Pitanje o Bogu / Prvi svezak odabranih radova

PITANJE O BOGU

Dječak, tuš, laviranje, 1978.

Kako ljudski um može dokučiti i iskusiti Apsolutno?

Recenzenti:

prof. dr. sc. Aleksandra Golubović

dr. sc. Saša Horvat

dr. sc. Franjo Mijatović

Urednik i grački urednik: Bruno Lončarić

Prijevod:

Alex Tessin (njemački jezik)

Milivoj Vodopija (engleski jezik)

Gračko oblikovanje i prijelom: Terry Cora

Lektura i korektura: Jagoda Randić

Ilustracije:

fra Ambroz Testen (korištene iz monograje Testen, autora Ive Šimata Banova, nakladnika ArTresor i iz fotoarhive Novoga lista)

Prijepis teksta:

Javno vjerničko društvo Omnia Deo

Priprema kazala: Bruno Lončarić, Jelena Hrkač, Terry Cora

Priprema napomene o tekstovima: Dušica Kamber i Branko Benčić

Izdaju:

Riječka nadbiskupija, Slaviše Vajnera Čiče 2, Rijeka

Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14

Za nakladnike:

mons. Mate Uzinić

Stjepan Brebrić

Tisak: Denona d. o. o., Zagreb

Naklada: 500

ISBN 978-953-98586-9-6 (Riječka nadbiskupija)

ISBN 978-953-11-1729-6 (Kršćanska sadašnjost, svezak)

ISBN 978-953-11-1728-9 (Kršćanska sadašnjost, cjelina)

Tiskano u siječnju 2023.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001158160.

PITANJE O BOGU Filozofski pristup

Uvodna riječ

Tekstovi u prvom svesku knjige Pitanje o Bogu. Filozofski pristup, koji ima dva dijela, nastali su tijekom i neposredno po završetku moga studija na Filozofskom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu te dok sam predavao lozoju na Visokoj Bogoslovskoj

školi u Rijeci – Područni studij KBF-a u Zagrebu. Svi su bili objavljeni u našim lozofskim i teološkim znanstvenim časopisima, osim onoga o Bošnjakovoj kritici religije. Taj je tekst proizišao iz moje Disertatio ad Licentiam, s naslovom Die Religionskritik von Branko Bošnjak i podnaslovom Die Lizenzarbeit zur Erreichung des Lizentiates in der Philosophie. Moderator mi je bio prof. dr. Gustav Anton Wetter, koji je predavao marksističku lozoju, kako klasičnu, tako i njezine suvremene varijante, od kojih je tada bila posebno aktualna lozoja jugoslovenskih praksisovaca.

Nakon što sam taj rad uspješno obranio i položio ispit za stupanj licencijata iz lozoje, prof. Wetter je želio da pod njegovim vodstvom nastavim pisati doktorat o shvaćanju marksizma kod jugoslavenskih praksisovaca. Kad sam to odbio, predložio mi je da za temu doktorskog rada uzmem ruskog lozofa Nikolaja A. Berdjajeva te istražim njegov put od materijalizma i ateizma do lozoje slobode i osobe. Naime, Berdjajev je u lozoju ušao kao ortodoksni marksist koji se postupno uvjerio u zablude marksizma, što ga je potaknulo da odbaci tu ideologiju koja je pozivala na revolucionarno rušenje postojećega stanja. Umjesto na revolucionarno rušenje i razaranje, Berdjajev je pozivao na stvaralaštvo, ističući da je Bog čovjeka odredio da nastavi njegovo stvaralačko djelo. Bog je prema Bibliji stvarao svijet sedam dana, a čovjeka je pozvao da nastavi njegovo stvaralačko djelo, tj. da bude stvaralac osmoga dana. Na taj je način Berdjajev kršćansku vjeru i stvaralačku slobodu na koju ona poziva predstavio kao alternativu revoluciji i destrukciji. Njegova lozofska promišljanja toliko su me zaokupila da sam se nastavio njima baviti i nakon završetka studija

lozoje, kako iz osobnog zanimanja tako i zbog službe profesora lozoje na Teologiji u Rijeci. Osim toga, povod za pisanje ovih radova bila su mi i česta sudjelovanja na raznim tribinama i simpozijima o lozofskim pitanjima.

Berdjajevo duboko uranjanje u pitanje o Bogu bilo mi je stalan poticaj da se, neovisno o vanjskim povodima, bavim ne samo teološkim nego i lozofskim promišljanjima o Bogu, o njegovoj tajanstvenoj prisutnosti i djelatnosti u svijetu, kao i o njegovoj transcendenciji. S druge strane zanimao me i odnos čovjeka prema Bogu, odnos koji je s jedne strane prožet vjerom, ljubavlju i povjerenjem prema Njemu, a s druge nijekanjem njegova postojanja i proglašavanjem vjere u Njega zabludom i iluzijom. Tim sam se pitanjima bavio i kao profesor lozoje, posebno u predavanjima o metazici, lozofskoj antropologiji i gnoseologiji.

