Brendan Simms i Charlie Laderman
Pearl Harbor i nezaustavljiv ulazak Njemačke u globalni rat
Naslov izvornika:
Brendan Simms and Charlie Laderman
HITLER’S AMERICAN GAMBLE
Pearl Harbor and Germany’s March to Global War
Pearl Harbor i nezaustavljiv ulazak Njemačke u globalni rat
s engleskog preveo
Damir Biličić
Zagreb, studeni 2022.
recenzenti
Tvrtko Jakovina
Hrvoje Klasić
Copyright © 2021 by Brendan Simms and Charlie Laderman Za hrvatsko izdanje © Naklada Ljevak, 2022.* Tijekom Drugoga svjetskog rata britansko dvostruko ljetno vrijeme – dva sata ispred
GMT-ja – privremeno je uvedeno za razdoblje u kojem bi inače na snazi bilo obično ljetno računanje vremena. Tijekom zimskih mjeseci satovi su i dalje bili jedan sat ispred
GMT-ja, kako bi se povećala produktivnost.
Pet dana između japanskog napada na Pearl Harbor i trenutka u kojemu je Adolf Hitler objavio rat Sjedinjenim Državama bilo je jedno od najnapregnutijih i najneizvjesnijih razdoblja prve polovine 20. stoljeća. Dominantni narativ danas navodi da je iznenadni napad Japana neumoljivo doveo do izbijanja globalnog sukoba. Prema takvome gledanju na stvari, američko protivljenje i ratu na Pacifiku i ratu u Europi jednostavno se raspršilo 7. prosinca 1941. godine. Kao što je poslije, u jednoj opaski koja se često citira, ustvrdio odlučni protivnik intervencije senator Arthur Vandenberg:
„Tog dana okončan je izolacionizam za sve realiste.“1 Pretpostavlja se da je ulazak Sjedinjenih Država u rat protiv Njemačke bio neizbježan od trenutka kada je Japan napao Pearl Harbor. Takav pogled poticao je ni manje ni više nego i svjedok iz prve ruke, Winston Churchill, koji će poslije govoriti kako je „spavao snom spašenih i zahvalnih“ nakon što je čuo vijesti o japanskome napadu. U memoarima će ustvrditi: „Upravo u tom trenutku shvatio sam da su Sjedinjene Države u ratu, do grla i do same smrti. A to je značilo da smo naposljetku ipak pobijedili!“2
Ipak, u to vrijeme Churchill potpuni ulazak Amerike u rat protiv Njemačke nije smatrao neupitnim. Niti je u tome bio usamljen.
Širom svijeta političari i vojni stratezi nastojali su pojmiti što se doista dogodilo na Havajima i kamo bi takav razvoj događaja mogao voditi. Zapravo će trebati proći gotovo stotinu sati od Pearl
Harbora da se situacija nekako razriješi – pet vrlo neugodnih i mučnih dana tijekom kojih je sudbina svijeta bila krajnje neizvjesna. Naposljetku je Hitler objavio rat Sjedinjenim Državama 11. prosinca, a ne Sjedinjene Države njemu. Među onima koji se sjećaju točnog redoslijeda događaja, ta se objava smatra Hitlerovom neobjašnjivom strateškom pogreškom koja je zapečatila sudbinu njegova režima. No Hitlerova je objava rata zapravo bila njegovo hotimično kockanje, pod utjecajem njegovih geopolitičkih kalkulacija, njegove procjene ravnoteže ljudstva i ratnog materijala kao i, iznad svega, njegove opsjednutosti Sjedinjenim Državama i njihovim globalnim utjecajem.
Svijet koji je osvanuo 12. prosinca 1941. godine tjedan dana ranije nije bio neizbježan, čak ni neposredno nakon napada na Pearl Harbor. Do prosinca 1941. godine Azija i Europa bile su poprište kataklizmičkih sukoba, no te su bitke bjesnjele širom euroazijskog kopna i na okolnim oceanima, u biti ograničene na zasebna područja ratovanja. Od napada na Pearl Harbor do Hitlerove objave rata Sjedinjenim Državama proteklo je pet dana tijekom kojih je odlučena sudbina tih nepovezanih bitaka, a sve vodeće sile bile su prisiljene prikloniti se jednoj od dviju strana.3 To razdoblje bilo je svojevrsni talionik, kotao u kojem se pripremao novi globalni poredak koji će drastično promijeniti tijek sukoba i odjeknuti i u vremenu još dugo nakon rata, uz neizravne posljedice koje osjećamo i dandanas.
Churchillovi postupci i opaske u tome presudnom razdoblju ukazuju na nelagodu i zabrinutost daleko više nego na slavodobitno olakšanje. Neposredno nakon što je doznao za novosti iz Pearl Harbora, Churchill je počeo hitno planirati putovanje u Washington. Kao što je izvijestio kralja Đuru VI., svim silama želio je osigurati da dotok pomoći iz Sjedinjenih Država, o kojem je ovisila britanska sposobnost sudjelovanja u borbama, „ne pati više nego što je, pribojavam se, neizbježno“.4 Njegov se strah pojačao kada su u noći 7. prosinca američka kopnena vojska i ratna
mornarica prekinule sve oblike isporuke pomoći za obranu inozemnim vladama ne bi li osigurale dovoljnu opskrbljenost američkih snaga za ratovanje na području Tihog oceana. Britanski veleposlanik lord Halifax iz Washingtona je upozorio da Roosevelt baš i nije oduševljen mogućnošću posjeta. Američka javnost, rekao je Halifax, sada je usredotočena na Japan. Što je bilo još gore, mnogi Amerikanci i dalje nisu bili uvjereni da se Sjedinjene Države trebaju umiješati u dodatni sukob s njemačkim Reichom. Štoviše, sam je senator Vandenberg 8. prosinca u dnevnik napisao da su „neintervencionisti“, iako su sada spremni „pristati“ na rat s Japanom, i dalje čvrsto vezani uz „naše stavove“.5 Gotovo uopće nisu pokazivali znakove prihvaćanja širega ratnog sukoba.
Predsjednik Franklin Roosevelt bio je itekako svjestan raspoloženja u zemlji. Roosevelt je više od godine pomno educirao sunarodnjake o opasnosti koju predstavlja Hitlerova Njemačka. Sjedinjene Države proglasio je svojevrsnim „arsenalom demokracije“, koji Saveznicima, koji se bore protiv Hitlera, pruža onoliko pomoći koliko je politički moguće. I dok je Roosevelt davao prioritet Europi, pokazivao je razmjerno manje zabrinutosti za japanske težnje na Pacifiku. No sada, 7. prosinca 1941., Sjedinjene Države našle su se u ratu, ali ne u ratu s nacističkom Njemačkom, kojem je Roosevelt posvetio velik dio američkih resursa, nego s carskim Japanom. Trenutačna objava rata Hitleru bila je silno velik politički rizik u doba kada su pozornost i gnjev cijele zemlje bili usmjereni prema Japanu.
