Objektiv - Četvrtak 21.01.2021.

Četvrtak, 21. januar 2021. • broj 254.

Vodič kroz film, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

ili:

zbog čega početak intrigantne, subverzivne, hrabre mini-serije „WandaVision“ obećava TV šou za pamćenje i izuzetan start četvrte faze Marvelovog univerzuma Str. 4, 5. i 6.

Zagonetka koja naslućuje spektakl

2

ÄŒetvrtak, 21. januar 2021.

Četvrtak, 21. januar 2021.

A cappella

Zajedno S

ad već ne znam smijem li reći da nije bilo davno nešto što se događalo prije 40 godina, ali nekako mi lakše pada. Sjećam se, osnovna pa muzička škola u kontra smjenama. Osamdeset i neke, imali smo oko deset godina. Možda i godinu manje ili više. I bili smo kao vojska. Vojska derana, zamlata, blesavi klinci u predvorju puberteta, koji su školu doživljavali kao rasterećenje u odnosu na gvozdenu disciplinu kojoj smo bili podvrgnuti u domovima kroz proces sazrijevanja.

*** Neko manje, neko više, ali većina je odrastala uz pravila koja su se znala i jednostavno – morala poštovati. I kod kuće i u školi. Tako da je za svaki prekršaj koji je rezultirao time da ti nastavnik počupa kosu, popularne zulufe, pametnije bilo prećutati kad se ode doma, jer je tamo prijetio i dodatak, ukoliko se sazna.

U tadašnjem sistemu vrijednosti, bilo je potpuno normalno neposlušnog đaka ošamariti, počupati ga, izvrijeđati pred svima, mlatnuti lenjirom ili prutom po dlanovima, poslati u ćošak na izdržavanje kazne i slično. I niko, ali baš niko nije smatrao da je to neprimjereno, da ne pominjemo izraz psiho-fizička tortura koji tada nije ni postojao u obrazovnom sistemu. Ako biste se požalili razrednom starješini ili direktoru škole, kod kuće biste mogli dobiti samo repete. Jer nastavnik je bio autoritet, a škola vrhovna institucija.

Dakle, svi roditelji imali su povjerenja u sistem. Naravno, većina nastavnika nije pribjegavala ovakvom načinu vaspitavanja, ali svaka generacija imala je jednog ili dva „zlotvora“, od kojih smo se, zašto ne reći, otvoreno plašili. Osim fizičkog kažnjavanja, vrlo često se događalo i ono koje se ne vidi – psihičko nasilje. Držanje tenzije za popravljanje loše ocjene do posljednjeg časa, zabranjivanje odlaska u toalet do kraja nastave (posebno problematično za djevojke u tim godinama), prijetnje izbacivanjem iz škole i slično.

U tadašnje vrijeme, bilo je roditelja koji su na roditeljskim sastancima pružali otvorenu podršku nastavnicima da djecu koja su

Znamo onu staru da je batina iz raja izašla. I to su bila opšteprihvatljiva mišljenja kojih se držala većina. Dakle, kada nastavnik za koga se zna da primjenjuje takve metode krene ka vama u nekom trenutku, odmah znate da neće dođi da vas pomazi i ljubazno vam kaže to što misli.

*** Piše: Vladimir MARAŠ

Ohrabrite djecu, pogotovo žensku, da odmah prepoznaju neprimjerne namjere i to podijele sa vama. Kažite im da ne može postojati cilj koji podrazumijeva da moraju raditi nešto što ne žele. Objasnite im da ne treba da se stide ako su doživjeli nasilje. Zajedno, moramo i možemo biti jači od pojedinca, ma kako se zvao

manje poslušna od ostalih, po slobodi „nauče pameti“. Batina i fizičko maltretiranje tada su bili standard u vaspitavanju. Sjećam se rečenice kad neko hoće da pohvali svoje dijete pa kaže: „Toliko je dobar/dobra da nemam razlog ni da ga/je udarim, a ne da ga/je izbijem ljudski“.

U današnje vrijeme, takav način obavljanja „nastavničkih dužnosti“ nije dozvoljen. Naprotiv, kažnjiv je. Prije nekoliko dana kompletan region uzburkala je vijest o psiho-fizičko-seksualnom zlostavljanju mnogih glumica koje su se za daske koje život znače pripremale u poznatoj glumačkoj školi Miroslava Aleksića u Beogradu.

Glumica Milena Radulović u intervjuu za Blic kazala je da je Aleksić više od 30 godina fizički i psihički maltertirao stotine djece, polaznika svoje škole. I da je djevojčice, mnoge maloljetne, silovao više puta.

Nakon što ga je prijavila Vujović, javilo se još djevojaka. Aleksić se trenutno tereti za 15 krivičnih djela - osam za silovanje i sedam za nedozvoljene polne radnje. Do srijede, 20. januara prijavilo ga je još 20 djevojaka. Negirao je krivicu, određen mu je pritvor od 30 dana; a ako se dokažu optužbe, mogao bi da dobije i do 15 godina zatvora.

Teško je prihvatiti činjenicu da se ovakve stvari mogu dešavati bukvalno pred očima javnosti. Ali siguran sam da ovo nije jedini slučaj zlostavljanja, već da se te stvari dešavaju i ovdje, oko nas. Zato, ohrabrite svoju djecu, pogotovo žensku, da odmah prepoznaju neprimjerne namjere i to podijele sa vama, roditeljima.

Kažite im da ne može postojati cilj koji podrazumijeva da moraju raditi nešto što ne žele.

Objasnite im da ne treba da se stide ako su doživjele nasilje. To su naše kćeri, sestre, tetke, na kraju krajeva prijateljice. Zajedno, moramo biti jači od pojedinca, ma kako se zvao.

Ne trpite nasilje, prijavite ga, jer ako to ne uradite, nasilnici će već odabrati novu žrtvu i realizovati to što su naumili. A onda zna da bude kasno. Stop nasilju!

3

4

Četvrtak, 21. januar 2021.

Četvrtu

variety.com

tvline.com

U FOKUSU

„Pleasantville“ trip sa postepenim pojavljivanjem boja primijenjen na Marvelov univerzum

Četvrtak, 21. januar 2021.

5

fazu Marvela otključala intrigantna, subverzivna mini-serija „WandaVision“

Zagonetka koja naslućuje spektakl Svježa formula

S obzirom na to da je ovo nije samo prvi Marvelov TV projekat nakon što je franšizu kupio Dizni, već i prvi poslije hita „Avengers: Endgame“ (Džo i Entoni Ruso, 2019), jasno je da fanovi imaju velika očekivanja od „WandaVision“. Nakon (samo) dvije prikazane epizode, ono što vam najiskrenije možemo reći jeste da smo iznenađeni - i to vrlo prijatno.

Marvelovi fanovi koji su i od ove serije željeli uobičajenu akciju na koju smo navikli u filmovima, možda će biti malo razočarani. No, valjalo bi da cijene činjenicu da „WandaVision“ nije rađena na osnovu provjerene blokbaster formule. Takva smjelost nije se očekivala čak ni od Marvela koji, za razliku od DC univerzuma, i dalje uspijeva da iznenadi. Nemoguće je ne primijetiti dozu ironije u toj vrsti

Tek treba da otkrijemo kako su Vanda i Vision završili u simulaciji zasnovanoj na TV sitkomu iz pedesetih. S obzirom na to da su dvije emitovane epizode pune „uskršnjih jaja“, imamo i nekoliko teorija o tome što sve ovo može da znači iznenađenja. Marvel je jedan od razloga zbog kojih su se brojni talentovani glumci, scenaristi i režiseri okrenuli televiziji. Sada kada se okrenuo tom istom tržištu zbog Diznijeve zamisli da zavlada striming platformama, niko nije očekivao da u startu bude spreman na rizik. To je jedna od najintrigantnijih stvari koju je Marvel uradio posljednjih godina.

Baš zbog toga premijeru možemo posmatrati kao povratak na velika vrata.

Dovoljno je intrigantna za one koje zanima kako će se postavendžerska priča nadovezati na cijelu franšizu, ali i misteriozno taman toliko da probudi radoznalost i onih koji su prezasićeni superherojskim sadržajima.

Radnja prve epizode odvija se pedesetih godina prošlog vijeka i omaž je TV klasicima iz te ere poput „The Dick Van Dyke Show“ i „I Love Lucy“.

Tako i vizuelni identitet u potpunosti počiva na crno-bijeloj estetici, kostimima, humoru, glumi, TV špici i reklamama karakterističnim za epohu

serija s idiličnim prikazima američkog života u predgrađu.

Vanda Maksimof (šarmantna Elizabet Olsen) i Vision (simpatični Pol Betani) stigli su u novi komšiluk i spremni su da stvore porodičnu idilu u malom fiktivnom gradu. Radnja se navodno odvija nakon događaja iz posljednjeg dijela „Avengersa“, ali i dalje ne znamo što im se dogodilo i kako su završili tu. Nijesmo sigurni ni zašto se ničega ne sjećaju, ni da li je Vision zaista živ ili je plod Vandine traume nastale nakon što su oboje stradali u ratu protiv Tanosa. No, definitivno znamo da nešto nije u redu.

Slojevit koncept

Druga epizoda već vuče stilom na šezdesete i inspiraciju nalazi u projektima poput „Bewitched“ i „I dream of Jeannie“. Na osnovu najavljenog koncepta jasno je da će sljedeća biti smještena u sedamdesetim, pa osamdesetim... I istina je da ne možemo dočekati da vidimo čemu sve to vodi.

Upečatljivi početak inspirisan TV sitkomima iz pedesetih

Estetski, i što se tiče samog tona i strukture pripovijedanja, „WandaVision“ je pravo osvježenje, i to ne samo za Marvelov univerzum. Humor je sjajan, hemija Elizabet i Pola je radost sama za sebe, a najbolje od svega je što sve pršti od osjećaja da je ovo projekat ljudi koji znaju što rade.

Iako poslije samo dvije emitovane od devet planiranih polučasovnih epizoda i dalje ne znamo dovoljno, činjenica je da je koncept kreatorke Džek Šejfer vrlo slojevit. I to je stvar koja najviše oduševljava, naročito zbog toga što tek sada možemo da se nadamo najboljem od filma „Black Widow“ koji, poslije pandemijskog odlaganja, konačno stiže krajem aprila, a čiji je scenario sa Nedom Bensonom pisala upravo Šejfer.

Onaj površinski sloj serije „WandaVision“ je staromodni sitkom, pun seksističkog humora i stereotipnih situacija, bivajući tako i parodija na prošlost, ali i omaž sjajnim televizijskim projektima. Sloj ispod, pravi je „The Truman Show“, pun socioloških komentara, intrigantan i pomalo jeziv. Sloj na dnu - nastavak je priče kojoj je Marvel posvetio više od 20 filmova i posljednjih 13 godina sopstvene istorije.

Nastavak na sljedećoj strani variety.com

akon godine bez ijednog Marvelovog filma, četvrta faza ovog filmskog unverzuma, franšize sa najvećom zaradom u posljednjih deset godina, počela je - televizijskim sitkomom. Da, dobro ste čuli. Mini-serija „WandaVision“ sletjela je na na striming platformu Disney+, i to sa planom da za strip junake uradi makar isto što je i „The Mandalorian“ učinio za „Star Wars“.

variety.com

N

6

Četvrtak, 21. januar 2021.

„WandaVision“ nije nastavak hita „Endgame“, niti je samo uvod za film „Doctor Strange: Multiverse of Madness“. Za razliku od filmova zbog kojih provedete dva ili tri sata u bioskopskoj stolici, ali od početka znate zašto ste tu i po što ste tačno došli, ova priča je iskomadana na djeliće.

Ostavlja prostor za brojna pitanja i misterije, te za spektakl ili neispunjena očekivanja na samom kraju. To već zavisi od kreatora.

Komšinica sa tajnom agendom Pored glavnih junaka, osoba koja je pokupila najviše simpatija jeste Ketrin Han u ulozi komšinice Agnes koja gura nos tamo gdje joj nije mjesto. Za nju se sumnja da je u pitanju Agata Harknes, vještica koja u stripovima izbriše Vandino sjećanje pokušavajući da joj pomogne da se izbori sa traumom gubika djece. Ketrin Han savršeno je duhovita i šarmantna sa „kako ovo iko radi trijezan“ upadicama. Nemoguće je ne obožavati je, naročito u bizarnim momentima kada prijavljuje misterioznog muža (koji se pominje, ali ga još nijesmo vidjeli) za magični trik nestajanja.

E sad, situacija „zarobljeni u televizoru“ obrađivana je i ranije, nezavisno od svijeta superheroja. Nekad samo kao parodija, nekad (i) kao omaž, ali uvijek kao način da se dočara neka zamka iz koje se mora pobjeći da bi junaci nastavili sa sopstvenim životima. „WandaVision“ je po cijelom konceptu serije koja postepeno dobija boju najviše nalik filmu „Pleasantville“ (1998) koji, nažalost, nije toliko poznat. Tek treba da vidimo što će njena kreatorka uraditi satiričnom idejom koju je Geri Ros povjerio Tobiju Megvajeru, Riz Viterspun, Vilijamu H. Mejsiju i Džefu Danijelsu da bi ispričao priču o buntu, razaranju tradicionalnih vrijednosti, te svim onim stvarima koje vječito potiskujemo.

Kad su ovakvi koncepti u pitanju, gledaoci su korak ispred junaka serije. Od početka znamo da nešto nije u redu. Zato su nam nevjerovatno jezive situacije u seriji „WandaVision“ kada samo na sekund ili dva vidimo iskakanje iz forme. Nešto drugačija muzika, iskrivljeni kadar, dašak boje, najčešće crvene, u crno-bijeloj atmosferi – dovoljni su da vam na trenutak preskoči srce.

U jednoj od narednih epizoda ili možda tek na kraju sezone saznaćemo kako su i zašto Vanda i Vision završili u ovoj simulaciji baziranoj na televiziji. Do tada, ostaje nam da nagađamo, a kako su epizode pune „uskršnjih jaja“ materijala za dumanje ne fali. Stoga, evo i nekoliko mogućih teorija i onoga što je evidentno iz već prikazanih epizoda.

Sestrinska agencija

Agencija S.H.I.E.L.D, kao što je već poznato fanovima Marvelovih filmova i onima koji su gledali seriju „Agents of S.H.I.E.L.D.“ - zadužena je za održavanje mira na Zemlji. Njeni agenti bave se monitoringom svih mogućih prijetnji širom planete i borbom sa organizacijama koje prijete miru kao što je HYDRA. Ono što takođe znate ukoliko ste zagriženi Marvelov fan jeste i da postoji manje poznata sestrinska agencija S.W.O.R.D. (Sentient World Observa-

thewrap.com

Satira u bojama

Katrin Han krade svaki sekund u uvodnim epizodama

tion and Response Department). Kosmička verzija SHIELD-a, zadužena je za prijetnje van Zemlje i situacije kada jedan od mnogobrojnih vanzemaljaca iz Marvelovog univerzuma odluči da napravi haos.

