Thorwald Dethlefsen, Ruediger Dahlke: Bolest kao put

Thorwald Dethlefsen

Ruediger Dahlke

BOLEST KAO PUT

Kako razumjeti što nam govore simptomi bolesti

THORWALD DETHLEFSEN RUEDIGER DAHLKE

BOLEST KAO PUT Kako razumjeti što nam govore

3.izdanje

p r e v e o s n j e m a č ko g a Boris Perić

Zagreb, veljača 2023.

Naslov izvornika: Thorwald Dethlefsen

Ruediger Dahlke KRANKHEIT ALS WEG

Deutung und Be-Deutung der Krankheitsbilder

© 1983 by C. Bertelsmann Verlag, a division of Verlagsgruppe Random House GmbH, München, Germany

© za hrvatsko izdanje

Naklada Ljevak d.o.o. 2011., 2017., 2023.

ISBN 978-953-355-660-4

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem001162301.

Sadržaj

Predgovor 7

I. dio

Teoretske pretpostavke razumijevanja bolesti i liječenja

1. Bolest i simptomi 11

2. Polaritet i jedinstvo 25

3. Sjena 53

4. Dobro i zlo 63

5. Čovjek je bolestan 77

6. Potraga za uzrocima 83

7. Metoda propitkivanja 97

II. dio

Slike bolesti i njihovo značenje

1. Infekcija 125

2. Obrambeni sustav 143

3. Disanje 151

4. Probava 165

5. Osjetila 193

BOLEST KAO PUT

6. Glavobolja 205

7. Koža 215

8. Bubrezi 227

9. Seksualnost i trudnoća 243

10. Srce i krvotok 259

11. Lokomotorni aparat i živci 271

12. Nezgode 289

13. Psihički simptomi 301

14. Rak (malignomi) 317

15. Sida 329

16. Što da se radi? 339

Popis psihičkih ekvivalenata organa i dijelova tijela u natuknicama 353

O autorima 355

Registar 357

Registar (hrvatski) 359

Registar (latinski) 363

Predgovor

Ovaknjiga je neugodna, jer čovjeku oduzima bolest kao alibi za neriješene probleme. Mi želimo pokazati da bolesnik nije nedužna žrtva nekih nesavršenosti prirode, nego je i sam počinitelj zločina. Pritom ne mislimo na štetne tvari iz okoline, civilizaciju, nezdrav život ili slične poznate »krivce«, nego bismo htjeli u prvi plan staviti metafizički aspekt bolovanja. Simptomi se s tog gledišta pokazuju kao tjelesne izražajne forme psihičkih sukoba i svojom su simbolikom u stanju razotkriti pacijentov problem.

U prvom dijelu ove knjige prikazat će se teoretske pretpostavke i filozofija bolesti.

Izričito preporučujemo da se taj dio pomno i točno pročita, eventualno i više puta, prije nego što se prijeđe na drugi dio. Ovu knjigu moglo bi se nazvati nastavkom ili pak egzegezom moje posljednje knjige Sudbina kao šansa, iako smo se potrudili da ovoj novoj knjizi damo vlastitu zaokruženost.

Svejedno, lektiru Sudbine kao šanse smatramo dobrom pretpostavkom ili nadopunom – posebice ako bi teoretski dio pričinjavao teškoće.

U drugom dijelu prikazani su najčešći simptomi bolesti u njihovu simboličnom iskazu i tumačeni kao izražajni oblici

psihičkih problema. Registar pojedinih simptoma na kraju knjige omogućuje čitatelju da u slučaju potrebe brzo pronađe određen simptom. Ipak, naša primarna namjera je da tumačenjima čitatelja poučimo novom načinu gledanja, koji će mu omogućiti da sam prepozna i zaključi značenje i tumačenje simptoma.

