Bog ili ništa

Robert Sarah •

Nicolas Diat

Bog ili

ništa Razgovor o vjeri

K ršćanska sadašnjost

Pol a zišta 70 R a zgovor i • s v j e doč a nst va 1

Prijevod Stjepan Bagarić Redaktura Ivan Šaško Lektura Boženka Bagarić Korektura Zrinka Ana Prosoli Grafičko uređenje i oprema Tomislav Alajbeg

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 isbn 978-953-11-0991-8 iskano u svibnju 2016.

T cip zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000933597.

Robert Sa r a h • N icol a s Di at

Bog ili ništa Razgovor o vjeri

Pr edgovor

K a rd i n a l J o s i p B o z a n i ć

K r š ć a nsk a s a da š n jo s t Zagr eb, 2016.

Naslov izvornika: Cardinal Robert Sarah avec Nicolas Diat, Dieu ou rien. Entretien sur la foi © Librairie Arthème Fayard, 2015 © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2016.

Predgovor

R

aduje me što se na hrvatskome jeziku objavljuje knjiga: Bog ili ništa. Razgovor o vjeri. U njoj su skupljeni odgovori iznimnoga čovjeka, kršćanina i revnoga pastira Katoličke Crkve, kardinala Roberta Saraha.

Vrijednost sakupljenih odgovora ima mnoštvo nijansi. Čitajući bilo koji njezin dio, a osobito slijedeći niz od deset dijelova i tako obuhvaćajući cjelinu, prolazi se divnim odajama ljudskosti, iskrenih čuvstava, širokih spoznaja i iskustava, te čvrste vjere u kojoj Kardinal ispovijeda ključnu istinu koja se sažima u njegovoj rečenici: U mome životu Bog je učinio sve. Zato se može reći da je ova knjiga veliko svjedočanstvo o prepoznatome čudesnom Božjem ­djelovanju.

No, ona se ne zaustavlja na jednome čovjeku koji u svjetlu Božje blizine promatra svoj život, nego svaki čitatelj ima pristup u taj put koji nam pomaže da u svojim životnim okolnostima susretnemo istu Božju prisutnost.

Kardinal Sarah približava nam ključne odrednice svoga životnoga puta, s veoma zanimljivim detaljima iz djetinjstva i mladenaštva. Njegov životopis vidim kao stanoviti sažetak rasta, razvijanja i jačanja Crkve u Africi u njezinoj životnosti, mladosti, ali i u iznimno teškim trenutcima.

Osobni pečat i konkretnost prilika u njegovoj domovini Gvineji tu nije zaprjeka da se vidi širina zahvata 5

Predgovor

Radosne vijesti i njezina širenja na afričkome kontinentu. Štoviše, čežnja pojedinca, neočekivanost poziva, proživljavanje drame njegova naroda prelaze granice jedne zemlje i postaju lako čitljivima za svakog kršćanina.

Za hrvatske će čitatelje, a posebno za vjernike, to štivo biti vrijedno otkrivanje oduševljavajuće snage Kristove novosti, ali i pronalaženje sličnosti života dviju mjesnih Crkava, naročito u okolnostima komunističke diktature. Zapravo je zapanjujuće koliko su u tako različitim krajevima svijeta vidljive podudarnosti proživljavanja iste ideologije koja je promicana pod odrednicama marksizma, komunizma i materijalizma. Ta se bezbožna ideologija i ondje služila istim metodama praćenja i zatvaranja crkvenih službenika, konfiskacijama, nacionalizacijom, otimanjem crkvenih dobara i raznih oblika zlostavljanja, pri čemu su laž i nasilje bili omiljeno oružje partijskoga i državnoga aparata koji je izazivao strah. Kao pastir branio je slobodu savjesti i ispovijedanja vjere; nosio je u sebi svijest da mora govoriti i kada je to bilo krajnje opasno; bilo mu je jasno da bez istine država i društvo hode u tami. Vjerujem da će hrvatski katolici lako prepoznati istu snagu vjerničkoga svjedočenja do plodova mučeništva.

U Kardinalovim riječima može se osjetiti ljepota i istančanost koja je rođena u ozračju afričke kulture duha, osjetljiva prema svetomu, prema bližnjima i prema stvorenomu svijetu; otvorena božanskomu i Božjoj Riječi. U tu je dubinu od mladih dana ponirao i studijem i molitvenim razmatranjem. Od njegova malenoga i siromašnoga sela Ourous do rimskih kongregacija struji ista snaga kristovske neznatnosti koja želi potpuno pripadati Bogu te služiti Kristu i Crkvi.

6

Predgovor

U ovoj knjizi susrećemo vjernika bezgranično zahvalna misionarima koji su njemu, njegovoj obitelji i narodu navijestili Krista i svjedočili ga uz mnoštvo žrtava; susrećemo pastira Crkve koji je ostao zadivljen svojim pozivom i raznim službama koje su mu povjerene.

Ova knjiga, zbog raspona tema na koje Kardinal odgovara, nosi odlike katekizamskoga kompendija, budući da se u njoj mogu pročitati odgovori na sržna pitanja naše vjere, od otajstva Objave, nauka o Presvetome Trojstvu do kristoloških tema i otajstva Crkve. Osim toga, Kardinal povezuje odrednice nauka zadnjih papa, od pape Pija XII ., preko svetoga Ivana XXIII . i blaženoga Pavla VI . do danas, s posebnom pozornošću na pontifikat svetoga Ivana Pavla II., u privrženosti Benediktu XVI . te u proročkoj vedrini i odgovornosti prema znakovima koje u Crkvi i svijetu postavlja papa Franjo.

Odgovori kardinala Saraha suočavaju se i s gorućim pitanjima koja se tiču Crkve i društva. Ne ustručava se prokazivati izvore kriza i stranputica u Crkvi; razlaže crkveni moral, proziva razna zastranjenja ili odmake od istinskoga poziva Crkve. Govori o pomalo zanemarenim temeljnim temama koje se tiču svakoga čovjeka, o otajstvu života, o njegovu zemaljskom početku i završetku. U svojoj izravnosti očituje opasnosti novih ideologija, kao što je rodna ideologija, ne bojeći se iznijeti istinu.

Posebnu vrijednost ima pogled jednoga afričkoga biskupa, kardinala, na razvoj civilizacije na Zapadu i na razna strujanja u Europi. Vidi se da dobro poznaje različita gibanja i događanja, kako ona koja su povezana sa slomom komunizma tako i ona koja stvaraju moralnu bijedu i bijeg od kršćanskih korijena.

7

Predgovor

Iskreno progovara o temama koje suvremeni čovjek ne može zanemariti: o odnosu znanosti i Crkve, o međureligijskom dijalogu, o kršćanima u islamskim zemljama, o raznim društvenim manipulacijama, o posljedicama odbacivanja Boga. U njegovim se odgovorima osjeća mjerodavnost, koja je praćena osobnom proživljenošću. S lakoćom se kreće i na najneprohodnijim područjima.

Kardinal progovara i kao duhovni voditelj i istinski dušobrižnik, usredotočen na važnost i vrijednost molitve, liturgije, meditacije; ističući da je krajnji razlog postojanja Crkve Božja proslava, prinošenje hvale i klanjanje. Kada se njegovi savjeti promotre u svjetlu njegova života, jasno se dodirne punina i vjerodostojnost.

Postoje knjige u koje se polože tvrdnje i u kojima se čuvaju spoznaje. Postoje knjige koje govore – i nakon što ih se pročita. Takva je i ova knjiga, jer nije samo osvrt na postavljeno pitanje; ona u taj razgovor uvlači onoga tko je čita. Zato je preporučujem svakomu tko želi osjetiti ljepotu svega što u poniznome kršćanskome srcu i u životu službenika Crkve čini Gospodin; Onaj kojega zadnje riječi iz ove knjige nazivaju – »blistavo prisutni Bog«.

