Diahelp

Otići na duže putovanje s djecom, a za troje male djece pet sati je vrlo dugo putovanje, za mene je do prošlog ljeta bilo nešto poput bungee jumpinga. Primamljivo i nešto što biste htjeli učiniti, a istodobno se toliko bojite da to stalno odgađate. Kad je datum već bio određen, panika je sa svakim danom sve više rasla: što ako se počnu svađati usred autoceste, što ako svi troje počnu plakati istodobno, što ako se netko upiški ili ukaka (dvoje je bilo u fazi odvikavanja od pelena) dok smo daleko od bilo kakvog odmorišta, što ako ne zaspu u vrijeme kad inače spavaju pa postanu nervozni i nemogući... I tako redom. Ja nisam neka naročita vozačica, suprug ne vozi, a s troje djece koja iza mene plaču, urlaju ili se čupaju dok jurimo autocestom sudar mi je počeo izgledati kao nešto neizbježno. Osim toga, naša kratka iskustva zajedničke vožnje autom po gradu nisu bila nimalo obećavajuća: ponekad bi od vrtića do kuće toliko poludjeli u svojim sjedalicama da bi mi došlo da parkiram, odvedem ih pješice kući i vratim se poslije po auto. "Poludjeli" možda zvuči grozno, ali to jednostavno može biti da mi svi troje žele nešto ispričati u isti čas i svi troje u isto vrijeme viču "mama, mama, mama" i svaki od njih želi da poslušam baš njega ili su svi troje žedni u isto vrijeme, ili svi nešto pokazuju "mama, gledaj onaj tramvaj, mama, zašto ne gledaš?", ili svi troje imaju tristo pitanja na koja žele da im odgovorim dok nastojim paziti na promet.

Mama, trebam maramicu

Naravno, objašnjeno je milijun puta da, dok vozim, ne mogu zadovoljavati sve njihove potrebe, ali što da kažem - djeca su i iako važno kimnu glavom da to razumiju, čim im nešto privuče pažnju, opet krene "mama, gledaj" ili "mama, trebam maramicu" i tako unedogled. Na kraju je put koji je po kilometraži trebao trajati pet sati trajao debelih osam sati ili čak i mrvicu više, ali prošao je fenomenalno i bez većih problema. Čak i bolje nego vožnje od vrtića do kuće. I to unatoč tome što od uzbuđenja nitko nije zaspao i svi su pri kraju bili iscrpljeni i ner-

PRAVI IZAZOV ODLASKA NA GODIŠNJI: S troje male djece u autu na +30º C

Ako imate troje male djece, a niste Kate Middleton, putovanje autom do mora može biti priličan izazov. Ali može biti i zaista ugodno i veselo ako malo "olabavite" u glavi. Budite realni, fleksibilni i kreativni. I smijte se što više. Smijte se čak i onda kad budete sakupljali govance s nekog nezgodnog mjesta, jer to zapravo i jest smiješno.

Piše NINA ČIČA, foto iSTOCK

vozni, što od vrućine, što od pospanosti. Jednako je tako dobro prošao i put natrag pa moram priznati da je strah od putovanja ove godine ipak nešto manji iako su oni nešto veći pa imamo i neke nove izazove.

Kako prije odlaska na putovanje nisam mogla pronaći baš previše savjeta koji bi mi bili od koristi, jer ili su se odnosili na putovanje samo s jednim djetetom (pa kaže "sjedite na smjenu pored djeteta otraga i zabavljajte ga" - a kod nas su otraga tri sjedalice i nema mjesta ni za iglu između njih) ili su se odnosili na više djece, ali možda djece iste dobi (na primjer, "igrajte igru pogađanja koji će auto proći sljedeći pored vas ili nabrajajte životinje koje počinju na slovo M" -dakle, nemoguće jer to bi mogao igrati Jan, ali cure su bile premale i još uvijek jesu za takve igre) ili su se odnosili na djecu koja su savršeno usklađena ("svi zajedno pjevajte omiljene pjesme", kaže savjet - a moja djeca uglavnom nemaju iste omiljene pjesme niti im se pjeva u istom trenutku. Štoviše u trenutku kad bi cure pjevale Ringe ringe raja, Jana to nervira i više bi mu odgovarala tišina i obrat-

no, kad on živne i nešto bi pjevušio, njih dvije ne žele pjevati nego žele da ih braco uči brojeve i slično). Pa za sve one koji se nalaze u istom problemu kao i ja i kreću na more s dvoje ili više djece različite dobi, različitih interesa i temperamenta, evo nekoliko savjeta koji su se pokazali zaista korisni i učinkoviti i namjeravam ih ponoviti i ove godine.

