Psihijatrija

Neželjene misli i nametnute ponavljajuće radnje, poput višestrukog uzastopnog pranja ruku, provjeravanja vrata, brojenja svega i svačega i sličnih, glavne su karakteristike opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OKP), jednog iz skupine anksioznih poremećaja. Relativno je dobro poznat i prepoznatljiv, prisutan u medijima, zbog svoje neobičnosti i upadljivosti zanimljiv i popularnoj kulturi, pa bi se moglo pomisliti da je dosta čest, no smatra se da se učestalost u općoj populaciji kreće od 0,05 do jedan posto. Premda može djelovati živopisno, pogotovo ako se sjetimo legendarnog Jacka Nicholsona iz filma "Bolje ne može" kako pazi da ne stane na crtu na pločniku ili kako baca sapun u smeće nakon što je njime samo jednom oprao ruke, opsesivno-kompulzivni poremećaj može biti vrlo težak i potpuno dominirati životom pogođene osobe.

O tome zašto OKP nastaje, kako se s njime živi i kako se liječi te kada opsesivne karakteristike nisu poremećaj nego crte ličnosti, razgovarali smo s prim. dr. sc. Majdom Grah, spec. psihijatrije, subspec. psihoterapije, voditeljicom Odjela za psihoterapijsko liječenje afektivnih, anksioznih i disocijativnih poremećaja te poremećaja ličnosti Klinike za psihijatriju "Sveti Ivan" u Zagrebu. - Opsesivno-kompulzivni poremećaj na hrvatskom se jeziku kaže obuzeto-prisilni, a to znači da ga karakteriziraju opsesivne misli i namećuća ponašanja što obuzimaju osobu u potpunosti. Prisila da se određene radnje moraju izvesti druga je komponenta ovog poremećaja i ona može i ne mora biti njegov dio. Ipak, velika većina oboljelih, vjerojatno 90 posto, ima obje komponente, a mali broj ima samo prisilne radnje. Najčešće su te raznolike, opsesivne, obuzimajuće misli, koje dolaze iz raznih unutarnjih poriva koji u čovjeku nastaju ovisno o tome kako je formiran kao osoba, kakva je dinamika njegove ličnosti, kakve tegobe ima u svom nesvjesnom svijetu, a to se onda manifestira kroz te opsesivne misli - tumači prim. Grah.

Obuzimajuće misli

Te obuzimajuće misli mogu biti različite, no obično su vrlo čudne i bizarne, tako da i pacijent sam vidi da je to nešto neobično i kao da njemu ne pripada. Vrlo često su vezane uz agresivne ideje i porive, uz seksualnu ili religioznu tematiku. - Bizarno bi bilo, primjerice, da hodam ulicom i javi mi se misao da hoću ozlijediti malo dijete. To je nešto što nikad ne bih napravila, ali takva misao mi dođe i prestravi me - ljudi se i javljaju liječniku kada takvo što dožive, odnosno susretnu kod sebe prvi put. Misli mogu biti i seksualnog karaktera - incestuoznog ili pak misli o tome da smo s nekom osobom u čudnom i bizarnom odnosu - ili religioznog karaktera, vezane uz ideje krivnje, osvete, kazne. Uglavnom, sasvim su drugačije od onoga što bismo napravili u životu - spominje primjere prim. Grah. - Misli nastaju primarno, a prisilne radnje nastaju potom kao neki neutralizacijski učinak za misli koje

Liječenje transkranijalnom magnetskom stimulacijom

Klinika za psihijatriju "Sveti Ivan" pionir je u upotrebi transkranijalne magnetske stimulacije (TMS) u liječenju psihičkih poremećaja, a unatrag godinu-dvije primjenjuju je i u liječenju opsesivnokompulzivnog poremećaja. Kod ove neinvazivne metode liječenja za različite poremećaje koriste se različite zavojnice kojima se odašilju magnetski valovi u mozak pacijenta. Nedavno su dobili novu H7 TMS zavojnicu iz Izraela, upravo za primjenu kod OKP-a. - Za tretmane TMS-om pacijent treba odgovarati određenim kriterijima; napravi se uvodni intervju, radi se testna aplikacija da se vidi kako prihvaća tretman, je li mu ugodno. Zavojnice se namjeste na područje glave gdje je smješten centar u mozgu koji je u tom poremećaju najzahvaćeniji te se tretira magnetskim valovima. Oni pritom proizvode zvuk poput udarca te pravilno usmjereni valovi polako stimuliraju centar u mozgu. Imamo dobre rezultate liječenja. Obično se provodi 20, 25 do 30 tretmana, a stanje se počne popravljati već puno ranije. Ovakva terapija ima i produljeno djelovanje. Uz nju sigurno imamo i manju potrebu za lijekovima - objašnjava prim. dr. sc. Majda Grah, voditeljica Odjela za psihoterapijsko liječenje afektivnih, anksioznih i disocijativnih poremećaja te poremećaja ličnosti. Liječenje TMS-om provodi se ambulantno.

