Iz izloga »Kršćanske sadašnjosti« Papa Franjo
Dokumenti 181
EPISCOPALIS COMMUNIO
A
UPUTA O SLAVLJENJU SINODSKIH SKUPŠTINA I O RADU GENERALNOG TAJNIŠTVA BISKUPSKE SINODE
T
idejama koje bi bile izazovne radi toga što hodaju po rubu ili su na granici krivovjernosti. Naprotiv, riječ je o teološki sasvim ispravnim stavovima u kojima se jasno odražavaju stavovi katoličkoga teologa nadahnutoga prije svega katoličkom teološkom tradicijom. No njegova neuobičajenost (ili neobičnost) je u tome što stavlja naglasak na počesto zaboravljene ili previđene sadržaje i vidove teološke misli. Njegov pristup stvarnosti je neobičan jer stvarnost ne promatra kontrastno, u svjetlu crno-bijele tehnike, već se poziva na mnogo šire sagledavanje onoga što bi moglo biti problematično. U toj »neobičnosti« pisat će o umjetnosti i ludičnosti, poetičnosti i ljepoti koja postoji u stvarnosti, samo je ne znaju svi prepoznati i o njoj pisati, a teolog bi po svome poslanju trebao to imati kao vlastitu zadaću.
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST
16.5.2019. 9:34:48
Papa Franjo
FORMAT: 11,5
x 16,5 cm; meki uvez; 163 str.
Posinodska apostolska pobudnica svetoga oca Franje mladima i cijelome Božjem narodu
S
»
dr. sc. Ivan Bodrožić velikom ljubavlju upućujem svoj Prof. kršćanskoj mladeži ovu apostolsku pobudnicu, odnosno pismo koje doziva u svijest određena uvjerenja koja su proistekla iz naše vjere i istodobno vas ohrabruju da rastete u svetosti i predanosti svome osobnom pozivu. No, budući da je riječ također o miljokazu u sklopu sinodskog hoda, obraćam se istodobno cijelomu Božjem narodu, pastirima i vjernicima podjednako, jer smo svi pozvani i potaknuti razmišljati o mladima i za mlade. Stoga ću u nekim dijelovima izravno govoriti mladima, dok ću u drugima predložiti Crkvi na razmatranje neka općenitija razmišljanja«, piše papa Franjo na početku ovoga dokumenta objavljenog na blagdan Navještenja Gospodnjega 25. ožujka 2019. godine u svetištu Svete kuće u Loretu. 100 kn
40 kn
CHRISTUS VIVIT – KRIST ŽIVI
Kako je lijepo moci vjerovati - KORICE.indd 1
Dikasterij za laike, obitelj i život
FORMAT: 11,5
x 16,5 cm; meki uvez; 108 str.
30 kn
DATI NAJBOLJE OD SEBE
R
O kršćanskom pogledu na sport i osobu
»
adosno sam primio vijest o objavljivanju dokumenta ’Dati sve od sebe’. O kršćanskom pogledu na sport i osobu koji je dikasterij za laike, obitelj i život priredio sa svrhom da istakne ulogu Crkve u svijetu sporta te kako sport može biti sredstvo susreta, formacije, poslanja i posvećenja«, piše papa Franjo prefektu Dikasterija u povodu izlaska ovoga dokumenta. On će sasvim sigurno poslužiti brojnim sportašima i sportskim djelatnicima kršćanske provenijencije da još dublje i s kršćanskih pozicija promatraju taj važan dio ljudskoga djelovanja. Kongregacija za nauk vjere / Dikasterij za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja
FORMAT: 11,5
x 16,5 cm; meki uvez; 58 str.
30 kn
OECONOMICAE ET PECUNIARIAE QUAESTIONES Gospodarska i financijska pitanja
E
»
Kako je lijepo moći vjerovati
APOSTOLSKA KONSTITUCIJA O BISKUPSKOJ SINODI
čovjek, da bude istinski slobodan i da zadobije jasan odgovor na pitanje o tajni vlastitoga postojanja. Valja konstatirati da je autor u knjizi otkrio
brojne lijepe i privlačne crte vjere i vjerovanja, a postolska konstitucija Episcopalis communio – Biskupsko zajedništvo promišljenim izborom nijansi i rakursa omogućio upoznavanje nekih novih i originalnih dimenzija vjere u aktualnome povijesnom trenutkuo Crkve i društva. i povijesti donosi kratko teološko-povijesno razmatranje naravi Ova knjiga nije samo korisno štivo koje prenosi neke rezultate autorovih teoloških istraživanja i promišljanja,II. nego je vrijedno za kršćansku pouku, te kako su biskupskoga zajedništva kako ga je postavio vatikanski koncil a nadasve poučno za duhovnu izgradnju, upravo stoga što autor ne skriva svoja osobna uvjerenja niti suzbija osobna342 oduševljenja o onome o čemu ga tretirale koncilske pape. U skladu s kanonom Zakonika kanonskoga promišlja i piše. Prof. dr. sc. Tonči Matulić prava te uz pređašnje upute, u nastavku se donose nove odredbe, kao i amarutova teologija je neobična ili barem način djelovanja Generalnog tajništva Biskupske neuobičajena. Ali nijesinode. riječ o ekstravagantnim
•
A
Papa Franjo
EPISCOPALIS COMMUNIO
ali mu je pritom stalo pokazati i, štoviše, posvjedočiti da takva vjera nije prijetnja čovjeku i njegovoj
slobodi, da ne umanjuje čovjeka iGeneralnog njegovu vrijednost, Uputa o slavljenju sinodskih skupština i o radu nego upravo suprotno: baš ona čovjeku omogućava tajništva Biskupske sinode da pronađe samoga sebe, tj. da postane istinski
Anton Tamarut
FORMAT: 11,5
x 16,5 cm; meki uvez; 74 str.
30 kn
utor u ovoj knjizi s velikim oduševljenjem, zrelom teološkom erudicijom i dosljednom
znanstvenom akribijom iznosi na vidjelo ljepotu Apostolska konstitucija o Biskupskoj dara nadnaravne, milošću sinodi dane i evanđeoske vjere,
Razmišljanja vezana uz etičko razlučivanje nekih aspekata današnjega ekonomsko-financijskog sustava
konomska i financijska pitanja danas privlače pozornost kao nikada prije zbog sve većeg utjecaja financijskih tržišta na materijalno blagostanje velikog dijela čovječanstva. To zahtijeva, s jedne strane, primjerenu regulaciju njihovih dinamika tržišta, a s druge strane jasno etičko utemeljenje, koje osigurava postignutom blagostanju onu kvalitetu ljudskih odnosa koju ekonomski mehanizmi, sami po sebi, ne mogu postići.« Ovim riječima započinje dokument Kongregacije za nauk vjere i Dikasterija za promicanje cjelovitoga ljudskog razvoja koji razmatra etička pitanja ekonomsko-financijskog sustava.
FORMAT: 17
K
x 23 cm; tvrde korice; 196 str.