U isti mah temu bolesti koristili smo kao povod za mnoge svjetonazorske i ezoterične teme, čije važenje probija uži okvir bolesti. Ova knjiga nije teška, ali nije ni jednostavna ili banalna kakvom se može učiniti onima koji ne razumiju naš koncept. Ova knjiga nije »znanstvena«, jer joj nedostaje oprez »znanstvenog prikaza«. Napisana je za ljude koji su spremni krenuti određenim putem umjesto da sjede kraj njega i ubijaju vrijeme žonglirajući neobvezatnim floskulama. Ljudi čiji je cilj prosvjetljenje nemaju vremena za znanost – njima treba znanje. Ova knjiga naići će na mnogo otpora – ali mi se u isti mah nadamo da će dospjeti i do onih (malobrojnih ili mnogobrojnih) ljudi koji je žele koristiti kao pomoćno sredstvo na svom putu. Samo za te ljude, mi smo je napisali!

Autori München, veljača 1983.

I. DIO

Teoretske pretpostavke razumijevanja bolesti i liječenja

1. Bolest i simptomi

Ljudski razum

Ne može shvatiti istinsku pouku. Ali ako sumnjate I ne razumijete Rado možete o tome Diskutirati sa mnom.

Joka Daiši »Šodoka«

Živimou vrijeme kad moderna medicina zadivljenom laiku neprestance predstavlja nova svjedočanstva o svojim mogućnostima i sposobnostima koje graniče s čudom. U isti mah, međutim, sve jače se čuju i glasovi onih koji formuliraju svoje načelno nepovjerenje spram te moderne medicine, koja može gotovo sve. Sve je veći broj onih koji u dijelom vrlo stare, a dijelom i moderne metode prirodnog liječenja ili homeopatske medicine imaju daleko više povjerenja nego u metode naše visokoznanstvene školske medicine. Za kritiku postoje različita polazišta – nuspojave, pomicanje simptoma, nedostatak ljudskosti, eksplozija troškova i mnogo toga drugog – ali puno zanimljivija od predmeta kritike jest kritika po sebi, jer prije nego što se kritika racionalno ustanovi, ona proizlazi iz difuznog osjećaja da nešto više nije u redu i da put kojim se krenulo unatoč ili upravo zbog svog ostvarenja ne vodi željenom cilju. Tu nelagodu u medicini zajedno će osjetiti mnogi ljudi, uključujući i mnoge mlade liječnike. Ali to zajedništvo brzo se gubi počnu li

se pokazivati novi, alternativni putevi rješavanja. Tad će jedni boljitak vidjeti u socijalizaciji medicine, drugi u zamjeni kemoterapijskih sredstava prirodnim i biljnim lijekovima. Dok jedni rješenje svih problema vide u istraživanju zemljina zračenja, drugi se zaklinju u homeopatiju. Akupunkteri i istraživači žarišta traže da se medicinski pogled skrene s morfološke na energetsku razinu tjelesnih zbivanja. Zbroje li se sva izvanškolska stremljenja i metode, rado će se govoriti o holističkoj medicini, čime će se artikulirati nastojanje da se uz prihvaćanje raznovrsnosti metoda ne izgubi iz vida cio čovjek kao tjelesno-duševno jedinstvo. Da je školska medicina čovjeka izgubila iz vida, u međuvremenu je postalo jasno gotovo svakome. Visoka specijaliziranost i analiza kao temeljni koncepti istraživanja usporedno sa sve većom i egzaktnijom spoznajom detalja silom su prilika izgubili iz vida cjelinu.

Sagledaju li se osvježavajuća diskusija i pokret u medicini, ubrzo zapinje za oko koliko se diskusija ograničava na različite metode i njihovo funkcioniranje te koliko se malo dosad govorilo o teoriji, odnosno filozofiji medicine. Medicina, doduše, u velikoj mjeri živi od konkretnog i praktičnog djelovanja, ali u svakom djelovanju izražava se – svjesno ili nesvjesno – filozofija koja se nalazi u njegovoj pozadini. Moderna medicina upravo neće doživjeti neuspjeh zbog mogućnosti svog djelovanja, već zbog slike

svijeta, na kojoj – često šutke i bez refleksije – temelji svoje djelovanje. Medicina će doživjeti neuspjeh zbog svoje filozofije – odnosno, točnije formulirano – zbog nedostatka filozofije. Medicinsko djelovanje orijentiralo se dosad samo prema funkcionalnosti i učinkovitosti; nedostatak svih sa-

