1
Preveo i priredio Slavko Antunović Lektura Gordana Bašić Kedmenec Korektura Karmela Prosoli Grafičko uređenje Marijan Tkalec Oprema Tomislav Alajbeg
Slika na naslovnici: Valentin de Boulogne, Isus i preljubnica (oko 1620.)
Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Kerschoffset Zagreb d.o.o. Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-1052-5 Tiskano u siječnju 2017. CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000952906.
2
PAPA FRANJO
KATEHEZE I NAGOVORI O MILOSRĐU
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2017.
3
Naslov izvornika: Pope’s Francis Catechesis on Mercy © Libreria Editrice Vaticana © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2017.
4
UVOD
Ovaj čas je kairos milosrđa, istaknuo je papa Franjo u razgovoru s novinarima na letu iz Rio de Janeira u Rim 28. srpnja 2013. Srž i bît njegove pastoralne poruke, prema njegovu vlastitom priznanju, nježnost su i milosrđe. To je ujedno i srž evanđelja, jer u protivnom nije moguće razumjeti Isusa Krista, nježnost Oca koji ga šalje da nas spasi. To je, reći će drugom prigodom Papa, srž apostolske kerygme, u kojoj Božje milosrđe ima središnje i temeljno mjesto. Otajstvo Božjeg milosrđa otkriva se tijekom povijesti saveza između Boga i njegova naroda Izraela, ali svoj vrhunac ima u otajstvu utjelovljenja gdje Bog izlijeva svoje beskrajno milosrđe u tolikoj mjeri da ono postaje »utjelovljeno milosrđe« (Misericordiae vultus, 8). Time Bog pokazuje dokle je spreman ići u svojoj ljubavi ne bi li pridobio ljubav svoje Zaručnice, uz koju ga veže bezuvjetna ljubav. U Isusu raspetom Bog ide tako daleko da želi doći do grješnika bez obzira koliko se on od njega uda5
ljio, upravo tamo gdje se izgubio i udaljio od njega. I to čini u nadi da će moći tako konačno raznježiti otvrdnulo srce svoje Zaručnice (usp. Poruka za korizmu 2016.). Vizija Crkve i društva pape Franje ukorijenjena je u milosrđu. Crkva, ujedinjena s Kristom, živim utjelovljenjem milosrdnoga Boga, pozvana je živjeti milosrđe kao prepoznatljivo obilježje cijelog svog bića i djelovanja, svojim jezikom i djelovanjem pozvana je prenositi milosrđe kako bi dotaknula srca ljudi i potaknula ih da krenu putem koji vodi prema punini života, koju je Isus Krist, poslan od Oca, došao donijeti svima. Vjernike Papa poziva da šire oko sebe toplinu Majke Crkve kako bi se Isusa upoznalo i uzljubilo. Upravo je to i razlog zbog kojeg je proglasio Jubilej milosrđa: tim Jubilejom, kako je sam rekao, želio je da mnogi dožive Crkvu kao Majku, da svi osjete Božju ljubav i opraštanje, želio je pozvati Crkvu da moli i radi da svaki kršćanin stekne ponizno i suosjećajno srce, kadro naviještati i svjedočiti milosrđe, da se otvori onima koji žive u najudaljenijim egzistencijalnim periferijama suvremenog svijeta te da ne podlegnu ravnodušnosti. Crkva je Majka, ona mora njegovati one koje je život ranio, ona mora ići tim putem milosrđa i iskazivati milosrđe svima. Nije posrijedi puko dobrotvorstvo. Kršćanska je ljubav 6
više od pažnje koju pokazuju neke društvene organizacije. Kršćanska ljubav nadilazi čistu osjećajnost, humanizam, ona je spasiteljska. Kršćanska ljubav donosi cjelovitu poruku čovjeku – donosi spasenje. Za Crkvu i vjerodostojnost njezina naviještanja vrlo je važno da ona sama živi i svjedoči milosrđe. Gdje god je Crkva prisutna, ondje mora biti vidljivo Očevo milosrđe. »U našim župama, zajednicama, udruženjima i pokretima, ukratko, gdje god su kršćani, svatko mora naći oazu milosrđa« (Misericordiae Vultus, 12). Pozvani smo učiniti od ljubavi, suosjećanja, milosrđa i solidarnosti pravi program života, pravilo ponašanja u našim odnosima s drugima (isto, 13). U tome kontekstu, prema shvaćanju pape Franje, milosrđe na društvenom planu nalazi svoj izraz u solidarnosti prema najugroženijima: migrantima, nezaposlenima, bolesnima, zatvorenicima... Tijekom Jubilarne godine Papa je uputio hitan apel državnim vođama da učine konkretne geste u korist braće i sestara koji su bez posla, zemlje i krova nad glavom. Poziva na stvaranje dostojanstvenih radnih mjesta kako bi se suzbila društvena pošast nezaposlenosti, kojom je pogođen veliki broj obitelji i mladih i koja ima teške posljedice za društvo u cjelini. On potiče na ljubav prema bližnjemu kroz tjelesna i duhovna djela milosrđa, podsjećajući da se 7
