wDom ljubavi i krscanske radosti.pdf

Recenzenti: Prof. dr. sc. Ivan Karlić Prof. dr. sc. Milan Šimunović

Lektura: Sanja Plevko Grafičko uređenje i oprema: Tomislav Alajbeg

Izdaju: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Kršćanski kulturni centar, Zagreb Za nakladnike: Stjepan Brebrić Marija Perčić Tisak: Naklada: isbn 978-953-11- (Kršćanska sadašnjost) isbn 978-953-57890-2-4 (Kršćanski kulturni centar) Tiskano u siječnju 2016.

Anton Tamarut

Dom ljubavi i kršćanske radosti Teologija i duhovnost braka i obitelji

Kršćanska sadašnjost Kršćanski kulturni centar Zagreb, 2016.

Predgovor · 5 ·

O

braku i obitelji, kao uostalom i o drugim društvenim institucijama i stvarnostima, moguće je govoriti i pisati na različite načine, s različitih gledišta i s najrazličitijim pobudama i namjerama, ističući pritom u prvi plan ovaj ili onaj ogled ili problem, sugerirajući određena rješenja i nudeći moguće alternative, ovisno o tome s koje pozicije netko piše i govori, odnosno s kojim se i kakvim svjetonazorom pretežito ili isključivo nadahnjuje.

U ovoj se knjizi pokušava govoriti o braku i obitelji pod teološkim vidom, bazirajući se na kršćanskoj objavi i predaji te crkvenom učiteljstvu. Premda je važno promatrati brak i obitelj i pod drugim ogledima: povijesnim, sociološkim, kulturološkim, ekonomskim, političkim, i mnogim drugim, nama se čini da je teološki pogled temeljan i presudan upravo zato što je po svojoj naravi idealan i odlikuje se cjelovitošću i svestranošću. On, naime, pruža sveobuhvatni pogled na brak i obitelj utoliko što ga promatra iz perspektive Božjeg nauma, u kojem čovjek slovi za sliku Božju, i to ne samo kao pojedinac nego i kao zajedništvo muškarca i žene (usp. Post 1,26-27) te kao takav može poslužiti u razumijevanju drugih pojedinačnih ogleda koji se tiču bračnog i obiteljskog života.

Svjesni smo, dakako, da takav sveobuhvatni i idealni pogled na brak i obitelj može biti izložen kritici kao nestvaran i neostvariv, daleko od stvarnoga povijesnog i životnog iskustva, te je u tom smislu od male ili nikakve koristi. Mi, naprotiv, smatramo da je on itekako realan i ostvariv – čim je od Boga zamišljen i namijenjen čovjeku stvorenome na njegovu sliku. Mislimo čak da bi bez takvog uzornog

Predgovor

· 6 ·

i idealnog braka i obitelji svaka rasprava o njima bila bez čvrstog temelja, dezorijentirana i gotovo bespredmetna. Brak i obitelj kao žive i dinamične društvene institucije u tom slučaju bile bi lišene mogućnosti rasta, različitih promjena i preobrazbi. Bez svoga transcendentnoga uporišta i idealnog uzorka, brak i obitelj izgubili bi svoju vrijednost i cijenu te bi to posljedično vodilo prema atrofirajućim, proizvoljnim i konfliktnim društvenim procesima, razgradnji temeljne ćelije ljudskoga društva i sveopćem metežu u društvenim odnosima.

Teološki pogled na brak i obitelj itekako vodi računa o raskoraku koji postoji između idealnog i, recimo tako, prosječnog, svagdašnjim slabostima i grijesima izloženog bračnog i obiteljskog života, ali on jednako tako uključuje uvjerenje da samo ustrajna težnja i nastojanje oko ostvarivanja braka i obitelji kako su zamišljeni u Božjem naumu ljubavi od početka, i konačno objavljenom u Isusu Kristu, mogu čovjeka dovesti do punine života. U tome, dakako, čovjek ne bi mogao uspjeti sâm da mu Bog nije obećao pomoć, odnosno milost. Bog se uvijek zajedno s čovjekom zalaže za njegov napredak.

I zato je potrebno da se teologija braka i obitelji hrani duhovnošću.

Upravo duhovnost teologiji daje stvarnosnu dimenziju i pokazuje njezinu povijesnu učinkovitost. Duhovnost pruža najjasniji odgovor na prigovor kako teologija hrani utopiju i nudi idealističku sliku braka i obitelji, koja nema nikakve veze sa svakodnevnim životnim iskustvom. Duhovnošću se, naime, ne samo njeguje sveobuhvatna i idealna, odnosno uzorna slika braka i obitelji, nego se od nje i živi i na njoj se konkretnim činom uzajamnog predanja i ljubavi participira.

Duboki smisao i ljepota bračnog i obiteljskog života o kojoj se govori u ovoj knjizi krije se, dakle, u Božjem naumu ljubavi i vjernosti prema čovjeku stvorenom na sliku Božju. Brak i obitelj povlašteno su mjesto Božje velikodušne, prijateljske i životvorne prisutnosti. U njima se Bog objavljuje i sebedaruje kao zajedništvo života u ljubavi i radosti. Radost bračnog i obiteljskog života proizlazi prije svega iz uzajamnog predanja i dara koji u Božjem trojstvenom biću ima svoj

Predgovor

trajni uzor, poticaj i pomoć. Brak i obitelj u prvom su redu dar jer takvu intimnu pripadnost i zajedništvo života nije moguće izmisliti i proizvesti vlastitim umijećem i sposobnostima. Nju je moguće samo primiti, prigrliti i živjeti zahvalno, vedro i smjerno. Čovjek je, naime, stvoren, da ne reknemo »programiran« za ljubav – za dar i uzdarje.

Muž i žena jedno su drugome darovani. Nevidljiva ruka Ljubavi i Ljepote dovela ih je jedno drugome da bi se uzajamno oduševili, da bi u međusobnoj sličnosti i različitosti otkrili i uživali punu ljepotu i bogatstvo života, da bi se mogli životu iskreno radovati i zajedno mu služiti.

Ispunjenje koje jedno u drugome osjećaju muža i ženu usmjerava prema novom životu i obiteljskom zajedništvu u kojem se život, prožet i posvećen majčinskom i očinskom brigom i ljubavlju prema djeci, doživljava prvenstveno kao jedincati i neprocjenjivi dar. Nitko, naime, ne može odrediti i izabrati roditelje od kojih će se roditi, obitelj kojoj će pripadati i u njoj rasti. Roditelji i obitelj su nam darovani; na njih ne možemo polagati pravo na temelju osobnog zalaganja i zasluga. Roditelji su jednako tako svjesni da dijete koje se rađa iz njihove bračne ljubavi nije njihov vlastiti izum, odnosno proizvod, nego čudesni Božji dar koji su mogli i smjeli primiti, sveta tajna pred kojom ostaju zadivljeni i otvoreni. »Život je Božji dar i otajstvo koje nas nadilazi« – naglasili su i sinodalni oci na xiv. općem zasjedanju Biskupske sinode (4.–25. listopada 2015.) na temu Poziv i poslanje obitelji u Crkvi i suvremenom svijetu.1 Naime, svaki novi život predstavlja novu sliku Božju, svojevrsni novi »gorući grm« kojemu treba prići sa strahopoštovanjem jer se u njemu krije Božja prisutnost; iz njega se Bog objavljuje. Slično bismo mogli reći kako i svaki novi bračni

1

Usp. Synod15 – Relazione Finale del Sinodo dei Vescovi al Santo Padre Francesco (24 ottobre 2015), 24. 10. 2015, u: https://press.vatican.va/content/salastampa/en/bollettino/pubblico/2015/10/24/0816/0 (19. 11. 2015), br. 64. (dalje: Relazione Finale).

· 7 ·

Predgovor

· 8 ·

par predstavlja novu sliku Božju, odnosno kako je i bračni život pun ljubavi svojevrsni »gorući grm« kojemu također trebamo prići sa strahopoštovanjem jer se i u njemu isto tako krije Božja prisutnost, iz njega se također objavljuje Bog života i povijesti.

Zapravo je cijeli bračni i obiteljski život obavijen otajstvenošću i označen darom, odnosno milošću. Svim našim izborima i svim našim ljubavima prethodi Božji izbor i Božja ljubav. Bog je nas prvi uzljubio (usp. 1 Iv 4,10.19) i u Kristu sebi izabrao i zamilovao (usp. Ef 1,4-6) i zato i mi možemo i trebamo ljubiti: »Ljubljeni, ako je Bog tako ljubio nas i mi smo dužni ljubiti jedni druge« (1 Iv 4,11). Bog nam je u Kristu dao jedini i savršeni uzor ljubavi. »Nasljedovatelji Božji, kao djeca ljubljena« možemo biti samo tako što ćemo hoditi u ljubavi u kojoj je Krist ljubio nas »i sebe predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris« (Ef 5,1-2). On nam je dao i mjeru ljubavi prema kojoj trebamo težiti: »Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje« (Iv 15,13).

U poretku dara, odnosno milosti, bračni i obiteljski život oslobađa se straha i tjeskobe. Nepoznanice budućega života nisu obavijene mračnim slutnjama i predviđanjima, nego su osvijetljene neprolaznošću, sigurnošću i pouzdanošću Božje ljubavi i vjernosti; čvrsto su vezane uz vjeru u Božju providnost i njegovu trajnu pomoć. Iz takve se perspektive milosti jasno razabire da je dar ujedno i poziv; poziv na ljubav, na zajedništvo života u ljubavi. Ako je Terezija od Djeteta Isusa mogla reći da je njezino zvanje ljubav,2 mogli su to isto reći i njezini roditelji Louis Martin i Marie-Zélie Guérin, koje je papa Franjo proglasio svetima za vrijeme Biskupske sinode posvećene pozivu i poslanju obitelji u Crkvi i u suvremenom svijetu, 18. listopada 2015.