Bolest i simptomi

držajnih aspekata urodit će naposljetku kritikom da je posrijedi nešto »neljudsko«. Ta neljudskost očituje se, doduše, u mnogim konkretnim, vanjskim situacijama, ali problem se ne može riješiti daljnjim funkcionalnim promjenama te situacije. Mnogi simptomi pokazuju da je medicina bolesna. Jednako kao i svaki drugi pacijent, ni »pacijent medicina« neće se moći izliječiti liječničkim mudrovanjem oko simptoma. Ali većina kritičara školske medicine i zagovornika alternativnih načina liječenja preuzima s apsolutnom samorazumljivošću sliku svijeta i postavljanje cilja školske medicine, usredotočujući svu svoju energiju isključivo na promjenu formi (metoda).

U ovoj knjizi iznova ćemo se pozabaviti problemom bolesti i liječenja. Pritom ni u kojem slučaju nećemo preuzeti uobičajene i za mnoge neoborive temeljne vrijednosti tog područja. Taj stav će, doduše, otežati naš poduhvat i učiniti ga opasnim, jer pritom nećemo moći, a da bespoštedno ne propitamo i kolektivno tabuizirana područja. Svjesni smo da time radimo korak koji posve sigurno nije sljedeći, koji će u svom razvoju napraviti medicina. Mi u svom gledištu preskačemo određen broj koraka, koji sad čekaju medicinu i čije duboko razumijevanje zacijelo daje pretpostavke da se sadržajno provede koncept iznesen u ovoj knjizi. Zbog toga svoj prikaz ne usmjeravamo na kolektivni razvoj medicine, nego se obraćamo onim individuama čije osobne mogućnosti uvida malčice prednjače pred (pomalo tromim) kolektivnim razvojem.

Funkcionalni tokovi sami u sebi nikad ne posjeduju smislenost. Smisao nekog događaja proizaći će tek iz tumačenja, iz kojeg ćemo moći iskusiti značenje. Tako je, primjerice,

podizanje živina stupa u staklenoj cjevčici gledano za sebe apsolutno besmisleno; tek kad to zbivanje protumačimo kao izraz promjene temperature, postupak će dobiti smisao. Kad ljudi prestanu tumačiti događaje u ovom svijetu, kao i tijek vlastite sudbine, njihovo postojanje utonut će u beznačajnost i besmislicu. Da bi se nešto moglo tumačiti, potreban je odnosni okvir, koji se nalazi izvan one razine na kojoj se manifestira ono što valja protumačiti. Tako će tokovi ovog materijalnog i formalnog svijet postati jasni tek kad se u pomoć pozove metafizički sustav odnosa. Tak kad vidljiv svijet oblika »postane prispodobom« (Goethe), on će za čovjeka postati značajan i smislen. Kao što su slovo i brojka formalni nositelji ideje koja se nalazi u njihovoj pozadini, tako je i sve vidljivo, sve konkretno i funkcionalno samo izraz ideje i tako posrednik prema nevidljivome. Skraćeno, ta bismo dva područja mogli nazvati i formom i sadržajem. U formi se izražava sadržaj, čime forme postaju pune značenja. Znakovi, koji ne posreduju nikakvu ideju i nikakvo značenje, ostat će za nas besmisleni i prazni. U tome ništa ne bi mogla promijeniti ni najegzaktnija analiza znakova. Ta je veza jasna i svakome razumljiva i u umjetnosti. Vrijednost neke slike ne zasniva se na kvaliteti platna i boja, već su materijalni sastavni dijelovi slike samo nositelji i posrednici ideje umjetnikove unutarnje slike. Platno i boja pritom omogućuju da ono što se inače ne vidi postane vidljivo i na taj način postaju fizičkim izrazom metafizičkog sadržaja.

