Znanost i religija by Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Alister E. McGrath

ZNANOST I RELIGIJA

Prijevod: Miroslav Fridl Recenzenti: dr. sc. Stipe Kutleša dr. sc. Roman Brajša Lektura i korektura: Katica Majdandžić-Stupac Prijelom i oprema: Christian Tomislav Belinc

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske.

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, Marulićev trg 14 Za nakladnika: Stjepan Brebrić Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Naklada: 1000 ISBN 978-953-11-0824-9 Tiskano u lipnju 2015. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000905206.

Alister E. McGrath

ZNANOST i RELIGIJA

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB, 2015.

Naslov izvornika: Alister E. McGrath, Science and Religion. A New Introduction, 2nd Edition © 2010 Alisier E. McGrath Edition history: Blackwell Publishers Ltd (1e, 1999) All Rights Reserved. Authorised translation from the English language edition published by Blackwell Publishing Limited. Responsibility for the accuracy of the translation rests solely with Kršćanska sadašnjost d.o.o. and is not the responsibility of Blackwell Publishing Limited. No part of this book may be reproduced in any form without the written permission of the original copyright holder, Blackwell Publishing Limited. © za hrvatsko izdanje: Kršćanska sadašnjost d.o.o., Zagreb, 2015.

Sadržaj Predgovor 2. engleskom izdanju. . . . . . . . . . . . . . . 7 Kako koristiti ovu knjigu?. . . . . . . . . . . . . . . 9 1. Uvođenje u dijalog između znanosti i religije. . . . . . . . . . . . . . 11 PRVI DIO Povijest: Tri rasprave koje označuju smjerokaz. . . . . . . . . . . . . . 17 2. Zašto proučavati povijest?. . . . . . . . . . . . . . 19 3. Prva rasprava: Kopernik, Galilei i Sunčev sustav. . . . . . . . . . . . . . 27 4. Druga rasprava: Newton, mehanički svemir i deizam. . . . . . . . . . . . . . 36 5. Treća rasprava: Darwin i biološko podrijetlo ljudskoga roda. . . . . . . . . . . . . . 43 DRUGI DIO Znanost i religija: Opće teme. . . . . . . . . . . . . . 53 6. Modeli interakcije između znanosti i religije. . . . . . . . . . . . . . 55 7. Znanost, religija i objašnjenje stvari. . . . . . . . . . . . . . 61 8. Znanost, religija i dokazi za Božje postojanje. . . . . . . . . . . . . . 68 9. Verifikacija i falsifikacija u znanosti i religiji. . . . . . . . . . . . . . 76 10. Realizam i njegove alternative u znanosti i religiji. . . . . . . . . . . . . . 85 11. Nauk o stvaranju i prirodne znanosti. . . . . . . . . . . . . . 93 12. Kako Bog djeluje u svijetu?. . . . . . . . . . . . . 102 13. Uporaba modelâ u znanosti i religiji. . . . . . . . . . . . . 110 14. Prirodna znanost i prirodna teologija. . . . . . . . . . . . . 118 5

Sadržaj

15. Teorijske anomalije u znanosti i religiji. . . . . . . . . . . . . 127 16. Razvoj teorije u znanosti i religiji. . . . . . . . . . . . . 135 17. Interakcija znanosti i religije u drugim vjerama. . . . . . . . . . . . . 143 TREĆI DIO Znanost i religija: Suvremene rasprave. . . . . . . . . . . . . 151 18. Richard Dawkins i znanstveni ateizam: Poriče li znanost Boga?. . . . . . . . . . . . . 153 19. Kozmologija: Znači li išta antropijsko načelo?. . . . . . . . . . . . . 159 20. Kvantna teorija: Komplementarnost u znanosti i religiji. . . . . . . . . . . . . 165 21. Evolucijska biologija: Može li se govoriti o »dizajnu« u prirodi? . . . . . . . . . . . . . 171 22. Evolucijska psihologija: Podrijetlo religioznog vjerovanja. . . . . . . . . . . . . 177 23. Psihologija religije: Istraživanje religioznog iskustva. . . . . . . . . . . . . 183 24. Kognitivna znanost religije: Je li religija »prirodna«?. . . . . . . . . . . . . 192 ČETVRTI DIO Proučavanje pojedinih slučajeva u znanosti i religiji. . . . . . . . . . . . . 199 25. Pierre Teilhard de Chardin (1881.–1955.). . . . . . . . . . . . . 201 26. Thomas F. Torrance (1913.–2007.). . . . . . . . . . . . . 205 27. Charles A. Coulson (1910.–1974.). . . . . . . . . . . . . 209 28. Ian G. Barbour (rođ. 1923.). . . . . . . . . . . . . 213 29. Arthur Peacocke (1924.–2006.). . . . . . . . . . . . . 217 30. Wolfhart Pannenberg (rođ. 1928.). . . . . . . . . . . . . 221 31. John Polkinghorne (rođ. 1930.). . . . . . . . . . . . . 225 32. Nancey Murphy (rođ. 1951.). . . . . . . . . . . . . 229 33. Alister E. McGrath (rođ. 1953.). . . . . . . . . . . . . 233 34. Philip Clayton (rođ. 1956.). . . . . . . . . . . . . 237 Zaključak. . . . . . . . . . . . . 243 Literatura. . . . . . . . . . . . . 245 Kazalo. . . . . . . . . . . . . 251