U radovima koji su objavljeni u prva dva sveska ove knjige, obrađena je upravo ta tematika. Za njihovo nastajanje zahvaljujem prof. dr. Marijanu Jurčeviću, koji nas je na Teologiji u Rijeci kao brucoše uveo u svijet lozoje, učeći nas da lozoja počinje čuđenjem koje u čovjeku pobuđuje postojanje svijeta i prirode s tolikom raznovrsnošću životnih oblika, te postojanje čovjeka kao bića obdarenog razumom i od Boga postavljenog za čuvara svijeta koji je stvorio. Tako se dogodilo da sam pod njegovim mentorskim vodstvom napisao svoj prvi članak iz lozoje naslovljen: "Početak lozoje je čuđenje", koji se nažalost zagubio. Po završetku studija lozoje i teologije u Rimu i povratka u domovinu, preuzeo sam katedru lozoje na Teologiji u Rijeci, gdje sam uz ostale lozofske predmete predavao teodiceju i lozoju religije. Tu me je zanimanje studenata za teodicejska i općenito za teološka pitanja poticalo na intenzivno bavljenje pitanjem o Bogu. Poticaj za njihovo pisanje

Pitanje o Bogu / filozofski pristup

bili su mi i razni simpoziji i tribine. Tako su tijekom godina nastali članci koji su prethodno objavljivani u raznim znanstvenim časopisima s lozofskim i teološkim sadržajem, a sada ih, na poticaj mnogih koji su ih čitali, objavljujem u ova dva sveska kojima sam dao naslov: "Pitanje o Bogu. Filozofski pristup". Zahvaljujem recenzentima, gosp. Bruni Lončariću, uredniku i gračkom uredniku ovih svezaka i njegovim suradnicima, kao i đakonu Josipu, mojemu tajniku.

mons. dr. sc. Ivan Devčić

Može li se iz mjesta vjere podnijeti lozofski račun o Bogu?

Predgovor

Ne smije biti zaboravljen nijedan koji u svijetu bijaše velik; a svatko je bio velik na svoj način i svatko u odnosu na veličinu koju ljubljaše. Jer onaj koji sebe ljubljaše, bijaše velik po sebi, a onaj koji ljubljaše druge ljude, postade velik po svojoj predanosti; ali onaj koji Boga ljubljaše, postade veći od svih1.

Veličina čovjeka se mjeri prema onome za čim traga i prema nužnosti zbog koje ostaje tragač2 Svaki mislilac misli samo jednu jedinu misao3.

Ljubiti ono o čemu se pita. Pitati o onome što se ljubi. Ljubeći pitati, pitajući ljubiti. Srž je to mišljenja koje se od Grka naziva lozofskim, a rađa se iz nerazdružive povezanosti

φίλος (ljubiti) i σοφός (mudrost). Ljubiti mudrost i istinu kojoj se teži.

U punoj snazi i ljepoti otkrivamo tu drevnu težnju u lozofa Ivana Devčića. Mišljenje je to koje pita samo jedno pitanje, a to je pitanje o Bogu. Naviknuti na mnogo i previše, čini nam se krivo veličati siromaštvo mišljenja jednog pitanja. Ili nam je možda još čudnije –čemu tolika djela ovog autora o jednom jedinom pitanju?

Filozoja je kao ribarska mreža – povučeš jedan čvor i cijela mreža vibrira. Postaviš jedno pitanje, a more pitanja te zapljusne. Postaviš pitanje o Bogu, a cijeli svijet se daje. Težiš dalje preko te darovane stvorenosti, a završiš u nepreglednim dubinama svoga bića. Jedno pitanje koje sve obuhvaća. Jedno pitanje kao vrh s kojega se zemlja i nebo sabiru u svojoj otvorenosti i susretu. Kao pogled iz Devčićeva rodnog Krasnog, koji sabire doline i planine, polja i oblake; kao pogled s Velebita, kojemu su Lika i Krbava iza, lijevo Dalmacija – desno Istra, a ispred Senj, puko more i otoci4.

Ali, odakle težnja pitati o Bogu? Pod nebom Velebita, u ljudskoj malenosti buja pitanje o Najvećem. Pitanje je to koje vibrira u istom onom ritmu rađanja grčke lozoje pod nebom Olimpa. U pupčanoj vezi mislioca i pitanja, nerazdruživo povezano božansko je i smrtno, teologija i lozoja. Sve ono što se nabacilo u pitanje – svoj izvor, trajanje i konac imalo je u božanskom. Pitanje o Bogu lozofa Devčića pripada povijesnom nizu onih velikana lozofske misli čije je mišljenje pilo s grčkog izvora.

Ali, lozofski pitati o Bogu? Ako lozof ljubi mudrost i istinu onoga o čemu pita, zar nije već unaprijed dao odgovor? Može li se iz mjesta vjere podnijeti lozofski račun o Bogu? Da, ako istinski ljubiš. Samo takva ljubav prema pitanome zna svoje najdublje trenutke sumnje i neznanja. Dubine su to koje može obasjati samo svjetlo otkrivajuće istine, iskrenog pitanja i iskrenog odgovora.