Realni, fleksibilni i kreativni

To su tri vrlo važne osobine za ugodno putovanje s djecom pa ako ih nemate prirodno, usvojite ih barem na taj jedan dan jer ćete u suprotnom patiti. Biti realan znači da, ako putujete s dvoje ili više djece, ne možete očekivati da će vaše putovanje izgledati kao da ste samci. Da će put trajati točno kako je pred-

MOJA DJECA UGLAVNOM NEMAJU ISTE OMILJENE PJESME NITI IM SE PJEVA U ISTOM TRENUTKU. KAD BI CURE PJEVALE, JANA TO NERVIRA I VIŠE BI MU ODGOVARALA TIŠINA I OBRATNO

viđeno u ViaMichelin planeru, da ćete se zaustaviti kada to vi poželite i onda u miru objedovati ili piti kavu uz ugodan razgovor ili listanje novina, da ćete uživati u omiljenoj glazbi dok jezdite autocestom... To nije realno - sve će biti upravo suprotno i što prije to shvatite i prihvatite, to bolje za sve. I fleksibilnost je važna za mir u autu jer zaista se ne morate baš svakog svog nauma držati kao pijan plota i po cijenu suza i svađa inzistirati, na primjer, da u vrijeme ručka djeca jedu baš ono što ste vi zamislili. Uzbuđena su, narušena im je rutina i bit će na stotine zahtjeva koji će vas začuditi ili zateći, ali neka. Pa što onda ako preskoče faširance i rajčicu koje ste im ponijeli i koje možda inače obožavaju? Pa što ako tog dana ne ručaju u 12 kao što to možda čine inače? Pa što ako tog dana umjesto ručka pojedu jabuku i keks, a ono što je zamišljeno za ručak pojedu kad stignete na odredište u 17 sati ili uopće ne pojedu? Zaista, pa što? Pustite im na volju, ama baš ništa loše iz takvih

malih odstupanja ne može proizaći. Naprotiv, djeca će biti zapravo zahvalna i dobro raspoložena, a osjećat će se i pomalo avanturistički što čine nešto što im inače nije dopušteno. A to vam donosi dvostruku korist: zadovoljna djeca bit će mirnija u autu, a kad dođe vrijeme za put natrag, neće se puno buniti jer će ih veseliti nova avantura s tim malim pomacima. Što se tiče kreativnosti, prepušteni ste sami sebi, odnosno svojoj mašti jer u nekim kritičnim trenucima kad na vidiku nema ama baš nikakvog mjesta za pristati i smiriti situaciju, morate razmišljati brzo i učinkovito. Nemojte se zanositi da će se, ako jako dreknete, sve smiriti i ugodno ćete nastaviti dalje. To će djelovati kao potpaljivanje vatre i količina nervoze, suza i buke samo će porasti. Brzo razmišljajte, na kraju krajeva vi najbolje poznajete svoju djecu i znate koga i na koji način možete najbolje smiriti. U nekom trenutku će tajno rješenje biti neki razgovor ili postavljanje pitanja, u nekom trenutku pričanje priče, u nekom trenutku neka riječ, neko obećanje, neka figurica izvučena iz torbice...

Pa dobro, koliko će taj put trajati? Koliko treba...

Tako je izgledao moj i suprugov razgovor dok smo brusili detalje oko puta jer sam ja, kao vjerojatno i svaka mama, puno prije shvatila da ništa neće biti "normalno".