Brzojavi iz Berlina za Tokio, koje su presretali i dekodirali američki obavještajci, ukazivali su na to da će se Njemačka pridružiti svakome obliku rata koji Japan povede protiv Sjedinjenih
Država, no Hitlerovo ponašanje nije bilo toliko jednostavno predvidjeti. Kao što će poslije primijetiti autor Rooseveltovih
govora Robert Sherwood, naciste je „čast vezivala za obećanja Japancima, no dotada nisu pokazali osobitu sklonost tome da takvi buržoasko-demokratski obziri utječu na njihovu predodžbu o vlastitim interesima“.6
Ni japansko vodstvo nije bilo bitno uvjerenije u to da će Hitler održati riječ. Car Hirohito i ostali pripadnici japanske elite više su puta izrazili strah od toga da bi se Hitler, koji je Japance ranije opisao kao pripadnike drugorazredne rase, mogao pomiriti s ostalim „bjelačkim silama“ – „anglosaksonskim“ Sjedinjenim Državama i Britanskim Carstvom – te tako ostaviti Japan da se bori posve sam.7 U Berlinu je doista postojala poprilična ambivalentnost u vezi s time da se pomogne u rušenju „bjelačkog“ Britanskog Carstva iako je Hitler u posljednje vrijeme, kako je rat odmicao, sebe sve više prikazivao kao zaštitnika globalnih „obespravljenih“ od „anglosaksonskih“ „povlaštenih“.
Osim toga, Hitleru su savjetnici govorili da Njemačka, s obzirom na to da je Japan započeo sukob sa Sjedinjenim Državama te da ga
Sjedinjene Države nisu napale, nema nikakvu obvezu poduprijeti tog saveznika svojom objavom rata. Njemačkome vođi njegovi su diplomati također govorili da je Roosevelt čvrsto nakanio izbjeći istodobno ratovanje na Tihom oceanu i Atlantiku te da nema namjeru objaviti rat Njemačkoj. Izbjegne li Njemačka formalno ratno stanje sa Sjedinjenim Državama, tada bi, uz američku pozornost usmjerenu na Japan, Velikoj Britaniji mogla biti uskraćena sva konkretna daljnja potpora iz Washingtona, te bi mogla ostati izolirana u borbi protiv sila Osovine na Atlantiku. Takva odvojenost borbe na dvjema stranama Njemačkoj bi lako mogla donijeti prednost u sukobu s Britancima i Sovjetima.
Moskvi je Pearl Harbor došao u vrijeme kada se činilo da se ratna sreća u sukobu s Njemačkom okreće. Taj je napad potvrdio izvještaje Staljinova glavnog špijuna Richarda Sorgea u Tokiju da Japanci namjeravaju napasti Anglo-Amerikance, a ne Sovjetski Savez. Napadom je opravdana i odluka da se velik dio Dalekoistočne armije preseli na zapad, radi sukoba s Nijemcima. Ipak, novosti o Pearl Harboru izazvale su duboku zabrinutost u Kremlju. Kao prvo, jer je napad značio dodatni pritisak Amerikanaca za objavu rata Japanu, čime bi Sovjetski Savez naposljetku ipak bio gurnut u
rat na dvjema frontama. Kao drugo, jer su nove potrebe američkih oružanih snaga kao i oružanih snaga Britanskog Carstva u Aziji, koje su se nalazile u teškom položaju, vrlo lako mogle umanjiti dotok presudne vojne pomoći Sovjetskom Savezu.
Opći dojam pomutnje i nepredvidivosti dobro je opisao američki diplomat George Kennan, tada stacioniran u američkome veleposlanstvu u Berlinu. Budući da su nacisti već bili presjekli sve komunikacijske linije, Kennan i njegovi kolege mogli su samo nagađati o tome je li američko-njemački rat neizbježan i među sobom raspravljati o tome trebaju li spaliti diplomatske šifre i dokumente s kojih je skinuta oznaka tajnosti, kako ne bi pali u neprijateljske ruke. Kao što će se Kennan poslije prisjetiti: „Živjeli smo u nepodnošljivoj neizvjesnosti.“8
Dana 11. prosinca 1941. upravo je Hitler iz neugodnog položaja oslobodio Roosevelta, američke intervencioniste i Saveznike. Njegova objava rata Sjedinjenim Državama pretvorila je dva potencijalno odvojena sukoba u istinski svjetski rat. U gotovo svih ostalih najvažnijih svjetskih vođa napad na Pearl Harbor u početku je izazvao veliku pomutnju. Za Hitlera je to bio trenutak „ubilačke jasnoće i odlučnosti“.9 Užasne posljedice osjetili su ne samo vojnici i civili diljem svijeta nego i europski Židovi. Nacistički diktator bio je uvjeren da su američki predsjednik, međunarodni „plutokratski“ kapitalizam i „Židovi svijeta“ zajednički čvrsto naumili uništiti njega. Hitler je smatrao da su Židovi ne samo odgovorni za Rooseveltove postupke nego potencijalno i oružje koje bi se moglo upotrijebiti protiv njega. Pune tri godine Hitler je europske Židove eksplicitno držao kao taoce kako bi osigurao poželjno ponašanje Amerikanaca. Nadahnut tim zavjereničkim stavom o židovskome utjecaju širom svijeta, Hitler je bio uvjeren da bi prijetnja daljnjim nasiljem protiv europskih – a osobito srednjoeuropskih i
zapadnoeuropskih – Židova odvratila njihova navodnog poslušnika, predsjednika Roosevelta, od izravnog miješanja u rat u Europi. Dakako, Hitlerove genocidne težnje već su se barbarski i nesmiljeno iskazale i davno prije prosinca 1941. godine. Ubojstvo najmanje milijun uglavnom sovjetskih Židova bilo je dokaz njegovih dugoročnih namjera. Ali kada se 1941. godina približila svršetku, milijuni zapadnoeuropskih i srednjoeuropskih Židova i dalje su bili živi, iako u velikoj opasnosti. Nacistički vođe već su neko vrijeme raspravljali o njihovu sustavnom uništenju, ali o vremenu i tehničkim pojedinostima još nije bilo dogovora, a, što je bilo najvažnije, sam Führer još nije bio prenio završnu odluku stranačkome vodstvu. Nakon što je objavio rat Sjedinjenim Državama, Hitler će sudbinu preživljavanja europskih Židova nerazmrsivo vezati uz urušavanje američko-njemačkih odnosa. Kada je objavio rat Sjedinjenim Državama, izrekao je i smrtnu presudu Židovima iz zapadne i srednje Europe. Godine 1939. Hitler je iznio zloglasno upozorenje da će posljedica svjetskoga rata biti uništenje Židova. Tijekom sljedećih dviju godina više se puta pozivao na to svoje „proročanstvo“, koje je već po samoj prirodi, za nekoga s tako radikalno antisemitskim stavovima, na koncu bilo nalik na očekivanje koje se onda i samo ostvari. No tek nakon što je 11. prosinca 1941. objavio rat Sjedinjenim Državama, krenut će u cjelovito ostvarenje te apokaliptične vizije.