120 kn
njiga »Kako je lijepo moći vjerovati« sadržava šest cjelina od kojih svaka na svoj način daje dragocjeni doprinos dubljemu razumijevanju i boljem poznavanju radosti i ljepote kršćanske vjere, ali i nade i ljubavi. Iz poglavlja u poglavlje autor potkrjepljuje svoju glavnu teološku tezu i duhovnu poruku koje čitatelja poput magneta privlače i čvrsto sljubljuju s knjigom da ne samo dalje čita, nego i da promišlja kako je i zašto je lijepo moći vjerovati. »Autor u ovoj knjizi s velikim oduševljenjem, zrelom teološkom erudicijom i dosljednom znanstvenom akribijom iznosi na vidjelo ljepotu dara nadnaravne, milošću dane i evanđeoske vjere, ali mu je pritom stalo pokazati i, štoviše, posvjedočiti da takva vjera nije prijetnja čovjeku i njegovoj slobodi, da ne umanjuje čovjeka i njegovu vrijednost, nego upravo suprotno: baš ona čovjeku omogućava da pronađe samoga sebe«, piše o knjizi Tonči Matulić. Autor je knjigu posvetio uspomeni nedavno preminulog teologa i pjesnika Ivana Goluba, a objavljena je kao suizdanje Kršćanske sadašnjosti i Kršćanskoga kulturnog centra.
Godina Broj Srpanj–kolovoz Cijena
L 7/544 2019. 13 kn
Osnivač: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost« Glavna urednica: Maja Petranović Izvršni urednik: Tomislav Alajbeg Uređuje: uredničko vijeće Izdavač: Kršćanska sadašnjost d.o.o. 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14 Za izdavača: Stjepan Brebrić Kontakti: E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj. Adresa uredništva: KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434 Rukopise i slike ne vraćamo. Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić Račun: KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o. IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1 SWIFT PBZ GHR 2X Godišnja pretplata: 143 kn Inozemstvo: Članice EMU: 44 €; Australija 55 AUD; Kanada 55 CAD; Švicarska 55 CHF; SAD 55 USD; Velika Britanija 33 GBP; Švedska 330 SEK. Cijena za zemlje koje nisu navedene u ovom popisu obračunava se prema USD. Avionsku poštarinu za prekomorske zemlje obračunavamo posebno. asopis je objavljen uz potporu Č Grada Zagreba
Dragi čitatelji,
pred nama su ljeto i dvobroj Kane. Želimo vam dovoljno vremena za odmor i olakšanje od svih briga i problema. Prepustimo ih Gospodinu, zahvaljujmo za sve darovano i osluškujmo Božju riječ. Neka vam u tome bude pri ruci i naša revija s pregršt zanimljivih tema koje smo pripremili za vas.
Foto: denys nevozhai guNIjIuUcgY
KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA
Vaše uredništvo
Iz sadržaja Razgovor: Fabrice Hadjadj Vječno se očituje u tjelesnom str. 28
Umjetna inteligencija i androidi u medicini Jeronim Ban str. 18
Ima li i vaše dijete ekranitis? Stare novine – novi papir
Kristina Pšenko str. 36
Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i
Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima Dalibor Karlović str. 58
energiju. Srpanj–kolovoz
2019.
3
Pitanje sadašnjega trenutka
Fake news –
što je istina?
U
nekim ne tako dalekim vremenima postojali su časopisi i revije kojima je gotovo prepoznatljivi znak bio iznošenje više ili manje izmišljenih poluistina. Bili su to tekstovi o medijskim zvijezdama, glumcima i glumicama, pjevačima i pjevačicama, pikanterije iz njihovih života, ljubavne priče o tragičnim događajima, sudbinama, bolestima ili uspjesima. Sve je to izazivalo cijeli niz osjećaja, čitatelj je nekako aktivno sudjelovao u bolima i radostima drugih, neovisno o tome koliko je u svemu tome bilo istine. Kao da je svaki dan mogao biti »prvi april«, kada je iznošenje »neistina« i »prijevara« na dnevnom redu. Promjenom analognog u digitalni sustav, prostor »poluistine« ili laži uvelike se proširio. Globalnim mrežama i njihovim sponzorima više nije u prvome planu svojim dezinformacijama uveseljavati korisnike i izazivati njihove osjećaje. U prvom je planu nastojanje da se »novac okreće«. Tko ne uspije svojim proizvodom izazvati pozornost korisnika, nego se zaustavi na reklamiranju onoga što stvarno odgovara istini, taj je nedvojbeno gubitnik. Sav taj sustav poluistina kratkog je vijeka. U takvom ozračju kao gljive nakon kiše niču tzv. teorije zavjere, namjerno servirane kako bi ovaj sustav potrajao malo dulje. Jedno njemačko istraživanje pokazalo je da svaki drugi ispitani Nijemac misli da nekakve tajne organizacije imaju velik utjecaj na političke odluke. Trećina is4
pitanika vjeruje da nekakve mračne i tajne moći dirigiraju svjetskom politikom. Lakovjernost ne poznaje granica. Logično je da se tu postavlja pitanje: Što je istina? Što su činjenice? Što je fikcija? Relativizacija istine Nedvojbeno je da se takvo stanje rađa iz nekakvog osjećaja bespomoćnosti, osjećaja ljudi da sami ne mogu upravljati svojim životom, te često kao posljedicu ima svojevrsni pasivizam, pod izlikom »ionako ja ništa ne mogu promijeniti!«. Rezultat je težnja prema relativizaciji svake istine i onih istina i normi koje su nekoć vrijedile kao neoborive i apsolutne. Živimo u vremenu tzv. novog procesa relativizma. On je započeo još u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, njegovi poklonici bili su uglavnom tzv. lijevo ili ljevičarski usmjereni ljudi, ali i akademski obrazovani ljudi postmodernizma koji su zastupali mišljenje da ne postoje univerzalne istine, nego samo male »osobne« istine, ovisne o kulturalnim i društvenim silama koje ih oblikuju ovisno o povijesnom trenutku. Logična posljedica svega toga jest da nešto što je »normalno« ili »naravno« zapravo ne postoji, pa, dakle, ne može postojati ni ikakva naravno utemeljena norma. Tako se sve može relativizirati: razlika između muškarca i žene, između braka i slobodnih veza, između heteroseksualnosti i homoseksualnosti, dobra i zla, ispravnoga i neispravnoga, počinitelja i žrtve, učitelja
i učenika, vjere i nevjere, istine i laži. Ništa nije potpuno sigurno. Sve je subjektivno. Sve protječe kao potok. Dakle: sve može na neki način biti »istina«. U takvom ozračju relativizma teško je uopće postaviti pitanje zašto netko sustavno promiče neistinu jer nedostaje kriterij onoga što je istina. U takvoj »kolijevci« rađaju se fake news, sustavno iznošenje poluistina i laži koje ne podliježe nikakvim sankcijama ili propitkivanjima. Stoljeće »selfija« Sve se to, naravno, tiče i vjerskih istina. Ako u općemu shvaćanju ne postoji nešto što je objektivno, u svim mogućim uvjetima ispravno i neispravno, pa u skladu s tim uvijek obvezujuće, otvaraju se širom vrata nihilizma. Živimo u stoljeću ekstremno usredotočenoga na »Ja«, koje može prerasti u stoljeće narcisizma. »Ja« sam centar svega. Epidemija »selfija« dovoljno govori o tome. Mjesto činjenica zauzimaju osjećaji i emocije pojedinca. Možda je to glavni prigovor koji možemo uputiti brojnim vjerskim skupinama koje zapostavljaju objektivni poklad vjere i morala, a u prvi plan guraju doživljaj, osjećaj, emociju. Čak se i u školama ne govori o prenošenju »znanja«, nego o prenošenju »kompetencija«, kao da bi svaki učenik trebao sam odrediti istinu o onome što je dobro ili loše, ispravno ili neispravno. Hrvatska reforma školskog kurikula u mnogim aspektima slijedi ove smjernice. U literatuGodina L br. 7/544
Piše: Josip Grbac
ri i općenito u kulturi umjesto realizma zavladao je hiperrealizam, tzv. fantasy, posebno u kinodvoranama, s mnoštvom poklonika posebno među mladima. Sintagma »osobno umjesto objektivno« našla je široku publiku i u akademskim ustanovama. Kada sam godinama unatrag u raspravama sučeljavao svoje studente teologije sa studentima filozofskog i pravnog fakulteta o nekim bioetičkim temama kao što su pobačaj i eutanazija, zaključio sam da studenti teologije ipak drže do nekih objektivnih vrijednosti, dok većina ostalih studenata sve svodi na to kako su se oni unutar njihova razreda dogovorili. Rezultat tog dogovora za njih je bila jedina norma ponašanja. Objektivne vrijednosti oko toga što je život ili smrt imale su u njihovim očima vrlo malu vrijednost, u skladu sa sintagmom »pa ako mnogi tako rade, onda je to valjda dobro!«.