Brak je po svojoj najdubljoj naravi zvanje ljubavi i predstavlja najbližu priliku za »najveću ljubav«, za »ljubav do kraja«.

2

Usp. Sv. Terezija od djeteta Isusa, Povijest jedne duše, Zagreb 1968., 127.

Predgovor

Iz poziva na ljubav proizlazi i poslanje ljubavi: širiti i umnažati ljubav. Ljubav se po svojoj naravi ne može zatvoriti u sebe, zaustaviti se i zadovoljiti ostvarenim; ona je otvorena i velikodušna, ne poznaje mjere i granice; u ljubavi je nemoguće pretjerati. Upravo iz takve vizije ljubavi i poslanja teško je zamisliti da bi bračni i obiteljski život mogao postati sumornim i dosadnim – jer prava ljubav ne dopušta da se bavimo isključivo samima sobom, nego nas uvijek osvježava, obnavlja i jača novim i širim obzorima ljubavi. Ljubav je dosjetljiva i neumorna, sveto nemirna. Stalno nas poziva i upućuje prema osobama, bračnim parovima i obiteljima u kojima naša ljubav dobiva dodatno značenje i vrijednost. Ljubav je trajni i nepotrošivi sadržaj bračnog i obiteljskog poslanja jer ne crpi iz vlastitih izvora i ne djeluje tek u svoje ime, nego ima jasan poziv i poslanje.

Nitko ne može nijekati da su brak i obitelj kao dragocjeni Božji darovi danas posebno ugroženi. Na brojne čimbenike koji u suvremenom antropološko‑kulturalnom i društveno‑ekonomskom kontekstu predstavljaju ozbiljan izazov i određenu prijetnju bračnom i obiteljskom životu upozoreno je i na spomenutoj Biskupskoj sinodi.3 Upravo jer su tako značajni i važni u Božjem naumu ljubavi za čovjeka i čovječanstvo oni su od samoga stvaranja predmetom posebne zavisti i zavođenja Zloga. Nakon što su grijehom poremećeni i ranjeni, brak i obitelj su Kristovom žrtvom ljubavi i predanja, njegovim »ženidbenim« savezom s Crkvom na križu i darom Duha u uskrsnuću vraćeni u izvorni poredak jedinstvene i nerazrješive ljubavi između muža i žene, a kojoj je sada jedini uzor i jamac blagoslova »Veliko otajstvo«, tj. neraskidiva i bezuvjetna ljubav i jedinstvo između Krista i Crkve (usp. Ef 5,32). Isus Krist je svojim vazmenim otajstvom, da se tako izrazimo, u zajednicu braka i obitelji ulio novo vino ljubavi i radosti (usp. Iv 2,1-11), vino milosti koje liječi i

3

Usp. Relazione Finale (i. dio: Crkva u osluškivanju obitelji – I parte: La Chiesa in ascolto della famiglia), br. 4–34.

· 9 ·

Predgovor

· 10 ·

pobjeđuje »tvrdoću srca« (usp. Mt 19,8) i omogućava da se bračni i obiteljski život koji sa sobom gotovo neizbježno donosi i pokoji križ, živi postojano, smireno i radosno, uvijek s velikom nadom i povjerenjem u ljubav koju mnoge vode ne mogu ugasiti niti je rijeke potopiti (usp. Pj 8,7).

Ova knjiga ne pruža sustavni i iscrpni nauk o braku i obitelji, već se njome želi u suvremenim društvenim i duhovnim okolnostima i previranjima osvijetliti osnovne teološke odrednice koje ove dvije temeljne društvene i crkvene institucije i danas čine iznimno poželjnima i potrebnima. Prije svega njome se želi ukazati na duboki smisao i ljepotu njihove naravi i sadržaja, na osobit poziv i poslanje koje ih i danas čini nezamjenjivima i nenadomjestivima. U tom pogledu smatramo da se ona razlikuje od brojnih suvremenih studija i ogleda u društvenim časopisima u kojima se o tim dvjema dragocjenim institucijama pretežito piše obeshrabrujuće, nabrajajući u prvom redu vanjske čimbenike, poglavito ekonomske i pseudokulturalne, koji ne govore u prilog sklapanju ženidbe i osnivanju obitelji. Tako s jedne strane siju veliki oprez i sumnju, nesigurnost i strah, dok s druge strane zagovaraju ekstremni individualizam, komotnost i hedonizam, čemu brak i obitelj ne idu na ruku.

Ono što smo također htjeli u ovoj knjizi posebno naglasiti jest, nutarnja i nužna povezanost teologije braka i obitelji s duhovnošću braka i obitelji, u prilog čemu na kraju knjige donosimo i nekoliko predložaka obiteljske molitve. Iako se duhovnost i liturgičnost bračnog i obiteljskog života, kako se to u knjizi može jasno uočiti, ne iscrpljuje u molitvi, molitva je ipak jedan od važnih i nezaobilaznih sastavnica bračne i obiteljske duhovnosti. Teologija bez duhovnosti lako bi se mogla pretvoriti u jednu od mnogih društvenih ideologija te bi mogla više podsjećati na utopiju i mit negoli na pozitivno povijesno i životno iskustvo. S druge strane, duhovnost bez teologije nalikuje krošnji odvojenoj od korijena i debla te zbog toga osuđenoj na kratku, oročenu improvizaciju, nakon koje redovito slijedi kriza stvarnog bračnog i obiteljskog identiteta. Duhovnost bez teologije

Predgovor

često stoga završava u intimizmu i ekstremnom subjektivizmu, ili pak u raznim oblicima društvenog i eklezijalnog partikularizma.

Ono što po našem mišljenju jamči čvrstu i stabilnu povezanost teologije i duhovnosti braka i obitelji jest u prvom redu međusobna povezanost i upućenost Crkve i obitelji jedne na drugu. Koliko obitelj treba Crkvu, toliko i Crkva treba obitelj. Na tu intimnu povezanost i recipročnost odnosa Crkve i obitelji podsjetila je i zadnja Biskupska sinoda, naslovivši iv. poglavlje ii. dijela svoga konačnog izvješća (koje govori o obitelji u Božjem naumu) Prema eklezijalnoj punini obitelji, jasno time naglasivši kako je Crkva dobro za obitelj i kako je obitelj dobro za Crkvu. 4 U tom se vidu s istim uvjerenjem i u našoj knjizi pridaje velika važnost obiteljskom licu Crkve, kao i crkvenom licu obitelji. Obitelj kao kućna Crkva (Ecclesia domestica) svakim danom dobiva na sve većoj važnosti i značenju.

Dok zahvaljujemo izdavačkoj kući Kršćanska sadašnjost, koja je i ovoga puta izrazila spremnost da zajedno s Kršćanskim kulturnim centrom izda ovu knjigu posvećenu teologiji i duhovnosti braka i obitelji, istodobno gajimo želju da po ovom štivu našim cijenjenim čitateljima evanđelje braka i obitelji postane još uvjerljivije, bliže i privlačnije.

U Zagrebu, na Prvu nedjelju došašća, 29. studenoga 2015.

Anton Tamarut

4

Usp. Relazine Finale, br. 52.

· 11 ·

Skraćenice · 12 ·

aa dv eg fc gs kkc lf lg ls pf po sc ur

Apostolicam actuositatem. Dekret o apostolatu laika (18. studenoga 1965.), u: Dokumenti, Zagreb, 72008.

Dei Verbum. Dogmatska konstitucija o Božanskoj objavi (18. studenoga 1965.), u: Dokumenti, Zagreb, 72008.

Papa Franjo, Evangelii gaudium – Radost evanđelja. Apostolska pobudnica o naviještanju evanđelja u današnjem svijetu (24. xi. 2013.), Zagreb, 2013.

Ivan Pavao ii., Familiaris consortio – Obiteljska zajednica. Apostolska pobudnica o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu (22. xi. 1981.), Zagreb, 1981.

Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (7. xii. 1965.), u: Dokumenti, Zagreb, 72008.

Katekizam Katoličke Crkve, Zagreb, 1994.

Papa Franjo, Lumen fidei – Svjetlo vjere. Enciklika o vjeri (29. vi. 2013.), Zagreb, 2013.

Lumen gentium. Dogmatska konstitucija o Crkvi (21. xi. 1964.), u: Dokumenti, Zagreb, 72008.

Papa Franjo, Laudato si’. Enciklika o brizi za zajednički dom (24. v. 2015.), Zagreb, 2015.

Porta fidei – Vrata vjere. Apostolsko pismo u obliku motuproprija pape Benedikta xvi. kojim se proglašava Godina vjere (Rim, 11. listopada 2011.), Zagreb, 2012.

Presbyterorum ordinis. Dekret o službi i životu prezbitera (7. xii. 1965.), u: Dokumenti, Zagreb, 72008.

Sacrosanctum Concilium. Konstitucija o svetoj liturgiji (4. xii. 1963.), u: Dokumenti, Zagreb, 72008.

Unitatis redintegratio. Dekret o ekumenizmu (21. studenoga 1964.) u: Dokumenti, Zagreb, 72008.