Rekli smo kako se pitanje o Bogu suočava sa svijetom i božanskim u isti moment. Upravo tu otvorenu širinu Devčić sabire kroz članke u ova dva sveska. Slijediti jedno pitanje na tako širokome misaonom polju nosi svoje aporije. Slijediti uopće neko pitanje danas, kad je sve unaprijed postavljeno kao razumljivo i mjerljivo, još je čudnije. Ipak, autor ostaje vjeran svom pitanju i Onomu o čemu pita. To je veličina iskrenog lozoranja koja ne računa unaprijed na uspjeh. Filozoja nije rad od koristi i uspjeha. Njezin smisao je potraga sama. Potraga za Onim čiji se moguć dolazak pitanjem sluti i očekuje. I kad nam namigne i otkrije se, u isti trenutak se i skriva. Sudbina je to lozofskog mišljenja – potraga za onim što se u pojavljivanju skriva.

1 S. KIERKEGAARD, Strah i drhtanje, Split, 2000., 20 – 21.

2 M. HEIDEGGER, Grundfragender der Philosophie: Ausgewählte "Probleme" der "Logik", GA 45, Frankfurt am Main, 1984., 5 (na hrvatski jezik preveo autor teksta)

3 M. HEIDEGGER, Heraklit, GA 55, Frankfurt am Main, 1994., 224 (preveo autor teksta)

4 Aludirajući na: V. NAZOR, Velebit

Pitanje o Bogu / filozofski pristup

Ipak, za ustrajne, plodovi su brojni. Za nas koji pratimo ustrajne, moramo čekati da plodovi sazriju. Stoga ovaj prikaz autorovih članaka nema snage niti umišljene namjere ponuditi zrele plodove. Izložit ćemo tek koju misao iz navedenih članaka, kako bismo možda naslutili što to znači pitati jedno pitanje, i to pitanje o Bogu.

Pitanje o Bogu za Devčića nužno ujedinjuje lozoju i religiju. Središnja pitanja te sinteza religijski su govor o Bogu te problem odnosa Boga religije i Boga lozoje. Prikazujući temelje i načine realizacije tog odnosa – pri čemu dolazi često do nagnuća isključivosti na jednu odnosno drugu stranu – Devčić zaključuje kako se odnos lozoje i religije treba shvatiti kao "komplementarnost, a ne kao identitet i isključivost"("Filozofski pristup problemu Boga u religijama"). Razni lozofski sustavi (kao npr. analitička lozoja, novokantizam, fenomenologija, egzistencijalizam, neotomizam…) imaju različite stavove o opravdanju i mogućnostima, kao i o načinu postavljanja pitanja o Bogu, kroz koje Devčić, upoznat sa domaćom i svjetskom literaturom, hoda lakoćom te pred čitatelja iznosi temeljne postavke. Kao središnji problem otkriva mu se suvremeno shvaćanje racionalnosti i racionalnoga govora o Bogu, koji drži kako je nužno Boga predočiti kao objekt/predmet te negirati njegovu transcendenciju. Stoga valja nanovo zadobiti shvaćanje stvarnosti u kojoj se pitanje o Bogu može smisleno postaviti ("Bog u suvremenoj lozoji" / "Epistemološke i suvremene dileme u suvremenoj lozoji religije"). Devčić slijedi Platonovu napomenu kako Boga uvijek treba predstavljati kakvim je, dakle, da pitanje o Bogu i govor o Bogu moraju odgovarati Božjoj stvarnosti. Devčić uvjerljivo izlaže čitatelju problematiku antropomorzma, agnosticizma, neopozitivističkog odbacivanja govora o Bogu, kao i metazičkoga govora o Bogu, ulazeći u temelje problematike i samog analognoga govora o Bogu. Devčić zauzima stav kako se govor o Bogu treba shvaćati kao govor o Božjem bitku, koji je moguć uz pomoć analogije na temelju transcendentalnog iskustva Boga. Riječ je o iskustvu u "kojem nam je Božja stvarnost dana zajedno s iskustvom kategorijalnih stvari".

Božju stvarnost ne možemo pojmovima obuhvatiti, ali nam nije ni potpuna nepoznanica. Ograničeni i nesavršeni u analognom govoru i spoznaji o Bogu jesmo, ali drugog načina govora i spoznaje nemamo, ako ne želimo vječno šutjeti ("Govor o Bogu između antropomorzma i agnosticizma").

