ali zacijelo i radi pogodnijih uvjeta transporta. Emil Hilje zapaža da se, na primjer, Juraj Dalmatinac pojavljuje u korčulanskim kamenolomima godinama uzastopce na isti dan, “možda u vezi s blagdanom sv. Marka, zaštitnika Korčule (25. travnja), možda stoga što je tada započinjala sezona radova u kamenolomima ili jednostavno zbog zgodne prilike za sklapanje poslova”.

Govoreći o kamenu šibenske katedrale ne smijemo zaboraviti ni na tražene kolorističke efekte kojima je Juraj Dalmatinac prošarao kamene plohe vanjštine i unutrašnjosti šibenske katedrale, s vijencima rumene granulirane rapske breče, te s pozlaćenim kuglama u arkadama. Juraj, koji je i na Rabu imao jednu kavu, koristio je širokom rukom ovaj kamen na šibenskoj katedrali.

Na Rabu se – u manjim kamenolomima na otoku, osobito na Barbatu i Kamporu i na otočićima Grguru i Golom pokraj rta Lopara – brao plemeniti šupljikavi pješčenjak bajamovac, breča bijele i crvene boje, eocenske starosti, nazvana mandorlato d’Arbe (zbog sličnosti sa slatkišem bajamovcem). Rabio se osobito za dekorativnu arhitektonsku plastiku. Najreprezentativniji primjer primjene nalazimo na izrazito polikromnom pročelju rapske katedrale kojoj je od izvorne romaničke zamisli iz druge polovice 12. stoljeća sačuvan samo donji dio fasade raščlanjen s dva reda po dvanaest slijepih arkada, razigran izmjeničnim redovima bijelog

20

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

i sivog vapnenca te rapske ružičaste breče. Jednako lijep efekt ostavlja i na pregradi svetišta i ambonima u unutrašnjosti katedrale. Svedjelatni konzervator Miljenko Domijan nedavno je nakratko na punti Barbata otvorio jedan novi kamenolom, da bi se zamijenilo dvjestotinjak istrošenih blokova s pročelja.

Valja upozoriti da je moguće da rapski bajamovac ponegdje zamijenimo s krčkom brečom, jednako lijepe vinske boje. Nikola Firentinac, primjerice, 1499. naručuje na Krku veliku količinu breče za popločenje šibenske katedrale. Vidimo je na kasnogotičkim ambonima, odnosno u romaničkom svetištu krčke katedrale. Za breče pak sa Cresa (koje također možda prepoznamo na katedrali), Alberto Fortis veli da po biranosti boja i tvrdoći daju prelijepi dojam i da se mogu natjecati s najskupocjenijim afričkim.

U restauratorskim zahvatima 19. i 20. st. konzervatori su posegli za praktičnijim izvorima kamena: godine 1856. restauratorski radovi izvršeni su kamenom koji je vađen kod mosta na Dabru blizu Vrpolja, a u zamašnim popravcima godine 1947. kamen se brao iz kamenoloma Zečevo kod Rogoznice.

Popis vrsta kamena kojima su se služili klesari katedrale (pri čemu dakako ne spominjemo uvezeni mramor za oltare) zacijelo time nije zaokružen. Među poslovima budućih istraživanja ove antologijske građevine hrvatske i svjetske baštine bit će stoga osobito zahvalno kartiranje koje će samo po sebi otvoriti nova pitanja. Što više o katedrali znamo ta se pitanja više množe. ■

dr. sc. Zoran Radman znanstveni suradnik URBOS d.o.o. Split, Biro za prostorno planiranje, urbanizam i zaštitu okoliša

UPRAVLJANJE

GRADSKOM

JEZGROM I PROSTORNO PLANIRANJE Ovaj članak je nastao na temelju predavanja na temu „UPRAVLJANJE GRADSKOM JEZGROM I PROSTORNO PLANIRANJE“ koje su u organizaciji Društva za očuvanje šibenske baštine „Juraj Dalmatinac“ 11. listopada 2017. u Gradskoj knjižnici održali prof. emer. Ivo Šimunović, Gordana Radman, univ. spec. prost. plan. i dr. sc. Zoran Radman, koje je autor preradio, prilagodio i proširio.

Ovim tekstom želja nam je rasvijetliti društveni i politički aspekt upravljanja prostorom grada.

SAŽETAK Izazovi upravljanja gradskom jezgrom kao jednim od temeljnih resursa grada u današnje vrijeme su očiti posebno zbog snažnog pritiska brojnih korisnika gradske jezgre i gdje turizam unosi nove urbane sadržaje do razine da prijeti promjeni njenog karaktera.

Gradska jezgra je najprepoznatljiviji „duh mjesta“ (genius loci) svakog grada i glavni nositelj identifikacije građana s gradom. Ovdje je nužno problematizirati složeno pitanje upravljanja gradskom jezgrom koje obuhvaća planiranje, organizaciju, vođenje i kontrolu. Novi imidž povijesne jezgre u razvoju gospodarstva zahtijeva i suvremeni pristup u upravljanju, pristup koji se temelji na integriranosti i koordinaciji te koji se treba bazirati na participaciji javnosti (javnost djelovanja).

Prostorno planiranje kao svjesni i namjerni utjecaj na korištenje gradskog prostora i odnosa prema njemu ključan je instrument upravljanja prostornim re-

sursima i uvijek je rezultat procesa kolektivnog odlučivanja i oblik je intervencije od strane vlasti koji se poduzima u javnom interesu. Međutim, prostorno planiranje kao nužan instrument upravljanja gradom nije ujedno i dovoljan.

Odlučivanje u složenoj oblasti prostornog planiranja je politički proces jer se o korištenju prostora, odnosno o njegovoj upotrebi, odlučuje u političkim institucijama i kroz složen proces političkog odlučivanja. Radi se o javnom izboru između više mogućnosti, jer plan nije najbolje stručno rješenje, već optimalno rješenje koje se donosi većinskim glasanjem u procesu kolektivnog odlučivanja. Tu političku dimenziju obilježavaju: moć, utjecaj, politička volja, participacija, suradnja i sukob o čemu će biti govora.

Ključne riječi: gradska jezgra, upravljanje, prostorno planiranje, politika

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

21

IZAZOVI UPRAVLJANJA GRADSKOM JEZGROM KAO RESURSOM GRADA Grad se kao specifičan oblik ljudskog naselja javlja na povijesnoj pozornici kao logičan slijed određenih ekonomskih i društvenih procesa koji su započeti još u predurbanim razdobljima. Konstantinos Doksidijadis u svom radu «Čovjek i grad» izložio je zakone nastanka ljudskih naselja, koje u prvom redu vezuje za zadovoljavanje potreba stanovništva1. Naš poznati urbani sociolog Čaldarović ističe da su suvremeni, veliki gradovi današnjice središta gospodarskog, kulturnog i političkog aparata. Grad nije samo zbroj fizičkih struktura, nego zajednica ljudi koji žive u uvjetima prostorne koncentracije. U razvoju grada moraju se uvažavati potrebe, navike i mogućnosti ljudi. Gradovi su nositelji funkcionalne organizacije prostora, oni organiziraju proizvodnju materijalnih dobara i usluga ne samo za svoje stanovništvo, već za svoje uže i šire okruženje. Grad, mjesto svekolike koncentracije i susreta ljudi, rada i kapitala, živi i razvija se i neumoljivo privlači stanovnike iz okolnih područja koji se naseljavaju u grad u kojem vide šanse za vlastiti uspjeh.

Grad kao urbani sustav sa svim svojim sastavnim elementima, funkcijama i međusobnim vezama teško može ispunjavati svoju ulogu, u prvom redu zadovoljiti potrebe stanovništva, osigurati blagostanje za sve, održavati socijalnu jednakost, bez odgovarajuće intervencije i regulatornih mehanizama, odnosno ne može funkcionirati sam od sebe i bez uplitanja vlasti, stoga je grad mjesto gdje se odvija intenzivna politička aktivnost radi posjedovanja i korištenja regulatornih mehanizama kojim se ostvaruje utjecaj na život i razvoj. Mi smo prošli i još prolazimo fazu društvene transformacije napuštanjem dominirajuće pozicije modela sveobuhvatnog planiranja i prelazak na sustav koji se u značajnoj mjeri oslanja na tržište i tržišne mehanizme, tako da zagovornici laisse faire pristupa drže da se stvari mogu odvijati same po sebi, da će potražnja i ponuda usluga putem tržišta moći zadovoljiti potrebe stanovnika bez miješanja autoriteta. Međutim, djelovanje tržišta ne može osigurati jednakost i solidarnost za sve građane pa gradom treba upravljati.

1 Zakoni razvoja: Zakon 1. Ljudsko naselje nastaje da bi zadovoljilo određene potrebe koje se izražavaju u vidu različitih sila, i to potrebe vlastitih stanovnika, a također i stanovnika drugih naselja.

Zakon 2. U toku nastajanja i djelovanja nekog naselja akumuliraju se nove nepredviđene funkcije i naselje tada mora zadovoljavati kako prvobitne tako i ove dodatne potrebe. Povećanjem naselja ove dodatne potrebe mogu postajati sve značajnije.

Zakon 3. Krajnji je cilj ljudskih naselja da zadovolje potrebe vlastitih stanovnika i stanovnika drugih naselja, a naročito potrebe čije zadovoljavanje omogućava sreću i sigurnost.

Zakon 4. Stanovništvo jednog naselja ne može se zadovoljiti ako se dobrim dijelom ne realiziraju njegove ekonomske, socijalne, političke i tehnološke potrebe. Postoji jedinstvo svrhe u nastojanju nekog naselja; naselje ne može zadovoljiti zakon 1. ako odgovori na samo mali dio potreba ljudi.

Zakon 5. Stanovništvo stvara ljudska naselja, pa od njega i zavisi opstanak naselja.

Zakon 6. Ljudsko naselje nastaje samo kada je potrebno i živi samo dok je potrebno.

(Doksidijadis, Konstatinos: Čovek i grad, Nolit, Beograd, 1982.).

22

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

Povijesna jezgra grada i razvoj grada Ove kratke opservacije o gradu samo nam govore o složenosti grada kao sustava i društvenog organizma koji nije nastao odjednom u sadašnjoj veličini. Grad je nastalo iz svoje jezgre koja predstavlja gradski embrij, ta povijesna jezgra kako je danas zovemo predstavlja neprepoznatljiviji „duh mjesta“ (genius loci) svakog grada i glavni nositelj identiteta građana s gradom. Šibenčani se smatraju Šibenčanima baš zbog stare gradske jezgre, a ne zbog nekih prigradskih i rubnih dijelova, što je potvrđeno i istraživanjima šibenskog sociologa Ivice Poljička: „Ispitanici doživljavaju povijesnu jezgru i dio građevina u njoj, u prvom redu katedralu sv. Jakova, kao prepoznatljivo šibensku i kao simbol grada Šibenika. Stara gradska jezgra presudno utječe na stvaranje slike grada jer sve ispitanike spaja neka specifična poveznica s jezgrom, bilo da je riječ o dijelu njihova života ili nekim događanjima.“ (Poljičak, 2016:244).

Možemo iznijeti činjenicu, kako tvrde Hague, Harrop i Breslin (2001), da je politika velikih gradova oduvijek dominirala u lokalnoj vlasti, koja se zapravo začela u europskim gradovima u 11. i 12. stoljeću. Gradovi su bili kolijevke lokalne vlasti, građanskog društva i nezavisne poslovne klase, a još su temelj trgovine, poreza, novih ideja, stranaka i društvenih pokreta. Naši gradovi nemaju toliku moć i neovisnost, ali ipak čine zasebne entitete u regionalnom političkom okruženju i nositelji su promjena (Radman, 2010:113). Polazeći od iznesene činjenice, analizirajući povijesni tok razvoja i dinamike gradova, uočava se da upravo povijesne jezgre iz kojih je izrastao grad i danas usmjeravaju modus vivendi grada. U gradskoj jezgri najčešće se nalaze reprezentativne zgrade, u njoj su središta upravnih institucija i kulturnih ustanova. Povijesne jezgre su ključna mjesta turističke atrakcije i jedan od osnovnih razloga dolaska turista, čega smo svjedoci.

Gradske jezgre sa svojim javnim prostorima glavno su sastajalište građana u kojima se oblikuje građanstvo, gdje se u njegovim kavanama, klubovima, na štekatima i trgovima, obali, gradskim šetnicama i drugim mjestima okupljanja razmjenjuju iskustva, mišljenja i stavovi po pitanju zajedničkog života, tu se oblikuje javno mnijenje i konstruira kritičko mišljenje čime se razvija i građanin u političkom smislu. Grad, u prvom redu gradska jezgra je okvir u kojemu građanin nastaje i razvija se, grad i građanin su nerazdvojne kategorije, jedno iz drugoga proizlazi. Zato su prostori starih gradskih jezgri u fokusu politike, u njoj se najprije susreću posebni interesi i konflikti. Gradovi, odnosno gradske jezgre kao agore (forumi) su mjesta potvrđivanja demokracije u kojima ključnu ulogu imaju građani kada legitimiraju lokalnu vlast na temelju njihove percepcije stupnja razine zadovoljavanja njihovih potreba i interesa. Gradska jezgra u identitetskom, kulturnom, sociološkom i političkim smislu je srce i um grada i takovu je treba zadržati. Povijesne jezgre

trebaju ostati u funkciji centra i, s najvećim stupnjem javnosti u korištenju, zajednički dio grada u koji će svaki stanovnik grada i šireg prostora te turist doći radi zadovoljavanja svojih kulturnih, gastronomskih, zabavnih, edukativnih i drugih potreba.

Povijesna jezgra Šibenika jedan je od najizrazitijih spomenika srednjovjekovnog urbanizma na istočnoj obali Jadrana. Izvori ga bilježe već u XI. stoljeću, da bi do kraja XIII. stoljeća osnutkom vlastite biskupije evoluirao do urbane aglomeracije s pravnim statusom civitasa. Prisutno je njeno razgraničenje na razini fizičke strukture između povijesne jezgre i drugih dijelova grada. Pojednostavljeno, simbolička percepcija jezgre povezana je s njenom fizičkom strukturom, koja je čini prepoznatljivom u odnosu na druge dijelove grada.

U razdoblju prije velikog društveno-ekonomskog preokreta proces urbanizacije grada bio je neraskidivo povezan s procesom ubrzane industrijalizacije tako da je ekonomiju grada i regije obilježila industrijska predominacija kao izraziti urbanističko-ekonomski primjer utjecaja „jedne industrije na razvoj grada i regije“, a posljedice toga se ogledaju u osiromašenoj gospodarskoj strukturi, u zapuštenosti urbane povijesne jezgre, u zakašnjelom razvoju turizma. Model „jedan grad jedna industrija“ ogleda se u mnogim lomovima grada i regije, tako da je propast industrije bez alternativne proizvodnje doveo do ekonomskog osiromašenja Grada, koji se, istina, razvojem turističkog sektora oporavlja.

Transformacija povijesne gradske jezgre ili njeno propadanje po Poljičku nastavljena je i nakon 1990.godine, tako da su se procesi koji su već tada bili prisutni, kao propadanje fizičke strukture, smanjivanje broja stanovnika i povećanje broja napuštenih stanova, nastavili i u tranzicijskom razdoblju. Tranzicijski procesi na polju liberalizacije ekonomije, privatizacije i deregulacije s naglaskom na tržištu još više su intenzivirali promjene,a posebno se to vidi u nicanju poslovnih prostora u samoj jezgri, gdje se pretežno radi o trgovini i uslugama.

Ekonomija povijesne jezgre doživljava promjene, uz klasičnu radnu strukturu: trgovina, turizam, obrt, usluge, kulturne institucije, vjerske institucije, koja se još u stanovitoj mjeri zadržava, došlo je do promjene strukture „in situ“ po tržnom principu, pa tako dolazi do gašenja pojedinih zanimanja (česte izmjene djelatnosti u istim prostorima). Na djelu je stihijska komercijalizacija gradske jezgre na način da je prisutna takozvana pretjerana štekatizacija gradskih ulica i trgova, tako da je glavnina površina okupirana stolovima i stolicama, pa prolaznici moraju pronalaziti put kroz džunglu štekata, a na nekim mjestima nema mjesta ni za prolaz dječjih kolica2. S druge strane na djelu je apartmanizacija i iseljavanje iz gradske jezgre. Smanjuje se utjecaj urbanih djelatnosti na razvoj povijesne jezgre, nove strukture grada sele u nove če2 Čuvajmo i ne pilajmo gradsku jezgru Šibenika – stablo na kojemu svi sjedimo (http://tris.com.hr/2017/10/nikola-grubic-cuvajmo-i-ne-pilajmo-gradsku-jezgru-sibenika-stablo-na-kojemu-svi-sjedimo/).