naša vjera izražava u konkretnim i svakodnevnim djelima kojima je cilj pružati pomoć našemu bližnjem u tijelu i u duhu. Na taj će se način, drži Papa, probuditi naša svijest, koja je previše često uspavana pred dramom siromaštva. Milosrđe Papa drži odgovorom na globalizaciju ravnodušnosti, odnosno misli da je ono »protulijek ravnodušnosti«. Ističe kako smo svi »pozvani prepoznati na koji se način ravnodušnost očituje u našem životu i konkretno pridonijeti poboljšanju svijeta koji nas okružuje, počevši od naših obitelji, susjedstva i radne sredine« (Poruka za Svjetski dan mira 2016.). Papa poziva svijet da pobijedi zlo i ne prepusti se bezvoljnosti i ravnodušnosti. On vjeruje da je čovječanstvo sposobno djelovati u solidarnosti i izdići se iznad individualističkih interesa, apatije i ravnodušnosti prema kritičnim situacijama. U tome smislu prokazuje strukture grijeha vezane uz model lažnog razvoja utemeljenog na idolatriji novca, koja dobrostojeće pojedince i najbogatija društva čini ravnodušnima prema sudbini siromašnih, te im zatvaraju svoja vrata i ne žele ih čak ni vidjeti. Poziva stoga sve da, zahvaljujući slušanju Božje riječi i djelima milosrđa, iziđu iz svoje egzistencijalne otuđenosti. Naime, upravo dotičući u bijedniku tijelo raspetog Isusa, grješnik može primiti na dar svijest da 8
je on sâm siromašni prosjak. Na taj način i »oholi«, »moćni« i »bogati« imaju priliku osjetiti da su nezasluženo ljubljeni od Raspetoga, koji je također za njih umro i uskrsnuo. Jedino je u toj ljubavi odgovor na onu žeđ za neprolaznom srećom i ljubavlju koju se čovjek zavarava da može utažiti idolima znanja, moći i posjedovanja. Jedan od aspekata u kojima Papa poziva na milosrdnost jest opraštanje, pa bi se kod Bergoglia moglo slobodno govoriti o pastoralu opraštanja, u koji su uključeni svi: svećenici pri podjeljivanju sakramenta ispovijedi trebaju biti milosrdni, »široke ruke« s pokornicima, roditelji trebaju opraštati djeci, djeca roditeljima, duhom opraštanja mora odisati radno ozračje, siromasi su pozvani oprostiti onima koji su krivi za njihovo siromaštvo, opraštanje je put prema pomirenju zaraćenih strana… Papa posebno ustrajava na potrebi da ispovjednici budu milosrdni. Služitelji Crkve moraju prije svega biti služitelji milosrđa. Ispovjedaonica nije soba za mučenje, nego mjesto milosrđa u kojem nas Gospodin potiče učiniti najbolje što možemo, ističe Papa preporučujući ispovjednicima veliko milosrđe, pozornost za određene situacije. Na misi s franjevcima kapucinima iz cijeloga svijeta, koji su se okupili u Vatikanu prigodom prijenosa posmrtnih ostataka sv. Pija iz 9
Pietrelcine i sv. Leopolda Bogdana Mandića, slavljenoj 9. veljače ove godine, Papa je poručio da ispovjedaonica služi opraštanju. Osoba koja dolazi, dolazi tražiti utjehu, oproštenje, mir u duši neka nađe oca koji ju grli i govori joj: »Bog te voli«, i neka joj dadne to osjetiti!, poručio je tom prigodom Papa. Papa Franjo uviđa također da je milosrđe univerzalna kategorija. Premda se razlikuju po svojim vjerovanjima, svim je vjeroispovijestima zajedničko jedno: sve uče ljubav prema čovjeku. Papa je to jednom prigodom objasnio vrlo plastično. Moramo se svi jedni s drugima susretati i raditi za druge. Ako je netko gladan i neuk, moramo raditi na tome da prestane biti gladan i da mu se omogući obrazovanje, a nije važno obrazuju li ga katolici, protestanti, pravoslavni ili Židovi. Papa u tome ide čak korak dalje i šalje snažnu poruku kako razne vjeroispovijesti ne mogu ići mirno spavati sve dok i jedno dijete umire od gladi, sve dok je i jedno dijete lišeno obrazovanja, sve dok su i jedan mladi čovjek ili starija osoba lišeni zdravstvene skrbi. Milosrdnost ima eshatološku dimenziju: bit ćemo suđeni prema djelima milosrđa. »Milosrđe je srce Boga. Zato ono mora biti također srce svih onih koji se priznaju članovima velike obitelji njegove djece; srce koje snažno kuca gdje god je u igri 10
