Inozemstvo: Zainteresirane molimo da se jave na e-mail pretplata@ks.hrili broj telefona 01 6349 044
Časopis je objavljen uz potporu Grada Zagreba
Stare novine – novi papir
i energiju.
donosimo vam ljetni dvobroj bogatog sadržaja u želji da vam zajedno s ljetom donese blagotvorni odmor i bezbrižne trenutke koji otvaraju prostor za ono u čemu nas tijekom godine obveze ograničavaju, da zavirimo dublje, da svratimo pogled onkraj, da osjetimo više, da stvaramo…
Dragi čitatelji, Urednica
Budući da je u ovo naše vrijeme, nesklono metafizici, baš Bog postavljen u pitanje i poezija na neki način trpi posljedice toga odbacivanja. Odbacujući Boga odbacuje se i sve što ima doticaj s njime ili barem podsjeća na njega. No, ako se od Sunca zaklanjamo, gradimo sjenice i u nebo propinjujuća zdanja, ako tvorničkim maglama zagušujemo prostor i branimo se suncobranima – Sunce ipak jest. Ne nastaje i ne nestaje Sunce zato što se to nama hoće. Ono jednostavno jest. Postavljeno je tamo gdje jest i mi mu ne možemo ni dodati ni oduzeti ništa. Nije stoga nimalo čudno da se upravo za Stvoritelja u
– Ja sam koji jesam (Post 3, 14). Biblijska će teologija, tumačeći Božje ime Jahve, stoga reći da se ono ima razumjeti više od puke sadašnjosti pa bi to ime potpunije glasilo: Ja sam onaj koji jesam, koji sam bio i koji ću biti.
(Anton Šuljić, Kroz odškrinuta vrata postmoderne, Kršćanska sadašnjost, 2024.)
Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu
Mjesto gdje riječ postaje tijelo
PIŠE: ANTE VRANKOVIĆ
K
ad sam tek počeo dolaziti u
Svetu Zemlju najteže mi je bilo u Nazaretu. Grad je izgrađen, bazilika je moderna, iskopine su rijetke, prošlost je daleka. U mediteranskom podneblju većina života događa se u dvorištu, negdje ispred kuće, jer zatvorene prostorije su male i skučene, a vani je ugodno, svijetlo i prozračno. Anđeli su odnijeli zidove nazaretske kućice i pećinu ostavili otvorenom, da svi mogu zaviriti. Novi je oltar u središtu zdanja i poručuje gdje se danas događa otajstvo utjelovljenja: onaj hic pretvara se u hodie. I mi živimo od otajstva Božjeg utjelovljenja koje u svetoj euharistiji ima svoj vrhunac. Svetište je izravno povezano s gornjom (župnom) crkvom. Bazilika je, dakle, u dvama dijelovima: gornjem – za župnu zajednicu (koji ima i izravan ulaz na sjevernoj strani uz koji je moderna osmerokutna krstionica) i donjem dijelu – svetište kojemu je u središtu Špilja navještenja. Tu je, uz svoje roditelje, rasla ona – posebna miljenica Božja, obavijena tišinom svakodnevice. Dobro, ne baš tišinom. Čuju se pucketanje vatre, klapanje lonaca, udarci čekića. Sada kad dođem u Nazaret znam da nije krivo vidjeti Mariju u kužini. To je najljepše mjesto na svijetu! Sada, kao i onda, biti s Marijom i s Isusom. Svim srcem i svom snagom ući u Isusov i Marijin Nazaret više je nego sve rasprave i dokazivanja.
Otvoren put za proglašenje blaženim i svetim kardinala Franje Kuharića
Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu je organizacijom simpozija, koji je održan početkom srpnja 2022. godine, kao i izvrsnim zbornikom »Život i djelo kardinala Franje
Kuharića« (2024.) u izdanju KBF-a i Kršćanske sadašnjosti pokazao spremnost svojih nastavnika da daju svoj doprinos u realizaciji procesa za proglašenje blaženim i svetim Sluge Božjega kardinala Kuharića.
STJEPAN BALOBAN
Siskrenom radošću i zahvalnošću prihvaćena je vijest zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše da Sveta Stolica nema nikakvih zapreka za pokretanje postupka za beatifikaciju i kanonizaciju kardinala Franje Kuharića, odnosno da je dobiven nihil obstat. Bilo je to na početku misnoga slavlja Majke Božje od Kamenitih vrata 31. svibnja 2024. godine, ispred zagrebačke katedrale. Okupljeni Narod Božji je spontano zapljeskao i time jasno potvrdio da bivši zagrebački nadbiskup, kojega je zbog njegove jednostavnosti i blizine narod nazivao »našim kardinalom«, posjeduje glas svetosti ( fama sanctitatis). Znakovito je da je ta vijest iznimno dobro prihvaćena ne samo
u crkvenoj nego i u civilnoj javnosti u Hrvatskoj. Zapravo, očekivalo se da će se to i prije dogoditi!