Zahvaljujem kardinalu Sarahu za taj dar koji do Hrvatske dopire ponajprije po njegovu osobnom svjedočanstvu vjere u Isusa Krista, kao i po svjedočanstvu Crkve u Africi.

Hvala izdavačkoj kući Kršćanska sadašnjost koja je omogućila objavljivanje na hrvatskome jeziku.

U Zagrebu, 8. svibnja 2016. godine.

Kardinal Josip Bozanić

nadbiskup metropolit zagrebački

8

Mons. Louisu Barryju, velikanu po hrabrosti

Bratu Vincentu i svima koji se neumorno izmjenjuju uz njegovo uzglavlje

Ta Bogu ništa nije nemoguće.

Lk 1, 37

Budite jedne duše i jednoga srca, usmjereni prema Bogu.

Sv. Augustin, Pravilo

ok svjetovna osoba hoće mijenjati svoj položaj, D svoje određenje, svoje idole, i to mijenjati ih neprestano, prijatelj Božji treba ustrajati na mjestu koje mu je Bog odredio. Naime, između prijatelja Božjih i svijeta postoji protivnost i lom. Ono što jedan izabire drugi odbacuje. Kad ne bi bilo tako, ne bi više postojala dva tabora nego samo jedan: svijet.

Otac Jérôme, Monaški spisi

Uvod

Bog se pronalazi na običnim putovima.

Otac Jérôme,

Svagdašnjica traje dugo…

Neki susreti su toliko duboki da mijenjaju dio našega viđenja. Ovaj susret s kardinalom Robertom Sarahom upravo je takav. Nije bitno što je bilo prije, a što poslije, nego to da je riječ o susretu s čovjekom Božjim.

U knjizi L’Art d’être disciple (Umijeće biti učenikom), otac Jérôme, monah u opatiji Gospe od Sedam Izvora (Notre-Dame de Sept-Fons), cistercitskoga reda strogoga opsluživanja pravila, zapisao je: »Ne postavljajte svome učitelju pitanja na koja bi mogao odgovoriti, a da ne kaže ništa. Pitajte ga o temeljnim ljudskim pitanjima i problemima povezanim s time, problemima koji su uvijek aktualni.

Kako ih on sam proživljava? Što čini da bi ih prihvatio hrabro i mirno? Pitajte ga što zna sa sigurnošću, što mu više nije upitno, što mu je nepobitno i nepromjenljivo. Neka vam govori o drami vlastitoga života, a ne o vještome pretvaranju, koje su mu, možda, nametnule životne okolnosti.

Potaknite ga da govori o svome nezadovoljstvu i nadama, o svojoj vjeri, o svome pouzdanju u Boga, o svojoj molitvi.

Pitajte ga kako se i u kojoj mjeri, žrtvujući sama sebe, oslo11

Uvod

bodio sebičnosti. Propitajte odakle izvire jasnoća njegovih odricanja. Neka vam povjeri što to otkriva u svojoj tišini.

Neka vam kaže što je izvor njegovih suza i što ga potiče na osmijeh. Tražite ono bitno u tome čovjeku. I, ako pristane, prisjetiti se – da bi i vama pomogao – kako je sâm učio i kojim se pomagalima koristio, zahvalite mu svojom poučljivošću.« Tijekom mjeseci, dok su trajali ovi susreti s kardinalom Robertom Sarahom, nastojao sam primijeniti jednostavne i zahtjevne preporuke oca Jérômea. Taj sveti trapistički monah pisao je jednomu novaku pozivajući ga da uvijek sve dublje proniče u savjete i poticaje svoga učitelja.

Kardinal Robert Sarah izniman je duhovni učitelj; čovjek velik po svojoj skromnosti, voditelj blag i čvrst, svećenik koji se ne umara govoriti o Bogu kojega ljubi.

Kardinal Robert Sarah ima izvanredan životopis iako je sam uvjeren da mu je život posve običan.

Kardinal Robert Sarah je Bogu pratitelj, čovjek milosrđa i opraštanja, čovjek šutnje, dobar čovjek.

Kad prebirem duge sate koji su nam protekli u zajedničkome radu na ovoj knjizi, uvijek se vraćam na prve trenutke u kojima mi je govorio o svome djetinjstvu, provedenom u najzabačenijemu dijelu Gvineje, usred džungle, na rubu svijeta, o seocetu Ourous, o sjeni crkve, o misionarima, o svojim roditeljima i o svome plemenu Koniaguis.

Uvjeren sam da je Bog na poseban način pogledao toga kardinala i mislim da su mu očekivanja od ovoga čovjeka neizmjerna. Ali Bog može biti bez brige jer ga Kardinal ljubi na najljepši način kako čovjek može ljubiti, ljubi ga kao svoga Oca. 12

Uvod

U ovoj knjizi, novi pročelnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata govori puno o Benediktu XVI . Govori s udivljenjem, zahvalnošću i radosno.

No, papa kojemu se kardinal Robert Sarah osjeća najbliže jest Pavao VI . Između Ivana Krstitelja Montinija i dječaka iz Afrike postoji neki otajni sklad. Njihove duhovnosti, njihove mistike, njihove teologije, na usklađen, jednostavan i asketski način, teže prema Bogu.

Naime, u zadnjim časovima svoga vladanja, Pavao VI . je izabrao jednoga prezbitera s vrlo malo iskustva i imenovao ga najmlađim biskupom na svijetu. Taj čovjek se zvao otac Sarah. Ipak, njihov je odnos širi, tajanstveniji i dublji.

Povezanost između Pavla VI . i kardinala Saraha izvire iz djetinjega duha, poučljivosti, korjenitosti i zahtjevnosti za istinom, bez obzira na cijenu koja bi se trebala platiti.

Pavao VI . je na audijenciji 1. rujna 1976. rekao: »Da bi se izgrađivala Crkva, treba se jako potruditi, treba trpjeti. Crkva mora biti narod jakih, narod odvažnih svjedoka, narod koji zna trpjeti za svoju vjeru i za širenje te vjere u svijetu, pa i u tišini, bez nagrade, uvijek iz ljubavi.« Dvije godine nakon toga, Pavao VI . je umro, ali tih nekoliko riječi jednako bi mogao izgovoriti i kardinal Sarah, jer ni on nikada ne zaboravlja da »Crkva mora biti snažan narod«, jer u njezinu životu ništa nije lagano ni besplatno. Čovjek koji je preživio jedan od najkrvavijih diktatorskih režima u Africi bolje od ikoga vrjednuje valjanost razmišljanja Pavla VI ., izrečenoga 1963., u trenutku kad je taj Petrov nasljednik započinjao svoj hod: »Govori li Bog uzrujanoj ili smirenoj duši? Savršeno nam je jasno da za slušanje toga glasa mora zavladati mir, tišina. Moramo se što dalje odmaknuti od 13

Uvod

svih uznemirenosti i živčanosti, moramo biti svoji. Eto, to je bitno: da budemo svoji! Uostalom, susret se ne događa izvan nas, nego u nama.« I ako bi trebalo zapamtiti samo jedan odlomak ove knjige, onda je to nedvojbeno kardinalovo pouzdanje, koje se odnosi na trenutak kad se činilo da mu nikako neće biti moguće preuzeti biskupsku službu, zbog svih političkih, gospodarskih i društvenih teškoća u Gvineji. Nato je Robert Sarah otišao na samotno mjesto, daleko od buke i bijesa, da bi se usredotočio na Boga, posteći nekoliko dana bez hrane i vode, drugujući jedino s euharistijom i Biblijom.

U tome činu je sva osobnost dječaka iz Ourousa, kojega su vodili misionari Duha Svetoga. I ni u čemu drugom. Njegova poruka se zaista poklapa s porukom Pavla VI ., koji se 1970. nije bojao ustvrditi: »Svatko treba učiti moliti istodobno u sebi i iz sebe. Kršćanin bi se trebao naučiti osobnoj molitvi. Svaka duša je hram. Ulazimo li u hram svoje savjesti da bismo se klanjali Bogu, koji je u njoj prisutan?