Vjera i smisao kršćanske ženidbe u krizi

I. Vjera i smisao kršćanske ženidbe u krizi

V

jera i smisao kršćanske ženidbe u uzajamnom su uzročnoposljedičnom odnosu. Ono što vrijedi za druge sakramente vrijedi i za ženidbu. I ona je sakrament vjere: Signa protestantia fidem, kako kaže Toma Akvinski.1 Tu vlastitost posebno ističe Drugi vatikanski koncil kada kaže da oni (sakramenti) »ne samo da vjeru pretpostavljaju nego je riječima i stvarima hrane, krijepe i izražavaju.«2 Bez vjere kršćanska ženidba gubi svoj smisao i značenje, dok s druge strane kršćanska ženidba pokazuje svu životnost i dinamiku vjere, njezin istinski i pravi smisao i značenje, konačnu

1 2

Toma Akvinski, Summa theologiae, i–ii, q. 106, aa. 1 i 2.

Drugi vatikanski koncil, Sacrosanctum Concilium. Konstitucija o svetoj liturgiji (4. xii. 1963.), br. 59, u: Dokumenti, Zagreb, 72008. (dalje: sc).

· 13 ·

Vjera i smisao kršćanske ženidbe u krizi

svrhu i cilj. Iz takve životne povezanosti, razumljivo je da se kriza vjere odražava na krizu kršćanske ženidbe, odnosno da se u krizi smisla kršćanske ženidbe ogleda kriza vjere.

· 14 · 1.

Trenutna i stalna kriza – trenutno i stalno obraćenje Danas je osobito potrebno da Crkva prepozna, vrednuje i ponudi ono što je u bračnom i obiteljskom iskustvu lijepo, dobro i sveto; da prigrli stanja ranjivosti koje ga stavljaju na kušnju: siromaštvo, rat, bolest, žalovanje, ranjene i pokidane odnose iz kojih se rađaju nevolje, srdžbe i lomovi; da podsjeti te obitelji, kao i sve obitelji, da evanđelje ostaje »radosna vijest« od koje uvijek valja krenuti.3 No da bi se temi braka i obitelji moglo prići s pozitivne strane u vidu buđenja istinske volje za brak i obitelj te njihovo pravo vrednovanje, potrebno je izbjeći jednostrano ocrnjivanje našeg vremena i današnjeg stanja vjere i smisla kršćanske ženidbe. Drugim riječima: potrebno je voljeti svoje vrijeme i nastojati pomoći čovjeku svoga vremena. U takvom pristupu mogu nam pomoći riječi svetog Augustina, ali i pape Franje. Sveti Augustin kaže: »A ti susrećeš ljude koji plaču nad svojim vremenom kao da bi vremena naših pređa bila dobra… Ako si od zloga oslobođen, ako si već povjerovao u Sina Božjega, ako si već zadojen i poučen Svetim pismom, čudim se što misliš da je Adam imao dobra vremena. I tvoji

3

Tu zadaću Crkve u odnosu na brak i obitelj izrazio je papa Franjo u govoru na molitvenom bdjenju za obitelj, 3. listopada 2015; usp. u: http://w2.vatican. va/content/francesco/it/speeches/2015/october/documents/papa-franc…

(5. 10. 2015).

Vjera i smisao kršćanske ženidbe u krizi

su roditelji nosili Adama… Zar se ne zgražamo nad svime što smo čuli, nad svime što smo čitali? Da bismo tako imali razloga da radije zahvaljujemo negoli da mrmljamo nad svojim vremenom.«4 A papa Franjo u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium piše: »U svim je povijesnim razdobljima prisutna ljudska slabost, zaokupljenost vlastitim unutarnjim svijetom, samozadovoljstvo, a da ne spominjemo požudu koja nam svima prijeti. Ta je stvarnost uvijek prisutna, u ovom ili onom obliku; više se duguje ljudskim ograničenjima no pojedinom okruženju i okolnostima. Dakle, ne govorimo da je danas teže; samo je različito.«5 Svaka naime kriza predstavlja svojevrsno čistilište u kojemu se gube priviđenja i nestaju iluzije, a ostaju zadani i čvrsti temelji kojima se treba vratiti, i na njima nastaviti graditi s pročišćenom sviješću i prosvjetljenom savješću.

Kada je riječ o vjeri i o kršćanskom smislu ženidbe, teško je reći da postoje povijesna razdoblja u kojima ona ne bi prolazila kroz određenu krizu, da ne reknemo čistilište. Radi se naime o životnim odnosima i procesima, o životnom i povijesnom putu i suputništvu, o rastu i sazrijevanju, o stvarnostima kojima su životne mijene i promjene na neki način svojstvene. Moglo bi se čak reći kako je vjeri, pa onda i smislu kršćanske ženidbe, u određenom pogledu namijenjena

4

5

Aurelije Augustin, Sermo Caillau-Saint-Yves, 2,92: pls 2, 441–552; cit. prema: Časoslov rimskog obreda iv, Zagreb, 1985., 82.

Papa Franjo, Evangelii gaudium – Radost evanđelja. Apostolska pobudnica o naviještanju evanđelja u današnjem svijetu (24. xi. 2013.), Zagreb, 2013., br. 263. (dalje eg). Usp. također Homiliju pape Franje na otvaranju xiv. općeg redovitog zasjedanja Biskupske sinode na temu Poziv i poslanje obitelji u Crkvi i suvremenom svijetu, nedjelja, 4. listopada 2015., u: http://w2.vatican.va/content/francesco/ it/homilies/2015/documents/papa-francesco_20… (5. 10. 2015). Papa je u homiliji podsjetio na govor svetog Ivana Pavla ii. Talijanskoj Katoličkoj akciji, 30. prosinca 1978. (Insegnamenti i [1978], 450): »Zabluda i zlo moraju uvijek biti osuđeni i odbačeni; ali čovjeka koji padne i pogriješi treba razumjeti i ljubiti […] Mi moramo voljeti naše vrijeme i pomoći čovjeku našega vremena.«

· 15 ·

Vjera i smisao kršćanske ženidbe u krizi

· 16 ·

stalna kriza; ona im je na neki način imanentna. Naime u kršćanskome duhovnom životu ne postoji dosegnuta razina svetosti na kojoj bi se netko trebao zaustaviti i u njoj samodopadno uživati. Tek bi to bila prava kriza vjere i naznaka duhovne nesreće. Obraćenje, kao čin i proces kojim se nadvladava duhovna kriza pripada u jednu od temeljnih kategorija vjere. Riječ je o trajnom procesu koji nikada ne može biti potpuno dovršen niti savršen te je uvijek povezan sa sviješću o značajnom zaostajanju i raskoraku između onoga što jesmo i onoga što bismo trebali biti. Vjera se, prema enciklici Lumen fidei, sastoji »u čovjekovoj raspoloživosti da se dopusti uvijek iznova preobražavati Božjim pozivom.«6 Podsjetimo da se za Crkvu na putu kaže da je semper reformanda, što također znači da su i njezini članovi i pojedine skupine u njoj također u stalnoj obnovi.7 A obnova i obnavljanje redovito znači da stvari nisu do kraja posložene i na mjestu, o čemu u najnovije doba svjedoči i apostolska pobudnica Evangelii gaudium.

U njoj se papa Franjo obraća članovima Crkve kako bi ih potaknuo »na trajnu misijsku obnovu«.8 To nipošto ne znači da bi današnju krizu vjere i smisla kršćanske ženidbe trebalo omalovažiti; ona je ozbiljna i treba ju uzeti ozbiljno

6

7

8

Papa Franjo, Lumen fidei – Svjetlo vjere. Enciklika o vjeri (29. vi. 2013.), br. 13, Zagreb, 2013. (dalje: lf).

Usp. Katekizam Katoličke Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994., 1428, gdje se kaže da je obraćenje trajan zadatak cijele Crkve, »koja ‘u svom krilu obuhvaća grješnike’ i koja, ‘u isti mah sveta i uvijek potrebna čišćenja, neprestano vrši pokoru i obnovu’. To nastojanje oko obraćenja nije samo ljudsko djelo: pokret je ‘raskajanog srca’ (Ps 51,19), što ga milost privlači i potiče da odgovori milosrdnoj ljubavi Boga koji nas je prvi ljubio«. (dalje: kkc). Usp. također Relazione finale, br. 41. kkc se tu u jednom dijelu poziva na lg, br. 8.

Papa Franjo, Laudato si’. Enciklika o brizi za zajednički dom (24. v. 2015.), br. 3, Zagreb, 2015. (dalje: ls).

Vjera i smisao kršćanske ženidbe u krizi

i prema njoj se postaviti odgovorno i angažirano, dajući ipak pritom veću važnost rješenjima negoli problemima. Prema krizi vjere i smisla kršćanske ženidbe i danas treba nastupiti s onom ozbiljnošću i sigurnošću kojom je Isus nastupio na početku svoga javnog djelovanja, kada je naviještajući kraljevstvo Božje sve pozvao da se obrate i vjeruju evanđelju (usp. Mk 1,15) ili kada je odlučno i jasno branio izvorni Božji naum o nerazrješivosti ženidbenog saveza (usp.

Mk 10,2-12; Mt 19,3-9) te naglasio kako je dar razumjeti taj Božji naum (usp. Mt 19,11). Naime, nemoguće je iz krize vjere izaći bez obraćenja, bez stvarnog mentalnog i životnog zaokreta koji vodi k iskustvu ljepote i radosti vjere. A nesumnjivo je i smisao kršćanske ženidbe moguće naći samo u vjeri koja se hrani i obnavlja ljepotom i radošću evanđelja.

Onima dakle koji se hrvaju s krizom vjere i koji ne vide smisao kršćanske ženidbe, a čini se da je takvih danas mnogo i svakim danom sve ih je više, potrebno je odvažno i s pouzdanjem ukazati na mogućnost i potrebu obraćenja.9 Takvim osobama treba ukazati na ljepotu i radost vjere koju su ili izgubili ili ju još nikada nisu osjetili.