Kako je počelo!
Deset godina nakon smrti kardinala Franje Kuharića tadašnji zagrebački nadbiskup i kardinal Josip Bozanić je 2012. godine pokrenuo tzv. biskupijski informativni proces u kojem se imenuje postulator i u kojemu je potrebno utvrditi glas svetosti određenoga kandidata za oltar te učiniti potrebne radnje nakon kojih mjerodavni biskup šalje molbu za nihil obstat Svetoj Stolici. Nakon što su potrebne radnje učinjene novi zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša je početkom ove 2024. godine uputio molbu Dikasteriju za kauze svetaca i veoma brzo, nakon nekoliko mjeseci, dobio pozitivan odgovor da se može pokrenuti postupak za proglašenje
blaženim i svetim kardinala Franje Kuharića. Važno je naglasiti da su svi mjerodavni dikasteriji, uključujući i onaj najvažniji Dikasterij za nauk vjere, dali i to u »veoma kratkom vremenu« pozitivno mišljenje, odnosno da nisu pronašli nikakve zapreke za pokretanje procesa za proglašenje blaženim i svetim kardinala Kuharića.
Kako dalje?
To znači da je otvoren put za uspjeh u samom procesu. A to je važno naglasiti zbog toga što su se do sada u domaćoj crkvenoj javnosti pojavljivali »pojedinačni glasovi« koji su najavljivali da bi problemi u procesu mogli dolaziti iz Rima, zbog uloge zagrebačkog nadbiskupa i kasnije kardinala Franje Kuharića u odnosu na pojedina pitanja iz unutar crkvenoga života postkoncilskoga vremena. Sam proces proglašenja blaženim i svetim u Katoličkoj Crkvi je ozbiljan i često dugotrajan proces, jer je potrebno u odnosnu na predloženu osobu sve temeljito istražiti pod teološkim, pravnim, povijesnim i općenito crkvenim vidom. O tome se nakon »radosne vijesti« o službenom otvaranju procesa jasno govorilo i pisalo u crkvenim medijima u Hrvatskoj. Međutim, sve potrebne radnje se mogu učiniti u kraćem ili duljem vremenu, a to ovisi o ljudima koji će to raditi. Ono što govori u prilog da će se učiniti sve kako bi uz temeljit pristup proces bio brz i efika
U teškim vremenima unutar crkvenih previranja u Crkvi u Hrvata ostao je pastir Crkve zagrebačke koji se nije opredjeljivao za »ovu ili onu« stranu, nije se »dao svojatati« već je u blagosti, strpljivosti i miroljubivosti »spajao gotovo nespojivo« zbog jedinstva Crkve.
san jest jasna i u javnosti snažno komunicirana poruka novoga zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše koji proglašenje blaženim i svetim Sluge Božjega kardinala Kuharića stavlja u prioritete Crkve zagrebačke i uopće Crkve u Hrvatskoj.
Tri velike želje
Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu je organizacijom simpozija, koji je održan početkom srpnja 2022. godine, kao i izvrsnim zbornikom »Život i djelo kardinala Franje Kuharića« (2024.) u izdanju KBFa i Kršćanske sadašnjosti pokazao spremnost svojih nastavnika da daju svoj doprinos u realizaciji procesa za proglašenje blaženim i svetim Sluge Božjega kardinala Kuharića. Na predstavljanju zbornika u ispunjenoj dvorani »Vijenac« na zagrebačkom Kaptolu (17. lipnja
2024.) nadbiskup Dražen Kutleša je svojim programatskim govorom pozvao na suradnju i zajedništvo u ostvarenju triju velikih želja sadašnjega trenutka: »da slobodna Hrvatska ostane vjerna Božjim zakonima, da Sveti Otac posjeti našu domovinu i proglasi blaženoga Alojzija Stepinca svetim, a našega kardinala Franju Kuharića blaženim« (Zagrebačka nadbiskupija, 17. 6. 2024.). Tri želje koje zagrebački nadbiskup i predsjednik HBKa želi pretvoriti u svojevrsni crkveni program. U tom programu od velike pomoći može biti bolje poznavanje Sluge Božjega kardinala Kuharića. Nadbiskup Kutleša je naglasio da je kardinal Kuharić bio »osoba izuzetne vjere, hrabrosti i mudrosti. Svojim je utjecajem kao pastir Crkve zagrebačke daleko nadmašio crkvene okvire te je njegovo biskupsko služenje preraslo u simbol jasnoće i nepokolebljivosti u načelima, a blagosti, strpljivosti i miroljubivosti u djelovanju u teškim i izazovnim vremenima. Time je postao moralni autoritet ne samo vjernicima, već i protivnicima Crkve i katoličke vjere« (Isto).