Na njenom čelu se umjesto Nika Fjurija (Semjuel L. Džekson u filmovima) nalazi Abigejl Brend. Na početku serije nekoliko puta vidimo uvezanost ove agencije sa svijetom u kome se trenutno nalaze Vanda i (imaginarni ili ne) Vision. Ono što je malo drugačije jeste razlika u značenju imena.

Etiketa na vinu

U seriji je to „Sentient Weapon Observation Response Division“: u pitanju je sitnica, ali zamjena riječi „world“ sa „weapon“ može biti bitna, naročito ukoliko znate koliko je Vanda zapravo moćna. Ono što definitivno ne znamo jeste da li SWORD samo nadgleda Vandu ili pokušava da joj pomogne u slučaju da zarobljena ili je možda cijeli taj svijet kreirala sama, da pobjegne od traume.

U prvoj epizodi, Vision dovodi šefa i njegovu suprugu kući na večeru.

Vanda koristi krišom moći da postavi sto, a vino koje sipa marke je „Maison du Mepris“. U pitanju je jedan od onih detalja koje ćete primijetiti samo ako ste ljubitelj vina i lijepih etiketa ili... Ukoliko vas je jedna od najvećih franšiza na svije-

tu istrenirala da tražite značenje svakog mogućeg detalja.

Ovo je svakako nešto što nije promaklo fanovima X-Men stripova. Ako prevedemo francusku riječ „maison“ i dobijemo „kuća“, veliko M(epris) lako je uvezati sa „House of M“, jednim od najpoznatijih stripova o Vandi i Visionu. U njemu, negativac Mefisto, doslovni đavo Marvelovog univerzuma, omogući Vandi i Visionu da imaju djecu, a onda ih oduzme. Blizanci Vikan i Spid kasnije postanu dio mladih, novih Avendžersa.

Uzimajući u obzir da se na kraju druge epizode ispostavi da je Vanda trudna, te da nekoliko puta čujemo jezivo ponavljanje fraze „for the children“, koja momentalno asocira i na „The Handmaid’s Tale“, nemoguće je ne posumnjati da je od svih mogućih teorija ova najvjerovatnija. To znači da je Vision definitivno iluzija (što u jednom trenutku izvodeći mađioničarske trikove i sam govori), kao i da Mefisto koristi traumiranu Vandu kao inkubator.

Kazaljke na 2:42

Još jedna naizgled ne tako važna stvar jesu reklame različitih proizvoda koje se pojavljuju usred epizoda.

Svaka simbolično prikazuje neku od Vandinih trauma, a vrlo je moguće da su muškarac i žena iz reklama - njeni roditelji. U prvoj reklami imamo Starkovu bombu koja je uništila So-

koviju, mjesto odakle dolazi Vanda, dok u drugoj epizodi dobijamo podsjetnik na Strakera koji je mučio nju i njenog brata Pijetra Maksimofa Kviksilvera. Gotovo je sigurno da u nastavku onda možemo učekivati nešto uvezano sa Pijetrovom smrću; sa ljudima koje je Vanda slučajno pobila u Lagosu (početak filma „Captain America: Civil War“); te sa činjenicom da je morala da ubije Visiona, i na kraju, naravno, nešto što simbolizuje borbu sa Tanosom. Pozamašan broj trauma jedna je od stvari na kojoj joj definitivno ne zavidimo.

Monika Rambo, koja se u filmu „Captain Marvel“ pojavljuje kao malena ćerka najbolje prijateljice Kerol Denvers, sada je odrasla i agent je organizacije SWORD, barem sudeći prema najavama koje kruže po internetu. Kako sat na zidu u jednom trenutku pokaže 2:42, a „Avengers Vol 1 #242“ jeste strip u kojima se pojavljuju Vanda, Vision i Monika Rembo... Vrlo je moguće, iako još nije potvrđeno, da je ona Žeraldin (Tejona Paris), koja se pojavljuje u seriji. Ili da se Marvel ipak malo igra sa nama.

Šansa za mutante

Bilo da je samo trećina navedenog tačna, ili da je sve samo dobro osmišljena zamka da nas baci na pogrešan trag, istina je da nas sporogoreća, subverzivna, pametno skockana superherojska poslastica drži zaintrigiranima.

Važno je napomenuti da je projekat „WandaVision“, osim zbog svega što smo već pomenuli, naročito bitan zato što otvara sjajnu priliku da se konačno uvedu mutanti. Ono što nikada nije pomenuto u Marvelovim filmovima, zbog nepostojanja XMen univerzuma unutar dobro poznate franšize, jeste da su Vanda i Pijetro - Magnetova djeca.

U filmovima nikada nisu lijepo objašnjene ni Vandine moći, i to baš zbog toga što je ona dijelom mutant. „House of M“ jeste najočigledniji izbor i zbog toga se dobar dio fanova nada da je priča koja nas čeka daleko komplikovanija i da je nijesmo tek tako odgonetnuli.

Ipak, lagali bismo kad bismo rekli da se ne radujemo i mogućnosti da se i Mefisto i mutanti napokon pojave i dodatno zakomplikuju život našim omiljenim junacima. Bez obzira na to kako će se odvijati priča, jedino za što istinski navijamo u ovom trenutku jeste da krajnji ishod zaista bude spektakl. Ipak je u pitanju početak četvrte faze jedne od najvoljenijih franšiza svih vremena.

Biljana MARTINIĆ

Ocjena: 4.6/5

7

tv BAROMETAR buzzfeed.com

A

Lupin

The Watch G

K

rater u srcima ljubitelja satire, koji je nastao svršetkom poslastica „Veep“ i „The Good Place“, trebalo je da bude barem djelimično popunjen spin-ofom kultne „30 Rock“.

Međutim, Alek Boldvin na kraju je odustao od projekta Tine Fej. Na njegovo mjesto uskočio je Ted Danson. I umjesto spin-ofa koji prati nastavak političke karijere čuvenog Džeka Donahija u Njujorku – dobili smo „Mr. Mayor“. Nažalost, kreacija Tine Fej i Roberta Karloka liči na sve samo ne na nešto što ima pravo da se svrsta na policu na kojoj su „Veep“, „The Good Place“ i „30 Rock“.

Televizija NBC do sada je emitovala samo tri od 13 planiranih epizoda.

No, već je jasno da priča o Nilu Bremeru, biznismenu koji postaje gradonačelnik Los Anđelesa iako nije ni najmanje kvalifikovan za posao

– ima prilično tupu satiričnu oštricu. „Mr. Mayor“ je toliko loše napisana, da poklapa čak i sjajnog Dansona, pa i Holi Hanter koja djeluje kao riba na suvom u ulozi ljevičarke koja staje na žulj nesposobnom političaru.

Imaju Fej i Karlok nekih dobrih finti, poput one priče o zabrani slamčica u drugoj epizodi. No, njihov humor djeluje mlako, iznošeno, prevaziđeno spram svega što su nam majstori političke satire godinama servirali u HBO hitu „Veep“. Njih je bilo teško omesti i nadmašiti čak i za četiri godine koliko je Tramp boravio u Bijeloj kući. Koliko god voljeli Fej, teško da može da im parira u seciranju bizarne američke stvarnosti...

Posebno poslije onog cirkusa koji se 6. januara u odigrao u Kongresu SAD. M. I.-N.

Ocjena: MLAKO

radska straža AnkMorporka, najvećeg grada Disksvijeta briljantnog Terija Pračeta trebalo je da dobije zasebnu seriju još 2011. godine.

Dogovori su se mijenjali, produkcija odlagala...

Pračet je preminuo 2015. i sve je ostalo u rukama Sajmona Alena. Poslije šest godina i ko zna koliko dodatnih zavrzlama BBC serija „The Watch“ konačno je stigla na male ekrane. Ne viđela se. Od najavljenog „pračetovskog CSI“ ostalo je – veliko ništa.

Ako volite serijal knjiga o Disksvijetu, ne morate da pogledate sve četiri emitovane od osam planiranih epizoda. Dovoljno je pet minuta da shvatite koliko serija sa Ričardom Dormerom nema veze sa Stražom.

Nekakvi jeftini pank-rok vizuali i neprijatnog udvaranja fanovima uvrnute TV produkcije kao što je „Happy!“ sa Kristoferom Melonijem - pojeli su pračetovski fantazijski svijet. Alenovo pisanje uspjelo je (kako?!) da učini Terijev unikatni humor – još jednom rupom u svirali

medium.com

rsen Lupin, francuski gospodin lopov, junak čak 24 romana Morisa Leblana, nikada nije bio pretjerano popularan na ovim prostorima. Ipak, nije samo narod u piščevoj rodnoj Francuskoj totalno lud za njim.

Od 1905. kada je objavljena prva, novinska priča o Lupinu, knjige su dobile brojne filmske, televizijske i pozorišne adaptacije, a veliki Alan Mur učinio ga je i jednim od upečatljivijih epizodnih junaka stripa „Liga izuzetnih džentlmena“.

Opet, čak i ako ste propustili Leblanove knjige i adaptacije – Netfliksova nova serija morala Zabavna heist poslastica pravo iz srca Luvra vam je privući pažnju zbog glavnog glumca. Šarmantnu lopinu Asana Diopa, imigranta iz odisejicu; sladak soundtrack; nepreSenegala koja pljačka Luvr inspitenciozni komentar o socijalnim razlikama u Francuskoj - i nekoliko risan Leblanovim gospočetom i prijatnih heist rješenja kreatora jednom vrlo bolnom epizodom Žorža Keja i Fransoe Uzana. iz prošlosti, odigrao je Omar Si, Ako pristupate pljačkaškim pričama proslavljen predivnom francuskom u maniru detektivskog tragača za badi dramedijom „The Intouchalogičkim rupama i naivnostima, bles“ (Olivije Nakaše, Erik Tolemožda vam „Lupin“ baš i neće dano, 2011). leći. No, ako ste u potrazi za heist Srećom, harizmatični glumac nije ispašom za mozak, volite Omara jedini plus serije „Lupin“. NetflikSija i imate četiri sata za odmor od sov akcioni triler, kroz pet za sada prestižne televizije, samo naprijed. dostupnih epizoda (datum premiUživaćete. jere druge polovine sezone još nije M. I.-N. potvrđen), nudi zabavnu pljačkašku Ocjena: TOPLO

Mr. Mayor

medium.com

Četvrtak, 21. januar 2021.

Ni „p“ od „pračetovskog CSI“

ispodprosječne televizije.

Na kraju krajeva, najsuvislije komentare o seriji dali su baš oni koji najbolje poznaju Pračeta. Njegova kćerka Rijana nazvala ju je nečim što „apsolutno ne dijeli DNK sa tatinom Stražom... a Nil Gejman, njegov dugogodišnji saradnik, prijatelj i fan, kazao je da „The Watch“ adaptacija Pračeta isto kao što bi „serija o TV reporteru u žutoj kabanici koji ima slijepog miša za ljubimca – bila priča o Betmenu“. Amin!

M. I.-N.

Ocjena: HLADNO

Serija Tine Fej – riba na suvom u svijetu satire

8

Četvrtak, 21. januar 2021.

zerkalo

„Promising Young Woman“ sa Keri M

Pošećereni egzorciza Oni koji ovih dana pišu razne fekalije po društvenim mrežama o slučaju Miroslava Aleksića i Milene Radulović mogli bi da pogledaju film Emerald Fenel. Teško da postoji jasniji odgovor na pitanje zbog čega žrtve „kasno“ prijavljuju nasilje

Piše: Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

V

dre izvire nešto čudno, uvrnuto, nedokučivo. Nešto što vas tjera da se pitate ko je stvarno ova djevojka... I što je, dođavola, njena agenda?

Kasandrin plan postaje malo jasniji nakon njenog pristanka da pođe na „još jedno piće“ u stan nepoznatog momka kojeg je upravo upoznala u pabu. Od te scene je i počela Emerald Fenel kada je zamislila „Promising Young Woman“.

Dok pripita Kasandra leži na krevetu i mrmlja: „Nemoj, prestani, što to radiš...“, momak joj otkopčava i svlači pantalone. Spušta se na koljena i poseže za gaćicama kao da je uopšte ne čuje. U tom trenutku, Kasandra se uspravlja i ponavlja izrečeno drugačijim, odlučnijim to-

nom. Pitanje: „Što to radiš?“ ovog puta nije pitanje, nego upozorenje.

Kasandra ga gleda pravo u oči. I izbezumljuje ga. Jer pripita djevojka za čijim je međunožjem posegnuo; koja je „to sigurno htjela“; kojoj „bi se to svidjelo“ - potpuno je trijezna.

Patrijarhat na meti

U ovakvoj situaciji i vi biste se izbezumili, zar ne? Čak i da ste „vitez u sjajnom oklopu“ koji samo brine da pijana djevojka stigne bezbjedno kući; jedan od tih „dobrih momaka“ koji umiju da precijene intuiciju kad se popije s obje strane, te pomisle da postoje i neko drugo, „maglovitije“ značenja riječi „ne“. I

imdb.com

rlo je malo filmskih priča o silovanju koje, na koncu, ne završe kao „torture porn“ eksploatacije tog istog ženskog tijela u čiju zaštitu staju. Još manje je filmova o seksualnim predatorima od kojih se ne uvrće želudac; koji vam ne ostave teg u stomaku; nakon kojih makar na trenutak ne izgubite vjeru u čitav svijet i bolje sjutra.

Reći ćete, pa dobro – vjerovatno je i nemoguće snimiti „lepršav“, „bajkolik“ film o silovanju. Ako je realna, takva filmska priča po nekom nepisanom pravilu mora biti mučna i teška; a kada su takve teme u pitanju, teško je izbjeći objektivizaciju žrtve i prikazati je kao nekoga ko je ipak uspio da zadrži kontrolu nad sopstvenim narativom.

Reći ćete, a onda će se dogoditi film „Promising Young Woman“ sa briljantnom Keri Maligan... I režiserka debitantkinja Emerald Fenel, glumica najpoznatija po ulozi Kamil Parker u seriji „The Crown“, srušiće sva ta nepisana pravila o tome kako se pišu vrhunske filmske priče o seksualnim prestupnicima, njihovim žrtvama i sistemu u kojem silovanje može proći nekažnjeno.

Trijezna dama

Kasandra (Maligan) je upravo napunila 30. Još živi kod roditelja, nema ni momka, ni prijatelja. Poslije napuštanja fakulteta, zaglavila je u lokalnom kofi šopu. Dane provodi prodajući kafe, a noći za lokalnim šankom šmekajući se sa nepoznatim muškarcima. Ne pokazuje ni najmanju želju da se mijenja, čak ni nakon što joj roditelji za rođendan kupe kofer – šaljući vrlo jasnu poruku o ptiću koji treba da napusti gnijezdo.