Predgovor 2. engleskom izdanju

roučavanje znanosti i religije jedno je od najfascinantnijih područja ljudskog istraživanja. Ono povezuje dvije snage koje su među najvažnijima u suvremenom društvu. Jasan znak da postoji sve veće zanimanje u tom području znatan je porast knjiga i televizijskih dokumentaraca koji se bave Bogom i fizikom, duhovnošću i znanošću, kao i velikim misterijima ljudske naravi i sudbine. Mnoge srednje škole, bogoslovije i sveučilišta nude seminare koji se bave općom temom znanosti i religije, i koji često privlače brojno i zahvalno slušateljstvo. Ali tu postoji problem. Da bi se osmislio dijalog između znanosti i religije, nužno je znati ponešto o objema. Glavna teškoća pri suočavanju s područjem studija »znanosti i religije« tiče se opsega prijašnjeg znanja onih koji su zainteresirani za proučavanje tog polja. Za uvažavanje složene interakcije prirodnih znanosti religije nužno je imati barem dobro opće praktično poznavanje barem jedne religije i jedne od glavnih prirodnih znanosti, po mogućnosti fizike ili biologije. Mnogi koji bi željeli istraživati to fascinantno područje bivaju obeshrabreni nedostatkom toga prethodnog znanja. Ova se knjiga želi pozabaviti tim stanjem i pružiti uvod polazeći od pretpostavke da njezini čitatelji znaju malo, ako uopće išta, o prirodnim znanostima ili religiji. Glavne teme i pitanja pri proučavanju religije i prirodnih znanosti brižljivo su istraženi i objašnjeni, nemajući pritom nerealistične pretpostavke o tome što čitatelji već vjerojatno znaju. Oni koji već imaju neko prethodno znanje na područjima znanosti ili religije stoga će opaziti da im se s vremena na vrijeme predstavlja građa s kojom su već upoznati. Nadam se da to neće postati zamorno. Posebna briga ove knjige u svakom je slučaju istraživanje dodirnih točaka znanosti i religije. Oni koji već nešto znaju o znanosti ili religiji trebali bi stoga opaziti da se građa, s kojom su već upoznati, obrađuje na nove načine, tako da postaju jasne njezine poveznice s našom temom. Ja se za to područje zanimam već više od 30 godina. Svoje sam studije započeo na Oxfordskom sveučilištu 1971. proučavajući kemiju i usredotočujući se na kvantnu 7

Predgovor 2. engleskom izdanju

teoriju, da bih potom doktorirao iz molekularne biofizike. Nakon toga sam studirao teologiju na Sveučilištu u Oxfordu i Cambridgeu, te sam se osobito usredotočio na povijesnu interakciju između znanost i religije, poglavito u 16. i 19. stoljeću. Nadam se će moje iskustvo sučeljavanja tih dvaju područja proučavanja biti dragocjeno i drugima koji nastoje učiniti isto. U odnosu na prvo izdanje ovo je djelo znatno izmijenjeno i u velikoj se mjeri okoristilo povratnim informacijama brojnih čitatelja. Nadam se da je ovo drugo izdanje poboljšano u odnosu na prvo, kako s obzirom na područje rada tako i s obzirom na njegov opseg. I autor i izdavač rado prihvaćaju komentare i kritike koji će im biti dragocjeni pri izradi budućih izdanja ovog djela. Alister E. McGrath King’s College, London siječanj 2009.

Kako koristiti ovu knjigu?

va je knjiga uvod u dijalog između znanosti i religije. Pretpostavlja da znate malo, ako uopće išta, o znanosti i o religiji, i planira izložiti to uzbudljivo i važno područje kao da se s njime susrećete po prvi put. Taj naglasak na pristupačnosti znači da ova knjiga sadrži mnogo objasnidbene građe koju nećete pronaći u drugim djelima ove vrste. Višegodišnje iskustvo poučavanja pomoglo mi je shvatiti da je onim studentima koji su novi na tom području često potrebna puno veća pomoć nego što se inače misli. Sva građa koja je uključena u ovaj svezak prošla je provjeru kod studenata te je preinačena kako bih bio siguran da je lako shvatljiva. Trebali biste uočiti da ste sposobni nositi se s čitavom knjigom bez pretjeranih teškoća, čak i ako imate razmjerno slabo prethodno poznavanje znanosti ili religije. Možda će neki čitatelji, koji već imaju prethodno znanje iz dotičnih područja, zaključiti da mogu preskočiti neke odsjeke ili ih vrlo brzo pročitati. No možda će vidjeti da ih drugi odsjeci uvode u građu na koju se nisu namjerili prije te će rado prihvatiti detaljan uvod s natuknicama koji ih uvodi u područja, a koji ova knjiga pruža. Ova je knjiga uvod, a ne opsežan udžbenik. Ona je polazište za vaše istraživanje spomenutog područja, no ne gaji nade da će se iznesenim pitanjima baviti detaljno. Njezine rasprave složenih tema – kao što je narav realizma – mora se vidjeti kao otvaranje vrata u daljnje razmišljanje. Njima se htjelo pomoći vašem upoznavanju s pitanjima, ali ne mogu se tim pitanjima baviti dubinski. Zbog toga svako poglavlje sadrži kratak popis odgovarajućih djela za daljnje čitanje koja su dostupna i od pomoći čitateljima koji žele nastaviti sa svojim razmišljanjem. Nije nužno čitati gradivo onim redom kako je ono izneseno u ovome djelu. Svako je poglavlje zamišljeno da u sebi bude zaokruženo i napisano je tako da ga se može razumjeti bez dodatnih informacija. To prigodice znači da unutar knjige dolazi do ponavljanja građe, te se nadamo da čitatelje neće smetati ta blaga iritacija. No čitatelji će opaziti da će od ovog djela najviše izvući budu li građu čitali redom kako je ona 9

Kako koristiti ovu knjigu?

poredana. Neki čitatelji, primjerice, možda vole ispustiti čitavu povijesnu građu. No uočit će da iz kasnijih poglavlja mogu dobiti više ako posjeduju temeljne informacije pružene u tim poglavljima. Kao što se običava na tom području, ova se knjiga usredotočuje na dijalog između kršćanstva i prirodnih znanosti. Ta je interakcija imala presudnu povijesnu važnost u oblikovanju zapadne kulture i ujedno oblikuje većinu kolegija iz znanosti i religije koji se održavaju na zapadnim sveučilištima. No također se pruža kratak uvod u teme na koje se naišlo u ostale četiri svjetske religije. On je namijenjen onima koji žele proširiti svoje obzore. Naposljetku, kao što je već primijećeno, ovo djelo želi usmjeriti studente na razrađenija djela koja će im omogućiti daljnje čitanje i razmišljanje. Svako poglavlje sadrži kratak odsjek za daljnje čitanje označavanjem najboljih suvremenih djela s tih područja. Ne namjerava pružiti opsežne popise knjiga za čitanje, nego je izbor prokušanih djela naznačen kao sljedeći prikladan korak za istraživanje dotičnog područja. Za sve glavne navode u tekstu navedeni su njihovi izvornici, pa ih čitatelji mogu pratiti do kraja ako ih žele proučavati u njihovu izvornom kontekstu. I autor i izdavač žele osigurati da ovo djelo bude suvremeno, dostupno i relevantno, te rado prihvaćaju komentare čitatelja koji će im pomoći u izradi sljedećih izdanja ovoga djela. Povratna informacija čitatelja bila je od goleme važnosti za razvoj drugoga engleskog izdanja, te su i autor i izdavač vrlo zahvalni za mnoge komentare koje su primili i koji su omogućili brojna poboljšanja sadržana u ovoj knjizi.