»Spajao je gotovo nespojivo!«
Upravo to su odlike svetosti koje smo kao svjedoci vremena prepoznavali u životu i radu nadbiskupa i kardinala Kuharića, a posebno u crkvenom životu. U teškim vremenima unutar crkvenih previranja u Crkvi u Hrvata ostao je pastir Crkve zagrebačke koji se nije opredjeljivao za »ovu ili onu« stranu, nije se »dao svojatati« već je u blagosti, strpljivosti i miroljubivosti »spajao gotovo nespojivo« zbog jedinstva Crkve. Svi oni koji i danas pokušavaju svrstati nadbiskupa i kardinala Kuharića na ovu ili onu unutarcrkvenu stranu koje su se međusobno optuživale, čine mu povijesnu nepravdu. Nadam se da će i započeti proces za proglašenje blaženim i svetim pokazati ono što je »običan puk« toga vremena osjećao, a to je da zagrebački nadbiskup Kuharića »spaja gotovo nespojivo« i istodobno ostaje vjeran Bogu, Crkvi i svojemu hrvatskom narodu. Nisu li upravo to značajke svetosti, koje danas nedostaju i Crkvi i društvu u Hrvatskoj, ali i šire!
Zanimljivosti iz Vatikana
Papa Franjo pristao je na to da američka glumica Whoopi Goldberg snima svoj treći film Sister Act 3 u Vatikanu.
PIŠE: ALDO SINKOVIĆ
Papa Franjo se kao i svake godine u srpnju odmara u Domu sv. Marte unutar vatikanskih zidina i planira djelatnosti za drugi dio godine, koji neće biti mirniji od proteklog. Obustavljene su opće audijencije srijedom i smanjena su primanja i susreti. Uz normalne, redovite dnevne poslove predviđen je njegov pastirski posjet Luksemburgu 26. rujna te od 27. do 29. Belgiji, gdje će posjetiti sveučilišna središta u Leuvenu i u LouvainlaNeuveu, koji obilježavaju 600 godina svoje djelatnosti. Iznenada je, međutim, došlo i do najave novog trodnevnog putovanja u Singapur od 11. do 13. rujna dok su, zasada, predviđena putovanja u Papuu Novu Guineju i Argentinu odgođena. U listopadu je predviđena druga faza Biskupske sinode i priprava jubileja 2025. s otvaranjima Svetih vrata na Badnjak.
Slučaj nadbiskupa Carla Marije
Viganòa
Nadbiskup Carlo Maria Viganò (83), nekada ugledan upravitelj Grada Vatikana, rodom iz Lombardije, otkrio je mnoge nepravilnosti u vođenju nekih vatikanskih ustanova izazvavši mnoga suprotstavljanja te je početkom devedesetih premješten u Državno tajništvo. Benedikt XVI. ga je 2011. imenovao nuncijem u SADu, gdje je postigao podršku tradicionalističkih i ekstremnih političkih i vjerskih sredina. Izborom za papu Jorgea Marije Bergoglija, Viganò ga je sve češće napadao optuživši ga čak da lažnim učiteljstvom ruši Crkvu i planom masonerije priprema dolazak Antikrista. Čašu je prelio napad na Drugi vatikanski koncil, koji je Viganò nazvao ideološkim, teološkim, moralnim i liturgijskim »rakom«. Izrazio se pohvalno i o biskupu Lefebvreu te je Kongrega
cija za nauk vjere smatrala potrebnim pozvati ga kako bi mu osobno priopćila razloge i optužbe zbog kojih drži da je prešao sve granice crkvenog nauka, ne priznavajući Papu ni Drugi vatikanski koncil. Mediji tvrde da se nadbiskup Viganò 20. lipnja – kako je bilo predviđeno, u 15.30 – uopće nije pojavio u prostorijama Kongregacije te je osuđen zbog šizme, odnosno neprihvaćanja crkvenog nauka, nepriznavanja Pape i crkvenog zajedništva. U službenom pozivu navodi se da Viganò ima pravo imenovati odvjetnika, odnosno opunomoćenog zastupnika koji će ga predstavljati u ovom sudskom procesu. Uz pomoć američkih desničarskih političkih i vjerskih krugova i talijanskih simpatizera, Viganò namjerava osnovati središte Collegium traditionis nedaleko od Viterba, gdje bi mogli biti smješteni crkvenjaci koji su kažnjeni zbog svojih stajališta ili pothvata, ali i sjemeništarci i bogoslovi koji bi slijedili njegova stajališta. Poznavatelji situacije drže da njegova ekskomunikacija neće imati većih posljedica za crkvenu zajednicu, jer ima malo sljedbenika.