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

23

tvrti. Oprema povijesne jezgre osiromašuje te je sve slabiji utjecaj eksternalija. Komercijalizacija i privatizacija koju provode „individualni agenti vođeni logikom maksimizacije profita”3 uslijed čega potiru javne prostore kao mjesta susreta koji omogućuje ljudsku interakciju i oblikovanje društvenih vrijednosti (koje zajednički dijele) te javne sadržaje kao najbitnije obilježje središta grada, tako da postoji opasnost da se gubi klasični identitet središnjeg mjesta. Prema Nikosu Salingarosu kapital getoizira javni prostor prema strogo kontroliranim prostorima trovačkih centara koji svode čovjeka samo na funkciju potrošnje koja je osnovna operacija reprodukcije postojećih odnosa4. Jer, kako kaže Čaldarović: „Grad je, baš zato što je grad, obilježen javnošću, javnim prostorima, jer je svim stanovnicima i posjetiteljima u cjelini , ali i u pojedinim svojim dijelovima podjednako dostupan, jer je izgrađen na takav način da je ta dostupnost nedvosmislena.”(Čaldarović, 2011:119). Urbani javni prostor, prema karakterizaciji Richarda Sennetta, mjesto je susreta nepoznanika, on dakle posjeduje kategoriju anonimnosti za razliku od privatnog prostora. Tako je inkluzivnost osnovna karakteristika gradskog javnog prostora, koja nepoznatima otvara bogati raspon mogućnosti uključivanja u društvo, poticaj i djelovanje, širi horizonte informacije, za razliku od privatnog prostora, što potiče razvoj građanstva i demokracije, kao uvjeta uspješnog upravljanja (prema Šverko, 2016). A kada govorimo o javnosti u gradu i javnom prostoru, ono se posebno ispoljava u gradskoj jezgri kao esencijalnom središta grada i gradskoga.

Kada promatramo utjecaj jezgre na razvoj grada, onda 3 Iz analize Gattetta Hardina u: Jerić, A. Internalizacija tržišnih eksternalija, http://www.kulturpunkt.hr/content/internalizacija-trzisnih-eksternalija.

4 Iz analize Gattetta Hardina u: Jerić, A. Internalizacija tržišnih eksternalija, http://www.kulturpunkt.hr/content/internalizacija-trzisnih-eksternalija.

24

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

opažamo da imidž povijesne jezgre još uvijek ima golemi utjecaj na ukupni razvoj grada, posebno veliki utjecaj jezgre se osjeća na razvoj regionalnog i urbanog turizma, na razvoj trgovine i usluga. Privlačna moć povijesne jezgre u novije vrijeme direktno utječe na urbanu i regionalnu ekonomiju. Novi gospodarski rakurs označava turizam u gradskoj povijesnoj jezgri koji unosi ove urbane sadržaje i eksternalijama utječe na razvoj i život u jezgri.

Turizam se u gradskim jezgrama naših obalnih gradova, pa tako i u Šibeniku, umnogostručio ulaskom u EU, izgradnjom autoceste, te povećanom nesigurnošću na drugim destinacijama Mediterana. Taj nas je priliv turista iz Europe, sve većeg broja nautičara i kruzerskih turista iz udaljenih destinacija zatekao nedovoljno pripremljene bez jasne i diversificirane ponude. Posebno je taj pritisak turista izražen unutar za turiste najatraktivnije gradske povijesne jezgre gdje se turistička ponuda odvija spontano ne vodeći uvijek računa o ostalim korisnicima povijesne jezgre.

Ta masa turista treba zadovoljiti razne želje (motivacije dolaska) od razgledavanja gradskih fasada, obilaska muzeja, galerija i uličnih izložbi, kupnje suvenira, obilaska trgovina, odlaska u restorane i na terase, zabavljanja, sjedenja i meditacije po ulicama i trgovima i noćenja u apartmanima do neobaveznoga lutanja po gradskim ulicama. Dok druge strane, isto tako i građani stanovnici trebaju zadovoljiti razne potrebe kao što je odlazak na posao, opskrba, obrazovanje, zaštita zdravlja, rekreacija, odmor i dr. Tako da se u toj prostorno ograničenoj povijesnoj jezgri susreću ugostitelji, trgovci, iznajmljivači i ostali stanovnici, svaki sa svojim interesima. Ugostitelji, trgovci i iznajmljivači žele što više turista radi maksimizacije profita, ostali stanovnici jezgre žele da mogu normalno živjeti i raditi, ugostitelji se bore da zauzmu što više gradskog prostora, kao i trgovci, iznajmljivači bi ipak malo

manje gužve i mira u jutarnjim satima i kasno u noć itd. Te pojave i procesi u gradu trebaju biti u nekom optimalnom odnosu, u nekakvom ekvilibriju. Većina potreba turista i stanovnika u jezgri koji rađaju određene funkcije ima svoj prostorni izraz, svoje mjesto u prostoru koje traži određeni prostorni raspored. Stoga gradskom jezgrom treba upravljati.

2. Funkcija upravljanja povijesnom jezgrom Moderno upravljanje javlja se s Taylorom početkom XX. stoljeća. Upravljanje možemo shvatiti kao vrstu djelatnosti koja se odvija u svakom zajedničkom djelovanju ljudi (akciji). Upravljanje je usmjeravanje, povezivanje i usklađivanje ljudi u zajedničkom djelovanju koje je kontinuirano, adaptabilno i dinamično, a koje uzima u obzir zahtjeve i ograničenja koje zajedničkom djelovanju ljudi postavlja relevantna okolina(Koprić, 2014:4)5. Ono se može promatrati kao praktična filozofija racionalnog ponašanja određenog subjekta sa ciljem dolaženja do najvećih rezultata u njihovim aktivnostima, u uvjetima ograničenih resursa, složenog okruženja i velikih neizvjesnosti, uz stalno postojanje konflikta i faktora koji djeluju suprotno (Šimunović, 2005)6. Upravljanje gradom kao društvenim sustavom i političkom zajednicom u mnogom je složenije i teže od upravljanja s poslovnim subjektima, iz jednostavnog razloga što se brojne aktivnosti u gradu temelje na građanskoj svijesti, dobrovoljnosti, građanskoj kompetenciji i interesu, uz brojne suprotstavljene interese.

Upravljanjem gradom treba postići da grad, kao organizacija, najuspješnije i najefikasnije koristi resurse da bi se ostvarili dogovoreni ciljevi. U toj tvrdnji leže temelji dobrog upravljanja: a) spoznaja da je upravljanje od značaja za sve koji su uključeni u danu organizaciju (npr. svi građani grada), a ne samo za upravne strukture (gradsku vlast); b) zajednička vizija, odno5 Koprić,I. i dr.Upravna znanost 6 Šimunović, I. Planiranje ili pravo na budućnost

sno potpuno razumijevanje postojanja organizacije i njenih ciljeva; c) jasni i zajednički kratkoročni ciljevi; d) dobro poznavanje resursa kojima se raspolaže (ljudi, novac, prostor, vrijeme, prirodna i stvorena dobra); e) sposobnost i spremnost da se planira, organizira i koordinira korištenje resursa da bi se ostvarili ciljevi; f) jasnoća u pogledu toga kako će organizacija znati da je ostvarila svoje ciljeve; g) sposobnost i spremnost da se formuliraju i nadziru očekivanja i standardi; h) fleksibilnost u mijenjanju planova i ciljeva kada se okolnosti izmijene7 (Radman, 2005).8 Ovdje je važno naglasiti dva važna momenta. Prvi je spoznaja da je upravljanje od značaja za sve koji su uključeni u konkretnu organizaciju (npr. svi građani grada), što znači da je pitanje upravljanja gradom pitanje svih građana.

Građani trebaju biti svjesni da se način upravljanja gradom tiče njihovih svakodnevnih potreba i interesa, stoga ne smiju biti pasivni promatrači, već trebaju biti uključeni u proces odlučivanja, od sudjelovanja u izboru gradskog parlamenta do drugih oblika participacije. Upravo istraživanja koja su provedena za potrebe jednog drugog rada ovog autora govore o njihovom participativnom potencijalu. Drugi važan moment je sposobnost i spremnost da se planira, organizira i koordinira korištenje resursa da bi se ostvarili ciljevi.

Ovo je pitanje u izravnoj vezi s procesom prostornog planiranja kao jednim od instrumenata u upravljanju gradom. Prostorno planiranje, o čemu će biti govora kasnije, jedno je od najvažnijih upravljačkih mehanizama u gradu kao organizaciji koja ima svoju prostornu dimenziju, tim više što većina potreba koje treba zadovoljiti, imaju u cjelini ili dijelom prostorni aspekt9 (Isto).

7 Adirondack, Sandy: Just About Managing, Efecetive Managment for Voluntary Organisations and Community Groups, London Voluntary Service Council, Prijevod s engleskog “Građanske inicijative”, Beograd, 2002.

8 Radman, Z. Magistarski rad.

9 Bolji javni prijevoz – više autobusnih stajališta, zdraviji život – više zelenih površina, kvalitetnije obrazovanje – više prostora za škole itd.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

25

Šimunović ističe funkcije i model upravljanja kroz planiranje i odlučivanje, organizaciju, vođenje i kontrolu gdje se u matričnom sustavu paralelni tok izražava redoslijedom aktivnosti u upravljanju, tako da u paralelnom poretku stoje brojne aktivnosti sustava djelovanja povijesne jezgre, a svi tokovi po paraleli matrice teku u istom vremenu istom cilju, ponavljanje procesa je moguće ako u međuvremenu dolazi do ovih spoznaja ili zapreka.

Kada se radi o upravljanju gradom kao cjelinom ili o upravljanju povijesnom jezgrom kao središnjim i ključnim gradskim prostorom, onda se prvenstveno radi o javnom upravljanju kao upravljanju sui generis koje se ne može svesti na opće modele upravljanja i kako tvrdi Jan-Erik Lane (2012) razlikuje se od privatnog upravljanja, odnosno upravljanja u privatnom sektoru zbog postojanja politike i javnog sektora.

Ono što želimo odmah istaknuti, zbog brojnih zabluda, je činjenica da je svako direktno prenošenje menedžmenata iz privatnog sektora u javni sektor osuđeno na propast jer menadžment ne poklanja dovoljno pažnje aspektima koji prate javno organiziranje, zakone, vladavinu prava, budžetiranje, oporezivanje, instituciju žalbe i odštete (March and Olsen, 1989. u: Lane,2012). Javno upravljanje predstavlja ispunjavanje društvenih ciljeva, dok je privatno upravljanje usmjereno ka maksimizaciji ostvarivanja profita. Ono je aktivnost kolektivnog odlučivanja u kojoj još uvijek

26

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

vlast10 ima ključnu ulogu, ali i ne mora. Vlast (središnja, regionalna ili lokalna) obično pruža usluge ili dobra koja su od općeg interesa za zajednicu. Pružanje javnih usluga koje se odvija izvan tržišnih uvjeta, dostupnost javnih usluga, kvaliteta i kvantitet obično su regulirani odredbama javnog prava. Tako svaka javna usluga ima svoj pravni okvir kojim se definiraju ciljevi, sredstva i financiranje (Lane 2009). Javno upravljanje ograničeno je u prvom redu zahtjevima vladavine prava koje obuhvaća procedure, zakonitost, žalbe i odštete te odgovornost.

U javnom upravljanju kod nas, na svim razinama (od središnje državne do lokalne) dominira klasični birokratski model u javnom upravljanju. Taj se model pokazao neučinkovitim i neefikasnim u upravljanju.

Osnovne slabosti ovog modela ogledaju se u birokratizaciji, gdje oligarhijski sustav dominacije dovodi to toga da birokracija prestaje biti sredstvo demokracije, već postaje politički dominantna grupa koristeći nadmoć racionalnih pravila i njihovu striktnu kontrolu.

Jer administrativne procedure umjesto da budu sredstvo rješavanja javnih problema, postaju same sebi svrha, tako da instrumentalni i formalistički aspekt 10 Vlast je pravo da se vlada (donošenje opće obveznih odluka putem kolektivnog odlučivanja op.Z.R.). Strogo govoreći, vlast je pravo da se djeluje, a ne moć da se djeluje. No vlast stvara vlastitu moć sve dok ljudi prihvaćaju činjenicu da nositelj vlasti ima pravo odlučivati. (Hague,H., Harrop, M. i Breslin, S. 2001. Komparativna vladavina i politika. Zagreb: Fakultet političkih znanosti.)

birokratske uloge postaje važniji od suštinske uloge postizanja ciljeva, odnosno rješenja problema.

projektnog modela, konceptom neoweberijanske države, konceptom dobrog upravljanja i dr.

Ovdje se treba imati u vidu još dvije stvari: da se ispod formalne organizacije uvijek razvija neformalna struktura koja ima utjecaja na rezultate i da je kod nas, u tranzicijskoj zemlji, prisutan princip političkog plijena11, koji podrazumijeva da se mnoge pozicije u strukturama vlasti, odnosno javne uprave postavljaju po političkim kriterijima ne uzimajući u obzir profesionalnost, tako da ljudi na vrhu hijerarhije imaju manje znanja o važnim pitanjima unutar sektora od ključnih ljudi duboko u strukturi.

Novi javni menadžment (NJM) kao jedna od okosnica neoliberalne države na ove prostore prodire nakon sloma bivšeg sustava i formiranjem nove upravne paradigme utemeljene na neoliberalizmu (tržište, privatizacija i deregulacija) i minimalističkoj ulozi države.

Radi se o upravnoj doktrini u kojoj se nastoji da se većina vrijednosti i tehnika privatnog sektora te tržišnih kriterija uvede u javni sektor, kako bi on postao što efikasniji, ekonomičniji, učinkovitiji i orijentiran na rezultate. Osnovna pretpostavka je da će veća tržišna orijentacija u javnom sektoru dovesti do veće troškovne efikasnosti vlasti (središnjih, regionalnih i lokalnih) bez negativnih posljedica na druge ciljeve i procese. Novim javnim menadžmentom nastoji se provesti transformaciju rigidnog, hijerarhijskog, birokratskog tradicionalnog modela javne uprave u fleksibilniji i više tržišno orijentiran oblik javnog menadžmenta. Važno je spomenuti da je za očekivati da je svima zajednički interes smanjenje proračunskih izdataka za javnu upravu te njeno racionaliziranje i povećanje ekonomičnosti i efikasnosti u čemu privatizacija dijela javne uprave ima važnu ulogu.

Klasični birokratski model upravljanja nosi sa sobom puno dobrih, ali i loših strana. On se oslanja na neke od sljedećih vrednota kao na svoje temelje: a) vladavina preko birokracije; b) čvrsto postavljena hijerarhija i pravila; c) javno – građanske usluge koje podrazumijevaju stalnost i stabilnost, institucionalizaciju, internu disciplinu i apolitičnost ; d) konačno jednake efekte za svakog pojedinca12.

U vezi upravljanja povijesnom jezgrom kao otegotnu okolnost vidimo pretjeranu centraliziranost u upravljanju kulturnom baštinom, koja je gotovo izuzeta iz nadležnosti gradova i općina. Ključan akter je nadležno ministarstvo, koje djeluje putem konzervatorskih odjela u sjedištima županija. U organizacijskoj strukturi Grada Šibenika ne postoji niti zasebni Upravni odjel za upravljanje povijesnom jezgrom. Problematikom gradske jezgre selektivno se bave Upravni odjel za komunalne djelatnosti i Upravni odjel za prostorno planiranje i zaštitu okoliša u okviru svoje sektorske nadležnosti13, bez integralnog pristupa.

Može se postaviti pitanje: Kakvo upravljanje povijesnom gradskom jezgrom? Upravljanje povijesnom jezgrom moguće je u okviru upravljanja Gradom kao cjelinama ili kao osamostaljeni dio sustava upravljanja gradom. Upravljanje gradom, odnosno gradskom jezgrom, moguće je korištenjem različitih modela: modelom novog javnog menedžmenta, modelom javno-privatnog partnerstva, modela strateškog upravljanja, 11 To je praksa u kojoj politička stranka, nakon pobjede na izborima, daje vladine poslove svojim vjernim članovima stranke kao što su prijatelji i rodbina, no kako tih poslova nikada nije bilo dovoljno da se nagrade svi, to je stvaralo neprijatelje i nezadovoljnike među onima koji su podupirali stranku i ostali bez plijena. Posljedice tog sustava bile su: slabljenje etike, efikasnosti i efektivnosti uprave. Prema Rosenbloomu „Razdoblje sustava plijena pratili su skandali, nepristojnost i hvalisavost (Ozana Ružić, Helena Golubić, Mario Latin, Igor Klopotan: Javni menadžment).

12 Guy Peters: „New Visions of Government and the Public Service“, u radu: Patricia W. Ingraham, Barbara S. Romzek and Associates: „New Paradigms for Government - Issues for the Changing Public Services”, Jossey-Bass Publishers, San Francisco, 1994. str. 295–321.

13 Upravni odjel za komunalne djelatnosti kroz kontrolu korištenja javnih prostora i provedbu komunalnog reda, a Upravni odjel za prostorno planiranje i zaštitu okoliša kroz izradu dokumenata prostornog uređenja vezano za zahvate u gradskoj jezgru, ali uz obvezujuće smjernice Konzervatorskog odjela.