stvenica Michiko Kakutani govori o svojevrsnom silosu koji u sebi krije sve sadržaje i iz kojega ljudi crpe ono što im odgovara, ali se njihov životni prostor suzuje oko tog silosa. U tom silosu izmiješani su sadržaji i »istine« stručnjaka i amatera. Ljudi jednako vjeruju i jednima i drugima. Objektivno znanje nema ulogu. Važno je samo da sadržaj odgovara interesima pojedinca. Ti sadržaji ili informacije sadržajno nude vrlo malo, usredotočene su na spektakularnost, zabavu. Na taj način zadovoljavaju ljudsku čežnju za posezanjem u taj silos koji će im ponuditi najmanje obvezujuću »istinu«. Sve to umanjuje ljudsku sposobnost za »vaganjem« informacije, njihovu pozornost i sposobnost stvaranjem vlastite prosudbe o onome što je istina. Jer, ovomu posljednjemu potrebno je posvetiti vrijeme, strpljivost, staloženo promišljanje, za što moderni čovjek nema vremena.
Vjerodostojnost istine u krizi U krizi je dakle vjerodostojnost istine. Ljudi se manje zanimaju za to je li nešto objektivna činjenica. Mnogo se češće pitaju je li zgodno i isplativo u to vjerovati. Tako se rađa tzv. Mainstream, ona matica koja usmjeruje razmišljanje i djelovanje mnoštva. Ključno je stvari učiniti vjerodostojnima, biti uvjerljivi, neovisno o tome jesu li istinite ili ne. Čovjek onda bira ono što smatra istinitim, a društvene se mreže pobrinu da izabere upravo ono što ga neće iritirati i oneraspoložiti. Američka znan-
Važnost institucija Je li možda razlog takvome stanju i kriza vjere u modernog čovjeka? Vjerujem da jest. Jer, kada ljudi u religioznom smislu više u Nikoga ne vjeruju, onda su spremni sve vjerovati. A taj moderni Mainstream nihilističkog tipa ima sasvim preciznu metodu pristupa. Ona se temelji na dvama principima: prvi tvrdi kako nema sadržaja ili normi koji bi vrijedili neovisno o čitatelju ili gledatelju, jer o njemu sve ovisi; drugi tvrdi kako je razum zastarjela vrijednost, a jezik nije više sredstvo komunikacije, jer su to
Srpanj–kolovoz
2019.
dva relativna i nestabilna elementa. Izravna posljedica toga jest nepovjerenje u sve institucije, gubitak poštovanja prema zakonima, normama ljudskog suživota i tradiciji. Što nam onda preostaje? Židovsko-američka spisateljica Hannah Arendt svojedobno je ustvrdila: »Činjenice zahtijevaju vjerodostojne svjedoke.« Dakle, danas je prijeko potrebno više smisla za realnost, više svijesti o onome što je stvarno, a ne fiktivno. Nužno je ojačati vjeru u društvene i državne institucije, među koje se ubraja i zrelo i objektivno novinarstvo, koje je ipak nešto što je objektivno, što nije samo fikcija i podložno egoističnim interesima pojedinca. To vrijedi i za kršćanstvo uopće. Moderni kršćanin mora se angažirati u zaštiti vjerskih institucija, tj. onoga kršćanstva koje se kao Crkva profiliralo kroz stoljeća, ali se i dalje smije i mora razvijati. Nije dovoljno brinuti se samo o vlastitu vjerskom iskustvu nego i o svemu onome što kršćanstvo jest i čini kako bi vjera ostala utemeljena na nekim objektivnim sadržajima, istinama i događajima. Tu su itekako prijeko potrebni vjerodostojni svjedoci. To na općemu planu i u Hrvatskoj nisu samo priznati sveci i blaženici. To je svaki kršćanin koji svoj život gradi i usmjeruje prema nekim objektivnim sadržajima i normama koji svoj korijen vuku iz vjere. To danas može izgledati čudno ili staromodno, ali je jedini način da se ne utopimo u prašumi poluistina i laži koje su uvijek kratkoga vijeka. 5
6
Godina L br. 7/544
Kolumna Stjepana Balobana
Umor nije dobar saveznik
T
ko nije vidio umornog svećenika, umornog redovnika i redovnicu, ali i umornog biskupa s kojima se prije nekoliko ili više godina moglo sasvim drukčije komunicirati nego sada? Kao da se nešto u međuvremenu dogodilo? Pitamo se: Jesu li to oni isti ljudi s kojima smo mogli ‘onako otvoreno’ razgovarati i razmjenjivati vlastita iskustva! Sada, kao da ‘nas ne mogu čuti’, a najmanje razumjeti, jer ‘žive u svojem svijetu’ ispunjenom obvezama i brigama! Slično bismo mogli reći i za druga zvanja i zanimanja u društvu, počevši od umornog supruga ili supruge, preko umornih učitelja, profesora, novinara do umornih državnih službenika i političara. Svakodnevno se u medijima susrećemo s umornim političarima i javnim djelatnicima čije su riječi i djela često ‘daleko’ od konkretne stvarnosti u kojoj živimo. Nakon određenog se vremena pitamo: Što se s takvim čovjekom dogodilo? Prije preuzete službe ili položaja bio je ‘sasvim drugi čovjek’, a sada ‘ga više ne možeš prepoznati’! Umor bitno utječe na službu U čovjekovu životu postoje različite vrste umora o kojima se piše i raspravlja. Svi mi osobno se susrećemo s određenim vrstama umora, bilo da smo toga svjesni ili ne. Ovdje nije riječ o tome, nego o činjenici ljudskoga umora koji se akumulira u čovjekovu osobnom životu, ništa manje u profesionalnom životu, a ima snažan, a pokatkad čak i presudan utjecaj na funkcije koje čovjek obnaša u društvu ili u Crkvi. Više nije samo riječ o tome jesam li ili koliko sam osobno umoran ili ne, nego o tome da ‘moje stanje umora’ bitno utječe na posao koji radim, odnosno službu koju obnašam. Drugim riječima, umoran čovjek postupno (ne)svjesno gubi potrebne spoSrpanj–kolovoz
2019.