poglavlje

Uvođenje u dijalog između znanosti i religije

ašto proučavati interakciju znanosti i religije? Sama činjenica da čitate ovu knjigu ponajprije sugerira da vjerojatno mislite kako je vrijedno vašeg truda istraživati njihov uzajamni odnos. Ipak, važno je da na početku svakog proučavanja sve razvijenijeg područja znanosti i religije razmotrite važnost i moguću korist tog proučavanja te da također pojasnite što se to zapravo proučava. Religija i znanost spadaju u današnjem svijetu među najmoćnije kulturne i intelektualne snage. Neki ih znanstvenici i religiozni vjernici vide kao zatvorene u bitku na smrt: znanost i religija ratuju tako jedna protiv druge, i taj će se rat nastaviti sve dok jedna od njih ne bude istrijebljena. Iako se takav pogled posebno nastoji povezati s dogmatski ateističkim znanstvenicima kao što su Peter Atkins (rođ. 1940.) ili Richard Dawkins (rođ. 1941.), na njega se nailazi i među religioznim vjernicima. Tako, primjerice, neki kršćanski i muslimanski fundamentalisti vide znanost kao prijetnju njihovoj vjeri. Dobar primjer za to može se pronaći u kritici evolucije koju promiču konzervativni protestantski kršćani, koji drže da evolucija potkopava biblijske izvještaje o stvaranju. Mi ćemo izvore toga »ratnog« modela interakcije između znanosti i religije istraživati poslije u ovoj knjizi. Premda je taj model utjecajan u kulturnom smislu, povjesničari znanosti ne vide ga kao posebno pouzdanoga ili obranjivoga. Ako išta, čini se da znanost danas otvoreno progovara o religijskim pitanjima, umjesto da ih ušutkava ili proglašava besmislenima. Sve se više priznaje da prirodna znanost može »nabaciti pi11

Uvođenje u dijalog između znanosti i religije

tanja koja upućuju preko nje i nadilaze njezinu moć odgovora« (Polkinghorne, 1988., str. 23). Astronom Robert Jastrow, komentirajući znanstveno traganje za početcima svemira, primjećuje kako se moderna znanost zatječe da postavlja baš ista ona pitanja što su ih u ranijim naraštajima postavljali religiozni mislioci. Nije riječ o još jednoj godini ili desetljeću rada, o nekom drugome mjerenju ili drugoj teoriji; u ovom trenutku čini se da znanost nikad neće moći navući zastor na misterij stvaranja. Za znanstvenika koji je živio od svoje vjere u moć razuma, ta priča završava poput ružnog sna. On se uspeo na planine neznanja i upravo se sprema osvojiti najviše vrhove. Dok prilazi posljednjoj stijeni, pozdravlja ga četa teologa koji već stoljećima ondje sjede. (Jastrow, 1978., str. 115–116)

Dijalog između znanosti i religije postavlja pitanje: Mogu li, na koje načine i u kojoj mjeri ta dva sugovornika učiti jedan od drugoga? S obzirom na kulturnu važnost i znanosti i religije, istraživanje načina kako se odnose jedna prema drugoj može dovesti i do sukoba i do obogaćenja. Usprkos rizicima za obje strane, to je istraživanje u svojoj dubini vrijedno. Zašto? Obično se navode tri razloga za takav sud. 1. Ni znanost ni religija ne mogu tvrditi da pružaju cjelovit izvještaj o stvarnosti. Svakako je istina da su neki pojedinci sa svake strane pružili velebne vizije svoje discipline koje su kadre odgovoriti na svako pitanje o naravi svemira i smislu života: npr. koncepcija Richarda Dawkinsa o »univerzalnom darvinizmu«. No te pojedince njihovi kolege ne smatraju svojim predstavnicima. Neprihvatljiva je i koncepcija »nepreklapajućih oblasti/područja« (»nonoverlapping magisteria«) kako su je razvili pisci poput Stephena Jaya Goulda (1941.–2002.). Ona zamišlja da znanost i religija zauzimaju jasno definirane oblasti ili područja svoje mjerodavnosti, koja se ne preklapaju niti presijecaju. Možda je bolje zamišljati znanost i religiju kao one koje djeluju na različitim razinama, često razmišljajući o sličnim pitanjima, no odgovarajući na njih na različite načine. Povjesničari sugeriraju da i znanost i religija skreću sa svoga puta kada izigravaju nešto što nisu. Ima znanstvenika koji izjavljuju da su istisnuli religiju (što je očito u suvremenome »znanstvenom ateizmu«), kao što ima i vjerskih aktivista koji tvrde da su istisnuli znanost (što je vidljivo u modernom »kreacionizmu«). Znanost kao i religija ne odgovara na svako pitanje koje možda imamo o svijetu. No uzme li ih se zajedno, one mogu pružiti stereoskopski pogled na stvarnost koji je uskraćen onima što se ograničavaju na sagledavanje stvari polazeći samo od jedne discipline. Dijalog između znanosti i religije 12