Upravo su racionalni odgovori na pitanje o Božjoj egzistenciji od posebne važnosti za Devčića, te stoga posebnu pažnju posvećuje svetom Anzelmu i svetom Tomi Akvinskom. Prvi je dokazivao Božju egzistenciju iz samog pojma o Bogu, dok je drugi krenuo od svijeta, od učinka do uzroka. Devčić posebnu pažnju posvećuje Kantovoj kritici dokaza, nezaobilaznoj prepreci opravdanja pitanja o Bogu. Predmet dokazivanja – Bog – nikad ne može biti "potpuno tematiziran, a tiče se čovjeka u samoj srži njegove osobe". Pitanje o Bogu obuhvaća i ‘mjeri’ sve naše misaone aktivnosti jer je Apsolutno i bezuvjetno prisutno u svakome našem činu. Stoga imamo neposredan odnos s Bogom, pri čemu nije riječ o jasnoj i izričitoj spoznaji, niti je Bog naš izravni objekt. Odnos s Bogom očituje se kao ne-tematsko transcendentalno iskustvo, kojeg postajemo svjesni tek u dodiru sa stvarnošću. Upravo je stoga pitanje o postojanju svijeta, koje se razvija u kozmološkom dokazu, oduvijek bilo susretište spoznaja teologije, lozoje i znanosti ("Filozofsko dokazivanje i negiranje Božje egzistencije" / "O Kantovoj kritici dokaza za Božju egzistenciju" / "Kozmološki dokaz za Božje postojanje i nove znanstvene teorije" / "Toma Akvinski i Martin Heidegger u interpretaciji G. Siewertha").

Otvorenost Devčića prema znanstvenim teorijama i spoznajama očituje se i u njegovu pristupu teoriji evolucije koju promišlja u odnosu s čudom, shvaćenom kao Božje povijesno-spasenjsko djelovanje u svijetu. Svoje početno pitanje o Bogu Devčić tako proširuje na pitanje o tome kako Bog u svijetu djeluje. Zajedno s mađarskim isusovcem Bélom Weissmahrom – s kojim "diše" u lozofskoj misli transcendentalnog tomizma na tragu

Josepha Maréchala – Devčić tvrdi kako prirodna znanost može biti samo jedan moment unutarsvjetskog objašnjenja i spoznaje. Naime, imanencija (imanentna uzročnost) ne može zadovoljavajuće objasniti postanak ni opstanak, djelovanje i samonadilaženje konačnih

Pitanje o Bogu / filozofski pristup

bića. Stoga se treba osloniti i na metazičko načelo uzročnosti. Pri tome se "metazičko načelo i prirodoznanstveni zakon uzročnosti ne isključuju međusobno, nego su upućeni jedan na drugoga". U konkretnom slučaju čuda, na taj se način otvara perspektiva u kojoj se ono što je spoznato kao čudo promišlja u dijaloškom događaju u kojem čovjek pita, a Bog odgovara. S obzirom na spoznajne dimenzije ljudskog bića, čija je misao oblikovana i određenim iskustvom apsolutne stvarnosti (ali na netematski način), Devčić će moći zaključiti kako je čudo "najizrazitiji znak spoznaje svojstvene vjeri" ("Čudo u lozoji Béle Weissmahra"/"Problem evolucije u lozoji Béle Weissmahra"/"Filozo pred zagonetkom ljudske spoznaje" / "Transcendentalni tomizam ili pokušaj realističke interpretacije Kanta" / "Zimmermannovo opravdanje racionalne metazike" / "Aristotelova ‘prva lozoja’"). S višedesetljetnim iskustvom predavanja temeljnih lozofskih disciplina, Devčić se suočava s lozojama, antropologijama i metazikama koje iz svog temelja ne dopuštaju razvoj pitanja o Bogu, zatvarajući čovjeka u dimenziju empirije i imanencije. Upravo je pozitivistički i prirodoznanstveni svjetonazor pokušao osporiti i podvrgnuti lozoju kao takvu pod kriterije pozitivnih znanosti ("Bog u suvremenoj lozoji"). Gdje nema istinskog odnosa s Transcendencijom, čini se kako nema ni pitanja o Njemu. Upravo su Devčićevi prilozi razumijevanju dinamike ljudske osobe od posebnog značaja, jer u njima propitkuje što to znači razumjeti čovjeka kao osobu, ili koji sve slojevi čine konkretnu ljudsku egzistenciju? Zanimljivo, autor ukazuje kako se i ovi odgovori razlikuju u pojedinim kulturama i sustavima upravo zbog različitog poimanja Boga (personalističkog ili nepersonalističkog), jer je "čovjek prvo postao svjestan Božje osobe, a tek onda i svoje vlastite" ("Osoba kršćanski novum"). Suočen s Totalitetom, u polazištu svake istinske lozoje i religije nalaze se pitanja o iskonu i smislu svih stvari, na koja je čovjek postupno počeo odgovarati uz pomoć shva-

ćanja ne samo svoga tijela nego i svoga duha ("Podrijetlo i značenje pojma ‘duh’ u europskoj lozofskoj i religioznoj misli"). Shvaćajući čovjeka kao biće sa svrhom, moralni sudovi i posljedice čina promatraju se iz usklađenosti s konačnim ciljem čovjeka, i to na primjeru etičke teorije J. Maritaina, pri čemu je od središnje važnosti upravo određenje samog pojma "dobro". "Čitava se osoba, sa svim svojim moćima i dinamizmom, naginje i usmjeruje na tu stranu. Filozoja od samih svojih početaka taj zadnji cilj čovjeka ili njegovo najviše dobro stavlja u odnos s Bogom kao Apsolutnim Dobrom." Ili, kako bi to izrazio Berdjajev, svaka osoba mora djelovati u skladu sa svojim jedinstvenim predodređenjem.