Ukratko, Kasandra je klišeizirani primjer milenijalke koja se beskrajno dosađuje, vrti u krugu nezadovoljstva i aposolutno nema pojma što želi od života. No, ne možete da odlijepite pogled sa ekrana. Keri Maligan, jedna od najpotcjenjenijih glumica generacije, pretvara je u magnet. Od samog starta iz Kasan-

Superzabavna scena sa pjevušenjem pjesme Paris Hilton u apoteci

Četvrtak, 21. januar 2021.

9

Maligan: Uvrnut i lepršav, ali vrlo ozbiljan odgovor na #MeToo

go i ti „dobri momci“ koji su uvjereni da su dobri; koji nikada ne bi silovali; koji bi silovateljima možda i slomili i posljednju koščicu u tijelu.

Zbog toga je ova scena beskrajno važna i zato je, već u prvoj polovini, tako prodoran „Promising Young Woman“.

Svega nekoliko minuta dovoljno je da film navede na preispitivanje čak i najveće džentlmene (kontekst filma je strogo heteroseksualni). Da ih isprovocira da razmisle o situacijama u kojima su možda postupili mizogino, a da toga, odrastajući i usvajajući muškocentrična pravila, uopšte nijesu bili svjesni. I da im tako pokaže da su i oni važan dio problema, te da je baš zbog njih problem još i veći. Jer, kako se izliječiti – ako i ne znaš da si bolestan?

Bilo bi to dovoljno za bitan film svake ere, ne samo #MeToo. No, Fenel se tu nije zaustavila. Njen „Promising Young Woman“ u drugoj, iznenađujuće uspješnoj polovini dotiče mnogo manje „dobre momke“.

Alarmira, podvlači da je dosta nasilja, otkriva koliko je šokantno duboko korijenje patrijarhata, pa čak dolazi i do toga da predator i žrtva zamijene uloge... I tu konačno otkriva vrlo bolnu agendu i traumu glavne junakinje.

Pinjata sa bombom

zaista, tip koji je pokupio Kasandru uopšte nije loš momak. Nije predator, ali nije vala ni dobar.

No, to je krajnje nebitna stvar za poentu Emerald Fenel. Nju i film „Promising Young Woman“ ne interesuje demonizovanje muškaraca, podvlačenje da su „svi isti“, niti poziv za podizanje oružja protiv muškog roda.

Fenelina meta nijesu „muški“ – nego partijarhat. Tačnije i konkretnije, ne samo predatori u muškocentričnom svijetu, ne-

Prije razgovora o svemu što je navelo Kasandru da provodi noći praveći se da je pijana, ne bi li je nepoznati muškarci odveli kući, a onda im pokvarila erekciju „naglim otrežnjenjem“ i upisivanjem još jedne recke u misteriozni notes – riječ više o estetici.

Vrlo zanimljivo: cjelokupni audiovizuelni identitet filma „Promising Young Woman“ zasnovan je na režiserkinom poigravanju sa, čini se, opštim mišljenjem da je djevojkama okrenuta pop kultura – infantilna, neozbiljna, prilično bezvrijedna. Da je pjesma „Toxic“ Britni Spirs grešno zadovoljstvo, nešto što se sluša „iz fore“ – a ne remek djelo. I da svi ti cvjetni dezeni, bluzice, suknjice, šminkica, pastelne

ign.com

am za seks-predatore

Keri Maligan, senzacionalna kao bijesna, oštećena, hrabra Kasandra

boje, kikice, džinovske šarene lizalice, muzika girl bendova poput Spice – u rukama odraslih žena postaju rekvizita za Lolite. Putene i poželjne, tako slatke kada se prave da „ne“ uopšte ne znači „da“...

Pastelne boje, lepršave bluzice i suknjice, sladunjavi girly pop soundtrack – sve su to elementi čiste subverzije Emerald Fenel. To postaje jasno u drugoj polovini, kad iz šarenog, slatko upakovanog paketa i nekakvog ćaknutog, do tada nejasnog osvetničkog plana simpatične avendžerke – izviri Kasandrina prošlost. Silovanje pa samoubistvo najbolje drugarice; trauma i griža

savjesti; neuspješna borba za pravdu u sistemu koji (ne)svjesno štiti seksualne prestupnike... Duboka depresija, nemoć, patnja koja trasira čitav život.

Taj prelaz iz laganog i slatkog u vrlo ozbiljno, angažovano i bolno, izveden je bez previše grešaka u koracima. I vrlo je efektan. Tada shvatate da je „Promising Young Woman“ nalik sočnoj karamelici u koju je zabodena igla. Šećernoj vuni u kojoj je skrivena šaka žileta. Leptiriću šareniću koji bode kao pčela. Ili žurkici punoj pinjata iz kojih redom pršte Nastavak na sljedećoj strani

10

Četvrtak, 21. januar 2021.

thewrap.com

youtube.com

kratki rezovi

Predator postaje lovina u subverzivnom režiserskom debiju glumice Emerald Fenel

Da Fenel nije pokazala zavidnu spretnost, „Promising Young Woman“ bi na kraju završio u domenu bajke, #MeToo fantazije, osvetničkog femi-pornića, nečega što nema veze sa realnošću. No, njena naizgled bezazlena girl power pričica uspjela je da zada neočekivan udarac. I to kako: lepršajući i bacajući fore sve vrijeme, a nijednom ne tretirajući neozbiljno jednu nasmrt ozbiljnu temu.

Kako i ne bi, kad je Fenel napala „mučke“... U „Promising Young Woman“ uspjela je da uvali ko zna koliko žanrova. Ova svaštara je i osvetnički triler; i drama; i crna komedija; pa i tragedija. U jednom momentu, posebno u nezaboravnoj sceni u apoteci u kojoj Kasandra i Rajan (Bo Burnam) pjevaju

Režija i scenario: Emerald Fenel Uloge: Keri Maligan, Bo Burnam, Alison Bri, Adam Brodi Trajanje: 113 min

Ultimativno rješenje

Kasandra u finišu jeste izgubila život pokušavajući da se osveti, preuzimajući pravdu u svoje ruke, satjerujući silovatelje u ćošak poput pantera... Prije toga, Keri Maligan i Emerald Fenel jesu se pobrinule da razumijemo njenu bol.

No, učinile su i da zaziremo od njenog ultimativnog „rješenja“ problema, čak i ako se pokazalo da je iscrpila sve moguće opcije da istjera istinu na vidjelo... I to je samo još jedan plus filma „Promising Young Woman“, te dokaz da Fenel nije zasnovala priču na mržnji prema muškarcima.

Na koncu, obezbijedivši se da dokazi o silovanju najbolje prijateljice stignu tamo gdje je to potrebno u slučaju njene smrti, Kasandra je uspjela da zadrži kontrolu nad sopstvenim narativom. To, nažalost, nije pošlo i ne polazi za rukom mnogim žrtvama silovanja: ni na velikom platnu, ni u životu. Čitav Balkan upravo svjedoči da je to baš tako, prateći slučaj Miroslava Aleksića (68) optuženog za silovanje tada sedamnaestogodišnje Milene Radulović (25) i još nekoliko maloljetnih polaznica sopstvene škole glume.

Oni koji ovih dana pišu razne fekalije po društvenim mrežama mogli bi da pogledaju „Promising Young Woman“.

Za takve mozgove, ali i za sve seks-predatore ili one „dobre tipove“ koji možda nemaju pojma da nijesu toliko dobri – Emerald Fenel spremila je pravi mali pošećereni egzorcizam.

Teško da može da postoji jasniji odgovor na pitanje zbog čega žrtve „kasno“ prijavljuju seksualne predatore. I teško da postoji ijedna osoba koja je pretrpjela ovu vrstu nasilja, a da se neće povezati sa misijom čudnovate Kasandre.

Bijesne, oštećene, cinične i zabavne, hrabre i pravedne, slojevite i humane – u izvedbi senzacionalne, Oskara vrijedne Keri Maligan.

Ocjena: 8/10

En Hatavej u beživotnoj pljački u Londonu netflix.com

Žanrovska svaštara

„Stars are Blind“ Paris Hilton, postaje čak i preslatki rom-kom.

A opet, „Promising Young Woman“ nije ništa od navedenog. Toliko je kreativan, uvrnut i neočekivan, da precizan opis može da glasi samo ovako: komedija, ali koja to nije; romansa koja to takođe nije; tragedija koja to definitivno nije. I to uprkos onom šokantnom kraju u kojem je Kasandra i izgubila, i ostvarila veliku pobjedu.

Da je kraj, na čiji se „antifeminizam“ žale brojni gledaoci širom svijeta, ipak bio drugačiji, „Promising Young Woman“ izgubio bi vrijednost. Postao bi upravo onaj feministički pornić, bajka, produkt fantazije ili nekog stripa sa Harli Kvin.

Asbaek i Meki u Netfliksovoj promašenoj akciji

indiewire.com

slatkiši i konfete, a onda iz posljednje ispadne bomba.

Poetska autobiografija režisera Lija Ajzaka Čunga

11

Četvrtak, 21. januar 2021.

Locked Down

Z

nate li da prijatelji odnedavno zovu režisera Daga Limana – Dag Amelija Erhart Liman? Čovjek je tokom karantina toliko poludio za idejom da režira film po scenariju Stivena Najta, da ga ni otkazivanje svih komercijalnih letova nije moglo spriječiti u naumu. Liman, licencirani pilot koji je oduvijek sanjao o jednom takvom letu, sjeo je u oldskul avionče i preletio cijeli Atlantik da bi došao u London!

Eh, da je „Locked Down“ na koncu ispao barem upola dobar kao priča Limanovoj prekookeanskoj avanturi... Kakva bi to filmčina bila.

Kapa dolje za hrabrost i predanosti cijele ekipe, pa

S

Outside the Wire

vaki put kad Netfliks izbaci najavu naučnofantastičnog akcionog filma sa velikom zvijezdom i zanimljivom premisom, znate da vas čeka samo još jedan prosuti Netfliksov film sa velikom zvijezdom i interesantnom premisom... Ali, Bože moj, hoćete da budete otvorenog uma; da mu date šansu; da ne propustite potencijalni skriveni dragulj... I tako potrošite skoro dva sata života na filmove poput „Outside the Wire“.

Radnja filma Mikela Hofstroma odvija se 2036. u

M

Minari

inari je vrlo specifična biljka. Poslije prvog sađenja, uvijek uvene. No, nakon što izraste ponovo, njenoj snazi i izdržljivosti malo što može da izađe na crtu. Zato nije ni čudo što je južnokorejski režiser i scenarista Li Ajzak Čung autobiografski film o odrastanju u Americi nazvao baš tako – „Minari“. U tu jednostavnu a tako poetsku riječ, stala je sva drama imigranata. Čungova nježna, a prizemljena imigrantska drama, čiji je koproducent Bred Pit, odvija se osamdesetih godina u Arkanzasu. Džejkob (Stiven Jun, najpoznatiji po seriji

i za odluku HBO Max da prihvati finansiranje tako rizičnog poduhvata. Nažalost, vjerovatno nema tog režisera, a ni glumca koji je mogao da se izbori sa Najtovim scenarijom. Na kraju je ispalo da je pandemija korona virusa Limanov najmanji problem.

Na papiru, priča o paru pred raskidom, koji je primoran da ostane zajedno zbog karantina, a koji ponovo zbližava krađa dijamanta teškog tri miliona funti iz londonskog „Harodsa“ – ne zvuči tako loše. En Hatavej i Čivetel Edžiofor dali su sve od sebe da ožive lomove Linde i Pakstona, ali teško su mogli da izmuzu išta iz Najtovih zarđalih pan-

Istočnoj Evropi, u ambijentu nalik hladnoratovskom.

Američki vojnici (a koji bi drugi) pokušavaju da zauzdaju Rusa Viktora Kovala (Pilok Asbaek) i spriječe (nuklearni) rat.

U cijeloj toj dosadno režiranoj i stoput viđenoj priči interesantan je samo jedan momenat: agenda ambivalentnog Lea (Antoni Meki), jednog od strogo povjerljivih androida koje Ameri koriste u vojne svrhe.

Zbog čega je Mekijev lik oblikovan kao Afroamerikanac, a ne kao klasični,

„The Walking Dead“, maestralan u južnokorejskom filmu „Burning“ (2018)) troši cijelu, mučno stečenu ušteđevinu na kupovinu zemlje. Želi da postane farmer. No, njegova supruga Monika (Jeri Han) i dvoje djece baš i nijesu oduševljeni njegovom vizijom ostvarenja američkog sna.

Svaka imigrantska drama počiva na pitanjima identiteta i sudaru svjetova, kultura, očekivanja i realnosti. No, Čungova je posebna po tome što odbija da se pokori nepisanim zakonima (melo)drame. Sve u vezi sa filmom „Minari“, od muzike Emila Moserija, preko mali-

demijskih fora na račun hrčkanja toalet papira; dijaloga koji guše svaku scenu... I tako snobovskih momenata, da biste najradije zaljaštili šamar i Lindi i Pakstonu.

Ne moramo da idemo dalje od one odluke da Pakstonovo lažno ime tokom pljačke bude Edgar Alan Po... Jer, čuvari sigurno moraju biti toliko neuki i neupućeni, da nikako ne mogu znati ime jednog od najvećih pisaca svih vremena , zar ne?

Ovakve filmove, priče, likove – treba da piše neko poput Vudija Alena.

Autor sposoban makar za to da opravda postojanje riječi „komedija“ u opisu jednog ovakvog filma.

„Locked Down“ nije vidio ni „k“ od komedije, a ako ćemo pravo, nije se baš previše nagledao ni „heist“ filma. Sve nam se čini da imamo ranog kandidata za razočaranje godine...

A Limanu samo želimo više sreće sa narednim, bombastično najavljenim (filmskim) letom. Filmu sa Tomom Kruzom i Ilonom Maskom, koji će se snimati u jednoj od kapsula SpaceX, neće biti teško da nadmaši „Locked Down“... Osim ako Dag Nil Armstrong Liman ponovo ne povjeri scenario nekome od koga valja biti na kovid-distanci mnogo većoj od ona famozna dva metra.

M. I.-N.

bijeli, muževni – Kapetan Amerika? Hoće li se okrenuti protiv sopstvenih stvoritelja? I što nam time može reći ne o bliskoj budućnosti u kojoj se odvija radnja, nego baš o sadašnjosti i bizarnoj stvarnosti (oduvijek) rasno podijeljene Amerike? Nažalost, scenaristi Rouan Athol i Rob Jesekomb nemaju ni najmanju namjeru da odgovore na ova pitanja. Niti su radoznali, ni dovoljno hrabri da razrade zanimljivu premisu.