Gänswein nuncij u Litvi, Estoniji i Latviji
Konačno je riješen i slučaj nadbiskupa Georga Gänsweina, dugogodišnjeg tajnika pape Benedikta XVI. i prefekta, time
što je imenovan apostolskim nuncijem u Litvi, Latviji i Estoniji. Kad je Ratzinger napustio papinsku službu u veljači 2013., mons. Gänswein se zajedno s njime preselio u rezidenciju Mater Ecclesiae, brinuo se za njega i neko vrijeme obavljao dužnost prefekta papinskog dvora, a nakon smrti Benedikta XVI. sređivao je njegove dokumente i podržavao vezu sa skupinom kardinala i biskupa koji su kritizirali papu Franju. Upravo na dan pogreba Benedikta XVI. dao je objaviti dugi intervju sa Susanom Piccone o svojoj djelatnosti u kojem je kritizirao papu Franju, koji ga je malo nakon toga riješio svih dužnosti u Vatikanu te se vratio u svoju biskupiju Freiburg, gdje je proveo godinu dana. Ovim imenovanjem donekle je riješena još jedna žučljiva prepirka u Vatikanu. Nadbiskup Georg Gänswein je na službi nuncija u baltičkim zemljama naslijedio nadbiskupa Petra Rajiča, Kanađanina hrvatskog podrijetla kojega je papa Franjo 11. ožujka imenovao veleposlanikom Svete Stolice za Italiju i San Marino.
Kardinal Parolin u Libanonu
Državni tajnik kardinal Pietro Parolin boravio je krajem lipnja pet dana u Libanonu. Posjet nije bio zamišljen kao diplomatska inicijativa, ali je ipak tako ispao. Postoji, naime, velika bojazan za vojni na
pad Izraela na Libanon, odakle vojne milicije Hezbolaha sve češće napadaju pogranične krajeve Izraela. »Svaka situacija u kojoj postoji opasnost da se oružani sukobi prošire, zaoštre i pretvore u rak ranu izaziva nemir«, rekao je prije odlaska kardinal Parolin koji u posljednje vrijeme postaje sve aktivniji preuzimajući neke pothvate u ime Svetog Oca. Papa Franjo već godinama želi posjetiti ovu mukotrpnu zemlju na Bliskom istoku. Parolin je već bio u Libanonu zajedno s nadbiskupom Paulom Richardom Gallagherom, koji je zadužen za odnose s državama, polovinom kolovoza 2020., nekoliko tjedana nakon strašne eksplozije u Beirutu koja je prouzročila 218 mrtvih i oko 7000 ranjenih. U listopadu prošle godine sastao se s patrijarsima istočnih Crkava, koji su nazočili na Biskupskoj sinodi tijekom prvih tjedana nakon napada Izraela na Hamas u Gazi. Već u srpnju 2021. papa Franjo je pozvao patrijarhe svih istočnih Crkava u Vatikan s nadom da će njihovim posredništvom uspjeti pronaći izlaz iz političke, socijalne, gospodarske i vjerske krize. Ovaj posjet najvišeg dostojanstvenika Svete Stolice, koji je bio najavljen prije najnovijih zbivanja, bio je popraćen velikim isticanjem interesa većine libanonskih medija i nije bio povezan s razvojem političke situacije, već s pozivom Viteškog malteškog reda da blagoslovi njihove nove strukture kojima žele pomoći pučanstvu, koje proživljava teške trenutke.
Sister Act 3 snimat će se u Vatikanu
Papa Franjo pristao je na to da američka glumica Whoopi Goldberg snima svoj treći film Sister Act 3 u Vatikanu, ali bez Pape. Polovinom lipnja Ured Svete Stolice za kulturu i odgoj zajedno s Uredom za priopćivanje priredio je susret najpoznatijih svjetskih komičara s papom Franjom, a među njima je bila i glumica Whoopi, koja je zamolila Papu da dozvoli snimanje njezina novog filma na području Vatikana, što je prava novost, jer do sada se režiserima vrlo rijetko dopuštalo snimanje filmova na području Vatikana.
