Povjerljivo

Povjerljivo | SlABoviDNoST MI IMAMO RJEŠENJE ZA SVAKU PREPREKU

Žene s oštećenjem vida svakodnevno se susreću s brojnim preprekama i predrasudama, a da bi svladale osjećaj nejednakosti i potpuno razvile i iskoristile svoje potencijale, samopouzdanje stječu na edukativnim susretima kakav je nedavno održan u sklopu projekta "U ringu života" u organizaciji Hrvatskog saveza slijepih u Premanturi. Susreti su koncipirani tako da osnažuju i potiču žene s oštećenjem vida da postanu proaktivne i punopravne članice društva. Tri žene s oštećenjem vida ispričale su kako svladavaju prepreke na koje nailaze. Piše SUZANA CIBOCI, snimili

NEJA MARKIČEVIĆ, DUŠKO MARUŠIĆ i RONALD GORŠIĆ/CROPIX

- Progresivno propadaju vidne stanice, a najveće pogoršanje osjetila sam u pubertetu. Noću je gore nego danju, no navikla sam se jer s tim živim cijeli život. Desno oko je malo jače, a ono što bolje vidim ovisi o blizini, kontrastu i veličini. Još hodam bez štapa, a slijepim i slabovidnim osobama život olakšavaju pomagala poput, primjerice, čitača ekrana, govor na kompjutoru i mobitelu, govorni sat... Tako štedimo ostatak vida. Kada se zaposlimo, imamo pravo na prilagodbu radnog mjesta kako bismo imali ravnopravne uvjete za obavljanje posla - kaže Ines. Pohađala je redovnu osnovnu školu, a potom i jezičnu gimnaziju u Osijeku. - U osnovnu školu krenula sam s naočalama, koje sam oduvijek mrzila pa bih ih često nosila na glavi. Naravno, doživjela sam i zadirkivanja, a zbog vida mi je bilo nešto napornije pratiti nastavu. Učitelji su uglavnom bili puni razumijevanja, ali sjećam se jedne neugodne situacije kada mi učiteljica biologije u osnovnoj školi u Osijeku nije vjerovala da ne prepoznajem različitosti u listovima biljaka koje drugi vide i optužila me da lažem da ne vidim. Tada je cijeli razred stao u moju obranu i zaštitio me. I danas imam prijateljice iz osnovnoškolskih dana - kaže Ines. Zahvaljujući svom trudu, upornosti i stavu da će isključivo ona biti ta koja će odlučivati koliko je nešto za nju teško, studirala je u Zagrebu talijanski i španjolski, diplomski je radila u Trstu - konferencijsko i specijalističko prevođenje talijanskog, španjolskog, hrvatskog i srpskog jezika. Potom je zahvaljujući Erasmusu dospjela u Madrid, gdje je pronašla svoj prvi posao. No, Madrid je skup, kaže, te bi joj dugo trebalo da svoje znanje unovči toliko da može tamo lijepo živjeti. - Nije uopće problem moja slabovidnost, više je problem to što sam tamo strankinja - kaže Ines. Život u Madridu savladala je na teži način, neke cimerice nisu baš uvijek bile voljne pomoći pa bi bilo situacija kada bi po 45 minuta sama provodila u trgovini razgledavajući svaku namirnicu, povećavajući kamerom mobitela naziv proizvoda kako bi ga pročitala. Kada je bila preumorna, uzela bi bilo što pa bi se kod kuće (ne) ugodno iznenađivala. Savladala je i metro, korak po korak preskakala je svoje prepreke. - Ja ne znam kako vidim jer ne znam kako vi vidite. Ali znam da ne mogu obuhvatiti cijelu sliku pred sobom, ne mogu u isto vrijeme vidjeti ljude, stepenice, stupove, moram izabrati jedno što ću gledati. Po mraku je, dakako, gore. Često se zaustavim ako se osjetim nesigurnom, da se bolje koncentriram. Po danu na nepoznatim mjestima također usporim. Bezbroj je prepreka, ali i još toliko načina i trikova da ih svladamo, samo treba biti dosjetljiv - kaže Ines. Tijekom 2019. odluka je pala da će živjeti u Zagrebu. Potpuno samostalna i sa svim obavezama, aktivnostima i hobijima kao i svaka druga mlada zaposlena žena. Važno joj je da su stvari na svojem mjestu, pomažu joj pomagala, a tu su uvijek i prijatelji koji će uskočiti. Primjerice, kada ide na neki izlet, a za to je potreban auto, koji ona ne može voziti. Stoga bi bilo dobro da turističke zajednice do nekih prirodnih znamenitosti na svojim područjima do kojih se ne može doći pješice omoguće prijevoz za one koji ga nemaju. Dobro bi bilo i da vozila javnog gradskog prijevoza ne isključuju govorne najave stanica, kao što se to zna dogoditi u Zagrebu. - Volim sve, od kazališta i kina do kafića i restorana, druženja kod kuće, izlete... Važno mi je i da izađem iz svoje zone komfora, jer nema ništa što mi ne možemo napraviti, samo moramo pronaći drugačiji način da to napravimo jednako kvalitetno kao i drugi. Prepreka je u neku ruku onoliko velika koliko joj dopustiš da bude velika - poručuje Ines Hlevnjak.