Poremećaj karakteriziraju opsesivne misli i namećuća ponašanja što obuzimaju osobu u potpunosti. Prisila da se određene radnje moraju izvesti druga je komponenta

su neadekvatne i koje nas more. Primjer: ako pomislim da bih nešto ružno učinila svojoj majci, grozotu te misli poništit ću time što ću tri puta upaliti i ugasiti svjetlo - radnja poništava grozotu misli i tjeskobu koja nastaje zbog nje.

Teorije o nastanku

Točni razlozi nastanka OKP-a nisu poznati, a kao i sve drugo u psihijatriji i ovaj je poremećaj multifaktorijalan. Važno je kako smo rasli, kako smo odgajani, u kakvim smo uvjetima živjeli, kakvu specifičnu genetiku imamo, pa onda zbog nje možda i veću vjerojatnost da obolimo od neke bolesti nego osobe koje nemaju takav element u obitelji. To ne znači da je OKP genetski uvjetovan, kaže prim. Grah, ali postoje istraživanja koja govore da vrlo vjerojatno postoji i neka genetska predispozicija. Ta se povezanost mjeri u vrlo malim postocima, ali je primijećena. Nadalje, poremećen može biti neurotransmiterski sustav, neki dijelovi mozga i neki transmiteri koji su važni za razvoj ovakvog poremećaja (npr. serotonin), pa jedna od teorija govori da ima veze s biologijom i biokemijom mozga.

Smatra se da je za razvoj psihičkih poremećaja uvijek potrebno više faktora, odnosno da prisutnost samo jednog od njih ne mora voditi u bolest. Primjerice, ako osoba ima genetsku predispoziciju, ali živi mirno, uredno odrasta, ima dobru situaciju kasnije u životu, bez puno stresa i velikih trauma, vjerojatno nikad neće razviti psihički poremećaj, pa tako ni OKP. A imala je genetsku predispoziciju, odnosno kemiju koja titra na rubu i koja bi uz pojačani stres mogla isplivati i dovesti do poremećaja, objašnjava prim. Grah, kojoj je posebno bliska psihodinamska teorija nastanka poremećaja.

Ogrebotine iz analne faze

Ova teorija objašnjava kako funkcioniramo i kako rastemo kroz život, zašto imamo određene tegobe itd. Prema njoj, kod OKP-a postoji sukob unutar ličnosti, kao i kod ostalih poremećaja, no ovdje je prisutan sukob između onoga što mi želimo i onoga što smijemo, odnosno ne smijemo. I kada se to u određenoj fazi životnog razvoja u ličnosti snažno sukobi, onda se u psihijatriji kaže da je osoba zastala, odnosno zadržala se na jednoj razvojnoj fazi. - U ovom slučaju to je analna faza razvoja koja traje kroz drugu i treću godinu života. Važna je za objašnjenje ovog poremećaja, jer to je faza u kojoj dijete uči, uči kontrolu sfinktera; mama (najčešće) stavlja dijete na kahlicu, motivira ga da počne polako kontrolirati sfinkter i kontrolirano obavljati nuždu. Dijete čini što mama traži i ako je sve u redu, ako su odnosi u obitelji dobri, ako je mama dovoljno brižna, ali i s dobro postavljenim granicama da djetetu kaže "ne" kada treba reći "ne", što znači da ga malo i frustrira u nekoj mjeri, ali i dovoljno pohvali i pokazuje dovoljno ljubavi, onda sve protekne u redu. Čovjek prođe tu fazu i ide dalje kroz razvojne faze i tako stasa u odraslu osobu - kaže prim. Grah. - No, ako u toj fazi dođe do disbalansa između gratifikacija i frustracija, znači dobrih i loših stvari, onda će dijete ponijeti neki "zarez", ogrebotinu iz te faze. Ono se dalje razvija, ide kroz sljedeće faze, ali ta ogrebotina ostaje.