Hoćemo li biti prazne duše, iako smo kršćani, ispražnjene duše, koje zaboravljaju otajstveni i neizrecivi susret, djetinji i zanosni dijalog, što nam ga se Bog, Bog jedan u trima osobama, udostojao pružiti u našoj nutrini?« Neki su događaji u životu kardinala Saraha posve iznimni, posebno korijeni njegova svećeničkoga zvanja.

U animističkome okruženju u kojem je rastao ništa nije nagoviještalo da bi mogao otići iz svoga sela i u dobi od jedanaest godina ući u sjemenište. Onoga dana kad je otišao od svojih roditelja s nešto prtljage zauvijek će obilježiti početak dugačkoga i burnoga putovanja, kao da su se mračne sile trudile svim mogućim sredstvima zapriječiti jednomu 14

Uvod

dječaku da postane prezbiter: siromaštvo, razdvojenost od obitelji, marksistička diktatura, vojna nasilja, oluja koja je pustošila Crkvu, vjetrovi suprotstavljenih ideologija…

No, taj se čovjek nije slomio jer je vjerovao da će Bog uvijek biti s njime.

Poput monaha, i on je svjestan da su jednoličnost i ponavljanje dana koji prolaze skriveno utočište za nepatvoreni susret s Bogom. Koliko li mu je puta tijek života potvrđivao da ga Bog čeka uvijek malo dalje…

Robert Sarah je iz jedne priproste religije dosegnuo vrhunce kršćanstva.

I danas je on ostao posve isti: smjeran, pažljiv i odlučan. Ivan Pavao II . često je ponavljao da nema smisla štedjeti svoje snage na ovoj zemlji, jer nam ostaje cijela vječnost za odmaranje. I Robert Sarah je uvjeren da će njegov rad završiti tek s časom smrti. On živi na zemlji kako bi služio Bogu i pomagao ljudima.

Benedikt XVI . povjerio mu je 2010. Papinsko vijeće Cor unum, kojemu je uloga upravljati papinskim Caritasom.

Odlučio je tako jer je bio siguran da će taj čovjek, podrijetlom iz male, krhke države, bolje od ikoga razumjeti život siromaha. Stari je papa bio posve u pravu! Jer Robert Sarah nije upoznao bijedu iz knjiga, u salonima imućnika, zavidnih na mirnoj savjesti ili u velikim predavaonicama, uzavrelima zbog želje za mijenjanjem svijeta poremećenom voljom nadutih sebičnosti… On se rodio u siromašnoj obitelji koja nije imala posjeda, a školu je pohađao uz pomoć francuskih misionara, koji su mu dali sve što je bilo ­potrebno.

Katkada Kardinalova misao izgleda oporo i prezahtjevno. Zbilja je tajna kako on tako radikalan u konač15

Uvod

nici pokazuje da se kreće putem uvjerljive sredine. Robert Sarah u svakoj stvari razvija blagu i anđeosku ustrajnost. »Utješi se, ne bi me tražio da me nisi našao«, zapisao je Pascal u svojim Mislima.

Kardinalova volja uvijek je okrenuta jedino k Bogu.

Naime, trajna je želja Roberta Saraha da se s njime poveže putem molitve. On vjeruje u krjepost molitve. Lako je to reći, ali u tome čovjeku srce tako kuca cijeli život. Dapače, pitomac neustrašivih misionara vjeruje da je molitva divna prijenosnica izražavanja prijateljstva. S Pavlom VI . za putovanja na Filipine i on može reći: »Isus Krist nas uči da je ljubav prema Bogu neodvojiva od ljubavi prema bližnjemu.

Apostol treba žudjeti za što stvarnijom i što univerzalnijom djelotvornom ljubavi. Njegova ljubav prema braći, posebice prema najslabijima i najsiromašnijima, ucijepit će se u ljubav koju Bog daruje svima, a osobito ‘najneznatnijima među njegovima’. Ljubav prema Bogu nije osiguranje sama sebe: ‘Ona zahtijeva zajedništvo.’« U Rimu, daleko od svoje domovine, srce Roberta Saraha stalno je uz njegovu afričku braću, uza sve one koje pogađa rat, bolest, glad. U jesen 2014., kada ga je papa Franjo ubrojio među svoje nove službenike, Kardinal se rastužio. Možda bi se neki drugi i radovali tako blistavomu promaknuću, možda bi se poput pauna šepirili… Robert Sarah nije ništa očekivao. Nije ništa ni zahtijevao. Želio je jedino i dalje služiti siromasima.

Robert Sarah kao jednostavna osoba svjedoči o bitnome uspjehu u kojemu nema blještavila. Pobožnost toga čovjeka, tankoćutna i zatomljena, pokazuje nezastarivu jednostavnost. Njegov odnos prema Bogu je bjelodan, jer se 16

Uvod

hrani vjernošću, upornošću, ljubavlju i pouzdanjem. On je borac koji je postao majstor u neprivlačenju pozornosti i time izražava neopisivu snagu.

Sin Klare i Aleksandra Saraha pomalo sliči na monaha koji je krenuo na veliko putovanje, kako bi se pridružio svojemu Bogu, svojoj ljubavi. Blag je, pun pouzdanja, ali i lagane uznemirenosti i trpljenja, koje tako brzo presječe izoštrena oštrica njegove vjere.

Božji prijatelji uvijek su skriveni u njegovoj sjeni. ­Robert Sarah je ukućanin Božjega doma i dobro zna kako se u taj dom ulazi.

Nicolas Diat Rim, 25. siječnja 2015.

17

Božji biljezi u životu jednoga afričkog djeteta

I. Božji biljezi u životu jednoga afričkog djeteta Ono što me začuđuje, reče Bog, jest nada. I ne mogu joj se načuditi. Toj neznatnoj nadi, koja je drukčija od bilo čega. Toj djevojčici nadi. Besmrtnoj.

Charles Peguy,

Le Porche du mystère de la deuxième vertu Portal otajstva druge krjeposti

NICOLAS DIAT: Prvo pitanje našega razgovora tiče se Vašega rođenja u Ourousu, duboko u Gvineji, na njezinim visoravnima. Nije baš lako raspoznati kako je dječačić iz afričkoga sela mogao postati kardinal…

KARDINAL ROBERT SARAH: Da, imate pravo! Teško je shvatiti to što sam postao danas ako se pogleda moje skromno podrijetlo.

Kada pomislim na animističku sredinu, duboko vezanu za svoje običaje, iz koje me je Gospodin izvukao kako bi me učinio kršćaninom, prezbiterom, biskupom, kardina19

Božji biljezi u životu jednoga afričkog djeteta

lom i jednim od najbližih papinih suradnika, obuzmu me snažni osjećaji.

Rođen sam 15. lipnja 1945. u Ourousu, jednome od najmanjih sela u Gvineji, na sjeveru države, blizu granice sa Senegalom. To je pokrajina s osrednje visokim brdima, udaljena od glavnoga grada Conakryja, a koju upravne i političke vlasti smatraju posve nevažnom.

K tomu, moj je kraj udaljen od Conakryja oko 500 kilometara. Prijevoz do tamo traje cijeli jedan dan po vrlo razrovanim cestama. Katkada se, u kišnome razdoblju, dogodi da vozila jednostavno zaglibe u blatu. Putovanje zbog toga može biti zaustavljeno satima, koliko treba da bi se vozilo izvuklo iz blata i da bi onda samo malo dalje ponovno zaglavilo. A u doba kada sam se ja rodio, cesta su uglavnom bile obične poljske staze.

Ourous je najdragocjenije razdoblje moga života u Gvineji. Odrastao sam u tome mjestu odsječenom od svijeta i u njemu pohađao osnovnu školu. Imali smo isti školski program kao i mali Francuzi pa sam tako naučio da su moji preci Gali.