ljudsko dostojanstvo, taj odraz Božjeg lica u njegovim stvorenjima. Isus nas opominje da je ljubav prema drugima – strancima, bolesnicima, zatvorenicima, beskućnicima, pa čak i neprijateljima – mjerilo kojim će Bog prosuđivati naša djela. O tome ovisi naše vječno određenje« (Poruka za Svjetski dan mira 2016.). O ozbiljnosti toga određenja Papa progovara i u svojim katehezama (posebno u svojoj katehezi pod brojem 28 ove knjige, gdje na iznimno dubok i potresan način tumači prispodobu o bogatašu i Lazaru) upozoravajući na opasnost da, zbog sve veće zatvorenosti Kristu, koji u siromahu nastavlja kucati na vrata njihova srca, oholi, bogati i moćni na kraju sami sebe osude na pad u onaj vječni bezdan samoće, koji je pakao. Milosrđe je nit vodilja koja se provlači kroz najveći dio javnih Papinih nastupa; Bergoglio to otvoreno pokazuje ne samo riječima već i dirljivim gestama prema djeci, napose onoj s teškoćama u razvoju, prema bolesnima, starijim osobama, riječju, svim osobama koje susreće. Milosrđe je postalo prepoznatljivo obilježje njegova pontifikata ili, slikovito rečeno, tema koja se opetovano vraća u svim njegovim javnim govorima. Usto, ako je suditi prema informacijama koje tu i tamo procure u medije iz ono malo privatnog života koji mu preostaje, a koje također ne 11
skriva od medija, iz svega što čini isijava jednostavnost i milosrdnost. »Molim se svakoga dana da mogu biti znak koji upućuje na Isusovu prisutnost, svjedočanstvo njegova zagrljaja milosrđa«, povjerio se Papa novinarki u intervjuu za francuski Paris Match. U ovoj knjizi sabrane su kateheze na općim audijencijama srijedom i jubilejskim audijencijama subotom, te nagovori uz molitvu Anđeo Gospodnji i Kraljice neba izgovoreni tijekom Izvanredne svete godine milosrđa, u kojima je obrađena tema milosrđa. Svojevrsni je to priručnik teologije milosrđa pape Franje u kojem se milosrđe najprije promatra kroz prizmu starozavjetnih tekstova. Zatim se prelazi na novozavjetne tekstove, gdje se u obrađivanju i približavanju pojedinih aspekata milosrđa Papa obilato služi prispodobama, najvećim dijelom preuzetim iz Lukina evanđelja, »Evanđelja milosrđa«, kako glasi naslov džepnog izdanja Evanđelja koje se dijelilo vjernicima na Trgu sv. Petra u Vatikanu. Na kraju Papa obrađuje tjelesna i duhovna djela milosrđa. Kroz tekstove se provlače i primjeri iz Papina bogatoga pastoralnog iskustva, a donosi se i niz citata iz Svetoga pisma te spisa poznatih i manje poznatih crkvenih pisaca i naučitelja. Ovo nije cjeloviti prikaz razmišljanja pape Bergoglia o milosrđu – s obzirom na učestalost kojom 12
sadašnji papa govori o toj temi, tako nešto zahtijevalo bi dosta opsežnije izdanje od ovoga – ali je važan presjek njegove »teologije milosrđa« koji omogućuje, usudio bih se čak reći, da se stekne sveobuhvatni pogled i uvid u njegovu misao o milosrđu. Tekstovi nagovora i kateheza sadržani u ovoj knjizi, zbog otvorenosti, spontanosti i neposrednosti kojom Papa progovara o nekim aspektima milosrđa, omogućuju ujedno još bolje upoznati doista jedinstvenu osobnost i »zaviriti« u dušu pape Franje, za kojega se s punim pravom može reći da je papa milosrđa. Slavko Antunović
13
14
31. Poniznom se molitvom zadobiva milosrđe (usp. Lk 18, 9–14) Prošle srijede slušali smo prispodobu o sudcu i udovici, o potrebi ustrajne molitve. Danas, drugom prispodobom, Isus nas želi poučiti koji je ispravan stav za moljenje i zazivanje Očeva milosrđa; kako se treba moliti; koji je ispravan stav za molitvu. To je prispodoba o farizeju i cariniku (usp. Lk 18, 9–14). Obojica protagonista uzlaze u Hram pomoliti se, ali postupaju različito i dobivaju različite plodove. Farizej moli »uspravan« (r. 11) i koristi mnogo riječi. Istina, njegova je molitva zahvale upućena Bogu, ali je zapravo razmetanje vlastitim zaslugama, s osjećajem nadmoći prema »ostalim ljudima«, koje opisuje kao »grabežljivce, nepravednike, preljubnike«, kao, primjerice – i pritom pokazuje na ovoga drugog – »ovaj carinik« (r. 11). Ali upravo u tome i jest problem: taj se farizej moli Bogu, ali zapravo gleda samoga sebe. Moli se samom sebi! Umjesto da pred očima ima Gospodina, on ima ogledalo. Iako se nalazi u Hramu, ne osjeća potrebu da padne ničice pred Božjim veličanstvom; stoji na nogama, osjeća se sigurnim, gotovo kao da je on gospodar Hrama! On nabraja učinjena dobra djela: neporočan je, u opsluživanju zakona čini i više od onoga što 120