To dakako treba učiniti riječima, i nadasve životnim primjerom. Nije

9

Usp. Isto, br. 205: »Iako ljudi mogu pasti na najniže grane, mogu se također izdići iznad sebe samih, ponovno izabrati dobro i krenuti iznova, neovisno o bilo kojoj psihološkoj i društvenoj uvjetovanosti. Mogu se iskreno preispitati, prepoznati svoje duboko nezadovoljstvo i krenuti novim putem prema istinskoj slobodi. Nema tog sustava koji može potpuno zatrti našu otvorenost za ono što je dobro, istinito i lijepo, ili sposobnost koju nam je Bog dao da odgovorimo na njegovu milost, koja djeluje duboko u našim srcima.« U svom govoru na zaključenju xiv. općeg redovitog zasjedanja Biskupske sinode na temu Poziv i poslanje obitelji u Crkvi i suvremenom svijetu, 24. listopada 2015., papa Franjo je istaknuo kako prva dužnost Crkve nije osuditi ili anatemizirati, nego naviještati Božje milosrđe; pozivati na obraćenje te sve ljude privoditi ­Gospodinovu spasenju (http://www.ika.hr/index. php?prikaz=vijest&id=174003 (25. 10. 2015.).

· 17 ·

Vjera i smisao kršćanske ženidbe u krizi

· 18 ·

dovoljno nekoga samo uputiti prema izlazu iz krize, nego je također potrebno i pratiti ga na putu do nove životne situacije. Obraćenje je usmjereno prema budućnosti i povezano je s nadom u spasenje; ono budi i potiče radost; u sebi sadrži obećanje života koji čovjek ne može ostvariti sâm i na svoju ruku, već ga može doseći jedino u zajedništvu s Bogom i s bližnjima. Poznato je da obraćenje čovjeka oslobađa i rasterećuje prošlosti; ono s njega skida teret samoopravdanja i lažnog samoostvarenja; u obraćenju se otkriva i pokazuje smisao osobnog i zajedničkog života kao dar; u obraćenju se prima izvorni iliti iskonski smisao, a napušta izmišljeni i umjetni, koji samome sebi daje čovjek. Prema biblijskoj i kršćanskoj antropologiji čovjek ne osmišljava samoga sebe, već je kao slika Božja, od Boga osmišljen i njime definiran. Čovjek stoga u obraćenju prima Božju misao o svome životu i slijedi je; po njoj živi. U odnosu na ženidbu to znači: »Obećati trajnu ljubav može se samo tada kada se otkrije naum koji je veći od vlastitih planova, koji nas podupire i omogućuje nam darivati cjelokupnu budućnost ljubljenoj osobi« (lf 52).

Tu još treba reći da je svaki trenutak pravi tren za novi početak s Bogom. U prijateljstvu s Bogom koje započinje obraćenjem, ono što je u prošlosti bilo propušteno i krivo biva spašeno i posloženo u novu milosnu cjelinu. »Vjerovati znači pouzdati se u milosrdnu ljubav koja uvijek prihvaća i oprašta, koja podupire i usmjerava naš život, koja pokazuje svoju moć sposobnošću da ispravi stranputice naše povijesti« (lf 13). Obraćenje zajedno s vjerom u evanđelje otvara vrata Božjega kraljevstva koje je u osobi Isusa Krista postalo blizu, nadohvat ruke. Ono, drugim riječima, uvodi u svijet novih životnih odnosa i mogućnosti, u život u kojem je Bog trojstvene ljubavi ne samo uzor nego i autor i sudionik svakog ljudskog zajedništva; u prvom redu onog bračnog i obiteljskog.

Vjera i smisao kršćanske ženidbe u krizi

2.

Poredak milosti i nova sloboda u Isusu Kristu No tu se već nameće pitanje ima li danas u Crkvi dovoljno hrabrosti ponoviti Isusov poziv na obraćenje?! I možda još važnije pitanje: ima li u Crkvi dovoljno kršćana oduševljenih Isusovom radosnom viješću – takvih naime osoba koje ne samo što se ne boje drugima reći: Vjeruj evanđelju!, nego su također spremne druge pozvati i reći im: Dođi i vidi! Podijeli s nama ljepotu i radost vjere! Vrlo je važno i kod naše teme imati na umu da se svijet Božjega kraljevstva ne temelji na ljudskim zaslugama nego na Božjem daru, tj. na Kristu i njegovoj žrtvi, na njegovu vazmenom otajstvu. Riječ je o poretku milosti, o svijetu slobode za koju nas je Krist oslobodio (usp. Gal 5,1). U njemu ne postoji prinuda ni prisila, već ponuda i poziv – dar i uzdarje.

Poredak milosti poredak je slobode djece Božje; on je dakle namijenjen sinovima, a ne robovima. U tom smislu kažemo da je i sâma vjera kao mogućnost susreta i razgovora s Bogom i čovjekovog pozitivnog odgovora na Božji govor upravo dar. I ženidba kao sakrament vjere, kao zajednički životni odgovor muža i žene na sudjelovanje u Božjoj jedinstvenoj, vjernoj i plodnoj ljubavi u prvom je redu dar iliti milost. Milost je naime moći živjeti u prijateljskom odnosu s Bogom i biti biće Božjega povjerenja; milost je moći na sliku Božju i bogoliko živjeti svoj bračni i obiteljski život. Čovjek – slika Božja, Božji je prijatelj i suradnik! U poretku milosti čovjek s Bogom surađuje na ostvarenju vlastitoga života i pomaže u ostvarenju života svojih bližnjih. Njemu se dariva i povjerava misterij nove osobe (usp. lf 52).

Stoga možda upravo na temi dara, odnosno milosti, treba tražiti i predlagati rješenja današnje krize vjere i kršćanskog smisla ženidbe. Vjera je dragocjeni dar; ženidba isto tako! Ljubav je više nagrada nego zapovijed! Poredak milosti nas usredotočuje na Isusa Krista;

· 19 ·

Vjera i smisao kršćanske ženidbe u krizi

· 20 ·

njemu naime dugujemo svijet milosti i istine (usp. Iv 1,17); on je Dar koji se ne prestaje davati i koji i danas, one koji ga vjerom primaju, ne prestaje činiti djecom Božjom (usp. Iv 1,12). On je »Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka« (Iv 1,9) i rasvjetljuje istinu njegova života. Drugi vatikanski koncil kaže da on (Krist, novi Adam), »u samoj objavi Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva čovjeka njemu samom i objavljuje mu njegov uzvišeni poziv.«10 I što je za našu temu posebno važno: Krist slika Božja (2 Kor 4,4; Kol 1,15) – otkupitelj je i obnovitelj slike Božje u intimnom i životnom zajedništvu muža i žene. Riječi iz Knjige Postanka: »Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo« (2,24), u njegovu svjetlu dobivaju novo, kristološko i ekleziološko značenje. Naime Krist sa svojom Crkvom čini jedno Tijelo i u tom novom »bračnom« jedinstvu on ozdravlja i obnavlja bračno zajedništvo muža i žene. Od intimnog zajedništva muža i žene Krist čini znak, odnosno sakrament svoje ljubavi i vjernosti Crkvi (usp. Ef 5,21-33)11. Svojim jedincatim odnosom ljubavi i nježnosti prema Crkvi Krist ulazi i u životno zajedništvo muža i žene i u njemu se djelotvorno nastanjuje. Po njemu je prava bračna ljubav uzeta u božansku ljubav. Prema koncilskom nauku, sakramentom ženidbe kršćanski supruzi ne samo što označuju otajstvo jedinstva i plodne ljubavi između Krista i Crkve, nego u njemu

10

11

Drugi vatikanski koncil, Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (7. xii. 1965.), br. 22, u: Dokumenti, Zagreb, 72008. (dalje: gs).

Predaja i učiteljstvo pridaju ovom biblijskom mjestu (Ef 5,21-33) osobitu važnost, premda je značenje teško i predmetom rasprave. Tridentski koncil tako s velikim oprezom kaže da je nauk o milosti ženidbe ovdje natuknut, nagoviješten, ali se izričito ne naučava. Više o značenju ovoga biblijskog teksta u: Benedetto Testa, Sakramenti Crkve, Zagreb, 2009., 245–247; posebno u vezi s tim biblijskim mjestom usp. Heinrich Schlier, Der Brief an die Epheser, Düsseldorf, 1957. (tal. izdanje: Lettera agli Efesini, Brescia, 1965., 307–346).

Vjera i smisao kršćanske ženidbe u krizi

imaju i udjela.12 Već je iz toga jasno kako, da bi se razumjelo otajstvo ženidbe te njezin kršćanski smisao i značenje, potrebno je prije toga razumjeti Veliko otajstvo Kristova jedinstva s Crkvom (usp. Ef 5,32).

Ako se ne shvati i ako se ne vjeruje u vrijednost i značenje toga temeljnog odnosa, ne može se shvatiti niti vjerovati u smisao kršćanske ženidbe jer se sakrament ženidbe temelji upravo na tom »Velikom otajstvu« – iz njega proizlazi, njime se hrani i trajno obnavlja.

3.

Vjera – bezvrijedni ili dragocjeni dar Danas se može steći općeniti dojam da je vjera dar koji nije na osobitoj cijeni. U suvremenom znanstvenom i tehnološkom svijetu čini se jedva upotrebljivim i korisnim pa ga se zbog toga masovno ne priželjkuje i ne traži. Dok jedni smatraju da se danas s vjerom ne može bogzna što postići ili daleko dogurati, drugi je čak smatraju smetnjom i svojevrsnom zaprekom na putu životnog uspjeha i užitka. Treće pak smeta što je vjera dar koji obvezuje; treba ga naime budno čuvati i njegovati te njegova trajnost, ljepota i djelotvornost ovise i o čovjekovoj brizi i zalaganju, pa se radije odriču dara koji obvezuje i angažira; bez vjere su »slobodniji« i »komotniji«. Takvima i njima sličnima smeta i to što je vjera dar koji se obvezno dijeli s drugima. Vjera, kako se ističe i u Lumen fidei, nije samo neko osobno opredjeljenje koje se događa u dubini vjernikova srca, nije izolirani odnos između vjernikova ‘ja’ i božanskog ‘Ti’, između autonomnog

12

Drugi vatikanski koncil, Lumen gentium. Dogmatska konstitucija o Crkvi (21. xi.1964.), br. 11, u: Dokumenti, Zagreb, 72008. (dalje: lg).