Analna faza je druga razvojna faza u životu, prethodi joj oralna, slijedi je falusna itd. Ako osoba dobro prođe kroz oralnu fazu, potom dobije neku ogrebotinu tijekom analne, a sljedeće faze prođu dobro, velika je vjerojatnost da će se reparirati ono što je bilo ogrebeno u analnoj fazi. Međutim, kako život nije idealan, tako nas uvijek nešto novo udara i odrastemo s dosta tih ogrebotinica koje nas kasnije karakteriziraju, navodi prim. Grah.

Nakon ogrebotina u analnoj fazi formiraju se tipične crte ličnosti - svatko od nas ima takvog kolegu ili prijatelja, a možda smo i sami takvi - vrlo točni, vrlo uredni, predani poslu, perfekcionisti, sve mora biti po redu složeno, pod kutom itd. To nije poremećaj, tumači psihijatrica, to je jednostavno karakteristika tih osoba: one zbog nje ne pate, možda tlače svoje kod kuće ako ne stave čarape u pravu ladicu, ali to nije patologija, oni s tim normalno funkcioniraju.

Potisnuta energija - No, iz istih razloga nastaje i sukob između onoga što bismo htjeli i onoga što smijemo, odnosno ne smijemo, jer od početka nas uče nekoj kontroli, nekoj zabrani, i tu se razvija energija konflikta, sukoba, dinamski rečeno, koju moramo potisnuti kako bismo mogli funkcionirati, jer će inače svi upirati prstom u nas. Ako vršite nuždu nasred ceste, svi će znati da nešto s vama nije u redu. Vrlo brzo svi nauče

da se to ne radi. I onda ta potisnuta, sabijena energija u situacijama stresa, tjelesne bolesti ili velikih životnih promjena dobije još jači zamah, uzgiba se i nastoji izaći, a mi je nastojimo potisnuti unutra. Sve se to događa na nesvjesnoj razini - govori prim. Grah. - I onda kako bismo si olakšali, jer kada nešto nije u redu, branimo se na razne načine, u slučaju OKP-a otvorimo "ventil" kako bismo izolirali osjećaje koji su neprihvatljivi. Primjerice, trebalo bi se naljutiti na mamu ili na brata, ali to se u ovoj obitelji ne smije jer je režim strog, mora se puno toga poštovati, ne smije se ništa reći... I onda osoba nalazi neku vrstu oduška

OBUZIMAJUĆE MISLI DOLAZE IZ RAZNIH UNUTARNJIH PORIVA KOJI U ČOVJEKU NASTAJU OVISNO O TOME KAKO JE FORMIRAN KAO OSOBA, KAKVU DINAMIKU LIČNOSTI IMA I KAKVE SU TEGOBE U NJEGOVU NESVJESNOM SVIJETU

za tu nagomilanu energiju u sebi tako što stvara misli kojima će smanjivati napetost i tjeskobu nastale zbog konflikta koji je davnih dana potisnula. A novi konflikti i nove životne situacije još je više pritišću i bude u osobi ono što je bilo ranije.

Te se misli pojavljuju iznenada, slijede ih prisilne radnje. Iz čista mira osoba može otići provjeriti je li zatvorila plin, vratiti se, ponovo se pitati je li dobro provjerila, opet provjeriti... To ljudi rade i kada su pod stresom, ne svi, ali kod onih koji su odgovorniji, sređeniji, organiziraniji, to se često događa - jesam li vratila karticu u novčanik, jesam li zatvorila vodu prije polaska na put itd. - Ima osoba kojima su takve radnje samo neki odušak, jer je takva njihova ličnost, jednostavno tako funkcioniraju, nije da "moraju" to raditi. Međutim, ako puno vremena provodite provjeravajući takve stvari i ako se to ponavlja iz dana u dan, malo-pomalo razvija se poremećaj i dovodite se u situaciju da više niste funkcionalni. Kada poremećaj nastane, više mu se ne možete oduprijeti, jer je to vezano jedno na drugo - tada se već snažno ukorijenio i u načinu funkcioniranja i u načinu razmišljanja. Ljudi se tada boje odmaknuti od svojih "rituala" koje izvode kako ne bi naštetili sebi, drugome, svojim najbližima i tako se sve više vrte u krugu i sve više pate - opisuje nastanak poremećaja psihijatrica.