Matt Talbot, zagovornik ovisnika o alkoholu i
njihovih obitelji
PIŠE: SUZANA PERAN
Časni sluga Božji Matt Talbot časti se kao zaštitnik ovisnika o alkoholu, ali i drugim ovisnostima. Taj je Irac rođen 2. svibnja 1856. u brojnoj i siromašnoj obitelji Elizabethe i Charlesa u Alderborough Courtu, u Dublinu. Otac mu je bio lučki radnik koji je teško uzdržavao obitelj i bio je alkoholičar. Matt je kao dječak nekoliko mjeseci pohađao školu, a zatim je, s obzirom na to da školovanje nije bilo obvezno, morao tražiti posao kako bi pomogao obitelji. Zaposlio se kod trgovca alkoholom i već u dobi od 12 godina, kako će zapisati Bert Ghezzi, počeo je piti. Sljedećih osamnaest godina Matt je proveo kao alkoholičar koji je svaki teško u luci zarađen novčić trošio na piće, a posjeti gostionicama bili su mu svakodnevica. U životopisu je zabilježeno da je jednom mijenjao čizme za kriglu piva. Godine 1884. načinio je tromjesečni zavjet da u tome razdoblju neće piti alkohol. Umjesto u gostionice s prijateljima, nakon posla je pješice odlazio u udaljene crkve gdje je do večeri molio kako ne bi pao u napast popiti nešto alkoholno. Tromjesečni zavjet Bogorodici pretvorio se u 41 godinu uzdržavanja od alkohola. Prvih godina borio se s velikim napastima, no tim je kušnjama odgovarao molitvom, postom, svakodnevnim pohađanjem euharistije, redovitom ispovijedi i djelima milosrđa. I dalje je radio teške poslove u luci i u građevini. Pristupio je franjevačkome trećem redu i od svoje skromne
zarade pomagao misije i siromašne te nastojao vratiti dugove koje je stvorio kao alkoholičar. Životopisci će zabilježiti da je ustrajno molio krunicu, dnevno čitao Evanđelje i veći se dio godine odricao mesa i teške hrane. Iscrpljen teškim radom 1923. Matt je morao napustiti posao. Umro je 7. lipnja 1925. na Presveto Trojstvo na ulici, od slabosti srca, na putu na misu. Tijelo mu počiva u crkvi Gospe Lurdske u Dublinu. Glas o njegovu svetome životu širio se Dublinom i cijelom Irskom te među irskim iseljenicima u dijaspori, a u pomoć i zagovor utjecale su mu se obitelji alkoholičara i sami ovisnici o alkoholu. Američki karmelićanin Albert Dolan utemeljio je društvo Matta Talbota za pomoć u liječenju od alkohola te prikupio dvije knjige svjedočanstva o tome Božjem ugodniku. Po Talbotu su nazvana brojna društva za borbu protiv alkoholizma te za skrb o beskućnicima, a u Dublinu se i jedan most zove po njemu. Godine 1973. papa Pavao VI. proglasio ga je časnim slugom Božjim te ga se u Crkvi u Irskoj spominje 19. lipnja.
Svećenik koji je zaslužan za teoriju velikog praska
Rješavajući Einsteinove relativističke jednadžbe, Lemaître je 1927. godine došao do revolucionarnog zaključka da svemir nije statičan, već se širi. To otkriće koje ukazuje na dinamičnost svemira predstavlja jedan od najznačajnijih trenutaka u znanosti 20. stoljeća.
PIŠE: KREŠIMIR CEROVAC
Suvremena otkrića u fizici čestica, astrofizici i astronomiji donose vrlo uzbudljiva tumačenja o postanku svemira. Većina kozmologa danas podržava teoriju poznatu kao veliki prasak (Big Bang), koja opisuje evoluciju svemira od jednog početnog stanja materije s beskonačnom gustoćom i temperaturom. Kozmolozi proučavaju stanje svemira od 10 43 sekunde nakon velikog praska opisujući nastanak dvanaest diskretnih subatomskih čestica i četiriju temeljnih sila. Povijest velikog praska zapravo počinje 1927. godine zahvaljujući velikom belgijskom fizičaru i katoličkom svećeniku Georgesu Lemaîtreu (1894. – 1966.).