Novim javnim menadžmentom nastoji se smanjiti ili potpuno ukloniti razlike između privatnog i javnog sektora, te prijeći s odgovornosti za postupke na odgovornost za rezultate. Nastoji se uvesti profesionalni menadžment u javni sektor s jasno izraženim standardima i provjerom izvedbe, gdje se veći naglasak stavlja na kontrolu rezultata (nego na samu proceduru), te uvođenje menadžerskih stilova rada karakterističnih za privatni sektor (npr. zapošljavanje i nagrađivanje službenika) kao i jačanje discipline i štedljivosti kod uporabe sredstava pomoću jačanja radne discipline, rezanja troškova itd.14 Upravo je sporost i neučinkovitost birokracije kako na nacionalnoj tako i na regionalnoj i lokalnoj razini doprinijela prihvaćanju uvođenja prakse i načela iz privatnog sektora u javno upravljanje. Međutim, uvođenje elementa korporativnog upravljanja i vrijednosti kojemu je osnovni cilj maksimiranje profita i eksploatacija prostornih resursa dovodi to toga da javni interes i briga za sredinu nisu važni, što je društveno neodgovorno. Ovo se vidi u komercijalizaciji prostora u gradu i u samoj gradskoj jezgri „gdje građanski diskurs uzmiče pred jezikom trgovine, privatizacije i deregulacije“ (Lozina, 2010:360)15. Kod ovakvih modela prisutan je demokratski nedostatak - gubitak odnosa građana i države, pravo građana od države nešto zahtijevati te pretvaranje građana u kupce što potiče tržišni model tako da uslugu može priuštiti tko ima novca, a tko nema, ostaje bez usluge.

14 Marijeta Vitez Pandžić (https://www.vup.hr/_Data/Files/170328103549224.pdf) 15 Lozina, D. Novi javni menadžment i lokalna samouprava, u: Barbić, J. (ur.): NOVA HRVATSKA LOKALNA I REGIONALNA SAMOUPRAVA, HAZU, 2010.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

27

28

Obzirom da su dometi NJM ograničeni i dolaze u koliziju s načelima vladavine prava, solidarnosti, lokalnom demokracijom i vrijednostima socijalne države, razvijeni su i drugi pristupi. Na primjer, europske kontinentalne zemlje razradile su model neoweberijanske države s načelima: orijentacija na građane, konzultacije i izravno uključivanje građana, orijentacija na rezultate i profesionalizacija uprave.

je važan osjećaj vlasništva nad gradskim problemima od strane građana koji im daje motivaciju i odgovornost da je to njihov grad. U ovom konceptu leži značajna odgovornost gradskog upravljanja, kao i velika šansa da se pažljivim oblikovanjem institucija sudjelovanja građana postigne takvo upravljanje gradom i gradskom jezgrom s dobrim ishodima na dobrobit i zadovoljstvo građana (prema Koprić, 2009) .

Nakon kritike doktrine novog javnog menadžmenta,16u Europi se počeo promovirati model dobrog upravljanja. Europska je unija utvrdila sljedeća načela dobrog upravljanja: otvorenost, participacija (sudjelovanje) građana, odgovornost, djelotvornost, usklađenost (koherentnost). Načela dobrog upravljanja, kako ističe Koprić (2009), promoviraju demokratsku upravu i obnovu demokratskog političkog legitimiteta, a djelotvornost i koherentnost trebaju omogućiti efikasnu upravu i jačanje institucionalnih kapaciteta.

Dobro upravljanje smatra građane partnerima (suradnicima) koji suodlučuju o rezultatima javne uprave, čime dolazi do izražaja participativna demokracija i građanin se dovodi u fokus politike javne uprave, naročito se naglašava potreba njihova informiranja, konzultiranja i sudjelovanja u oblikovanju javnih politika.

Za primjenu koncepta dobrog upravljanja značajnu ulogu imaju gradovi, naročito oni veći u kojima je koncentrirano stanovništvo, i to ono razvojno najznačajnije i najproduktivnije, uključujući dobro obrazovane i poduzetnike. Osiguranjem njihove participacije u javnom upravljanju omogućuje se usredotočenje velikog dijela društvene energije na oblikovanje važnih javnih politika i rješavanje javnih problema, a naročito

Nova razvojna uloga gradova dovodi do primjene koncepta strateškog planiranja kao procesa kontinuiranog i sustavnog odlučivanja o budućim željenim posljedicama (ishodima) te o njihovoj implementaciji, mjerenju i vrednovanju. Premda nam je poznato da je strateško planiranje kao instrument preuzet također iz privatnog sektora, ono je ipak neproblematičan instrument za razliku od drugih preuzetih iz korporativnog sektora. Kod strateškog planiranja najveću korist vidimo u procesu, a ne u samom proizvodu (planu, strategiji i sl.), zato što proces prisiljava na razvijanje vizije i ciljeva koji se postižu konsenzusom u otvorenoj raspravi uz participaciju svih zainteresiranih dionika (stakeholdera). Sudjelovanjem svih zainteresiranih u donošenju plana i primjenom „bottom up“ pristupa razvija se osjećaj „vlasništva“ nad planom što doprinosi implementaciji. Iz vizije i ciljeva, uz sudjelovanje svih dionika, deriviraju se prioriteti, mjere i projekti, što odgovara i projektnom pristupu17 koji je dominantan u korištenju sredstava iz ESI fondova.

Za upravljanje povijesnom jezgrom prema ovom modelu za gradsku povijesnu jezgru Šibenika donesen je „Urbani razvojni plan povijesne jezgre grada Šibenika“ (Urbanex d.o.o. / Projektni biro Split d.o.o. 2017.).

16 NJM je doveo do zamućivanja linija političke odgovornosti, smanjene transparentnosti, veće korupcije, novih javnih troškova, zanemarivanja prava građana, ponovnog snaženja regulacijske aktivnosti države i drugih loših učinaka.

17 Europska komisija: Smjernice za upravljanje projektnim pristupom. Središnji državni ured za razvojnu strategiju i koordinaciju fondova EU, 2008.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

Gradska uprava u upravljanju gradom u cjelini kao i gradskom jezgrom može raspolagati raznim instrumentima, i to: gradskim proračunom kao meta-političkim instrumentom; izravnim upravljanjem-vladanjem (gospodarenje javno-privatnim površinama i poslovnim prostorima); putem javnih poduzeća koja se bave pojedinim uslugama (vodovod, čistoća i sl.) ili npr. osnivanjem ustanove za upravljanje gradskom jezgrom; davanjem poreznih olakšica i potpora ( za održavanje zgrada u gradskoj jezgri); korištenjem gradske rente i komunalne naknade; privatizacijom i dodjelom koncesija za pojedine djelatnosti; javno-privatnim partnerstvom za pojedine gradske projekte; projektnim pristupom za ESI fondove; te regulacijom, odnosno donošenjem pravnih normi koje reguliraju ponašanje i uvode određene standarde za čije je nepoštivanje propisana sankcija, kao npr. oduka o komunalnom redu, odluka o uvjetima držanja kućnih ljubimaca, odluke o reguliranju prometa te dokumenti prostornog uređenja (jedni od ključnih dokumenata upravljanja gradskim prostorom), o kojima će biti riječi u nastavku.

PROSTORNO PLANIRANJE KAO INSTRUMENT UPRAVLJANJA GRADSKOM JEZGROM Proces upravljanja počiva na nekoliko temeljnih funkcija po kojima se određeni predmet upravljanja vodi od postavljanja do ostvarenja cilja. Funkcije procesa upravljanja jesu: planiranje i odlučivanje, organiziranje, kadrovska politika i vođenje, kontroliranje i monitoring. Sve su te funkcije poredane upravo onako kako tehnološki idu u procesu upravljanja. Proces počinje planiranjem (Radman, 2010), a planiranje je, kako ističe Šimunović (2005), sredstvo upravljanja i ono je prva i temeljna funkcija upravljanja. Planiranje u javnoj domeni počiva na načelu demokratičnosti, što ga čini otvorenim, odnosno u njemu imaju pravo sudjelovati svi članovi društva na teritoriju za koji se plan izrađuje, i to iz temeljnog razloga jer imaju pravo na promišljanje vlastite budućnosti – to je ključno načelo participativnog planiranja koje osigurava demokratičnost i legitimitet planiranja.

U situaciji kada se ne uspijeva izići na kraj s problemima urbane koncentracije u granicama samih gradova, kada je grad zagušen, kada se rasipa vrijeme i novac za povezivanje mjesta rada s mjestom stanovanja, kada je prisutna diskriminacija u stanovanju, kada zagađenje i buka čine život nepodnošljivim, kada se selo i grad stihijski povezuju i iz toga povezivanja ne niče nova uravnotežena i humanizirana prostorna organizacija, problem uređenja naselja postaje jedan od najakutnijih ljudskih problema. Iz toga stanja niče potreba prostornog planiranja i uređenja prostora.

Odgovor urbanih vlasti je najčešće pokušaj kontrole i regulacije procesa koji vrše pritisak na taj relativno ograničen prostor (Radman, 2010). Prostorno planiranje može se definirati kao šire određenje svjesnog

i namjernog utjecaja na korištenje prostora i odnosa prema prostoru.18 Primjenom sustava urbanog planiranja nastoji se osigurati regulacija složenih procesa i odnosa u prostoru u kontekstu širega društvenog sustava. Budući da je prostor temeljno obilježje grada ili urbanog područja koji je na njemu nastao, u njemu živi i u njemu se razvija, upravljanje prostorom, odnosno planiranje prostora, postaje jedan od najsnažnijih instrumenata u upravljanju gradom (Isto). Prostorno planiranje je oblik intervencije od strane vlasti koji se poduzima (ili bi se trebao poduzimati) u javnom interesu. Ono označava metode koje javni sektor koristi kako bi utjecao na distribuciju ljudi i aktivnosti u prostoru u različitim razmjerima. Rješenja koja daje sustav prostornog planiranja rezultat su procesa kolektivnog odlučivanja, ali u propisanim procedurama, pri čemu temeljnu odliku prostornog planiranja čini javni izbor u sustavu odlučivanja, gdje su pojedinačni ili grupni interesi aktera u postupku potpuno legitimni i mogu utjecati na konačna rješenja.

Urbanističko planiranje, kao dio sustava prostornog planiranja, bavi se fizičkim, socijalnim i ekonomskim razvojem urbanih ili gradskih područja. Ostale se profesije poput arhitekture, krajobrazne arhitekture i urbanističkog dizajna bave razvitkom u krupnijem mjerilu, ali s više detalja. Ocem gradskog planiranja često se smatra Grk Hipodam prema čijoj je zamisli podignut antički Milet. Gradsko planiranje je kroz povijest poteklo iz arhitekture i civilnog inženjerstva, te je primijenilo visoko racionalni pristup u rješavanju gradskih problema putem fizičkog dizajna. Ipak su brojne opsežne kritike modernističkog gradskog planiranja, koje su zamah dobile u 1960-ima (primjerice kritike Jane Jacobs), pomogle proširiti područje urbanističkog planiranja kako bi uključile planiranje ekonomskog razvoja, socijalno planiranje zajednice i planiranje okoline. Na našim se prostorima u to vrijeme prostorno i urbanističko planiranje snažno razvija, prvenstveno zahvaljujući projektima Južni, Srednji i Gornji Jadran financiranim sredstvima UN-a.

Gradska jezgra kao povijesno ishodište grada u središtu je različitih interesa, u skladu s društvenim okolnostima. Spomenička (povijesna) jezgra podrazumijeva područje koje se sastoji od međusobno poveznih materijalnih i nematerijalnih povijesnih slojeva, uz graditeljsku baštinu uključuje i ulice i javne otvorene prostore. Prema definiciji ICOMOS-ove Washingtonske povelje pod povijesnu urbanu zonu spadaju 18 Postoji mnogo definicija prostornog planiranja. Jedna od najranijih definicija nalazi se u Europskoj povelji o regionalnom/ prostornom planiranju (često nazivanoj ‘Torremolinoska povelja’) koju je 1983. prihvatila Europska konferencija ministara nadležnih za prostorno planiranje (CEMAT): “Regionalno/prostorno planiranje je geografski izraz ekonomske, socijalne, kulturne i ekološke politike društva. Ono je istovremeno znanstvena disciplina, administrativna tehnika i politika zamišljena kao interdisciplinarni i globalni pristup usmjeren uravnoteženom regionalnom razvoju i fizičkoj organizaciji prostora prema cjelovitoj strategiji.”

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

29

gradske jezgre sa svojim prirodnim izgrađenim okolišem. Uz ulogu povijesnog prostornog „dokumenta“, gradske jezgre su nositelji vrijednosti kulture korištenja prostora (Šverko, 2016:109). Gradske jezgre su vremenom nastajale i sadržavale gotovo sve funkcije koje oblikuju značaj nekog urbanog središta (uprava, kultura, vjerske građevine, trgovina, različite usluge, stanovanje i drugo). Javni prostor grada fizički se mijenja zbog složenih tranzicijskih procesa pod pritiskom tržišnog fundamentalizma s radikalnom privatizacijom i komercijalizacijom, tako da je veliki dio tih funkcija danas izmješten u novije gradske predjele, a sama supstanca jezgre mijenja namjenu i, što je posebno zabrinjavajuće jer gradske jezgre gube stalno stanovništvo, tako se pretvaraju u prostore turističke potrošnje koji gube onu društvenu dinamiku značajnu za gradski život.

Kako ističe znamenita Jane Jacobs,19 urbanizam treba oblikovati uvjete za stvaranje spontane atmosfere grada koja će moći prihvatiti različitost, a naizgledni kaos predstavlja kao jedini stvarni harmonični oblik života. Mogli bi kazati da fizički javni prostor treba ostati nepotpun jer tek kada ga ljudi aktiviraju svojim korištenjem, njegova funkcija i forma dobivaju na značenju (Šverko, 2016:110).

Urbano tkivo povijesnih jezgri grada također je spomenička baština koja se štiti i uređuje temeljem posebnih propisa (Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara). Zaštićena gradska jezgra Šibenika ima površinu od oko 17,1 ha. U pogledu formalne zaštite podijeljena je na zonu „A“ i zonu „B“.

19 U svojoj kultnoj knjizi The Death and Life of Great American Cities, 1961.

30

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

Zona „A“ podrazumijeva potpunu zaštitu povijesnih struktura i očuvanje svih kulturno-povijesnih vrijednosti pa i poštivanje tradicije i funkcija prostora i sadržaja. Zona „B“ obuhvaća područje djelomične zaštite povijesnih struktura te su dopuštene intervencije u smislu prilagođavanja funkcija i sadržaja suvremenim potrebama, ali bez bitnih fizičkih izmjena strukture.

Propisima iz oblasti zaštite osigurava se i provedba propisa Europske unije. Kulturna dobra su i od interesa za Republiku Hrvatsku te uživaju njezinu osobitu zaštitu, što se kod nas osigurava prvenstveno konzervatorskim mjerama. Međutim, očito je da se o povijesnoj jezgri ne možemo samo skrbiti konzervatorskim mjerama, već je potrebno uzeti u obzir međuovisnost konzervacije i razvoja, što se često shvaća kao suprotstavljeni pristup. Konflikt između očuvanja baštine i razvoja grada moguće je riješiti integralnim pristupom u planiranju, gdje se prostor grada, odnosno jezgre, promatra kao mjesto življenja i rada i kao otiska povijesti grada koji nama daje identitet i koji treba čuvati na način da bude u funkciji razvoja, što znači da planiranje razvoja uključuje razvojne potrebe i trendove uz primjenu konzervatorskih principa. Ne može se dopustiti cjepkanje prostora kroz sektorsko planiranje i njegovo podređivanje interesima pojedinih sektora, već je nužno integralno promatranje prostora i primjena principom održivog razvoja jezgre koji uključuje ekonomsku održivost (da se održavanje reproducira korištenjem resursa jezgre), održivost baštine (da se eksploatacijom ne ugroze vrijednosti baštine jezgre) i društvenu održivost (da razvoj bude takav da zadržava stanovnike u jezgri).

Potrebno je istaknuti da prostorno planiranje kao instrument razvitka i zaštite gradskih jezgri ima ogra-

ničeni, ali istovremeno i značajan domet. Omogućava ishođenje odgovarajućih akata za građenje, rekonstrukciju, uklanjanje zgrada i sl., međutim svaki akt kojim se mijenja neko stanje unutar jezgre (a donosi se na temelju odgovarajućeg prostornog plana) mora biti prvenstveno usklađen sa zahtjevima zaštite spomenika kulture.

Planiranje i izgradnja u zaštićenim gradskim jezgrama se danas suočava s posebnim zahtjevima koji proizlaze iz niza međunarodnih rezolucija, povelja i ostalih međunarodnih dokumenata. Ovdje ćemo (prema Bajić-Brković, 1996)20 ukazati na najbitnije elemente.