sobnosti za obavljanje službe za koju je izabran ili koja mu je povjerena u javnom životu. U tom slučaju činjenica umora nije samo pitanje čovjeka pojedinca nego se s vremenom nameće kao krucijalno pitanje funkcioniranja zajednice u kojoj taj pojedinac obnaša službu. Umorni političari Problem opasnosti od akumuliranog umora na zoran se način može vidjeti u životu i radu pojedinih čelnika političkih stranaka, kao i općenito ljudi koji na dulje vrijeme obnašaju važne vodeće funkcije. Čim su izabrani na određenu funkciju, imaju vremena i strpljenja za različita mišljenja, prijedloge i za konstruktivne rasprave, čak i s ljudima koji misle drukčije od njih. Tako odaju sliku vodećih ljudi ‘s kojima će se moći’ surađivati oko općega dobra određene političke stranke ili vlade ako je riječ o predsjedniku vlade ili o ministrima. Time demonstriraju dijalošku širinu, a manje osobnu autoritarnost pa i svojevrsnu isključivost. No, što vrijeme dalje odmiče – pod udarom brojnih obveza i stresnog načina života – način se njihova ophođenja s ljudima, pa i s najbližim suradnicima, mijenja toliko da za suradnike izabiru isključivo istomišljenike – po mogućnosti mlađe ljude – koji nemaju ni hrabrosti, a često ni znanja ni iskustva, zastupati ono što će se razlikovati od ‘njihova šefa’. Tako se postupno gubi kontakt s bazom, s onima koji su izabrali određenog čelnika i dolazi do obrnute situacije. Umjesto da onaj koji vodi određenu političku stranku ili vladu ‘osluškuje’ one koji su mu povjerili mandat, on ‘odozgo’ kao ‘veliki vođa’ određuje što bi trebala misliti ili raditi baza. Taj ‘veliki vođa’ na sebe osobno preuzima donošenje ne samo najvažnijih nego gotovo svih odluka, a njego-
vi se najbliži suradnici pretvaraju u provoditelje ideja odozgo. Ne samo da se više ne primjenjuje načelo supsidijarnosti nego se o njemu više i ne govori. Samim tim u drugi plan padaju dijalog, suradnja i suodgovornost na razini demokratske horizontale i demokratske vertikale. Zajedno s time trpi čovjek pojedinac, skupine ljudi, narod, zakonodavstvo … Umorni svećenici, redovnici, biskupi Ne bi trebalo bježati od činjenice da je akumulirani umor prisutan također u životu svećenika, redovnika, redovnica, kao i biskupa, jer su oni kao obnašatelji vodećih funkcija samo ljudi i članovi konkretnoga društva. S vremenom smo kao crkveni službenici u opasnosti da u obnašanju naše službe postupno tamni slika crkvenog službenika – služitelja. Nesvjesno se pretvaramo u ‘umorne službenike’ koji gube na privlačnosti i evanđeoskoj uvjerljivosti. Stoga umor nije dobar saveznik jer nas udaljuje od evanđeoske izvornosti, ali i od svećeničkog i redovničkog svjedočenja. Potrebno je suočiti se s takvom vrstom umora te prema dijagnozi potražiti odgovarajući lijek. Prvi je korak svakako pronaći dovoljno vremena za odmor koji u današnje vrijeme nije ‘nikakav luksuz’, već određena obveza prema sebi i ljudima kojima smo poslani. U traženju trajnoga rješenja uvijek je potrebno krenuti od sebe i konkretne situacije u kojoj živimo i radimo. Isusove riječi vrijede i za nas: »Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca« (Mt 11, 28-29). Isus nudi potrebnu svježinu i potporu kako bismo mogli mijenjati sebe, a svojim načinom života pridonositi promjenama nabolje u svijetu u kojem živimo. 7
Jesmo li se za ov Mi smo garda hrvatska. Srca su nam junačka. Nikog se ne bojimo. Zemlju svoju volimo. M. K.
1. Dan branitelja, pobjede i domovinske zahvalnosti
Na Dan branitelja, pobjede i domovinske zahvalnosti, valja nam se sa zahvalnošću prisjetiti ljudi koji su uložili svoje živote da bismo imali slobodu i mir. No, njihova je žrtva ujedno i poticaj, jer sloboda, mir, demokracija, neovisnost, suverenost i sve ono što je naš naraštaj doživio i dočekao,
nisu trajne i nedokidive kategorije, nego živa stvarnost koju treba čuvati i razvijati. Premda mnogi u toj prigodi govore o ratu, bitkama i veličanstvenim pobjedama, nama kršćanima nije svojstveno govoriti pozitivno o ratu pa makar on bio, poput Domovinskoga rata, opravdan i obrambeni rat. Rat je uvijek zlo. I rat za sobom uvijek ostavlja ruševine. Mi se kršćani radije sa zahvalnošću prisjećamo časnih ljudi koji su bili spremni žrtvovati sebe i svoje živote za drugoga. I iz perspektive njihove žrtve, rodoljublja i domoljublja, nastojimo promisliti sadašnjost i usmjeriti se prema budućnosti. 8
2. Kronos i kairos
Grčki jezik, kada govori o vremenu, razlikuje kronos i kairos. Kronos je vrijeme koje teče i koje na neki način, kao u grčkoj mitologiji, proždire ljude. Kairos je povlašteno vrijeme, trenutak koji ne gospodari čovjekom, nego mu služi da se dogode velike stvari. Premda na prvi pogled različiti, jer čovjeku jedno vrijeme gospodari, a drugo mu služi, kronos i kairos su povezani. Kairos se rađa iz kronosa, a kronos se na kairosu osnažuje i osmišljava.
U školi radim s djecom koja su rođena davno nakon završetka Domovinskoga rata. Način na koji im se prezentira taj rat, poglavito bezlično prikazivanje pobunjenika i agresora, može u njima izazvati pomisao da Hrvatsku nisu napali Srbi i Crnogorci, nego izvanzemaljci. Onima koji su zlo činili valja oprostiti iskrena, pročišćena srca, premda ne treba nikada zaboraviti ni njihove čine ni njihova imena. Ali nisu bitni agresori, oduvijek je bilo onih koji su silom htjeli tuđe, žalosno je što se bezlično prikazuju branitelji i osloboditelji. Žalosno je što hrvatski branitelj, svaki pojedini, nema lice i ime. Da se svakomu
može zahvaliti za ono što su učinili. Jer to nisu profesionalni vojnici koji su odradili svoje i zaslužili plaću. To su časni ljudi koji su, živeći svoj kronos, prepoznali kairos. I krenuli. I to je ono što bismo trebali učiti djecu. Postoje trenutci u životu koje treba prepoznati i djelovati. Zato ja poštujem hrvatske branitelje. Ne zato što su ratovali. Svaki rat
je gadan i svaki je rat zlo. Poštujem ih zato što su prepoznali kairos, prepoznali su privilegirano vrijeme. I djelovali su bez pridržaja, dajući sto posto sebe i sve svoje za Hrvatsku.
Godina L br. 7/544
vo borili? 3. Dva savjeta govornicima
4. Knin, a ne Vukovar
Iz godine u godinu svjedoci smo kako se upravo oni koji bi trebali čuvati i promicati dostojanstvo hrvatske pobjede te buditi nacionalni ponos, pobjednički mentalitet i izgrađujuću snagu rodoljublja i domoljublja, svojim nastupima najzaslužniji da se i opet Hrvatima nameću osjećaji za koje smo se ponadali da su zauvijek prošlost. Stoga dajem dva savjeta govornicima: 1. Prestanite se ispričavati zato što su Hrvati pobijedili u ratu. 2. Prestanite blatiti pobjedu hrvatskih branitelja bacanjem sjena sumnje, relativiziranjem taktičke i ljudske veličine te predimenzioniranjem sporadičnih slučajeva.