Georges Lemaître bio je iznimno zanimljiva osoba, istodobno znanstvenik i svećenik. Svoje srednjoškolsko obrazovanje stekao je u isusovačkoj gimnaziji, gdje je prvi put osjetio Božji poziv da postane svećenik. Međutim, zbog financijskih teškoća svoje obitelji odlučio je studirati strojarstvo na Katoličkom sveučilištu u Louvainu. Nakon završetka studija radio je kao rudarski inženjer. Njegova karijera prekinuta je njemačkom invazijom na Belgiju u kolovozu 1914. godine, kada se kao dobrovoljac priključio belgijskoj vojsci sudjelujući u teškim bitkama rovovskog ratovanja. Nakon rata Lemaître je proširio svoje akademsko
znanje usmjeravajući se na matematiku i filozofiju te je 1920. stekao doktorat iz matematike. U tom ključnom trenut
»Za mene je istina shvaćena iz perspektive Spasenja jednako važna kao i istina iz perspektive znanstvene sigurnosti. Činilo mi se da postoje dva puta do istine i odlučio sam slijediti oba«, objasnio je Lemaître svoj pristup odnosu znanosti i teologije.
ku svog života čvrsto je odlučio posvetiti se svećeničkom pozivu i započeo je studij teologije. Istodobno, kao bogoslov, posvetio se istraživanju revolucionarne Einsteinove opće teorije relativnosti iz
1916. godine. Nakon što je zaređen za svećenika pod duhovnim vodstvom uglednog kardinala Désiréa Merciera, koji je s razumijevanjem podržao njegovu strast prema znanosti, Lemaître je, zahvaljujući financijskoj podršci belgijske vlade, nastavio svoje obrazovanje u području fizike. Putovanje za znanjem prvo ga je odvelo u Englesku na Sveučilište Cambridge, gdje je studirao pod mentorstvom proslavljenog sir Arthura Eddingtona. Nakon toga, Lemaître je prešao Atlantik kako bi nastavio studij u SADu na prestižnim institucijama kao što su Sveučilište Harvard i Massachusetts Institute of Technology. Stekavši drugi doktorat 1927. Godine, Lemaître se vratio u Belgiju i postao profesorom matematike na Katoličkom sveučilištu u Louvainu. Rješavajući Einsteinove relativističke jednadžbe, Lemaître je 1927. godine do
Georges Lemaître i Albert Einstein
šao do revolucionarnog zaključka da svemir nije statičan, već se širi. To otkriće koje ukazuje na dinamičnost svemira predstavlja jedan od najznačajnijih trenutaka u znanosti 20. stoljeća. Iste godine, na poznatoj Solvayevoj konferenciji fizičara u Bruxellesu, koju su pohađali najveći svjetski fizičari, Lemaître je uspio privući pozornost Alberta Einsteina i predstaviti mu svoju teoriju o dinamičnom svemiru. Einsteinova prvotna reakcija bila je skeptična te je komentirao: »Vaši proračuni su točni, ali vaše je nerazumijevanje fizike odbojno.« Međutim, Einstein je kasnije priznao da je njegovo odbacivanje Lemaîtreove ideje o dinamičkom svemiru bila najveća pogreška njegova života.
No tumačenje iz 1927. godine o svemiru koji se širi nije bio Lemaîtreov konačan kozmološki model. Nešto kasnije, 1931. godine, ponovno je izazvao uzbuđenje u znanstvenom svijetu povezujući kozmologiju s kvantnom fizikom. Zaključio je da svemir, koji se širi, ima svoj vremenski početak: »Ako se vratimo unatrag kroz vrijeme naći ćemo sve manje i manje kvanta, dok ne nađemo svu energiju svemira pakiranu u nekoliko ili čak u jedinstvenom kvantu.« Predložio je teoriju o prvotnom atomu, koji je izvor prostora i vremena.