Ti jednostavni primjeri bili su pokušaj da se izgradi most prema razumijevanju metode ove knjige, naime, da se teme bolesti i liječenja sagledavaju kroz tumačenje. Time nedvosmisleno i hotimice napuštamo teren »znanstvene medici-

Bolest i simptomi

ne«. Mi ne postavljamo zahtjev za »znanstvenošću«, jer naše je polazište potpuno drukčije – iz čega proizlazi i da znanstvena argumentacija i kritika nikad ne može pogoditi naš način gledanja. Stoga namjerno napuštamo znanstveni okvir, jer se taj jednostavno ograničava na funkcionalnu razinu i time ujedno sprječava da značenje i smislenost postanu transparentni. Takav postupak ne obraća se osvjedočenim racionalistima i materijalistima, nego ljudima koji su spremni pratiti zavojite i nimalo logične staze ljudske svijesti. Dobra pomoćna sredstva na takvom putovanju kroz ljudsku dušu su slikovno mišljenje, fantazija, asocijacije, ironije i uho za sve što se nalazi u pozadini jezika. Naposljetku, naš put iziskuje i sposobnost izdržavanja paradoksa i ambivalencije, a da se pritom uništavanjem jednog pola smjesta ne iznuđuje jednoznačnost.

U medicini, kao i u kolokvijalnom govoru, riječ je o najrazličitijim bolestima. Taj jezični šlamperaj pokazuje vrlo jasno proširen nesporazum kojem podliježe pojam bolesti. Bolest je riječ koja se zapravo može koristiti samo u jednini – množina bolesti podjednako je besmislena kao i množina zdravlja: zdravljâ. Bolest i zdravlje singularni su pojmovi, koji se odnose na oblik ljudskog stanja, a ne, kao što je uobičajeno u današnjoj jezičnoj upotrebi, na organe ili dijelove tijela.

Tijelo nikad nije bolesno ili zdravo, jer u njemu do izražaja dolaze samo informacije svijesti. Tijelo ne čini ništa iz sebe samog, u što se svatko može uvjeriti promatranjem leša. Tijelo živog čovjeka svoju funkciju zahvaljuje onim dvjema

nematerijalnim instancijama koje obično nazivamo sviješću (dušom) i životom (duhom). Svijest pritom predstavlja onu informaciju koja se manifestira u tijelu u koju mu se transpo-

nira vidljivost. Svijest se spram tijela odnosi kao radioprogram spram slušatelja. Budući da svijest predstavlja nematerijalnu, samostalnu kvalitetu, ono, naravno, nije ni produkt tijela niti ovisi o njegovoj egzistenciji.

Što god da se događalo u tijelu živog bića, izraz je odgovarajuće informacije, odnosno zgušnjavanja odgovarajuće slike (slika se na grčkom kaže eidolon pa tako odgovara i pojmu »ideje«). Kad bilo i srce slijede određeni ritam, tjelesna temperatura zadržava konstantnu toplinu, žlijezde izlučuju hormone ili se stvaraju antigeni, te funkcije ne mogu se objasniti iz same materije, nego sve ovise o odgovarajućoj informaciji, čije je polazište svijest. Ako su najrazličitije tjelesne funkcije usklađene na određen način, nastaje uzorak koji doživljavamo harmoničnim i stoga ga nazivamo zdravljem. Iskoči li jedna funkcija s kolosijeka, ugrozit će manje ili više čitavu harmoniju i mi ćemo govoriti o bolesti.