Prvo, povijesne i tradicionalne cjeline predstavljaju sastavni dio svakodnevne okoline ljudi i njihovo integriranje u životni okvir suvremenog društva predstavlja fundamentalni element urbanog planiranja i prostornog uređenja. Kao takvo ono je predmet rada svih društvenih struktura, počevši od stručnih ustanova i tijela preko financijskih institucija do građana neposrednih korisnika prostora. Drugo, urbano nasljeđe mora biti integrirano u suvremeni život, a to se postiže uključivanjem u sveukupno planiranje i interdisciplinarni rad u interakciji s planovima i programima ekonomskog razvoja, stanovanja, okoliša itd. Pažnja se mora usmjeriti kako gradovi ne bi postali muzeji na otvorenom, a restauracijom se mora osigurati da zgrade imaju suvremeni “život”. Treće, oni koji se oblikovanjem i izgradnjom prostora neposredno bave moraju razraditi posebne mjere i mehanizme za dva slučaja: (1) transformacije historijskog i tradicionalnog tkiva grada u kontekst suvremenog življenja i (2) nove izgradnje u takvim zonama. U svojim dokumentima se trebaju zalagati za aktiviranje ovih prostora kako se ne bi pretvorili u muzejske eksponate ili postali neinteresantni za potencijalne investitore, a skupi za održavanje, izloženi propadanju i laganom nestajanju. Četvrto, važan moment koji se podvlači odnosi se na relaciju prema ekonomiji. Aktiviranje nasljeđa često znači ekonomsku regeneraciju, na taj način se povećava atraktivnost grada, kako za njegove žitelje, tako i za turiste te poslovne ljude. Adaptacija starih objekata često je zdravo ekonomsko rješenje jer se na taj način osiguravaju mogućnosti za stanovanje, hotele, poslovne centre itd.

Ovdje se može još spomenuti preporuku konferencije UN-a o naseljima u Vancouveru kojom se ističe da urbana rekonstitucija obuhvaća sva ključna ekonomska, socijalna, urbana i tehnološka pitanja suvremenog svijeta. Zaštita starih dijelova gradova nije samo pitanje konzervacije kulturnog i povijesnog nasljeđa, nego je i veoma značajno ekonomsko, socijalno i tehničko pitanje. Nadalje se postavljaju osnovni principi djelovanja u pravcu integracije zaštićenih područja u tkivo grada i u sve aktivnosti za razvoj gradova. Od naročite je važnosti integralno planiranje zaštićenih 20 Grupa autora: Prostorno planiranje, regionalni razvoj i zaštita životne sredine II IAUS, Beograd, 1996.

jezgri koje se mora raditi u kontekstu općih uvjeta mogućnosti grada. Funkcije primjerene drugim, nezaštićenim dijelovima grada su primjerene i u područjima jezgri, samo što u punoj mjeri moraju uvažavati principe i zahtjeve zaštite. Isto tako, zaštićena jezgra ostvaruje punu komunikaciju s okolinom po svim pitanjima života u gradu i u tom se kontekstu mora planirati, ne može se sagledavati kao neki izdvojeni dio.

Također je od značaja definiranje mjesta ekonomske rekonstrukcije kao svrsishodno i ekonomski opravdano korištenje gradskog građevinskog zemljišta i njegova racionalnija upotreba, te uvođenje kulturnih i povijesnih vrijednosti u međuzavisnosti s ekonomskim mogućnostima grada. I na kraju, čuvanje povijesne baštine se odnosi i na ambijente i otvoreni prostor isto kao i na objekte. Izgrađeno i neizgrađeno se tretira kao cjelina (Bajić-Brković, 1996).

Ključni dokumenti koji uređuju pitanje korištenja prostora gradskih jezgri su dokumenti prostornog uređenja. Dokument prostornog uređenja je poseban akt društvene regulacije koji cjelovito uređuje korištenje prostora kao organizaciju i namjenu prostora, uvjete gradnje komunalne infrastrukture te uvjete uređenja i zaštite prostora. Naš sustav prostornog uređenja na regionalnoj i lokalnoj razini poznaje prostorni plan županije, prostorni plan uređenja grada/općine te urbanističke planove uređenja. Na razini grada strateški značaj ima prostorni plan uređenja grada, te naročito generalni urbanistički plan grada. Generalni urbanistički plan grada između ostalog određuje: organizaciju, korištenje, namjenu, uređenje i zaštitu površina, prikaz gospodarskih i društvenih djelatnosti, prikaz prometne, telekomunikacijske mreže i druge komunalne infrastrukturne mreže, uvjete korištenja, uređenja i zaštite površina i građevina; područja primjene posebnih mjera uređenja i zaštite te način i uvjete gradnje; te propisuje uvjete određivanja i razgraničavanja površina javnih i drugih namjena, uvjete smještaja građevina gospodarskih i društvenih djelatnosti, uvjete i način gradnje stambenih građevina te uvjete utvrđivanja trasa i površina prometne, telekomunikacijske i komunalne infrastrukturne mreže, uvjete uređenja posebno vrijednih i osjetljivih područja i cjelina, zatim mjere očuvanja i zaštite krajobraznih i prirodnih vrijednosti i kulturno-povijesnih cjelina, postupanje s otpadom (obrada, skladištenje i odlaganje), mjere sprječavanja nepovoljnih utjecaja na okoliš, obveza izrade detaljnih planova uređenja, mjere uređenja i zaštite zemljišta i dr.

Odgovarajući prostorni plan, odnosno urbanistički plan uređenja koji se može donijeti za gradsku jezgru (ili za šire područje) nužno mora korespondirati s nizom drugih dokumenata koji se mogu ili moraju donijeti za zaštićena područja (Konzervatorska podloga, Plan upravljanja, Strategija razvoja i dr.). Važno je istaknuti da metodologija izrade prostornih planova podrazumijeva interdisciplinarnost, odnosno sudjelo-

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

31

vanje stručnjaka različitih struka koji, u jedinstvenom postupku planiranja, pridonose najboljim mogućim stručnim prijedlozima za uređenje prostora.

Zahvati u gradskim jezgrama u pravilu su vrlo složeni i skupi, te je potrebno analizirati moguće izvore financiranja, i to za javne potrebe, ali i za pojedinačne investicijske zahvate. Osim sredstava lokalne i regionalne samouprave te državnih sredstava, moguće je korištenje sredstava iz više EU fondova (Europski fond za regionalni razvoj, Europski socijalni fond, Kohezijski fond i dr.).

POLITIČKI ASPEKTI PROSTORNOG PLANIRANJA Odmah na početku potrebno je ukazati na vezu između politike i prostornog planiranja, koja je vidljiva iz samih obilježja politike i prostornog planiranja.

Ovdje ne možemo ulaziti u brojne definicije politike, možemo početi od Meyerove definicije koja kaže da su politika sve aktivnosti za pripremu i donošenje obvezujućih odluka i odluka orijentiranih općem dobru i u korist društva u cjelini (Meyer, 2013)21. Politika je neophodna, a nužnost politike proizlazi iz naše društvene prirode, ona je posljedica kolektivnog karaktera ljudskog života, s obzirom da živimo u skupinama koje moraju kolektivno odlučivati22: o podjeli resursa, o odnosima s drugim skupinama te o planovima za budućnost. Upravo je grad, s najizrazitijim karakterom društvenosti, mjesto u kojemu se mora odlučivati, stoga, kako kažu Hague, Harop i Breslin (2001), nemamo izbora – moramo prakticirati politiku. Ako 21 Meyer,T. Was ist Politik?, Springer Fachmedien Wiesbaden GmbH, 2010.

22 Robinson na pustom otoku ne mora se baviti politikom.

32

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

prihvatimo stajalište Davida Eastona23 da je politika „autoritativna alokacija vrijednosti u društvu“ koja se očituje donošenjem distributivnih i redistributivnih odluka, onda je prostorno planiranje alokacija mogućnosti korištenja prostora za određene namjene i korisnike, koje izaziva sukobe različitih interesa s jedne strane, dok druge strane postoji politički autoritet koji raspolaže s moći da presuđuje (donošenjem prostornog plana) što čini dva atributa politike (sukob i moć) koji su kombinirani, potrebni i dovoljni.

Ovdje je potrebno objasniti tri pojma ili dimenzije politike.

Politika (politics), odnosi se na proceduralnu dimenziju koja je usmjerena na iskazivanje interesa putem konflikta i konsenzusa, politički legitimitet, iskazivanje političke moći, djelovanje političkih aktera u političkom sistemu. Taj neprestani proces tvorbe političke volje i iskazivanje interesa nije moguće shvatiti isključivo na temelju proučavanja institucija ili sadržaja. U političkom procesu treba obratiti pozornost na sve oblike moći i njene provedbe, kako na formalne oblike usvojenog pravnog poretka, tako i na neformalne i skrivene oblike. Ovdje su u fokusu: proces osvajanja vlasti, izbori, tvorba koalicija, održavanje vlasti i osiguravanje većine, što daje pejorativno obilježje.

Politike (policy) – javne politike, odnosi se na norma23 Easton David, kanadski politolog (Toronto, 24. VI. 1917 – 19.

VII. 2014). Doktorirao je na Harvardovu sveučilištu 1947., a potom predavao na Sveučilištu u Chicagu. Njegovi se mnogobrojni radovi odnose na političku teoriju i političku filozofiju.

Uveo je sistemski pristup u političku znanost, pridonio razvoju političke antropologije i dr.

tivnu, sadržajnu dimenziju koja upućuje na ciljeve, zadatke i predmete politike. Ono uključuje: političke aktere (stranke, lobije, grupe, građane), stranačke programe i stranačko djelovanje, političke programe, ciljeve, zadatke i mjere. U složenom i pluralnom društvu ne postoji samo jedno rješenje za problem, jer pluralizam interesa društvenih i političkih subjekata traži različite odgovore i rješenja. Policy je usmjeren na racionalan način rješavanja kolektivnih problema. On nam govori o tome što vlada (župan, gradonačelnik) odabire da će učiniti ili da neće učiniti, to je aktivnost vlasti kao odgovor na društvene probleme, odnosno što javna vlast čini i treba činiti. To je odgovor političke elite na zahtjev građana za javnim dobrima, s obzirom da građani od političara očekuju da imaju politike (policy), odnosno rješenja kolektivnih problema za pojedina područja života.

Političke institucije (polity) – izražava institucionalnu dimenziju koja je utvrđena u ustavu, pravom poretku i u tradiciji. Vlade, parlamenti, sudovi, ministarstva, županijske skupštine, gradska vijeća, gradonačelnici, upravna tijela i službe, politički izbori i dr. su vidljive institucije pravnog poretka, koje su obilježene političkom kulturom, političkim stilom i tradicijom . Nadalje, načela za tvorbu političke volje također se kanaliziraju u institucijama: izbori, temeljna prava slobode mišljenja, stranke i udruge.

Čije je planiranje?

Općenito se smatra da je prostorno planiranje tehnička disciplina, tako da je svijest o političkoj dimenziji prostornog planiranja razvijena u novije vrijeme, no još uvijek je nije u potpunosti prihvatila planerska struka, a posebno oni koji imaju tehničko obrazovanje, što je u Republici Hrvatskoj vrlo izraženo. Razlog takvom shvaćanju možda je u samom planerskom pristupu, koji podrazumijeva objektivan, tehnički i apolitičan pristup rješavanju problema u prostoru s jedne strane, a s duge strane kao produkt planiranja imamo plan s grafičkim prikazom i uz to neshvaćanje da je grafički prikaz samo izraz – prezentacija političke odluke o načinu korištenja i uređenja prostora. Nadalje, polazi se od pogrešne pretpostavke da u društvu ne postoje neslaganja oko ciljeva, a da sredstva kojima će se ti ciljevi postići mogu biti određena tehničkim metodama koje su u nadležnosti planera. Međutim, ne postoji suglasnost oko ciljeva i interesa, pretpostavka da se svi interesi mogu uskladiti, ostaje samo na teoretskoj razini. Već je rečeno da različite skupine korisnika prostora i dionika (aktera) u planiranju imaju različite interese, a često i suprotstavljene, stoga je planiranje proces usklađivanja suprotstavljenih interesa, što je kompleksno društveno i političko pitanje.

Planer - ekspert zahvaljujući svom obrazovanju zna koje su potrebe i kako ih riješiti, ali problem je u uvjetima različitih i konfliktnih interesa složiti se koje su

to potrebe i kako ih zadovoljiti – koja su rješenja za problem? Tu se radi o javnom izboru između više rješenja (alternativa). Stoga je planiranje političko odlučivanje, međutim planeri eksperti nemaju za to legitimitet, već samo izabrani predstavnici građana u političkim institucijama. Svaki problem u prostornom planiranju ima tehničko rješenje, međutim, zapravo predstavlja političko pitanje. Spoznaja da je prostorno planiranje grada od značaja za sve građane grada, znači da je pitanje planiranja grada pitanje svih građana – što je poglavito političko pitanje.

Politička dimenzija prostornog planiranja Urbani način života rađa brojne i nove potrebe suvremenog čovjeka. Osim osnovnih potreba za radom i stanovanjem, jačaju potrebe za prometom, rekreacijom, zabavom, permanentnim obrazovanjem, čistim okolišem i sl. Te potrebe se zadovoljavaju pretežito na lokalnoj razini i njihovo zadovoljavanje u najvećem broju slučajeva ima prostornu dimenziju.24 Pokušaj zadovoljavanja tih raznolikih potreba u prostoru ostvaruje se prostornim planiranjem. U zadovoljavanju svekolikih potreba javljaju se brojni korisnici sa svojim specifičnim interesima. Istodobno zadovoljenje specifičnih interesa različitih korisnika, a koji, kako smo kazali, imaju prostornu dimenziju, često je inkompatibilno i konfliktno25, posebno odnosi privatnih i javnih interesa. Usklađivanje i zadovoljavanje tih interesa, često suprotstavljenih (pri čemu su prisutni konflikt i suradnja)26 politički je proces. U tom procesu donose se različite odluke o planiranju urbanog razvoja i načinu na koji će se tako planirani razvoj ostvariti (Radman, 2010). Stoga je ključno pitanje tko donosi te odluke, kako i zašto se donose jedne odluke umjesto drugih? Ovo nam razjašnjava politička dimenzija prostornog planiranja.

24

25

26

Potrebe za stanovanjem zadovoljavaju se izgradnjom stanova, potrebe za zaradom zadovoljavaju se izgradnjom radnih i poslovnih prostora, potrebe za rekreacijom traže uređene zelene površine, igrališta i sl.

Neki sadržaji su prostorno inkompatibilni (na primjer, tamo gdje su urbane vile ili hoteli ne može doći tvornica ili veliki stadioni i sl.), oni se mogu isključivati u smislu da preferiranje jednog sadržaja umanjuje vrijednost drugih, pa tako u atraktivno područje za razvoj turizma ne spadaju tehnologije koje zagađuju okoliš.

William Johnson je razmotrio pet slučajeva politike planiranja u kojima je urbani razvoj postao predmet suradnje i konflikta, pa su se tako u tim slučajevima istaknula sporna pitanja: snaga kontrole javnih službenika na gradskom zemljištu u odnosu na moćne korporacije; kod rasta San Diega pitanje natjecanja elite i masa za kontrolu upotrebe zemljišta; stjecanje prava bilo koje zajednice da odredi tko će biti njezini stanovnici i koliko će ih biti; konflikt oko natjecanja za oskudne resurse i pitanje troškova i koristi – što bi trebalo više raspraviti i bolje istražiti (Johnson, 1989).

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

33

Možemo još napomenuti da mnogi autori vide planiranje kao proces i oblik društvene kontrole. Na primjer, prema J.Baileyu planiranje je oblik socijalne kontrole rukovođen apstraktnom idejom općeg dobra, nadalje urbano planiranje je, kao i svako drugo planiranje, uspostavljanje ravnoteže između sustava socijalnih odnosa i krajnji cilj mu je stvaranje konformiteta (J.Bailey, 1975). M. Castels upozorava da urbano planiranje nije nikakva neutralna odluka o «lijepim formama», nego sredstvo socijalne kontrole urbanog poretka kojim se podrazumijevaju zavisne autoritativne intervencije administrativnih i političkih institucija. Nasuprot tvrdnjama o tehničkom karakteru urbanizma, J.M. Simmine smatra da je planiranje grada bitno politička aktivnost jer je postavljeno od strane vlasti da vrši «političku volju» u regulaciji korištenja zemljišta (način korištenja zemljišta ima brojne reperkusije na stanovanje, gospodarstvo, te na mnoga druga područja života u gradu op. Z.R.). Nadalje, ističe Simmine, odluke u planiranju donose se kao političke odluke jer su rezultat promišljanja i pretpostavki različitih odjela u vladi, političkih i interesnih grupa (Čaldarović, 1983).

Značajke političkog odlučivanja prikazat ćemo u shemi.