Lemaître je bio daleko ispred svojega vremena i u tvrdnji da nisu kozmička zbivanja proizvela samo elemente, koji sada čine galaksije, već i tzv. pozadinsko zračenje koje putuje prema Zemlji od prvih trenutaka stvaranja. Godinama su znanstvenici pokušavali otkriti to zračenje bez uspjeha, sve dok 1965. godine, godinu dana prije nego što je Lemaître umro, dvojica mladih američkih radioastronoma, Penzias i Wilson, nisu pronašla uporan šum u svojim antenama koji nisu mogli objasniti. Stručnjaci sa Sveučilišta Princeton identificirali su to kao prahistorijsko zračenje, koje je još Lemaître predvidio. Otkriće »odjeka stvaranja« smatra se jednim od najvažnijih događaja u povijesti znanosti. »Za mene je istina shvaćena iz perspektive Spasenja jednako važna kao i istina
iz perspektive znanstvene sigurnosti. Činilo mi se da postoje dva puta do istine i odlučio sam slijediti oba«, objasnio je Lemaître svoj pristup odnosu znanosti i teologije. Papa Pio XII., oduševljen teorijom velikog praska, 1951. iznio je mišljenje da Lemaîtreova teorija potvrđuje Božje stvaranje materijalnog svijeta. No Lemaître je upozorio Papu da ne koristi njegovu teoriju kao dokaz naglašavajući da teorija nije izravno povezana s religijom, ali ni u kontradikciji s njom: »Koliko ja mogu vidjeti, takva teorija ostaje potpuno izvan bilo kojeg metafizičkog ili vjerskog pitanja. (...) Ona je u suglasju s Izaijom, koji govori o skrivenom Bogu, skrivenom čak i na početku svemira.« Papa Pio XII. dobrohotno je prihvatio to upozorenje i više se nije vraćao na to pitanje. Godine 1936. imenovao je Lemaîtrea članom Papinske akademije za znanost, a 1960. papa Ivan XXIII. imenovao ga je predsjednikom te ugledne papinske ustanove i na toj je dužnosti ostao sve do svoje smrti.
Sveti Ivan Pavao II. često je naglašavao da Crkva, zbog svoje misije naviještanja, uvijek mora težiti produbljivanju vjerskih sadržaja putem teologije koristeći postignuća filozofske i znanstvene misli određenog doba. U poruci sudionicima konferencije Granice kozmologije, održane 6. srpnja 1985. u Rimu, napisao je: »Kroz prirodne znanosti, osobito kroz kozmo
logiju, postajemo svjesni našeg stvarnog položaja unutar fizikalne stvarnost u prostoru i vremenu. Što više saznajemo o fizikalnoj stvarnosti, povijesti i strukturi svemira te o temeljnoj građi materije i procesima koji leže u korijenima materijalnog svijeta, to više cijenimo neizmjernost Božje tajne i sve više shvaćamo našu vlastitu misteriju – naš izvor i našu sudbinu.«
Zanimljivo je da je i Lemaître razmišljao o tome: »Filozofija i teologija, ako se drže izolirano u odnosu na znanstvene misli, mijenjaju se u jedan zastarjeli samozatvoreni sustav ili postaju opasna ideologija.«
S druge strane, svjestan da mnoge njegove kolege znanstvenici čine grube pogrješke kad govore o religiji, Lemaître im je predlagao da prođu osnovni tečaj iz teologije, na temelju čega će shvatiti da fundamentalizam nije isto što i povijesno kršćanstvo. Skretao im je pozornost da je i teologija znanost, koja se koristi istraživanjem, logikom, raspravom i provjerom hipoteza.
Najveći dar koji je Georges L emaître dao Crkvi i katoličkoj vjeri bio je njegov primjer, svjedočanstvo koje je pružio kao katolički svećenik živeći svakodnevno u skladu s duhom i umom, istodobno obavljajući svoje svećeničke dužnosti kao iznimno istaknuti znanstvenik. Bio je u svakom pogledu jedinstven.
D jelo Georgesa L emaîtrea otkriva toliko raznolike aspekte da bi se moglo pomisliti kako su u njemu koegzistrirale dvije osobnosti – kao da su dvije osobe ili dva uma bila prisutna u jednom tijelu. No kod ovog svećenika iz Louvaina postojalo je duboko jedinstvo između njegova privatnog života i znanstvenog rada. Nije bilo razdvajanja između dva Lemaîtrea; nije postojao samo pobožan čovjek, koji je živio s dubokom vjerom, ni samo znanstvenik, oslobođen vjerskih pitanja čim bi zakoračio u svoj radni kabinet. Pokazao je svojim životom, statusom i crkvenim ruhom da se može sudjelovati na najvišoj razini u napretku znanosti istražujući istinu o fizičkom svijetu bez odricanja od duhovne dimenzije.