Najčešći simptomi

Zanimljivo je da su pogođene osobe svjesne da takvo ponašanje nema smisla, da silno otključavanje, zaključavanje i provjeravanje nema nikakva učinka na ono što će se dogoditi. Te su osobe uvijek u realitetu i samima im je neobjašnjivo zašto to rade, ali osjećaju silan poriv da to naprave. Potpuno je jednako je li to opsesivno pranje ruku, stalno popravljanje kose, namještanje kreveta, brojenje nekih imaginarnih stvari u glavi ili preskakanje stupića ili crta na podu, što su najčešći simptomi OKP-a. - Vrlo je važno reći da čovjek ne mora nužno biti psihički bolestan ako ima neke od tih simptoma. Važno je samo da oni ne oduzimaju puno vremena i da ne čine osobu disfunkcionalnom. Neki elementi OKP-a vrlo su česti u normalnom ljudskom funkcioniranju. Primjerice, slaganje

Sve pod kontrolom

Opsesivne crte ličnosti, poput potrebe za simetrijom ili ponavljanog provjeravanja, ne trebaju zabrinjavati ljude jer one nisu poremećaj. U nekim zanimanjima one su i poželjne, recimo u računovodstvu, kaže prim. dr. sc. Majda Grah, spec. psihijatrije iz Klinike za psihijatriju "Sveti Ivan": - Nekome s tim crtama ličnosti takav posao ide lako i brzo, nije mu teško i više puta provjeriti račun. Tko nije opsesivan ili je neuredan, teško mu je provjeravati više puta i lako se može dogoditi da će imati minus. Ili kukičanje, to je također opsesivna radnja. Netko tko nema tu opsesivnu crtu neće nikada ići kukičati ili plesti, raditi goblen ili nešto drugo tako ponavljajuće. Za to treba imati sklonost. Osoba koja je kreativna, a nije opsesivna, radit će nešto što je ne ograničava, možda kipove, slike, nešto što daje slobodnije ruke. No, oni koji su opsesivni, odnosno imaju takve karakteristike, mogu biti i vrlo nemarni i neuredni zato što često koriste suprotnost od onoga što misle da bi trebali. Oni bi sve htjeli imati pod kontrolom, ali onda će zahvaljujući psihološkom fenomenu reaktivne formacije činiti upravo sve suprotno. Sve je to na nesvjesnoj razini, ne odluče oni da će napraviti nered, nego ga rade jer samo tako mogu funkcionirati.

rublja "kao po špagi", potreba da rolete budu simetrične i slično. Općenito potreba za uspostavljanjem nekog reda, rad po nekoj shemi - osoba zbog toga nije disfunkcionalna, nego upravo tako funkcionira. To nije bolest, puno toga nije bolest. To nije ni višekratno provjeravanje plina ili vode prije polaska na put, jer vi ste tada toliko umorni, pod stresom, milijardu briga imate. Veća razina stresa aktivira nam neke mehanizme obrane, a oni su za svakog čovjeka svojstveni i vežu se za crte ličnosti koje nastaju kako odrastamo i kako se formiramo i ovisno o tome u kojoj smo fazi dobili više ogrebotina. Bolest nastaje kada su simptomi jako izraženi i kada nam čine velik dio dana i zbog njih ne možemo funkcionirati - ističe prim. Majda Grah. Osnovni konflikt

Osnovni je kod OKP-a konflikt koji sadrži sukob bijesa zbog kontroliranosti - kada roditelj kontrolira je li dijete obavilo nuždu i, ako nije, vraća ga da je obavi - i straha od kazne zbog neposlušnosti. Tu nastaje konflikt: dijete ne želi biti kontrolirano, ali kontrola mu treba da bi moglo biti odraslije, poslije i autonomno i odmaknuti se od roditelja. - Malo dijete to ne zna, ali tako ide normalan razvoj. Dijete bi išlo protiv onoga što mama kaže, ali se boji da će tada biti neposlušno i kažnjeno. I sve se to onda u tom malom biću zbiva i potiskuje - govori prim. Grah. - Ali tako mora biti, svatko mora to proći i steći tu kontrolu, to se mora dogoditi. Ako su roditelji u tome spretniji, manje kažnjavaju, a ipak pozivaju na red,

onda ide lakše. S nekom je djecom lakše, s drugom teže, to samo znači da se roditelji i okolina moraju više prilagođavati.

OKP spada u skupinu anksioznih poremećaja, što znači da nije psihotični poremećaj, ali simptome OKPa mogu imati i osobe sa psihozom. Ali ako je slučaj čisti OKP, ta osoba zna što je stvarnost, ni u čemu drugom nije u fantaziji, ne čuje glasove ili nešto takvo, nego ima namećuće misli koje obično mora neutralizirati određenim prisilnim radnjama da malo smanji grozotu koja je obuzme kada joj naleti takva neželjena misao.