Svi učenici osnovnih škola moraju tijekom svojega školovanja posjetiti Vukovar i tamo učiti o Domovinskom ratu. Meni se nameće pitanje: Zašto se ide u Vukovar, a ne u Knin? Zašto obvezni dio školovanja i odrastanja nije posjet gradu pobjede, nego posjet gradu poraza i stradanja? Zašto se iz naraštaja u naraštaj djeci govori o porazu i nameću im se kompleks žrtve i mentalitet gubitnika? Drugo bi bilo da u Vukovaru čuju prave stvari. Na primjer, da je u tom gradu osmišljena Komunistička partija Jugoslavije koja je, pod crvenom petokrakom, napravila tolike zločine, a i oni koji su razarali Vukovar bili su njome obilježeni. Zašto nitko djeci ne govori o zločincima koji se nekažnjeno šeću gradom izrugujući se
tska ratna Foto: Hrva
ga lerija
i danas svojim žrtvama i, premda su locirani i identificirani, nitko ih ne uhićuje niti transferira? Spominje li im se da je Vukovar bio rekorder po broju ubijene nedužne djece u pobačajima, dok se prolazi hodnicima Vukovarske bolnice? Zašto se forsira žrtva Vukovara i Škabrnje? Uz napomenu da je Škabrnja u tu priču upala kao Pilat u vjerovanje. Jer da se pokolj u Škabrnji nije dogodio na isti datum, o Škabrnji bi se govorilo otprilike onoliko koliko, primjerice, i o žrtvama Voćina. Zašto djecu ne vodimo u Knin i ne govorimo im o pobjedi i pobjednicima? Zašto ih ne odgajamo na veličanstvenoj pobjedi? Zašto ih ne odgajamo za ponos? Za pobjednički mentalitet? Da Hrvati nisu narod koji s nekoliko vrećica bježi, nego oni koji imaju snagu braniti i obraniti svoj dom, bez zločina i osvete. A kad su već u Kninu, onda će čuti i o slavnoj hrvatskoj povijesti. I vjerojatno će posjetiti i Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, izvorno smješten u Kninu, ali je Božjim nadahnućem i ljudskom mudrošću navrijeme prenesen u Split. S pravom, jer je kninska zgrada Muzeja potpuno uništena tijekom Drugoga svjetskog rata, a s njom bi nestali i zapisi u kamenu o našoj slavi i našem ponosu, o našoj veličini i snazi naroda koji voli čovjeka i poštuje Boga.
5. O naslovu
U naslovu je pitanje koje se neprestano nameće kako bi se obezvrijedio Domovinski rat, a samim time i Republika Hrvatska. Branitelje se želi prikazati kao naivne i nerazborite ljude koje je netko zaveo i iskoristio. Pa namjesto da se ponosimo, moramo se sramiti. Ili barem šutjeti tko smo i što smo da nam se netko ne podruguje kako smo bezveznjaci koji su se uzalud borili. Zato valja jasno, glasno i ponosno reći: Da! Upravo za ovo smo se borili. Za slobodnu i suverenu Hrvatsku. I (ne daj, Bože, potrebe!) spremni smo i opet žrtvovati sebe i svoje živote za Domovinu. Srpanj–kolovoz
2019.
Uvijek oprostite neprijateljima, ali nikada nemojte zaboraviti njihova imena. J. F. K.
Ante Jerković 9
Ženska strana medalje
Potpuna novost
Biblijski govor o ženi u svjetlu Girardova mimetičkog koncepta Piše: Silvana Burilović Crnov
S
parnici uzajamno osramoćuju, kradu jedni drugima ono što posjeduju, zavode poštovane supruge i, naposljetku, ne prežu čak ni od ubojstva. Nasilje se rađa među ljudima zato što žude za istim stvarima. Veliki romani otkrivaju konstelaciju trokuta ljudskih odnosa unutar kojih eksplodira nasilje. Dva brata žele isti posjed, dva suparnika istu ženu ili krunu. Žele isto i oponašaju jedan drugoga. Onaj tko posjeduje ono što ja želim istodobno mi je i uzor i prepreka jer želim to što on ima, a iz istog razloga do toga ne mogu doći. Objekt žudnje tu nije odlučujući, on može biti: zemlja, ugled ili pak žena. Odlučujuće oponašanje i nasilje se rađa upravo unutar oponašajućih odnosa. Suparnički odnosi se množe do te mjere da cijelo društvo upadne u krizu, koju Girard
naziva mimetičkom i koja onda prijeti opstanku društva. U tom se trenutku događa promjena: iz međusobnih sukoba svi se okrenu protiv jedne žrtve, koja je slučajna. Doduše, izabrana je po nekakvoj logici ali na njoj nema realne krivnje. Svi protiv svih se preokreće u svi protiv jednoga. Žrtva će biti žrtvovana, ubijena. Girard misli kako u temelju svih kultura leži realno ubojstvo žrtve. Žrtva pomiruje posvađanu zajednicu. To je trenutak kada nastaju religije i mitovi jer oni su priče koje prikrivaju i/ili opravdavaju ubojstvo. Međutim, Girard je uočio bitnu razliku biblijskoga teksta i mita spram žrtve i žrtvovanja. Dok mit prikriveno progoni žrtvu i izmišljajući njezinu krivicu opravdava žrtvovanje, biblijski, a posebno evanđeoski tekst razobličuje mehanizam žrtvovanja kao lažan i progoniteFoto: Steve Buissinne
vetome pismu i njegovoj poruci moguće je pristupiti s različitih gledišta te svako od njih pomaže da se dublje i sveobuhvatnije shvati i doživi ono što Pismo želi priopćiti. Jedan od putova razumijevanja Svetoga pisma je pojam sukoba i žudnje. Veliki doprinos u tom pogledu dao je suvremeni francuski povjesničar i filozof Rene Girard. Prema Girardu čovjek je biće koje je najsposobnije za oponašanje što mu omogućava nadmoćnost, ali isto tako ga može dovesti u nasilje i sukob. Tu svoju hipotezu potkrjepljuje analizom brojnih književnih djela u kojima otkriva kako se nasilje rađa iz jedne precizne strukture ljudskih odnosa, dolazi iz suparništva, a ne iz agresivnosti. Riječ je o mimetičkom suparništvu, kako ga on naziva, koje može postati tako snažno da se su-
16
Godina L br. 7/544
d
ok mit prikriveno progoni žrtvu i izmišljajući njezinu krivicu opravdava žrtvovanje, biblijski, a posebno evanđeoski tekst razobličuje mehanizam žrtvovanja kao lažan i progonitelje označuje krivcima. Biblija, dakle, čuva pamćenje na nevinost žrtve.
lje označuje krivcima. Biblija, dakle, čuva pamćenje na nevinost žrtve – od Abela pravednoga do Isusa pravednoga – i razlikuje žrtvu od ubojice. To je razlog zašto Girard smatra da je kršćanstvo superiornije od drugih religija, ono vidi iz perspektive nevine žrtve. Isus – Bog koji preuzima ulogu jedine žrtve i prvi put omogućava potpunu objavu žrtvenog mehanizma – na križu veli da krivci ne vide svoju krivnju. Stoga kršćanstvo, za razliku od mitova, zna izlaz iz oponašajućeg ciklusa nasilja. Ženina ugroženost i mimetizam Rekli smo da Biblija pamti nevinost žrtve i ne prešućuje nasilje i da u Bibliji imamo niz primjera koncepcije mimetičke žudnje i njezinih sukoba. Nas ovdje sada zanimaju primjeri koji govore o ugroženosti žene. Girard za tumačenje mimetičkog koncepta u Bibliji polazi od Deset zapovijedi u Knjizi Izl 20, 17 među kojima u drugoj polovici imamo zabrane nasilja nad bližnjima, a zadnja zapovijed (zadnje dvije stavlja pod jednu) govori o zabrani i same želje: »Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!« Dekalog u prethodnim zapovijedima najprije otklanja ono najprječe kako bi isključio nasilje – zabranjuje djela nasilja, a potom se okreće prema uzroku i otkriva želju koju nadahnjuje bližnji. Tu želju zabranjuje, ali može je zabraniti samo ako željene predmete zakonski posjeduje jedan od suparnika. Ne može obeshrabriti sva suparništva želje. U tom kontekstu možemo kazati da Girardov mimentički koncept najzornije prikazuju primjeri silovanja žena u Starom zavjetu. Biblija tako opisuSrpanj–kolovoz
2019.