Iako je za Hitlera kocka bila bačena, situacija je u Washingtonu i Londonu i dalje bila vrlo neizvjesna. Početkom prosinca činilo se da se povijest nekako otvara, a taj dojam neizvjesnosti održao se i neposredno nakon Pearl Harbora. Ipak, s vremenom će se sudionici svojih iskustava sjećati onako kako je to oblikovao krajnji ishod. Sjećanja i priče počeli su odražavati krajnji, odlučni poraz sila Osovine koji su im nanijeli udruženi Saveznici. Iz te perspektive, pri pogledu unatrag, sudbina Osovine činila se neizbježnom, pa su se i neizvjesni događaji koji su do nje doveli činili neizbježnima.10 Ta napetost između određenosti i neodređenosti pravi je razlog zbog kojega je tih pet dana u prosincu toliko dramatično – i
zbog kojega moramo izdvojiti te dane, sate i minute, okrenuti sat unatrag i približiti se istini tih trenutaka onako kako su proživljeni. Moćne pripovijesti poput Churchillova „sna spašenih“ iskrivile su naše sjećanje na to razdoblje, ali povijest se pisala iznova čak i prije samog završetka 1941. godine. Dani su bili važni. Primjerice, Rooseveltov stručnjak za ispitivanje javnoga mnijenja od najvećeg povjerenja Hadley Cantril, na kojeg se predsjednik oslanjao kako bi što bolje procijenio javno mnijenje prije nego što se upusti u bilo kakvu veću odluku, također će dati doprinos dojmu da je američka objava rata Njemačkoj neizbježna odmah nakon napada na Pearl Harbor. U istraživanju javnog mišljenja u Americi u vezi s Drugim svjetskim ratom, Cantril će reproducirati anketu, navodno od 10. prosinca 1941. godine, prema kojoj je nevjerojatnih 90 posto ispitanika bilo za to da Roosevelt od Kongresa zatraži objavu rata Njemačkoj, ali i Japanu.11 Povjesničari se pozivaju na tu anketu kao na dokaz o tome da je američka javnost bila posve riješila pitanje ulaska u rat s Njemačkom neposredno nakon napada na Pearl Harbor te da je Rooseveltova objava rata bila neizbježna, bez obzira na Hitlerove postupke.12 Ipak, Cantrilov prikaz datuma provođenja ankete navodio je na pogrešan zaključak. Anketno pitanje finalizirano je 10. prosinca, ali je Amerikancima zapravo postavljeno dva dana poslije. Odnosno, pitanje je postavljeno dan nakon što je Hitler objavio rat Sjedinjenim Državama. Odlučan potvrdan odgovor stoga nimalo ne čudi. Amerikanci ispitani u vezi s tim pitanjem između 12. i 17. prosinca u biti su samo potvrdili ono što je njihova vlada već učinila reagirajući na Hitlerovu objavu rata 11. prosinca recipročnom američkom objavom rata toga istog dana.13
Tijekom pet presudnih dana, dok su satovi otkucavali sekunde u kabinetima i ratnim stožerima širom svijeta, glavni vođe u mislima su se neizbježno vraćali na posljednji veliki sukob, koji su mnogi iskusili i osobno, bilo kao vojnici bilo kao državnici. Kako bi se istinski pojmio pogled na svijet tih ljudi u to vrijeme, prvo moramo shvatiti kako se globalna strateška slika razvijala tijekom gotovo
cijele četvrtine stoljeća od Prvoga svjetskog rata i načine na koje su ti moćni pojedinci iskusili tu tranziciju i kako su joj pridonijeli. Stoga počinjemo od prikaza pojave anglo-američke svjetske hegemonije, kojoj su se žestoko opirali samoproglašeni obespravljeni ili „potlačeni“ međunarodnog sustava: carski Japan, Italija – još jedan fašistički režim u Europi koji je širenje teritorija smatrao smjerom koji vodi do statusa velike sile – i, iznad sviju, Treći Reich.
Naša priča nakon toga po fokusu postaje uvelike metropolitanska, koncentrira se ne samo na vojne fronte nego i na to kako se izvještavalo o političkim intrigama i prijelomnim vijestima te kako su ih primali vođe, mediji, vojska, ali i šira javnost u vodećim prijestolnicama širom svijeta. Pritom se oslanjamo na širok raspon često zanemarenih izvora, osobito njemačkih, britanskih i američkih, s obzirom na to da su te tri sile u središtu naše priče. Osobito je važna korespondencija njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, zatim dokumenti onih koji su bili odgovorni za nabavku i distribuciju američke vojne pomoći s obiju strana Atlantika, a koji, iako su uglavnom zanemareni u ostalim analizama te presudne faze, otkrivaju potencijalno kobnu prijetnju koju je novi američko-japanski rat predstavljao za ključnu obrambenu potporu Velikoj Britaniji i SSSR-u, potom dokumenti Rooseveltovih domaćih političkih protivnika te spisi vodećih Amerikanaca u Njemačkoj i Italiji koji su, više od većine ostalih, iskusili „nepodnošljivu neizvjesnost“ tih presudnih dana. Oslanjamo se i na dnevnike, memoare, novinske izvještaje kao i druge prikaze pojedinaca iz svih vodećih zaraćenih zemalja, kako bismo pokazali kako su događaje u tih pet dana vidjeli i doživljavali obični ljudi diljem svijeta.
Još ponajviše od svega, ova knjiga naglašava i pokazuje neizvjesnost tih pet ključnih dana u globalnoj povijesti. Riječ je o prvoj studiji koja se bavi tim presudnim razdobljem toliko opširno i podrobno.14 Umjesto da se priklonimo geografskome pristupu, nudimo prikaz tih dana iz sata u sat, ponekad i iz minute u minutu, u sklopu istinski globalnog i neprekinutog narativa. Sudbina svijeta
ovisila je o odlukama donesenima u više zemalja, ali između 7. i
11. prosinca Velika Britanija bila je jedina sila koja je ratovala i na Atlantiku i na Pacifiku. Stoga svaki dan počinje u ponoć u Londonu, kada je već 1 iza ponoći u Berlinu i Rimu, 2 iza ponoći u Moskvi i 8 ujutro u Tokiju, ali još uvijek 6 poslijepodne prethodnoga dana u Washingtonu. Takav postupni pristup omogućuje nam da rekonstruiramo dramatičnost i složenost događaja kako su se odvijali, sekvencijski i ponekad istovremeno, na četirima kontinentima i u barem šest-sedam vremenskih zona. To što se odigralo tijekom tih pet dana bilo je dalekosežnije od svih kriza u diplomatskoj povijesti
20. stoljeća jer je drugi veliki sukob tog stoljeća pretvorilo u rat koji je bio i razorniji i globalno sveobuhvatniji od Prvoga svjetskog rata. Suprotstavljajući se dominantno determinističkome tumačenju ove ključne prekretnice u Drugome svjetskom ratu, naša knjiga otkriva objašnjenja za nešto što će se pokazati najvećom Hitlerovom strateškom pogreškom i nudi nov pogled na pozadinu američkog uspona do statusa svjetske sile.
Anglo-američka hegemonija i njezini neprijatelji
Dana 11. prosinca 1941. godine Adolf Hitler izašao je pred njemački Reichstag. Protekla su četiri dana otkako je Japan izveo razoran napad na Pearl Harbor kao i pokrenuo niz napada na američke i britanske posjede širom Azije. Japan je sada bio u ratu i s Britanskim Carstvom i sa Sjedinjenim Državama. Kad je bila riječ o ostalim silama Osovine, Njemačkoj i Italiji, puno toga još nije bilo riješeno. Azijski i europski sukob još nisu bili posve povezani. Sjedinjene Države bile su jedna od zaraćenih strana u prvome sukobu, ali formalno ne i u drugome. Trojni pakt između Njemačke, Italije i Japana obvezivao je svaku od tih zemalja da u slučaju napada priskoči u pomoć ostalima, no kao što je bilo jasno ostalim svjetskim silama, taj pakt nije zahtijevao ništa ako su te zemlje bile agresor. Sati su se pretvarali u dane, a svijet je čekao da vidi kako će reagirati Hitler.