je dužan, posti »dvaput u tjednu« i daje »desetinu« od svega što stekne. Ukratko, više no što moli, farizej izražava zadovoljstvo vlastitim opsluživanjem zapovijedi. Ipak, njegov stav i njegove riječi daleko su od načina na koji djeluje i govori Bog, koji ljubi sve ljude i ne prezire grješnike. Naprotiv, taj farizej prezire grješnike, također kad upire prstom u onoga drugog koji se ondje nalazi. Ukratko, farizej, koji se drži pravednim, zanemaruje najvažniju zapovijed: ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Nije, dakle, dovoljno pitati se koliko molimo, već se moramo zapitati i kako molimo, ili bolje, kakvo je naše srce: važno je preispitati svoje srce da prosudimo naše misli, osjećaje i iščupamo nadutost i licemjerje. Ali moje je pitanje: Može li se moliti s nadutošću u srcu? Ne. Može li se moliti s licemjerjem u srcu? Ne. U molitvi moramo isključivo stajati pred Bogom takvi kakvi jesmo. Ne poput farizeja, čija molitva odiše nadutošću i licemjerjem. Svi smo obuzeti silnom užurbanošću ritma svakodnevice, često smo prepušteni na milost i nemilost osjećajâ, rastreseni, zbunjeni. Nužno je naučiti ponovno pronaći put prema našem srcu, ponovno vratiti vrijednost intimnosti i tišine, jer nas ondje Bog susreće i govori nam. Samo polazeći od toga, i mi sami možemo susresti druge i govoriti 121
s njima. Farizej se zaputio prema Hramu siguran u sebe, ali ne primjećuje da je izgubio put koji vodi do njegova srca. Carinik – onaj drugi – dolazi u Hram ponizne i skrušene duše: »stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa« (r. 13). Njegova je molitva vrlo kratka, nije tako duga kao farizejeva: »Bože, milostiv budi meni grješniku!« Ništa više. Lijepa molitva! Naime, carinike se držalo nečistim osobama, podložnima stranim vladarima, bili su omraženi u narodu i općenito ih se pribrajalo »grješnicima«. Prispodoba uči da netko nije pravedan ili grješan zbog pripadnosti nekomu društvenom sloju, već zbog svojega odnosa s Bogom i svojega odnosa s braćom. Čini pokore i malo jednostavnih riječi svjedoče njegovu svijest o vlastitom bijednom stanju. Njegova je molitva jezgrovita. Postupa kao ponizan čovjek, siguran jedino u to da je grješnik potrebit smilovanja. Dok farizej ne traži ništa zato što je već sve imao, carinik može samo prositi Božje milosrđe. I to je lijepo: prositi Božje milosrđe! Predstavljajući se »praznih ruku«, gola srca i priznajući se grješnikom, carinik pokazuje svima nama nužan uvjet za primanje Gospodinova oproštenja. Na kraju upravo on, tako prezren, postaje slika pravog vjernika. 122
Isus zaključuje prispodobu izrekom: »Kažem vam: ovaj«, to jest carinik, »siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen« (r. 14). Tko je od te dvojice pokvarenjak? Farizej. Farizej je upravo slika pokvarenjaka koji se pretvara da moli, ali uspijeva se tek šepiriti pred zrcalom. To je pokvarenjak koji se pretvara da moli. Tako u životu onaj koji misli da je pravedan i osuđuje druge i prezire ih, pokvarenjak je i licemjer. Oholost kvari svako dobro djelo, čini molitvu praznom, udaljava od Boga i drugih ljudi. Bog više voli poniznost ne zato da nas ponizi: poniznost je radije nužni uvjet da nas može ponovno dignuti tako da iskusimo milosrđe koje ispunjava naše praznine. Ako molitva nadutoga ne dopire do Božjeg srca, poniznost bijednika širom otvara njegova vrata. Bog ima jednu slabost: slabost prema poniznima. Pred poniznim srcem Bog potpuno otvara svoje srce. To je ona poniznost koju Djevica Marija izražava u hvalospjevu Veliča: »pogleda na neznatnost službenice svoje […] Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje« (Lk 1, 48. 50). Neka nam ona, naša Majka, pomogne moliti ponizna srca. A mi ponovimo zajedno tri puta tu lijepu molitvu: »Bože, milostiv budi meni grješniku!« 123
32. Prvi znak milosrđa: Kana (Iv 2, 1–11) Nakon što sam tumačio neke prispodobe o milosrđu, danas ćemo govoriti o prvom od Isusovih čuda, koje evanđelist Ivan naziva »znamenjima«, jer ih Isus nije činio zato da pobudi divljenje, već zato da objavi Očevu ljubav. Prvo od tih čudesnih znamenja opisao je upravo Ivan (2, 1–11) i učinjeno je u Kani Galilejskoj. Riječ je o svojevrsnom »ulaznom portalu«, na kojem su uklesane riječi i izrazi koji bacaju svjetlo na cjelokupno Kristovo otajstvo i otvaraju srce učenikâ vjeri. Pogledajmo neke od njih. U uvodu nalazimo izraz: »Isus i njegovi učenici« (r. 2). One koje je pozvao da ga slijede Isus je vezao uz sebe u jednu zajednicu i sada su, kao jedna obitelj, pozvani na svadbu. Započinjući svoje javno djelovanje na svadbi u Kani, Isus se očituje kao zaručnik Božjeg naroda, kojega su navijestili proroci, i otkriva nam dubinu odnosa koji nas povezuje s njim: to je novi Savez ljubavi. Što je u temelju naše vjere? Milosrdni čin kojim nas je Isus vezao uza se. A kršćanski je život odgovor na tu ljubav, to je poput ljubavne priče dvoje zaljubljenih. Bog i čovjek se susreću, jedan drugog traže i nalaze, jedan se drugom vesele i ljube se: upravo poput zaručnika i zaručnice iz Pjesme nad pjesmama. Sve ostalo dolazi kao po124