· 21 ·

Vjera i smisao kršćanske ženidbe u krizi

· 22 ·

pojedinca i Boga. »Vjera se po svojoj naravi, otvara ‘nama’, događa se uvijek unutar zajednice Crkve« (lf 39). Ona se prenosi, »tako reći, u obliku dodira, s osobe na osobu, kao što se plamenom jedne svijeće pali druga svijeća« (lf 37).

Vjera nije osamljeni čin i nju se ne može živjeti »privatno«. »Osoba uvijek živi u odnosu. Dolazi od drugih, pripada drugima, njezin život dobiva na širini u susretu s drugima« (lf 38). Svaki čovjek posjeduje vjeru samo kao symbolon, »kao nesavršeni i otkinuti komad koji svoje jedinstvo i svoju cjelinu može naći tek u povezanosti s drugima; samo u symballein, u združenju s njima, može se zbiti i symballein, združenje s Bogom.«13 Neki upravo Crkvu navode kao razlog zašto im je teško vjerovati jer navodno vide kako njezini predstavnici ne žive kako se to od njih očekuje, čak im se čini da su katkada tzv. praktični vjernici na nižoj moralnoj razini od onih koji su izvan Crkve ili na njezinim rubovima. Navodno ne bi htjeli biti kao i oni, licemjerni i nedosljedni; radije nikakvi nego polovični i prijetvorni! No čini se da je ipak svima na kraju zajedničko što vjeru kao dar uopće ne poznaju jer nikada nisu imali priliku čuti u čemu je njezina ljepota, a još manje su bili u prilici doživjeti njezinu radost. Kod takvih je i vrlo oskudno, a najčešće i pogrešno znanje o Crkvi. Nećemo pretjerati kada kažemo da je jednim dijelom kriza kršćanskog smisla ženidbe povezana i s »ekleziološkom krizom« – u smislu da se Crkvu pravo i ozbiljno ne doživljava; jedva da ju se osjeća, a još manje se s njome osjeća (Sentire cum Ecclesia).14 Crkvu se često promatra pasivno i površno, s distan-

13

14

Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo. Predavanja o apostolskom vjerovanju s novim ogledom, Zagreb, 62007., 92.

U homiliji za vrijeme mise koju je u katedrali u sv. Petra i Pavla u Philadelphiji 26. rujna 2015. godine slavio s biskupima, svećenicima i redovnicima Pennsylvanije, papa Franjo je istaknuo kako »jedan od velikih izazova za Crkvu u ovom trenutku jest učiniti da se kod svih vjernika razvije osjećaj osobne

Vjera i smisao kršćanske ženidbe u krizi

ce, s nikakvom ili minimalnom životnom uključenošću (nominalno, tradicijski, kulturalno, nacionalno, politički, itd.) bez da se osjeća potreba za poniranjem u njezinu stvarnu narav i nutrinu, u njezinu otajstvenost – gdje se upravo u Tajni koju nosi i čuva, koju naviješta i prenosi je u duše, u čovjeka, u čovječanstvo krije sva njezina ljepota.15 Stoga se zbog toga danas čini osobito važnim i žurnim govoriti glasno i jasno o ljepoti i radosti vjere, uz istovremeno gorljivo izgrađivanje zajednica u kojima će se ta ljepota vjere moći vidjeti i njena radost doživjeti. Dakako da se ne radi o kozmetičkoj i folklornoj ljepoti, o namještenoj i prividnoj vanjštini, niti o nekakvoj estradnoj, raskalašenoj i komercijalnoj radosti, nego o onoj ljepoti i radosti vjere koja izvire iz dubina njezina sadržaja i poruke, koja se očituje u sabranosti i miru, u vedrini i radosti duha, a nastaje u osobnom susretu s Kristom. Riječ je o ljepoti i radosti kojoj je autor sâm Duh Sveti i koja može postojati i u trpljenju i u boli. Da bi se uzvjerovalo, kaže Drugi vatikanski koncil u dogmatskoj konstituciji o božanskoj objavi Dei Verbum, »potrebna je Božja milost koja predusreće i potpomaže te unutarnja pomoć Duha Svetoga, koji srce treba pokrenuti i obratiti ga k Bogu, otvoriti oči uma te svima dati ‘ugodnost pristanka i vjerovanja istini’«16

odgovornosti u poslanju Crkve«, cit. prema: http://w2.vatican.va/content/ francesco/it/homilies/2015/documents/papa-francesco_20 (28. 9. 2015).

15

16

Usp. Bernardin Škunca, Crkva i tajna vjere, u: Živo vrelo, 8/2000., 4–5; Isti tekst s drugim naslovom, Nadbiskupova ljubav prema Crkvi objavljen je također u: Anton Tamarut (ur.), Svijetli trag – Anton Tamarut, nadbiskup i metropolit riječko-senjski, Rijeka 2001., 12–15.

Drugi vatikanski koncil, Dei Verbum. Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi (18. xi. 1965.), br. 5., u: Dokumenti, Zagreb, 72008. (dalje: dv). Konstitucija se tu referira na Drugi oranški koncil, kan 7: Denz. 180 (377) i na Prvi vatikanski koncil, tj. na Dogmatsku konstituciju o katoličkoj vjeri Dei Filius, pogl. 3: Denz. 1791 (3010). Latinska riječ suavitas, odnosno izraz suavitatem u

· 23 ·

Vjera i smisao kršćanske ženidbe u krizi

· 24 ·

Vjera je Božji »dragocjeni dar«, i to u dvostrukom pogledu: kao čin i kao sadržaj, kao subjektivno i osobno pouzdanje u Boga (fides qua creditur – vjera kojom se vjeruje) i kao objektivna i objavljena istina u koju se vjeruje (fides quae creditur – vjera koju se vjeruje). Pod vjerom se podrazumijeva i jedno i drugo: i čovjekovo osobno prianjanje Bogu, kao i slobodan pristanak uza svu istinu što ju je Bog objavio.17 Između čina kojim se vjeruje (egzistencijalno i subjektivno, odnosno osobna dimenzija) i sadržajâ uz koje dajemo svoj pristanak (doktrinarno, objektivna dimenzija) postoji pak duboka povezanost (usp. PF 10). »Vjera kao osobno pouzdanje u Boga i vjera koju ispovijedamo u Vjerovanju neraskidivo su povezane, jedna na drugu upućuju i jedna drugu zahtijevaju. Postoji dakle duboka veza između življene vjere i njezinih sadržaja: vjera svjedoka i ispovjedalaca također je vjera apostola i naučitelja Crkve.«18

spomenutim konstitucijama, u hrvatskom izdanju Zbirke sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu (Heinrich Denzinger – Peter ­Hünermann [ur.], Đakovo, 2002.) prevedena je riječju radost. Rječnik Mirka Divkovića, Latinsko-hrvatski rječnik za škole, Zagreb, 1900.; reprint 1980., latinsku riječ suavitas prevodi kao slast, ugodnost, ljupkost, dražest. U hrvatskom komentaru Konstitucije: Ljudevit Rupčić – Ante Kresina – Albin Škrinjar, Konstitucija o božanskoj objavi Dei Verbum, Zagreb, 1981., riječ suavitas prevedena je kao slast (usp. 74).

17

18

Usp. kkc, br. 150; Kongregacija za nauk vjere, Nota s pastoralnim smjernicama za Godinu vjere (Rim, 6. i. 2012.), Zagreb, 2012. (dalje: Smjernice).

Isto, Smjernice.

Vjera i smisao kršćanske ženidbe u krizi

4.

Ljepota i radost vjere U ovoj se prilici nije moguće opširnije osvrnuti na ljepotu i radost u činu vjere te ćemo istaknuti samo nekoliko misli koje mogu poslužiti kao ustuk pred napašću čovjekova samoutemeljenja i njegove isključive autoreferencijalnosti, iz čega se često rađaju egzistencijalna nesigurnost i osamljenost, strah i tjeskoba, kompleks svemoći i savršenosti.19 Vjera, kako je naglasio papa Franjo u Lumen fidei, nije utočište za malodušne, nego nešto što našem životu daje širinu: »Ona pomaže otkriti veliki poziv, poziv na ljubav, i jamči da je ta ljubav pouzdana, da vrijedi predati joj se, jer se njezin temelj nalazi u vjernosti Bogu, koji je jači od svake naše krhkosti« (lf 53). Ljepota i radost vjere u prvom redu proizlaze iz njezine darovanosti.20 Kada kažemo da je vjera dragocjeni dar, prvenstveno mislimo na dar susreta i odnosa, na dar osobe, na darovanu blizinu. »Vjera je poziv na susret s Onim koga ne bismo tražili da nam već nije krenuo ususret.

On nas i otvara za taj susret«21. Čovjek je, da se izrazimo otačkom teologijom, capax Dei – biće osposobljeno i opremljeno za Boga; biblijski rečeno čovjek je slika Božja (Post 1,26-27). Čovjeku je darovano da može biti u bliskom i

19

20

21

Ne smije se smetnuti s uma da se u pozadini mnogih kriza suvremenog društva krije ozbiljna i velika antropološka kriza, kriza čovjekova identiteta.