Ovdje navodimo nekoliko tvrdnji koje govore o političkom aspektu prostornog planiranja: • Poduzimanje aktivnosti uređenja prostora jedna je od najvidljivijih aktivnosti vlasti; • Politike prostornog uređenja izravno se manifestiraju u lokalnoj zajednici koje građani najneposrednije osjećaju; • O korištenju prostora, odnosno o njegovoj upotrebi odlučuje se u političkim institucijama i kroz složen proces političkog odlučivanja; • Zadovoljavanje velikog broja potreba u lokalnoj zajednici ima najčešće prostornu dimenziju – često je inkompatibilno i konfliktno; • Pojava brojnih korisnika sa suprotstavljenim interesima izaziva sukob, a s druge strane postoji politička vlast koja ima moć i autoritativno odlučuje; • Radi se o javnom izboru između više mogućnosti u sustavu političkog odlučivanja; • Prisutni su: moć, utjecaj, participacija, suradnja i sukob; • Funkcija vlasti usmjerena na regulaciju odnosa u prostoru; • Planske odluke su rezultat političkog procesa u lokanom političkom sustavu; • Plan nije najbolje stručno rješenje, već optimalno rješenje koje se donosi većinskim glasanjem u procesu kolektivnog odlučivanja; • Plan dobiva legitimitet isključivo kroz odluku izabranih predstavnika naroda (suverena) da odlučuju.

34

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

Političko odlučivanje se odvija u javnom prostoru koji je društveni, institucionalni, fizički i medijski. Obilježava ga kompleksnost s mnogo aktera, složenih procedura odlučivačkih, upravnih i neupravnih, često s nejasnim interesima (npr. privatni interesi se deklariraju kao javni interesi) i zamagljenim odnosima moći gdje se često ne može razaznati tko stoji iza pojedinih poluga vlasti.

Proces rješavanja javnih (gradskih) problema vezan je za proces stvaranja sadržaja rada političkih tijela, a to je zapravo izbor i uvrštavanje problema na dnevni red odlučivalačkih tijela, što je proces prvog reda koji oblikuje interesnu konfiguraciju društva i oslikava distribuciju moći. Početno i završno pitanje agenda procesa je: Što je legitiman, javni politički problem? Oblikovanje dnevnog reda prvi je indikator moći, jer vrhunsku moć imaju oni koji odlučuju o čemu će se odlučivati (Grdešić,1995).

Ovdje ćemo iznijeti nesumnjivo najzanimljiviji i najuspješniji model dnevnog reda u objašnjenju dinamike agenda-procesa, a radi se o teoriji prozora ili toka Johna Kingdona27. To su prozori ili tokovi: 1. Problema – definiranje problema, javni problemi

2. Rješenja – postojanje javne politike (policy) 3. Politika – povoljna politička klima/ politička volja

27 Kingdon, John, Agendas, Alternatives, and Public Policies, Boston, Little Brown and Company, 1984. u: Grdešić, 1995.

Faza postavljanja dnevnog reda najkritičnija je u ciklusu stvaranja politike. Događaji u ovoj fazi imaju odlučujući utjecaj na ostatak ciklusa i njegove ključne ishode. Važan je vremenski faktor zbog kratkog razdoblja u kojem se značajna pažnja posvećuje nekom pitanju, „prozori s politikama” zajedno su kratko otvoreni. Kako to metaforički kaže Kingdon: Kada su sva tri prozora otvorena i ako se nalaze jedan iza drugog, tada se kroz njih može vidjeti, a to je trenutak osvajanja odlučivačke pozicije. Takva podudarnost i otvorenost ’’prozora” ne traje dugo i to vrijeme političari nastoje što uspješnije iskoristiti (Grdešić, 1995).

1. Prozor: tok problema - policy tema Radi se o društvenoj konstrukciji problema jer je definicija problema uvijek kolektivna konstrukcija povezana s percepcijom, interesima i vrijednostima uključenih aktera smještena u vrijeme i prostor, koja ima određene indikatore, npr. zagušenost gradske jezgre, devastacija gradske jezgre, nedostatak javnih sadržaja, prometni kolaps, komercijalizacija javnih prostora, prenamjena prostora i sl.

Važno je pitanje vlasništva nad problemom (čiji je problem). Pitanje „vlasništva” nad problemom je ustvari pitanje odgovornosti i neodgovornosti za njihovo rješavanje. Vlasništvo nad javnim problemima mogli bismo tako izjednačiti s političkom moći, moći izbora i definiranja problema, jer nemaju svi jednak utjecaj

na definiranje stanja kao prolomnog. Stoga je pozicija vlasništva nad problemom (pravo njegova definiranja) jedan od vrhunskih političkih ciljeva.

Problem se još javlja kao mogućnost jer je definiranje problema medij kroz koji se otkriva što se želi. Ako probleme promatramo kao mogućnost za poboljšanje, tada se definicije aktivnosti prenose u područja rješenja, potrage, stvaranja i iskušavanja ideja za rješenje, tada je definicija problema pretvorena u odlučivačku situaciju izbora. Međutim, ako se problemska situacija ocijeni kao stanje koje se ne može unaprijediti ili koje se ne isplati mijenjati s obzirom na kriterij neto-koristi, tada odlučitelj nastoji izbjeći problem, ne definirajući ga kao policy-problem (Grdešić, 1995).

Da bi neko društveno stanje postalo problem javnih politika mora biti: nezadovoljavajuće (prikazano takvim pomoću nekih objektivnih indikatora); promjenjivo (vlast može u njega intervenirati); društveno konstruirano kao kolektivni problem (problem koji kao zajednica dijelimo i koji kao zajednica možemo i trebamo riješiti) i mora postati prioritet (mora mu porasti važnost u očima građana i elita).

Kod definiranja problema imamo subjektivnu izgradnju problema kao ideje koje imaju akteri u javnoj politici tako da tradicija, uvjerenja i stavovi o društvu utječu na način na koji se interpretiraju problemi.

Isto tako ideologije su također važne jer predstavljaju osnovna uvjerenja i kauzalna objašnjenja koja služe

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

35

kao vodiči za različite aktivnosti, način određivanja problema i kriteriji za odgovor koji se daju izazovima određenih politika.

2. Prozor: tok rješenje - policy mogućnosti Ovdje se radi konkurencija mogućih rješenja problema za koje imamo kriterije izbora rješenja, kao što su: • normativna prihvatljivost • tehnička provodljivost • vrijednosna prihvatljivost • racionalnost – kod koje je važna konzistentnost tako da sve slične slučajeve tretiraju jednako, što u političkoj sferi izaziva konfliktnost, npr. opravdanje nedosljednosti zbog “višeg” cilja, isto tako je važna tranzitivnost – odnosno hijerarhijski odnos (A, B i C mogućnosti; A>B, B>C→A>C) • politička podobnost – politička prihvatljivost (kada je policy prijedlog (rješenje) prihvatljivo za većinu relevantnih aktera ili da barem nisu suprotstavljeni).

U toku rješenja (policy tok) na izbor mogućih rješenja najveći utjecaj imaju stručnjaci. Neka su rješenja uvijek prisutna u nekim interesnim zajednicama, koja se prilagođavaju novim uvjetima, novoj zakonskoj regulativi ili financijskom stanju, ali uglavnom ostaju prepoznatljiva. Takva se rješenja nastoje povezati s problemom koji izbija u javnost i ako se to dogodi problem će doći na dnevni red.

3. Prozor: politički tok – „politička volja” Prozor političkog toka ulazi u politics dimenziju koja se odnosi na procedure usmjerene na iskazivanje interesa putem konflikta i konsenzusa, politički legitimitet, iskazivanje političke moći, djelovanje političkih aktera. Radi se o neprestanom procesu tvorbe političke volje i iskazivanja interesa. Za politički tok značajni su sljedeći faktori: politike vladajuće koalicije; djelovanje posebnih interesa; promjene vlasti nakon izbora; odnos stranke/koalicije: nacionalna – regionalna – lokalna razina; odnosi moći, i to: odnos unutar vladajuće stranke – središnjica vs. frakcija u vlasti, utjecaj nezavisnih aktera u vlasti, utjecaj na parlamentarnu (vijećničku) većinu – „politička trgovina”, mogućnost koalicija, lobiranje, korporativni utjecaj, klijentelizam i dr; kao i percipiran odjek u javnosti kod građana/birača.

Ovdje je važno naglasiti i fenomen političke volje koja se stalno spominje kad je nema, pa se „nedostatak političke volje“ prikazuje kao nešto čime su opterećeni svi akteri političkog života. Kod pitanja političke volje preferiramo koncepciju volje kao proces političkog

36

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

djelovanja koji podrazumijeva kompleksno agregirane preferencije velikog broja političkih aktera koji u izuzetno visokoj mjeri ovise o kontekstu, određujući političku volju kao „kolektivni napor“, određujući je kao „omjer povjerene podrške ključnih donositelja odluka partikularnom rješenju iz domena političkih mjera (policy) partikularnog problema (Post er al., 2010. u Mujkić, 2015). Politička volja je neophodna za pripremanje, donošenje i ostvarivanje odluka (planova), i to: politička volja da se definiraju ključni problemi i da se oni stave na politički dnevni red; politička volja da se organizira participativan proces koji će dovesti do kvalitetnih odluka; politička volja da se definira implementacijski mehanizam i da se on primjenjuje i politička volja da se definira sustav monitoringa i stalne evaluacije ostvarivanja odluka.

Proces odlučivanja - policy proces Proces odlučivanja – policy proces shvaćamo kao administrativne, organizacijske i političke aktivnosti koje oblikuju transformiranje policy inputa u outpute i posljedice.

Proces prostornog planiranja je jedan veoma složen policy proces koji se u najvećem broju slučajeva ne pokreće radi rješavanja pojedinačnog problema, već se on pokreće radi određenog sklopa problema ili uslijed ocjena da postojeća organizacija i korištenje prostora ne zadovoljava tekuće te nove potrebe određene urbane cjeline. Planiranje je najčešće ciljno orijentirano, temelji se na dugoročnim ciljevima razvoja, koji se usmjerenim, planskim kretanjem treba dostići. U posljednja vrijeme sve su češće izmjene prostornih planova u cilju rješavanja pojedinačnih problema ili nekoliko različitih problema.

Model policy-procesa u prostornom planiranju koji ovdje možemo prikazati sadržava šest faza: 1. INICIJATIVA: – Percepcija stanja (problema), – Pokretanje policy procesa, – Dolazak na dnevni red; 2.

ANALIZA STANJA (Nacrt plana): – Strukturna analiza, – Prepoznavanje problema i – Naznaka ciljeva i mogućih rješenja; 3. VREDNOVANJE OPCIJA (Prijedlog plana): –Rasprava o problemima, – Izbor ciljeva i –Prijedlog rješenja; 4. ODLUČIVANJE: –Iznošenje prijedloga najširoj javnosti, –Rasprava o primjedbama i prijedlozima s javne rasprave i –Donošenje Odluke; 5. PROVEDBA: – Objava Odluke (Stručna uprava) i 6.

PRAĆENJE I EVALUACIJA (Lokalna stručna i politička tijela, te građani).

Proces se ukratko i pojednostavljeno odvija na sljedeći način: lokalna tijela vlasti (načelnik i vijeće) odlučju o čemu će se odlučivati donošenjem odluke o izradi prostornog plana. Zatim lokalna tijela vlasti angažiraju eksperte - prostorne planere koji analiziraju stanje, prepoznaju probleme i predlažu rješenja u obliku Nacrta prijedloga plana. Nositelj izvršne vlasti razmatra

nacrt prijedloga i utvrđuje prijedlog plana koji stavlja na javni uvid i javnu raspravu u kojoj sudjeluju građani, nevladine organizacije, interesne skupine, održava se javno izlaganje, daju se primjedbe i prijedlozi, pišu se peticije, održavaju okrugli stolovi i sl. Nakon obrade primjedbi i prijedloga, mišljenja javnopravnih tijela i potrebnih mišljenja i suglasnosti, predstavničko tijelo donosi Odluku o prostornom planu koja ne smije biti rezultat volje uske političke elite i eksperata, već rezultat šire rasprave sa snažnom participacijom građana i interesnih skupina, te koja treba biti politički prihvatljiva s najmanje konflikata u provedbi.

Akteri u javnim politikama Proces demokratizacije društva i politički pluralizam učinili su prostor odlučivanja znatno širim (barem u formalnom smislu), a društvene odnose složenijima, što je rezultiralo širenjem kruga subjekata (aktera) koji trebaju sudjelovati u policy procesu, odnosno procesu odlučivanja. Kad se govori o akterima javnih politika trebali bi se zapitati jesu li odluke lokalnih vlasti koje utječu na građana donesene od strane formalnih donositelja odluka (izabrani i imenovani činovnici) ili su one donesene od grupa i pojedinaca izvan lokalne vlasti koji ih daju lokalnoj vlasti na ratifikaciju. Tko stvara policy ? Odnosno, tko formulira javne politike?

Kada dajemo odgovor tko su kreatori politika, uglavnom su prepoznati kao donositelji odluka, međutim važnije se usredotočiti na utvrđivanje ljudi koji sudjeluju u procesu političkog odlučivanja, odnosno kako su dospjeli u odlučivački proces i po kojoj osnovi. To je naročito izraženo na lokalnoj razini npr. u procesu

prostornog planiranja jer planiranje zahtijeva blisku suradnju mnogih sudionika pa su određene procedure koje tu suradnju izgrađuju esencijalne. Kako odluka, koja se odnosi na planiranje, ima mnogo sudionika, njezin je put od koncepcije do odobrenja i primjene vrlo kompleksan, a plan, koji je napokon «donesen», rijetko izgleda onako kako je dizajniran u početku (originalu).

Akteri u javnim politikama su oni organizirani i neorganizirani, institucionalni i vaninstitucionalni, a karakterizira ih da nemaju jednaku moć. Tko su ključni akteri? To su politički donosnici, stranačke vrhuške, ključni birokrati, eksperti, utjecajni pojedinci iz civilnog društva, lobističke grupe, tajkuni i oligarsi te duboka država (sprega birokrata, dužnosnika vlasti, stranačkih dužnosnika, osoba iz sudstva, korporacija, represivnog aparata, kriminalnog miljea, kompradora28 i sl.).

Danas se često navode dvije skupine aktera, i to: 1) Akteri unutar političkih institucija i vlasti: a)izabrani politički predstavnici u zakonodavne institucije (izbrani u predstavnička tijela: delegati, zastupnici, vijećnici, odbornici); b) imenovani ili izabrani nositelji političkih 28 Kompradorska se danas vidi kao glavni agent globalnog kapitala i njegovih političkih struktura u zemljama koje pripadaju poluperiferiji ili periferiji svjetskog kapitalističkog sistema. Tu je u prvom redu kompradorska poslovna i politička elita: čine je direktori i menadžeri stranih poslovnih i drugih ispostava – poput lokalnog direktora tu su i kompradorski dijelovi političke elite –visoki državni službenici – koji omogućavaju globalnom kapitalu da preuzme glavne domaće privredne resurse i transnacionalnoj birokraciji da preuzme upravljanje domaćom ekonomijom i državom.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

37

funkcija koji taj posao obavljaju profesionalno (političari, nositelji izvršnih ovlasti) i c) administrativni i upravni aparat (stručnjaci zaposleni u organima vlasti, birokracija) i 2) Akteri izvan vlasti.

Također se govori o okomitoj i vodoravnoj dimenziji javnih politika, odnosno osnove sudjelovanja. U okomitoj dimenziji fokus je na vlasti kao kreatoru politike, odlučivanje se vrši na temelju vlasti. To u području prostornog planiranja na lokalnoj razini uključuje gradsko vijeće, gradonačelnika, političke stranke u vlasti, angažirane eksperte od strane vlasti, upravna tijela pa čak i mjesnu samoupravu. U okomitoj dimenziji policy rezultira izradom i donošenjem pravila (regulativnih dokumenata). Uz političke dužnosnike, u kreiranju policyja sudjeluju službenici u upravama na čijem su čelu politički vođe. Po okomitoj dimenziji donesene odluke se provode od strane uprava (administracije) koje su hijerarhijski podređene odlučivačkim tijelima. U vodoravnoj dimenziji politika se vidi u kategorijama strukturiranja djelovanja, odnosno radi se o procesu strukturirane interakcije. Ovdje je posrijedi odnos između policy sudionika u različitim organizacijama, tj. izvan linije hijerarhijske vlasti. U vodoravnoj dimenziji nalazimo: interesne skupine, nevladine organizacije, političke stranke izvan vlasti, ostale javne službe, agencije, poduzetnike, građane kao javnost, medije i sl. Policy aktivnost se odvija i izvan organizacijskih granica, gdje se manje može govoriti o odlučivanju, a češće o pregovaranju, iz čega je vidljivo da hijerarhijska vlast nije dovoljna jer postoji mnogo sudionika, te su pregovaranje i konsenzus važni, pa se malo postiže razlikovanjem između kreatora i preuzimatelja politike.