Uvođenje u dijalog između znanosti i religije

dopušta nam cijeniti različite identitete, snagu i granice svakog od sugovornika. Također nam pruža razumijevanje stvari dublje nego što bi ga samo svojim snagama mogla pružiti religija ili znanost. 2. I znanost i religija zaokupljene su time da stvarima daju smisao. Iako se za mnoge religije, uključujući kršćanstvo, može tvrditi da naglasak stavljaju na preobrazbu čovjekova stanja, većina ih nastoji pružiti objašnjenje svijeta. Zašto su stvari onakve kakve jesu? Kakvo se objašnjenje može ponuditi za ono što opažamo? Koja je to »šira slika« koja daje smisao našim opažanjima i iskustvu? Znanstvena i religiozna objašnjenja općenito poprimaju drukčije oblike pa i onda kada razmišljaju o istim opažanjima. Možda je najvažnije reći da znanost nastoji pitati »kako«, dok religija pita »zašto«. Znanost pokušava pojasniti mehanizme, a religije pružaju smisao. Te pristupe ne treba promatrati kao rivale ili uzajamno nespojive. Oni djeluju na različitim razinama. Dok neki znanstvenici drže da je objašnjenje toga kako se stvari događaju najbolji odgovor na najveća životna pitanja, većina će ih se zauzimati za jasno razlikovanje između »objašnjenja« i »smisla«. Jedna od najutjecajnijih rasprava na tu temu nalazi se u klasiku Roya Baumeistera Smisao života (1991.). Za Baumeistera »smisao« nadilazi »objašnjenje«. On je sugerirao da se pokazuje kako su četiri osnovne potrebe – potreba za svrhom, za učinkovitošću, za vrednovanjem i potreba za samovrijednošću – u pozadini ljudskog zahtjeva za smislom shvaćenim kao »zajedničke mentalne predodžbe mogućih povezanosti među stvarima, događajima i vezama« (1991., str. 15). 3. Prošlih se godina unutar znanstvene zajednice znatno povećala svijest o širim pitanjima koja postavlja njezino istraživanje kao i o granicama postavljenima sposobnosti te zajednice da odgovori na njih. Očit primjer odnosi se na etička pitanja. Je li znanost kadra odrediti što je ispravno a što je loše? Većina bi znanstvenika tvrdila da je njihova disciplina u osnovi amoralna – što znači da se znanstvena metoda ne proteže na moralna pitanja. Richard Dawkins je, primjerice, jezgrovito ustvrdio kako »znanost nema metoda za odlučivanje što je etično« (Dawkins, 2003., str. 34). Stephen Jay Gould u svom je važnom eseju »Amoralna priroda« izrekao nešto slično: Naš neuspjeh da razlučimo univerzalno dobro ne očituje nikakav nedostatak pronicavosti ili domišljatosti, već samo dokazuje da priroda ne sadrži nikakve moralne poruke uokvirene u ljudske kategorije. Moral je tema za filozofe, teologe, studente humanih znanosti, zapravo za sve misleće ljude. Odgovore se neće pasivno iščitati iz prirode; oni ne proizlaze, i ne mogu proizići, iz znanstvenih podataka. Faktično stanje svijeta ne poučava nas kako bismo ga mi, 13

Uvođenje u dijalog između znanosti i religije

sa svim našim moćima za dobro i zlo, trebali mijenjati ili očuvati na najetičniji način. (Gould, 1994., str. 42)

Slika 1.1.

To je dovelo do sve većeg zanimanja za komplementarne pristupe takvim temama. Čini se da su prirodoznanstvenici sve više voljni znanstveno razumijevanje svijeta nadopuniti dodatnim pristupima koji omogućuju ili potiču etičko, estetičko i duhovno osnaženje njihovih pristupa. Religiju se sve više vidi kao važnog sugovornika, dok se prirodnim znanostima dopušta da se bave pitanjima što ih je znanstveno istraživanje postavilo, ali na njih još nije odgovorilo. Primjerice, rasprave o etici biotehnologije često postavljaju važna pitanja na koja znanost ne može odgovoriti – pitanja poput: Kada nastaje ljudska »osoba«? ili: Što spada u prihvatljivu kvalitetu života? Lako se mogu pridodati i drugi razlozi koji će ohrabriti takav razgovor. No važno je uvažiti činjenicu da postoje i teškoće vezane uz dijalog između znanosti i religije. Najočitija među Stephen Jay Gould njima je otvoreno odbijanje na strani nekih »znanstvenih ateista«, s jedne strane, ili vjerskih fundamentalista, s druge strane, da se uđe u bilo kakav dijalog. Za obje strane te vrlo polarizirane prepirke, znanost i religija su neprijatelji, a oni koji se upuste u dijalog jesu izdajice ili popustljivci. Tako Richard Dawkins, pisac i ateistički znanstvenik, kao i biblijski kreacionist Henry Morris, predstavljaju taj ekstremni stav tvrdeći da između znanosti i religije traje rat. Protureligijska i protuznanstvena sklonost ili predrasuda ostaju znatnom preprekom za plodan dijalog. No valja uočiti i ostale razloge, među kojima su najvažniji sljedeći. Prvo, izraz »znanost« pokriva širok opseg disciplina, od kojih svaka ima svoju osebujnu metodologiju. Čini se kao da govor o dijalogu između »znanosti i religije« implicira kako postoji neki uniformni entitet zvan »znanost«, dok zapravo postoji mnogo znanstvenih disciplina, od kojih svaka ima svoje zasebno područje proučavanja i s njime povezanu metodu istraživanja. Kao što ćemo vidjeti poslije u ovoj studiji, interakcija između fizike i religije znatno se razlikuje od interakcije između biologije i religije. Tako se izraz »znanost« treba pobliže označiti ili dodatno odrediti da bi se na ono pitanje uopće moglo prikladno odgovoriti. Drugo, izraz »religija« je, gotovo na isti način, vrlo nejasan budući da se odnosi na veliku raznolikost pokreta. Kršćanstvo, islam i hinduizam, primjerice, usvajaju sasvim

Uvođenje u dijalog između znanosti i religije

drukčije stavove prema prirodnome svijetu i osobito prema njegovoj sposobnosti da razotkrije Boga ili uputi na njega. Praktički je nemoguće iznijeti generalni stav o »religiji« kad ona obuhvaća tako raznolika gledišta. Izuzetno je teško ponuditi održivu definiciju onoga što čini »religiju«. Budući da ne postoji općeprihvaćena definicija religije, često je teško znati bi li onaj dijalog trebao uključivati svjetonazore s religijskim elementima (kao što je konfucijanizam). Razvijamo li tu temu dalje, u svakoj pojedinoj religiji možemo pronaći veliku raznolikost gledišta što se tiče odnosa između vjere i znanosti. Primjerice, kršćanstvo se sastoji od nekoliko važnih skupina, među kojima su katolicizam, pravoslavlje i protestantizam, a svaka se pak sa svoje strane sastoji od podskupina. To stvara mogućnost da se pojave brojni i različiti vjerski stavovi prema znanosti. Treće, mnogi bi pitali je li taj dijalog najbolje zamišljen u smislu »znanosti i religije«. Izraz »religija« označava širok spektar aktivnosti, stavova i uvjerenja, i ne odnosi se samo na ideje. Neki pisci tvrde da se pravi dijalog između znanosti i religije odvija na razini metoda i ideja. Ako je tomu tako, mi bismo zapravo trebali govoriti o dijalogu između znanosti i teologije. Ta je misao razvijana u određenim spisima, uključujući neke spise vodećega britanskog teologa Thomasa F. Torrancea (1913.–2007.). Sve su to važne točke koje valja imati na pameti dok istražujemo važnu i intelektualno uzbudljivu interakciju između znanosti i religije. Najprije ćemo ukratko iznijeti nešto od povijesne pozadine prije nego prijeđemo na razmatranje današnjih velikih rasprava.

Za daljnje čitanje 

BAUMEISTER, Roy F., Meanings of Life, Guilford Press, New York, 1991.



CLAYTON, Philip (ur.), Oxford Handbook of Science and Religion, Oxford University Press, Oxford, 2006.