Sve što autori filma daju,

za skoro dva sata, jeste bezukusna mućkalica skuvana od opštih mjesta SF i ratnih akcija: od pobune robota, do ruskih negativaca koji završe sa kopljem od zastave među džigericama. Njihov „Outside the Wire“ je futuristički ratni film bez trunke mašte i osjećaja za sadašnji momenat. Ne vrijedi ga upaliti ni kad vam je potrebno nešto tupkasto, za gledanje sa pola mozga, a kamoli ako ste željni pametne naučne fantastike.

M. I.-N.

kovskog insistiranja da kadrovi prirode oblikuju naraciju, do izgradnje karaktera – nalik je poeziji. A opet, toliko je tu autentičnih detalja u vezi s imigrantskim iskustvom (papirni avioni sa porukom „Don’t fight“, kofer iz kojeg se presipaju đakonije iz domovine), da je nemoguće ne vjerovati da se ama baš sve što gledate – dogodilo i u realnosti.

Drama jedne porodice koja se bori da to i ostane na samom startu uopšte ne izgleda kao nešto što može ostati u srcima gledalaca. No, do kraja filma i predivnog momenta djece i bake (Ju-Jung Jan, zaslužna i

Ocjena: 2/5

Ocjena: 1.5/5

za najsmješnije i za najtužnije momente), kada simbolika naslova postaje očigledna, divićete se Čungovoj sposobnosti da od tako ličnog, autentičnog – napravi univerzalno iskustvo.

Na kraju, biće vam jasno zbog čega je „Minari“ bio najveći hit na prošlogodišnjem Sandensu i jedan od najbolje ocijenjenih filmova studija „A24“. Osjetićete njegovu tihu snagu i izdržljivost...

I uvidjeti da je Čungova autobiografija potpuno nalik jednom minariju: biljčici koja, na koncu, uspijeva da se primi i ostane u srcima svih gledalaca. M. I.-N.

Ocjena: 3.8/5

12

Četvrtak, 21. januar 2021.

alaskahighwaynews.ca

CELULOID

Dvodjelni HBO dokumentarac „T

K

ažu da sve bitno, temeljno u građenju ličnosti postavimo u prvim godinama života. Tajger Vuds imao je deset mjeseci kada je, kao omađijan, posmatrao očevu igru golferskog raspucavanja u garaži.

- Tih dana povjerovao sam da će biti veliki golfer govorio je njegov otac Erl.

Ni kap slabosti Sredinom devedesetih, u danima kada je osvitala Tajgerova velika karijera, Erl Vuds često je tražio oproštaj zbog emocija sa kojima govori o sinu.

- Srce mi drhti od radosti, kada znam da će moj sin imati priliku da pomogne mnogima. Pružiće planeti humanitarnu akciju kakvu do sada nije vidio. Svijet će postati bolje mjesto za život zbog njegove vrline, prisustva i postojanja govori Erl u snimku iz 1994. godine, dok prvi, moćni kadrovi HBO dokumentarca „Tiger“ prikazuju velikog golfera potpuno nemoćnog i grešnog, pred policijskim isljednikom, deceniju i po kasnije.

I tada, već u najavi tročasovne dokumentarne poslastice, znate da se ne radi samo o srušenom snu oca, već o mitu o padu jednog božanstva.

Na putu ostvarenja, pada i šampionskog povratka Tajgera Vudsa uvjerićete se da nigdje teren nije tako dramatično trusan kao pod nogama vrhunskih golfera O onome kojem nije moglo biti da iskaže ni kap ljudske slabosti, sve dok se krčag grijeha nije potpuno prelio.

Tamo gdje je stala ili nije smjela da zagrebe „The Last Dance“, doku-serija o Majklu Džordanu – „Tiger“ nastupa u frontalnoj ofanzivi. Zbog toga je studija karijere najvećeg modernog golfera Tajgera Vudsa mnogo bitnija od svega što smo vidjeli u megapopularnom dokumentarcu Netfliksa i ESPN.

Alfa mužjaci Poređenja dvije hronike života planetarnih sportskih ikona nameću se sama. „The Last Dance“, čiji je izvršni producent oskarovac i jedan od najštovanijih dokumentarista svog vremena Aleks Gibni, precizno dekonstrui-

U slavu palih božanstava

Tri sata uzbudljive priče o jednom od najboljih sportista svih vremena

13

Četvrtak, 21. januar 2021.

thewrap.com

HBO

Tiger“ mnogo bolji od Netfliksove serije „The Last Dance“ o Majklu Džordanu

Mladi Tajger sa ocem Erlom Vudsom

arhivskog materijala. I odabrati prave ljude iz Vudsovog okruženja, za odmjerenu i poštenu priču obilježenu brojnim kotroverzama.

S druge strane, Hamačeku i Hajnemanu niko se nije mješao u kreativni proces.

Najveća boljka serije „The Last Dance“ jeste upravo Majkl Džordan. Ostalo je previše toga što „Leteći Majk“ nije želio da otkrije.

Kreatori HBO filma nijesu imali tu kočnicu.

Magija kadra

Grešnik od krvi i mesa, a ne polubožanstvo kojem je tata namijenio da promijeni svijet

Onaj govor Erla Vudsa, suočen sa kadrom njegovog sina privedenog u policijskoj stanici i najdubljoj hadskoj rupi životne promašenosti sa početka filma - sjajan je uvod i perfektna najava koju je HBO odabrao, uoči premijere na platformi HBO GO. Veliki publicitet obezbijeđen je i najavom da u filmu prvi put govori Rejčel Uhitel, ljubavnica, njujorška hostesa, opskurna dama za koju milioni Tajgerovih

fanova i dan-danas misle da mu je, prije deceniju, uništila privatni život. Svaki krupni sekund krupnog kadra njenog intervjua, ali i bilo koga od drugih koji su govorili o Vudsu – iskorišćen je perfektno. Za oslikavanje kompleksnih ličnosti koje su činile Tajgerov život.

A sam Vuds? Nakon tročasovnog prolaska kroz dokumentarac, kreatorima HBO djela bi izvjesno skinuli kapu i najbolji psihoana-

litičari i moderni sociolozi.

S jedne strane, istražujući korijene odrastanja, precizno opisujući zašto je Tajger u svijetu sporta prošao ono „imao, pa nemao... pa opet imao“.

Zvjezdane igračke S druge, šamarajući sve sportske fanove velikih zvijezda i bilo koju javnost jasno tvrdeći da nam sportski idoli i polubožanstva nijesu ništa više od igračaka. I da se tako odnosimo

HBO/youtube.com

še svaku crtu oprečnog, autentičnog košarkaškog vječnika Džordana. Podvlači da, bez te karakteristike manijakalnog alfa mužjaka koji je svakog dana želio da dokaže da je bolji od svih MJ ne bi bio to što jeste. Po mnogo čemu, Tajger Vuds je u svijetu golfa bio sličan.

Međutim, skoro ni u jednom momentu „The Last Dance“ ne pokušava da pronikne zašto je Majkl Džordan taj koji jeste, te zbog čega je morao postati takav. E, na tom terenu blista „Tiger“ televizije HBO. I zato je ovaj dokumentarac, istražujući korijene, trase i stranputice jedne kompleksne ličnosti i to sa igoovskom preciznošću - mnogo više i od priče o samom Tajgeru Vudsu.

Za kreatore dokumentarca, Meta Hamačeka i Metjua Hajnemana, činjenica da Tajger Vuds nije učestvovao u stvaranju bila je mač sa dvije oštrice. Trebalo je sa mjerom odraditi sizifovski posao pregledanja i selektiranja stotina sati

NEKAD I SAD: Ekskluzivni intervju sa Rejčel Uhitel, Tajgerovom djevojkom koju fanovi optužuju da mu je uništila život

prema bilo kojoj aktuelnoj temi naše svakodnevice uklapajući ih u društvene konstrukte koji su bitni nama, a ne njima, običnim ljudima od krvi i mesa.

A golf? Ne brinite čak ni ako ne znate ama baš ništa o ovom sportu koji je popularan svuda, samo ne kod nas. Na putu ostvarenja, pada i povratka jednog od najvećih modernih šampiona planetarnog sporta uvjerićete se da nigdje teren nije tako dramatično trusan kao pod nogama vrhunskih golfera.

I ne manje bitno: shvatićete zbog čega je jedan Tajgerov veliki trofej, osvojen nakon velikog povratka, vredniji od čitavog niza ranije ostvarenih. Jer je djelo grešnika od krvi i mesa, a ne nekakvog polubožanstva kojem je otac davno namijenio da promijeni svijet. S. STAMENIĆ

Ocjena: 4.2/5

14

Četvrtak, 21. januar 2021.

SERIJE

Pogledali smo tri od šest epizoda serije Džona

Predivna posvet umjetnosti i prijatel Painting with John

H

olivud osamdesetih želio je Džona Lurija; Džim Džarmuš i Dejvid Linč kleli su se u njega. U posljednje tri decenije filmovi u kojima je glumio mogu se prebrojati prstima jedne ruke. Sumnjiva dijagnoza „akutne lajmske bolesti“ bila je više izgovor pred prijateljima i ljudima koje cijeni.

Džabe vi želite. Džabe sve dobre namjere. Tu mu nije mjesto.

Od tada Džon Luri uglavnom slika.

Nekoliko filmskih ili televizijskih projekata u kojima je bio narator samo su bili njegov način da se nakratko vrati u svijet ljudi koji su mu dragi. Da bez osjećaja krivice bude ponovo u njihovom društvu.

twitter.com

Tužno drveće

Nakon što vas legenda indi-filma ubijedi da je odveć lako snimiti štosan film o svakodnevici (o, nimalo nije!) - znaćete da se Džimu Džarmušu i Dejvidu Linču zbog ovih časova slikanja smije brk Još jedno nezaboravno druženje sa legendom indi-filma

Svako je drvo na Džonovim akvarelima tužno. Svako je zgađeno činjenicom da postoji. Onda pogledate cjelinu, taj svijet zaraslih staza i nepristojno nabujale prirode i otkrijete silnu radost u široj slici.

Savršen paradoks. Što se Džon Luri u filmovima Džima Džarmuša ili Dejvida Linča više upinjao da bude nebitan lik, čudak ili bitanga, i što se više trudio da bude naivan i neuk glumac, to je bio savršeniji. To je njegov usud: bio je perfektan u svijetu u kojem nije pripadao.

Sjećate se Boba Rosa, banalnog tipa u košulji rokera sa kraja šezdesetih i ludo uvis iždžikljalom dritankom umjesto frizure? Najpoznatiji televizijski instruktor umjetnosti je prije nekoliko decenija ubjeđivao svijet da svako može da nauči da slika. Džon Luri kaže odmah na početku serije „Painting with John“: daleko od toga da svako može naučiti.

Ta rečenica je i lajtmotiv najave ,,Slikanja sa Džonom“ na televiziji HBO, čiju izvršnu produkciju potpisuje oskarovac Adam Mekaj. I u tri sekunde dramske pauze Luri će vam se učiniti kao savršen demotivator. Kao tip koji se svim silama trudi da vas razuvjeri, da ni on ni vi nijeste vrijedni zajedničkog vremena na ovim i ovakvim

15 johnlurieart.com

Četvrtak, 21. januar 2021.

ta ljstvu

johnlurieart.com

a Lurija koja 22. januara stiže na HBO

časovima! Prije nego vam priredi savršeno elegantan i banalan nokaut. I kupi vam pažnju za lekcije slikanja onim apsurdnim cinizmom koji se zove običan život.

Radovi Džona Lurija: Svaka je slika samo potreba za komunikacijom

To da je HBO ubijedio Džona Lurija da snimi nešto 2021. godine – čudo je samo po sebi. Postao je i kreator i režiser „Časova slikanja“. I to ravno tri decenije nakon kultnog i nezaboravnog režiserskog debija. „Fishing With John“ (1991) je svojevrsna forma intervjua, ako se tako može nazvati jednostavno druženje.

Slavna ličnost iz svijeta vrhunskog filma bi u Džonovom čamcu išla u ribarsku avanturu.

Džima Džarmuša gledali smo u lovu na ajkulu, na obali Montuka u državi Njujork. Toma Vejtsa, gunđavog i spremnog na kavgu, kako karta tik uz plažu Jamajke. Meta Dilona na Kostarici uz pravi mali natprirodni fenomen! Vilema Dafoa u pecaroškoj avanturi na ledu na sjeveru Mejna...

I konačno, potpuno ludog, nezaboravnog Denisa Hopera u čudesne dvije epizode epiloga, u potrazi za džinovskom meduzom na Tajlandu.

Pravo u srce tame. Pravo u dušu savršenog drugarstva. Nema ljepše preporuke za druženje sa Džonom Lurijem od serije „Fishing With John“. Ili makar, nije je bilo do „Painting With John“...

U seriji „Slikanje sa Džonom“, gledaće vas oči u oči jedan autor, riješen da vas pošto-poto ubijedi da mu ništa ne ide od ruke. Dronovi, visoko iznad Lurijeve intimne geografije, „kao fol“ propadaće mu među grane. Svaka priča i vic djelovaće nedovršeno na prvu loptu. Ili još gore, pogano čudački.

Onda će kamera u slobodnom padu da vas asocira na suicidalni skok, na padobrane čiji je mehanizam otvaranja krenuo po zlu, ili na neki ludi i ružan san ljudi smrvljenih stresom i obavezama. A vicevi ili štosevi od sje-

ćanja hipnotisaće vas kao bajke Oskara Vajlda. Dok se budete kleli da ima u tim pričama više realnog života nego na svim časovima na kojima ste do sada bili, shvatićete da Džonu Luriju jedete iz ruke...

Da, razlog da se nasmije brk starijih filmskih sladokusaca: isti onaj saksofonista iz Džarmušovog „Permanent Vacation“ (1980), jednog filmskog debija o suludo proćerdanoj mladosti; onaj Slejter iz Vendersovog „Paris, Texas“ (1984), Sparki iz Linčovog „Wild at Heart“ (1990) ili probisvjet u zatvorskom bjekstvu sa Robertom Beninjijem (!) u Džarmušovom „Down By Law“ (1986)... Dakle, taj isti Džon Luri je tip kojem ponovo jedu iz ruke. Nije se promijenio.

Iskorak iz samoće

Slobodno, uz filmski pedigre, prije ovog druženja konsultujte i Google pretraživač slika. Jedna od slika Džona Lurija je „Čudni ljudi kojima svijet djeluje još čudnije“. Njih dvoje ispred seoskog doma kao da rvaju poglede na prostoru između sigurnosti jednog mirnog sutona i akutne usamljenosti. Drugi akvarel je „Hvala ti Bože na ideji“, a na njemu mladoj ženi uz kosu, kao vrela, prekipjela misao, uvis grabi još jedno beskrajno tužno drvo.