je silovanje Tamare, Davidove kćeri (2 Sam 13). Sve što znamo o njoj je da ju je silovao polubrat Amnon. David nije spriječio taj čin, unatoč moći koju je imao, a Abšalon je tobožnjom osvetom sestre pokušao probiti i preuzeti Davidovu moć. U Tamarinu silovanju tako sudjeluju svi muškarci koji se spominju u pripovijedanju. Amnon preko silovanja svoje polusestre pokazuje želju ulaska u sferu očeve moći i vlasti. To pokazuje i činjenica što će drugi Davidov sin, Abšalom, svoju premoć nad ocem pokazati upravo spavanjem s njegovim priležnicama (2 Sam 16). One su osiguravale prevlast Davidove dinastije. Primjer mimetičke žudnje i suparništva u kojemu stradava žena je i Davidova žudnja prema Bat-Šebi, ženi njegova najboljeg ratnika Urije Hetita. David uzima sebi Bat-Šebu i time krši zakon te daje ubiti njezinoga muža Uriju Hetita. Spomenute društvene institucije poligamije, konkubinata, harema, rastave, preljuba, levirata, nasljeđivanja i prostitucije plodno su tlo rađanju mimetizma i suparništva kod samih žena što ih dodatno ugrožava i obezvrjeđuje. U svojem ideološkom očitavanju povijesti deuteronomistički historiograf često neuspjehe kraljeva dovodi u svezu s njihovim ženama te su u tom svjetlu žene često – kako bismo danas rekli – »žrtveni jarci« povijesnih neuspjeha koje su kraljevi pretrpjeli. Ženina oslobođenost i isključenje mimetizma Revoluciju koju je najavila i pripremila deveta i deseta zapovijed zabrane same želje onoga što pripada drugome širi se evanđeljima. Girard je dobro primijetio da se Isus nikada ne služi pojmovima zabrane, nego pojmovima uzora i oponašanja jer že-
dr. sc. Silvana Burilović Crnov Voditeljica informativnog odjela Tiskovnog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije
li do kraja iskoristiti pouku devete i desete zapovijedi. Preporučuje nam da ga oponašamo ne zbog narcizma, nego da bi nas odvratio od mimetičkih suparništava i da bi nas pozvao na oponašanje njegove vlastite želje, zanosa koji ga vodi prema cilju: biti što sličniji Bogu Ocu. Girard time naglašava da najbolji način sprječavanja nasilja nije u zabrani predmeta ili suparničke želje, nego u pružanju uzora koji ljude neće uvesti u mimetička suparništva, već ih od njih zaštititi. To se odrazilo i na odnos prema ženi. Tako Isus prepoznajući i otkrivajući mimetičku zarazu sprječava kamenovanje žrtve, žene zatečene u preljubu koju je borbena svjetina dovela pred njega kako bi ga uhvatila u klopku (usp. Iv 8, 3-11). U Isusovoj rečenici: »Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen!« stoji zadnja prepreka kamenovanju. Prvi kamen je odlučan jer ga je najteže baciti, a najteže ga je baciti zato što 17
Suvremeni izazovi nema mimetički uzor. Isus, da bi obeshrabrio nasilje, rasvjetljava ga i prikazuje njegovu istinu u cjelini. Girard, dakle, smatra da kršćanstvo, za razliku od mitova, zna izlaz iz oponašajućeg ciklusa nasilja. Evanđelja i njihovo uskrsnuće suprotstavljaju se mitologiji radikalnije od Staroga zavjeta. Evanđelisti dokazuju upravo vrlo visoko poznavanje, vrlo sigurnu sposobnost razlikovanja mitskih uskrsnuća od evanđeoskoga. Isusov život, govor i djelovanje je nenasilje, nenasilje i ljubav i prema neprijateljima. To je potpuna novost i u odnosu na Stari zavjet. Isus u Govoru na gori Mt 5, 38-39 poziva one koji ga misle slijediti da se ne osvećuju, da ljube i svoje neprijatelje, da na nasilje ne odgovaraju nasiljem pa ni onda kad se radi o Božjim neprijateljima. Isus znači vrhunac nijekanja žrtvene prakse. Sam Bog je na sebe preuzeo ulogu žrtve, utjelovivši se kao čovjek. Njegovo uskrsnuće konačna je pobjeda žrtve nad progoniteljima. Novina Novoga zavjeta jest u ustrajnosti da Krist bude zadnja žrtva, da do kraja razotkrije i ukine odvratnu praksu žrtvovanja. To naravno ne može ne imati odjeka i na ženu, koja je time oslobođena. Iako biblijski tekstovi odražavaju androcentrični pogled na stvarnost, ipak dopuštaju uvidjeti da nasilje nad ženom ne pripada zdravim društvenim odnosima, da ono ne spada u područje privatnoga i da ne treba čekati neka bolja vremena kako bi ga se iskorijenilo. Nasilje nema opravdanja ni isprike i uvijek predstavlja najočitiji znak izopačenja privatne i javne sfere ljudskoga življenja. Odlučujući zaokret u pristupu ženi donosi Isus Krist koji otkriva i ženi i muškarcu, kako imaju isto ljudsko dostojanstvo te kako su pozvani zajedno graditi bolji svijet. Koliko je novost koju je donio Isus Krist doista uspjela zaživjeti u životu Crkve? Proteklih dvije tisuće godina svjedoče kako su uvijek iznova ugroženi i žena i muškarac ondje gdje se zaboravi na njihovo temeljno isto dostojanstvo djece Božje i Božje slike. Nadam se da će se naše doba, koje vodi vlastite bitke za prava žena, uspjeti barem malo približiti idealu kojeg je pred svoje sljedbenike i pred čitavo čovječanstvo stavio Onaj koji je primjerom pokazao kako se valja odnositi prema ženama i muškarcima. 18
Umjetna intel u medicini Piše: Jeronim Ban
U
mjetna inteligencija (UI) i roboti već se naveliko primjenjuju u medicini i možemo očekivati još brži tehnološki razvoj na tom području. Moglo bi se čak reći da se događa tiha revolucija, a tijekom sljedećih nekoliko godina stvari bi se mogle znatno promijeniti s obzirom na razinu sofisticiranosti te broj i vrstu robota u medicinskoj skrbi. Onima koji ne prate razvoj UI i robotike ove bi se promjene mogle činiti šokantnima jer se, na primjer, Watson, UI koju razvija IBM u suradnji s Mayo klinikom, pokazao pouzdanijim od liječnika u dijagnosticiranju nekih vrsta bolesti. Nadalje, razne vrste elektroničkih »nadogradnji i zamjenskih dijelova« (što neke ljude već praktički čini kiborzima) već su (dugo) među nama: kohlearni implant, pace-maker, bioničke proteze (mehaničko-elektroničke proteze kojima korisnici mogu upravljati mislima) itd. Budućnost se događa danas Ova se revolucija događa čak i na pojedinim odjelima palijativne skrbi gdje se primjenjuju »chatbotovi« — računalni programi koji simuliraju razgovor s ljudima. UI tako pomaže palijativnim pacijentima koji se suočavaju s pitanjima vezanima za kraj života da se pripreme za odlazak s ovoga svijeta. Može zvučiti nevjerojatno, ali upitnici o zadovoljstvu korisnika pokazuju da su korisnici pokatkad zadovoljniji nakon »razgovora« s chatbotovima nego sa stvarnim ljudima. Budući da su ove vrste chatbotova još uvijek eksperimentalne, možemo samo nagađati kako će ova praksa, uključujući druge