DEAR, Peter R., The Intelligibility of Nature: How Science Makes Sense of the World, University of Chicago Press, Chicago, 2006.



POLKINGHORNE, John, Science and Creation: The Search of Understanding, 2. izdanje, Templeton Foundation Press, Philadelphia, PA, 2006.



WATTS, Fraser i Kevin DUTTON (ur.), Why the Science and Religion Dialogue Matters, Templeton Foundation Press, Philadelphia, PA, 2006.

Znanost i religija: Opće teme

150



EFRON, Noah J., Judaism and Science: A Historical Introduction, Greenwood Press, Westport, CT, 2007.



GIACAMAN, George i Raja BAHLUL, »Al-Ghazali on Miracles and Necessary Connection«, Medieval Philosophy and Theology, 9 (2000.), 39–50.



KAK, Subhash C., »Birth and Early Development of Indian Astronomy«, u: Helaine SELIN (ur.), Astronomy across Cultures: The History of Non-Western Astronomy, Kluwer, Dordrecht, 2000., str. 303–340.



MANSFIELS, Victor, Tibetan Buddhism and Modern Physics: Toward a Union of Love and Knowledge, Templeton Foundation Press, Philadelphia, 2008.



NELSON, David W., Judaism, Physics, and God: Searching for Sacred Metaphors in a Post-Einstein World, Jewish Lights Publications, Woodstock, VT, 2005.



RAGEP, F. Jamil, »Freeing Astronomy form Philosophy: An Aspect of Islamic Influence on Science«, Osiris, 16 (2001.), 49–71.



RICARD, Matthieu i Xuan Thuan TRINH, The Quantum and the Lotus: A Journey to the Frontiers Where Science and Buddhism Meet, Crown Publishers, New York, 2001.



SALIBA, George, A History of Arabic Astronomy: Planetary Theories during the Golden Age of Islam, New York University Press, New York, 1994.



ZAJONC, Arthur i Zara HOUSHMAND, The New Physics and Cosmology: Dialogues with the Dalai Lama, Oxford University Press, New York, 2004.

TREÄ&#x2020; I

DIO

Znanost i religija Suvremene rasprave

Znanost i religija: Suvremene rasprave

U drugom smo dijelu razmotrili opće teme u vezi s dijalogom između znanosti i religije. No kao što smo prije uočili, jedna od najvećih teškoća u razvoju tog dijaloga jest to što se izrazi »znanost« i »religija« mogu odnositi na raznorazne discipline i prakse. Stoga je važno biti određeniji. U trećem ćemo se dijelu usredotočiti na religijska i teološka pitanja što nastaju iz specifičnih znanstvenih disciplina. Počet ćemo s razmišljanjem je li sâma znanstvena metoda u sebi ateistička, pri čemu ćemo posebno ući u raspravu s propagatorom ateizma i popularizatorom znanosti Richardom Dawkinsom. Potom ćemo svratiti pozornost na važne rasprave u suvremenoj kozmologiji koje se tiču početka svemira te osobito na presudnu važnost temeljnih konstanti prirode pri oblikovanju procesa kozmičkog razvoja. Kakvo religijsko značenje ima ono što je danas općenito poznato kao »antropijske« pojave? Zatim ćemo se osvrnuti na kvantnu teoriju te zapitati ima li ideja »komplementarnosti« ikakvo teološko značenje i vrijednost. Što se, unutar teologije, može naučiti iz teškoća na koje je naišla kvantna teorija dok je pokušavala unijeti smisao u složene podatke iz iskustva? Sljedeće poglavlje bavi se biološkim znanostima te započinje teološki važnim pitanjem: Dopušta li nam suvremena evolucijska biologija govoriti o tome da u prirodi postoji »svrha«? To nas dovodi do razmišljanja o evolucijskoj psihologiji, pri čemu ćemo osobito vidjeti njezine prikaze o podrijetlu religije. Potom slijedi kratko istraživanje psihologije religije, uključujući čuveno psihoanalitičko objašnjenje Sigmunda Freuda o nastanku vjere u Boga. Na koncu ćemo razmotriti razmjerno novu disciplinu kognitivne znanosti religije te upitati prisiljava li nas ona da o religioznom vjerovanju govorimo kao o »prirodnom« fenomenu. Budući da imamo na raspolaganju ograničen prostor, naša rasprava o svakom od tih glavnih područja bit će ograničena. No upute za daljnje čitanje omogućit će čitateljima da nastave s razmišljanjem o tim važnim temama.

152

18.

poglavlje

18.

Richard Dawkins i znanstveni ateizam

Poriče li znanost Boga? Jedno od najvažnijih pitanja što nastaju iz interakcije znanosti i religije glasi: Poriču li prirodne znanosti postojanje Boga ili Božje postojanje čine posve nepotrebnim za objašnjenje stvari? Ta se rasprava sručila na znanost sedamnaestog stoljeća. Novi životni poticaj i intelektualna energija dani su joj objavljivanjem niza djela u razdoblju 2006.– 2007., što se često spominje kao »novi ateizam«. Dva takva djela branila su ideju da su se prirodne znanosti javno opredijelile za ateističko gledište. Poslije (vidi dvadeset drugo poglavlje) razmotrit ćemo pristup Daniela Dennetta kako je izložen u njegovu utjecajnom djelu Darwinova opasna ideja (1995.). U ovom ćemo poglavlju vidjeti neke argumente koje iznosi Richard Dawkins u svom djelu Iluzija o Bogu (2006.), kao i neka djela koja su dovela do toga. Richard Dawkins (rođ. 1941.) možda je najpoznatiji predstavnik »znanstvenog ateizma«. Bio je profesor na Katedri za javno razumijevanje znanosti na Oxfordskom sveučilištu sve do umirovljenja 2008. godine. Najpoznatiji je po nizu radova kojima je popularizirao znanstvene teme. Od njih je najčuveniji njegov prvi rad – Sebični gen (prvi put objavljen 1976. godine). Dawkins je u tom djelu iznosio argumente za pogled na evoluciju pomoću »očiju gena«. To »promatranje svijeta očima gena« odnosi se na pojedinačni organizam kao »stroj za preživljavanje«, »pasivnu posudu za gene« ili »koloniju genâ«. [Geni] se gomilaju u velikim kolonijama, sigurni unutar golemih trapavih robota, zapečaćeni i odvojeni od vanjskog svijeta s kojim komuniciraju vijugavim i posrednim putevima 153