U to doba su oci spiritanci, članovi Kongregacije Duha Svetoga, koju je u 18. st. utemeljio Claude Poulart, a u 19. st. reformirao François Libermann, već bili obratili mnoge animiste na kršćansku vjeru. Ti misionari su došli u naš kraj jer je islama jedva bilo u njemu i u njemu su prepoznali moguće područje evangelizacije. U Conakryju je, na primjer, rad na obraćenju ostajao gotovo neplodan jer su muslimani u njemu bili odavno na vladajućim ­položajima.

Danas je moje selo gotovo potpuno kršćansko i broji oko 1000 stanovnika.

20

Božji biljezi u životu jednoga afričkog djeteta

Poglavar Ourousa je početkom 20. stoljeća – misija je bila osnovana 1912. – primio spiritance, i to vrlo velikodušno. Darovao im je zemljište veće od četrdeset hektara kako bi podupro ucjepljenje katoličkoga obreda. Obrađivanje toga zemljišta omogućilo je misionarima domaću opskrbu nužnim prinosima kako bi pokrili sve troškove misije i uzdržavanje učenika koje su kod sebe smjestili. Šest mjeseci nakon dolaska spiritanaca jednoga od njih naglo je odnijela prerana smrt. Treba imati u vidu da je higijena u to doba bila još vrlo nerazvijena. Posebice su oboljenja od malarije bila česta.

U tim su uvjetima ti Božji ljudi s neiscrpnom požrtvovnošću podnosili tolike žrtve i pristajali na puno odricanja i nikada nisu jadikovali. Seljani su im pomagali da izgrade kolibe. Poslije su malo-pomalo zajedničkim snagama sagradili crkvu. Taj bogoslužni prostor uresio je otac Fautrard, kojega je mons. Raymond Lerouge, prvi apostolski namjesnik u Conakryju, rasporedio u Ourous.

Moj je otac gledao izgradnju misije i crkve. Pričao mi je kako je bio određen s još sedmoricom mladića, animista kao i on, da u selo dovuku zvono, koje je brodom bilo stiglo u Conakry. Smjenjujući se u redovitim razmacima, oni su dovršili to zahtjevno, opasno putovanje.

Nešto poslije moj je otac, Aleksandar, bio kršten i vjenčan istodobno, 13. travnja 1947., što znači dvije godine nakon moga rođenja.

21

Božji biljezi u životu jednoga afričkog djeteta

Kako je izgledao život Vašega plemena Koniaguis, te male etničke skupine na sjeveru Gvineje?

Koniaguis su isključivo poljodjelci i stočari, koji su uspjeli sačuvati svoje običaje. Odakle su tamo dospjeli? Prema nekim istraživačima, Koniaguis su rođaci s Yolasima iz Casamansa, s kojima imaju gotovo istovjetan jezik. Yolasi su pak, prema usmenoj predaji, potomci Guéloware Bamane.

Uostalom, na obali rijeke Gebe, nasuprot Bisauu, žive Yolasi odnosno Biagari, a posjedi im se protežu sve do Kolija te graniče s posjedima Bassarisa. Prema usmenoj predaji vračeva, jedna koniagujska djevojka, Guélowar Bamana, bila bi početak dinastija Gabu ili Kaabu, koje sežu u 13. stoljeće, jednako tako i svih plemena u području Sine, to jest Senegala, Gvineje Bisaua, Gambije i sjeveroistočne Gvineje Conakry: »U ono doba, kraljev sin oženi se djevojkom koju je čudesno našao u šipražju. Ona je potjecala od duhova i nije govorila jezik mandingu. Naučili su je govoriti i jesti na način Mandingua, a to je isto što i Malinke. Iz njihova braka rodile su se četiri kćeri, koje su se poudavale za kraljeve Djamene, Pinda, Sama i Sine. Carevima su mogli biti samo muški potomci iz Gabua, ali po majčinoj liniji.« Moji preci su bili pravi animisti, vjerni stoljetnim obredima i svetkovinama koje i danas daju ritam njihovu načinu života.

U doba moga djetinjstva, živjeli smo u okruglim kolibama, ozidanima ciglom, sa samo jednom prostorijom, prekrivenima slamnatim snopićima, okruženima »verandom«, u kojoj smo redovito blagovali. Osim nje smo posjedovali još jednu ili dvije kolibice u kojima smo skladištili 22

Božji biljezi u životu jednoga afričkog djeteta

rižu, fonio, kikiriki, proso i ostale plodine. Imali smo polja i rižišta. Plodovi zemlje su služili za prehranu obitelji, a višak se prodavao na tržnicama. Bio je to jednostavan život, bez napetosti, skroman i bezazlen. Veliku važnost imao je život u zajedništvu, obzirnost svakoga pojedinca prema potrebama ostalih.

Seljani su se, kako bi se međusobno ispomagali u poljodjelskim radovima, sami od sebe organizirali u skupine od petnaest do dvadeset osoba. Za cijelo razdoblje sjetve i žetve, svaka je skupina posvećivala točno određeno vrijeme radu na dijelu polja jednoga od svojih članova, po redu koji se utvrđivao zajedničkim dogovorom. Kad bi pojedini krug tih radova bio dovršen, nakon što bi svatko dočekao skupinu u svome polju, ponovno bi se započinjalo, dok se žetva ne bi dovršila. To bi savezništvo omogućivalo svakomu, kad bi došao njegov red, da mu saveznici djelotvorno pomognu. Događalo se i to da bi poneke obitelji odlučile pozvati i dodatni broj drugih osoba iz sela, kako bi im pomogli u poljodjelstvu. Ta bi obitelj pripremila pivo od prosa ili medovinu, te podnevni objed za sve prijatelje koji bi prihvatili poziv na suradnju.

Biste li nam mogli opisati drevne religijske obrede Vaših

predaka, posebice važan obred prijelaza u život odraslih?

Koniagujski puk je vrlo pobožan, odan Bogu, kojega z­ ovu Ounou. Ali s njime ne može stupiti u dodir, osim putem ­predaka.

Bog mojih pradjedova je Stvoritelj svemira, a to znači svega što postoji. On je Biće iznad svih, neizreciv, nedoku23

Božji biljezi u životu jednoga afričkog djeteta

čiv, nevidljiv, nepojmljiv. I kao takav on je središte naših života i prožima sve naše postojanje. Nije neobično susresti kod Koniaguja imena koja sadržavaju Božje ime poput: Mpooun (Drugi od Boga), Taoun (Treći od Boga), Ounouted (Onaj Bog koji zna), ili Onoubayerou (Jesi li ti Bog?).

Bit religioznoga i obrednoga života odvija se oko dvojakoga sustava: pogrebnih obreda s jedne strane i inicijacijskih obreda s druge.

Pogrebni obredi sadrže žrtvene prinose koji se sastoje od izlijevanja životinjske krvi ili piva od prosa. Ti prinosi se izlijevaju na tlo ispod jednoga sakralnog stabla, na oltarić ili drveni stupić koji predstavlja pretke. Svrha im je umiriti duhove i odati poštovanje Bogu te iskati naklonost od nadnaravnih sila. Zapravo, postoje tri obreda odnosno tri vrste prinosa. Rhavanhe, za pogrebe, jest nezaobilazan trenutak kad se otvaraju vrata boravišta predaka mrtvima određene dobi. Rhavanhe se ne slavi za one koji su umrli u ranome djetinjstvu, a niti za mladež, vjerojatno zbog njihove nevinosti, što znači nesposobnosti da namjerno počine teško zlo – nakon preminuća pripuštaju se u boravište predaka, a da nije potrebna žrtva. Uz to postoji i sadhekha, koja se prinosi kao prinos hvale za primljena dobročinstva, primjerice prigodom rođenja, ili da se isprosi blagoslov za važne pothvate. I na kraju tcheva, kojoj je svrha postići okončanje nevolje kao što je suša ili najezda skakavaca, koji opustoše sva polja, sve lišće i sve plodove. Izvodi se kao noćni ophod kroz polja i selo kako bi se isprosila Božja zaštita za usjeve i radove. Taj obred sliči na prozbenu procesiju koja se izvodila u Katoličkoj crkvi do Drugoga vatikanskog koncila, a koja se i danas izvodi u raznim zemljama, primjerice 24

Božji biljezi u životu jednoga afričkog djeteta

u Meksiku. Obred izvode žene, predvodi ga loukoutha, a riječ je o posebnoj maski za taj obred. Loukoutha je duh u ljudskome obličju, odjeven u vlati trave ili lišće kako ga ne bi prepoznali žene i djeca koji nisu prošli inicijaciju.