ANA KLIŠANIĆ (67), Vinkovci, potpredsjednica Udruge slijepih Vukovarsko-srijemske županije SLABOVIDNE OSOBE BEZ RAZLOGA SU DRUŠTVENO IZOLIRANE

Premantura je poput novog doma za 67-godišnju Vinkovčanku Anu Klišanić, visokoslabovidnu osobu od rođenja. Ove je godine tamo ljetovala, a najljepša moguća iskustva nosi i s edukacijsko-rehabilitacijskog treninga za žene s oštećenjem vida koji se održao u srpnju u obnovljenom edukacijsko-rehabilitacijskom kampu ERKS, potpuno prilagođenom slijepim i slabovidnim osobama u Premanturi. S ciljem podizanja samopouzdanja, za polaznice kampa su tijekom petodnevnog boravka bile organizirane brojne aktivnosti i kreativne radionice pod stručnim vodstvom. Nakon toga Ana se s prijateljicom, također slabovidnom osobom, vratila u Premanturu i tamo odlučila ljetovati. - Nama samcima udruga je poput obitelji, družimo se, bavimo se sportom, upoznajemo, sklapamo prijateljstva, širimo svoja znanja i razmjenjujemo iskustva. U kampu su bile 32 žene iz cijele Hrvatske. Hrvatski savez slijepih nacionalna je krovna organizacija koja okuplja 27 udruga slijepih u Hrvatskoj. Član je Europske unije slijepih i Svjetske unije slijepih, a u lipnju ove godine obilježili smo 75 godina djelovanja, tijekom kojih smo uvijek promovirali aktivno participiranje slijepih i slabovidnih u društvu - kaže Ana Klišanić. I u Vinkovcima, gdje živi, redovito se druži i provodi vrijeme u Udruzi čija je potpredsjednica. Organiziraju brojne radionice, predavanja, surađuju sa strukovnom srednjom školom u Vinkovcima, natječu se za različite projekte koji omogućuju slabovidnima i slijepima kvalitetniji život, izrađuju različite suvenire, druže se... Udruga slijepima i slabovidnima osigurava videćeg pratitelja, svojevrsnog asistenta koji im pomaže, no bilo bi mnogo lakše kada bi im država omogućila zaposlenje, s obzirom na ograničen dotok novca udrugama. - Prije deset godina ostala sam udovica, suprug je umro od srčanog udara. Otada sam sama, bliska sam s bratom, koji mi pomaže otići doktoru ili ako nešto ne mogu sama. Inače sama kuham, perem rublje, peglam kao i vi. Relativno sam zdrava, ali ne vidim od rođenja. Odnosno vidim samo na metar, ali ne sliku poput one kakvu vi vidite. Srećom, izoštrila su mi se druga osjetila, što nama slabovidnima omogućuje da se samostalno krećemo - kaže Ana. Inače je i strastvena igračica pikada, a redovito odlazi i na državno prvenstvo u pikadu za slijepe i slabovidne. - Kao udruga i kao savez nastojimo postići da osobna invalidnina, koja je sada u različitim iznosima, bude svima jednaka, odnosno da to bude kao inkluzivni dodatak. Pomagala koja nama olakšavaju život dostupna su preko HZZO-a - kaže Ana Klišanić. Pohađala je Centar za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek", po zanimanju je telefonistica, naučila je Brailleovo pismo, ali još osjeća da su slabovidne osobe izolirane u društvu, no to ne bi trebalo biti tako. - Svi smo mi jednaki i ravnopravni, a sami si moramo napraviti da nam bude još bolje, jer nema razloga da ne ostvarimo sve što i drugi - zaključuje Ana.