sljedica toga odnosa. Crkva je obitelj u kojoj se izlijeva njegova ljubav; to je ljubav koju Crkva čuva i želi svima darovati. U kontekstu Saveza shvaća se također opažanje Isusove majke: »Vina nemaju« (r. 3). Kako je moguće slaviti svadbu i svetkovati ako nema onoga što su proroci opisali kao tipični sastavni dio mesijanske gozbe (usp. Am 9, 13–14; Joel 2, 24; Iz 25, 6)? Voda je nužna za život, ali vino izražava obilje gozbe i radost slavlja. To je svadbena svečanost na kojoj nema vina; mladenci se srame zbog toga. Ali zamislite samo slavlje na kraju kojega se pije čaj; to bi bila sramota. Vino je nužno za slavlje. Pretvarajući u vino vodu iz posuda koje su koristile »Židovima za čišćenje« (r. 6), Isus čini rječito znamenje: pretvara Mojsijev zakon u evanđelje, koje je nositelj radosti. Kao što je na drugome mjestu rekao isti Ivan: »Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu« (1, 17). Riječi koje Marija upućuje poslužiteljima kruna su svadbene slike iz Kane: »Što god vam rekne, učinite!« (r. 5). Zanimljivo: to su posljednje njezine riječi koje prenose evanđelja: one su baština koju predaje svima nama. I danas Isusova majka kaže svima nama: »Što god vam – Isus – rekne, učinite!« To je baština koju nam je ostavila: lijepo je to! Riječ 125
je o izrazu koji doziva u pamet obrazac vjere koji je upotrijebio izraelski narod na Sinaju kao odgovor na obećanja Saveza: »Vršit ćemo sve što je Jahve naredio« (Izl 19, 8). I u Kani su poslužitelji poslušali: »Kaže Isus poslužiteljima: ‘Napunite posude vodom!’ I napune ih do vrha. Tada im reče: ‘Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.’ Oni odnesu« (rr. 7–8). Na toj svadbi doista je sklopljen novi Savez i Gospodinovim poslužiteljima, to jest čitavoj Crkvi, povjerena je nova misija: »Što god vam rekne, učinite!« Služiti Gospodina znači slušati njegovu Riječ i provoditi je u djelo. To je jednostavna, ali bitna preporuka Isusove majke i kršćaninov program života. Za svakoga od nas piti iz te posude isto je što i pouzdati se u Božju riječ kako bismo iskusili njezinu plodonosnost u životu. Dakle, zajedno s ravnateljem stola koji je kušao vodu koja je postala vino, možemo uskliknuti: »Ti si čuvao dobro vino sve do sada« (r. 10). Dªa, Gospodin nastavlja čuvati to dobro vino za naše spasenje, kao što ono nastavlja izvirati iz Gospodinova probodenog boka. Zaključak izvješća zvuči kao neka izreka: »Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici« (r. 11). Svadba u Kani nešto je mnogo više od jednostavnog izvješća o prvom Isusovu čudu. Poput 126
nekog kovčega, On pohranjuje tajnu svoje osobe i svrhu svoga dolaska: očekivani Zaručnik označava početak svadbe koja se ispunja u vazmenom otajstvu. Na toj svadbi Isus veže svoje učenike uza se novim i konačnim Savezom. U Kani Isusovi učenici postaju njegova obitelj i u Kani se rađa vjera Crkve. Na tu smo svadbu svi mi pozvani, jer novog vina više neće ponestati!
33. Svjetlo milosrđa (usp. Lk 18, 35–43) Jednoga je dana Isus, približavajući se gradu Jerihonu, učinio čudo ozdravljenja slijepca koji je prosio na putu (usp. Lk 18, 35–43). Danas želimo shvatiti značenje toga znaka jer se tiče izravno i nas. Evanđelist Luka kaže da je taj slijepac sjedio kraj puta i prosio (usp. r. 35). Slijepac je u ona vremena – ali i još donedavno – mogao živjeti samo od milostinje. Lik toga slijepca predstavlja mnoge osobe koje su, i danas, marginalizirane zbog tjelesnog oštećenja ili neke druge nevolje. Odijeljen je od mnoštva, sjedi tamo dok ljudi prolaze prezauzeti, zadubljeni u vlastite misli i zaokupljeni tolikim stvarima… Put, koji može biti mjesto susreta, za njega, naprotiv, postaje mjesto samoće. Mnogi prolaze… A on je sam. 127
To je tužna slika marginalizirane osobe, osobito kad je u pozadini grad Jerihon, divna i bujna oaza u pustinji. Znamo da je upravo u Jerihon stigao izraelski narod na kraju svoga dugog izlaska iz Egipta: taj grad predstavlja ulazna vrata u obećanu zemlju. Sjetimo se Mojsijevih riječi u toj prigodi: »Nađe li se kod tebe kakav siromah, netko od tvoje braće u kojem god gradu u zemlji što ti je Jahve, Bog tvoj, dadne, ne budi tvrda srca niti zatvaraj svoje ruke prema svome siromašnome bratu. Kako siromaha nikad neće nestati iz zemlje, zapovijedam ti: širom otvaraj svoju ruku svome bratu, svome siromahu i potrebitu u zemlji svojoj« (Pnz 15, 7. 