I svoja promišljanja o društvu Devčić razvija na tragu Berdjajeva, čija promišljanja imaju mnoge crte sličnosti s katoličkim društvenim naukom. Čovjek je shvaćen kao duhovno biće čija su prava u Bogu utemeljena te se na tim principima razvija personalistički ili kršćanski socijalizam ("Filozofske rasprave o moralnim sudovima" / "Određenje dobra" / "Metazika osobe prema Josefu Seifertu" / "Etička misao Nikolaja Berdjajeva" / "Suvremena kriza vrijednosti" / "Subjektivizam i individualizam u lozoji Nikolaja Berdjajeva" / "Berdjajeljev put od ontologije do meontologije" / "Metazika nade" / "Društvena misao Nikolaja A. Berdjajeva")

Možda je jedno od najtežih izazova pred autorom opravdanje pitanja o Bogu pred iskustvom patnje. Govor o Bogu je "postao vrlo težak i mučan" s uzmicanjem metazičkog mišljenja koje pita o zadnjim uzrocima i vječnim istinama. Posebno je izazovno govoriti o Bogu pred problemom zla u svijetu i sveprisutne patnje, koji otvaraju prostor moralnim razlozima za odbacivanje Boga. Patnja se tako preoblikuje u metazički, egzistencijalni i religiozni izazov, o kojemu "ovisi sam smisao našeg života" ("Iskustvo patnje").

Devčić u ovim svescima donosi i podužu raspravu sa zagrebačkim profesorom lozoje Brankom Bošnjakom. Zauzimajući stav kako samo marksizam posreduje istinu o čovjeku, dok je religija laž i iluzija, Bošnjak smješta podrijetlo religioznog isključivo u čovjekovu smrtnu narav, koja traži smisao i iskušava granicu. Devčić iznosi Bošnjakovu lozoju, te potom strpljivo i argumentima opovrgava temeljne premise. Stoga je ovaj prinos istinski lozofski dar svima onima koje zanima dijalog kršćana i marksista, a može biti i od velike pomoći u suvremenim sučeljavanjima s ateistima i agnosticima ("O Bošnjakovoj kritici religije").

Pitanje o Bogu / filozofski pristup

Zaključno. Devčić je svoj lozofski put počeo krčiti sa studentskim radom "Početak

lozoje je čuđenje" pod mentorstvom prof. dr. Marijana Jurčevića. Početno čuđenje i dalje nosi njegovu misao koja pita jedno pitanje, a sabire zemlju i nebo. Možemo proročki pretkazati kako će Devčićeva promišljanja o mogućnostima spoznaje Boga i Božjeg djelovanja u svijetu, o evoluciji, o uzročnosti, o odnosu s prirodnim znanostima, o religijama i religioznosti, te o antropologiji i kulturi – obogaćena s vrijednim i aktualnim promišljanjima cijelog niza mislioca – biti od presudnog značaja za budući razvoj dijaloga između

lozoje, teologije i prirodnih znanosti unutar hrvatskoga misaonog područja. Ono što nam je Devčić pripremio u svojim tekstovima, to nam tek ima doći u svojoj nužnosti.

doc. dr. sc. Saša Horvat

Skup, tuš na papiru, 1977.

Na koji se način zalagati za širenje nove kulture, a da se pritom ne izgubi živa

vjernost baštini tradicija?

Kako objasniti ljudsku spoznaju?

FILOZOFI PRED ZAGONETKOM LJUDSKE SPOZNAJE

Pregled nekih objašnjenja spoznaje koja polaze od njezina subjekta

Ljudska spoznaja ima subjekt, onoga koji spoznaje, i objekt ili ono što je predmet spoznaje. U tom smislu njezin je izvor dvostruk: razum i iskustvo. U toj teoriji o dvama izvorima ljudske spoznaje reektira se antropološki dualizam između duše i tijela. Ali čovjek je, unatoč svome dualitetu, u svojoj spoznaji jedinstven. Zato je čudno "ako se zadovoljava time da se navedu oba međusobno različita momenta ljudske spoznaje (što naravno mora biti!), a da se ne ide za njihovim jedinstvom".1 Upravo zbog tog zanemarivanja jedinstva u čovjeku, koje postoji usprkos dualnosti njegova bića, od početka su se pojavila dva tipa gnoseologije: jedan koji uzima za temeljno polazište subjekt, i drugi koji polazi od objekta koji nam je posredovan iskustvom.