Kako smo kazali, u procedurama odlučivanja u prostornom planiranju sudjeluje sve više aktera. Međutim, može se lako uočiti dominantna uloga lokalne vlasti (njezinih tijela) u procesu donošenja prostornih planova u odnosu na ostale aktere. Vidljive su skromne institucionalne mogućnosti sudjelovanja civilnog sektora u ranijim fazama formuliranja politika, a posebno u fazi definiranja problema i inicijacije postupka. Mogućnost podnošenja prijedloga za izradu ili izmjene prostornog plana, uz obvezu da se o tome predstavničko tijelo odluči u roku od godine dana, a bez mogućnosti daljnjeg sudjelovanja u definiranju problema i programskih polazišta, ostaje praktički deklarativna. Nemogućnost institucionalnog sudjelovanja u ranoj fazi formulacije rješenja ne pruža realnu osnovu za snažniji utjecaj civilnog sektora. Međutim, dobro organiziran civilni sektor, građani s jačim kognitivnim angažmanom (znanjem, interesom, osjećajem zadovoljstva koji potiče), raznim poticajima i motivacijom te resursima, uz postojanje socijalnog kapitala, mogli bi javnoj raspravi i drugim oblicima participacije i pritiska utjecati na pojedina rješenja, a posebno na ona koja se tiču korištenja javnih prostora (prema Radman, 2010).

38

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

Građani i javne politike, participacija u planiranju, građanstvo i politička kultura Razmatranjem fenomena grada kao lokalne zajednice lako se mogu uočiti zajednički elementi koji određuju lokalnu zajednicu i građanstvo, iz čega se može pretpostaviti da je postojanje građanstva i lokalne zajednice međusobno uvjetovano, stoga je realnije je govoriti da se radi o dvosmjernom odnosu. Sa sigurnošću se može tvrditi, premda hipotetski, da život na zajedničkom prostoru, zajedničke potrebe i problemi utječu na razvoj svijesti o nužnosti zajedničkog rješavanja tih problema, za što je potrebno razviti određene prakse kojima će se zajedničkom akcijom i djelovanjem rješavati zajednički problemi i zadovoljavati zajedničke potrebe. Prisutna je povezanost građanstva i lokalne zajednice, odnosno okvira u kojemu se konstituira lokalna vlast u obliku lokalne samouprave, kao organizacija lokalne vlasti ustrojene radi rješavanja problema zajednice i zadovoljavanja potreba građana. Bitan uvjet uspješnog funkcioniranja lokalne samouprave jest postojanje lokalne zajednice, odnosno, ako u lokalnom prostoru ne postoje elementi lokalne zajednice, onda se institucionalni sustav lokalne samouprave više doživljava kao „gola vlast“, a manje kao vlastiti „servis građana“. Iz donje sheme vidi se veza: građanstvo – lokalna zajednica – lokalna vlast (samouprava) – lokalne javne politike (policy).

Shema predstavlja neku vrstu sinteze lokalnog političkog sustava, iz koje se vide sve četiri sastavnice lokalnog političkog sustava – lokalna zajednica, građani, lokalna samouprava i lokalne javne politike – s međusobnim vezama i odnosima. Lokalna zajednica konstituira građanstvo i organizira lokalnu samoupravu kao oblik lokalne vlasti, koja se, pak, prema lokalnoj zajednici javlja u dva oblika; u obliku vlasti (donosi općeobvezujuće odluke) i kao služba (vrši javne usluge). Građani s razvijenim građanstvom učvršćuju lokalnu zajednicu i izborima legitimiraju lokalnu vlast koja im propisuje obveze. Građani u lokalnoj zajednici imaju određene potrebe koje zadovoljavaju lokalnim politikama (policy), a koje naposljetku formulira i implementira lokalna vlast, tako da se problemi lokalne zajednice rješavaju zapravo lokalnim javnim politikama (Radman, 2010).

Za uspješne lokalne politike između čega i politike prostornog uređenja važna je razvijenost građanstva ( o čemu će biti riječi naknadno) kao i primjena participativnog pristupa u prostornom planiranju. Do sada smo bili svjedoci tradicionalnog planiranje s uskim krugom eksperata uz sudjelovanje lokalnih političkih elita. Između onih koji planiraju i onih za koje se planira bio je postavljen „zid“, tako da oni za koje se planira nisu sudjelovali. Institut javne rasprave dolazio je „post festum“, i to nakon definiranja ciljeva, ključnog policy izbora.

Suvremeno participativno planiranje podrazumijeva suradnički, susretni i interakcijski odnos ključnih skupina aktera, što se može vidjeti iz donje sheme.

Participacijom u prostornom planiranju treba, između ostalog: ostvariti demokratičnost postupka, artikulirati specifične interese i potrebe, čuti “tihe skupine”, izazvati političke rasprave, probuditi svijest o vlastitom interesu, omogućiti izradu plana utemeljenog na potrebama “konkretne” zajednice, postići političku prihvatljivost plana za najširi krug zainteresiranih te ojačati konsenzus u zajednici i smanjiti prijepore i time ojačati zajednicu, odnosno političku zajednicu.

Za takovo nešto nužne su pretpostavke, i to u prvom redu shvaćanje političkih elita da se odluke više ne mogu donositi autoritarno “top down“, već da je nužno što šire sudjelovanje radi osiguranja legitimiteta političkih odluka jer se ne radi o privatnim pitanjima, već o javnim stvarima. Modernizacija društva, jačanje pluralizma interesa i prihvaćanje sve širih interesa kao legitimnih, te jačanje institucija civilnog društva, dovodi do toga da se u kreiranju lokalnih politika prihvati model „bottom up“, uz sudjelovanje svih zainteresiranih za konkretne javne politike. Za participaciju je nužno osigurati primjeren i provodiv institucionalni okvir s jedne strane, a s druge je strane potrebna jača afirmacija civilnog društva, pravodobno i ne-manipulativno informiranje javnosti, razvijena komunikacija između uprave i građana, prisustvo u medijima i medijska nepristranost, edukacija uprave i građana i razvijena građanska politička kultura. Razvoj političke kulture kod građana, ide u smjeru jačanja svijesti o

svojim pravima i obvezama, građanske kompetencije, koja ide prema jačanju svijesti i spremnosti građana da sudjelovanjem mogu utjecati na politička rješenja i očekivanja da će vladajuće elite biti responzivne na njihove zahtjeve. Na kraju, ali ne manje važno je jačanje političkog interesa za lokalnim politikama te razvoj participativne, građanske političke kulture u kojoj građanin sebe doživljava kao subjekt, a ne objekt politike. Općenito, razvojem građanstva možemo očekivati snažniji utjecaj na politike upravljanja prostorom i njihove rezultate.

Kada govorimo o građanskoj političkoj kulturi, otvaramo pitanje političkoga kulturalnog pristupa politici29 koja predstavlja shvaćanje da politika ima subjektivnu dimenziju po kojoj političko ponašanje elita i građana nije samo interesno, već je i kulturološki uvjetovano (tradicija, običaji, vrijednosne orijentacije). Tu subjektivnu dimenziju objašnjava nam politička kultura kao dio opće kulture30 jednog društva. Politička kultura je zbir osnovnih vrijednosti, osjećanja, znanja, stavova i uvjerenja unutar kojih djeluje politički sustav zemlje i koji daju oblik i sadržaj političkim procesima, ona je način kako ljudi vide i vrednuju politički sustav, sebe i druge subjekte u političkom sustavu i kakve osjećaje razvijaju prema svim segmentima političkog 29 Radi se jednom od tri dominantna pristupa izučavanja politike, ostala dva su institucionalni pristup i pristup javnog izbora ili javne politike.

30 Kultura kao pojam za ukupna dostignuća koja zamjenjuju neposredno prirodno upravljanje ljudskim ponašanjem i zajedničkom životu u društvu. Norme, vrijednosti, tumačenja, značenja, očekivanja … koja čine orijentaciju u djelovanju…

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

39

Literatura: 1. Abazović,D. i Mujkić, A. (ur.), Kratki uvod u problem političke volje, Friedrich-Ebert-Stiftung, Sarajevo, 2015.

2. Bajić-Brković, M., Prostorno planiranje, regionalni razvoj i zaštita životne sredine II, IAUS, Beograd 1996.

3. Čaldarović, O., Suvremeno društvo i urbanizacija, Školska knjiga , Zagreb, 1986.

4. Čaldarović, O., Urbano društvo na početku 21. stoljeća, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2011.

5. Doksidijadis, K: Čovek i grad, Nolit, Beograd, 1982.

6. Grdešić, I., Političko odlučivanje, Alineja, Zagreb,1995.

7. Hague,H., Harrop, M. i Breslin, S., Komparativna vladavina i politika, Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 2001.

8. Jan-Erik, L., Državno upravljanje – razmatranje modela javne uprave i javnog upravljanja, Megatraned, Beograd, 2012.

sustava. Političko-kulturalni pristup politici u fokus razmatranja dovodi građanina i građanstvo. Građani čine grad u kojemu nastaje građanin i koji se razvija u gradu, gdje se razvija i građanstvo, koje shvaćamo kao norme, vrijednosti i prakse oblikovane za rješavanje problema zajedničkog djelovanja i svijest o međusobnim pravima i obvezama u cilju rješavanja zajedničkih problema. Rezultat procesa razvoja građanstva treba biti demokratski građanin čija se uloga sastoji u: aktivnoj, participacijskoj ulozi u politici, racionalnosti u svojemu pristupu politici, vođen razumom, a ne emocijama, dobroj informiranosti, zainteresiranosti za političke – javne poslove, sudjelovanju u političkim diskusijama i otvorenošću u političkoj komunikaciji.

Tu političku ulogu građanina determiniraju dimenzije političke kulture koje kod građana razviju: političku spoznaju, osjećaj prema vlasti i politici, politički interes, potporu političkom sustavu, građanske kompetencije te aktivno građanstvo i dužnost sudjelovanja kao političku obvezu. Građani se u politici pojavljuju u višedimenzionalnoj ulozi, i to kao: stanovnici – korisnici prostora, radnici i službenici, pripadnici političke elite, članovi političkih stranaka, poslodavci, nevladini aktivisti, javnost i na kraju kao birači – evaluatori koji legitimiraju gradsku vlast izborima i ocjenjuju njihove politike.

Dostići shvaćanje političkih elita da se odluke više ne mogu donositi autoritarno “odozgo na dolje“ i da u kreiranju lokalnih politika prihvate model „odozdo na gore“ uz sudjelovanje građana, te dostići razvoj političke kulture i razvijenost građanstva u smjeru jačanja svijesti o svojim pravima i obvezama i dostizanje spremnosti i svijesti građana za sudjelovanje - TO JE NUŽNOST, jer kako kažu Rod Huge, Martin Harrop i Shatun Breslin – „Nemamo izbora – moramo prakticirati politiku“ (radi se o nama i našoj sadašnjosti i budućnosti op.Z.R.). ■

40

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

9. Jerić, A. Iz analize Gattetta Hardina u: Internalizacija tržišnih eksternalija, http://www.kulturpunkt.hr/ content/internalizacija -trzisnih-eksternalija 10. Koprić,I. i dr., Upravna znanost, Pravni fakultet sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2014.

11. Koprić,I., Decentralizacija i dobro upravljanje gradovima, Hrvatska javna uprava, god. 9. (2009.), br. 1., str. 69–78 12. Lozina, D., Novi javni menadžment i lokalna samouprava, u: Barbić, J. (ur.): Nova Hrvatska lokalna i regionalna samouprava, HAZU, Zagreb 2010.

13. Marijeta Vitez Pandžić (https://www.vup.hr/_Data/Files/170328103549224.pdf) 14. Meyer,T., Was ist Politik?, Springer Fachmedien Wiesbaden GmbH, 2010.

15. Poljičak, I., Povijesna jezgra Šibenika-između propadanja i revitalizacije, Veleučilište u Šibeniku, Gradska knjižnica Juraj Šižgorić Šibenik i Muzej grada Šibenika, Šibenik, 2016.

16. Radman, Z., Građanstvo i javne politike, Politička kultura, Zagreb, 2010.

17. Radman, Z., Politika prostornog planiranja u lokalnoj samoupravi (magistarski rad), Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 2005.

18. Šimunović, I., Planiranje ili pravo na budućnost, Marjan tisak, Split, 2004.

19. Šverko, A., Grad (ni) je kuća, UPIM 2M BOOKS, Zagreb2016.

20. Europska komisija: Smjernice za upravljanje projektnim pristupom. Središnji državni ured za razvojnu strategiju i koordinaciju fondova EU, 2008.

21. Urbani razvojni plan povijesne jezgre grada Šibenika (Urbanex d.o.o. / Projektni biro Split d.o.o. 2017.)

Arhitektonsko snimanje blokova B III i H III u povijesnoj jezgri Šibenika U

z financijsku potporu Ministarstva kulture RH, a u sklopu Programa kulturnog razvitka za 2016. godinu, u razdoblju od prosinca 2016. do kolovoza 2017. godine, Društvo Juraj Dalmatinac Šibenik kao Korisnik provelo je projekt Arhitektonsko snimanje blokova u povijesnoj jezgri Šibenika, blok B III i H III. Izvršitelji projekta su tvrtke, 25,4 mm d.o.o Šibenik za blok B III i Arhikon d.o.o. Šibenik za blok H III. U sklopu arhitektonskog snimanja provedene su aktivnosti 3D skeniranje pročelja, snimanje svih etaža

Javne potrebe u kulturi RH za 2016:

i arhitektonskih detalja, te izrada elektronske dokumentacije.

Provedenim aktivnostima Društvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac oživjelo je nakon petnaestak godina projekt dokumentiranja šibenske graditeljske baštine provođen od strane Konzervatorskog odjela u Šibeniku.

Prema ocjeni konzervatorskog nadzora, ukupna dokumentacija je vrijedan prinos povijesne valorizacije šibenske arhitektonske baštine.

Program kulturnog razvitka za 2016. godinu

Financiranje: Ministarstvo kulture Runjaninova 2, 10 000 Zagreb www.min-kulture.hr Ministrica: dr.sc. Nina Obuljen Koržinek Korisnik:

Društvo za očuvanje šibenske baštine „Juraj Dalmatinac“ Put Gimnazije 36, 22 000 Šibenik www.jurajdalmatinac.com Predsjednik: Nikola Grubić

Izvršitelj, blok BIII:

25,4 mm d.o.o. Šibenik Dobrić 4, 22 000 Šibenik www.25zarez4mm.hr Direktori: Ivana Lozić i Marko Paić

Izvršitelj, blok HIII:

Arhikon d.o.o. Šibenik Stjepana Radića 53, 22 000 Šibenik www.arhikon.eu Direktor: Damir Čogelja

Konzervatorski nadzor:

Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Šibeniku J. Čulinovića 1/3, 22 000 Šibenik www.min-kulture.hr Nadzor: dr. sc. Ivo Šprljan, viši savj.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

41

Blok B III Riječ je o vrlo kompaktnom bloku guste izgradnje te vrlo raznolikog stilsko-povijesnog značenja. Na istoku se ističe višekatnica baroknog stilskog sloga. To je jedna od bolje očuvanih baroknih kuća u gradu. Na istočnom i južnom dijelu bloka ostali su tragovi srednjovjekovne izgradnje od kojih su sačuvana pročelja s elementima gotičkog stila 15.

42

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

stoljeća, a posebno su vrijedni detalji na južnom pročelju bloka gdje se ističe gotički saracenski prozor, jedan od rijetkih arhitektonskih detalja ovog oblika u Šibeniku. Ostala izgradnja je uglavnom recentna s rijetkim historicističkim detaljima poput zgrade u južnom dvorištu s otvorima uokvirenim opekama.

TLOCRT

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

43

PRESJEK

44

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

PROČELJE

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

45

Blok H III To je jedan od najrazvedenijih blokova u jezgri u pogledu tlocrta i visina. U povijesnom pogledu najznačajnija je zgrada starog teatra na istočnoj strani bloka, na Dobriću na kojem je još očuvana poligonalna bunarska kruna, vrlo rijedak primjer ovakvog oblika u Šibeniku. Od srednjovjekovnog građevnog korpusa preostao je na zapadu bloka tek vrijedan gotički portal iz sredine 15. stoljeća s detaljima tipičnim za radionicu velikog majstora Jurja. Barokni dio kompleksa orijentiran je prema jugu te ga ističu sačuvani prozori i portali. Na jugu je jedna od najbolje sačuvanih historicističkih zgrada 19. stoljeća u jezgri koja se svojim lučnim otvorima primiče neorenesansi. Ostali dijelovi bloka uglavnom su recentni bez stilski značajnijih elemenata.

46

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

TLOCRT

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

47

PRESJEK

48

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - I./2018.

XII./2017.

PROČELJE

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

49

PORTAL u Ulici Jurja Barakovića

Pripremili: Ivo Šprljan, Nikola Grubić i Gustav Červar

50

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

Plan grada sa ucrtanim blokovima BIII i HIII

H III

B III

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

51

Goran Rihelj (članak preuzet s portala hrturizam.hr) Ilustracije: Društvo Juraj Dalmatinac

Šibenik prvi u Hrvatskoj

Svaka, od preko dvije tisuće građevina koje se nalaze u zaštićenoj šibenskoj gradskoj jezgri, uskoro će dobiti svoju javno dostupnu “osobnu kartu” sa svim važnim podacima, fotografijama te smjernicama za obnovu

D

vije tisuće građevina koje se nalaze u zaštićenoj šibenskoj gradskoj jezgri, uskoro će dobiti svoju javno dostupnu “osobnu kartu” sa svim važnim podacima, fotografijama te smjernicama za obnovu. Jedinstven je to projekt, ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu.Projekt koji čuva našu baštinu i ono što jesmo – a upravo je to najveća vrijednost svakog naroda, pa tako i nas samih.