Velika patnja - Slika razvijene bolesti užasno je teška za pacijenta. Te osobe silno pate, ne mogu izaći iz kuće ako nisu ne znam koliko puta sve namjestile, provjerile i napravile. Poremećaj ih snažno blokira u svakodnevnom funkcioniranju, neki peru ruke do rana, do kosti. Te su osobe često izrazito uljudne, hoće surađivati, izgledaju i kao da imaju jaku empatiju za sve oko sebe i snažno su obuzete svojim opsesijama. Može se javiti i agresivnost, ali samo ako im baš intenzivno pokušavate priječiti izvođenje njihovih rituala, zato što agresija i jest u podlozi takvog poremećaja - to što smijem i što ne smijem u osobi stvara agresiju. Neće oni u bolnici odgurnuti mene ili sestru, ali ja ih neću ni prisiljavati da ne naprave svoj ritual, nego ću nastojati da oni razumiju što im se zbiva i da pokušamo uz razgovor i s lijekovima smiriti simptome. U kućnim uvjetima agresija je vjerojatnija, jer kod kuće si svi malo više dopustimo - tumači prim. Grah. - Osoba se možda i neće opirati ako je prekinete u njenom ritualu, ali ona tada nije završila svoj krug i morat će ga ponovno započeti kako bi u sebi našla kakav-takav mir i kako bi se otpustila ta njena unutarnja uzburkanost.

Osoba s OKP-om koja je grubo prekinuta u svom ritualu osjeća strahovitu tjeskobu i napetost. Osjeća da će se dogoditi nešto strašno, njoj ili obitelji, ovisno o tome kakve su fantazije u tim mislima prisutne. Uglavnom, dogodit će se nešto grozno i zato se mora napraviti radnja koja će to poništiti. Ona ne zna reći što će se dogoditi, ali je obuzima osjećaj užasa da će se nešto grozno dogoditi, da će se potpuno izgubiti kontrola nad svime i da će se sve raspasti.

- Tada nastaje silna patnja i vidite da je ta osoba u velikom grču i vrlo brzo shvatite da je morate pustiti da izbroji to što mora. Netko mora, primjerice, sjesti, pa se malo namještati, pa mora pogledati triput lijevo, triput desno i onda je mir. To je još lako, ali ako mora deset puta ući u sobu i izaći, to je već velika smetnja - kaže prim. Grah i savjetuje svim roditeljima i svim ljudima primijete li nešto neobično kod djeteta ili druge bliske osobe, neko neuobičajeno ponašanje - sada ih ljudi znaju puno bolje prepoznavati, puno se o tome piše i govori i psihički problemi više nisu tabu tema kao nekada - neka što prije potraže savjet stručne osobe: - To ne znači da će dijete dobiti lijekove niti da će biti psihički bolesno kasnije u životu. Kad se to događa kroz djetinjstvo i odrastanje, može biti samo dio neke razvojne faze u kojoj malo zapnemo, pa će se to onda kompenzirati većom pozornošću, boljom komunikacijom i uz više zajedničkog vremena i ostalog što je potrebno za dobar razvoj. Stručnjak koji je upoznao obiteljsku situaciju, karakteristike djeteta i roditelja može dati korisne savjete kako bi se spriječio razvoj nekog poremećaja.

TOČNI RAZLOZI NASTANKA OKP-a NISU POZNATI, KAO I INAČE U PSIHIJATRIJI FAKTORA JE VIŠE. VAŽNO JE KAKO SMO RASLI, ODGAJANI, U KAKVIM SMO UVJETIMA ŽIVJELI, KAKVU SPECIFIČNU GENETIKU IMAMO

Djeci nedostaju roditelji

Roditelji najčešće griješe u najboljoj namjeri, kaže prim. Grah, oni žele provoditi svoje, a djetetu treba nešto drugo što roditelji ne znaju prepoznati. Zato bi trebali, kada vide da se di-