Ona lozoja koja uzima za polazište subjekt, naziva se nakon Kanta transcendentalnom, prema njegovoj deniciji transcendentalne spoznaje: "Ja nazivam svaku spoznaju transcendentalnom koja se uopće bavi ne samo predmetima nego i načinom naše spoznaje predmeta ukoliko to treba biti a priori."2 Ipak, transcendentalna lozoja nije isključivo Kantovo otkriće, budući da se već od Platona zna da je naša spoznaja predmeta uvjetovana našom spoznajnom moći ili, kako su skolastičari kasnije rekli: "Cognitum est in cognoscente secundum modum cognoscentis."3 Kant je tu spoznaju samo strogo metodički primijenio, ali je pritom zanemario činjenicu da objekt nije amorfna masa koju subjekt tek treba oblikovati. Zbog toga je svu pozornost usmjerio na subjekt spoznaje, u kojemu je vidio izvor njezine sigurnosti i univerzalnosti. Time se svrstao u red lozofa koji su na subjektu, tj. u njegovu duhu, u njegovoj svijesti temeljili sigurnu i općevažeću spoznaju stvarnosti. Cilj je ovog izlaganja ukratko predstaviti učenja nekih predstavnika takva načina lozoranja i razloge zašto su to izabrali. Na kraju ćemo se posebno zadržati na shvaćanjima Béle Weissmahra, novijega predstavnika toga lozofskog pravca, koji na tragu transcendentalnog tomizma pokušava pomiriti i povezati Kantov transcendentalni idealizam s gnoseološkim realizmom.

1. Antički i srednjovjekovni predstavnici učenja o izvoru spoznaje u subjektu

1.1. Sokratov odgovor na krizu izazvanu sostima

Među prvima od lozofa koji se okrenuo čovjeku kao samosvjesnom biću bio je Sokrat, nazvan i prvim istinskim lozofom i "ocem" zapadne metazike. S njime je počelo klasično razdoblje grčke lozoje. Za razliku od naturalista koji su tražili odgovor na pitanje što je priroda, odnosno što je posljednja stvarnost svih stvari, Sokrat se usredotočio na pitanje o čovjeku i o njegovoj najdubljoj prirodi. U tome je bio blizak sostima koji su se također bavili čovjekom. Ali Sokrat otkriva ono što oni nisu vidjeli: da je čovjek njegova duša. Po njoj se on razlikuje od svakoga drugog bića. Duša je sjedište čovjekova mišljenja i njegova moralnog djelovanja, ukratko: "duša je za Sokrata svjesno ja, odnosno intelektualna i moralna osobnost".4

A tijelo je u odnosu na dušu objekt. "Dakle, na pitanje što je čovjek, ne može se odgovoriti da je on svoje tijelo, nego da je ‘ono što se služi tijelom’."5

1 B. WEISSMAHR, Die Wirklichkeit des Geistes. Eine philosophische Hinführung, Stuttgart, 2006., 26

2 KrV B, 25.

3 Cit. prema B. WEISSMAHR, nav. dj., 124.

4 G. REALE – D. ANTISERI, Il pensiero occidentale dalle origini ad oggi, sv. I., 16. izd., Brescia, 1992., 62.

5 Isto.

O AUTORU

Nadbiskup mons. dr. sc. Ivan Devčić rođen je 1. siječnja 1948. u Krasnu (Ličko-senjska županija), gdje je 1963. godine završio osnovnu školu. Srednjoškolsko obrazovanje stekao je u Rijeci i Pazinu te 1967. godine položio ispit zrelosti. Od 1967. do 1970. godine studirao je teologiju i lozoju na Visokoj

bogoslovnoj školi u Rijeci (današnji

KBF Sveučilišta u Zagrebu – Teologija u Rijeci), a od 1970. do 1980. godine na Papinskom sveučilištu

Gregoriana u Rimu kao pitomac

Papinskoga zavoda Germanicum et Hungaricum. Tu je 1974. diplomirao teologiju (gradus bakalaureata), a 1976. godine postigao akademski stupanj licencijata (magistra) lozoje, nakon čega je upisao dvogodišnji ciklus za doktorat iz istoga područja. U međuvremenu je, 1975. godine, zaređen za svećenika Riječko-senjske nadbiskupije, a 29. studenoga 1980. obranio je doktorsku tezu Der Personalismus bei Nikolaj A. Berdjajew. Versuch einer Philosophie des Konkreten i stekao akademski gradus doktora lozoje. Poslije povratka iz Rima, 1980. godine počeo se intenzivno baviti znanstvenim i nastavničkim radom te predavati lozoju na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci. Od 1980. do 1985. godine obnašao je službu vicerektora Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci (danas Bogoslovno sjemenište "Ivan Pavao II."), a od 1985. do srpnja 2000. godine službu rektora i ekonoma Sjemeništa. Predstojnikom KBF-a Teologije u Rijeci potvrđen je 17. srpnja 2000. i tu je dužnost počeo obavljati početkom 2000-te akademske godine. Od 1995. je kao naslovni, a od 1997. kao sveučilišni docent na katedri za lozoju predavao gotovo sve lozofske predmete. U srpnju 2000. promoviran je u zvanje izvanrednog profesora lozoje na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu – Teologije u Rijeci. Vodio je više seminara s temom: O biću i suštini prema sv. Tomi Akvinskom, Društvena misao Nikolaja A. Berdjajeva, Problem Boga u antičkoj i srednjovjekovnoj lozoji, Problem Boga u novovjekovnoj lozoji, Bog u lozoji racionalizma, Suvremeni etički problemi.