K tome, svečanost inicijacije jednoga mladića pripada bitnim trenutcima života koniagujskog puka. Prethodi joj obred obrezanja, smišljen kao oblik tjelesne izdržljivosti.

Upravo zbog toga dječak ne smije plakati ma koliku bol trpio za vrijeme obrezanja, koje se izvodi bez anestezije u dobi od dvanaest godina. Taj čin otvara prijelazno razdoblje od dvije ili tri godine, u kojemu se dječak priprema za svoju inicijaciju. Svrha je inicijacije izvesti korjenitu preobrazbu osobe te je osposobiti da prijeđe iz djetinjstva u odraslost.

Dječak, dakle, postaje mužem posve odgovornim za sebe i za zajednicu.

Nakon tradicijskih plesova, koji započinju u subotu poslije podne i traju cijelu noć, dječake se odvodi u šumu, zatim odvaja na jedan tjedan kako bi se izvježbali u trpljenju, odgojili u izdržljivosti i odricanju za zajedničko dobro, u strogome poštovanju starih osoba, starijih od sebe i žena.

Zapravo, inicijacija je vrijeme usvajanja običaja, predaja i dobroga ponašanja u zajednici. Mladež također upoznaje vrijednost biljaka za liječenje stanovitih bolesti.

Inicijacija se može činiti pozitivnom, ali u stvarnosti je varka, prikrivanje s pomoću prijevare, nasilja i straha.

Tjelesna iskušenja, odnosno ponižavanja, takva su da ne vode k istinskoj preobrazbi ni slobodnom usvajanju pouka ili razumijevanju, jer savjest i srce bi trebali biti privučeni. Umjesto toga, njeguje se ropska podložnost predajama zbog straha da ne budu odbačeni ako se ne usklade s pro25

Božji biljezi u životu jednoga afričkog djeteta

pisima. Za trajanja obreda inicijacije, čuvari običaja uvjeravaju žene da mladić umire i ponovno se rađa za drukčiji život. Mladića pojede predački duh nh’emba i, kako vjeruju animisti, vraća ga društvu, ispunjena novim duhom. Svečanost povratka u selo posebno je raskošna, jer se mladić prvi put pojavljuje praveći se tjelesno da je drukčiji čovjek, opskrbljen novom moći u društvu.

Inicijacija je zapravo zastarjeli obred, nesposoban odgovoriti na temeljna pitanja života ili pokazati kako bi se gvinejski čovjek mogao integrirati na pravi način u svijet pun izazova.

Uostalom, kultura koja ne razvija sposobnosti za napredovanje, otvaranje prema drukčijim društvenim stvarnostima kako bi se ozbiljno pozabavila svojom unutarnjom preobrazbom, okamenjuje se u samoj sebi. Dakle, inicijacija nas čini robovima u vlastitoj sredini, zazidanima u prošlosti i strahu.

Spiritanski misionari su omogućili mome narodu da shvati kako nam jedino Isus istinski omogućuje da se iznova rodimo, da se »rodimo iz vode i duha«, kako reče Krist Nikodemu (Iv 3, 5).

Inicijacija je uvijek bila tajni obred, koji sadrži znanja i postupke poznate samo iniciranima. Taj ezoterični odgoj, u tajnome društvu upućenih, ne može a da ne izazove sumnju u svoju valjanost, trajnost i sposobnost da istinski preobrazi čovjeka. Crkva se trajno protivi tomu tipu tajnoga znanja (gnoze). Stvar je još gora kad je u pitanju ­inicijacija djevojčica pa bi neke postupke trebalo i zabraniti. Jer obred nanosi teška oštećenja ženskomu dostojanstvu, na ­izopačen način inicijacija uništava njezinu najintimniju cjelovitost.

26

Božji biljezi u životu jednoga afričkog djeteta

Što se mene tiče, mene je u šumu bio odveo moj ujak Samuel MPouna Coline, koji je još živ.

Zapravo, otac je pristao da prođem inicijaciju pod uvjetom da se postupak skrati. Budući da sam bio sjemeništarac, bilo je nezamislivo da ne budem na misi cijeli jedan tjedan. Za moga oca i za mene, misa je već tada bila ono jedino što čovjeka preobražava na ovoj zemlji. Tako je moja inicijacija trajala samo tri dana…

Kako danas gledate na svoje djetinjstvo u Ourousu?

Kako je izgledala Vaša svagdašnjica?

Nema sumnje, moje je djetinjstvo bilo sretno. Odrastao sam u miru i nevinoj naivnosti maloga sela usred kojega se nalazila spiritanska misija. Živio sam u pobožnoj, vedroj i mirnoj obitelji, u kojoj je Bog prisutan, a Marija Djevica se odano časti.

Poput brojnih seljana, i moji su roditelji bili poljodjelci. Osjećao sam veliko poštovanje prema dobro obavljenom poslu gledajući ih tako marljive i vesele. Ustajali su se vrlo rano kako bi otišli u polje, kamo sam i ja odlazio s njima u 6 sati. U svojoj sedmoj godini više ih nisam mogao pratiti jer sam nakon mise morao u školu. Moram naglasiti da nismo bili bogati, ali plodovi rada omogućivali su nam da se prehranjujemo, odijevamo i osiguravamo osnovne potrebe. Velikodušnost, poštenje, skromnost, požrtvovnost i plemenitost osjećaja mojih roditelja, njihova vjera i prožetost njihova života molitvom, a posebice njihovo pouzdanje u Boga, duboko su me se doimali. Nikad nisam doživio da su se bilo s kim posvadili.

27

Otajstvo grijeha i velike sumnje

VIII. Otajstvo grijeha i velike sumnje z naše vlastite grijehe, toliki i toliki projekti dehumaU nizacije čovjeka djelo su Sotone, i to jednostavno zato što on mrzi čovjeka.

Papa Franjo,

homilija od ponedjeljka 29. rujna 2014.

NICOLAS DIAT: Kako ocjenjujete prezbitere pedofile?

KARDINAL ROBERT SARAH: Kad su djeca povjerena prezbiteru da ih vodi k Bogu i onda ta krhka mala bića postanu predmetom spolnoga nasilja, to je ponašanje pokvareno i zločinačko, vrlo teško. Pedofilija je jedno od najsramotnijih moralnih izopačenja.

Biskupi koji su svjesno prikrivali te zločine ipak su rijetki. Svejedno, nema spora da je njihovo loše vladanje jako naštetilo Crkvi. Ipak, ne zaboravimo da su mnogi prezbiteri 301

Otajstvo grijeha i velike sumnje

ili redovnici, pedofilski lovci, smišljali vrlo domišljate strategije kako bi njihovi prekršaji ostali tajni. Na žalost, mnoge žrtve nisu prijavile te pojave jer su pretrpjele strahovite psihološke boli. Svjestan sam i toga da je ugled svećeničkoga lika također odigrao svoju ulogu u nametanju šutnje.

Pod pontifikatom Ivana Pavla II . kardinal Joseph Ratzinger bio je vrlo odvažan u odluci da ne zatvara oči pred takvim zločinima. Važno je sjetiti se neumoljive Kristove riječi: »Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubine morske« (Mt 18, 5–6). Bitno je podsjetiti da je Isus neumoljiv i da ne oprašta sablazni nanesene djeci, kao što ne oprašta ni mlitavost naše vjere: »Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć.

O, da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta« (Otk 3, 15–16).