Ne brinite: na časovima Džona Lurija nećete učiti poteze kičicom, niti bilo kakve slikarske tehnike. Mnogo je toga bitnijeg što čini jednog umjetnika; cijela lista razloga koje smo, ljubaznošću televizije HBO, mogli vidjeti ekskluzivno u tri od šest epizoda, čije emitovanje počinje u petak, 22. januara. Da je samo i isključivo ta lista servirana u ovom autorskom projektu, još zasoljenom tako osobenom Džo-

johnlurieart.com

Časovi pecanja

novom kantri i blugras muzikom, koja potpuno neočekivano (nećete vjerovati!) sklizne u slobodni džez - opet bi bilo dovoljno. Ali Džon se tu ne zaustavlja. Serija „Painting with John“ je očigledno i do kosti autobiografska priča. Pogani starac koji vas svim silama ubjeđuje da je neostvaren i da nije vrijedan vaše pažnje – to ipak ne uspijeva da sakrije.

Prije i poslije svega, „Painting with John“ je iznova i iznova, ko zna koji put u karijeri, bio način da iskorači iz samoće. Da dotakne neke ljude koji mu nedostaju. Ako je „Fishing with John“ prije tri decenije bujao od drugarstva, dijeljenja, lakih štoseva - ovo je pokušaj istog. Samo što je, gotovo isključivo, sve to uokvireno Džonovim monologom!

Nasmijani brk

I to je vraški teško... Kako će vas samo lako Luri, na fol nehotice, ubijediti koliko je dobar glumac... Uvijek i isključivo grabeći prostorom intuicije.

Operisan od ega poput djeteta koje, u maštariji od igre sa samim sobom, potpuno zaboravi da uopšte postoji.

I znate što? To je idealna lekcija za svakoga ko bi volio da slika. Ili piše, ili

glumi, ili... Samo jedno jednostavno: prestani da misliš. Samo stvaraj, samo počni. Nebitno kako... Samo budi.

Tu negdje naslutićete i najbitniju lekciju Džona Lurija: svaka je slika samo potreba za komunikacijom.

Ako ne dijeliš, džabe ti sva vještina.

Valjaće jedino ako ponudiš sebe cijelog. Neka to bude i jedna sumnjiva i prilično gadna priča o rvanju sa gigantskom jeguljom ili eksplozija pećnice koja će Džona Lurija predstaviti komšiluku...

Dok već budete ubijeđeni koliko je lako snimiti štosan film o svakodnevici (o, nimalo nije!); dok budete pokušavali da uhvatite ritam sasvim aritmičnog ali zaraznog kantri džeza; dok budete lovili one proklete dronove nad radosnom šumom tužnog drveća - znaćete da se Džimu Džarmušu i Dejvidu Linču zbog ovih časova slikanja smije brk.

Džon Luri je, makar nakratko, ponovo tu. Onaj raštimovani saksofon suludo protraćenih dana, bjegunac iz tamnice ovog svijeta - što nepogrešivo zna put do kuće. Tamo, gdje čekaju najbolji prijatelji.

Stojan STAMENIĆ

Ocjena: 4.7/5

16

Četvrtak, 21. januar 2021.

Cobra Kai

serije

Kultna karate priča u trećoj sezoni i dalje podiže prašinu i prkosi kolotečini

Nostalgija bez milosti

F

ilm „Karate Kid“ klasik je iz osamdesetih o tinejdžeru Danijelu Larusu (Ralf Maćio)) koji uspijeva da savlada lokalnog krelca Džonija Lorensa (Vilijam Zabka)) koristeći karate vještine. Tako bi bar većina opisala zaplet i junake režisera Džona Dž. Avildsena.. No, ne i svi. Na primjer, za Barnija Stinsona iz serije „How I Met Your Mother“, taj Džoni oduvijek je bio pravi heroj; kraj „Karate Kida“ - jedan od najtragičnijih filmskih svršetaka svih vremena...

A Danijel Laruso obični monstrum koji je pobjedio na turniru zahvaljujući jeftinom, ilegalnom udarcu.

Teško je ne pomisliti da ova scena nije inspirisala Netfliksovu seriju „Cobra Kai“ koja već tri godine zaredom podiže prašinu - i to sasvim opravdano.

- Nekad je dobro posjetiti prošlost da bi vidio gdje si sada. Ali u prošlosti se ne može živjeti - kaže ona Džoniju.

Ironično, serija se protiv nostalgije bori budeći svaku nostalgičnu poru na vašem tijelu! Dovodeći, osim Ali, i Tamlin Tomitu ((Kumiko) i Juđi Okimota ((Chozen), Danijelovu bivšu ljubav i neprijatelja iz drugog dijela „Karate Kida“.

Najveća zamjerka

Na strani slabijeg Nepisano je pravilo da TV projekti koje pokreće nostalgija izgube privlačnost nakon 20 epizoda. Ipak, Džon Hurviz, Hejden Šlosberg i Džoš Hild,, kreatori serije „Cobra Kai“, ne samo što nijesu upali u kolotečinu, već su izvukli maksimum iz treće sezone koristeći, pazite sad, još nostalgije!

Neočekivana moć serijala ogleda se upravo u pametnom korišćenju izvornog materijala. U filmu „Karate Kid“ (1984) imamo mršavog dječaka iz siromašnog kraja kojeg u školi matretira plavi bogataš. I naravno, pravedno izmireni račun kada na kraju karate turnira taj isti mršavko pobijedi uprkos svim šansama.

Decenijama kasnije, taj sirotan prodaje skupe četvorotočkaše i živi u najbogatijem dijelu grada. S druge strane, njegov krvni neprijatelj Džoni sada zarađuje od popravki televizora, vrijeme provodi za šankom i živi u stanu koji je prilično nalik onome u kojem je odrastao mali Danijel. I

naravno da ćete odmah krenuti da navijate za onog slabijeg.

Dva učitelja U prvoj sezoni serije „Cobra Kai“, Džoni otvara dojo u zapuštenom prostoru u sklopu nekadašnjeg šoping centra. I tu nejake klince iz obližnjih škola uči kako da se zauzmu za sebe.

Džonijevi učenici moraju biti agresivni, zato što je svijet zadao prvi udarac. S druge strane, dojo Danijela

Glavna poruka Netfliksove serije jeste da je život u prošlosti prilično toksičan - i da nostalgija nije nešto čemu bi trebalo težiti.

Ironično, boreći se protiv „sjećalica“ probudiće svaku nostalgičnu poru na vašem tijelu!

Larusa više je omaž njegovom učitelju Mijagiju (Pat Morita) sa zen baštom, japanskim tehnikama i motom „Nikad ne napadaj prvi“. I jedan i drugi imaju dobre i loše strane, te podižu priličnu pomamu u gradu koji na karate gleda kao na samo još jedan bezazleni sport. Glavna poruka serije jeste da je život u prošlosti prilično toksičan - i da nostalgija nije nešto čemu bi trebalo težiti. U trećoj sezoni, prvoj koja je lansirana na Netfliksu nakon dvije na Jutjub Premijumu, ova tema potencira se više nego ikada. Džoni i Danijel napokon shvataju da će dobiti mnogo više ukoliko, narodski rečeno, zakopaju sjekire. Kada se pojavi Ali (Elizabet Šu), žena koja je raspirila neprijateljstvo kada su bili tinejdžeri postaje neka vrsta upozorenja i za jednog i za drugog.

Ova serija uvijek je bila priča o iskupljenju sensei Lorensa, čovjeka koji očajnički pokušava da uradi pravu stvar iako ga okolnosti neprestano pretvaraju u negativca.

U trećoj sezoni, pak, dobijamo i zanimljiv momenat: Danijel mora da se pomiri sa činjenicom da ni njegov učitelj nije bio savršen.

Mlađe generacije u novoj sezoni uglavnom su korišćene za bizarne scene u kojima grupno upadaju u tuđe kuće i tek tako počinju da se tuku. Ovo je ujedno i najveća zamjerka. Migel (Ksolo Mariduenja), Mariduenja Samanta (Mari Muser), Muser Robi (Tener Bjukenen), Hok (Džejkob Betrand) i ( Dimitri (Đani Decenzo) Decenzo jesu sjajni.

Toliko, da nam iskreno nije jasno kako Netfliks već nije potpisao neki reboot Power Rangersa sa ovakvom ekipom (što nas neće spriječiti da to nastavimo da prizivamo). Ipak, djeca su uglavnom tu da bi se pogurao konflikt Danijela i Džonija, te njihov odnos sa Džonom Krisom (Martin Kov). ( Iskreno se nadamo da će u (već potvrđenoj) četvrtoj sezoni stvari biti malo drugačije. „Cobra Kai“ uprkos svemu ostaje dokaz da možete uzeti 40 godina stare junake i od njihovih priča napraviti nešto svježe, zabavno i što da ne - potrebno. Ova serija uči o ostavljanju prošlosti za sobom, ali i o važnosti pravih učitelja i tome koliko utiču na naš život decenijama kasnije. I najzad, podsjeća na tužnu činjenicu da šest sati nikada ne prođe tako brzo kao onda kad bindžujete sezonu koju ste čekali godinu.

B. MARTINIĆ

Ocjena: 3.9/5

Četvrtak, 21. januar 2021.

PREPORUKA

17

Mirjana Narandžić, pjesnikinja i

urednica na BIRN portalu „Balkan Insight“

Zgrabi FILM Za nama je godina koju su obeležili otkazani filmski festivali ili oni održani u specifičnim uslovima, zatvoreni pa delimično otvoreni bioskopi, odložene premijere, prebacivanje na onlajn platforme i slično. S druge strane, za nama je i godina u kojoj je, prvi put u istoriji, Oskara za najbolji film dobio južnokorejski „Parazit“, čime se, nadam se, vrata Akademije otvaraju i svim drugim naslovima van engleskog govornog područja.

U tom smislu, smatram da je film godine „Another Round“ Tomasa Vinterberga, da Mads Mikelsen ima ulogu (dosadašnje) karijere, te da je ova danska tragikomedija posvećena režiserovoj tragično nastradaloj kćerki ujedno i nepretenciozna posveta 2020, običnim ljudima, uljuljkanim u sopstvene živote, sa (nedijagnostikovanim) depresijama od kojih beže tako što dostižu određeni nivo alkohola u krvi, a sve pod izgovorom eksperimenta.

Takođe, ne bi trebalo propustiti „Quo vadis, Aida?“ Jasmile Žbanić, prvi igrani film o srebreničkom genocidu, koji je simbolično izašao u godini u kojoj se obeležava 25. godišnjica. Što se tiče dokumentaraca, izdvojila bih „Zaceli me“ srpske glumice Danijele Štajnfeld, koji se bavi posledicama seksualnog nasilja.

TV Za razliku od filma i pozorišta, čini se da serija nije falilo. U moru sadržaja, vredi pomenuti hrvatsku seriju „Novine“ Ivice Đikića i Dalibora Matanića koji, kroz priču o životu i radu novinara u jednom riječkom listu progovaraju mnogo više o savremenoj Hrvatskoj i verovatno, o istom računu, o bilo kojoj od bivših jugoslovenskih država.

Kada su u pitanju verovanje osobama koje su preživele seksualno nasilje i način na koji se društvo ophodi prema njima, preporučila bih i dokumentarnu seriju „Room 2806: The Accusation“ o slučaju Države Njujork protiv Strosa Kana, bivšeg šefa MMF-a. Izuzetno su mi važne reči advokata sobarice Nasifatu Dijalo, koji u seriji kaže da je njegova klijentkinja morala otprilike deset puta da ispriča sopstvenu verziju događaja, dok Kan to nije morao da uradi nijednom.

Sve to sa čime se Dijalo suočava podseća na jednu drugu Netfliksovu seriju „Unbelievable“, a tu „matricu“ diskreditovanja osobe koja je preživela nasilje smo kasnije videli i u drugim „velikim“ slučajevima seksualnog zlostavljanja (Rodžer Ejls, Harvi Vajnstin).

Ako je neko, ipak, za „laganiji“ ali ne besmislen sadržaj, izdvajam seriju „Call My Agent!“, o jednoj od dve najveće agencije za talente u Parizu. Beskrajno duhovito napisano, sa zvezdama poput Žilijet Binoš i Monike Beluči, pa sve do Izabel Iper, koje igraju same sebe, ova komedija je divan omaž francuskom filmu, ali i kinematografiji uopšte.

MUZIKA Na mojoj Deezerovoj listi na kraju godine uvek se nađu Lenard Koen, Bob Dilan, Dejvid Bouvi, Nik Kejv i Ejmi Vajnhaus.

Pored ovog „standarda“, slušala sam Scarlet Pleasure i „What a Life“ iz filma „Another round“, potom Z++ i pesmu „Ljeto već je gotovo“, oba nova albuma Tejlor Svift, „Singer of Tales“ Damira Imamovića, „For Him and Her“ Amire Medunjanin i „Brisani prostor“ Darka Rundeka.

Ima tu svega, nekako sam s godinama prestala da se „leksikonski“ opredeljujem za određeni žanr, dopuštam svemu da mi se dopadne.

Privatna arhiva

Vinterbergova posveta običnim ljudima Zaobiđi FILM Ljudi iz okruženja mogu da potvrde da nakon filma koji mi se ne dopadne uvek izgovorim: „Mučno i poučno. Mučno – jer mi je bilo dosadno, a poučno – jer sad znamo da nećemo gledati ovog režisera više“. Šalu na stranu, nemam neke naslove za koje bih rekla da ih ne bi trebalo gledati.

Jednostavno ne znam što ko može da „upije“ iz čega.

Naravno, ne volim filmove nastale kao puki „odgovor“ na neke druge filmove, u kojima se iskrivljuju istorijske činjenice, one koji velike i važne teme koriste za obračunavanje sa fiktivnim neprijateljima decenijama kasnije, ali ne mislim da bi ih trebalo zaobilaziti.

TV Zbog prirode posla kojim se bavim, ali i zbog milenijalskog straha od propuštanja, nemam luksuz da se samo „isključim“.

Tako da, slično kao i sa filmom – ne mislim da postoji sadržaj koji bi trebalo preskakati, ali svakako postoji onaj kojem bi trebalo kritički pristupati.

Bez želje da budem pretenciozna, ali pošto sam zamalo profesorka književnosti, oni koji bi definitivno zaobišli filmove, serije i TV sadržaj u celini uvek mogu da čitaju. U godini u kojoj je odnos muškaraca i žena na širem spisku za NIN-ovu nagradu 34 prema četiri, preporučila bih roman „Nemaju sve kuće dvorište“ Katarine Mitrović, zbirku priča „Mliječni zubi“ Lane Bastašić i zbirku poezije „Divlje i tvoje“ Olje Savičevič Ivančević.

MUZIKA To je zaista najličnije od svega.

Tako da, zaista, „ko god koga hoće“.