DIJANA PAVLOV (61), Zagreb, fizioterapeutkinja OSVOJILA SAM SVE VRHOVE U HRVATSKOJ NA KOJE SU PLANINARILI SLIJEPI

Otkako je 2012. počela planinariti, Dijana Pavlov, 61-godišnja visokoslabovidna Zagrepčanka, osvojila je brojne vrhove. - Članica sam Planinarskog društva slijepih "Prijatelji planina" i osvojila sam sve vrhove na koje smo išli: Velebit, Sveto brdo, Biokovo, Dinaru, Učku, na Risnjak sam se jedina popela u našem planinarskom društvu. Najčešće se samo manja grupa odvaži popeti na sam vrh. Uvijek sam voljela hodati, krenuli smo s izletima i to mi se jako svidjelo. Na planine nas prati pomoćni vodič, odnosno pratitelj koji nas pridrži za ruku - kaže Dijana. Njezina ljubav prema planinarenju je ogromna, a rado zaigra i pikado. - Boravak u prirodi i pikado me opuštaju. Tada zaboravim na sve brige - kaže Dijana. Prije dvije godine izgubila je supruga, teško se razbolio i, nažalost, preminuo. Po struci je fizioterapeut i radi u jednoj privatnoj klinici, već 18 godina, a i prije toga je radila u gotovo svim zagrebačkim bolnicama kao zamjena. - Jako volim i svoj posao. Tijekom nedavnog kampa za slabovidne osobe u Premanturi vodila sam organizirano vježbanje, a sudjelovala sam i u izradi tog projekta. Bilo je jako lijepo i korisno i mislim da su svi uživali. Ja sam neizmjerno uživala pokazujući im vježbe i odgovarajući na sva pitanja vezana uz vježbanje. Tjelovježbu smo imali svako jutro, također i na plaži, a tko je želio mogao je doći individualno na vježbe. Nisam ništa planirala, spontano sam sve odradila, uložila sam maksimalan trud i nadam se da će se projekt nastaviti - kaže Dijana. S ljudima radi cijeli život, a imala je, kako kaže, svakakvih iskustava. Neke neumjesne primjedbe vezane uz sljepoću znatno su joj više smetala kada je bila mlađa nego danas. - Ima svakakvih ljudi, neki pogriješe iz neznanja, neki i ne žele znati, neki pak misle da trebaju pomoći, a ne trebaju. Mogu zatražiti pomoć kada mi je potrebna. Nekada govore o slijepima i slabovidnima kao da mi nismo prisutni pa se obraćaju vodiču ili našem pratitelju. No, mogu pitati i nas, osim što ne vidimo ili slabije vidimo, mi smo osobe kao i vi - smije se Dijana. Ona ima vrlo malo vida, a to što vidi nerijetko vidi kao kroz maglu. Kako s oštećenjem vida živi od malih nogu, naučila se kretati potpuno slobodno i sigurno, uz svoje male rituale. Recimo, odlično poznaje Zagreb i nije joj nikakav problem pratiti stanice. - Ne moram ih ni brojati, po vožnji i zavojima mogu odrediti gdje sam. Na poslu se krećem potpuno samostalno i odrađujem sve metode fizikalne terapije poput elektroterapije ili magnetoterapije. Na poslu nema nikakve razlike među nama zaposlenima - kaže Dijana. Na mobitelu je uključila opciju govora tako da joj glas signalizira poziv, a ima i bijeli štap, iako se i bez njega može kretati. Ipak, kaže, ima dojam da se slabovidne osobe ili osobe s nekim oštećenjem, ako žele biti ravnopravne u društvu, trebaju barem deset posto više dokazivati i truditi nego oni koji nemaju nikakva zdravstvena oštećenja. - Ne treba nikada odustati, nekom treba više, a netko će isti cilj dostići brže. Ja se uvijek trudim uložiti maksimalan trud u sve što radim i uvijek ispadne dobro - kaže ova majka trojice sinova. - Svi su na fakultetu, jedan je diplomirao i već ima svoju obitelj, a ja trogodišnju unuku - kaže Dijana.

uklonili plak između zuba. To je vrlo važan korak jer karijes često nastaje na tim mjestima zbog zaostalog plaka nakon četkanja. Konac se provuče između zuba te se nježno povlači po bočnim stijenkama zuba i uklanja plak. Dovoljno je to raditi jednom dnevno, najbolje navečer.

Nakon toga usta se ispiru tekućinom za ispiranje. Ispiranjem postižemo kemijsku kontrolu plaka. Ima raznih tekućina, popriličan broj onih "kozmetičkih", za bolji okus i svježiji dah, a ima i tekućina s aktivnim sastojcima kao što je klorheksidin. On se trajno veže za zubna tkiva i omogućuje antiseptičko djelovanje 8-12 sati. Klorheksidin postoji u brojnim koncentracijama i najbolje je pitati stomatologa koja bi vama odgovarala. Korištenje klorheksidina ima jednu lošu posljedicu, a to je nastanak žutosmeđih obojenja zuba i jezika. Zbog toga pri kupnji treba potražiti proizvod s ADS sustavom (Anti Discoloration System) koji smanjuju obojenje zuba. Ako koristimo tekućinu s klorheksidinom, ne smijemo koristiti pastu koja sadrži natrijev lauril sulfat (SLS). SLS je deterdžent koji u pastama služi kao pjenilo. Pacijenti često misle da su dobro oprali zube jer je tijekom pranja bilo puno pjene. To je jedna od zabluda, jer ta pjena aktivno ne čisti zube, već samo smanjuje učinak tekućine za ispiranje i ima štetne posljedice na okolna tkiva.