Biskupi koji su premještali prezbitere pedofile iz župe u župu, kako bi prikrili njihovu nasrtljivost, ponijeli su se odvratno. Kako su mogli i pomisliti da će njihovi zločini prestati kao da bi mahnuli čarobnim štapićem?

Ta praksa osobito se raširila u Irskoj. U toj državi spolna su zlostavljanja dosegnula zaprepašćujuću razinu.

Pismo Benedikta XVI . irskim katolicima, objavljeno u ožujku 2010., nije ni pokušalo prikriti širinu proživljenih drama zbog izdaje članova klera.

Dok sam bio nadbiskup u Conakryju, nikad nisam imao problema s pedofilijom u svojoj biskupiji, a i neprijeporno je da je ta sablazan jedva dodirnula Afriku. Naprotiv, na drukčijoj razini, morao sam se suočavati sa svećenicima koji su održavali tajne veze sa ženama; vjernici su uvijek bili 302

Otajstvo grijeha i velike sumnje

pogođeni takvim prekršajima svojih pastira. Uostalom, ne čine puno manje zlo ni svećenici koji vode dvostruki život sa ženom i djecom, dapače, oskvrnjuju sliku velikoga svećenika Isusa Krista i svećeničku milost. »Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti! Doista, tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni« (Gal 6, 7–8).

Zaista, vjerujem da mnogi biskupi nisu bili pripremljeni za suočenje s tako teškim problemima. K tomu, najčešće ništa ne znamo o zamršenosti medicinskoga praćenja pedofila. Voditelji nekih biskupija morali su se povezati s odgovarajućim medicinskim ekipama, što je također značilo teret znatnih problema.

Danas mislim da se Crkva vrlo odvažno i uspješno suočila s problemom seksualnih predatora. Važno je shvatiti da Ivan Pavao II . nije istinski upoznao taj problem. Bolest ga je spriječila da postane svjestan dometa izdaje određenih ljudi. S velikom bistrinom kardinal Joseph Ratzinger otvorio je novi put. Benedikt XVI ., a potom i papa Franjo primijenili su dubinske metode da iskorijene taj užas.

U mnogim državama građanske ustanove koje bi se trebale suočiti sa sličnim problemima mogle bi se nadahnuti jasnoćom crkvena postupanja. Ne bojim se reći da smo postupili tako da djelovanje Crkve može postati uzor.

303

Otajstvo grijeha i velike sumnje

Kako najbolje shvatiti udarnu izjavu pape Franje, na tiskovnoj konferenciji za putovanja u Svetu zemlju, kad je usporedio postupke svećenikâ pedofilâ s crnim misama?

Papa je zrelo razmislio o domašaju takve usporedbe. Franjo je odlučio izreći tu tvrdnju jer drži da je pedofilija sotonski čin. Svom snagom potpisujem tu optužbu koju je izrekao Sveti Otac. Kako je neki svećenik, koji se neshvatljivim nasiljem oborio na nevino i čisto dijete, mogao slaviti ­svetu misu?

Počinivši tako težak spolni zločin, svećenik ne smije više u svojim rukama nositi posvećenu hostiju. Ako odluči nastaviti slaviti misu, njegovo nepoštovanje Sina Božjega postaje tako teško da upada u stanje, svjesno ili nesvje­sno, ugovora s đavlom. Svećenik pedofil koji slavi misu čini ­svetogrđe.

Pedofilski čin napada ontološki samo biće svećenika; dosljedno tomu, svećenički vez, koji ga je povezivao s Kristom, bačen je na tlo i pogažen. Raskid je toliko snažan da više ne može uspostaviti zajedništvo s Kristom.

Kako neki svećenik može upasti u takvo izopačenje te zaboraviti svete riječi s teškim posljedicama iz svoga svećeničkog ređenja: »Primi darove svetoga naroda koji se imaju prinijeti Bogu. Budi svjestan onoga što ćeš činiti, provodi u djelo ono što ćeš obavljati i život svoj suobličuj otajstvu križa Gospodnjega!«?

Franjo je odlučio raskrinkati crne mise da bi istisnuo đavla i iznio njegove zamke na puno svjetlo. Pedofilski čin je onečišćenje nevinosti, poricanje stvorenja Božjega; bor304

Otajstvo grijeha i velike sumnje

ba protiv božanske čistoće sama je srž onoga što raduje đavla. Tijelo djeteta je djevičansko, a Sotoni je to djevičanstvo nepodnošljivo.

Treba zahvaliti papi Franji i odati mu veliko priznanje za hrabrost koju je iskazao. Jer đavao će tražiti kako da se osveti.

Kako govoriti bez beskorisnoga polemičnog duha, a u punoj objektivnosti, o izdaji određenih crkvenih ljudi?

U sjemeništima je stanovita manjina mogla prikrivati ponašanja koja ih vode u duboko neslaganje sa svećeničkim zvanjem. Ne mogu shvatiti zašto su prihvatili ređenje, a onda zapali u stanje profanacije sakramenta.

U pastirskome pismu irskim katolicima Benedikt XVI . upotrebljava vrlo stroge riječi prema prezbiterima i redovnicima koji su zlostavljali djecu. Napisao je: »Izdali ste povjerenje koje su u vas položili nevini mladi i njihovi roditelji. Za to ćete odgovarati pred Bogom svemogućim, kao i pred za to uspostavljenim sudovima. Izgubili ste poštovanje osoba u Irskoj i navukli sram i bruku na svoju subraću.

Oni između vas koji su prezbiteri, povrijedili su svetost sakramenta svetoga reda, po kojemu je Krist prisutan u nama i u našemu djelovanju. Istodobno, s neizmjernom štetom nanesenom žrtvama, veliku štetu ste nanijeli i Crkvi kao i javnoj slici svećeništva i redovništva. Potičem vas da ispitujete svoju savjest, da preuzmete odgovornost za grijehe koje ste počinili i da ponizno iskažete svoje žaljenje. Iskreno kajanje otvara vrata opraštanja Božjega i milosti istinskoga otkupljenja. Prinoseći molitvu i pokoru za one koje ste 305

Otajstvo grijeha i velike sumnje

povrijedili, trebate osobno tražiti kaznu za svoje postupke.

Kristova otkupiteljska žrtva ima moć oprostiti i najteže grijehe i izvući dobro i iz najstrašnijih zala. Istodobno Božja pravda zahtijeva da položite račune o svojim postupcima i da ništa ne skrivate. Priznajte otvoreno svoje prekršaje, podložite se zahtjevima pravde, ali ne gubite nadu u milosrđe Božje.« Crkveni čovjek koji počini takve grijehe laže samomu sebi i izdaje Boga. Krist ga je obdario svim pomagalima da bi ostvario svoje svećeništvo, ali on se odlučio za savez sa silama mraka. Tako je milost, koja mu je bila darovana na dan ređenja, teško obezvrijeđena. Nijedan sjemeništarac ni bogoslov nije prisiljen postati svećenikom. K tomu, kako shvatiti da čovjek koji zna za takve svoje smrtonosne nagone izabire stazu svećeništva? Neki stručnjaci za ta pitanja drže da pedofil uvijek ulazi u sredinu za koju zna da će u njoj susresti djecu. To tumačenje dobro pokazuje do koje mjere Crkva mora pojačati provjere kako bi uočila tu vrstu – istina, malobrojnih – pojedinaca.

Pedofil postaje krivcem za trostruku izdaju: samog sebe, Crkve i puka krštenih, ali je ujedno i duboki osporavatelj nauka Kristova. I najveći zločinac uvijek ima mogućnost dobiti božansko oproštenje, ali prezbiter pedofil staje u otvorenu borbu sa Sinom Božjim.

Kakvu pouku treba izvući iz strašne priče o životu oca Marciala Maciela, utemeljitelja Kristovih legionara?