nastavak na sljedećoj stranici

Greške iz oralne, analne, falusne faze

Uspostava kontrole i autonomije bolne su točke kod opsesivnokompulzivnog poremećaja za koji je karakteristično, kažu psihodinamske teorije, da nastaje kao posljedica neke greške koja se dogodila u analnoj fazi razvoja, u kojoj učimo kontrolirati stolicu i mokrenje. - Znači li to da u toj fazi, a i kasnije u životu, intenzitet frustracija dovede do "otkrivanja" zapisa na genima kod osoba s genetskom predispozicijom te kasnije i do manifestacije poremećaja ili se dogodi val neurotransmitera koji će utrti put određenom impulsu koji će se kasnije ponavljati u stresnim situacijama, pa će i ti putevi biti sve izrovaniji ili je sve samo u osjećajima, u potiskivanju i sažimanju te energije, ne možemo točno uprijeti prstom. Rekla bih da je sve to zajedno i nije uopće važno što je prvo, a što drugo - kaže psihijatrica prim. dr. sc. Majda Grah. Posljedice greške u prvoj, oralnoj fazi razvoja su drugačije. To je faza u kojoj sisamo, u kojoj se sve odvija kroz usta, kroz dodir ustima. Iz te faze nastaju gotovo sve vrste ovisnosti, pretjerano jedenje, pijenje, pušenje - svaka ugoda koja ide na usta. I nastanak depresije povezan je s tom fazom. Nakon analne slijedi falusna faza razvoja u kojoj se dijete počinje zanimati za prvi ljubavni odnos prema roditelju suprotnog spola, u kojoj se razvija pregenitalni seksualni svijet. - U toj smo fazi već razvijeniji i iz nje nastaju blaži oblici poremećaja. Ako je do tada sve bilo dobro, tu mogu ležati uzroci za neka neurotska stanja, fine, sofisticirane psihičke poremećaje, male fobije, tjeskobu razine koja se lakše podnosi. Što začetak poremećaja nastane kasnije, kada je dijete već stabilnije, to je ličnost zdravija i čvršća. A što je početak raniji, to je teži psihički problem u prezentaciji kasnije - kaže prim. Grah.

jete oko nečega muči, razmisliti što bi to moglo biti, razgovarati, pitati, malo pitati i okolinu, otvoriti neke teme koje vam nitko neće reći za stolom na ručku, nego će ih možda u nekom trenutku natuknuti, tada to treba uloviti i prepoznati da dijete želi nešto reći. - Roditelji djeci užasno nedostaju. Svi su jako zaposleni, a imamo i neke nove norme, ništa se ne smije zabraniti, sve je liberalno i otvoreno i iz toga nastaju veliki problemi. Prije su djeca rasla u strogim okolnostima, a sada rastu bez reda i granica. Oboje je jednako opasno za OKP - navodi prim. Grah. - Previše strogoće i zabrana stvara veliku tenziju u ličnosti iznutra i taj bijes mora nekuda izletjeti, pa izlazi kroz simptome koje smo naveli. Premalo pak stvara u djetetu potrebu da ono zaštiti sebe i roditelje od te neodgovornosti, neorganiziranosti i bezgraničnosti u svakom smislu. Dijete tada sebi stvara idealizirane granice koje mora poštovati, idealizirana očekivanja za svoje uspjehe koje također mora ispoštovati, postaje još veći perfekcionist, još više se muči sa svojim aktivnostima i iz toga može nastati OKP.

Kada se manifestira

Ovaj se poremećaj najčešće manifestira u adolescenciji, od petnaeste godine nadalje. Puno ljudi, kada vrte film unatrag, prepoznaju kod sebe određene crte ličnosti koje su i prije nastupa poremećaja već bile izražene, ali nitko nije to primijetio, nego se smatralo da je to normalno - osoba je jednostavno "takva". A kada je "takva" i pod većim stresom, to još ne mora ništa značiti, no kada se to stalno ponavlja, prisutno je svaki dan i malo-pomalo sve više uznemirava, osoba postaje tjeskobna i zabrinuta, a želi se osjećati normalno, jer vidi da je to nešto što nije uobičajeno niti njoj slično. U takvoj situaciji mnogi potraže stručnu pomoć.

Neki pacijenti prvi put snažnu ometenost OKP-om dožive u odrasloj dobi, na primjer kad postanu roditelji. Pitanje je tada, kaže prim. Grah, je li to zato što više nemaju vremena za svoje rituale koji su nekada išli samo iz crta ličnosti pa je to sada preraslo u veću dimenziju i osoba sve to više primjećuje ili se dogodilo zato što su zahtjevi veći, stres je veći, pa i taj odušak mora biti sve jači. - Znaju im dolaziti grozne misli ve-

Općenito, potreba za uspostavljanjem nekog reda, rad po nekoj shemi - osoba zbog toga nije disfunkcionalna, nego upravo tako funkcionira

zane uz najmilije, uz obitelj, djecu. To su agresivne misli, meni se kao jedna od najstrašnijih čini misao da bi naudili svom djetetu ili partneru, a to nikako ne bi htjeli niti će to napraviti. No, ta ih misao silno muči, do te razine da se kasnije preispituju bi li to u stvarnosti htjeli učiniti, žele li oni to zapravo, bi li to mogli učiniti. Ako se to produbljuje, misli postaju sve groznije i groznije. Misao može biti i strah za nekog bliskog, jedna od misli može biti ta da ćete zbog nekog svog grijeha ubiti ili uništiti ili potencijalno ugroziti svoje dijete, partnera, roditelja. Razlog za takav strah najčešće je iracionalan, ali može biti i realan, poput straha od bolesti ili zabrinutosti zbog mogućeg stradanja u prometu - tumači prim. Grah. - Neke bismo stvari htjeli kontrolirati, a ne možemo pa se pitamo, recimo, što se zbiva s mojom djecom kada nisu sa mnom, jesu li u opasno-