Bolest, dakle, znači napuštanje harmonije, odnosno, stavljanje u pitanje jednog dotad izbalansiranog reda (kasnije ćemo vidjeti da je, gledana pod drukčijim kutom, bolest zapravo uspostavljanje ravnoteže). Poremećaj harmonije odvija se, međutim, u svijesti na razini informacije, a u tijelu se samo pokazuje. Tijelo je tako razina prikazivanja ili ostvarenja svijesti pa tako i svih procesa i promjene koji se odvijaju u svijesti. Kao što je čitav materijalni svijet samo pozornica na kojoj igra praslika zadobiva oblik i postaje prispodobom, i materijalno tijelo samo je pozornica na kojoj slike svijesti dolaze do izražaja. Ako stoga neki čovjek u svojoj svijesti dospije u neravnotežu, ona će na njegovom tijelu postati vidljiva i moći će se doživjeti kao simptom. Stoga je zabluda tvrditi da je tijelo bolesno – bolestan može biti samo čovjek – ali

Bolest i simptomi

to bolovanje pokazuje se na tijelu kao simptom. (Kod izvedbe tragedija tragična nije pozornica, nego komad!)

Simptoma ima mnogo – ali svi su oni izraz jednog, uvijek istog zbivanja, koje nazivamo bolešću i koje se uvijek odvija u čovjekovoj svijesti. Kao što tijelo ne može živjeti bez svijesti, ono se bez svijesti ne može ni »razboljeti«. Na tom mjestu postaje razumljivo da nećemo preuzeti danas uvriježenu podjelu na somatske, psihosomatske, psihičke i duhovne bolesti. Takav koncept pogodniji je da se spriječi razumijevanje bolesti nego da se ono olakša.

Naš način gledanja odgovara otprilike psihosomatskom modelu, tek s razlikom što mi to gledište primjenjujemo na sve simptome i ne dopuštamo iznimke. Razlikovanje »somatski/psihički« može se u najboljem slučaju odnositi na razinu na kojoj se simptom manifestira – ali nije upotrebljivo kad valja lokalizirati bolest. Zastarjeli pojam duhovne bolesti potpuna je zabluda, jer se duh nikad ne može razboljeti – naprotiv, kod te skupine radi se isključivo o simptomima koji se manifestiraju na psihičkoj razini, dakle u čovjekovoj svijesti.

Tako ćemo ovdje pokušati razviti jedinstvenu sliku bolesti, koja će razlikovanje »somatski/psihički« u najboljem slučaju staviti u odnos prema dominantnoj izražajnoj razini simptoma.

S pojmovnim razlikovanjem bolesti (razina svijesti) i simptoma (tjelesna razina) naše gledanje na bolest premjestit će se silom prilike s uobičajene analize tjelesnog zbivanja na danas u tom kontekstu još nimalo uobičajeno promatranje psihičke razine. Time se ponašamo kao kritičar, koji komad ne nastoji poboljšati analizom i promjenom kulisa, rekvizita ili glumaca, nego sagledava sam komad.

Manifestira li se u čovjekovu tijelu neki simptom, taj će (manje ili više) privlačiti na sebe pozornost i time često naprasno prekinuti dotadašnji kontinuitet životnog puta. Simptom je signal, koji na sebe skreće pozornost, zanimanje i energiju i time postavlja u pitanje uobičajen tijek. Simptom iznuđuje biti zamijećen – htjeli mi to ili ne. Taj prekid, koji dolazi izvana, doživljavamo kao smetnju i stoga obično imamo samo jedan cilj: da ono što smeta (smetnja) opet nestane. Čovjek se ne želi dati smetati – i time započinje borba protiv simptoma. Borba je bavljenje i obraćanje – i tako će simptom uvijek postići da se bavimo njime.

Od Hipokrata naovamo školska medicina nastoji uvjeriti bolesnika da je simptom manje-više slučajan događaj, čiji uzrok valja tražiti u funkcionalnim tokovima, koji se tako zdušno istražuju. Školska medicina pomno će izbjegavati tumačenje simptoma i time ga, kao i bolest, prognati u beznačajnost. Ali time signal gubi svoju istinsku funkciju – od simptoma nastaju signali bez značenja.