Imajte na umu da će biti jako puno stajanja, planiranih i neplaniranih. Najbolje je da i one neplanirane uračunate unaprijed jer ćete tako biti manje nervozni kad se dogode, a i zato što je posve normalno da u nekom trenutku, kad vi možda još niste planirali stanku, jedno od djece jednostavno ne može više izdržati u sjedalici i želi van. I to treba poštivati jer djeca se ne mogu uvijek uklopiti u naše planove i vizije kako bi trebao izgledati savršeni put do mora: piški im se ili kaka kada to najmanje očekujete ili izgube strpljenje i ne žele biti u autu ni sekundu dulje, što i nije za osudu jer je, primjerice, za trogodišnjake čak i jedan sat mirnog sjedenja beskonačno dug, a kamoli više od toga. U takvom slučaju je bolje za sve da stanete, i to ne na pet minuta nego, ako treba, i na pola sata, dok se dijete ne smiri i ne bude spremno surađivati i ponovo sjesti u auto. U suprotnom, zagorčat ćete ostatak puta i sebi i ostalima u autu, a da ne govorim o tome koliko nervoza u autu može biti opasna u vožnji. Ja sam tako, uz suprugovo zgražanje i nevjericu, mnogo prije početka puta procijenila da ćemo na odredište stići za nekih devet ili deset sati iako se 380 kilometara može komotno savladati u pet sati. Na kraju smo stigli za osam sati, ali u odličnom raspoloženju. Kako sam došla do tog broja? Optimistično sam zaključila da bi njih troje mirno mogli podnijeti otprilike jedan sat u autu pa sam na svaki sat dodala još oko 45 minuta stanke (ako treba i 1 sat). Možda nekome zvuči strašno, ali meni puno strašnije zvuči voziti pet sati u agoniji sa živčanom i uplakanom djecom iza sebe da bismo brže stigli do cilja. Uostalom, željela sam, a to sam objasnila i njima, da i samo putovanje bude zabava i uzbuđenje i da uživaju, koliko je moguće, i tijekom putovanja. Osim toga, imajte na umu da vas djeca mogu ugodno iznenaditi, i to prilično često. Pa tako, ako ste morali zbog njih stati kad niste planirali, možda će baš onda kad jeste planirali, oni biti dobro raspoloženi i neće željeti stanku pa ćete tako "poravnati račun" što se tiče vremena ako vam je to baš tako važno.

I dužina tih stanki, koja će se možda nekome učiniti pretjerana, nama se zapravo pokazala idealnom - i za nas roditelje i za njih. To je dovoljno vremena da svi koji trebaju u miru i bez žurbe obave nuždu, da roditelji popiju kavu, da se djeca poigraju, pojedu sladoled ili bilo što drugo, da istraže okoliš na mjestu na kojem ste stali i onda kad im sve to dosadi (ipak su to samo usputna odmorišta i benzinske postaje, a ne Disneyland), obično sami požele natrag u auto da što prije stignu na more kojem se toliko vesele. A sasvim je druga priča kad se ižive i sami požele natrag u auto od toga kad ih tjerate iako oni još nisu spremni za novu turu vožnje.

Isplati se pričekati doručak

Ovo je savjet koji bih svakome preporučila, naravno ako na put s djecom kreću rano ujutro, a ne noću. Večer ranije sve ukrcajte u auto, osim onog što se baš mora donijeti u zadnji čas, tako da ujutro kad se djeca odjenu, odmah sjednete u auto i krenete. Najavite im da će doručkovati na prvoj "postaji", da ćete imati piknik ili kako god im to želite predstaviti. Bit će još malo pospani i uzbuđeni i bez problema će izdržati tih prvih 45 do 60 minuta vožnje (sami procijenite kad im je dosta) do piknika. Mislim da sva djeca, iako vole rutinu, vole i te male promjene i novosti te uživaju u tome da rade nešto što inače ne rade. Moji su bez ikakvih problema dočekali prvu postaju i doručak, uživali u tome, a ja sam savršeno mirno prešla svoju prvu dionicu od 45 minuta. Ponijela sam im ono što je praktično pojesti usput (da baš ne radim čokolino na benzinskoj postaji) i što vole. Za nas su to bila njihova omiljena peciva i jogurti - jednostavnije ne može. Lijepo smo se na benzinskoj posjeli za stol na terasi, oni su uživali u tom neobičnom i za njih uzbudljivom doručku, bili su taman

JA SAM, UZ SUPRUGOVO ZGRAŽANJE, PRIJE POČETKA PUTA PROCIJENILA DA ĆEMO NA ODREDIŠTE STIĆI ZA DEVET ILI DESET SATI IAKO SE MOŽE SAVLADATI U PET. NA KRAJU SMO STIGLI ZA OSAM SATI, ALI U ODLIČNOM RASPOLOŽENJU

Nemojte se zanositi da će se, ako jako dreknete, sve smiriti te ćete ugodno nastaviti dalje. To će djelovati kao potpaljivanje vatre i količina nervoze, suza i buke samo će porasti

NARAVNO, STVARI POPUT LIZALICA SU ZA KRIZNE SITUACIJE KAD NIŠTA DRUGO NE PROLAZI. DJELOVALO JE I NIJE BILO POSLJEDICA - POSLIJE LJETOVANJA VIŠE IH NISAM KUPOVALA, A NIJE BAŠ NI DA SU SE POTRGALI ŽICAJUĆI ME

dobro ogladnjeli da budu dvadesetak minuta posve okupirani jelom i proučavanjem okoline, dok smo suprug i ja kraj njih pijuckali kavu u miru božjem i divili se sami sebi kako smo to dobro izveli. Još jedna prednost ovog doručka na koji malo čekaju? Kad se napapaju, a hoće jer su dobro ogladnjeli, i malo protumaraju okolo, sjest će u auto mirni kao bubice - barem prvih dvadesetak minuta iduće dionice.