Podsjetit ću kratko na problem biskupa koji ne znaju za strahote što ih počine neki prezbiteri. Dopustite mi da 306

Otajstvo grijeha i velike sumnje

ispričam jednu kratku osobnu priču. Dok sam bio nadbiskup u Conakryju, čitao sam jednu knjigu oca Maciela o odgoju sjemeništaraca i klera. Njegova analiza činila mi se veličanstvenom… Zapravo, nisam ništa znao o njegovu pravom životu niti o nedostojnome ponašanju. Kako sam, prema tome, mogao pomisliti da to djelo nije pisano njegovom rukom i, što je još gore, da su cijeli dijelovi ukradeni iz drugih duhovnih spisa?

Prije dolaska u Rim, o toj sam kongregaciji znao vrlo malo. K tomu, nikada se nisam susreo s ocem Macielom.

Poslije, kad sam radio u Kongregaciji za širenje vjere, zapanjio me luksuz legionarskih odgojnih kuća i duhovnih centara. U tome okviru stalno sam pomalo sumnjao u njihovu sposobnost za rad u misijama u siromašnim zemljama.

Ipak, doimao me se velik broj svećeničkih zvanja koja su privlačili. Za jednoga teološkog kongresa na Papinskome sveučilištu Regina Apostolorum, koje ovisi o Kristovim legionarima, divio sam se izvrsnom ponašanju svih tih bogoslova, podrijetlom uglavnom iz Latinske Amerike.

Simbolizirali su novu evangelizaciju, kakvu je želio Ivan Pavao II . Moje divljenje prema tim mladićima iz Kristove legije nije prestalo. T�a Bog često učini da zajedno stanuju kukolj i zdravo zrno sve do žetve. Možemo se diviti plemenitosti njihova života i njihove zauzetosti u nasljedovanju Krista.

Svakako, jedno pitanje je stalno na vrhu jezika: Kako je jedan tako pokvaren čovjek, poput oca Maciela, mogao tolike godine iskorištavati rimske vlasti, pa čak i same pape? Mislim da je osnivač Kristovih legionara izdao milost nebesku, koja mu je bila darovana. Đavao se malo-pomalo 307

Otajstvo grijeha i velike sumnje

dočepao njegove duše i nadahnjivao ga za sva zla za koja danas znamo. Mislim da nije nemoguće zamisliti kako taj čovjek nije nikada bio, niti jedan dan, u prijateljstvu s Isusom Kristom. Čini se očitim da je bez prestanka odbijao pomoć koju mu je nudio Sin Božji.

Prema otkrićima što su ih iskopali istraživači njegova života, već vrlo mlad Marcial Maciel je počinio grozne zločine. Njegova dvoličnost je to dojmljivija što je uspio da i vodstvo Legije stavi u službu svih svojih nastranosti.

Tajna je još zagonetnija što je osnovao cvatuću redovničku zajednicu. Otac Maciel je ustanovio djelo na dobro Crkve ne napuštajući nikada svoj grijeh.

Doista, taj čovjek je podigao jedno djelo Božje i istodobno kroz svoju osobu unio klice raspada. Svakako se tu vodila borba između dobra i zla. Bog je puno učinio, iako tajna i pogubna djelovanja nisu prestajala širiti svoje đavolske otrove. U isto vrijeme dok je Bog podizao veličanstveno djelo, demon se svaki dan sve podmuklije borio da bi to djelo razorio do temelja.

Ne treba zaboraviti da su Kristovi legionari jako puno pridonijeli Crkvi tijekom zadnjih pedeset godina. Poštovanje koje je Ivan Pavao II . iskazivao Legiji odnosilo se ponajprije na njezino autentično misionarsko djelovanje.

Nakon tolikih teškoća i zasjeda Zloga, siguran sam da će pobijediti ono bolje. Moramo sa zahvalnošću pamtiti kako je kardinal Joseph Ratzinger znao odvažno i pronicavo sagledati tako zamršen problem, na koji su neki drugi žmirili. Pod mnogim vidovima, Benedikt XVI . spasio je Kristovu legiju od velikoga nereda.

308

Otajstvo grijeha i velike sumnje

Doista, što je zlo?

Bog je ljubav i sloboda. Ostavlja svakoga slobodnim da ljubi ili ne ljubi; njegova ljubav ne prisiljava nikoga. Zlo je, dakle, ono što je oprjeka i protivnost Bogu. Sveti Ivan piše da zlo u svojoj osnovi znači borbu protiv Boga. Naš Otac je vrhovno dobro, a zlo je u svakoj točki ono što Bog nije. Što su korijeni zla? Prema Objavi, zlo dolazi od Zloga, od Sotone, koji se pobunio protiv Boga i naveo naše »praroditelje« da se udalje od volje Božje. Zlo je u svome temelju pobuna protiv Boga, protiv dobra i protiv ljubavi.

Paradoksalno, iako nitko ne želi zlo, ipak ne oklijevamo s njime surađivati. »Zakon je, znamo, duhovan; ja sam pak tjelesan, prodan pod grijeh. Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim. Ako li pak činim što ne bih htio, slažem se sa Zakonom, priznajem da je dobar. Onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. (…) Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga!« (Rim 7, 14–20. 24). Tako je vapio sv. Pavao u svojoj borbi protiv zla. U Poslanici Rimljanima apostol opisuje vrlo stvarnim izrazima borbu koja se vodi u svakome čovjeku. Ne poričemo zabranu, ali ipak griješimo.

Zaista, zabrana ne isključuje griješenje, baš naprotiv. Sve se događa kao da sâm zakon potiče želju da se prekrši.

Uostalom, zlo se može definirati samo u odnosu prema dobru. Bez Boga se ne vidi puni smisao grijeha, jer ne309

Otajstvo grijeha i velike sumnje

moguće je s posvemašnjom sigurnošću procijeniti narav dobra ili zla. Tako, čim čovjek pokušava ukloniti Boga, već je spreman sam uspostavljati granicu između dobra i zla. U tome je drama suvremenoga čovjeka. Ako čovjek postaje bogom, zaranja u mrklu noć u kojoj vrjednote gube smisao, jer ni dobro ni zlo više ne postoje. Čovječanstvo se strmoglavljuje u svojevrsni kaos, jer bez granice između dobra i zla opasno se brišu temelji pravde.

U božanskome planu, zlo nam ostaje velikom tajnom.

Poslije smrti ćemo shvatiti toliko stvari koje nam je ovdje bilo teško pojmiti.

Od početka svoga pontifikata, papa Franjo često govori o postojanju demona. Nije li to teško razumljiv sadržaj?

Objava nas sa sigurnošću uči da postoje zli duhovi, koji se protive Bogu, odbijaju mu služiti, a čovjeka navode na pobunu protiv Boga. Demon je biće koje razdvaja, koje okreće ljude jedne protiv drugih.

Postojanje demona najbolje se shvaća kroz njegova djela. Poput svih duhova, i on je nevidljiv. Uostalom, Sotoni nije ništa draže od tmine u kojoj se skriva; što je đavao skriveniji, to je uspješniji.

Knez ovoga svijeta prepoznaje se i po svim napastima u koje upadamo. Prema Pismima, znamo da je napastovao Krista. Sveti Luka ovako piše: »Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: ‘Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.’ Isus mu odgovori: 310

Otajstvo grijeha i velike sumnje

‘Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.’ I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: ‘Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana, i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.’ Isus mu odgovori: ‘Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’ Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: ‘Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju. I: Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’ Odgovori mu Isus: ‘Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!’ Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike« (Lk 4, 1–13).