Prema papi Franji upravo se u nedostatku identiteta nalazi izvor tjeskobe: »Imamo previše sredstava i jedva nekoliko jadnih i beznačajnih ciljeva« (ls, br. 203).

Više o tome u: Anton Tamarut, Kako ponovno otkriti ljepotu i radost vjere, u: Bogoslovska smotra, 83 (2013.) 3, 583–586.

Benedikt xvi., Porta fidei – Vrata vjere. Apostolsko pismo u obliku motuproprija pape Benedikta xvi. kojim se proglašava Godina vjere (Rim, 11. x. 2011.), Zagreb, 2012., br. 10. (dalje: pf).

· 25 ·

Vjera i smisao kršćanske ženidbe u krizi

· 26 ·

prijateljskom odnosu s Bogom, da bude biće kojemu se Bog osobno objavljuje i dariva. U Dogmatskoj konstituciji o božanskoj objavi Dei Verbum Drugoga vatikanskog koncila kaže se da: »nevidljivi Bog (usp. Kol 1,15; 1 Tim 1,17) iz preobilja svoje ljubavi oslovljava ljude kao prijatelje (usp. Izl 33,11; Iv 15,14-15) te s njima druguje (usp. Bar 3,38) da ih pozove i primi u zajedništvo sa sobom« (dv 2). Čovjek je biće s kojim Bog razgovara. A taj razgovor između Boga i čovjeka nije tek verbalan, nego stvaran. »Nisu u dijalogu partneri dva razuma, Božji i ljudski, nego dvije osobe, božanska i ljudska, njihovo ja i ti.

Cilj nije saopćavanje istine, nego predavanje jedne osobe drugoj i zajedništvo života, u kojem ljudi ‘postaju sudionici božanske naravi’ (usp. Ef 2,18; 2 Pt 1,4).«22 Dar ide iznad očekivanog i zasluženog; ne ovisi o zasluzi, nego isključivo o naklonosti i ljubavi pa je zbog toga i nepredvidiv, uvijek osoban i poseban, jedincat i drukčiji. Nijedan odnos Boga sa svojim stvorenjem nije isti. Naime Bog ljubi pojedinca kao jedinca. »Čovjek vjerom prihvaća Božju ljubav koja mu se ponudila i dopušta da ga ona određuje.«23 Ljepota i radost vjere krije se upravo u slobodi za Boga, u slobodi za ljubav, u sposobnosti i mogućnosti da čovjek na Božju ljubav uzvrati ljubavlju; kao što je Bog njega izabrao, da tako i on Boga izabere za prijatelja. Vjera je susret dviju sloboda: »slobode Boga koji se daruje u Kristu i naše slobode, slobode osobe koja se otvara tomu susretu, polazeći od traženja smisla«24.

22

23 24

Ljudevit Rupčić – Ante Kresina – Albin Škrinjar, Konstitucija o božanskoj objavi Dei Verbum, 58.

Isto, 76.

Josip Bozanić, Božić je odgovor na ljudska traženja, u: Glas Koncila, Božić, 2012., 3.

Vjera i smisao kršćanske ženidbe u krizi

Vjera, kao i svaki živi odnos, živi od obostrane čežnje i želje, od obostranih očekivanja. Bog ima svoja očekivanja od čovjeka, čovjek ima svoja očekivanja od Boga. Bog se čovjeku nada i čovjek se Bogu nada. Od koga se ništa ne očekuje – taj nam ništa i ne znači. Vjera je naime živ, dinamičan, preobražavajući i rastući odnos. On se ne tiče tek i isključivo budućeg života, života koji tek treba nastupiti nakon tjelesne smrti, već se bitno odražava i utječe na kvalitetu sadašnjeg života. Vjera je »već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo« (Heb 11,1).

5.

Razlika između djelomične i početne vjere Ovdje je također nemoguće podrobnije govoriti o ljepoti i radosti koja se krije u sadržaju, u samim otajstvima kršćanske vjere koje redovito ispovijedamo u Vjerovanju apostolskom, odnosno Nicejsko‑cari­ gradskom.25 Govor o Božjem očinstvu i njegovoj svemoći koja se »ponajviše očituje u milosrđu i praštanju«, o Kristovom utjelovljenju i njegovu vazmenom otajstvu u kojem je ostvaren i objavljen novi čovjek, o Duhu Svetom Gospodinu i Životvorcu, graditelju svakog zajedništva i jedinstva u ljubavi, kao i govor o uskrsnuću tijela i o životu vječnom; sve to spada u širu i obveznu ženidbenu pouku, u daljnju i temeljnu pripravu na sakrament ženidbe. Tajna Presvetog Trojstva treba biti predstavljena kao izvor i uzor ljubavi i zajedništva,

25

Opširnije o tome u: Anton Tamarut, Kako ponovno otkriti ljepotu i radost vjere, 586–595.

· 27 ·

Vjera i smisao kršćanske ženidbe u krizi

· 28 ·

kao model obiteljskog i svakog drugog oblika društvenog života. Bez temeljitog poznavanja kršćanske vjere u njenoj cjelini teško je doživjeti njezinu stvarnu ljepotu i radost. Fragmentarna, djelomična, selektivna i krnja vjera ne može biti ni lijepa ni radosna. Na takvoj se vjeri lako posjeći i raniti, od nje je lako odustati; s njom je doista teško, pa i nemoguće ikamo doći do kraja. S takvom je vjerom nemoguće osjetiti i doživjeti smisao kršćanske ženidbe. S njom se vrlo lako može završiti u krivovjerju.

Tu još treba napomenuti da fragmentarna ili djelomična vjera, koju je netko probrao prema vlastitom nahođenju, nije isto što i početna vjera, ili tzv. nesavršena vjera. Tko bi se usudio za sebe ustvrditi da je njegova vjera savršena, i kao čin i kao poznavanje samih otajstava?!26 Da bi razumijevanje objave bilo sve dublje, isti Duh Sveti koji pokreće srce na obraćenje i vjeru, otvara oči uma te svima daje »ugodnost pristanka i vjerovanja istini«, a svojim darovima vjeru sveudilj i usavršuje (usp. dv 5). Vjera dakle ima svoj početak; može na početku biti i površna, plitka, manja od zrna gorušice (usp. Lk 17,6).

Vjera je naime put koji uvijek započinje prvim korakom. U dubinu vjere nemoguće je dospjeti s prvim zamahom, ali također vrijedi i da bez prvog zaveslaja ne postoji mogućnost da se dođe na pučinu i uđe u dubinu. Vjera se može usporediti i s penjanjem u visine, te je nerazumno očekivati da se u podnožju brda vide obzori koji se otvaraju tek nakon određenog uspona. I nije rijedak slučaj da u podnožju gòre bude magle i da se tek odmičući prema vrhu sve bolje i dalje vidi, kad obzori postaju svjetliji, širi i obuhvatniji.

26

Sveti Grgur Veliki, papa i crkveni naučitelj za sebe npr. kaže: »Niti moj jezik propovijeda kako dolikuje, niti život moj slijedi koliko bi trebalo ono što jezik kaže« (Knj. 1, 11, 4–6: ccl 142, 170–172); cit. prema: Časoslov rimskog obreda iv, 1039.

Vjera i smisao kršćanske ženidbe u krizi

Važno je voditi računa o ovim slikama kako ne bismo posrnuli pod kušnjom da od onih koji tek pristupaju zajednici vjernika, ukoliko traže druge sakramente (u našem slučaju to se posebno odnosi na sakrament ženidbe), nestrpljivo i nervozno tražili tzv. maksimum vjere, odnosno savršenu vjeru i potpunu jasnoću, te njome uvjetovali njihov pristup životu milosti. Dovoljno je tu sjetiti se apostola Pavla i njegova postupanja s početnicima u vjeri (usp. 1 Kor 3,1-3). Pavao s prvim kršćanima u Korintu postupa postupno i strpljivo, na početku kao s nejačadi te ih napaja mlijekom, a ne krutim jelom. Ne forsira njihov rast, dok im istodobno ne prestaje buditi i poticati želju i potrebu za duhovnim napretkom (usp. Kol 2,2).

Pavao prvoj generaciji kršćana pristupa ozbiljno i s najvećom odgovornošću, ne dolazi k njima »s uzvišenom besjedom ili mudrošću« (ovoga svijeta) navješćivati svjedočanstvo Božje (1 Kor 2,1), nego dolazi k njima »slab i u velikom drhtanju« (1 Kor 2,3) navijestiti im »Mudrost Božju, u Otajstvu, sakrivenu« (1 Kor 2,6). Čuva se i odlučno zazire od praznorječja i bajki koje podilaze vlastitim požudama i bježe od istine (usp. 1 Tim 1,4; 2 Tim 4,4). Od samoga početka im navješćuje cjelovitu vjeru, što u njegovu slučaju prvenstveno znači da se Krista proslavljena ne može odvojiti od Krista raspetoga. Riječ je o jednom te istom Gospodinu, u kojem su skrivena sva bogatstva mudrosti i spoznaje (usp. Kol 2,3). Zahvaćen iliti oduševljen Kristom, zaljubljen u slobodu koju je konačno stekao u Kristu; u jednu riječ, osvjedočen u ljepotu i radost života s Kristom, Pavao čini sve što je u njegovim mogućnostima, čak i ono izvan redovitih čovjekovih mogućnosti, jer stalno računa na milost Božju koja je s njime (usp. 1 Kor 15,10) da svakoga koji mu je povjeren stekne za Krista, da bi svi doživjeli onu istu slobodu, ljepotu i radost života u Kristu u kojoj se našao on sâm nakon što je doživio obraćenje i povjerovao.

