metanoja 4
Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Kerschoffset Zagreb d. o. o. Naklada: 1000 ISBN 978‑953‑11‑1725 8 Tiskano u rujnu 2022.
Maxence van der Meersch
2. KRŠĆANSKAizdanjeSADAŠNJOSTZAGREB,2022.
TEREZIJINO OTKRIĆE
Duhovni put Male Terezije
Svaki je život, i svetački život, neponov ljivo poseban. On je ostvareni odgovor Božjemu pozivu iz jednokratne osobne Nasituacije.ovih nekoliko stranica naći ćete raz mišljanja o duhovnom putu svete »male« Terezije. Taj put nije za Vas zakon, nije evanđelje, i ne bi bilo dobro da ga napu stivši sebe slijepo slijedite, ali će biti dobro da ga upoznate – možda ćete nešto kori sno otkriti.
5
pogoditi kako se analizirala onom svojom izvanrednom intuicijom i in trospekcijom. To što se zbivalo kroz ovih 20 godina bilo je isto što i kad je bila tvrdoglava beba: ohola, ukočena, preosjetljiva. Terezija je ostala ona ista kakva je bila u staroj kući u Buissonetsu. Svaki čas, kod svake geste, kod svakog čina poslušnosti, kod svakog odricanja, kod svakog djela ljubavi nalazi samu sebe i u sebi iste sklonosti koje treba nadvladati, iste duboke instinkte tisuću puta smrvljene – tisuću puta uskrsnule. Prihvatila je svoju fizičku slabost i morala se zadovo ljiti s tim, da bude jedna od onih koji ljube
I tako će se sve ovdje svršiti, kratko, si romašno, skrovito. Sve će se ugasiti, poslije jednog tako kratkog prolaza zemljom. Taj život, koji je htio biti tako velik, tako sjajan, svršit će s 24 godine u siromašnoj bolnici karmela, u zaboravu, općenito nepoznat, u šutnji, naoko kao strašan brodolom i neuspjeh. Na koncu konca, u čemu je Terezi ja uspjela? Je li ona štogod promijenila? Je li koga promijenila? Je li promijenila barem samu
Možemosebe?
bez6 djelovanja. Može se reći, da je i u svijetu duhovnoga slijedila taj isti razvoj. Da može ljubiti Boga, poslušala je evanđelje i vršila ljubav prema bližnjemu. Ta joj je ljubav obja vila ono što mi jesmo i kako smo nesavršeni, kako se ne možemo usavršiti, kako smo du boko impregnirani egoizmom, koji nesvjes no pokreće sve naše geste. Vidjeli smo da je tako naučila upoznati samu sebe, ne uzdati se u sebe, osjećati se nemoćnom da bilo što ostvari u materijalnom redu. I ovdje je naučila da je prava veličina, prava svetost, jedi na koja vrijedi u očima Božjim: predati se, uzeti se takav kakav jesi, podnositi sam sebe. Sigurno je neizmjerna bol biti zločest, biti ružan, okrutan, sebičan, osjećati se ne izlječivo zlim, ali to još nije ništa. Veliki gri jeh, jedini, jest to sebi skriti, lagati samome sebi. Priznati se zlim, prikazati Bogu svoju nemoć, svoje ništavilo, to je dosta da se od nas može načiniti svetac.
Riječ je svih mudraca, svih filozofa, svih svetaca, da je bitno: spoznati sebe. I zato Terezija dne 13. srpnja 1897. – četiri dana nakon svog ulaska u bolničku sobu – piše jednom od svoje duhovne braće, jednom svećeniku misionaru, ove riječi koje se mogu pričiniti dosta otrcane, a one su ipak dubo ke misli, proživljene i pune iskustva: »... Moj brate, kako su dobrota i srdačna milosrdna ljubav malo poznate. Istina je da se to bla
boriti, kaže sv. Terezija, ona koja ima volju, koja je energična i ‘neukrotiva’, boriti se do kraja, makar i bez nade da ćemo pobijediti, makar i s potpunim pora zom, do »Borimokraja!«se bez popuštanja, makar bez nade da ćemo dobiti bitku! Nije važan uspjeh! Samo naprijed, bili ne znam kako umorni od bitke! Nemojmo reći: ‘Kod te
go može uživati samo ako se ponizimo, ako priznamo svoje ništavilo, a eto to je ono što mnoge duše neće učiniti.«
Na drugom mjestu opet piše: »... Ja se ne čudim više ničemu. Ne žalostim se ako vi dim da sam sama slabost. Baš protivno, ja se hvalim tom slabosti. Svaki dan očekujem da ću otkriti u sebi novih nesavršenosti. Pri znajem da mi to svjetlo o mojem ništavilu čini više dobra nego svjetlo o vjeri.« Jer –ponavljamo – to je bitno. Prema mišljenju sv. Terezije trebalo je da sv. Petar tri puta zataji svoga Učitelja, da taj prvi ribar duša »na sebi iskusi što čovjek može bez pomoći Božje« i da može pokazati svojoj braći »sla bost ljudskih sila«.
7
Znači li to da je to dosta? Želi li se reći, da nisu potrebna djela, da ni ona ni borba više nisu ništa i ne vrijede više ništa? Hoće li se time reći, da treba upasti u neku vrstu fiatalističke rezignacije gledom na svoju vla stitu»Trebabijedu?se