Htio bih također navesti i govor Pavla VI . od 29. lipnja 1972., za vrijeme mise u bazilici sv. Petra. Papa nije prikrivao svoju bol i tjeskobu: »Pred stanjem Crkve danas osjećamo kako kroz neke pukotine Sotonin dim prodire u narod Božji. Gledamo sumnju, nesigurnost, problematičnost, nemir, nezadovoljstvo, sukobljavanje. Nestaje pouzdanja u Crkvu. Pouzdanje se polaže u prvoga nadošlog profanog proroka, koji nam dolazi govoriti s govornice kakvih novina ili združenoga pokreta, i odmah se trči k njemu kako bi se od njega tražila formula pravoga života a da se i ne misli da je mi već odavno imamo i da smo joj mi gospodari. Sumnja se uvukla u naše savjesti, a ušla je kroz prozore koji postoje da bi kroz njih ušla svjetlost. Kritika i sumnja provukle su se iz znanja, koje se ipak stvara da bi nam pružilo istine, koje ne samo da nas ne bi udaljavale od Boga nego bi nas trebale poticati da ga tražimo još pouzdanije i da ga slavimo još žarče. Znanstvenici su oni koji priginju glavu i koji se 311

Otajstvo grijeha i velike sumnje

najbolnije pitaju. Zaključuju riječima: ‘Ne znam, ne znamo, ne možemo znati.’ Poučavanje postaje izvorom zbrke i protuslovlja, čak i besmislica. Veliča se napredak da bi se onda razorio najčudnovatijim i najradikalnijim revolucijama i time poništio sva dostignuća te ponovno stižemo u primitivizam, nakon tolikoga veličanja progresa modernoga svijeta. Jednako i u Crkvi vlada to stanje nesigurnosti.

Povjerovalo se da će nakon Koncila sunce zasjati nad poviješću Crkve. Ali, umjesto sunca, evo nam oblaka, oluja, tmina, izbirljivosti, nesigurnosti. Propovijedamo ekumenizam, a samo se jedni od drugih sve više udaljujemo. Produbljujemo provalije, umjesto da ih zapunimo. Kako se to može događati? Protivnička sila se umiješala, a ime joj je đavao, ono tajanstveno biće na koje aludira sv. Petar u svojoj poslanici. Koliko li nam puta Krist govori u evanđelju o tome neprijatelju ljudi! Vjerujemo u djelovanje Sotone koje se danas odvija u svijetu upravo zato da smućuje, da zaguši plodove ekumenskoga koncila i sprječava Crkvu da pjeva o svojoj radosti što je u punini zadobila svijest o samoj sebi.

Upravo zato bismo htjeli, danas više nego ikada, biti spremni ispuniti ulogu, koju je Bog povjerio Petru, da utvrdimo svoju braću u vjeri. Htjeli bismo vam priopćiti tu karizmu sigurnosti, koju je Gospodin dao onomu tko ga predstavlja na ovoj zemlji, ma koliko bio nedovoljno dostojan. Vjera nam daje sigurnost, jamstvo, dok se oslanja na riječ Božju, prihvaćenu i priznatu da je u skladu s našim razumom i ljudskim duhom.« Sveti Ivan Marija Vianney govorio je s razlogom: »Duh Sveti razgoni magle koje demon razastire pred nas da bismo izgubili put u nebo.« 312

Otajstvo grijeha i velike sumnje

Stoga je važno da biskupije imaju prezbitere egzorciste, dobro pripremljene, zaodjenute svetošću i zaštićene djevičanskim Marijinim plaštom. Demonovi su nastupi danas ugledni i vrlo rasprostranjeni. Pod njegovim utjecajem jučerašnji grijesi postali su danas krjeposti. Đavao slavi jer je prikupio važna pojačanja. Mi pak ne trebamo ni najmanje sumnjati, konačna pobjeda pripada Bogu jedinomu. Evanđelist Matej bilježi ovu divnu Kristovu izjavu Petru: »A ja tebi kažem: Ti si Petar‑Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati« (Mt 16, 18).

Bog nam je obećao pobjedu nad silama zla. Naša nada treba ostati nepokolebana. »U svakome čovjeku, u svakome času, postoje dvije istodobne težnje, jedna prema Bogu, druga prema Sotoni.

Zazivanje Boga ili duhovnosti želja je za postupnim uspinjanjem, a zazivanje Sotone ili životinjstva radost je spuštanja.« Čini li vam se ta misao Charlesa Baudelairea u Cvjetovima zla rasvjetljujućom?

Taj veliki pjesnik pridružuje se zapažanjima sv. Pavla o tome kako je teško činiti dobro. Sjetite se da je apostol govorio: »Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima« (Rim 7, 23). U čovjeku postoji čežnja za Bogom, sunaravna težnja i nagnuće da se ide k Ocu. Ipak, čovjek ostaje dvojak, razdijeljen između svoga traganja za dobrom i snaga tame. Đavao svagda 313

Otajstvo grijeha i velike sumnje

traži da nas utjera u mrežu napasti. Čovjek gleda prema nebu, ali đavlovo bestežinsko stanje stalno ga privlači k sebi. S toga gledišta, molitva popraćena pokorom čin je otpora, znak nepokorivosti knezu ovoga svijeta. Držim da je kršćanska filozofkinja Simone Weil s pravom zapisala u svojoj knjizi La Pesanteur et la Grâce (Tegoba i Milost):[ 11 ] »Stvaranje: dobro složeno od komadića i rasuto kroz zlo.

Zlo je neograničeno, ali nije beskrajno. Upravo beskrajno ograničava neograničeno.« Ta misao je istina našega zemaljskog stanja. Jednako tako opravdano završava s ovim obećanjem o ishodu naše borbe: »Reći da svijet ne vrijedi ništa, da ovaj život ne vrijedi ništa, a za dokaz navesti zlo, besmisleno je, jer kad to ne bi vrijedilo ništa, čega bi nas onda zlo lišavalo?« Bog nam je, u povijesti čovječanstva, obećao da zlo neće imati zadnju riječ. Kroz patnje te teške borbe nužno je da ne ostanemo sami. Bez pomoći milosti, ostajemo izgubljena djeca; čovjek je povijuša koja traži uza što bi se popela prema suncu, ali joj za to treba čvrsto stablo. Za čovječanstvo, to stablo je Crkva, a za Crkvu, stablo uz koje se treba ovijati da bi se njezina djeca mogla penjati k nebu jest Krist.

Na posljetku, postoji li pakao ili je riječ o zastrašujućoj i zastarjeloj priči?

Pakao znači konačnu razdvojenost između Boga i čovjeka.

No u pakao ne šalje nikada Bog; osuda je rezultat slobodnoga izbora. Stoga, pakao postoji po neumoljivoj volji za prijekidom s Bogom.

314

Otajstvo grijeha i velike sumnje

Pa ipak, iako nitko ne traži trpljenje, odluka da se ne priznaje Boga povlači neizbježne posljedice. Dijeljenje od Oca vrlo je težak čin, jer čovjek se otkida od Boga, premda mu je dijete. Ta patnja je usporediva s plamtećim ognjem, jer ništa nije tako strašno za čovjeka kao ubiti svoje roditelje, učiniti to tako da potpuno nestanu iz njegova srca i iz njegovih očiju.

Danas je pakao problem koji je potpuno izbrisan iz korektnoga mišljenja; Sotona je čak postao posve romantično predočen lik. Zbog toga đavao slavi, jer su njegovi čini zaboravljeni i prekriveni.

Ipak, slike pakla koje su imali veliki sveci Crkve ostaju zastrašujuće. Rado ću navesti riječi evanđelista Marka, jer su osobito jasne: »Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je.

Bolje ti je sakatu ući u život nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život nego s obje noge biti bačen u pakao.

I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi. Uistinu, ognjem će svaki od njih biti posoljen« (Mk 9, 43–49).

Pakao je stvarnost, a ne tek ideja. Prikazi posljednjega suda u timpanima katedrala posve su jasni. Sigurno, na Zapadu smo vratolomno odlučili ukloniti pitanje pakla. Ali u Africi vjerujemo u škodljivost zlih sila. Nikomu ne pada ni na kraj pameti da im poriče postojanje, zle učinke i metode.

Demonova glavna obmana ostaje to da dovede do uvjerenja da on ne postoji. Ipak, papa Franjo nije se prestrašio govoriti o Sotoni već na prvoj svojoj misi, nakon izbora na Petrovu stolicu, izjavivši: »Kad se ne priznaje Isu315

Cijena 220 kn ISBN 978-953-11-0991-8

  