Postoje i ultrazvučne četkice koje zbog svojih pokreta omogućuju odličnu higijenu. Tu su i zubni tuševi, razne vrste interdentalnih četkica i konaca. Dakle, nema tog problema i mjesta u ustima za koje današnja, moderna tehnologija nije smislila način da se očisti. Potrebna je samo dobra volja i odluka da želite imati zdrava usta. Prevencija kod najmlađih

Zdravlje zuba djece ovisi o roditeljima i njihovu odgoju. Naš je zadatak da djeci uvedemo naviku pranja zuba i pravilnu prehranu. Pitaju me kada treba početi djeci prati zube. Moj je odgovor da se zubi peru otkad ih imamo, dakle čim niknu, treba ih početi prati. Nicanje uglavnom počinje oko šestog mjeseca djetetova života. U toj se dobi zubi peru nježnim gumenim četkicama ili samo gazom. To rade roditelji, jer mala djeca još nisu sposobna to sama izvesti, a i kasnije se pranje pretvori u igru četkicom pa opet roditelj treba imati kontrolu nad pranjem tako dugo dok to dijete ne usavrši.

Dodatni problem je neinformiranost i neznanje - roditelja, učitelja i društva općenito. Nekad se na državnoj razini više ulagalo u programe u školama što se tiče profilakse. Danas je to zapostavljeno. Stoga zdravlje ovisi o našoj volji, odnosno volji roditelja da se educiraju i djetetu uvedu zdrave navike.

iStock

Nekoliko savjeta

1. Zube treba početi prati čim niknu i u tome treba ustrajati svaki dan. Bebe i mala djeca tome se uglavnom protive, ali treba naći neki zabavan način. 2. Djeca ne bi smjela stalno nešto grickati, već moraju imati raspoređene obroke i razmake između njih kako bi se uspostavila pH ravnoteža u ustima. 3. Posjeti stomatologu su važni kako bi se djeca navikla na nas i kako bismo im ukazali na neke moguće probleme u razvoju zuba. Ako dijete prvi put dođe jer ga nešto boli, razvit će nelagodu i povezivati nas s bolnim iskustvom. Ako pak prvi put dođe kada nema problema, upoznat ćemo ga s našim instrumentima, što se može izvesti na zabavan način i dijete izlazi iz ordinacije s osmjehom na licu. 4. Pečaćenje šestica čim niknu, oko 6. godine. To je vrlo kratak postupka zapunjavanja fisura, odnosno prirodnih udubina na zubu kako bi se spriječio nastanak karijesa. Šestica je prvi trajni kutnjak koji niče, a niče u dobi kada djeca još ne vode dobru higijenu te ju je potrebno zaštititi. 5. Redovite kontrole. Sve se češće kod djece javlja poremećaj koji se naziva MIH ili molarno incizivna hipomineralizacija. Najčešće zahvaća kutnjake i sjekutiće kod kojih je caklina mekana, porozna, diskolorirana i kredasta. Stoga je sklona pucanju, nastanku karijesa, zub je hipersenzitivan. Ti zubi su izuzetno kvarljivi te je potrebno provoditi odličnu higijenu, česte kontrole i profilaktičke postupke kod stomatologa.

Bolje spriječiti nego liječiti

Dodatni savjeti koji svima mogu pomoći da sačuvaju zdrave zube. 1. Pranje zuba dva puta dnevno dvije minute. 2. Zube prati tek pola sata nakon konzumiranja hrane i pića koja povećavaju kiselost. Kiselost omekšava caklinu, a četkanjem neposredno nakon konzumacije takve hrane samo ubrzavamo trošenje i oštećenje cakline. 3. Ne pušiti i ne piti alkohol jer oboje povećava rizik za nastanak parodontitisa i karcinoma usne šupljine. 4. Pravilna prehrana s razmacima između obroka kako bi se uspostavila pH ravnoteža, tj. pravilna razina kiselosti. Što je veća kiselost, to je veći rizik za demineralizaciju, odnosno razgrađivanje cakline, karijes, osjetljivost zuba. Pića koja bi trebalo izbjegavati su slatka bezalkoholna pića, gazirani sokovi, bijelo vino, kava… 5. Redovite stomatološke kontrole. 6. Profesionalno čišćenje mekih i tvrdih naslaga na zubima kod stomatologa barem dvaput godišnje.