vrste UI i uporaba robota u medicinskoj skrbi dugoročno utjecati na nas kao ljudska bića. Dakle, trebali bismo se zapitati ne samo to koliko su UI i roboti učinkoviti u medicinskoj skrbi nego kako će njihova primjena utjecati na nas ako im potpuno prepustimo brigu za one kojima je potrebna medicinska i svaka druga skrb i njega. Ovo bi se pitanje nekima moglo činiti kao znanstvena fantastika, ali često su autori znanstvene fantastike bolji u predviđanju razvoja tehnologije i društva od znanstvenika, filozofa i sociologa. Ranjivost i suosjećanje Ljudska su bića društvena i samosvjesna bića čiji kapaciteti uključuju inteligenciju, stvaralaštvo, suosjećanje i suradnju. Ovdje ćemo se usredotočiti na suosjećanje i ranjivost koja je pretpostavka za suosjećanje. Čini se da je u ljudsko biće usađena potreba za rastom, razvojem i poboljšanjem nas samih kao pojedinaca pa i zajednice u kojoj živimo. Ova je osobina jedan od rezultata filozofiranja i teologiziranja o smislu života koji nije samo nijansa inteligencije ili točka razvoja nego drukčiji način shvaćanja života u usporedbi s drugim živim bićima. Kao što možemo vidjeti iz povijesti, ova težnja ne donosi uvijek boljitak za cijelo čovječanstvo i bolju kvalitetu života za sve, jer prečesto se događa da, dok neki uživaju u blagodatima tehnološkog razvoja, drugi moraju platiti cijenu (onečišćenje okoliša, pretjerana sječa šuma, ugrožavanje bioraznolikosti zbog uporabe GMO‑a itd.). U tome smislu ovaj poriv za samopoboljšanjem mogao bi se promatrati i kao blagoslov i kao prokletstvo. Na području Godina L br. 7/544
ligencija i androidi Najvažnija ljudska težnja jest težnja za moralnošću u našem djelovanju. Naša unutarnja ravnoteža, čak i naša egzistencija ovisi o tome. Jedino moralnost u našem djelovanju može dati ljepotu i dostojanstvo našem životu. Albert Einstein | Albert Einstein: Ljudska strana
Foto: nathan dumlao
UI i robotike sličnom se problemu pokušalo doskočiti zakonima robotike (dr. Isaac Asimov), ali ostaje pitanje može li bilo kakav zakon, koliko god precizno definiran, dati UI i androidima sposobnost razlikovanja onoga što se ubraja u palijativnu njegu
ticaj da što bolje i što brže posložimo svoj život prema ispravnoj ljestvici vrijednosti. Naime, čovjek nauči više cijeniti život kada razvije osjećaj žurnosti koji pak dolazi iz svijesti o ograničenom životu i neizvjesnosti o »roku trajanja«. Ono što naše živote či-
Moramo učiti kako se nositi s poteškoćama u našim životima, a ne očekivati da će sve poteškoće jednog dana nestati. U tom kontekstu smrt nije bolest koju bismo trebali naučiti izliječiti, nego integrirani dio našeg života.
za razliku od eutanazije. Naime, jedno od osnovnih pravila i temelja palijativne skrbi jest činjenica da se umiranje niti ne ubrzava niti odgađa nakon što se prepozna da bolest više nije izlječiva. Pri tome je povjesničar i autor Yuval Noah Harari vjerojatno blizu istine kada kaže da će se još u ovom stoljeću starenje i smrt početi tretirati kao bolesti koje su izlječive (»Homo Deus«). Ta paradigma u medicini (i znanosti općenito) u kombinaciji s UI i androidima mogla bi doista rezultirati potpunom dehumanizacijom i pretvaranjem ljudskog bića u skup dijelova koji su »popravljivi« i »zamjenjivi« unedogled, čime bi se, kako barem neki misle, postigao vječni život na zemlji. Možemo ići toliko daleko da zamislimo da će medicinski androidi obavljati medicinske postupke bolje nego što to trenutačno čine ljudi. Ipak, čak ni u tom slučaju, ne smijemo brigu za bolesne i umiruće potpuno prepustiti UI i robotima zato što moraSrpanj–kolovoz
mo »vježbati« suosjećanje, i ne smijemo isključivati »negativne«, odnosno nepoželjne emocije kao što su tuga, bol, strah od smrti itd. Isprva, to bi moglo izgledati privlačno, ali nas nužno vodi do ključnog pitanja: što bi se dogodilo s nama kada bismo potpuno
2019.
otklonili uzroke patnje? Negativne posljedice takve paradigme možemo prepoznati u epidemiji anksioznosti kod mlađe generacije u Americi. Čini se da mnogi mladi (ne samo u Americi) nisu dovoljno dobro pripremljeni za odrastanje jer u prevelikoj mjeri žive pod staklenim zvonom i, među ostalim, ne dolaze dovoljno u kontakt sa starima, bolesnima i umirućima. Dodatne argumente za tu tezu dala je američka sociologinja Brené Brown koja je provela ključno istraživanje na području ranjivosti i zaključila da se ne može selektivno potiskivati negativne emocije: ako tko pokuša umrtviti nepoželjne emocije kao što je tuga, istodobno umrtvljuje one poželjne poput radosti. Dakle, moramo učiti kako se nositi s poteškoćama u našim životima, a ne očekivati da će sve poteškoće jednog dana nestati. U tom kontekstu smrt nije bolest koju bismo trebali naučiti izliječiti, nego integrirani dio našeg života i po-
ni zanimljivim i vrijednim življenja nije isključivanje boli, izazova i smrti, nego borba za integriranje naše ranjivosti u naše živote. Možda zvuči paradoksalno, ali trebamo iskusiti tugu da bismo znali što je radost: tako smo stvoreni i, kada bismo na umjetan način mogli postići emocionalnu neranjivost i fizičko produljivanje života unedogled, onda više ne bismo bili ljudska bića. Osim ako se ne dogodi nešto izvanredno, tehnološki će razvoj biti još brži i sveobuhvatniji i zato se moramo pripremiti na promjene koje taj i takav razvoj donosi inzistirajući na tome da se sačuvaju i »vježbaju« jedinstvene ljudske osobine koje ne smijemo izgubiti: ranjivost, suosjećanje, empatiju i altruizam, a to ne možemo postići bez kontakta s drugim ljudima, a posebno sa starima, nemoćnima, bolesnim i umirućima. Dok roboti postaju sve sličniji ljudima, trebamo paziti da ne postanemo hladni, kontrolirani i proračunani kao strojevi. 19
Razgovor
Vječno se očituje
u tjelesnom Razgovorala i prevela: Martina Vuk
(Sveučilište u Fribourgu, Švicarska)
U ranoj mladosti bio je ateist i anarhist. Kao mladi čovjek držao se nihilistom, sve dok sa 27 godina nije postao katolikom. Svojim provokativnim mislima potiče nas da se pomaknemo iz vlastitog prostora udobnosti, a možda i da nakratko provirimo iz vlastite eho-komore. Može li se o običnim, materijalnim stvarima govoriti bez »baroknog ukrašavanja«? Može li se običnim govorom dotaknuti sva dubina stvorenja? U ovom razgovoru jedan od suvremenih velikih mislilaca govori o spolnosti i ljubavi, tijelu i kršćanskoj antropologiji, obitelji, jedinstvenosti žene i još ponečemu. Fabrice Hadjadj francuski je filozof i pisac židovskoga podrijetla. Prije svojega obraćenja zanosio se idejama anarhizma i nihilizma, a danas je veliki zagovornik kršćanske misli. Oženjen je i ima sedmero djece. Živi u Fribourgu u Švicarskoj, gdje je ravnatelj Europskoga instituta za kršćansku antropologiju »Philanthropos«. Predaje filozofiju i dramaturgiju na Sveučilištu u Toulonu, a od 2014. godine član je Papinskog vijeća za laike, obitelj i život.