Znanost i religija: Suvremene rasprave

i kojima upravljaju putem daljinske kontrole. Oni se nalaze u vama i u meni; stvorili su nas, naše tijelo i duh; njihovo očuvanje je konačni smisao našeg postojanja.1

Slika 18.1. Richard Dawkins

Za Dawkinsa, evolucijska biologija općenito te posebno pogled na evoluciju »očima gena« dokidaju prihvatljivost vjerovanja u Boga. To je osobito snažno istaknuto u Slijepom uraru (1986.), djelu koje dokazuje kako neodarvinistički prikaz evolucije uklanja svaku potrebu vjerovanja u Boga kao tobožnjeg »dizajnera« ili »stvoritelja« prirodnog poretka. Dawkins se usredotočava na pristup Williama Paleya (vidi str. 41–42, 73–74), koji je držao da složenost u području biologije – kao što je zamršena struktura ljudskog oka – ukazuje na božanskog stvoritelja. Dawkins s uvažavanjem uočava Paleyeve »prekrasne i hvalevrijedne opise secirane mašinerije života«. No Paleyevo zalaganje za Boga – iako učinjeno »strastvenom iskrenošću« i »poučeno najboljim biološkim stručnim znanjem njegova doba« – jest »veličanstveno i posve pogrešno«. »Jedini urar u prirodi su slijepe fizičke sile« (Dawkins, 1986., str. 5). Dawkins tvrdi da »argument iz dizajna« time postaje otrcan. On tvrdi da se jedino može govoriti o »prividnom dizajnu« u prirodi te da ta iluzija o dizajnu nastaje zbog slijepih prirodnih sila. Ono što je raniji naraštaj vidio kao dokaz za Božje postojanje, danas se jednostavno vidi kao ishod posve prirodnih procesa koji ne trebaju uključivati niti zazivati Boga. Tu je točku Dawkins dodatno razvio u djelu Uspon na planinu nevjerojatnosti (1996.), gdje se tvrdi da do statistički vrlo nevjerojatnih događaja može doći u dugim vremenskim razdobljima putem evolucijskog procesa, tj. nagomilavanjem malih i rastućih promjena. Dawkins neke stvari dobro ističe. No čini se da on pretpostavlja kako intelektualni položaj kršćanstva uvelike, ako ne i posve, ovisi o »argumentu za dizajn« kako ga je, primjerice, predložio Paley. No takva vrsta argumenta razvila se zapravo prilično kasno, budući da se pojavila u Engleskoj u kasnome sedamnaestom i ranome osamnaestom stoljeću, posebice u djelima Johna Raya (1627.–1705.) kao što je Mudrost Božja očitovana u djelima stvaranja (1691.). Dawkins daje izvrsno opravdanje zašto napustiti 1 Richard DAWKINS, The Selfish Gene, 2. izdanje, Oxford University Press, Oxford, 1989., str. 21. Hrv. prijevod: Sebični gen, preveo P. Kružić, Izvori, Zagreb, 2007.

154

Richard Dawkins i znanstveni ateizam

Paleya. Nažalost, on kao da misli kako to za nužnu posljedicu ima i napuštanje Boga. Paleyevi argumenti otvoreno su kritizirani kao intelektualno i estetički neprikladni već desetljeće prije objavljivanja Darwinova Postanka vrsta. John Henry Newman, jedan od vjerskih genijalaca tog doba, iznio je pogled da je Paleyev stav jednostavno doveo do intelektualne ranjivosti kršćanstva, te je vjerojatnije da dovodi do ateizma nego do religiozne vjere. No Dawkinsovi argumenti nisu ograničeni na područje evolucijske biologije. On tvrdi da prirodne znanosti, uzete u cjelini, podržavaju ateizam. Dawkins posebno oštro kritizira one koji zazivaju Boga kao neku vrstu znanstvenog objašnjenja. Osobito kritizira teologe koji si dopuštaju »dvojbeni luksuz da samovoljno prizivaju dovršitelja beskonačnog regresa« (Dawkins, 2006., str. 77). Sve što objašnjava nešto drugo treba po sebi biti objašnjeno – dakle i to objašnjenje treba sa svoje strane objašnjenje, i tako dalje. Nema opravdanog načina za okončanje toga beskrajnog vraćanja na prethodno objašnjenje. Što objašnjava objašnjenje? Ili, da malo promijenimo metaforu: Tko je dizajnirao dizajnera? Ovdje, međutim, treba istaknuti da je sveti gral prirodnih znanosti zahtjev za »velikom ujedinjenom teorijom« – »teorijom svega«. Zašto se misli da je takva teorija toliko važna? Zato što može sve objasniti a da sâma ne zahtijeva ili traži neko objašnjenje. Objasnidbena odgovornost zaustavlja se upravo tu. Nema više beskonačnog regresa u zahtjevu za objašnjenjem. Kad bi Dawkinsovi smioni i pretjerano pojednostavljeni argumenti imali težinu, taj bi se veliki znanstveni zahtjev mogao odbaciti naoko dubokim, no zapravo trivijalnim pitanjem: »Što objašnjava objašnjivača?« Nadalje, čini se da Dawkins pretpostavlja kako je znanstveno objašnjenje po svojoj prirodi čisto uzročno. Riječ je svakako o pristupu koji ima istaknutu povijest i ostaje važnim dijelom znanstvenog teoretiziranja. No noviji radovi na znanstvenom objašnjenju naglasili su važnost dvaju alternativnih pristupa, od kojih se nijedan ne poziva na uzročnost. Pristup poznat kao »zaključivanje na najbolje objašnjenje« (vidi sedmo poglavlje) pita koji objasnidbeni okvir ili teorija najbolje pristaje onomu što se istinski opazilo u svijetu. Riječ je o stupnju podudaranja između teorije i opažanja. Mnogi bi se kršćanski teolozi složili da trinitarni pogled na Boga nudi izvrsno objašnjenje onog opaženog, a da nije upleten u složene rasprave o božanskoj uzročnosti. Drugi alternativni pristup je »unifikacionistički« pristup znanstvenom objašnjenju, koji istražuje koliko dobro neka nova teorija može razjasniti postojeće teorije. Primjerice, veliki britanski fizičar i matematičar James Clerk Maxwell (1831.–1879.) uspio je ponuditi jedinstvenu teoriju koja je objašnjavala i elektricitet i magnetizam, koji su prije zamišljeni kao dva posve odvojena fenomena. Još jednom, pitanje uzroč155