11). Upadljiv je kontrast između te preporuke Božjeg zakona i situacije opisane u evanđelju: dok slijepac viče molećivo dozivajući Isusa, narod ga prekorava i pokušava ušutkati, kao da on nema pravo govoriti. Nemaju suosjećanja prema njemu, štoviše, njegova im vika smeta. Koliko puta mi osjetimo nelagodu kad vidimo tolike ljude na putu – potrebite, bolesne, koji nemaju za jelo. Koliko se samo puta osjećamo neugodno kad se nađemo pred tolikim prognanicima i izbjeglicama. To je napast kojoj smo svi izloženi. Svi, i ja također! Zbog toga nas Božja riječ opominje da se sjetimo kako ravnodušnost i neprijateljstvo čine ljude slijepima i gluhima, sprječavaju ih da vide braću i ne dopuštaju im prepoznati u njima Gospodina. Ravno128
dušnost i neprijateljstvo. Katkad se ta ravnodušnost i neprijateljstvo također pretvore u agresiju i napad: »Izbacite ove van!«, »Vodite ih negdje drugdje!« Ta agresija je ono što su činili ljudi kad je slijepac vikao: »Odlazi, šuti, ne viči!« Opažamo zanimljiv detalj. Evanđelist kaže da je netko iz mnoštva objasnio slijepcu razlog okupljanja tolikog naroda govoreći: »Isus Nazarećanin prolazi« (r. 37). Isusov prolazak opisan je istim glagolom kojim se u Knjizi Izlaska govori o prolasku anđela zatornika koji spašava Izraelce u egipatskoj zemlji (usp. Izl 12, 23). To je pashalni »prolazak«, početak oslobođenja: kad Isus prolazi, uvijek nastaje oslobođenje, uvijek nastaje spasenje! Tome slijepcu, dakle, kao da je naviještena njegova pasha. Ne dajući se prestrašiti, slijepac dovikuje više puta prema Isusu priznavajući ga Sinom Davidovim, iščekivanim Mesijom koji će, prema proroku Izaiji, otvoriti oči slijepcima (usp. Iz 35, 5). Za razliku od mnoštva, taj slijepac vidi očima vjere. Zahvaljujući njoj, njegova molitva ima snažnu djelotvornost. Naime, čuvši ga, Isus »zapovjedi da ga dovedu k njemu« (r. 40). Na taj način Isus sklanja slijepca s ruba ceste i stavlja ga u središte pozornosti svojih učenika i mnoštva. Zamislimo i mi sami, kad smo bili u ružnim situacijama, pa i u stanjima grijeha, kako nas je upravo Isus 129
uzeo za ruku, i sklonio nas s ruba puta i darovao nam spasenje. Ostvaruje se tako dvostruki prolazak. Prvi: narod je navijestio radosnu vijest slijepcu, ali nije htio ništa imati s njim; sada Isus sve prisiljava da postanu svjesni da dobar navještaj podrazumijeva staviti u središte vlastitoga puta onoga koji je iz njega isključen. Drugi: slijepac ne vidi, ali mu njegova vjera otvara put spasenja, i on se nalazi usred onih koji su sišli na put da vide Isusa. Braćo i sestre, Gospodinov prolazak susret je milosrđa koji sve ujedinjuje oko njega kako bi nam se omogućilo prepoznati onoga koji treba pomoć i utjehu. I u našem životu Isus prolazi; a kad prolazi Isus, a ja to zamijetim, to je poziv da se približim njemu, da budem bolji, da budem bolji kršćanin, da slijedim Isusa. Te su Isusove riječi dojmljive: Sin Božji sad stoji pred slijepcem poput poniznog sluge. On, Isus, Bog, kaže: »Što hoćeš da ti učinim? Kako želiš da ti služim?« Bog postaje sluga čovjeka grješnika. A slijepac odgovara Isusu ne oslovljavajući ga više sa »Sine Davidov«, već s »Gospodine«, nazivom koji Crkva od samih početaka primjenjuje na uskrsnulog Isusa. Slijepac traži da progleda i njegova želja bi uslišana: »Progledaj! Vjera te tvoja spasila« (r. 42). On je pokazao svoju vjeru zazivajući Isusa i želeći ga apsolutno susresti, i to mu je donijelo dar spasenja. Zahva130
ljujući vjeri, sad može vidjeti i, prije svega, osjeća se ljubljenim od Isusa. Zato izvješće završava prenoseći: »uputi se za njim slaveći Boga« (r. 43): slijepac postaje učenik. Od slijepca do učenika, to je i naš put: svi smo prosjaci, svi. Uvijek trebamo spasenje. I svi mi, svakoga dana, moramo učiniti taj korak: od slijepca do učenika. I tako je slijepac pošao za Gospodinom i priključio se njegovoj zajednici. Onaj koga su htjeli ušutkati, sada svjedoči iz svega glasa o svom susretu s Isusom Nazarećaninom, i »sav narod koji to vidje dade hvalu Bogu« (r. 43). Događa se drugo čudo: ono što se dogodilo slijepcu čini da i narod konačno progleda. Isto svjetlo obasjava sve združujući ih u molitvi hvale. Tako Isus izlijeva svoje milosrđe na sve koje susreće: poziva ih, dovodi ih k sebi, okuplja ih, ozdravlja ih i prosvjetljuje, stvarajući novi narod koji slavi divote njegove milosrdne ljubavi. Pustimo i mi da nas Isus pozove, i pustimo da nas Isus ozdravi, da nam oprosti, i idimo za Isusom hvaleći Boga. Tako neka bude!