NEKI ELEMENTI OVOG POREMEĆAJ VRLO SU ČESTI U NORMALNOM LJUDSKOM FUNKCIONIRANJU. PRIMJERICE, SLAGANJE RUBLJA "KAO PO ŠPAGI", POTREBA DA ROLETE BUDU SIMETRIČNE, PROVJERAVANJA I SLIČNO

sti. To je realna misao, nije poremećaj, ali ako je stalno prisutna pa stalno zovem i provjeravam djecu, onda to već ide u simptome poremećaja. Te misli, dakle, mogu ići iz realnog, ali mogu biti i potpuno iracionalne, recimo: otac je umro zato što sam radila to i to. Osoba realno zna da to nije tako, ali u obuzimajućim mislima je tako.

Mogućnosti liječenja

Što prije počne liječenje, to je prognoza bolja. Prva linija lijekova su anksiolitici kao pomoć za smanjenje tjeskobe, uz to idu i antidepresivi na bazi ponovne pohrane serotonina u visokim dozama, jer se pokazalo da je tako najdjelotvornije kod OKP-a, a nekada je potrebno dati i antipsihotike zbog određenih dimenzija koje nastaju u poremećaju funkcioniranja. Osim lijekovima, pacijente se liječi psihoterapijom, a u "Sv. Ivanu" upotrebljavaju i TMS, transkranijalnu magnetsku stimulaciju.

OKP može biti vrlo otporan na terapiju, jer pacijenti sažimaju i sabijaju u sebi silnu energiju i agresiju koju ne smiju pokazati pa je potiskuju svojim ritualima. Ako ih sprečavate u ritualima, sva će ta energija i agresija izletjeti iz njih ili će se oni raspasti od straha da to sve ne izleti van. Zato se oni čuvaju da se to ne dogodi i možda ih je i bolje pustiti da dio tih rituala izvode, ali da u tome imaju mjeru, kaže prim. Grah i dodaje: - Kognitivno-bihevioralna terapija, primjerice, uči ih da maknu fokus s

obuzimajuće misli na drugu, da pokušaju raditi nešto drugo kada ih uhvate te neprekidne misli, da odmah ustanu i odu u drugu prostoriju itd. Takvi i slični treninzi njima pomažu, samo što se u situacijama većeg stresa ne mogu kontrolirati. Ne može se zaustaviti kada ima ideju da mora provjeriti sve ormare jer je možda ušao lopov, ne iz straha od lopova nego kako bi time negirao neku drugu misao.

Poremećaj je nekada toliko težak da pacijent mora boraviti u bolnici. Zbog silovitosti OKP-a može biti potpuno poremećena dinamika obitelji, zanemarene obaveze i drugi životni problemi koji mogu biti vrlo ozbiljni, jer cijela ta situacija stvara i dodatne teškoće - depresivnost, izrazitu tjeskobnost, nesanicu. - Ljudi zbog svega toga dođu u situaciju u kojoj ne mogu više sami funkcionirati i ne mogu se zaustaviti, naročito u početku. Kasnije je to rjeđe, kad se počne primjenjivati terapija. Najbolje bi bilo odrediti terapiju ambulantno, u početku, dok su simptomi još blaži, a ne kada je osoba već došla u fazu u kojoj ne može izdržati. No, kao i s drugim poremećajima, dođe nekada do situacije u kojoj se čovjek mora zaustaviti i maknuti iz dosadašnje sredine te na neki način početi od nule. Kada se takva osoba "iščupa" iz onoga u čemu je ukorijenjena, to može donijeti olakšanje. Tada nastojimo razumjeti zašto je uopće došlo do poremećaja, potičemo pacijente da govore o svojim osjećajima, da budu otvoreniji, da nekada pokažu i ljutnju, da budu slobodni reći "ne" kada bi to htjeli, a ne da svaki put kimaju glavom i kažu "da". Dosta ih potičemo na neposluh, ali onakav kakav je njima u korist - tumači prim. Grah i dodaje da je struka zadovoljna mogućnostima sveobuhvatne terapije kod OKP-a. Poremećaj je težak i zahtjevan, ali ako liječenje obuhvaća sve raspoložive metode, prognoza postaje puno bolja, pogotovo ako se uključi i obitelj. Terapeut mora biti vrlo strpljiv, pun razumijevanja i ne smije preuzeti ulogu kontrolirajućih i opasnih roditelja, jer onda i ne bi bilo razlike. Bilo bi dobro i da se svi članovi obitelji upoznaju s poremećajem i osvijeste kako međusobno funkcioniraju, da se vidi može li netko popustiti malo kontrolu, sve te zabrane i slično. Kada se sve to prodiskutira i kada se uspješno djeluje i na razini obitelji, situacija postaje znatno lakša.