28
Godina L br. 7/544
b
iti kršćanin je zadaća, a ne prije svega »priča o uspjehu«. Biti kršćanin je odgovornost. No ako ju odbijemo, riskiramo postati i gori od drugih.
? U suvremenom svijetu bombardirani smo razilaženjima oko pogleda na spol i seksualnost. Ne vidim to kao prijetnju, već kao svojevrsnu osobnu i socijalnu dezintegraciju koja bi mogla ostaviti nepoželjne posljedice na samu osobnu cjelovitost. Što Vi mislite o tome i je li potrebno razdvajati seksualnost od spola? Zbog čega? Danas više ne živimo u svijetu ideologija. Danas živimo u svijetu koji je određen tehnologijom. Ali zato su veliki ideološki diskursi koncentrirani na ravnopravnost i jednakost muškaraca i žena učinili da nestane stvarna razlika između tih dvaju spolova. Iza svega stoji tehnološki i tehnokratski aparat koji diktira procesom razmišljanja. Što podrazumijeva tehnologija? Svijet u kojem živimo raspoloživa je i manipulativna stvarnost. Tehnologija nas opskrbljuje bazom podataka kojima se može manipulirati i transformirati ih prema vlastitoj volji. To je načelo tehnologije. To je i ono što je opasno za ovaj diskurs o spolnosti. Dodatno, postoji i mogućnost umjetnoga stvaranja djece i poboljšanja kvalitete djece. Što se tiče spolnosti, činjenica je da se spolnost ne može diktirati jer je ona darovana i realna danost. To znači da spolnost uključuje dramu i suprotstavlja se programu. Je li tehnološki mentalitet u ime dobra nošen oblikom morala koji ne vjeruje da s jedne strane postoji tehnologija i s druge strane etika? Kada inzistiram na spolnosti kao nečem tjelesnom, tada inzistiram na tome da se to tjelesno pokaže kao otpor tehnokratskoj paradigmi.
? Vaše je obraćenje povezano s ulogom Blažene Djevice Marije. Kako je taj događaj i Vaš odnos prema Mariji utjecao na Vaš odnos prema liku žene? Hm … Da, utjecali su … Možda zato što je Marija žena i što je ženska vlastitost njeSrpanj–kolovoz
2019.
zina otvorenost prema prihvaćanju. Marija kao žena u sebi je prihvatila pokret koji ona ne kontrolira. Muškarac je, s druge strane, usmjeren na izvanjsko, on ima projekte u svojoj glavi, ima ideje, dizajn mu prolazi kroz glavu i dolazi u njegove ruke … To je proces koji se odvija i nalazi ispunjenje izvan njega samoga. Kada žena nešto začne, ona ne planira, ona dopušta djelovanje prirode, spontanost procesa … U trudnoći i materinstvu zaista postoji mistična dubina koja ne postoji u muškarcu … Žena pozdravlja proces koji ne može kontrolirati … dopušta da joj bježi … prepušta ga djelovanju prirode … Zato mislim da mi često kad se nađemo pred zidom i ne razumijemo ništa, ne možemo kontrolirati proces, tražimo utočište u naručju naše majke … To je ono što je Djevica Marija učinila sa mnom. Mogu li reći da je to promijenilo moj pogled na žene? Da, u svakom slučaju. Žena može lakše reći »da« životu, čak i u onome što joj izmakne. Ona ustupa mjesto u svojem tijelu, ostavlja prostor u svojem tijelu, a muškarcu nije potrebno ostaviti prostor u svojem tijelu, i to je ono što je nevjerojatno, to je ta unutrašnjost žene koja je posebna i autentična … Sve dimenzije ljubavi
? Volite koristiti paradokse u svojim mislima i knjigama. Čini se da je jedan od najvećih paradoksa naše suvremene kulture da je ljubav zamijenjena seksualnošću i da je seksualnost svedena na užitak, što znači da je ljubav posljedično svedena na zadovoljstvo. S druge strane, Majka Terezija, Ivan Pavao II., pa i sam papa Franjo naglašavaju da postoji velika žeđ suvremenoga čovjeka za ljubavlju, kao i velika žeđ za njezinim ispunjenjem. Gdje je pravi problem?
Čini se da naš odnos sa samim sobom, s drugima, i u konačnici s percepcijom ljubavi, nije posve uravnotežen? Ne bih rekao da je naše vrijeme reduciralo ljubav na seksualnost, a seksualnost na užitak. Ponajprije, važno je razlučiti o kakvoj ljubavi govorimo. Također, postoji tu i tendencija da se od samoga početka odvoji ljubav od seksualnosti. Ljubav danas … Hm, čini mi se da danas živimo u krivovjerju u odnosu na ljubav. Mislim da danas postoji problem ljubavi. Brak za sve je la manif pour tous, upravo pjevanje o ljubavi neovisno o tijelu. Govore da je važno da se ljudi vole, bez obzira na to kako se vole. Ali ima tu i nešto drugo … a to je da počnemo vjerovati kako je duhovna dimenzija ljubavi svedena na romantičnu ljubav »ti i ja na pustom otoku, gdje ćemo živjeti sretno jer postojimo ti i ja, i da je ta naša ljubav ta koja će nas spasiti« … Ali to je također nešto što je povezano s razaranjem svijeta. Nedavno sam napisao tekst u kojem govorim o pjesmi Edith Piaf koja se zove »Himna ljubavi« i koja kaže da se zemlja može srušiti, nebo se može srušiti, nije me briga, važno je samo da me voliš. Počinjemo vjerovati da ljubav ne treba zemlju, da ne treba ekonomiju, ne treba baš nešto materijalno. Stoga je danas jedno od velikih pitanja što učiniti da ljubav ponovno poprimi oblik »tijela« i da ju se razmatra kao nešto materijalno, ne samo »duhovno«. Pokušat ću pokazati kako postoji veza između romantične ljubavi i potrošnje. Romantična je ljubav ideja da živimo u nekom balonu sreće gdje smo sretni jer smo zajedno. Ali mi ništa ne proizvodimo, ne postoji ekonomija ljubavi, ljubav gubi materijalnost. Dakle, ono što se događa je da ću konzumirati stvari u supermarketima, na čaroban način, zapravo tako da ostanem 29