34. Milosrđe i obraćenje (usp. Lk 24, 45–48) Nakon svojega uskrsnuća Isus se u nekoliko navrata ukazao učenicima prije nego će uzaći u Oče131
vu slavu. Evanđeoski odlomak koji smo upravo čuli (Lk 24, 45–48), govori o jednom od tih ukazanja, u kojima Gospodin pokazuje temeljni sadržaj propovijedanja koje će apostoli morati ponuditi svijetu. Možemo to sažeti u dvije riječi: »obraćenje« i »oproštenje grijehâ«. Ta dva vida označavaju milosrđe Boga koji se, s ljubavlju, brine za nas. Danas ćemo govoriti o obraćenju. Što je obraćenje? Ono je prisutno u cijeloj Bibliji, a osobito u propovijedanju proroka, koji neprestano pozivaju narod da se »vrati Gospodinu«, moleći ga za oprost i mijenjajući način života. Obratiti se, prema prorocima, znači napraviti zaokret i okrenuti se ponovno Gospodinu, oslanjajući se na sigurnosti da nas on ljubi, a da je njegova ljubav uvijek vjerna. Vratiti se Gospodinu. Isus je od obraćenja učinio prvu riječ svojega propovijedanja: »Obratite se i vjerujte evanđelju« (Mk 1, 15). Upravo tim navještajem on se predstavlja narodu, tražeći od njega da prihvati njegovu riječ kao posljednju i konačnu riječ koju Otac upućuje ljudskom rodu (usp. Mk 12, 1–11). U usporedbi s propovijedanjem prorokâ, Isus još više inzistira na unutarnjoj dimenziji obraćenja. U to je, zapravo, cijela osoba uključena, srce i um, da postane novo stvorenje, novi čovjek. Srce se mijenja i osoba se obnavlja. 132
Kad Isus poziva na obraćenje, ne postavlja se za sudca ljudima, već to čini polazeći od blizine, od dijeljenja ljudskog stanja te, dakle, puta, kuće, stola... Milosrdnost prema onima koji imaju potrebu promijeniti život provodi u djelo svojom prisutnošću punom ljubavi, kako bi uključio sve u svoju povijest spasenja. Isus je uvjeravao ljude dobrotom, ljubavlju, i tim svojim ponašanjem duboko je doticao srca ljudi i oni su se osjetili privučenima Božjom ljubavlju i potaknuti promijeniti svoj život. Primjerice, obraćenja Mateja (Mt 9, 9–13) i Zakeja (Lk 19, 1–10) zbila su se upravo na taj način, jer su osjetili da ih Isus ljubi, a po njemu i Otac. Pravo obraćenje događa se kad prihvatimo dar milosti; a jasan znak njegove autentičnosti jest taj da zamjećujemo potrebe braće i spremni smo im ići ususret. Draga braćo i sestre, koliko puta mi također osjećamo potrebu za promjenom koja uključuje cijelu našu osobu! Koliko puta si kažemo: »Moram se promijeniti, ne mogu dalje ovako... Moj život, ako nastavim ovim putem, neće uroditi plodom, bit će beskoristan život i neću biti sretan.« Koliko puta dolaze te misli, koliko puta!... A Isus, stojeći uz nas, s ispruženom nam rukom govori: »Dođi, dođi k meni. Ja ću izvesti sve što treba: ja ću promijeniti tvoje srce, ja ću promijeniti tvoj život, ja ću te usre133
ćiti.« Ali mi, vjerujemo li u to ili ne? Vjerujemo li ili ne? Što vi mislite: Vjerujete li u to ili ne? Manje pljeska i glasnije recite: Vjerujete ili ne vjerujete? [Narod: »Da!«] Tako je. Isus koji je s nama poziva nas da promijenimo svoje živote. On je taj koji, s Duhom Svetim, usađuje u nas taj nemir da promijenimo svoje živote i budemo malo bolji. Slijedimo, dakle, taj Gospodinov poziv i ne pružajmo otpore, jer samo ako se otvorimo njegovu milosrđu, nalazimo pravi život i istinsku radost. Mi samo trebamo širom otvoriti vrata, a on će učiniti ostalo. On čini sve, ali mi smo ti koji trebamo otvoriti naša srca da nas on može izliječiti i pomoći nam ići naprijed. Uvjeravam vas da ćemo biti sretniji. Hvala.