U znanstvenom radu bavio se ponajviše istraživanjem i produbljivanjem Berdjajevljeve lozoje te je na hrvatskome jeziku objavio sljedeće znanstvene radove:

Personalizam Nikolaja A. Berdjajeva, Subjektivizam i individualizam Nikolaja A. Berdjajeva, Etička misao Nikolaja A. Berdjajeva i Društvena misao Nikolaja A. Berdjajeva. Uz to, bavio se istraživanjem ruske lozofske i religiozne misli općenito. Plod toga je znanstveni rad Personalizam na ruski način. Shvaćanje osobe u ruskoj lozoji.

Proučavao je također fundamentalna pitanja etike i pitanja društvene etike objavivši znanstvene i stručne radove: Konstituiranje i osnivanje moralnih sudova. Uz problem odnosa između ontološkog i deontološkog reda, Društvena pravda, solidarnost i ljubav

od enciklike 'Rerum novarum' do 'Centesimus annus', Društveno djelovanje Crkve i država, Etika društvenih medija. Svojim je stručnim prilogom s područja etike sudjelovao i u izradi višenamjenskog priručnika Etika – priručnik jedne discipline, koji je objavila Školska knjiga, Zagreb 1996. godine.

Proučavao je također povijest senjskoga i riječkoga bogoslovnog sjemeništa i objavio članke: Senjsko bogoslovsko učilište, Povijest sjemeništa u Rijeci i Bogoslovsko sjemenište u Rijeci s Visokom bogoslovskom školom u periodu komunizma 1947. – 1990.

Na području lozoje, uz rečeno, bavio se proučavanjem pitanja o biti religije, spoznatljivosti Božje egzistencije, mogućnostima našega govora o Bogu, ateizmu, teodicejskome problemu, novoj religioznosti, odnosima među religijama i o međusobnom odnosu religije i lozofske antropologije. Rezultate tih znanstvenih proučavanja objavio je u člancima, raspravama u brojnim časopisima, zbornicima (Bogoslovska smotra, Crkva u svijetu, Riječki teološki časopis, Obnovljeni život, Vrhbosnensia, Svesci – Communio,... )

Uz znanstveni i nastavnički rad, bavio se i novinarsko-uređivačkim radom. Od 1980. do 1996. godine bio je pomoćni, a od 1996. do 1999. glavni urednik Zvona – mjesečnika za kršćansku kulturu. Od 1999. do 2000. godine obnašao je službu glavnog urednika Riječkoga teološkog časopisa i od početka njegova izlaženja bio je i stalnim članom uredničkog vijeća. Bio je i član uredničkog vijeća Senjskog zbornika, suradnik Općega religijskog leksikona Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža te autor oko 50 pojmova s područja lozoje.

Objavio je knjige: Obzori nade. Tragom kršćanskog humanizma, Rijeka 1995., Pred Bogom blizim i dalekim. Filozoja u religiji, Zagreb 1998., Osmi dan stvaranja – Filozoja stvaralaštva Nikola A. Berdjajeva, Zagreb 1999., Bog i lozoja, Zagreb 2003., Širenje obzora nade, Rijeka 2005., Raspiruj milosni dar Božji, Rijeka 2010. i Grad u naručju svetoga Vida. Nadbiskupove poruke i propovijedi 2001. – 2015., Rijeka 2015. godine.

Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 17. studenoga 2000. riječkim nadbiskupom metropolitom. Za biskupa je posvećen 16. prosinca 2000. u katedrali sv. Vida u Rijeci. Za svoje biskupsko geslo uzeo je riječi "Krist – naša nada".

Papa Franjo je 11. listopada 2022. prihvatio odreknuće mons. Devčića od službe riječkog nadbiskupa metropolita zbog navršetka kanonske dobi za odlazak u mirovinu, te je od 11. listopada 2022. mons. Ivan Devčić riječki nadbiskup u miru.

Tijekom svoje biskupske službe nadbiskup Ivan Devčić je više godina bio član Stalnog vijeća HBK, te predsjednik više odbora i vijeća, kao što su: Odbor HBK za sredstva društvene komunikacije, Odbor HBK za katoličke škole i visoka crkvena učilišta, Vijeće za laike HBK. Bio je i član Komisije HBK za odnose s Europskom unijom, predsjednik Upravnog vijeća Hrvatskog katoličkog radija i

Informativne katoličke agencije, te član Biskupske komisije HBK za odnose s državom i član Biskupske komisije za Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu.

Pregled nekih objašnjenja spoznaje koja polaze od njezina subjekta ....................................19

1. Antički i srednjovjekovni predstavnici učenja o izvoru spoznaje u subjektu .................19

1.1. Sokratov odgovor na krizu izazvanu sostima .............................................................19

1.2. Platonova "druga plovidba" .............................................................................................20

1.3. Augustinova "treća plovidba" .........................................................................................21

1.4. Ontološki argument sv. Anzelma iz Aoste kao rezultat "treće plovidbe" ................22

2. Novovjekovna

religioznoga govora

3.3. Kritički osvrt na funkcionalnu analizu govora o Bogu................................................81

1. Dvije osnovne vrste dokaza za Božje postojanje

2. Antički počeci kozmološkog dokaza .....................................................................................97

3. Odgovori predstavnika monoteističkih religija na aristotelovsko učenje o vječnosti svijeta ......................................................................................................................98

3.1. Odbacivanje

4.