Kada je Hitler počeo govoriti, nitko od njegovih najbliskijih suradnika od povjerenja nije mogao biti posve siguran u to što će točno reći ni kakve će biti posljedice. Nakon što je neko vrijeme raspredao o stanju na različitim frontama, Führer je došao i do Amerike. Na početku je ustvrdio da nema razloga da između
Njemačke i Sjedinjenih Država, koje su rasno bliske i nemaju suprotstavljene nacionalne interese, postoje neka neslaganja i sukobi. Unatoč tome, ustvrdio je, Washington je 1917. izveo ničim izazvan napad na Njemački Reich, a sada se to sprema ponoviti. Hitler je
ustvrdio da je američki predsjednik tijekom toga prvog sukoba, Woodrow Wilson, bio pod utjecajem „skupine izravno zainteresiranih financijera“ koji su se nadali „povećanju posla“. Jad i sramota koje je Njemački narod trpio nakon poraza u Prvome svjetskom ratu prvenstveno su bili plod krivnje Wilsona i te njegove mračne klike. Iako Hitler o tome tom prilikom nije govorio, ta je kataklizma bila odlučna prekretnica u njegovu životu, a njegov je prvi susret s Amerikancima na bojišnici neizbrisivo oblikovao njegove stavove.1
Sada kada je ponovno postojala mogućnost otvorenoga sukoba sa Sjedinjenim Državama, Hitler se potužio Reichstagu: „Zašto Sjedinjene Države sada imaju još jednog predsjednika koji smatra da mu je jedina zadaća protunjemačko raspoloženje pojačavati do razine rata?“ Za Hitlera je odgovor bio vrlo jednostavan: „Činjenica je da je dva sukoba između Njemačke i SAD-a nadahnula ista sila i da su ih prouzročila dvojica ljudi iz SAD-a – Wilson i Roosevelt.“2 A ta „sila“ koju je spomenuo Hitler bio je židovski svijet međunarodnih financija, za koji je tvrdio da je ponovno na djelu, da manipulira aktualnim predsjednikom Franklinom Delanom Rooseveltom kako bi krenuo Wilsonovim stopama. Iako je wilhelmovski Reich udarac čekao pasivno, Hitler se zarekao da će udariti prvi te je najavio početak otvorenoga neprijateljstva prema Sjedinjenim Državama. Tek sada rat će prerasti u istinski svjetski rat.
Tada je već proteklo gotovo dvadeset pet godina otkako je Amerika intervencijom preokrenula tijek nekog velikog međunarodnog sukoba. I dok je Veliki rat zahvaćao Europu, predsjednik Wilson gotovo je tri godine ulagao sve snage ne bi li njegova zemlja ostala izvan tog sukoba. Godine 1915. uspio je ishoditi njemačko obećanje da će prekinuti s agresivnom podmorničkom ofenzivom na Atlantiku. Ipak, u siječnju 1917. – kada se već činilo da bi saveznička
blokada mogla prisiliti Njemačku na poslušnost i kada su se savezničke vojske u borbi protiv Nijemaca koristile streljivom američkih proizvođača – berlinska vlada pod nadzorom vojske objavila je ponovno pokretanje neograničenoga podmorničkog ratovanja. Čak ni tada Wilson nije odmah objavio rat. Neintervencionističko raspoloženje i dalje je bilo snažno, osobito na američkome Srednjem zapadu, i Wilson se pribojavao da bi u rat mogao povesti podijeljenu zemlju. Ipak, nakon presretanja Zimmermannova brzojava, u kojem je njemački ministar vanjskih poslova u slučaju američko-njemačkog rata predložio savezništvo s Meksikom kao i potapanje američkih plovila njemačkim podmornicama, neodlučni Wilson zaključio je da više nema izbora. U travnju 1917. uveo je Sjedinjene Države u rat
„kako bi se u svijetu nesmetano mogla razvijati demokracija“ te je pritom uveo pravu revoluciju u međunarodnu politiku.3
Početkom Prvoga svjetskog rata Sjedinjene Države nisu imale konkurenciju u ulozi najmoćnije industrijske zemlje na svijetu te su proizvodile daleko više ugljena i nafte nego ijedna druga zemlja, trećinu industrijskih proizvoda u svijetu kao i petinu globalnoga ekonomskog proizvoda. Ratna mornarica SAD-a bila je treća po veličini na svijetu i premda je kopnena vojska i dalje bila mala, čak i po mjerilima kakve europske zemlje srednje veličine, potencijal joj je bio silno velik. U vrijeme kada se proizvodnja čelika smatrala glavnim indikatorom potencijalnih vojnih kapaciteta, Amerika je proizvodila gotovo jednako koliko i sljedeće četiri zemlje na ljestvici zajedno.4 Kao što se prisjetio Winston Churchill, njegov tadašnji kolega iz kabineta, ministar vanjskih poslova sir Edward Grey, usporedio je predratno američko gospodarstvo s „divovskim parnim kotlom. Kad se pod njim jednom zapali vatra, nema granica snazi koju može stvoriti.“5
Nakon što je Amerika ušla u rat, industrijska i vojna proizvodnja doživjela je velik skok. Ojačani snagom američke pomoći, Saveznici su napokon prisilili Njemačku na to da u studenome 1918. zatraži mir. Među vodećim silama, osim Japana, jedino su Sjedinjene
Države iz sukoba izašle neusporedivo snažnije. Rat je označio propast Njemačkog, Ruskog, Austro-Ugarskog i Osmanskog Carstva. Iako na pobjedničkoj strani, Velika Britanija i Francuska pretrpjele su velike gubitke.6 Sjedinjene Države sad su imale ekonomsku moć neviđenih razmjera u povijesti svijeta te su prvi put vojno intervenirale kako bi pomogle u određivanju događaja na europskome kontinentu.7 Činilo se da bi američki predsjednik mogao oblikovati novi svjetski poredak, konstruiran oko Lige naroda i na temeljima načela otvorene diplomacije, nacionalnog samoodređenja, kontrole naoružanja, slobode mora i liberalnoga trgovinskog poretka.8
Rat je oslobodio duh američke moći, ali političke pukotine brzo su ukazale na njezina ograničenja. Nakon što je bio prisiljen dati ustupke na Pariškoj mirovnoj konferenciji kako bi osigurao pristanak Saveznika na Versajski mirovni ugovor i Povelju Lige naroda, pokazalo se da Wilson nije u stanju uvjeriti republikanski Kongres da ratificira taj sporazum i pristupi novoj međunarodnoj organizaciji. Republikanske vlade koje su upravljale američkom diplomacijom tijekom sljedećih dvanaest godina odabrale su suzdržaniju međunarodnu ulogu. I premda su pomogli u ograničavanju pomorskoga naoružavanja u istočnoj Aziji na Washingtonskoj konferenciji 1921. – 1922. i upotrijebili američku ekonomsku moć da pomognu u stvaranju uvjeta koji su služili kao temelj razmjerne stabilnosti u Europi dvadesetih godina 20. stoljeća, ti su predsjednici, uz potporu velike većine Amerikanaca, bili odlučni u nakani da izbjegnu sve međunarodne političke obveze.9 Zahvaljujući njima Sjedinjene Države držale su se podalje od Lige naroda, čije su dominantne sile Veliku Britaniju i Francusku mnogi američki dužnosnici smatrali nemoralnim imperijalistima koji uske nacionalne interese pretpostavljaju širem međunarodnom skladu i koji su predani održavanju nepravednoga sporazuma.10