Znanost i religija: Suvremene rasprave

nosti nema presudnu važnost, iako se u taj pristup lako mogu uklopiti problemi uzročnosti. Možda je važnije razmotriti pitanje: Je li znanstvena metoda kadra presuditi postoji li Bog ili ne? Dawkins, koji je glasan zagovornik modela »ratovanja« što se tiče odnosa znanosti i religije, drži da će znanost sigurno osvojiti teritorij što ga je religija nekoć pogrešno proglasila svojim. Ono što znanost ne može objasniti danas, to će moći objasniti sutra. To otvara presudno važno pitanje cilja i granica znanstvene metode. Dawkinsov pristup tom pitanju odražava važnu misaonu školu koja drži da su jedini sigurni i valjani oblici znanja oni što proizlaze iz znanosti. Sličan je stav zauzeo oxfordski kemičar Peter Atkins (rođ. 1940.). Drugi, međutim, tvrde da je cilj znanstvene metode ograničen te da postoje neosporna i važna područja ljudskog znanja koja se ne mogu utvrditi polazeći od znanstvene metode. Vodeći predstavnik takvog pogleda je Peter Medawar (1915.–1987.), oxfordski imunolog koji je dobio Nobelovu nagradu za medicinu jer je otkrio stečenu imunološku toleranciju. On je u svojoj knjizi Granice znanosti (1985.) tvrdio da je »znanost neusporedivo najuspješniji pothvat u koji su se ljudi ikad upustili« (str. 66). Ipak, on je ustrajao na potrebi razlikovanja između »transcendentnih« pitanja, koja je bolje prepustiti religiji i metafizici, i pitanja o organizaciji i strukturi materijalnog svemira. Što se tiče potonjih, on tvrdi da mogućnosti znanstvenog postignuća ne poznaju granice. Tu se, prema tome, slaže s Dawkinsom – ali jedino u tome što definira i ograničava područje na koju znanosti polažu svoju nadležnost. A što je s drugim pitanjima, kao što je, primjerice: Postoji li Bog? Ili: Postoji li u svemiru svrha? Iako se priznaje racionalistom, Medawar je u toj stvari jasan: postoje »pitanja na koja znanost ne može odgovoriti i u vezi s kojima nikakav zamisliv napredak znanosti neće ovlastiti tu znanost da odgovori na njih« (1985., str. 66). Tim se pitanjem pozabavio i evolucijski biolog Stephen Jay Gould (1941.–2002.). On se 1992., kritizirajući jedno protuevolucijsko djelo koje je pretpostavljalo da je darvinizam nužno ateistički, prisjetio svoje učiteljice iz trećeg razreda, gospođe McInerney, koja je imala naviku udarati po prstima učenike kada bi rekli ili učinili nešto posebno glupo: Da kažem to u ime svih svojih kolega po milijunti put (od nevezanih razgovora na fakultetu do učenih rasprava): znanost jednostavno ne može (svojim zakonitim metodama) presuditi pitanje o Božjemu mogućem nadzoru nad prirodom. Mi taj nadzor niti potvrđujemo niti poričemo. Mi jednostavno ne možemo, kao znanstvenici, davati komentare o njemu. Da 156

Richard Dawkins i znanstveni ateizam

je netko iz našeg društva nesretno izjavio kako darvinizam opovrgava Boga, mislim da bi zbog toga dobio po prstima od gospođe McInerney (pod uvjetom da nije kadra jednako se odnositi prema onim članovima našeg društva koji tvrde da je darvinizam zasigurno Božja metoda djelovanja). (Gould, 1992., str. 119)

Gould s pravom inzistira da znanost može baratati jedino s objašnjenima vezanima za prirodu: ona ne može ni tvrditi ni nijekati postojanje Boga. Gould u osnovi želi reći da darvinizam zapravo nema veze s Božjim postojanjem ili njegovom naravi. Ili se po tom pitanju ne može doći do zaključka ili se do njega treba doći na drugim osnovama. Posljednje važno pitanje jest odnos između vjere i dokaza u znanosti i religiji. Dawkins je poznat po svome snažnom argumentu da je religiozna vjera jednostavno slijepo pouzdanje koje uključuje ignoriranje evidencije i dokaza. Budući da su mnoge Dawkinsove kritike religije prožete temeljnim uvjerenjem da je vjera »slijepo pouzdanje«, ono svakako iziskuje pomno ispitivanje. Ispitajmo malo detaljnije jednu od njegovih tvrdnja u vezi s prirodom vjere. Dawkins u Sebičnom genu iznosi apsolutnu dihotomiju između »slijepe vjere« i »neodoljivih i javno dostupnih dokaza«: Što je religija, zapravo? To je stanje duha koje navodi ljude da bez ikakvog dokaza vjeruju u nešto, bez obzira na što. Kad postoje čvrsti dokazi, vjera je suvišna. (Dawkins, 1989., str. 330).

Moram naglasiti da je to Dawkinsova definicija vjere, a ona nema uočljive sličnosti s onim u što kršćani vjeruju. No također se čini da je Dawkins ovdje krivo shvatio ili krivo protumačio znanstvenu metodu prikazujući je kao da bi evidencija redovito dovodila do jedincatog i pouzdanog teorijskog ishoda. Znanstvena je evidencija obično otvorena za mnoga tumačenja, čime ostavlja otvorenim pitanje koje je od tih tumačenja istinito (ta je ideja često izražena u smislu »subdeterminiranosti teorije empirijskom evidencijom«). Razmotrite, primjerice, pitanje: Postoji li jedan svemir ili postoji više svemira (multisvemir)? Znanstvena je evidencija dvoznačna, i može se opravdavati svako od ta dva rješenja. Evidencija nas ne prisiljava da vjerujemo ni u jedno od njih. Na svakoj strani te rasprave možemo naći velike znanstvenike, od kojih svaki zauzima poziciju kao da je riječ o vjeri (utoliko što se ne može dokazati postoji li jedan ili više svemira). Sâm Dawkins u svom djelu Iluzija o Bogu zagovara multisvemir. No on tu poziciju zauzima kao da je riječ o vjeri – za koju on, čini se, vjeruje da je znanstvena metoda isključuje. Ovo kratko bavljenje »znanstvenim ateizmom« ukazuje kako na važnost pitanja koja on donosi za dijalog između znanosti i religije tako i na neprikladnost odgovora 157

Znanost i religija: Suvremene rasprave

koje taj oblik ateizma osigurava. Ipak, čini se da će se ta rasprava sigurno nastaviti u budućnosti, između ostalog zbog važnosti pitanja što ih ona postavlja. Jedna od tih rasprava tiče se pitanja: Ukazuje li sve veći broj dokaza koji sugeriraju da u prirodi postoji »fina usklađenost« na postojanje nekog stvoritelja? U sljedećem ćemo se poglavlju detaljnije osvrnuti na tu zanimljivu raspravu.