52

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

Upravo je to jedan od ciljeva projekta šibenske udruge građana Društvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac koji je naslovljen: „Informacijski sustav kulturno-povijesne cjeline Šibenika“.

Na projektu se intenzivno radi posljednje dvije godine, a prvi i onaj najteži korak bio je pomno evidentiranje svih građevina u gradskoj jezgri. U suradnji s Društvom arhitekata Šibenik, odnosno sekcijom mladih Društva arhitekata Šibenik (SOBA) pokrenuto je evidentiranje prvih 300 objekata u skladu sa smjernicama i preporukama Konzervatorskog odjela pri Ministarstvu kulture. Nakon šest mjeseci rada, Društvo Juraj Dalmatinac i DAŠ su prikupili sve potrebne podatke za prvih 300 građevina. “Na projektu je sudjelovalo desetak članova Društva arhitekata Šibenik, a izuzev evidencije postojećeg stanja građevina prikupljene su i informacije o smjernicama za potencijalnu obnovu. U sadržaju identifikacijske kartice građevine, koju možemo zvati i ‘osobnom kartom građevine’, nalaze se opći podaci: broj katastarske čestice, površina, adresa i kućni broj. Potom su tu podaci o zaštiti s oznakama kulturnog dobra i sustava zaštite, te opisa građevine s istaknutim vremenom izgradnje, namjenom, katnosti, podacima o krovištu… ” ističe Nikola Grubić predsjednik Društva „Juraj Dalmatinac.

dobiva sustav evidentiranja građevina Uz navedeno, na internetskim stranicama koje će biti dostupne za javnu potrebu, jednostavnim klikom miša za svaku od građevina zainteresirani će moći pronaći i važeće odredbe iz GUP-a Grada Šibenika, fotografije svih uličnih pročelja, katastarsku situaciju te što je najvažnije, smjernice za obnovu. Time će biti osigurani uvjeti prema kojima potencijalni obnovitelji građevina u jezgri ne bi trebali prekršiti konzervator-

ske smjernice korištenjem neprikladnih materijala za obnovu (krovišta, fasada, prozori, vrata itd.) ili drukčijim nagrđivanjem zaštićenih zgrada.

Ovaj projekt je prvi takve vrste u Hrvatskoj, ali i šire.

Njegova primjenjivost je od iznimnog značaja i postaje vrlo zanimljiva i drugim gradovima u zemlji i inozemstvu. Da je tome tako, potvrđuje iskazani interes

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

53

nekih naših gradova na Jadranskoj obali te po jednog iz susjedne nam Slovenije i Italije, ističe Grubić te dodaje kako je trenutno fokus samo na Šibeniku, jer u sklopu projekta preostaje obraditi još nekoliko stotina građevina. “Ovaj projekt smo pokrenuli isključivo kako bismo zaštitili našu jezgru te kako bismo pomogli našim građanima da prilikom obnove imaju što manje problema” zaključuje Grubić.

54

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

Stalno ističem kako je sama esencija turizma autentičnost te kako moram početi poštivati našu kulturu, baštinu, identitete… jer upravo je to naša najveća turistička vrijednost. Kameno srce Šibenika je ono što grad Šibenik tj. turističku destinaciju čini jedinstvenom i umjesto te je ovo odličan primjer održivog razvoja te očuvanja naše tradicije i baštine. Ako gledamo širu sliku, žalosno je da pod prizmom razvoja stalno

kopiramo druge, a imamo upravo ono što drugi žele – jedinstvenu i autentičnu priču. Pogledajte malo oko sebe i pitajte se kako se grade hoteli na našoj obali, mislim dizajn istih? Uklapaju li se u naš jedinstven prostor i ambijent? Imamo li ikakve smjernice koliko katova i širine smiju imati, kojeg materijala…

Ne radi se tu o zabrani investicija ili hotela, privatni kapital gleda isključivo svoj interes te pleše u okvirima koje mu mi postavimo. Tu se radi o održivom i strateškom razvoju. Nepovratno uništavamo naše destinacije divljom gradnjom u prošlosti, a sad istim tempom bez ikakvog okvira i brige, dopuštamo gradnju hotela i apartmana bez ikakvih pravila igre tj. da se drže smjernica kako bi se što bolje uklopili u prostor.

Kopija je kopija, a original će uvijek imati svoju vrijednost, kao i motiv dolaska.

I zato je ovaj primjer, kako projekata tako i kao Društvo za očuvanje baštine, jedan od najvažnijih projekta u Šibeniku. Jer ako se pretvorimo u kopije, postavlja se pitanje zašto bi ljudi putovali. Ne zaboravite kako je sam motiv turizma tj. putovanja upoznavanje novih načina i kultura življenja. Sve je do nas samih, a najveća je odgovornost, ne na Ministarstvu turizma ili HTZ-u, nego upravo na samim gradovima i lokalnom stanovništvu, koji su sami najviše odgovorni za razvoj gradova i same turističke destinacije.

Budimo ponosni i čuvajmo naš identitet, povijest, baštinu, kulturu… jer to su naše najveće vrijednosti. Poštujmo sami sebe, kako bi nas poštivali i drugi. Ne smijemo rezati granu na kojoj sjedimo i zato je strateški razvoj i održivi turizam jednini pravi put razvoja.

Sve je na nama samima. ■

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

55

INTERVJU

Predsjednik Društva

Nikola Grubić razgovarao je s novinarom internetskog portala tris.com Goranom Šimcem, ljubaznošću uredništva portala razgovor prenosimo u cijelosti.

R

azgovor s čelnikom šibenske udruge građana koja je pokrenula obnovu više tvrđava, a koja sad najavljuje novi projekt: portal s najvažnijim informacijama o svakoj od oko 2000 građevina u zaštićenoj šibenskoj gradskoj jezgri…

– Predivan vam je Šibenik.

– Šibenik nije kao drugi gradovi, ima baš nešto posebno…

– Šibenik bilježi najveći rast turističkih posjeta u Dalmaciji, a broj noćenja je porastao za xy posto…

56

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

Tako se posljednjih godinu, dvije govori (o) u Šibeniku. Neki koji su ga ‘otkrili’ nedavno ga mednim ustima kuju u nebesa, drugi ga već zovu ‘jednim o najljepših’, a političari se širokim samozadovoljnim osmijesima kite i hvale ‘turističkim uspjesima’. Ima i onih koji upozoravaju kako je upravo sad trenutak da se zdravo promisli o budućem turističkom i inom razvojem grada, kako ga ne bi sustigla sudbina nekih drugih ‘otkrivenih’ gradova koji danas grcaju u nevoljama zbog prekomjerne turističke eksploatacije.

Dakako, Šibenik je i ranije bio lijep, u nekim dijelovi-

Na tvrđavi Barone (foto TRIS/G. Šimac) ma manje ili više lijep nego danas, no svojevrsna šibenska renesansa, nakon što je desetljećima tretiran i doživljavam kao priobalno slijepo crijevo, je uočljiva i iz aviona, kako se to kaže. Ili iz drona, posebno nakon sijaset video snimki koje kruže internetskim prostorom i afirmiraju netom otkrivenu ljepotu grada i njegove osebujne pejzažne okolice. No, nije se uzlet Šibenika i dronova desio baš slučajno. Za njega su, kao i uvijek do sada, osim povijesnih i zemljopisnih okolnosti, zaslužni i neki ljudi. A najmanje je onih iz političkih struktura, a više onih koji se obično nazivaju ‘običnima’.

Svojevrsni zaokret Šibenika od deprimantnog grada posve urušenog gospodarstva do onoga kojega je ‘in’ posjetiti desio se nešto ranije. Primjerice, pojavom glazbenog festivala Terraneo, koji je odjednom grad pretvorio u obavezno odredište brojnih ljubitelja kvalitetnijih glazbenih zbivanja i proizveo lančanu reakciju gore navedenih ‘otkrića’. Na žalost, isti je festival naprasno eutanaziran iz više razloga, a jedan je nedostatak sluha i vida među onima koji donose dugoročno bitne odluke. Na sreću, s time nije stalo: u Šibeniku su se našli i oni koji je dosadilo čekati i gledati kako im grad tone, unatoč golemim potencijalima, vidljivim iz BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

57

gore spomenutog aviona. Među njima su i entuzijasti iz tzv. civilnog sektora, primjerice iz udruge građana okupljenih pod nazivom Društvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac. Iza te šarolike skupine, koju čine Šibenčani različitih zanimanja i profila, stajao je zajednički cilj: reafirmirati zapuštenu, zanemarenu povijesnu i kulturnu baštinu, te je pretvoriti u mogući zamašnjak razvoja gospodarski posrnule sredine.

Prvo što im je na pamet palo su bile četiri šibenske povijesne utvrde (Barone ili Šubićevac, Sv. Mihovil, Sv. Ivan i pomorska fortifikacija Sv. Nikola). Razni vizionari, dobronamjerni gosti i svjesniji Šibenčani su desetljećima uočavali potrebu da se šibenske utvrde održavaju, a onda možda i transformiraju u kulturne i turističke atrakcije. Uglavnom bez rezultata, sve dok se u jednom razdoblju šibenska vlast nije dosjetila kako bi bilo dobro obnoviti i prenamijeniti najstariju utvrdu – Sv. Mihovila. Paralelno s time, u Društvu Juraj Dalmatinac već od ranije su imali detaljno razrađene ideje o preuređenju i revitalizaciji preostale tri tvrđave. Da skratimo, svega par godina kasnije zahvaljujući osvjedočenom volonterskom radu i začuđujućem entuzijazmu koji je nailazio i na klipove i prepreke, udarili su temelje, ponajprije za obnovu tvrđave Barone, pa onda i skori početak istoga na tvrđavi sv. Ivana. Sve to, kao i činjenica da je Nikola Grubić, po zanimanju geodet, a po opredjeljenju strastveni lokalpatriot i poznati obožavatelj svega što ima veze s pojmom Šibenik, ponovno izabran za čelnika spomenute udruge, bio je povod za razgovor.

Fotografija tvrđave iznad kreveta Za vas kažu da ste toliko opsjednuti svojim gradom da i iznad kreveta imate fotografije tvrđava. Odnosno, tvrđave sv. Nikole, kako se priča…

– Pa dobro, blizu ste. Tako nekako…

U posljednje vrijeme se nešto slabije čuje za vašu udrugu. Ranije ne bi prošlo puno vremena, a u medijima bi iskakali iz svake paštete, što se kaže. Bilo da se radilo o tvrđavama, nekim drugim vašim projektima, predavanjima… Što se događa s vama? Jeste li još aktivni ili ste svoje uradili…

– Nismo mi svoje uradili, kako kažete. Nismo niti blizu toga. A sumnjam da ćemo ikada i biti. Za svakoga tko živi u našem gradu i stalo mu je do njega, uvijek ima mjesta za djelovanje. A to se pokazalo i na nekim našim dosadašnjim akcijama, gdje se odazvalo ukupno oko 700 Šibenčana. Ljudi vole svoj grad, i žele učiniti nešto za njega, samo često nemaju prilike to organizirano iskazati. Što se tiče medija, nešto manje smo u njima bili prisutni i zbog ljetne sezone. A prije toga su se održavali lokalni izbori u Hrvatskoj, za koje vrijeme je sva medijska pažnja uglavnom bila usmjerena prema političkim strankama i njihovim kandidatima. A

58

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

mi, kao udruga građana odlučili smo s predstavljanjem nekih svojih aktualnih projekata radije pričekati da se sve to završi. No zato smo sada tu… Sve ovo vrijeme mi neprestano nešto radimo. Spomenute tvrđave idu nekim svojim tijekom i predviđenom dinamikom. No imamo mi i neke kompleksnije i dugotrajnije projekte koje razvijamo već dulje vrijeme. Radi se o projektima za koje je trebalo i još treba napraviti niz priprema i predradnji kako bi došli blizu realizacije.

Prije nego li nam otkrijete o kakvim se to projektima radi, pitat ću vas jeste li zadovoljni s ovom aktualnom pričom o Šibeniku i njegovom uzletu ili smatrate da to i nije baš tako…

– Moramo biti zadovoljni. Kako ne bi bili zadovoljni kad znamo da smo u to bili uključeni. Ako govorimo o dvije tvrđave, bili smo uključeni od samih početaka, te smo projekt doveli do te razine gdje je lokalna uprava, Grad Šibenik, mogao dalje razraditi projekt i uspješno ga prijaviti za natječaje za sufinanciranje projekta iz europskih fondova. Mi smo to pripremili, angažirali veliki broj volontera i povezali sve te institucije na lokalnoj i državnoj razini kako bi se u konačnici pripremili zdravi temelji za realizaciju projekata.

To je vjerojatno bio velik posao, kao i uvijek kada se u Hrvatskoj nastoji gurati općekorisna zamisao. Mnogi drže kako je, nazovimo ga, šibenski procvat, započeo nakon festivala Terraeneo i nakon početka obnove šibenskih tvrđava…

– Pa da… S tim da ovdje moram naglasiti da mi nismo sudjelovali u obnovi tvrđave sv. Mihovil. Iako smo imali ideje koje su, prirodno je, uključivale sve četiri tvrđave. Dakako, paralelo s time se pojavila i zamisao da cijelim tim sustavom u budućnosti upravlja jedna ustanova koja će se brinuti o baštini, te reinvestirati sredstva u daljnje oplemenjivanje i održavanje povijesnih, kulturnih i drugih šibenskih znamenitosti i specifičnosti, materijalnih i nematerijalnih dobara. To se na koncu i događa… Dakle, što se tiče Baronea i sv.

Ivana sasvim sigurno da je tu naš doprinos velik, počev od ideje, do realizacije projektne dokumentacije…

Tu ne treba povezati spomenutu projektnu s dokumentacijom za natječaje, koju su priredile službe Grada Šibenika. Isto je učinjeno i za sv. Ivana. No moramo se prisjetiti da nam je veliku podršku u svo to vrijeme davalo i Ministarstvo kulture i Ministarstvo turizma, Ured predsjednika i druge institucije, koje su pomogle da se sve to ubrza i da se naše ideje prepoznaju kao uistinu bitne.

Vrijeme koje dolazi Kako ste danas zadovoljni s realizacijom projekta. Primjerice tvrđave Barone? Je li to ono što ste zamišljali?

Zadovoljni smo. Mora se znati da su ovo tek počeci i da

Članovi Velikog vijeća se sve zajedno tek treba uhodati. Uvijek ima prostora za napredak, to je jasno. Sve će to ići u tom smjeru da će tvrđava biti sve šire i bolje predstavljena, te tim putem i sve bolje iskorištena. To je vrijeme koje dolazi.

koji će biti prvenstveno namijenjen za edukaciju i zabavu djece i mladih, te je tako izbjegnuta mogućnost da ona bude korištena isključivo u neke komercijalne, turističke svrhe…

Što je s tvrđavom sv. Ivana? I tamo ste od početaka, da tako kažemo. Što se sad događa?

– Istina je. Stoga smo i zajedno s građanima došli do rješenja u kojem će njena namjena biti upravo ta. I to je neki presedan. S obzirom da se uz Šibenik oduvijek veže tradicija i predstavlja se kao grad djece i grad jednog od najdugovječnijih festivala namijenjenih djeci, Međunarodnog dječjeg festivala, ta je zamisao pokazala kao najprikladnija. Osmislili smo da to na koncu bude jedan zabavno-edukativni park i da se nalazi kampus gdje će djeca i mladi proučavati utvrde Mediterana i druge nama svojstvene znamenitosti.

Da. U projektu sv. Ivana Društvo je i suradnik na projektu, sudjelujemo na koordinacijama, upravo su dovršena sva potrebna arheološka istraživanja. Uslijed arheoloških nalaza došlo je i do nekih sitnijih izmjena u projektu, no to nije ništa radikalno.

U slučaju tvrđave sv. Ivana, kako se sjećam, vi ste u počecima inicirali javnu raspravu među građanima Šibenika i drugima zainteresiranima da pomognu sa svojim idejama o budućoj namjeni prostora te tvrđave…

– Tako je. To se događalo još 2013. godine. Zapravo, sve je krenulo još 2011. godine, a 2016. godine bio je otvoren Barone. No paralelno s Baroneom radili smo i na sv. Ivanu, od 2013. godine. No tu smo na raznim aktivnostima angažirali i brojne druge udruge, šibenska poduzeća, donatore… Pitanje je bi li se ti projekti realizirali u ovom relativno kratkom vremenu da nije bilo uistinu velike snage i ljubavi i želje da se ostvari ta zamisao. Primjerice u arheološkim istraživanjima je sudjelovalo čak 370 volontera na iskopavanjima, a što je bilo nužno da bi se dobila građevinska dozvola za taj projekt. Za takvo što bez volonterskog rada ne bi imali novca, pa ni od projekta sada ne bi bilo ništa.