Čovjek, priroda, Sunce i sjene
Zanimljiva sjena koja prati svakog čovjeka pod sunčanim nebom izaziva maštu djece i odraslih. Ona je vjerni pratilac, a stalno se mijenja. Sunce izlazi na istoku. Okrenemo li se prema sjeveru naša sjena će biti u smjeru zapada, na našoj lijevoj strani. Kad bismo tako stajali cijeloga dana mogli bismo pratiti kretanje svoje sjene, njezina skraćivanja i produljivanja. Najkraća će biti u podne. U poslijepodnevnim satima naša će sjena biti desno od nas, u pravcu istoka, jer se Sunce približava zapadnom obzoru. Naša je sjena spojena s našim nogama i na našim zemljopisnim širinama ne možemo je se nikad riješiti. No postoje na Zemlji područja na kojima čovjek može izgubiti svoju sjenu. Želimo li u podne ostati bez nje morali bismo biti na mjestu na kojem Sunčeve zrake padaju okomito, pa se naša sjena nađe ispod naših nogu i načas smo je izgubili, da bi se zatim počela polako vraćati. Da se u to praktično uvjerimo trebali bismo se naći na ekvatoru u podne 21. ožujka i 21. rujna, na dan proljetne i jesenske ravnodnevice (ekvinocij). Na ljetni suncostaj (solsticij) 21. lipnja trebali bismo biti na Rakovoj obratnici (na sjevernoj zemljopisnoj širini od 23,50), a na zimski suncostaj 21. prosinca trebali bismo se nalaziti na Jarčevoj obratnici (na
južnoj zemljopisnoj širini od 23,50). Za druge dane u godini morali bismo putovati u području između Rakove i Jarčeve obratnice, jer na ostalim zemljopisnim širinama Sunčeve zrake nikad ne padaju okomito. Zanimljivo bi bilo biti na Sjevernom polu na zimski suncostaj 21. prosinca. Tada Sunce ne izlazi, pa nema ni sjena. Još bi zanimljivije bilo kad bismo se 21. prosinca našli na Južnom polu, jer je Sunce tamo tada prisutno cijeloga dana, a tako i sjena koja opisuje puni krug od 360 0 te bi cijeli dan obilazila oko nas.
Sjena i mjerenje vremena s pomoću prstiju
Motreći što se zbiva sa Suncem i čovjekovom sjenom, ljudi su shvatili da mogu otprilike odrediti doba dana. Pronašli su priručni sjenopokazivač. Lijevu se ruku okrene prema istoku, a licem se zimi okreće prema Suncu, dok se ljeti Suncu okreću leđa. Pod brijegom palca, gdje počinje »linija života«, između palca i kažiprsta u pregib se postavi slamčica koja baca sjenu na dlan. Slamčica mora biti dužine kažiprsta i mora se držati uvijek u istom položaju. Za razdoblje kada Sunce rano izlazi i kasno zalazi brojenje počinje ujutro od 5 sati na vanjskom članku kažiprsta, na vanjski članak srednjeg prsta sjena pada u 6, a na prstenjak u 7 sati. Sjena na vanjskom članku malog prsta pokazuje 8, na srednjem članku malog prsta 9, a na unutrašnjem članku maloga prsta, najbližem dlanu, 10 sati. Sjena koja prijeđe pregib između malog prsta i dlana pokazuje da je 11 sati, a sjenka na dlanu, pored »linije života«, pokazuje 12 sati, podne. Poslijepodnevni sati broje se unazad, pa je sjena na prvom pregibu maloga prsta prema dlanu, 13 sati, na drugom pregibu 14, a na trećem 15 sati. Na samom vrhu maloga prsta sjena će biti u
PIŠE: TATJANA KREN
16, na vrhu prstenjaka u 17, na vrhu srednjega prsta u 18, a na vrhu kažiprsta u 19 sati, kada Sunce zalazi. Točnost određivanja ovisi o umješnosti opažača, a takav priručni sat dobro je služio ljudima, jer im je bio neprestano dostupan.
Prozirne i neprozirne
tvari
Sunčeve zrake svjetlosti obasjavaju Zemlju. Kada zrake dotaknu prozirne tvari (voda, staklo i slično) kroz njih prolaze i ne nastaje sjena. No kada obasjaju neprozirne tvari (predmete, životinje, lju
de) kroz njih ne mogu proći kao kroz prozirne tvari i nastaje sjena. Ona je uvijek istog oblika kao predmet koji sprječava prolaz sunčevih zraka. Olovka baca dugu tanku sjenu, lopta okruglu sjenu, pravokutni predmet pravokutnu sjenu i tako dalje. Sjena se stvara na suprotnoj strani predmeta obasjanog suncem. I tu nastaje čudesna igra sunčeva svjetla i sjene, koja ima svoju veliku ulogu u otkrivanju mnogih prirodnih zakonitosti.