Budući da su se Sjedinjene Države praktički povukle iz vodeće uloge u međunarodnoj politici, teret održavanja krhkoga međunarodnog političkog i ekonomskog poretka uvelike je pao na
pleća Velike Britanije. Ali Prvi svjetski rat imao je veliku cijenu. Taj je sukob prekinuo dominaciju Londona na području međunarodnih financija, a Velika Britanija sada je imala velik dug prema Sjedinjenim Državama.11 Ipak, premda više nije imala industrijsku nadmoć kao kada je bila na vrhuncu, sredinom i koncem 19. stoljeća, Velika Britanija i dalje je bila ekonomski razmjerno moćnija od europskih suparnika. Politički sustav te zemlje preživio je rat bolje nego sustavi u mnogim zemljama na europskome kontinentu prilagođavajući se pojavi masovne demokracije 1918. godine. Zemlja je bila na čelu carstva koje je dosegnulo teritorijalni zenit – iako je u njemu protukolonijalni nacionalizam bio u usponu, osobito u Indiji i Egiptu, te u kojem se više nije moglo automatski računati na to da će dominiji (Australija, Kanada, Slobodna Država Irska, Newfoundland, Novi Zeland i Južna Afrika) podržati metropolu u slučaju sukoba. I unatoč tome, u desetljeću nakon Prvoga svjetskog rata Velika Britanija imala je globalni utjecaj bez konkurencije te su je, uz Sjedinjene Države na marginama, strateški suparnici smatrali središnjom silom u gotovo svim važnijim diplomatskim pitanjima.12
Anglo-američki odnosi u međuratnome razdoblju bili su ambivalentni. Znakovi ozbiljnoga pomorskog suparništva bili su očiti dvadesetih godina, a iz današnje je perspektive jasno da je proces „prijelaza hegemonije“ s britanske na američku dominaciju već bio u tijeku.13 Ali velikome dijelu ostatka svijeta činilo se da je američko-britanski sporazum prevladao na temelju zajedničkoga nasljeđa te zajedničkih strateških, ekonomskih i rasnih interesa.14 Britanski vođe nadali su se da će to formalizirati u obliku savezništva koje će upravljati globalnim tijekovima nakon Prvoga svjetskog rata, no u tome ih je onemogućilo to što je Amerika odbila članstvo u Ligi
naroda. Ta odluka temeljila se, barem dijelom, na općoj američkoj percepciji da Velika Britanija jednostavno želi iskoristiti američke
međunarodne ideale za vlastite sebične ciljeve.15 Ipak, mnogi američki političari i poslovni ljudi počeli su smatrati da američkim
interesima dobro služi britanski primat izvan granica zapadne hemisfere, pod uvjetom da američkim tvrtkama omoguće ravnopravan pristup globalnim tržištima. Rijetki su to izrazili tako jasno kao američki glavni upravitelj Filipina, koji je potkraj dvadesetih godina progovorio o potrebi da se brani „anglosaksonstvo… na području zapadnog Pacifika, na Dalekom istoku [i] u Indiji“16. Kao što ćemo vidjeti, toj hegemoniji ogorčeno su se protivili stanovnici formalnih i neformalnih „anglosaksonskih“ carstava, jednako kao i europske i azijske sile koje su imale svoje imperijalističke težnje. Mržnja i zavist prema anglosaksonskome sustavu bila je točka oko koje su se lako mogli složiti i njemački rasisti, i japanski ekspanzionisti, i sovjetski komunisti, i antikolonijalni aktivisti.
Za to je vrijeme nacistički vođa Adolf Hitler dvadesete godine 20. stoljeća provodio u razmjernoj opskurnosti, zamišljao svijet u kojem će Njemački Reich supostojati i biti ravnopravan Britanskome Carstvu i Sjedinjenim Državama. Pribojavao se „Anglosaksonaca“, kako ih je počeo nazivati, i divio im se smatrajući da oni imaju moć upravljanja međunarodnim kapitalizmom, koji je inače povezivao sa „svjetskim židovstvom“. Prema njegovu pogledu na stvari, Njemačku je rasno ispraznilo iseljavanje njezinih „najboljih“ elemenata kako bi „oplodili“ novi svijet, osobito Sjedinjene Države. Ti isti ljudi, smatrao je Hitler, potom su se u Prvome svjetskom ratu vratili da poharaju Reich kao neprijateljski vojnici. Osim toga, za njemački poraz okrivio je zavjeru između Britanaca, Amerikanaca i židovske plutokracije, koja je izgladnjela Reich pomorskom blokadom, potkopala ga iznutra komunističkim subverzijama te ga preplavila ljudstvom i topničkim projektilima na bojišnici. Po njemu, Nijemce su pobjednici poslije „negrificirali“, sveli na status „robova“ na nekakvoj „plantaži“.
Tijekom cijeloga tog desetljeća Hitler se intenzivno usredotočio na industrijsku snagu, prirodne resurse, teritorijalne razmjere,
na navodnu „rasnu“ kvalitetu Sjedinjenih Država. „Amerika treba služiti kao uzor, ustvrdio je tijekom boravka u zatvoru nakon neuspjeloga puča 1923. godine. Glavnina njegove neobjavljene Druge knjige iz 1928. bavi se tom silnom moći Anglo-Amerike, a osobito Sjedinjenih Država. „Američki savez“, ustvrdio je Hitler, „stvorio je faktor snage takvih razmjera da prijeti time da poništi sve ranije oblike rangiranja moći raznih država“ i imao mogućnost suprotstaviti se čak i Britanskome Carstvu. Taj pogled preživio je čak i krah Wall Streeta 1929. bez većih izmjena. U analizi njemačkih suparnika početkom veljače 1931. godine ustvrdio je da su Sjedinjene Države postale „sudionikom nadmetanja na svjetskome tržištu“, osobito „od rata“, jer je riječ o „divovskoj državi s nezamislivim proizvodnim kapacitetima“. Ne uspije li Njemačka dosegnuti takvu snagu, pribojavao se Hitler, ostat će u podređenome položaju, na koji je osuđena ishodom Prvoga svjetskog rata.17
Rješenje se, ustvrdio je Hitler, krije u uklanjanju židovskog utjecaja iz Njemačke i zauzimanju novoga Lebensrauma (životnog prostora) na istoku, na koji bi se mogla usmjeravati buduća njemačka naseljavanja. Kada je 1933. došao na vlast, Hitler je bez odlaganja počeo raditi na ostvarenju tih ciljeva. Počeo je izolirati Židove, ponovno naoružavati Njemačku i, u početku bez protivljenja, ubirati lako dostupne plodove uz pomoć ponovnog zauzimanja Porajnja, Anschlussa Austrije i aneksije nekadašnjih čeških Sudeta.18
Na suprotnoj strani svijeta carski Japan bio je na sličnome putu. Kao i Njemački Reich. Japan je ubrzanim postupkom dosegnuo status velesile nakon što je 1895. porazio oslabljenu Kinu, 1905.