Upravo s takvih pavlovskih, majčinskih i očinskih polazišta (usp. 1 Sol 2,7.11) i nama je danas izlagati svekoliko otajstvo Božje

· 29 ·

Vjera i smisao kršćanske ženidbe u krizi

· 30 ·

objavljeno u Kristu; u ovom našem slučaju posebno otajstvo ženidbe koje postoji od postanka svijeta, koje je utkano u poredak stvaranja, a svoju je punu objavu i svoj konačni smisao i značenje zadobilo u Isusu Kristu, u otajstvu njegova jedinstva s Crkvom.27 Tu izdvajamo samo nekoliko misli koje se odnose na ljepotu i radost kršćanske ženidbe, koje možda mogu poslužiti kao pomoć da se u sebi pobijedi možebitni kompleks uspjeha, osjećaj samodostatnosti i napast sebičnosti, strah od ljubavi i vjernosti te rezignacija i malodušnost.28 Kao stvarnost vjere, i sakrament ženidbe poseban je i dragocjen dar! »Ženidba u Gospodinu« (usp. 1 Kor 7,39) milost je kao i sama vjera. I nju se bez milosti ne može shvatiti, a još manje živjeti. Upravo iz te darovanosti, iz milosnosti proizlazi i njezina draž i ljepota; iz milosti ženidbe, iz dara vjere nastaje i radost.

27

28

Da bi sakrament ženidbe bio djelotvoran, kaže Walter Kasper, pozivajući se na nauk sv. Tome Akvinskog, neophodno je vjerovati u živoga Boga kao čovjekov cilj i sreću; potrebno je vjerovati u njegovu providnost koja nas na našem životnom putu vodi prema konačnom cilju i sreći. Počevši od toga početnog i ujedno temeljnog vjerskog uvjerenja koje vrijedi kao minimalni uvjet za djelotvorno primanje sakramenta, u pripravi na kršćansku ženidbu treba slijediti pouka o tome kako je Bog konkretno označio taj cilj i put prema njemu i prema sreći u Kristu Isusu. Pouka se sastoji u tome da njegova ljubav i vjernost postaju djelotvorno prisutne po Crkvi u sakramentu ženidbe da bi pratile zaručnike i supružnike s djecom koju im Bog želi dati u njihovom budućem zajedničkom životnom hodu, vodile ih prema životu u Bogu i s Bogom, i na koncu ih dovele u život vječni. Na taj se način, prema Kasperu, otajstvo Krista i Crkve, koje se konkretizira u ženidbi, otkriva korak po korak.

Usp. Walter Kasper, Il vangelo della famiglia, Brescia, 2014., 57–58.

Opširnije o tome u: Anton Tamarut, Suvremena teologija braka i obitelji, u: Bogoslovska smotra, 85(2015.), 3, 679–700.

Predlošci obiteljske molitve

Obiteljska služba riječi* · 119 · 1. Obitelj se okupi zajedno (najbolje petkom ili subotom navečer) u sobi za dnevni boravak i smjesti se ukrug, po mogućnosti oko stolića na kojem je upaljena svijeća i položeno Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta ili makar samo Novi zavjet te posudica s blagoslovljenom vodom.

2. Bogoslužje predvodi otac ili majka. Poželjno je da se izmjenjuju, svaki jedan tjedan.

3. Predvoditelj prvi umoči vršak prstiju desne ruke u posudicu s blagoslovljenom vodom i prekriži se glasno izgovarajući:

P: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

4. Nakon njega i drugi članovi u tišini umoče vršak prstiju u blagoslovljenu vodu i prekriže se na spomen svoga krštenja. Time posvješćuju svoju pripadnost Isusu Kristu, uronjenost i uvrštenost u obiteljsku zajednicu života triju božanskih osoba. Umjesto pojedinačnog umakanja prstiju, predvoditelj može i grančicom masline ili ružmarina poškropiti članove obitelji.

*

Iz velikog otajstva braka proizlazi neophodna odgovornost roditelja u odnosu prema njihovoj djeci. Doista, na autentično očinstvo i majčinstvo spada prenošenje i svjedočanstvo života u Kristu: po vjernosti i jedinstvu života obitelji, supružnici su pred vlastitom djecom prvi navjestitelji Riječi Božje.

Crkvena zajednica treba ih podupirati i pomagati im da razviju molitvu u obitelji, slušanje Riječi, poznavanje Biblije. Stoga Sinoda želi da svaki dom ima svoju Bibliju i da je čuva na dostojan način, kako bi je mogla čitati i upotrebljavati za molitvu. Potrebna pomoć može doći od svećenika, đakona ili dobro pripremljenih laika. Sinoda je također preporučila oblikovanje malih zajednica među obiteljima u kojima se može njegovati zajednička molitva i razmatranje prikladnih ulomaka Pisma. Neka se, zatim, supružnici sjećaju da »je Riječ Božja dragocjena potpora i u teškoćama bračnoga i obiteljskog života« (Benedikt xvi., Verbum Domini – Riječ Gospodnja. Postsinodalna apostolska pobudnica o Riječi Božjoj u životu i u poslanju Crkve (30. ix. 2010.), Zagreb, 2011., br. 85.

Predlošci obiteljske molitve

P: Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isus Krista, Otac ­milosrđa i Bog svake utjehe.

SS: Blagoslovljen Bog uvijeke!

Blagoslovljeno njegovo sveto ime!

· 120 ·

P: Draga/i (ime supruge ili supruga), dragi (imena djece), trenutak je da se u kratkoj tišini osvrnemo na protekli tjedan te naglas, iskreno i prostodušno zamolimo jedni druge za oproštenje.

5. To najprije čine supruzi međusobno, zatim pojedinačno kao roditelji prema djeci, a zatim djeca pojedinačno prema roditeljima, odnosno kao braća jedno prema drugome. Čin ili propust kojim su članovi obitelji mogli jedno drugo u proteklom tjednu povrijediti treba spomenuti općenito, bez detaljnog i opširnog opisivanja.

S: Oprosti..!

S: Opraštam! Budi mir(a)n/a i vedar/a!

S: Hvala ti! Volim te puno!

S: I ja tebe!

6. Nakon toga svi međusobno izmijene zagrljaj i poljubac.

P: Kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti!

SS: Gospodin nam daje svoj blagoslov i život dovijeka!

P: Otvorimo sada uši svoga srca za Božju riječ.

7. Mogućnosti su mnoge. Može se npr. uzeti jedno od misnih čitanja slijedeće nedjelje. U tom slučaju se može poslužiti Nedjeljnim i blagdanskim misalom za narod ili pak liturgijsko-pastoralnim listom Živo vrelo. Danas je moguće naći svagdašnja, blagdanska i nedjeljna čitanja i na mrežnim stranicama kršćanske i katoličke orijentacije. Može se i nasumce ili po nekom drugom kriteriju izabrati kraći starozavjetni ili novozavjetni tekst iz Svetoga pisma koje leži na stoliću. Priprema i izbor čitanja spada na predvoditelja bogoslužja, a čitati mogu i drugi članovi obitelji.

Predlošci obiteljske molitve

8. Mogu se npr. čitati poznati odlomci iz Prve poslanice Korinćanima: Usporedba Crkve s tijelom 1 Kor 12,12-31, ili Hvalospjev ljubavi 1 Kor 13,1-13, ili pak odlomci iz Poslanice Galaćanima o slobodi i ljubavi te životu po Duhu Gal 5,1324, o tome kako primijeniti načela ljubavi Gal 5,25- 6,10, o Bogu koji je ljubav 1 Iv 4,7-12, kao i mnogi drugi. Jedan takav odlomak svakako može biti i sljedeći, iz Poslanice Kološanima, gdje se govori o velikodušnosti novoga života u Kristu Isusu: Kol 3,12-17

P ili S: Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Kološanima Braćo: aodjenite se – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno Z srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin Vama oprostio, tako i vi! A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva. I mir Kristov neka upravlja srcima vašim – mir na koji ste pozvani u jednom tijelu! I zahvalni budite! Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama! U svakoj se mudrosti poučavajte i urazumljujte! Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu!

I sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu!

Riječ Gospodnja.

SS: Bogu hvala!

9. Predvoditelj pozove na kraće razmišljanje o pročitanoj riječi, najprije u tišini, a zatim tko želi, a bilo bi poželjno da to učine svi, kratko kaže u dvije‑tri rečenice, koja ga se riječ ili misao u tekstu posebno dojmila i na što ga je potaknula.

10. Razmišljanje nad Božjom riječju završava otpjevom.

P: Riječ tvoja, Gospodine, srce sladi.

· 121 ·

Predlošci obiteljske molitve

SS: Zakon tvoj oči prosvjetljuje.

11. Slijedi molitva za obiteljske i druge potrebe.

· 122 ·

P: Gospodin nas je prosvijetlio svojom riječju. Molimo da po njoj možemo živjeti i jedni drugima biti podrška i pomoć, utjeha i radost: S: Gospodine, hvala ti za dar bračne ljubavi i obiteljskog zajedništva. Čuvaj nas u međusobnoj vjernosti, u ljubavi i poštovanju. Molimo te!

SS: Gospodine, usliši nas!

S: Gospodine, hvala ti za dar vjere. Blagoslovi našu Crkvu, papu I., našeg biskupa I., župnika I., sve članove naše župne zajednice s kojima zajedno ispovijedamo i slavimo tvoja sveta otajstva. Molimo te!

S: Gospodine, hvala ti za ljubav prema bolesnima i siromašnima.

Učini i nas živim oruđem svoje dobrote i milosrđa prema braći i sestrama u duhovnim i tjelesnim potrebama. Molimo te!