4.2.

IV. Religija i etika

1. Etika kao pokazatelj razlike između teocentričnog i antropocentričnog humanizma ... ......151

1.1. Razlika između teocentričnog i antropocentričnog humanizma .......................................151

1.2. Sukob između religiozne i etičke savjesti .....................................................................151

1.3. Ovisnost o Bogu čini čovjeka nesposobnim za djelovanje ......................................151

V. Bog: njegova nemogućnost i nestvarnost ...........................................................................152

1. Razlozi zbog kojih Bošnjak niječe Božju egzistenciju ....................................................152

1.1. Bog ne može postojati jer je bitak prostorno i vremenski određen ........................152

1.2. Razlozi zbog kojih Bog ne može biti stvoritelj svijeta ...............................................152

1.3. O logičkoj nemogućnosti apsolutnoga bića ...............................................................152

1.4. Božja svemoć je proturječan pojam ............................................................................153

1.5. Dokida li se Bog ukoliko sebe spoznaje? .....................................................................153

1.6. Bošnjakovo tumačenje Eurigenova učenja o Božjoj samospoznaji .........................153

1.7. Kako Henry Bett tumači Eurigenovo doktrinu .........................................................154 o Božjem nepoznavanju samog sebe (se ipsum ignorare) .............................................154

1.8. Trojstvo znači da jedno nije jedno ................................................................................154

1.9. Bošnjakovo tumačenje kršćanske dogme o Trojstvu .................................................155

VI. Podrijetlo religije i njezina neuništivost.............................................................................156

1. Religija i ateizam ne pripadaju čovjekovoj biti....................................................................156

2. Marks o podrijetlu religije ....................................................................................................156

2.1. Od spekulativne kritike religije do kritike svijesti i društveno-političke stvarnosti ..156

2.2. Nečovječnost religije .......................................................................................................157

3. Bošnjakova korekcija Marxova poimanja religije: subjektivističko-voluntarističko podrijetlo religije i njezina neuništivost .......................157

3.1. U čemu se Bošnjak slaže s Marxom? ............................................................................157

3.2. Religija kao veliki problem za socijalističko društvo ..................................................158

3.3. Religija nije uvjetovana društveno-političkom stvarnošću ........................................158

4. Bošnjakovo psihološko objašnjenje religioznog fenomena ..............................................158

4.1. Psihološki proces nastanka religije ..............................................................................158

4.2. Kako strah od Boga oslobađa vjernika od svakog drugog straha? ..........................159

5. Dijalog kao put do vladavine čovjeka ..................................................................................159

5.1. Praktični suživot ljudi različitih svjetonazora je moguć i nužan .............................159

5.2. Kako se može postići praktični suživot različitih svjetonazora? ..............................160

5.3. Kako ostvariti humanizam i antropokraciju? ..............................................................160

6. Prosudba ..................................................................................................................................160

6.1. Bošnjakov temeljni lozofski stav ...............................................................................160

6.2. Prostorno-vremensko određenje bitka ........................................................................160

6.3. Besmislenost i besciljnost bitka ....................................................................................161

7. Dijalektika kao odgovor na pitanje zašto nešto postoji ...................................................161

7.1. Što Bošnjak objašnjava dijalektikom? ...........................................................................161

7.2. Što je osigurano stvari koja je postojala?......................................................................162

7.3.

8.6. Bošnjakovo osporavanje dogme o Trojstvu ................................................................166

8.7. Što znači ako pojam apsolutnog bića nije nelogičan? ................................................167

9. Bošnjakova antropologija i kritika religije ...........................................................................167

9.1. Tragični položaj čovjeka u svijetu i Bog kao izraz njegove težnje za sigurnošću i vječnošću ..............................................................................................167

9.2. Kako tragična sudbina čovjeka motivira na što smislenije oblikovanje svoga postojanja? ......................................................................................167

9.3. Bošnjakovo kolebanje između umjerenog i radikalnog povijesnog pesimizma .....167

9.4. Što je prešutna pretpostavka pod kojom čovjek postoji i djeluje? ..........................168

9.5. Čovjek nosi u sebi neizbrisivu težnja za srećom i životom .......................................168

9.6.

Možemo proročki pretkazati kako će Devčićeva promišljanja o mogućnostima spoznaje Boga i Božjeg djelovanja u svijetu, o evoluciji, o uzročnosti, o odnosu s prirodnim znanostima, o religijama i religioznosti, te o antropologiji i kulturi - obogaćena vrijednim i aktualnim promišljanjima cijelog niza mislioca – imati presudnu ulogu za budući razvoj dijaloga između filozofije, teologije i prirodnih znanosti unutar hrvatskoga misaonog područja. Ono što nam je Devčić pripremio u svojim tekstovima, to nam tek ima doći u svojoj nužnosti.

doc. dr. sc. Saša Horvat

Cijena: 25,00 €

ISBN 978-953-11-1729-6