35. Milosrđe čisti srce (usp. Lk 5, 12–16) »Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti« (Lk 5, 12): tako glasi molba koju je, kako smo čuli, Isusu uputio jedan gubavac. Taj čovjek ne traži samo da bude izliječen, nego da se »očisti«, odnosno da bude u potpunosti ozdravljen, u tijelu i srcu. Naime, guba je držana jednim oblikom Božjeg prokletstva, duboke nečistoće. Gubavac se morao držati daleko od svih; nije mogao ući u hram niti pribivati nijednom 134
bogoslužju. Bio je daleko od Boga i od ljudi. Tužan su život vodili ti ljudi! Bez obzira na to, taj se gubavac ne miri ni s bolešću ni s uredbama koje ga isključuju iz društva. Da bi došao do Isusa, nije se bojao prekršiti zakon i ući u grad – što nije smio činiti, što mu je bilo zabranjeno – a kad ga je našao, »padne ničice i zamoli ga: ‘Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti’« (r. 12). Sve što je ovaj čovjek, koji je držan nečistim, učinio i rekao, izraz je njegove vjere! Priznaje Isusovu moć: uvjeren je da ima moć ozdravljenja te da sve ovisi o njegovoj volji. Ta vjera je snaga koja mu je omogućila raskinuti svaku konvenciju i tražiti susret s Isusom i, pavši na koljena, oslovljava ga s »Gospodine«. Molitva gubavca pokazuje da nam nisu potrebni dugi govori kad pristupamo Isusu. Dovoljno je samo nekoliko riječi, važno je da su one praćene punim pouzdanjem u njegovu svemoć i dobrotu. Pouzdati se u Božju volju znači zapravo predati se njegovu beskrajnome milosrđu. Nešto ću vam povjeriti iz moga osobnog života. Navečer, prije nego pođem spavati, molim tu kratku molitvu: »Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti.« Izmolim usto pet Očenaša, po jedan za svaku od Isusovih rana, jer Isus nas je svojim ranama očistio. Ali ako ja to činim, to možete činiti i vi, u vašoj kući, i reći: »Gos135
podine, ako hoćeš, možeš me očistiti« i misliti pritom na Isusove rane te izmoliti po jedan Očenaš za svaku od njih. A Isus nas uvijek sluša. Isusa je duboko ganuo taj čovjek. U Markovu evanđelju ističe se kako »pruži ruku, dotače ga se pa će mu: ‘Hoću, budi čist’!« (1, 41). Isusova gesta prati njegove riječi i po njoj njegovo učenje postaje još jasnije. Protivno propisima Mojsijeva zakona, koji je zabranjivao približiti se gubavcu (Pnz 13, 45–46), Isus pruža ruku i čak ga dotiče. Koliko samo puta mi susrećemo siromaha koji nam dolazi ususret! Znamo biti i velikodušni, pokazati samilost, ali ga redovito ne dodirujemo. Damo mu novčić, bacimo ga tamo, ali izbjegavamo dotaknuti ruku. A zaboravljamo da je riječ o Kristovu tijelu. Isus nas uči da se ne plašimo dodirnuti siromaha i onoga koji je isključen, jer u njima je on sam. Dodirnuti siromaha može nas očistiti od licemjerja, a njegovo nas stanje može prodrmati. Dotaknuti isključene. Danas su sa mnom ovdje ovi mladi. Mnogi misle da je bilo bolje da su ostali u svojoj zemlji, ali ondje su mnogo trpjeli. To su naše izbjeglice, ali mnogi ih drže isključenima. Molim vas, pa to su naša braća! Kršćanin nikoga ne isključuje, daje mjesto svima, daje svima doći. Nakon što je ozdravio gubavca, Isus mu zapovijeda da o tome nikome ne govori, ali mu isto tako 136
kaže: »otiđi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje kako propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo« (r. 14). Takav Isusov stav pokazuje najmanje tri stvari. Prvo: milost koja djeluje u nama ne teži senzacionalizmu. U pravilu djeluje diskretno i bez buke. Kako bi izliječila naše rane i povela nas putem svetosti, djeluje tako da strpljivo oblikuje naše srce prema Srcu Gospodinovu, kako bi tako ono sve više usvojilo njegove misli i osjećaje. Drugo: dajući svećenicima da službeno provjere primljeno ozdravljenje i prinoseći pritom propisanu žrtvu, bivši gubavac biva ponovno primljen u zajednicu vjernikâ i uključen u društvo. Tim uključenjem njegovo je ozdravljenje dovršeno. Kao što je i sam molio, sada je potpuno očišćen! Konačno, pokazujući se svećenicima, bivši gubavac daje im svjedočanstvo o Isusu i njegovoj mesijanskoj vlasti. Snaga samilosti kojom je Isus izliječio gubavca, dovela je vjeru ovoga čovjeka do toga da se on otvorio poslanju. Bio je isključen, a sada je jedan od nas! Sjetimo se sebe i naših bijeda… Svatko ima svoje vlastite. Promislimo iskreno. Koliko ih puta prekrivamo licemjerjem »lijepih manira«! Upravo tada potrebno je da ostanemo sami, da se bacimo na koljena pred Gospodina i molimo: »Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti.« Činite to, činite to prije 137
spavanja, svaku večer. A sada kažimo zajedno tu lijepu molitvu: »Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti.«
36. Milosrđe bez djela u sebi je mrtvo Koliko smo puta, tijekom ovih prvih mjeseci Jubileja, čuli da se govori o djelima milosrđa! Danas nas Gospodin poziva na ozbiljan ispit savjesti. Dobro je, naime, nikada ne zaboraviti da milosrđe nije apstraktna riječ, nego je to način života: neka osoba može biti milosrdna i može to ne biti; to je način života. Biram živjeti kao milosrdan ili izabirem živjeti kao onaj koji nije milosrdan. Jedno je govoriti o milosrđu, a drugo živjeti milosrđe. Parafrazirajući riječi svetog Jakova apostola (usp. Jak 2, 14–17), mogli bismo reći: milosrđe bez djela u sebi je mrtvo. Upravo tako! Ono što milosrđe čini živim jest njegov stalni dinamizam, kojim se ide ususret potrebama onih koji su u duhovnoj ili materijalnoj nevolji. Milosrđe ima oči da vidi, uši da čuje, ruke da pridigne pale… Svakodnevni život omogućuje nam gotovo rukom dotaknuti tolike potrebe najsiromašnijih i onih koji su izloženi najtežim kušnjama. Od nas se traži 138
1