Pojasnimo to jednom usporedbom: Automobil posjeduje različita kontrolna svjetla na ploči s instrumentima, koje svijetle samo onda kad neka važna funkcija više ne funkcionira kako bi trebala. Ako sad u konkretnom slučaju tijekom vožnje zasvijetli takvo svjetlo, nas to nimalo ne raduje. Osjećamo kako taj signal od nas traži da prekinemo vožnju. Unatoč našem razumljivom nemiru bilo bi, međutim, glupo da se

ljutimo na svjetlo: naposljetku, ono nas informira o procesu

koji inače ne bismo opazili dovoljno brzo, jer se odvija u za nas »nevidljivom« području. Tako paljenje svjetla uzimamo

kao povod da potražimo automehaničara, s ciljem da svjetlo nakon njegove intervencije više ne svijetli te da možemo

Bolest i simptomi

mirno nastaviti vožnju. Ali bili bismo vrlo ljuti kad bi mehaničar taj cilj ostvario tako što bi samo uklonio žaruljicu iz svjetla. Ono sad, doduše, više ne bi svijetlilo – a to smo zapravo također htjeli – ali put koji je vodio do tog rezultata previše je površan. Držimo smislenijim da svijetljenje svjetla učinimo izlišnim umjesto da ga sprječavamo. U tu svrhu trebalo bi, međutim, odvojiti pogled od svjetla i usmjeriti ga na područja koja se nalaze iza njega, ne bismo li ustanovili što zapravo nije u redu. Svjetlo nas je svojim svijetljenjem samo htjelo upozoriti i potaknuti da se zapitamo.

Ono što je u ovom primjeru bilo kontrolno svjetlu, u našoj je temi simptom. Što god se u našem tijelu manifestiralo kao simptom, vidljiv je izraz nevidljiva procesa i htjelo bi da svojom signalnom funkcijom prekine naš dosadašnji put, upozori nas da nešto nije u redu i potakne nas da se zapitamo. I ovdje bi bilo glupo da budemo ljuti na simptom, štoviše, bilo bi apsurdno da poželimo isključiti simptom time što bismo njegovu manifestaciju učinili nemogućom. Simptom se ne smije sprječavati, nego učiniti izlišnim. Ali u tu svrhu i ovdje ćemo morati odvojiti pogled od simptoma i pogledati dublje, ako želimo naučiti razumjeti na što simptom upućuje.

Ali problem školske medicine nalazi se u nesposobnosti za taj korak – jer ona je previše fascinirana simptomom. Stoga ona izjednačuje simptom i bolest, to jest, ne umije razdvojiti formu od sadržaja.

Tako se uz mnogo truda i tehničkog umijeća tretiraju organi i dijelovi tijela, ali nikad čovjek koji je bolestan. Trči se za ciljem da se jednom uspije spriječiti nastupanje svih simptoma, a da se pritom ne propitkuju smislenost i mogućnost tog koncepta. Začuđujuće je koliko je stvarnost malo u sta-

nju euforičnu potragu za tim ciljem učiniti trezvenom. Naposljetku, broj bolesti od pojave takozvane moderne, znanstvene medicine nije se smanjio ni za djelić jednog jedinog postotka. Oduvijek postoji jednako mnogo bolesnika – promijenili su se samo simptomi. Tu trezvenu činjenicu nastoji se zamagliti statistikama, koje se odnose samo na određene skupine simptoma. Tako će se, primjerice, ponosno objaviti pobjeda nad infektivnim bolestima, a da se pritom ne spomene koji su simptomi u tom razdoblju dobili na značenju i učestalosti.

Naše gledište postat će iskreno tek kad umjesto simptoma budemo promatrali »bolovanje po sebi« – a ono se dosad nije smanjilo niti će se ubuduće smanjivati. Bolest je u ljudskom bitku ukorijenjena jednako duboko kao i smrt i ne može se ukloniti uz pomoć nekoliko bezazlenih funkcionalnih trikova. Kad bismo bolest i smrt shvatili u njihovoj veličini i dostojanstvu, ispred te pozadine također bismo vidjeli koliko su smiješna naša hibridna nastojanja da se raspoloživim snagama borimo protiv njih. Od takvog gubitka iluzija možemo se, naravno, zaštititi spuštanjem bolesti i smrti na razinu pukih funkcija, ne bismo li i dalje mogli vjerovati u vlastitu veličinu i moć.