OKP | PSIHIJATRIJA

Poznati s OKP-om

Profimedia

BILLY BOB THORNTON

KATY PERRY

Zapisi o simptomima koji mogu odgovarati onima opsesivno-kompulzivnog poremećaja sežu u 16., pa i u 14. stoljeće. U to su doba ono što sada zovemo OKP-om često stavljali u religiozni kontekst i nazivali to stanje skrupuloznošću. Tijekom 18. i 19. stoljeća liječnici su počeli prepoznavati i opisivati simptome poput kompulzivnog pranja ruku i provjeravanja, opsesivnog straha od sifilisa te agresivnih i seksualnih opsesija. Na toj se točki skrupuloznost počela shvaćati više kao medicinsko stanje nego kao religiozno. Kako se otvaralo više ustanova za psihički oboljele, tako se povećavao broj dijagnoza skrupuloznosti, pa i smještanja dijagnosticiranih u utočišta. No, do kraja 19. stoljeća ta se dijagnoza više nije smatrala oblikom ludila. S vremenom je prihvaćen specijaliziraniji pristup klasificiranju psihičkih bolesti i poremećaja te su određeni simptomi i zasebno dijagnosticirani, što je dovelo i do prepoznavanja OKP-a kako ga danas shvaćamo. OKP je otežao život nekim poznatim osobama, primjerice Nikoli Tesli, pa se spominje da je jedan od najvećih svjetskih izumitelja kod svakog obroka koristio 18 salveta, da je morao obići oko zgrade tri puta prije ulaska, da je u hotelima uzimao samo sobe čiji je broj bio djeljiv s tri. Opsesivan je navodno bio i Michelangelo, a opsesivno se ponašanje vidjelo po tome što je slavni umjetnik spavao u radnoj odjeći, čak i u čizmama, iako su mu ozljeđivale stopala. Među poznatima današnjice o svom je OKP-u otvoreno govorio bivši nogometaš David Beckham; kod njega sve mora biti složeno u redove

ili u parovima. Pjevačica Katy Perry po vlastitom je priznanju opsjednuta ritualima čišćenja kuće, a ima i potrebu sve slagati po abecedi. Blaže kompulzije ima glumac Leonardo DiCaprio, potreba mu je po nekoliko puta proći kroz vrata te nagaziti na mrlje od žvakaćih guma. Možda je zbog svog OKP-a uvjerljivo u filmu "Avijatičar" portretirao Howarda Hughesa, američkog magnata i producenta kojeg je OKP s vremenom potpuno preuzeo - bio je okružen kutijama papirnatih maramica koje je stalno sortirao, a i nosio ih je na nogama umjesto cipela jer je vjerovao da se tako štiti od mikroba. Mokrio je u boce i skladištio ih po nekom svom redu, jednom je proveo četiri mjeseca u mračnoj sobi za prikazivanje filmova. Glumac Billy Bob Thornton rekao je da je njegov OKP počeo u djetinjstvu kao posljedica zlostavljanja. Kod njega je primarna opsjednutost matematikom i brojevima, a brojevi mu nose i određena značenja. To ga je nadahnulo da napiše pjesmu "Always Countin" (Uvijek brojeći). Glumica Jessica Alba rekla je da joj kompulzivni rituali povećavaju osjećaj kontrole. Kako je izjavila, jednom kad je osjećala da će je preplaviti panika, došlo joj je da mora nešto učiniti - i kada je to učinila, ponovo se osjećala dobro. Njeni rituali su isključivanje svih aparata iz struje prije izlaska iz kuće i dvostruko provjeravanje jesu li sva vrata zaključana. OKP je otežao život nekim poznatim osobama, npr. Nikoli Tesli - uz svaki obrok shutterstock NIKOLA TESLA koristio je 18 salveta, obilazio oko zgrade triput prije ulaska, u hotelima uzimao sobe čiji je broj djeljiv s tri...