Mirjana Narandžić: Od serija posebno izdvaja „Novine“, „Room 2806: The Accusation“ i „Unbelievable“

A l c he

mi st

Pi nk Flo

yd

d ž uboks

amazon.com

„Delicate Sound Of Thunder“: Podmlađeno i prošireno koncertno izdanje iz 1988.

Poslastica za fanove

benda koji je postao samo savršena mašina za stvaranje novca... A kada je lajv album „Delicate Sound Of Thunder“ objavljen 1988, mnogi su pomislili da ima i pravo.

Izdanja sa različitim izborom pjesama objavljena su na vinilu, CD-u i kaseti. Fanovi su bili praktično primorani da kupuju sva tri ,,komada“.

ibb T s&

Četvrtak, 21. januar 2021.

he

18

Fr eddie G

Gospodar gangsterske estetik

Don Korle Ploča „Alfredo“ je Gibsov „The Godfather 2“.

Put klinca sa ćoška na kojem se valja neka loša trava do samog vrha i srca mafijaške tame - ili ipak koju stepenicu niže

Ruka u džepu

Album izdat ponovo na CD-u i kao trostruki boks set na vinilu

N

iko ne može zamjeriti Dejvidu Gilmoru što je u drugoj polovini osamdesetih učinio Pink Floyd grupom rok-veterana koji su već duboko u autorskoj penziji, kojima je ostala još beskrajna turneja „za dobra, stara vremena“.

Najveći spektakl

Iz današnje perspektive jasno je zbog čega je Gilmor tada smatrao da je Rodžer Voters prešao preko opasne ivice ambisa s opsesivnim i suštinski nemuzičkim projektom „The Final Cut“. I zašto je sve to vodilo ružnom, prljavom raskidu u hrpama masnog advokatskog papira i sudskog materijala.

U jednačini koju svaki fan benda Pink Floyd zna: Rodžeru su se kroz muziku

tukle krupne ideološke borbe, a Dejvidu je bilo više stalo do samog Flojda. I svega onoga što su ranije bili i što su fanovima značili.

Već je ploča „A Momentary Lapse of Reason“ (1987) bila nostalgični korak unazad ,,nevotersovskog Flojda“ ka kanonu koji je postavljen sedamdesetih. A grandiozna koncertna turneja „Delicate Sound Of Thunder“ ipak je još doprinijela da zaokruži sve ono što je taj Gilmorov Pink Floyd ljudima bio i što jeste i dan-danas: koncertni spektakl kojem nema ravnog.

Naravno, Rodžer Voters je sve to posmatrao sa strane i vrlo javno upirao prstom u „ciničnu kapitalističku nakanu“ jednog, prema njegovom mišljenju iskrivljenog

Sve to nas dovodi u moderno vrijeme: „Delicate Sound Of Thunder“ ove godine izdat je ponovo na CD-u i kao trostruki boks set na vinilu, uz osam do sada neobjavljenih koncertnih pjesama.

Na albumu su izvedbe iz avgusta 1988. u pet nezaboravnih večeri u „Nassau Coliseumu“ na Long Ajlendu.

Sada, prvi put nakon više od tri decenije, fanovi mogu da čuju prvo lajv izvođenje „Welcome To The Machine“ s albuma „Wish You Were Here“. Tu su, u odnosu na originalno izdanje, prvi put i „New Machine Part 1“, „New Machine Part 2“, „Terminal Frost“, „Signs of Life“, „On the Run“, „The Great Gig in the Sky“ i „One Slip“.

Ono što je za Gilmora ipak suština ovog projekta, još uz pripremljene 24 strane male koncertne monografije - jeste da istakne koliko je njemu, Rajtu i Mejsonu bio važan prethodni album „A Momentary Lapse Of Reason“, čije pjesme dominiraju na ovoj koncertnoj ploči. Da ga zasluženo izvuku iz naftalina i ukažu na jednu za njih vrlo bitnu i bolnu fazu postojanja benda.

Sve to „Delicate Sound Of Thunder“ na početku 2021. godine čini makar interesantnim. Iako, naravno, jedan Rodžer Voters može reći da je ovo novi način za zavlačenje Dejvidove ruke u džep fanovima. Koliko god bio u pravu, lijepa muzika je ta koja čini da to i ne bude pretjerano bitno.

S. S.

Ocjena: 69/100

The Alchemist i Fredi Gibs

P

aćino kao Toni Montana, toliko autentično djeluje Fredi Gibs u ulozi rep-gangstera. U moru mafiozo tipova sa ćoškova američkih predgrađa, Fredi je Korleone hip-hopa. Ono što je za ostale istraživanje fascinacije, Gibs uspijeva da podvali kao dio sopstvene svakodnevice. I da mu vjerujemo.

Kraljevi Harlema

Pakleno je teško reći bilo što novo u repu, a da to bude zagrnuto ruhom gangsterske estetike. A ono u što je vrlo teško prozreti - jeste jedno puko i jednostavno zašto. Što je korijen te kolektivne fascinacije: društveni kuršlus, devijacija, mačo trip, tiha rasna segregacija, nepovjerenje prema sistemu, borba za koju stepenicu više u piramidi opstanka, nešto podjednako animalno i ljudsko u našim genima...?

Sve to Fredi Gibs dotiče na albumu „Alfredo“, spreman da zapuca rafalnim rimama sa zadnjeg kožnog sica, dok ga u tamnoj limuzini vozika slavni hip-hop

producent The Alchemist. „Alfredo“ je Gibsov „The Godfather 2“. Put klinca sa ćoška na kojem se valja neka loša trava do samog vrha mafijaške tame ili ipak koju stepenicu niže. U tu igru upletena su i dva bitna lika njujorškog podzemlja: tamnoputi gangsteri Harlema Frenk Lukas i Bampi Džonson, gospodari crnog predgrađa oko čijih se prstiju vrti svaki prokleti paketić droge za njihovu braću.

Ovakva, meta-ploča o životnoj priči gangstera koji to ipak nije, vrlo dobro se uklapa u narative najboljih Gibsovih radova. Metod je jednostavan: prvo uspijeva da riječima učini taj život mafijaša vrlo primamljivim, da vam ukrade dušu u suludo realnom ego-tripu.

A da onda to u nekoliko poteza ogoli, patosira i razbije poput porcelana.

Momenti poput „Skinny Suge“, u kojoj traga za dilerom da bi osvetio ujaka koji se predozirao, najbolji su primjer - nema tu ni mrve metafore i apstrakcije. Dovoljna je samo gruba, nepr-

19

Četvrtak, 21. januar 2021.

npr.org

skana petparačka redalica, koju bi vam gangster možda nekad ispričao u sepaeru svog noćnog kluba.

Otvorene čakre

pitchfork.com

The Alchemist je uspio da bitovima i semplovima oslika enterijer starinskog luksuza što smrdi na skorojeviće. Elegantni let po dirkama provozaće vas i do koktelske londž terevenke na jahti u „Vice City“ stilu; gitara u „1985“ zamirisaće na Karibe, dok Gibs drobi i melje rime o usponu u stilu Majkla Džordana u ruki NBA sezoni baš te godine! „Baby $hit“ je najpotentniji i najfilmskiji momenat balansiranja života gangstera koji je na korak od toga da

postane krupna mafijaška riba – ali s ulogom novopečenog oca: „Rabbit potty training every morning, ho, I’m cookin’ dope and cleaning baby shit“.

Takav album je, naravno, savršeno primamljiv za sve rep fanove kojima čakre otvaraju njuške sa stranica kriminalnih dosijea. Ipak, muzički nije dorečen i zaokružen kao već kultni prošlogodišnji album „Bandana“, koji je Fredi realizovao sa drugom velikom produkcijskom facom, ekscentričnim genijalcem semplovanja Madlibom. „Alfredo“ je 35 minuta petperačkog repa koji prolete za 15 i ostave dovoljno materijala za novo istraživanje; ali je ipak velika vjerovatnoća da ćete za nekoliko mjeseci ponovo zavrtjeti ,,Bandanu“, a ovu ,,storiju geneze“ baciti u muzički naftalin. Uz utisak da je za potpunu sliku reperskog don Korleona bio potreban za nijansu epskiji, narativom bogatiji i sočniji materijal.

S. S. Ocjena: 78/100

Debi „Čar-pitanje“ instant remek djelo

Galaksija od zrna soli U Pekićevom „Zlatnom runu“ iznad vrata doma porodice Njegovan stoji pitanje: „Kako preživjeti?“.

Na muzičkom i životnom putu pronalaženja sebe od Niša do Zagreba, Dimitrije Dimitrijević nudi odgovor

D

imitrije Dimitrijević nije samo Dimitrije Simović, basista i pjevač niškog benda Igralom, jednog autentičnog trija koji je našao utemeljenje u rok psihodeliji i saharskom bluzu. Ovo je velikim dijelom i Sara Renar, njegova životna smjernica na putu ka Zagrebu.

Spoj različitosti

Spot „Lepi su dani“ je karantinski video montiran od snimaka koji je saplela Sara, za zbirku divnih momenata iz perioda samoizolacije. Tu negdje, u prvom singlu i najavi albuma, krije se i nagovještaj, što bi to moglo biti „Čar-pitanje“.

U Pekićevom „Zlatnom runu“ iznad vrata doma porodice Njegovan piše jedno jednostavno:

„Kako preživjeti?“. Na muzičkom i životnom putu pronalaženja sebe, od Niša do Zagreba, Dimitrije nudi odgovor, mini-priručnik za preživljavanje u skučenom prostoru. Koji je, podijeljen sa bliskom osobom, dobio novu širinu, u suptilnim fanki-džez meditacijama.

Posebno interesantan element debitantske ploče jeste jezik. Budite sigurni da vam niko drugi neće zvu-

Marina Uzelac

eone repa

Di mitrije

čati kao Dimitrije Dimitrijević. Razlog je, naravno, to što se radi o muzičaru koji u sebi nosi dvije tako savršeno različite sredine. I istovremeno ih savršeno miri.

Široki vidici

Dimitrije Dimitrijević nije se odrekao onog ishodišta u Nišu. Pjesma „Kamen“ je precizna karta jedne takve urbane balkanske geografije, nad kojom nema ni lamenta ni kuđenja. Jednostavno, sve je takvo kakvo jeste, sa sasvim dovoljno prostora da se pronađe odgovor na lično čar-pitanje.

U jednoj prigušenoj čulnosti u kojoj ćete podjednako osjetiti odjeke i Darka Rundeka i filadelfijske rok senzacije The War on Drugs, osjetićete Dimitrija kao duboko promišljenog i temeljnog autora i čovjeka. U pjesmama kao što su „More“ i ,,Ponestaće“ otkrivaćete i kompleksan stvaralački proces - i diviti se, kako sa ograničene geometrije krova jedne zgrade u vremenu izolacije, Dimitriju pucaju široki vidici.

I sve to voženo jednostavnim izjavama ljubavi kojima sebe demistifikuje: ,,Bez tebe sam džin nadut od boli, za sebe sam mrav, zrno soli“. A do kraja delikatnog fanki remek djela ,,Čar-pitanje“, znaćete, da je to zrno soli cijela jedna galaksija za Dimitrija Dimitrijevića.

S. S.

timemachinemusic.org

Dimitr

ije v ić

ke u hip-hopu treće decenije našeg vijeka

Ocjena: 91/100

d ž uboks

Roger

pitchfork.com

Četvrtak, 21. januar 2021.

W a t er s

20

,,Us + Them“: Uzbudljiv osvrt na globalnu političku zbilju

Svježe čitanje starog kanona rlo direktan i jednoznačan koncertni film ,,Us + Them“ prati amsterdamski šou Rodžera Votersa iz juna 2018. godine. I nešto je poput manifesta za pokret koji želi da gradi mostove ka neistomišljenicima - tako dokazujući da je suštinski različit od protivnika.

Velike ideje

Kulminacija turneje za Votersov album „Is This the Life We Really Want?“ ipak je bila predložak za jedno vremenski udaljeno skretanje. ,,Us + Them“ je tako muzičkim fanovima bio interesantan prije svega kao uvid u to kako Rodžer sada čita i doživljava one najpoznatije djelove kanona benda Pink Floyd koje je, pogotovo u periodu prije više od četiri decenije, on sam postavljao. lli: ovo je Pink Floyd u periodu između ploča „Dark Side of the Moon“ i „The Wall“, u onoj mjeri u kojoj je današnjem Rodžeru Votersu dragocjen. Fanovi znaju odlično što tu mogu da očekuju: urgentnost, velike i smjele ideje, nepokolebljive stavove, ekstenzivan i nezaboravan šou.

Rodžer Voters tuče jednu tešku i mučnu borbu na duge staze, svjestan da nema lakih odgovora.

Ovo je lijep dokaz da je ipak na plemenitom putu Votersa koji od sebe očekuje mnogo, makar onoliko akcije koliko i od cijelog svijeta.

Soundtrack koncertnog filma ,,Us + Them“ tako ovog januara klizi od prve strane „Dark Side of the Moon“ ka uvodu u „Welcome to the Machine“, seriji pjesama sa „Is This the Life We Really Want“, jednoj novoj svježini za „Wish You Were Here“. Prije nego što krug bude zatvoren skoro cijelom drugom stranom kultne „Dark Side“, skrenuće u par rukavaca sa ,,The Wall“ i dvije duge i suštinski ključne sekvence s „Animals“ - koje su slika i prilika Votersovog doživljaja globalne političke zbilje našeg vremena.

Šala na svoj račun

Uz sve to, primjetna je očigledna Votersova želja da ukaže, koliko je muzici koju je stvarao za Pink Floyd po-

treban novi život; izlazak na vazduh u svježijem, drugačijem i aktuelnijem ruhu. I to je mnogo bitnije od jednog jesenjeg poziva Amerikancima da izađu na predsjedničke izbore (što je bio i jedan od motiva za koncertni film ,,Us + Them“).

Takav Voters zna i da se našali na sopstveni račun pružajući vrlo važno mjesto pjesmi ,,Deja Vu“ - vrlo svjestan da mu je od bolnog odlaska iz Flojda karijera skoro u potpunosti postala oruđe političkog aktivizma.

Album je interesantno posmatrati u svjetlu koncertnog reizdanja „Delicate Sound Of Thunder“ Pink Floyda, koje je Dejvid Gilmor priredio u istom periodu krajem prošle godine.

Za ono, što je za Gilmora lijepo skockan praznični izlog poslastica za fanove za Votersa je nova municija nepokolebljivosti. I zalog

da ne odstupa sa linije fronta koju je sam iscrtao.

Zato je „Us + Them“ mnogo uzbudljiviji i bitniji projekat, pa i onda kad je dominantno i forsirano usmjeren na aktuelnu migrantsku krizu. Rodžer Voters tuče

jednu tešku i mučnu borbu na duge staze, svjestan da nema lakih odgovora. Ovo njegovo čitanje starih kanona je lijep dokaz da je njegova misija plemenita.