nadmašio moćnu Rusiju, a 1910. pripojio Koreju. Kao i Nijemci, Japanci su tim smjerom krenuli ponajprije kako bi izbjegli dominaciju izvana. Ali za razliku od Njemačkoga Reicha, Japan je iz
Prvoga svjetskog rata izašao kao pobjednik. Ipak, Japan je sve više živio pod dojmom da ga zapad ograničava i ponižava, a osobito zbog ustrajnog američkog traženja da Kina ne postane kolonijom Tokija, nego da „vrata“ ostanu „otvorena“ za svu trgovinu. Unatoč
anglo-japanskome savezu iz 1902. – koji je pokazao da je, barem Britancima, rasa manje važna od strateških ciljeva – i tome što je američki predsjednik Theodore Roosevelt prihvatio Japance kao
„počasnu bijelu rasu“ u vrijeme Rusko-japanskog rata, vodeće sile odbijale su japanske pokušaje da se načelo rasne ravnopravnosti među državama članicama ugradi u povelju Lige naroda.19 Kad je pak riječ o Tokiju, glavni motiv bila je zaštita japanskih iseljenika, a ne nekakva apstraktna posvećenost rasnoj ravnopravnosti. Zbog američkih i europskih strahova od neograničenog useljavanja iz
Japana takvi ustupci 1919. nisu bili mogući.20
Takvo odbijanje ostavilo je duboku ranu među pripadnicima japanske elite, a stanje je samo pogoršao bjelački rasizam koji su mnogi iz prve ruke iskusili tijekom raznih putovanja i diplomatskih susreta. Toj eliti pripadao je i princ Konoe, koji će poslije postati japanskim premijerom, i to u presudnome razdoblju uoči Pearl Harbora. „Bijelci – a osobito anglosaksonska rasa“, napisao je 1919., „općenito se užasavaju obojenih ljudi“, što se „eklatantno vidi u tome kako se SAD odnosi prema svojim crncima“.21 Jedan japanski dnevnik pisao je o „anglosaksonskoj dominaciji u protivljenju rasnoj jednakosti“.22 Dok su se Japanci opirali bjelačkoj dominaciji, mnogi u Aziji i širom svijeta u Japanu su vidjeli, kako je to izrazio afroamerički borac za jednakost James Weldon Johnson, „možda i najveću nadu za obojene rase ovoga svijeta“.23 Određivanje ili nadilaženje globalnih rasnih granica prerastalo je za sile izazivačice u sve ključniji aspekt predstojeće borbe.
Vodstvu u Tokiju Pomorski sporazum iz Washingtona iz 1922. godine, koji je institucionalizirao japansku brojčanu inferiornost u ratnome brodovlju, bio je najočitiji simbol tog dojma o diskriminiranosti. Oni su smatrali da carski Japan „okružuju“ komunistički Sovjetski Savez i Britansko Carstvo, ali da su „neprijatelj broj jedan“ Sjedinjene Države.24 Takvu percepciju imali su i mnogi izvan Japana. Tako je, primjerice, Weldon Johnson tvrdio da je cilj Washingtonskog sporazuma „izolirati Japan i više ga prepustiti
na milost i nemilost dvjema velikim anglosaksonskim nacijama“, Sjedinjenim Državama i Britanskome Carstvu.25 Japansko poniženje potom su dovršili Amerikanci Zakonom o useljavanju iz 1924., koji je diskriminirao useljenike iz Azije i istočne Europe. Bio je to i psihološki i politički udarac jer je iseljavanje odigralo ključnu ulogu kao demografski sigurnosni ventil za prenapučeni Japan. To zapadnjačko odbijanje pojačalo je japanski panazijatizam, predodžbu prema kojoj bi Japansko Carstvo moglo dovesti do oslobađanja azijskih naroda od bjelačkog tutorstva.26
Ali Tokio nipošto nije bio utjelovljenje globalne rasne ravnopravnosti. Japan je zapravo htio status „civiliziranosti“, a ne da ga netko kolonizira. Ta dva cilja režim je izražavao tako što je i sam imao vlastite kolonije. I upravo su zbog toga zapadnjački prigovori japanskoj kolonizaciji Kine toliko smetali. „Čitajte povijest“, bjesnio je početkom tridesetih godina 20. stoljeća. „Bi li američki narod pristao na takav nadzor nad područjem Panamskog kanala? Bi li Britanci to dopustili u vezi s Egiptom?“27 Neizbježni sukob između Japana i anglo-američkih sila stoga je bio i tradicionalni sukob oko teritorija i nova rasna borba.28
Međutim, Japan je imao problema s ključnim nestašicama sirovina za potporu industrijskome programu i programu naoružavanja. Poput Hitlera, i japanski su vođe mislili da su izvukli pouke iz njemačkoga iskustva u Prvome svjetskom ratu. Japanci su te materijalne nedostatke nastojali riješiti autarkijom i traženjem svojega
životnog prostora, preko teritorijalnog širenja na Kinu, koje je počelo okupacijom Mandžurije 1931. godine, što se općenito smatralo pokušajem jedne podčinjene sile da se riješi toga inferiornog statusa. Carski Japan – kao što je 1934. zapisao Stanley Hornbeck, šef Odjela za dalekoistočne poslove u američkome State Departmentu –jedan je od onih „potlačenih“ u svijetu, a sudbina mu je namijenila da se sukobi s „povlaštenima“ poput Sjedinjenih Država.29 Takva politika kulminirala je napadom na Kinu 1937. i izbijanjem Kinesko-japanskog rata, u kojem se Japan suprotstavio nacionalističkome
vođi Čang Kaj Šeku i njegovim anglo-američkim podupirateljima kao i tada opskurnome komunističkom pokretu Mao Ce Tunga.
Za jednoga bjelačkog supremacista, Hitler je imao nevjerojatno pozitivno mišljenje o Japanu.30 U svojemu manifestu Moja borba, napisanome dvadesetih godina 20. stoljeća, ustvrdio je da je tijekom Rusko-japanskog rata bio naklonjen Tokiju. Führer je izrazio i divljenje prema japanskoj pomorskoj i vanjskoj politici, koje je uspoređivao s neučinkovitošću wilhelmovskoga Reicha. 31 Japance je također smatrao žrtvama židovskih makinacija.32 Divio se tome kako su preuzeli „europsku znanost s japanskim odlikama“.33 I uza
sve to, u njemu je i dalje postojao element skepse, koji se očitovao u njegovu stavu da je japanski uspon do moći pokretao svojevrsni
„arijevski impuls“ kao i u tome što potkraj tridesetih godina nije bio spreman odabrati Japan na štetu Kine, kojoj su i dalje bili skloniji i vojska i Ministarstvo vanjskih poslova.34 Hitler je, primjerice, odbio, barem privremeno, priznati japansko pripojenje Mandžurije.
Fašistička je Italija pak bila odlučna u nakani da nikako ne ostane izostavljena iz neke nove globalne raspodjele moći. Nekadašnji socijalist Benito Mussolini domogao se moći 1922. godine obećavajući da će ponovno doći do „osakaćene pobjede“ koju je Italija osigurala kao pripadnica savezničkih snaga u Prvome svjetskom ratu, i to zahvaljujući programu transformacija na domaćem planu i vanjskoga širenja.35 Godine 1935. napao je Abesiniju (Etiopiju) i na koncu zauzeo cijelu tu zemlju. No ipak se najviše usredotočio na Sredozemlje, nadajući se da će ga – barem retorički – pretvoriti u „talijansko jezero“. Mussolini je time bacio rukavicu u lice Francuskoj i osobito Velikoj Britaniji. Izgradivši veliku flotu ratnih brodova, Italija je naumila postati moćnim neprijateljem već previše razvučenoj Kraljevskoj ratnoj mornarici, koja je imala baze u Gibraltaru, na Malti i u Aleksandriji. Mussolini je tvrdio da ne želi „ni monopole ni povlastice“, nego traži da „one države koje su već došle [Sjedinjene Države, Britansko Carstvo i Francuska], one koje su zadovoljne i konzervativne“, ne „pokušavaju na svim stranama
onemogućavati duhovno, političko i ekonomsko širenje fašističke Italije“.36 Bila je to ista retorika nezadovoljstva i zamjeranja kojom su se služili Hitler i Japanci, jedna od ranih najava kasnijeg savezništva tih triju zemalja.