Naravno, Grad Šibenik je nastavio dio posla s apliciranjem na EU fondove. Mogu reći da je svatko odradio svoj dio posla.

Zapravo je svojevrsni presedan kako je zamišljena i projektirana namjena ta tvrđave sadržaj

No dobro, vratimo se na neke nove projekte koje ste spomenuli, a kojima se bavite već dulje vrijeme. Otkrijte nama i javnosti o čemu se radi…

– Sasvim je jasno da je jedan od glavnih resursa Šibenika izuzev tvrđava i njegova slikovita gradska jezgra.

Zbog toga smo mišljenja od početaka kako i njoj treba posvećivati posebnu pažnju i učiniti sve da ju zaštitimo. Mišljenja smo kako vrlo pažljivo treba pristupiti njezinoj obnovi i revitalizaciji, kako se ne bi desilo da tu veliku vrijednost koju imamo prepustimo stihijskom upravljanju, neprimjerenim obnovama građevina i drugoj neprikladnoj eksploataciji. Pritom mislimo na revitalizaciju u potpunom smislu, ne samo na primjerenu građevinsku obnovu, već i da se u njoj živi i djeluje na prikladan način. Na gradsku jezgru ne treba gledati samo kao na bitan turistički resurs. To je samo jedan od segmenata. Svjedoci smo i ovo ljeto s obzirom na povremenu veliku zagušenost starog dijela grada uslijed velike posjećenosti turista dolazi do velikih problema unutar jezgre, jer za takvo što nismo spremni.

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

59

Što ste dakle do sada poduzeli?

– Mi smo inicirali jedan sastanak još 2015. godine na koji smo pozvali aktere koji bi mogli sudjelovati pronalaženju načina za najpodesniju revitalizaciju jezgre, kako ona ne bi postala svojevrsni Disneyland za turiste, nego dio grada koji živi punim životom. Tu su bili predstavnici Grada Šibenika, gradskog odjela za imovinsko-pravne odnose, komunalci, Turistička zajednica, Društva arhitekata i konzervatori. U početku smo se bavili vidljivim problemima kao što su neprimjereni detalji u jezgri, poput postavljanja klima uređaja, stihijskog postavljanja štekata, suncobrana i svega onoga što nagrđuje jezgru. No nakon nekih razmišljanja, odlučili smo ići korak dalje. Odlučili smo pokrenuti jedan puno opsežniji projekt u kojem će i navedeno biti jedan od njegovih sastavnih dijelova.

Neće biti: Nisam imao pojma…

Govorite o nekim generalnim odrednicama po kojima bi se postupalo unutar gradske jezgre?

Tako nekako. Odlučili smo pokrenuti projekt informatizacije i izrade informacijskog sustava stare šibenske gradske jezgre. Prvo smo htjeli prikupiti na jedno mjesto sve potrebne informacije o gradskoj jezgri. To nije bilo moguće bez inventarizacije svakog objekta ponaosob. A ima ih negdje oko 2000 objekata, koja su raspoređena u ukupno u 93 bloka.

Za one koji nisu sigurni, što zapravo predstavlja šibensku jezgru? Koje su joj granice?

– Dakle, jezgra se proteže od parka, Perivoja Roberta Visianija, između rive i Ulice kralja Zvonimira, do bedema sv. Nediljice, te nekadašnjih zapadnih gradskih bedema u Docu…

Nije mi poznato da takvo što postoji u nekim drugim našim gradovima, osim možda za najužu jezgru Dubrovnika ili…?

– Pa da. Postoje neki geoinformacijski sustavi pojedinih gradova i mikro lokacija, no mi smo osmislili projekt u kojemu bi, na internetskom portalu javno dostupno svima omogućio da klikom na svaku parcelu ili kuću, objekt dobijete osnovnu konzervatorsku informaciju. Takvo što do sada nismo zamijetili negdje drugdje ni u Hrvatskoj ni šire. Takav informacijski sustav bi ponajprije pomogao našim građanima, posebice stanovnicima gradske jezgre, da dobiju informaciju: najprije neke opće podatke, a onda i one koje ga obavještavaju na koji način se njegov objekt može obnavljati, što ne isključuje posjet Konzervatorskom odjelu radi detaljnijih informacija. To je napravljeno zato što je čest slučaj da pojedini investitori u staro jezgri obnavljajući određene objekte to čine na neprimjereni način, rade ono što ne bi trebali, što u konačnici ima za rezultat nagrđivanje grada i pilanje grane, odnosno

60

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

čitavog stabla, na kojem svi sjedimo. Bez primjereno i pažljivo očuvane jezgre ne možemo dugoročno očekivati kvalitetnu gospodarsku i bilo kakvu drugu budućnost grada.

No toga smo svjedoci već zadnjih godina, kada je započela sveopća apartmanizacija, uređenje ruševnih stanova i kuća u gradu. Mnogima je jasno da mnogi koriste neprimjerene građevinske materijale, betoniraju kamene fasade, postavljaju plastične prozore itd. Što učiniti po tom pitanju prije nego li bude kasno?

– Slažemo se. Upravo zbog toga i radimo sve ovo. Ovaj sustav bi bio prvi alat koji će se primijeniti prije nego li se upušta u bilo kakve intervencije u jezgri. Dakako, sve ovo radimo u tijesnoj suradnji s konzervatorima, od kojih i crpimo ključne podatke za informacijski sustav koji će uvelike olakšati i njima posao. Dakle, krajnji cilj je dobiti web portal na kojemu se klikom miša na pojedinu zgradu dobiju podaci o toj zgradi: opći podaci i stupnjevi zaštitile – jer unutar gradske jezgre postoje različiti stupnjevi zaštite. Dvije su zone: A i B, za prvu vrijedi stroža zaštita, a za drugu nešto manje stroga. Tu će biti i neke osnovne smjernice o tome što se može raditi na toj zgradi koje su, doduše, informativnog karaktera…

Znači, ako netko klikne na taj web portal, a to će mu biti u interesu jer će tako izbjeći neke buduće nevolje, kazne i slično, barem neće moći reći: ja nisam imao pojma da ne smijem zabetonirati spomenik – povijesni portal ili kameni zid iz 17. stoljeća…

– Tako je. Dakle stvara se neka transparentnost i jača se svijest i informiranost građana. Ne radi se više o nekim fiktivnim i nazovi skrivenim uvjetima koji nikome nisu poznati, nego su oni vrlo brzo i javno dostupni u nekoliko sekundi, da tako kažemo. Ne treba negdje čekati nekakav red, zakazivati sastanke, sve se vrlo brzo može provjeriti i na mobitelu, primjera radi.

Inače, kako bi zaživio portal, osim informatičkog dijela i programiranja, tu je i terenski rad prikupljanja informacija, a koji se mora odraditi i već je dijelom odrađen jedino – pješke, kako bi mi rekli. Tako će uz svaku kuću biti i fotografija, katastarski podaci, kućni broj, površina, zona zaštite i kratki opis onoga što se tu može raditi, te uvjeti iz Generalnog urbanističkog plana koji se odnose na tu građevinu. Inače, što se tiče prikupljanja podataka angažirali smo struku, odnosno arhitekte. Tako smo i u ovom slučaju ostvarili svoj prvotni naum, a to je angažiranje svih snaga među građanima koji mogu dati doprinos svojim znanjem za realizaciju takvih nekih većih projekata koji su od velike važnosti za sve nas i cjelokupnu društvenu zajednicu, u ovom slučaju Šibenika i okolice.

U redu. Sve to lijepo zvuči. No kad će zaživjeti taj portal?

Članovi Malog vijeća – Projekt je u punom jeku. Rade se raznorazne pripreme, od prikupljanja podataka do programiranja.

Mogu to reći, da smo načinili takozvanu funkcionalnu specifikaciju koja je preduvjet za programiranje.

Kada će portal biti pušten u javnu upotrebu ovisi i o financijskim sredstvima, no na tom planu očekujemo donacije raznih subjekata, jer smo u mnogim institucijama naišli na veliku podršku, te se drži kako bi ovaj projekt mogao biti prototip za druge slične potrebe u gradovima Hrvatske, Mediterana i drugdje. Podaci za značajni broj objekata koji su prikupljeni bit će početna baza, pilot projekt na koji će se kasnije modularno nadovezati i nadograđivati preostali podaci, ovisno o dinamici prikupljanja potrebnih podataka. Dakle, vrlo skoro se može krenuti s objavom podataka obrađenih građevina. Pomoć nam je pružila i Zaklada Adris na svojim natječajima, upravo za potrebe izrade podatkovne baze.

S obzirom da ste vi udruga građana, kako očekujete daljnje financiranje projekta? Odakle mislite nabaviti novac, što i nije lako u uvjetima aktualnog gospodarstva. Obično se na tamo neke udruge gleda kao na smetala i parazite, a sakriva se istina pri kojoj udrugama građana i civilnom društvu pripadaju zasluge za brojne ili većinu kvalitetnih pomaka u društvu…

– Najviše se ufamo u Ministarstvo kulture na čiji smo se natječaj prijavili. Osim toga i u donacije nekih poduzeća, zaklada na čije smo se natječaje prijavljivali i nastavit ćemo se prijavljivati.

Pretpostavljam i kako bi i državne institucije i

lokalne uprave mogle u tom projektu uočiti svoj interes, te ga pomoći.

– Da. Smatramo kako je ovo projekt koji će se moći primijeniti i na druge gradove, a što nam je i rečeno.

Inače, sve je još uvijek u pripremi, a lokalna samouprava će biti također uključena, kada sve postane konkretnije.

Ovo je prvenstveno za naše građane Dobro. Mene zanima i pribojavate li se kako će vam neko zamjeriti kako sve to radite kako bi olakšali posao, ne znam, primjerice nekim ruskim ili drugim investitorima, koji će onda, hipotetski, lakše doći do informacija pa će nagrnuti i pokupovati najljepše dijelove naših gradova…

– Pojam investitor kod nas često ima neku pogrdnu dimenziju. Smatra se kako je to nešto loše. Međutim investitor je u ovom slučaju svaki stanovnik naše jezgre koji, na primjer, ima potrebu promijeniti krov, zamijeniti stolariju, obnoviti fasadu. To su prvenstveno podaci koji su namijenjeni našim građanima, stanovnicima jezgre, a tek onda posredno i za zainteresirane koji su spremni ulagati u jezgru. Dakle ovo je prvotno za naše građane, no mi ne možemo utjecati na to hoće li netko nekome prodati nešto svoje. Ako ništa drugo, i takve ćemo na jednom mjestu informirati kakva pravila ponašanja vrijede za našu jezgru, kako ne bi bilo sutra: nismo znali. Sve do sada što smo radili imalo je za svrhu dobrobit grada i naših građana. Umalo sam zaboravio dodati i to kako usporedno radimo na arhitektonskim snimcima svih građevina u jezgri, koji će

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

61

se onda također moći dodati navedenoj bazi podataka.

Dosad smo snimili dva bloka građevina. Što je to arhitektonski snimak?

– To je cjelovita nacrtna dokumentacija svake kuće sa svim mjerama, a koja služi i za to da je moguća faksimilska obnova u slučaju nekih neželjenih događaja, recimo potresa. Sredstvima Ministarstva kulture smo i do sada snimili dva bloka takvih zgrada. I to je svojevrsni presedan, jer smo sve to pokrenuli nakon 13 godina pauze, te se koristi najmodernija tehnologija, tzv. 3D skeneri. Sve se radi u suradnji s konzervatorima, koji su odredili prioritete, te provode sustavni nadzor nad izradom dokumentacije.

Sve je to lijepo, no što velite na neke aktualna zbivanja u gradu, u jezgri. Ove godine i ranije smo bili svjedoci raznoraznih radova u najužem dijelu grada koji nisu ni približno bili usklađeni s bilo čijim smjernicama, osim sa interesom investitora ili građevinara. Često je u gradu vladao nered, oštećivale su se kamene ploče, nehajno se odnosilo prema zaštićenim dijelovima grada, kamioni su prometovali po uličicama bez reda i valjane zaštite ulica i prolaznika itd….

– Slažemo se. Svi zajedno moramo biti stup obrane gradske jezgre. Ne smijemo dopustiti raznoraznim investitorima ili već kome da narušavaju i naružuju izgled grada. Osim toga treba omogućiti stanarima što kvalitetniji život u jezgri. Na žalost, mi tu ne možemo biti ni policija i inspekcija ni komunalno redarstvo. Mi imamo tu neku edukativnu ulogu. No treba naglasiti da sigurno gradski odjeli nisu dovoljno učinkoviti po pitanju očuvanja gradske jezgre. Događala se svojevrsna stihija. Pred ljeto je bilo dosta investicija u gradskoj jezgri i imamo i fotografije i dokaze u kojima je očito kako se neki izvođači radova nisu pridržavali uvjeta kojih bi se trebali pridržavati. Postavljaju se skele bez zaštite za prolaznike, miješa se beton bez zaštitnih ceradi. Komunalni odjeli ne bi trebali samo sankcionirati loše parkirane vozače. Ovo je konstruktivna kritika. Svi zajedno moramo djelovati u očuvanju jezgre.

Građani su često kivni na takve slučajeve, ali to završi uglavnom mrmljanjem sebi u bradu. Mogu li se i vama obratiti ako uoče neke nepravilnosti u gradskoj jezgri? Ipak ste vi udruga koja ima u svojem nazivu riječ ‘očuvanje’…

– Da, svakako. Mogu to učiniti preko naše facebook stranice ili mailom ili na našoj internetskoj stranici.

Vi to možete, pa vas molim da u svom tekstu kad ga budete pisali stavite linkove na naše stranice…

Nema problema…

– Osim toga zamislili smo i da se na navedenom portalu ostavimo mogućnost interaktivnog pristupa za

62

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

građane koji će moći slati svoje primjedbe, predlagati, postavljati pitanja, upozoriti na neke devastacije i slično. Mi imamo primjedbe i na način na koji se dopušta prometovanje gradskoj jezgri. Smatramo da bi tu trebalo biti više reda, da se svi pridržavaju vremena u kojima će biti dopuštena dostava, kao što je to slučaj u svim sličnim gradskim jezgrama turističkih gradova.

U pravilu su dostave moguće samo u ranim jutarnjim satima, odvoz smeća u noćnim satima i slično. Jednako tako trebalo bi više računa povesti i računa o pranju ulica. Posebna tema su štekati…

Štekatizacija To je bilo moje sljedeće pitanje… Šibenik je također zahvatila takozvana pretjerana štekatizacija gradskih ulica i trgova. Glavnina površina je već okupirana stolovima i stolicama. Prolaznici moraju pronalaziti put kroz džunglu štekata. Na nekim mjestima nema mjesta ni za prolaz dječjih kolica. Što s tim?

– To je veliki problem u gradu. A mislim da će biti još većih problema. Odnosno, da će svakom godinom taj problem biti sve veći. Ako se nešto ne učini. Ne znam tko o tome donosi odluke. Vjerojatno neko povjerenstvo u gradu. No tu moraju postojati neki kriteriji. Ne može se dopustiti da se štekati šire stihijski, kako to odgovara ugostiteljima, a da se ne vodi računa o zajedničkim potrebama. Svakodnevno smo toga svjesni.

Gradsku jezgru, posebice ljeti, treba kontrolirati i na nju paziti od 0 do 24, a ne od 7 do 15 sati, kako bi se spriječile neželjene situacije.

Pa imate i vi svoje članstvo koje može alarmirati mjerodavne službe… Spominjao se veliki broj članova. Kakva je situacija sada?

– Upravo smo krenuli u reviziju članstva. Napravili smo anketni list gdje smo htjeli čuti mišljenje članstva o tome kako mogu pridonijeti radu udruge. Svi smo mi zaposleni, sve ovo što radimo radimo volonterski. Često ne možemo sve stići obaviti, a možda ponekad i griješimo u nekim koracima. Puno je lakše kada je veći broj članova uključen. Održali smo Skupštinu udruge na kojoj su izabrani i zamjenik predsjednika Gustav Červar, te tajnica Iva Čogelja. Tu su i naša redovita predavanja, izdavanje časopisa i još puno nekih sporednih aktivnosti. Dakle gradska jezgra nam je sada u fokusu, no i dalje pozorno skrbimo o tvrđavama, a i dijelom smo i upravnog vijeća ustanove koja o njima brine. U svakom slučaju posla ima. I bit će ga.

Još nešto za dodati, za kraj…

– O, biti će toga još. Uskoro će se čuti. A i onako sam vam svašta napričao. Valjda neću biti dosadan vašim čitateljima…

Valjda nećete. ■

Ovaj broj časopisa Juraj tiskan je sredstvima Grada Šibenika i Šibensko-kninske županije

Grad Šibenik

Šibensko - kninska županija

Veliko hvala i našim članovima koji su plaćanjem članarine pomogli izlaženje ovog časopisa i druge aktivnosti Društva.

Do sljedećeg broja...

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.

63

64

BILTEN DRUŠTVA ZA OČUVANJE ŠIBENSKE BAŠTINE JURAJ DALMATINAC BROJ 6. - XII./2017.