S. S.

Ocjena: 80/100

amazon.com

V

Rodžer Voters ne odustaje od aktivizma

Projekat dominantno usmjeren na aktuelnu migrantsku krizu

Četvrtak, 21. januar 2021.

kalendar Lenonu se odrastalo; pa ipak, pred njom, zgrčen i go, na roze tepihu, uvijek je i jedino mogao biti ono dijete, skamenjeno i oživljeno na izložbi, gdje su se prvi put sreli

Četiri decenije najslavnije naslovnice rok magazina

Ogoljena bliskost Džona i Joko

nja Jan Verner dobio je perfektnu fotku. Pukom srećom. Simboličan, proročki odjek budućnosti.

Ranjivi osmijeh

D

žon nikako nije želio da bude fotografisan bez Joko, a ona je odbila da se, tačno deceniju nakon objavljivanja fotografije obnaženog para na omotu albuma „Two Virgins“, opet skine pred kamerom.

Eni Libovic je duboko uzdahnula. Učinilo joj se da se tog 8. decembra neće dogoditi ništa bitno ni za njen objektiv, ni za svijet rokenrola. Kako se samo prevarila...

deophotography.wordpress.com

Prosuti uvojci

Časovnik sudbine strmoglavo je približavao kazaljke; ostalo je svega nekoliko sati prije nego što će, samo desetak metara odatle, na pločniku pred ,,Dakota“ zgradom u Njujorku, Mark Čepmen s leđa smrtno ustrijeliti Lenona. A tačno minut, prije nego što će nastati najslavnija fotografija rokenrola.

Joko, brižno umorna i oholo distancirana, tamnih uvojaka prosutih po roze tepihu. I Džon, kraj nje, obnažen pred očima cijelog svijeta, toga dana kao i svakog prethodnog, od kada je upoznao na jednoj njujorškoj izložbi, 14 godina ranije. Da je mogao, da je smio od dječačkog stida i ponosa koji je i dalje osjećao u blizini ljubavi svog života – možda bi i rekao Eni koliko mu je Joko Ono važna. I koliko je lijepa, u tom laganom džinsu i crnoj majici, i u svim malim detaljima koji su slikali lagodnost i rutinu godina zajedničkog života.

21

Kada je 22. januara 1981, prije četiri decenije, fotografija Eni Lajbovic objavljena na naslovnici časopisa Rolling Stone, uz presedan - bez jednog jedinog slova, a kamoli propratnog naslova, oko nje se već ispleo vijenac urbane legende. Da li je, zaboga, to bio posljednji Džonov poljubac, u trenutku kada je zatvorio oči i usne prislonio na njen obraz, tu na roze tepihu?

Joko Ono je i tada, kao i u svim godinama koje su usli-

jedile, ćutala. Ni kompletan intervju, priređen specijalno za obilježavanje jubileja njihove prve zajedničke ploče „Two Virgins“ (1971), nije objavljen do 2010. godine... I Joko i Eni i uredništvo su znali, da Lenon zaslužuje makar taj mali veo misterije. Koprenu nedorečenog, makar za one kojima fotografija nije uspjela sve reći.

Najslavnija rok fotografija nije samo slika i prilika intime jednog para. Već i afera velike zvijezde i jednog me-

dija. Počev od 1967, kada se na naslovnici prvog izdanja našao Džon, pod ratnim šlemom zaraslim bršljanima i nekim travkama, što su mirisale na bunt, mir i slobodu.

Snimao je britanski film „How I Won The War“ (1967); Bitlsi su taman izbacili ,,Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band“ koji je kritika obožavala... A samo dan pred posljednji rok za odlazak u štampu, koosnivač i priređivač prvog izda-

Priča Eni Lajbovic morala je da sačeka još pola decenije. Prije svega toga, još 1970.

Lenon se povjerio bliskom prijatelju Verneru.

- Vrijeme je za solo karijeru.

Bitlsi su gotovi, gotovo je sa svim tim snom. I naravno da ne mislim samo na Bitlse, nego na svu tu stvar naše generacije – kazao mu je.

Džonu se odrastalo, pa ipak, pred Joko, zgrčen i nag, na roze tepihu, uvijek je i jedino mogao biti ono dijete, skamenjeno i oživljeno na izložbi, gdje su se prvi put sreli.

A Eni Libovic? Studentkinja Umjetničkog instituta San Franciska imala je 19 te 1970. godine, kada je poslala portfolio magazinu Rolling Stone. Samo mjesec kasnije radila je naslovnice; a tri godine kasnije postala je urednica foto-službe najpoznatijeg rok magazina na svijetu.

Bilo je tri popodne jednog od najkraćih dana u godini, zubato sunce tonulo je u tišinu rijeke Hadson, a Džon je tog 8. decembra 1980. otvorio oči i ustao sa roze tepiha. Eni Libovic imala je u ruci polaroid, to čudo instant fotografije.

Joko Ono već je hvatala note njihove nove pjesme „Walking on Thin Ice“... I Lenonu se učinilo, da je u tih desetak santimetara polaroida stala sva ranjivost jedne strasti pred očima svijeta. Godinama kasnije, Eni Libovic sjećala se njegovog osmijeha kada je rekao: „Eto, ovo je to. To je naša veza“.

S. S.

22

Četvrtak, 21. januar 2021.

KALENDAR

„Donnie Darko“: Jub

Pogled zečije

sctimes.com

Čuvena scena u praznom bioskopu kao okidač mladalačkog bunta i akcije

P

otmula grmljavina iz mračne daljine, što sluti na oluju. Na prvi dodir ozonske svježine u nozdrvama, uz prve taktove „Killing Moon“ na početku filma, Doni je znao.

Sve to je uvijek bilo, sve to i jeste mnogo više, nego što se okom čini.

- Dobro obrati pažnju. Mogao bi nešto bitno propustiti - bio je jednostavan, retro, gotovo kičast i klinački natpis na sajtu filma „Donnie Darko“.

artstation.com

Kraj koji se duri U engleskom jeziku, riječ ,,angst“ je mnogo više od puke „tjeskobe“. U njoj je i iskonski, sasvim mladalački revolt.

Jedan vrisak koji, makar nakratko, uspije da oslobodi to egzistencijalnom mučninom stisnuto grlo.

Ono što je u filmu ,,Donnie Darko“ najlakše propustiti jeste suština. Logička nit koja povezuje narativno tkanje nečega što se, recimo, tiče putovanja kroz vrijeme i odrastanja svakog od nas.

Film Ričarda Kelija je prije dvije decenije, nakon premijere 19. januara 2001, jedva privirio u bioskope. A potom se prišunjao iz prikrajka, u noći, sletio u stvarnost sa DVD izdanja koje je generacijama milenijalaca izvuklo tlo pod nogama. Pravo u svijet sigurnosti sobe djetinjstva. Sasvim ludo i stravično, poput duge sjenke na vratima. I recimo - jednog dva metra visokog zeca sa džokerovskim osmijehom.

Mnogi koji su zakoračili u to filmsko putovanje, skočili u tu

Režiser je za svog Donija Darka želio jedan svijet, za koji je duboko osjećao da je prećutkivan na velikom platnu.

Poturan pod tepih, iako je realniji od svega u bilo kom ,,Okrugu Džona Hjuza“ egzistencijalnu zečiju rupu, durili su se, negodovali ili ćutali zatečeni do posljednjeg kadra. Pred pričom, kojoj je bilo tako teško pohvatati niti; ono „mogao bi nešto propustiti“ sa početka smijalo se izazivački i ludo. Baš kao Doni Darko. I to nije bio kraj; skoro svakom od njih film je ipak funkcionisao perfektno. Bilo je u njemu nešto bitnije i od puke priče.

Bijes ispod obrva Ričard Keli je sa diplomom filmske škole mogao samo slušati vjetar kako ječi praznim džepovima. Bio je švorc, želio je snimiti nešto ambiciozno, lično... I da, dozlaboga nostalgično. Jer toliko je, dođavola, imao pravo za posvetu odrastanju sa kraja osamdesetih.

Jednom predgrađu iz filmova Džona Hjuza; ćoškovima svih tih komedija od ,,Beethoven“ i ,,Home Alone“ serijala, do filma „Denis napast“ („Dennis the Menace“, 1993).

O ulicama beskrajno iste geometrije, po čijim se zakonima gravitacije, u olovnim cipelama, moralo koračati. I gdje je još prokleto teže bilo govoriti.

Hvatati rijetku iskru konekcije.

Ričard Keli je za svog Donija Darka želio jedan svijet, za koji je duboko osjećao da je pre-

ćutkivan na velikom platnu.

Poturan pod tepih, iako je realniji od svega u bilo kom ,,Okrugu Džona Hjuza“. Jer je imao ono što je bio gorak začin, so i unutrašnja strana svih vjetrova odrastanja. „Angst“.

Kada Grečen Ros na prvom času u školi ko zna kog novog grada njenog odrastanja dobije sugestiju da sjedne pored najzgodnijeg momka u odjeljenju, njen izbor je savršeno iščašen. Na prvi pogled ka nelagodi i bijesu ispod obrva Džejka Džilenhola, u filmu koji mu je lansirao veliku karijeru, znate zbog čega bi svaka djevojka okrenula leđa Doniju Darku. I bilo kom od sličnih čudaka.

Ambis postojanja Režiser Ričard Keli bio je strog, gotovo grub prema tom Doniju, makar u onoj mjeri u kojoj je bio prema samom sebi u tinejdžerskim danima. Zato je film „Donnie Darko“ bio način da sebi, svom odrastanju i tom Doniju vrati dug. Da ispravi krive Drine i sve pukotine tkanja svih dimenzija, jednim ludim putovanjem kroz vrijeme. „Donnie Darko“ snimljen je za 28 dana; taman toliko je jedan ludi zec na početku filma Doniju dao vremena da uhvati

Četvrtak, 21. januar 2021.

23

bilej gorko-slatke balade odrastanja Ričarda Kelija

malo svjetla u egzistencijalnom ambisu. I dan-danas, svi oni kojima je film na srcu, svjedoče da je lakše povjerovati u tog zeca-dvometraša nego da je ,,Donnie Darko“ snimljen prije čak 20 godina.

I to je samo jedan od paradoksa filma koji se žestoko tiče života svih nas – i odjeka onog odrastanja koje nikad nije prestalo. Jer tiče se cijelog onog prostora guste tmine, iza kojeg čuči nepoznato. I iz kojeg polako tutnji daleka grmljavina.

Omaž Linču U filmu čija je radnja smještena u 1988. godinu, Keli je želio da u padu jednog avionskog motora u predgrađu, oslika cijelu Reganovu eru. A što je više tonuo u lavirint filma, to je postojao svjesniji da se sve više zapetljava u vremenu sadašnjem. Da mu se kriva putovanja vremenom zakrivila do pucanja... „Donnie Darko“ dotiče nešto kolosalno bitnije od Reganove ere. Taj mladić, u

cinemablend.com

d u tminu e rupe

Kultni kadar koji sluti izvjesnost najvećeg paradoksa u finalu

ogledalu svog odrastanja, dobro zna prije svih nas: da gleda oči u oči najvećem paradoksu. Strašnom u onoj mjeri, u kojoj je - smrt stvarna, u životu svakog od nas. I to je sasvim dovoljno da film bude stravičan.

Sve ostalo je banalno: Donijevi roditelji su brižni, jednostavni, blagi i normalni, poput likova iz Spilbergovog SF klasika „E. T.“ ili Zemekisove trilogije „Back to The Future“. Njegova nastavnica koju igra Dru Barimor, u filmu koji joj je spasio karijeru tokom dugogodišnjeg davljenja u zavisnostima - toliko je dobra, da će izgubiti posao zbog male lekcije bunta za štićenike.

Pa ipak, zbog te duge sjenke smrti što treperi i zuji poput bijelog šuma na prijemniku i dotrajale sijalice, mnogo je više tinejdžerski omaž filmu „Blue Velvet“ Dejvida Linča. Uz jednu iskopiranu savršenu scenu šetnje niz pustu ulicu na prvom dejtu,

Nokaut uspavanka Gerija Džulsa Kada ne bi ostala nijedna vizuelna asocijacija, nijedan kadar u sjećanju, na primjer Donijev odraz u ogledalu ili onaj energetski tok kojim mu jedan ludi zec pruža raskršća prostor-vremena - ipak bi ostala muzika.

Za ono putovanje od „Killing Moon“, preko „Love Will Tear us Apart“ i „Under the Milky Way“ do „Mad World“, valja desnu ruku dati... I reći - da je više uticalo na ukuse i prepoznavanje generacija, od bilo koje ploče, hita, niza video-spotova ili Jutjub linka.

Negdje u momentu kad „Head over Heels“ (Tears for Fears) odškrine vrata univerzuma jedne srednje škole, već savršeno znate: da je u toj priči i tom filmu mnogo više nego što se na početku čini. A Ričard Keli baš želi da ostanete žedni, nedorečeni, željni konačnih odgovora, sve do kraja. Želi vas ljute, namagarčene, emotivno rastresene i nokautirane; u bunilu i na konopcima, dok vam ,,Mad World“ Gerija Džulsa šapuće uspavanku.

gdje Kelijev Džilenhol tako podsjeća na Linčovog Kajla Maklaklana...

Potraga za smislom Od početka do kraja, „Donnie Darko“ je isključivo duga šetnja suočavanja sa smrću, pružena niz ulicu odrastanja.

S ukusom krvavog voća iz jesenjih vrtova na usnama, Doni ne želi ništa - osim malo ostvarenog smisla.

Zato je onaj prvi smijeh na samom kraju, prije spokojnog sna koji nosi pjesma „Mad World“ - odraz prvog mirenja.

U kojem gubitak postaje blistav i veličanstven kao žrtva; a nedostajanje plemenito u onoj mjeri, koliko ima promašenosti i praznog prostora u pogledu cijele galerije likova jednog predgrađa. Svih onih, kojima u svijetu više nema, niti može biti jednog Donija Darka.

- Dobro obrati pažnju - piše i dalje na klinačkom i predivno nedovršenom sajtu filma „Donnie Darko“.

Mogao bi nešto bitno propustiti... One predivne pjesme što gorko štipaju za oči, jedan zec dvometraš i nikad ostvarena karijera Ričarda Kelija, što je stala u jedan savršen film, šapuću gorko i slatko.

Nema većeg paradoksa od smrti; nema ljepšeg i bitnijeg što možemo propustiti, od odrastanja.

U toj tmini zečije rupe, sa prvim klavirskim kapima kiše, što im grmljavina konačno ustupi mjesto za jednu „Mad World“, ipak znamo... Koliko je važno, da nam u kosmosu jednog predgrađa ne pokisnu jedna Grečen, i jedan Doni Darko.

S. STAMENIĆ

24

Četvrtak, 21. januar 2021.