Tri sile izazivačice počele su surađivati. U listopadu 1936. godine Njemačka i Italija približile su se deklaracijom o prijateljstvu.
Ubrzo nakon toga Mussolini je utvrdio da se svjetska politika počela okretati oko „Osovine“ Rim – Berlin i taj se naziv onda zadržao. U studenome 1936. godine potpisan je njemačko-japanski savez – Antikominternski pakt. On je u početku bio usmjeren protiv Sovjetskog Saveza, ali je za cilj sve više imao i Britansko Carstvo i Sjedinjene Države. S vremenom je postalo uobičajeno Treći Reich, Italiju i Japan zajednički nazivati silama Osovine. Ubrzo nakon
što je potpisan ugovor s Japanom, nacistički ministar propagande Joseph Goebbels u dnevnik je zapisao da „Führer smatra da će plodovi tog sporazuma dozreti tek za pet godina. On doista dugoročno promišlja politiku“.37 Pokazalo se da je riječ o jezovito preciznome predviđanju.
U Sjedinjenim Državama razočarani politički vođe s gorčinom su promatrali uspon i sve viši stupanj suradnje tih agresivno autoritarnih režima. Malo manje od dva desetljeća nakon što je ta zemlja krenula u križarski pohod „kako bi svijet postao sigurnim za demokraciju“, Amerikanci nisu imali ni osobitog povjerenja ni zanimanja za vlastite sposobnosti izlječenja posrnuloga svijeta. Europu se osobito smatralo duboko razorenom ratom te se općenito smatralo da Sjedinjene Države trebaju učiniti sve što je moguće da izbjegnu ponovno upletanje u pitanja koja tište taj kontinent.38 Taj se stav, dakako, temeljio na dubljim američkim stavovima o Europi kao u biti korumpiranome i hijerarhijski ustrojenome kontinentu
koji su toliki Amerikanci ili njihovi preci ostavili za sobom.39 Bilo kako bilo, moć Sjedinjenih Država i povoljan geografski položaj, nepregledni oceani koji su ih odvajali od središta oluja u Europi i Aziji, uvjerili su većinu Amerikanaca da njihova sigurnost neće
biti osobito ugrožena čak i ako te diktature ondje izokrenu postojeći poredak. Istraživanja javnog mišljenja ustrajno su pokazivala da Amerikanci intervenciju u prošlome globalnom ratu smatraju pogrešnom. Istragom koju je od 1934. do 1936. predvodio republikanski senator Gerald Nye za američki ulazak u taj raniji sukob okrivljeni su proizvođači streljiva i bankari. Argumentacija je glasila da je njihova pomoć Saveznicima izazvala masovne napade njemačkih podmornica. Zbog zgroženosti javnosti Kongres je donio niz zakona kojima su zabranjene posudbe zaraćenim vladama i kojima je nametnut obvezni embargo na oružje svim stranama kao i putovanje na brodovima zaraćenih strana.40
Tijekom velikog dijela tridesetih godina općenito se smatralo da je najveći cilj američke vanjske politike izbjeći sudjelovanje u nekome velikom ratu u inozemstvu. Na taj cilj javno se obvezao i predsjednik Franklin Roosevelt – iako je privatno zagovarao veći međunarodni angažman i iako je s prijezirom gledao na predodžbu o tome da bi Sjedinjene Države mogle ostati dokono po strani dok se globalna situacija tako pogoršava. On je za mandata predsjednika Woodrowa Wilsona bio pomoćnik ministra ratne mornarice te je sudbina toga bivšeg predsjednika kod Roosevelta, za njegova mandata, uvijek bila u prvome planu. Kao što je primijetio autor njegovih govora Robert Sherwood, kad god je Roosevelt radio na nekome važnom obraćanju javnosti, „podignuo bi pogled prema portretu Woodrowa Wilsona iznad kamina“ u Kabinetu Bijele kuće. Sherwood je tvrdio da je Wilsonova „tragična sudbina uvijek bila negdje u krugu njegove svijesti“ i da „nijedna motivacijska sila“ pri oblikovanju Rooseveltove inozemne politike nije bila „snažnija od odlučnosti da izbjegne iste pogreške“.41 Još najviše od svega, Roosevelt je bio čvrsto odlučan u nakani da izbjegne predanost Sjedinjenih Država politici koju Amerikanci naposljetku nisu voljni ostvariti, kao što je Wilson to učinio nakon Prvoga svjetskog rata. Bolno svjestan toga da se najveći dio nacije protivi tome da se vojne snage ikada ponovno pošalju u inozemstvo u nekakav sukob
velikih razmjera, Roosevelt je tijekom kampanje za reizbor 1936. godine ustvrdio da Amerikanci nisu „izolacionisti, osim što se žele posve izolirati od rata“.42
Četiri godine nakon što je izabran da rješava posljedice stravične gospodarske depresije, Roosevelt je 1937. otpočeo drugi mandat, suočen sa stagnacijom oporavka i dubokom recesijom. Žestoki obračun zbog predsjednikovih pokušaja da u sklopu New Deala proširi reforme na domaćem planu povećanjem broja članova Vrhovnog suda i reorganiziranjem savezne vlasti dodatno je zauzimao njegovo vrijeme i planove tijekom godine nakon toga. I premda je postojala raširena naklonost prema Kini u sukobu s Japanom, većina Amerikanaca bila se koncentrirala na pitanja na domaćem planu i nije bila spremna proširiti pružanje konkretnije pomoći.43
Ipak, Roosevelt je priliku koju mu je pružio kinesko-japanski sukob iskoristio da se suprotstavi takvome raspoloženju, u govoru koji je 1937. održao u Chicagu, jednome od najjačih bastiona izolacionizma. „Neka nitko ne misli da će se Amerika izvući, da Amerika može očekivati određenu milost, da ova zapadna hemisfera neće postati metom napada“ kada su Njemačka, Italija i Japan tako flagrantno prekršili „svetost međunarodnih sporazuma i održavanje međunarodnog morala“, upozorio je Roosevelt slušatelje. Reagirajući na „bolest“ koju predstavljaju totalitarni agresori, htio je da se Sjedinjene Države pridruže demokratskim zemljama u „stavljanju pacijenata u karantenu“.44 Tri sile koje su kršile pravila prepoznate su kao nešto što bismo danas nazvali osovinom zla.