Rezimirajmo još jednom: Bolest je stanje čovjeka, koje upućuje na činjenicu da čovjek u svojoj svijesti više nije u redu, odnosno, u harmoniji. Taj gubitak unutarnje ravnoteže manifestira se u tijelu kao simptom. Simptom tako postaje signal i nositelj informacija, jer on svojim nastupanjem prekida dosadašnji tijek našeg života te nas tjera da mu poklonimo pozornost. Simptom nam signalizira da smo bolesni kao ljudsko, kao duhovno biće, to jest da smo izgubili ravnotežu

Bolest i simptomi

svojih unutarnjih snaga. Simptom nas izvješćuje o tome da nam nešto fali. »Što vam fali?« pitali su se nekoć bolesnici – ali oni bi uvijek odgovarali onime što su imali: »Imam bolove.« Bipolarni načini postavljanja pitanja »Što vam fali?« i »Što imate?« govore mnogo. Oba odgovaraju bolesniku. Bolesniku uvijek nešto fali i to u njegovoj svijesti – jer kad mu ne bi nedostajalo ništa, on bi bio zdrav, to jest čitav i savršen. Ali ako mu nedostaje nešto da bi bio zdrav, on je nezdrav, dakle, bolestan. To bolovanje pokazuje se u tijelu kao simptom da čovjek nešto ima. Tako je ono što se ima izraz za ono što nam fali. Fali nam svijesti i zato imamo simptom.

Kad čovjek jednom shvati razliku između bolesti i simptoma, iznenada će se promijeniti njegov temeljni stav i odnošenje prema bolesti. Simptom više neće promatrati kao velikog neprijatelja, čije mu je suzbijanje i uništenje najviši cilj, nego će u simptomu otkriti partnera, koji mu može pomoći da pronađe ono što nedostaje i time zapravo prevlada bolest. Sad simptom postaje nekom vrstom učitelja, koji pomaže da se pobrinemo za vlastiti razvoj i osvještavanje, a može pokazati i mnogo strogoće i neumoljivosti, ne poštujemo li taj naš najviši zakon. Bolest poznaje samo jedan cilj: pustiti nas da ozdravimo.

Simptom nam može reći što nam još nedostaje na tom putu – ali pretpostavlja da razumijemo jezik simptoma. Ponovno ovladavanje jezikom simptoma zadatak je ove knjige.

Kažemo ponovno ovladavanje, jer taj jezik odavna postoji pa ga ne treba pronalaziti, nego samo naći. Cio naš jezik je psihosomatski, što znači da zna za sprege između tijela i psihe.

Naučimo li ponovno osluškivati to dvostruko dno našeg jezika, uskoro ćemo moći čuti naše simptome kako govore i

razumjeti ih. Naši simptomi imaju nam reći više i važnije stvari od naših bližnjih, jer oni su intimni partneri, u cijelosti pripadaju nama i jedini su koji nas zaista poznaju.

Na taj način, međutim, nastaje iskrenost, koja se ne podnosi posve lako. Naš najbolji prijatelj nikad se ne bi usudio da nam našu istinu tako iskreno i neuvijeno istrese u lice, kao što to svaki put čine simptomi. Nije, dakle, nikakvo čudo što smo zaboravili jezik simptoma – jer neiskren život uvijek je ugodniji. Ali simptomi neće nestati samo zato što ih nećemo slušati. Na neki način, mi se uvijek bavimo njima. Usudimo li se osluhnuti ih i započnemo li komunikaciju s njima, oni će postati nepotkupljivim učiteljem na putu prema ozdravljenju. Govoreći nam što nam zapravo nedostaje, upoznajući nas s temom koju još moramo svjesno integrirati, pružaju nam šansu da procesima učenja i osvještavanjem simptome u sebi samima učinimo izlišnima.