Za daljnje čitanje

158



DAWKINS, Richard, The God Delusion, Houghton Mifflin, Boston, 2006.



GRAFEN, Alan i Mark RIDLEY (ur.), Richard Dawkins: How a Scientist Changed the Way We Think, Oxford University Press, New York, 2006.



LUSTIG, Abigail, »Natural Atheology«, u: Abigail LUSTIG, Robert J. RICHARDS i Michael RUSE (ur.), Darwinian Heresies, Cambridge University Press, Cambridge, UK, 2004., str. 69–83.



McGRATH, Alister E., Dawkins’ God: Genes, Memes and the Meaning of Life, Blackwell Publishing, Oxford, 2004.



MEDAWAR, Peter B., The Limits of Science, Oxford University Press, Oxford, 1985.



SHANAHAN, Timothy, »Methodological and Contextual Factors in the Dawkins/Gould Disputeover Evolutionary Progress«, Studies in History and Philosophy of Science, 31 (2001.), 127–151.



STERELNY, Kim, Dawkins vs. Gould: Survival of the Fittest, Icon Books, Cambridge, UK, 2001.

19.

poglavlje

19. Kozmologija

Znači li išta antropijsko načelo?

pćenito se misli da suvremena fizika i kozmologija nude neke od najvažnijih i najplodnijih mogućnosti za dijalog između znanosti i religije. U ovom ćemo se poglavlju usredotočiti na dva važna pitanja: »Veliki prasak« i takozvano »antropijsko načelo«.

»Veliki prasak« Pitanje nastanka svemira nedvojbeno je jedno od najfascinantnijih područja modernih znanstvenih analiza i rasprava. Pokazat će se da postoje i religijske dimenzije te rasprave. Sir Bernard Lovell (rođ. 1913.), istaknuti britanski pionir radioastronomije, jedan je od mnogih koji primjećuju da rasprava o početku svemira neizbježno postavlja pitanja koja su u osnovi religiozna. U novije je vrijeme fizičar Paul Davies privukao pozornost na implikacije »nove fizike« za mišljenje o Bogu, osobito u svojoj vrlo čitanoj knjizi Bog i nova fizika. Može se tvrditi da početci teorije »Velikog praska« leže u teoriji relativnosti, koju je izložio Albert Einstein (1879.–1955.). Bilo je to u vrijeme kada je znanstveno mišljenje bilo naklonjeno ideji statičnog svemira. Jednadžbe koje je Einstein izveo da bi opisao učinke relativnosti on je sâm objasnio u smislu gravitacijske i levitacijske ravnoteže. No ruski meteorolog Alexander Friedman (1888.–1925.) uočio je da rješenja jednadžbi do 159

Kazalo

Znanost i religija najsuvremeniji je uvod u proučavanje religije i prirodnih znakao nepreklapajuće oblasti 12, 56–57, 211 čitatelje u središnja područja i objašnjenje i smisao pitanja 13, 66–67,s227–228, 141, 227 i religije. On ispituje povijesne, teološke, 237–238 znanosti ﬁlozofske i znanstvene aspekiteobjašnjenje iskustva 61–65, 68–69, 135, suradnički pristup na 22 interakcije između ta dva područja te opsežno izvještava jedinstven način.

i načelo komplementarnosti 165–170 nosti. Ovaj uspjeh popularni objasnidbeni 85–87,udžbenik 136, 138, 140–uvodi

226, 237–238 i važnost povijesti 18, 19–26, 59–60 iOvo privremenost 69, 219, 223 vidiui sukob; dijalog; integra- i izdanje prati aktualne i britke rasprave vezi saneovisnost; znanstvenim ateizmom problemi definicije 14 cija 55–60 ograničenjima znanstvene metode. Ono također sadrži raspravu o odnosu izprofesionalizacija 20–21 znanstvena revolucija 36–42, 145 i religije u glavnim religijama svijeta. Knjiga38–39 je posebno zamiimeđu razvoj znanosti teorija 135–141 i argument za dizajn išljena religijska i promjena paradigme 137–138 za pitanja studente11–12 koji nemaju prethodnog znanja iz znanosti69–70, i religije. Povijekao sni rušilačka dodatak 22omogućava čitateljima daznanje: se snađu u obrađivanom predmetu te, i teologija 15, 22–23, 193, 197, 206–207, 222–223 evolucija 80 zajednomodelâ s brojnim ilustracijama, tabelamai idealizam i sažetcima, predstavlja pristupačan uporaba i analogijâ 110–113, 111, 88 i angažiran pristup tom području. 115–116, 165–169, 219–220 i kritički realizam 222 vidi i biologija; fizika i mentalna shema 87–88, 234 Alister E. McGrath prava je osoba za pisanje ovakve knjige.77,On je svjetski glaznanost i religija: i osjetilno opažanje 78, 235–236 isovit biblijsko tumačenje razumijevanje 61 teolog i autor,25pohvaljen zbog svogi jasnog i preciznog pisanja, i priznat esencijalistička zabluda 22–23 sociologija znanja 129–130, 141 stručnjak za odnos između znanosti i religije. komplementarni pristupi 14 i znanstvena metoda 156 mitovi i stereotipi 23–25, 110–116 vidi i prirodna teologija i nedostatak temeljnog obrasca 21–22, 23 Zygon 244 u nekršćanskim vjerama Alister 143–149E. McGrath profesor je povijesti i teologije te znanstvenik. Tre-

nutačno je predstojnik Katedre Znanost i religija na Teološkom fakultetu Oxfordskog sveučilišta i ravnatelj Oxfordskog centra za kršćansku apologetiku. Predavao je na brojnim uglednim sveučilištima i fakultetima. Studirao je prirodne znanosti te je, prije nego se počeo zanimati za teologiju, postigao doktorat iz molekularne biologije. Svećenik je Engleske Crkve te u svijetu poznat po svojoj opoziciji novom ateizmu. Autor je brojnih uspješnica, među kojima su: Dawkins’ God, Theology: The Basics, Christianity: An Introduction, The Twilight Atheism, A Scientiﬁc Theology. U izdanju Kršćanske sadašnjosti objavljen je naslov Nepoznati Bog. Traženje duhovnog ispunjenja (2002.).

ISBN 978-953-11-0824-9 www.ks.hr

160 kn

263