Žestoke reakcije na domaćem planu prisilile su Roosevelta da pojasni da svaka takva „karantena“ ne bi značila pridruživanje nekakvim kolektivnim sankcijama.45 Unatoč tome što je predsjednik retorički osudio diktatorske sustave, nastavak protivljenja javnosti međunarodnim obvezama onemogućio mu je da ponudi jamstva da će Sjedinjene Države učiniti puno kako bi odvratile agresiju sila Osovine. Iako je Roosevelt redovito osuđivao brutalnu japansku politiku u istočnoj Aziji kao i narušavanje američkih interesa
i sporazumnih prava u Kini, njegova vlada izbjegavala je aktivno sudjelovanje u bilo kakvoj inicijativi kojom bi se ograničio sukob. U Europi je Rooseveltova vlada u početku predlagala otvorenost prema usklađivanju Sjedinjenih Država sa sankcijama Lige naroda na izvoz, ponajviše na naftu, Italiji nakon invazije na Abesiniju. Ali Liga je na kraju odlučila da neće uvesti embargo na naftu, dijelom i zbog toga što su vodeće članice pretpostavljale da je zbog američkih zakona o neutralnosti Roosevelt ostao nemoćan, da nije u mogućnosti uvesti neka konkretna ograničenja na izvoz.46 Iako je javno bio predan miroljubivu rješenju sporova i privatno sklon suradnji s demokratskim zemljama na zapadu, Roosevelt je bio u mogućnosti osigurati vrlo malo opipljive pomoći kako bi ojačao britansku i francusku odlučnost.47
Ipak, znatno širenje i jačanje američke ratne mornarice tijekom tridesetih godina 20. stoljeća zajamčilo je da je američka moć uvijek u pripravnosti. Američko ulaganje u vojsku i dalje je zaostajalo za ulaganjem Njemačke i Japana 1937. godine. Ali uz nacionalni dohodak koji je bio jednak zbroju nacionalnih dohodaka tih dviju sila, Britanskog Carstva, Italije i Sovjetskog Saveza, potencijalna proizvodna moć Sjedinjenih Država bila je upravo nevjerojatna kada bi se koristila već i blizu punoga kapaciteta.48 Sljedeće godine, kada je Japan nastavio s napadima na Kinu, a Njemačka pripojila Austriju, američki Kongres izglasao je rezoluciju, znakovitog nadimka „Zakon o ratnoj mornarici bez premca“, za veliko proširenje flote. A budući da je postajao sve uvjereniji da Osovina Rim –Berlin – Tokio prijeti potpunim okruživanjem zapadne hemisfere, Roosevelt je počeo istraživati mjere kojima bi pritisnuo diktature a da ipak ne objavi rat. Odnosno, kao što je predsjednik to iznio svojem kabinetu, nadao se da će ostvariti „isti rezultat“ kao stvarnom borbom, koju američka javnost ne bi otrpjela, ali bez potrebe da „krene u rat da to i ostvari“.49
Britanskome premijeru Nevilleu Chamberlainu i njegovim glavnim savjetnicima Roosevelt je izgledao slabo, zaglavljen u zamci
izolacionističkoga javnog mnijenja i obuzetiji politikom na domaćem planu nego sve većom međunarodnom krizom. Poput mnogih britanskih vođa toga doba, Chamberlain je bio ogorčen zbog toga što je Velika Britanija 1919. pristupila Ligi naroda kako bi zadovoljila Amerikance te je potom bila prisiljena nekako se pokušati vratiti u normalu kada je američki Kongres odbio članstvo.50 Zbog toga je odbacio Rooseveltove prijedloge za održavanje međunarodne konferencije, koja je trebala umanjiti napetosti i posijati neslogu među silama Osovine, kao još jedan dokaz o tome da je „uvijek najbolje i najsigurnije ne računati ni na što od Amerikanaca, osim na riječi“.51
Umjesto toga, Chamberlainova se vlada usredotočila na postizanje separatnih sporazuma s potencijalnim neprijateljima Velike Britanije. Suočena s trima revizionističkim silama u trima zasebnim dijelovima svijeta, Velika Britanija suočila se s teškim strateškim izazovima. Održavanje britanskih carskih posjeda, osobito na Dalekom istoku, smatralo se ključnim za globalni ugled te zemlje, uz moguće posljedice po njezin utjecaj u Europi. „Upravo naš imperijalni položaj zemlji daje tako važan glas u svijetu“, napisao je prvi lord mora i zapovjednik pomorskog stožera sir Ernle Chatfield.
„U slučaju da nismo voljni zadržati taj imperijalni položaj“, nastavio je, „ponovno ćemo postati tek beznačajan otočić u Sjevernome moru“, s „težinom u svjetskim vijećima kakvu imaju Italija ili Španjolska“.52
Ipak, uz carstvo koje se protezalo cijelim svijetom, britanski vođe bili su itekako svjesni ograničenih sredstava koja su im bila na raspolaganju kako bi se istodobno pozabavili svim tim potencijalnim ugrozama. Stoga su pribjegli potajnim kompromisima kako bi umirili agresore, kao u slučaju neuspjeloga Pakta Hoare-Laval iz 1935., kojim bi se Italiji dao dio Etiopije, u nadi da će se Mussolini tako odvojiti od Hitlera. Kada se doznalo za taj zlosretni pokušaj, bezrezervno su ga osudili ne samo britanska javnost nego i Amerikanci. Roosevelt je britansko popuštanje smatrao dokazom o nedostatku
moralne čvrstine privatno navodeći da je „Britancima danas potreban dobar i jak grog, uz ne samo želju za spašavanjem civilizacije nego i potvrđenu vjeru u to da oni to mogu učiniti“, tako da bi u tom slučaju „imali veću potporu američkih rođaka“.53 Nakon što je postalo očito da Münchenski sporazum iz rujna 1938. nije zadovoljio Hitlerove apetite, a nakon što je antisemitsko divljanje tijekom Kristalne noći u studenome 1938. potvrdilo nacističko barbarstvo, Chamberlainova je vlada zauzela odlučniji stav.54 Jednako tako, ti događaji naveli su većinu Amerikanaca da na Njemačku počnu gledati sa sve više neprijateljstva, a Roosevelt je od Kongresa zatražio znatna sredstva za novo naoružavanje – osobito za ratne zrakoplove, koje je ponajprije namjeravao prodavati Velikoj Britaniji i Francuskoj, radi odvraćanja Hitlerovih napada.55
I premda je taj obrambeni program lako dobio potporu u Kongresu, Rooseveltov pokušaj da revidira zakone o neutralnosti i poništi embargo na oružje Kongres je odbacio. Rooseveltova sve veća spremnost da odobri opreznu suradnju ulijevala je nadu britanskim vođama. Ali i dalje nisu znali mogu li očekivati konkretnu pomoć najmoćnije zemlje na svijetu i brinulo ih je da bi cijena pomoći, ako i dođe, mogla biti astronomska.56
Cijelo to vrijeme sovjetski je diktator Josif Staljin zabrinuto pratio uspon nacističke Njemačke i carskog Japana. Osobito je htio izbjeći mogućnost da ga te sile „okruže“ sa zapada i istoka, čime bi Crvenu armiju prisilile na to da se bori na dvjema frontama.57 U Europi je Staljin pokušao onemogućiti napredovanje sila Osovine uspostavljanjem „narodnih fronta“ – odnosno savezništava komunista i socijalista kojima je cilj bio ograničiti opasnost od „fašizma“. U Aziji Staljin nije slao pilote i savjetnike sudrugu komunistu Mao Ce Tungu, nego vođi kineskih nacionalista Čang Kaj Šeku i njegovu kuomintangovskom režimu.58 Razlog je bio taj što je smatrao da su potonji konkretnija prepreka japanskome ekspanzionizmu. Staljin istodobno nikada nije iz vida izgubio činjenicu da su njegovi krajnji neprijatelji vodeće sile kapitalističkoga i
nakladnik : Naklada Ljevak d.o.o. Kopačevski put 1c, Zagreb www.ljevak.hr
za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda
urednica : Nada Brnardić
lektura i korektura : Bonislav Kamenjašević
izrada kazala: Srđan Grbić
dizajn naslovnice : prema izvorniku, Chin-Yee Lai
oblikovanje i prijelom : Ram
tisak : Feroproms
cip zapis je dostupan u računalnome
katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001152267.
ISBN 978-953-355-633-8
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja.