Nemojte se igrati nutricionista baš taj dan

Svi mi želimo da djeca usvoje zdrave prehrambene navike, ali jednom godišnje za vrijeme puta u autu na +30 i više nije prilika da tjerate mak na konac. Pročitala sam i sama hrpu savjeta tipa "ponesite djeci mnogo grickalica, ali zdravih, poput sirove mrkve ili blanširane cvjetače i brokule, ali uz takve zalogaje ja sa svojima ne bih stigla ni do Karlovca. Treba biti dosta toga za grickanje usput pa se, od svega što vaša djeca inače vole, prisjetite nekoliko tih "zdravih i poželjnih stvari" i ponesite ih, ali ponesite i ponešto što im inače nije dopušteno ili barem ne svakodnevno. Ovo je izvanredna situacija pa je sasvim u redu da se tako i ponašamo. Uostalom, možda će vas baš ta jedna lizalica protiv koje se sve u vama buni spasiti u nekoj očajnoj situaciji kad ništa drugo nije upalilo. Od zdravih stvari ponijela sam samo ono što sam sigurna da vole, poput jabuka, grožđa, grožđica i bučinih sjemenki, jer mi nije bilo nakraj pameti u autu s njima ratovati i nagovarati ih da jedu nešto što ne žele. I da, imala sam i lijepu zalihu štapića, smokija (barem sam odabrala onaj takozvani zdravi od kukuruza), nekoliko lizalica i bombončića... Sve mi je to u nekom trenutku odlično poslužilo. Naravno, ove stvari poput lizalica ostavila bih za krizne situacije kad ništa drugo nije prolazilo. I djelovalo je, a ja sam bila zahvalna lizalicama što postoje koliko god to nekome zvučalo ludo ili glupo. Uostalom, nije bilo posljedica kad smo se vratili s ljetovanja - vratili smo se na staro, lizalice više nisam kupovala, a nije baš ni da su se potrgali žicajući me.

Igračke i zabava

U ovu rubriku možda sam trebala ubrojiti i hranu jer sam na putu hranu koristila kao zabavu i smirivanje jednako kao i igračke. No, što se tiče putne zabave, pripremala sam se nekoliko tjedana unaprijed. Svakome sam u njegov ruksak uz sjedalicu stavila nekoliko omiljenih igračaka koje su sami odabrali da žele ponijeti, nekoliko starih igračaka koje dugo nisu vidjeli i svakome sam kupila po dvije-tri nove sitnice. Dakle, ništa posebno ni skupo, ključ je samo u tome da je novo, da ih okupira na što duže vrijeme i da se osjećaju malo posebno. Da, i to mi je bilo važno: htjela sam da se taj dan svi troje osjećaju malo posebno, u čemu sam uspjela, a djeca kao djeca su toliko zahvalna bića da svu tu pažnju i poseban tretman zapravo dobijete natrag u vidu veće želje za suradnjom, više poslušnosti, više sretnih osmijeha i slično. Što se tiče novih igračaka, u mojem slučaju lutkice s gitarama i tijarama od 15 kuna curama su bile dovoljne za cijelu jednu dionicu, a isto tako i nova knjiga za Jana koji voli čitati. Imala sam i svoju čarobnu torbicu s tristo čuda, kako je ja nazivam, i u njoj svakakve sitnice koje sam skupljala tjednima prije puta (razne stickerse, samoljepive tetovaže, Rubikovu kocku itd..) te ih vadila prema potrebi, dakle kad zagusti. I za kraj, ponijela sam i mobitel za svakog od njih da barem jednu dionicu (suprug i ja smo se odlučili za onu posljednju kad su već stvarno bili umorni) provedu gledajući svoje crtiće više nego što im je to inače dopušteno. Bili su mirni kao bubice, a kad smo stigli na odredište, samo su se bacili u krevete i zaspali kao klade na dobra dva sata. Dakle, po mojem mišljenju tablet ili mobitel su ok, ali uz pravilo koje vrijedi i za lizalice - koristi se kao zadnji resurs, a ne kao zabava tijekom cijelog puta.