U tome je razlika između suzbijanja i transmutiranja bolesti. Ozdravljenje će proizaći isključivo iz transmutirane bolesti, a nikad iz pobijeđena simptoma, jer ozdravljenje već u jezičnom razumijevanju pretpostavlja da je čovjek postao zdraviji, dakle cjeliji, savršeniji (komparacija pridjeva cijelo ovdje podrazumijeva približavanje cjelini – riječ zdrav isto tako ne dopušta komparaciju). Ozdravljenje uvijek podrazumijeva približavanje zdravlju, onoj cjelini svijesti koju nazivamo i prosvjetljenjem. Liječenje se događa dodavanjem onog što nedostaje i zbog toga nije moguće bez proširenja svijesti. Bolest i ozdravljenje su pojmovni parovi koji se odnose samo na svijest i ne mogu se primijeniti na tijelo – tijelo ne može biti ni bolesno, ni zdravo. U njemu se mogu zrcaliti samo odgovarajuća stanja svijesti.

Bolest i simptomi

Samo od te točke može krenuti eventualna kritika školske medicine. Ona govori o zdravlju a da ne uzima u obzir onu razinu na kojoj je jedino moguće ozdravljenje. Nije nam namjera kritizirati djelovanje same medicine, dokle god s njim nije povezan zahtjev za ozdravljenjem. Medicinsko djelovanje ograničava se na funkcionalne mjere, koje kao takve nisu ni dobre ni loše, već moguće intervencije na materijalnoj razini. Na toj razini medicina je dijelom začuđujuće dobra; demoniziranje njezinih metoda korak je koji u najboljem slučaju možemo poduzeti samo za sebe, ali nikad za druge. Iza toga, naime, stoji problem koliko smo spremni funkcionalnim mjerama pokušati promijeniti svijet ili smo pak takav postupak raskrinkali kao iluziju. Onaj tko je prozreo igru ne mora nužno više sudjelovati u njoj (protiv čega, međutim, ne govori ništa!), ali nema pravo, jer mu eventualno samome više ne treba, uskraćivati je drugima – jer će nas naposljetku i bavljenje iluzijom odvesti dalje!

Radi se, dakle, u manjoj mjeri o tome što se radi, koliko o svijesti o tome što se radi. Tko je dosad razumio naše stajalište, primijetit će na ovome mjestu da se naša kritika, naravno, u istoj mjeri odnosi na prirodno liječenje kao i na školsku medicinu, jer i prirodno liječenje pokušava preko funkcionalnih mjera izazvati »ozdravljenje«, pokušava spriječiti bolest i govori o zdravom životu. Filozofija je pritom jednaka kao i u školskoj medicini, samo su metode manje otrovne i prirodnije. (Iznimku čini homeopatija, koja ne pripada ni školskoj medicini ni prirodnom liječenju.)

Ljudski put je put iz nezdravosti u zdravlje – iz bolesti u ozdravljenje i posvećenje. Bolest nije poremećaj koji bi na putu kojim čovjek ide prema zdravlju nastao zabunom i sto-

ga bio nemio. Što svjesnije promatramo taj put, to će bolje on ispuniti svoju svrhu. Naša namjera nije suzbijanje bolesti, nego njezino korištenje, ali da to možemo učiniti, moramo posegnuti nešto dalje.

Thorwald Dethlefsen

Ruediger Dahlke

BOLEST KAO PUT

izdavač Naklada LJEVAK

za izdavača

IVANA LJEVAK LEBEDA

lektura i korektura JAKOV LOVRIĆ

dizajn naslovnice MIA KLEMENČIĆ

izrada registra ASTRID PAVLOVIĆ

grafička priprema GRAFIJA, Zagreb

tisak FEROPROMS, Zagreb

www.ljevak.hr