S: Gospodine, hvala ti za darove radosti i mira. Svima koji su u duši izgubili radost i mir, pomozi da ih ponovno pronađu u tebi. Molimo te da u svijetu nestanu ratovi i svađe te među svim ljudima i narodima zavladaju istinski mir, suradnja i poštovanje. Molimo te!

S: Gospodine, hvala ti za nadu života vječnoga. Našim dragim pokojnima u svome milosrđu oprosti sve grijehe, otkrij svoje proslavljeno lice i pridruži ih zboru svetih i blaženih. Molimo te!

12. Mogu se dodati i druge prigodne zahvale i prošnje.

P: Ove i druge, neizrečene, a Ocu nebeskom poznate zahvale i prošnje zaključimo molitvom Očenaša.

13. Dok zajedno mole, članovi obitelji drže se za ruke.

SS: Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji.

Predlošci obiteljske molitve

Kruh naš svagdanji daj nam danas.

I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim; i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla.

P: Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vjekove.

14. Bogoslužje se zaključuje pozivom predvoditelja na izgovaranje Vjerovanja apostolskog ili Nicejsko-carigradskog:

P: Okrijepljena srca i duše ispovjedimo zajedno vjeru Crkve koju smo primili na krštenju. Njome se dičimo i nju ćemo nastojati svojim životom svjedočiti.

SS: Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga.

I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega.

Rođenog od Oca prije svih vjekova.

Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga.

Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno.

Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa.

I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom.

Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan.

I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu.

· 123 ·

Predlošci obiteljske molitve

· 124 ·

I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.

I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina.

Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima.

I u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu.

Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha.

I iščekujem uskrsnuće mrtvih.

I život budućega vijeka.

Amen.

P: Neka nas blagoslovi i u svojoj ljubavi čuva svemogući i dobri Bog, Otac i Sin i Duh Sveti!

SS: Amen.

15. Ako je obitelj glazbeno nadarena, kako na samom početku tako i na kraju može se zapjevati i odsvirati pjesma duhovnog sadržaja.

Predlošci obiteljske molitve

Obiteljska molitva krunice* s b ib l i j s k im t e k s to v im a

· 125 · Obitelj se okupi u sobi za dnevni boravak u dan i vrijeme koji joj se čini najprikladnijim (svaki dan, jedan ili više dana u tjednu, na spomendane i blagdane posvećene Blaženoj Djevici Mariji, već prema raspoloženju i mogućnostima pojedine obitelji). Na stoliću uz položeno Sveto pismo može gorjeti svijeća koja nas podsjeća na Utjelovljenu Božju Riječ, na Krista – Svjetlost svijeta i na život milosti koji smo primili u sakramentu krštenja. Ako u sobi postoji Marijina slika ili kip, svijeću se može zapaliti i pred njima. Molitvu krunice predvode otac ili majka obitelji naizmjenično, jednom otac, drugi put majka. Uvodne biblijske tekstove na pojedina otajstva krunice mogu čitati naizmjenično svi članovi obitelji.

P: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

S: Amen.

P: Isus Krist neka bude svet u srcima našim!

S: Duh Očeve ljubavi neka upravlja našim mislima i djelima!

*

Prava marijanska pobožnost, koja dobiva izraz u iskrenim odnosima s Presvetom Djevicom i u nasljedovanju njenih duhovnih stavova, predstavlja povlašteno sredstvo za hranjenje zajedništva ljubavi u obitelji i razvijanje bračne i obiteljske duhovnosti. Kristova Majka i Majka Crkve također je, i to na poseban način, Majka kršćanskih obitelji, kućnih Crkava (Ivan Pavao ii., Obiteljska zajednica – Familiaris consortio, br. 61). O svetoj krunici papa Ivan Pavao izdao je i posebno apostolsko pismo: Krunica Djevice Marije – Rosarium Virginis Mariae (16. listopada 2002.), Zagreb, 2003. U tom pismu Papa piše: »Obitelj koja zajedno moli, ostaje složna. Sveta krunica, prema drevnoj tradiciji, osobito je zgodna kao molitva na koju se okuplja sva obitelj. Pojedini njezini članovi, upravljajući svoj pogled na Isusa, ponovno postaju sposobni pogledati jedni drugima u oči, razgovarati, biti solidarni jedni s drugima, uzajamno opraštati i gajiti međusobnu složnu ljubav obnovljenu Duhom Božjim« (br. 41).

Predlošci obiteljske molitve

P: Okupljeni oko Marije, Isusove i naše nebeske Majke, prije razmatranja pojedinih događaja i otajstava Isusovog spasonosnog života, ispovjedimo vjeru Crkve koju smo primili u sakramentu krštenja.

· 126 ·

Svi: Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje.

I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan; sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih; uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega; odonud će doći suditi žive i mrtve.

Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni.

Amen.

P: Gospodine, umnoži nam vjeru, učvrsti ljubav, okrijepi nadu!

SS: Gospodine, smiluj nam se!

P: U molitvu svete krunice danas (večeras) ćemo uz naše osobne i obiteljske potrebe, uključiti i potrebe naših prijatelja, kumova, susjeda, osoba koje su bolesne, nemoćne ili su u kakvom ozbiljnom životnom problemu i potrebi (osobe se mogu osobno imenovati; molitvu se može namijeniti i za razne potrebe opće Crkve, mjesne biskupije, župne zajednice, domovine i svijeta).

Predlošci obiteljske molitve

svjetlu Božje riječi zajedno s Marijom, Isusovom i našom nebeskom U majkom, prebirat ćemo u svom srcu otajstva navještenja i utijelovljenja te događaje iz Isusova djetinjstva i mladosti. Razmatrat ćemo radosna otajstva (iz obiteljske Biblije čitaju se prikladni ulomci).

1S: 1. Otajstvo navještenja (Lk 1,26-38) šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom U Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija…

2S: Oče naš, koji jesi na nebesima… (1X) SS: Kruh naš svagdanji daj nam danas…

2S: Zdravo Marijo, milosti puna… (10X) SS: Sveta Marijo, Majko Božja…

2S: Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu (1X) SS: kako bijaše na početku…

Svi: Moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenoga ognja dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije tvoje milosrđe.

2. Otajstvo Marijinog pohoda Elizabeti (Lk 1,39-45) ih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću T i pozdravi Elizabetu…

3. Otajstvo Isusovog rođenja (Lk 2,1-7) U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta…

4. Otajstvo Isusovog prikazanja u hramu (Lk 2,21-35) ad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako K ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća…

· 127 ·

Predlošci obiteljske molitve

5. Otajstvo Isusova boravka u hramu među učiteljima (Lk 2,41-50) jegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu N bijaše dvanaest godina uziđoše po običaju blagdanskom…

· 128 ·

Na kraju petog otajstva svi zajedno mole:

Svi: Zdravo Kraljice, majko milosrđa, živote, slasti i ufanje naše, zdravo.

K tebi vapijemo prognani sinovi Evini.

K tebi uzdišemo tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini.

Svrni, dakle, odvjetnice naša, one svoje milostive oči na nas te nam poslije ovoga progona pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje.

O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo.

Zaključni otpjev (Ps 127):

P: Ako Gospodin kuće ne gradi, SS: uzalud se muče graditelji.

P: Ako Gospodin grada ne čuva, SS: uzalud stražar bdi.

Blagoslov:

P: Neka nas po zagovoru Presvete Djevice blagoslovi i čuva u svojoj ljubavi, radosti i miru svemogući i milosrdni Bog, Otac i Sin i Duh Sveti.

SS: Amen.

Ukoliko je obitelj glazbeno nadarena, može se na početku i na kraju zapjevati i svirati marijansku pjesmu. Može se i pojedino otajstvo krunice popratiti kiticom marijanske ili koje druge dotičnom otajstvu odgovarajuće pjesme. Ako je u obitelji trenutno takvo raspoloženje da se možda molitva svih pet otajstava krunice čini predugačkom, moguće je izmoliti samo tri otajstva ili pak samo jedno.

sadržaj

Predgovor

I.

Vjera i smisao kršćanske ženidbe u krizi

5

13

1. Trenutna i stalna kriza – trenutno i stalno obraćenje 14

2. Poredak milosti i nova sloboda u Isusu Kristu 19

3. Vjera – bezvrijedni ili dragocjeni dar 21

4. Ljepota i radost vjere 25

5. Razlika između djelomične i početne vjere 27

6. Ljepota i radost kršćanske ženidbe 31 Zaključak 35

· 143 ·

II.

Suvremena teologija braka i obitelji

39

1. Posebnost supružničkog zajedništva 41

2. Brak i obitelj u spasopovijesnoj perspektivi 47 2.1. Brak u poretku stvaranja 48

Polazište i temelj u teologiji slike Božje 52 2.2. Brak u poretku otkupljenja 2.3. Matrimonium de Eucharistia – Ženidba živi od euharistije 57

3. Ženidba usmjerena prema obitelji 60

Teološka i eklezijalna obilježja obitelji Zaključak 65 III.

Obiteljsko lice Crkve

1. Obiteljski temelji Crkve 2. Obiteljski život Crkve

IV.

Crkveno lice obitelji

1. Temelj obitelji – kućne Crkve u sakramentu ženidbe

2. Crkvene službe u obiteljskom životu 2.1. Proročko dostojanstvo i poslanje obitelji 2.2. Svećeničko dostojanstvo i poslanje obitelji 2.3. Kraljevsko dostojanstvo i poslanje obitelji

Umjesto zaključka

Predlošci obiteljske molitve

Molitva prije i poslije zajedničkoga obiteljskog blagovanja Obiteljska služba riječi Obiteljska molitva krunice

69 71 74

81

85 89 91 98 105 111

117 119 125

Pogovor 133

Bilješka o autoru 141