33 OBRTAJA

Šaban Šarenkapić,

Nek M po film

Latif Adrović

pisac

S

ve što sam prokazao u pisanjima, može biti da sam ja – zabilježio je Šaban Šarenkapić, književnik iz Novog Pazara, čiji je roman „Kvartida“ (izdavač Darma Books) bio u širem izboru za ovogodišnju NIN-ovu nagradu.

U Šabanovu poeziju i prozu gazite kao u kasabu: ona je ta kojoj ćete se uvijek vraćati. „Dobra kao dlan očin“, melanholično nježna a opet iglena, memljiva. Šarenkapićeve riječi ne iščile poput onog

sladoleda koji je prvi put okusila junakinja iz „Kvartide“, već su očnjaci koji cijepaju dušu. Njegovi likovi poput Andrićevih i Selimovićevih bitišu u „velelepnoj bašti svoga samstva“ a te tišine i krugove osame, koju ipak treba zaslužiti, remete samo sjećanja.

U Šarenkapićevim riječima živi velika ljepota, koja počiva na čistoj nadi i dobroti koje osjetite nakon pročitanog stiha, rečenice.

Osjetićete je i u njegovim odgovorima na naše „Obrtaje“.

Njegova razmišljanja o filmu, muzici i televiziji pokazaće vam da je veliki Bodler bio u pravu kada je rekao da se najveća ljepota nekad krije na najneočekivanijim mjestima. Dokaz? Jedan od najbolnijih filmova svjetske kinematografije je baš onaj koji ga čini srećnim.

A čiji glas još „rovari“ po junaku naše priče i činiće to dugo, sve dok bude disao... Saznajte u nastavku Šarenkapićevih „Obrtaja“.

Film koji Vas čini srećnim?

- „Šindlerova lista“ (Stiven Spilberg, 1993). Čini me srećnim onaj prsten iskovan od zlata sa plombi iz usta zahvalnih ljudi, Šindlerove „djece“, onih čije je smrti otkupljivao da bi preživjeli; da bi izbjegli sapun i gasne komore. Zato volim ovaj film. Čovječan je, budi nadu u nečovječnom vremenu. Nadu uniženih i nemoćnih. Dobrotu koja nam fali, koju su nam nadljudske sile i prisile već oduzele.

Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera?

- Takve ne gledam.

Film koji uopšte nijeste skapirali?

- To još ne znam. Kao i mogućnost pisanja knjiga kakav je Džojsov „Uliks“. Još ga čitam!

Ne bilo piscu teško.

Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu?

- O Srebrenici! Ali snimljen u Srbiji. Nisam gledao prošlogodišnji film „Quo vadis, Aida“ režiserke Jasmile Žbanić. Ali potrudiću se da ga vidim, što prije.

Omiljeni filmski rivali?

- Baster Kiton i Čarli Čaplin, bez obzira na to koje je vrijeme u pitanju.

Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom?

- „A Dog’s Life“ (Čarli Čaplin, 1918). Ono što me fascinira u jednom od ključnih kadrova, jesu ruke Čaplinove. One su u vječitoj molitvi, u maloj za-

25

Četvrtak, 21. januar 2021.

Morisonov glas rovari meni, dok sam živ ko to već i rade, na svoj način, i pili bi to što hoće. To bih tražio da se slika i fotografiju okačio na zid. Volim ove ljude zbog onoga što jesu kad nisu na platnu. Dragi su mi kao neki moji pisci.

Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu?

- To ni on ne bi znao!

mu

z ika Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice?

- Zlatko Manojlović, „Jednoj ženi“. Uvijek me podsjeća na ženu koje nema.

Ona je morebit samo sjećanje - Zlatkovo, i svačije. Kao ogledalo. Jer svi se mi u nečemu ogledamo: u vodi, u mjesecu, u slici. Ponekad, bez riječi. I vrlo često, sami.

A samoću treba zaslužiti. I

da nije nje, ničega ne bi na svijetu bilo. Što je suprotno ovoj našoj, tužnoj, osamljenosti u mnoštvu, i ona je samo drsko, sebično, ignorisanje drugoga.

Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta?

- Zlatko Manojlović, „Jednoj ženi“. Tu nema riječi, a ja sam osjetljiv na riječ.

Hvala Bogu što je tako. Koliko oslobađa, toliko i robi.

Uznosi ka visini, a osjećam da je nastala negdje duboko.

Duboko, duboko u samnu čovjeku.

Vaša pjesma za karaoke?

- „Nizamski rastanak“, zauvijek!

Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali?

- Toma Džonsa. Prvi put čuo sam nešto što ne razumijem, a sviđa mi se. Tada sam poželio naučiti taj strani, tuđi jezik. Da vidim da li je i u riječima pjesme tako lijepo biti Ja. Nije bilo baš tako. Neke stvari treba samo slušati. Sada neke stvari ne valja ni gledati ni slušati! medium.com

hvali spokojna čovjeka. Bez tih ruku, za mene barem, ovo ne bi bilo to što jeste.

Posebno drag citat iz domaćeg filma?

- „Vozi, Miško.“ - iz „Ko to tamo peva“ (Slobodan Šijan, 1980).

Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije?

- Ptica Trkačica!

Prvi film koji ste gledali u bioskopu?

- „Ne okreći se, sine“ (Branko Bauer, 1956).

Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život?

- „Herkul osvaja Atlantidu“ (Vitorio Kotafavi, 1961)!

Pamtim ga kao i prvi sladoled, onaj što je kao vuna. Često sam poslije sanjao Herkula, i nepojamnu slatkost u ustima.

Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja?

- Poslije argentinskog filma „Počasni građanin“ (Gaston Duprat, Marijano Kon, 2016)! Sve što se može reći o svakoj provinciji na kugli zemaljskoj, reklo se u ovom filmu. Ono što kasabu čini vječnom, vječno traje u ljudima: zavist, samoljubnost i nepraštanje. Strah od sebe same. Strah od suočenja.

Nehaj da se vidi išta preko brda. I ta zlobnost njenih ljudi veća je od toga nehaja.

Treba iz kasabe pobjeći, a vratiti se baš nikad.

Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće?

- Mel Gibson, Klint Istvud, Denzel Vošington.

Vjerovatno bih samo pio kahvu, a oni bi, kao u nekom filmu, istjeravali pravdu, ka-

Fasciniran je Čaplinovim rukama u ovom kadru filma „A Dog’s Life“

Pjesma koja je himna slobode/hedonizma?

- „Nizamski rastanak“, zauvijek! On je himna dušina, himna ovog juga, tužna i istinita.

Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu?

- „Nizamski rastanak“! Uvijek me podsjeti gdje sam, ali ne i kuda bih. Veže me za mene, kao lancima. Jer od sebe ne valja bježati.

Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen?

- Mnogo ih je!

Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila?

- Zaima Imamovića. Čovjeka koji je pjevao dušom.

Ta lakoća pjevanja me uzdizala. Pa sam najrađe pomišljao kako i pisati treba tako, tačno i lako, bez naprezanja. U toj jednostavnosti skrivena je sva mistika stvaranja.

Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je?

- Zar tako nešto postoji?

Može doduše i ružno biti lijepo, ali, ali... Loše je loše, i tu pomoći nema!

Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi?

- Nijedan u tom dobu. Malo kasnije sam nabavio ploču i poster Morisona. To mi je poklonio moj prijatelj Refik Ličina, pisac. Dugo sam slušao taj glas iz smrti! U selidbama mi se poklon zagubio, pa i gramofon. Ali taj glas još rovari po meni, i radiće to, čini mi se, dok sam živ. I neka će.

Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti?

- Ako nadživi sebe.

TV

Serija idealna za kišni vikend?

- Film „Kosa“ (Miloš Forman, 1979)! I po suncu i po kiši.

Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo?

- Film „Ne okreći se, sine“.

Kasnije, knjiga Danila Kiša, „Rani jadi“.

Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku?

- „Crni sneg“! Možda i sad kao i nekad. Morao sam biti toga dana jako dobar i pažljiv da bih u očevoj sobi dobio mjesto da je odgledam.

Serija koju nikada nijeste završili?

- Nijednu nisam završio. Pa ni „Crni sneg“.

Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu?

- Nisam stigao do kraja.

Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije?

- Prašak, i to čim serija počne.

Najdraži par iz serije?

- Nemam ga.

Radno okruženje/tim/ posao iz serije koje ste poželjeli za sebe?

- Baš nikakvo. Ali poželim da sam vlasnik nekoga hotela. I tu, iza stakla, sjedim sam i nikuda unutra ne puštam. To bih sad volio!

Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija?

- Za obojicu!

M. ČAVIĆ

26

PODGORI č ARENJE

C

Mati otadžbina

ijelim stotinama kilometara ravnice jednog grada sa imenom rijeke, što je nekad pred svijetom nosio strašno i ponosito ime žrtve i herojstva Staljingrada, dominira ona. Ne možete je ni zaobići, ni ignorisati; jer „Mati otadžbina zove“. Tih 85 metara prkosa gravitaciji, mjera su veličine skulptora Jevgenija Vučetića.

Prije nego što vam se soliteri Volgograda u daljini spram nje učine poput skulpture od „lego“ kockica, a njene srazmjere natjeraju da skulptora bacite u koš svih Crnogoraca sa kompleksom veličine, valja poslušati Ruse sa Volge.

Dječački san Dok „Mati otadžbina“, sa mačem što dodiruje kosmos rukom odmahuje ka onima u odstupnici, dok čeliči i bodri za kontranapad i pobjednički juriš protiv nacističke invazije... Rusi će vam reći, da je njihova najvoljenija skulptura taman srazmjerna veličini žrtve i herojstva naroda Staljingrada i sovjetske armije. I da ju je Jevgenije Viktorovič Vučetić dobro premjerio. Veliki skulptor u ratu sa nacistima bio je dobrovoljac, neprijatelja gledao oči u oči.

Godinama kasnije, kao već proslavljen autor dvije decenije

najveće skulpture na svijetu (do 1989, i dalje najveća u Evropi i van Dalekog istoka) - govorio je da je istinski srećan čovjek.

- Strijeljan, a ne i ubijen. Zatrpan duboko u rudniku Donbasa, pa ipak preživio. Kontuzovan na frontu, izvukao živu glavu...

Srcem u petama najviše onda kada je ćuteći stajao pred Mikelanđelovim djelima u Rimu i dosanjao dječački san. „Ja vječnost neću / Zašto ste me sahranili? Ja tako nijesam želio u zemlju / Sa moje zemlje voljene.“ Na mramorju ratnog druga Vsevoloda Bagrickog ispisao je parafrazirane stihove Marine Cvjetajeve. Prve radosne vijesti o pobjedama pred Moskvom, stizale su u zimu 1941. A Vučetić se tek pripremao za decenije ljutih borbi. Na autorskom frontu svakodnevno; u manijakalnom radu, sa ne više od četiri ili pet sati sna. Jer snovi su najčešće vraćali na front...

Bio je sin Francuskinje Ane Stjuart i Viktora, plahovitog i mračnog oficira bjeloarmejca rođenog u Crnoj Gori, koji se tokom građanskog rata našao i u taboru crvenih. Jevgenije - kao dječak zanijemio pred veličinom Preobraženjske crkve Ekatarine Velike, u rodnom Dnjepropetrovsku.

Zaglavi se

twitter.com

Četvrtak, 21. januar 2021.

Odrastao u Rostovu, na Donu; već tada inspirisan i zaslijepljen slikom, skulpturom. Primoran kao đak na težačku tišinu i muku, da bi zaradio materijal za prvi vajarski rad...

Najljepše ordenje - Svaki kamen sadrži statuu, potrebno je samo ukloniti suvišno i izvaditi je na svjetlost - ponavljao je Mikelanđelove riječi i dobio podršku majke za upis u umjetničku akademiju.

Njegov život tada već postaje poput pustolovine: u magičnom Samarkandu, u ljeto 1930, dobija priliku da upozna kulturu Istoka.

Jedva spašen kao talac od pobunjenika, tamo na himalajskoj granici! Potom prinuđen da od Samarkanda do Lenjingrada stopira tih 4.000 kilometara (!)

- nakon jednog pozivnog pisma za tada najpoznatiju sovjetsku umjetničku akademiju... Pa optužen da je u umjetnosti konzervativac i puritanac, onda kad je profesore upitao, zašto pobogu ne uče više anatomiju!

- Vučetiću, ako vam se ne sviđa, slobodno se ispišite, možete na medicinu! - i naravno da ih je, nakon tri godine, napustio. Tek spreman da završi prvu skulpturu, 1939. godine, nakon smrti oboža-

Crta: Srđan Ivanović

Jevgenije Vučetić

vanog mentora sa kojim je radio na jednom čuvenom moskovskom hotelu.

Skulptura „Od mačeva plugove iskujmo“, u sjenci zgrade Ujedinjenih nacija na Menhetnu, čuva stražu Bruklinskog mosta. Savršen odgovor svima onima, koji su u „Otadžbini“ Jevgenija Vučetića vidjeli neku slavu rata.

Mnogo je mira, tišine i spokoja beskrajne donske stepe u skulpturama Jevgenija Vučetića. I lijeka što jednom umjetniku lutalici, odlikovanom Lenjinovim i Staljinovim medaljama, pokazuju put kući. Onom, kojem su ljubav i zahvalnost svih ratnih heroja i pobjednika najvećeg od svih ratova, najljepše ordenje.

Stojan STAMENIĆ

LONDON CALLING

Digitalni dvogled onovno zatvaranje galerija i muzeja natjeralo je ljubitelje umjetnosti na Ostrvu da se okrenu drugim aktivnostima koje su i dalje dozvoljene tokom novog lokdauna.

Intimne scene No, s obzirom na to da je opcija vrlo malo, logično je da su se Londonci ipak najviše okrenuli onome što ih može zabaviti u četiri zida. Ove sedmice galerija „White Cube“ na jugu grada obezbijedila im je možda i najinteresantniji izbor koji je sasvim lijepo prilagođen globalnoj krizi.

Onlajn izložba „Rear Window“ specifično je istraživanje voajerizma.

Kuratorka Suzana Grivs, koja je koncipirala postavku kao direktan odgovor na istoimeni film iz 1954.

„The Boxes“, djelo Lori Simons

Onlajn izložba „Rear Window“ specifično je istraživanje voajerizma. Kuratorka Suzana Grivs koncipirala ju je kao direktan odgovor na Hičkokov istoimeni klasik iz 1954. godine, željela je predstavi kako umjetnici konstruišu scene i predlažu narative istovremeno istražujući ideju jednog „pogleda“ koji je dobio centralnu poziciju u klasiku Alfreda Hičkoka. „Posjetioci“ onlajn izložbe dobili su priliku da razgledaju, između ostalih, radove Džuli Kurtis, Džefa Vola, Keri Mae Vims i Lori Simons. Ovi umjetnici su se efektno poigrali s idejom kako najefikasnije istražiti intimne scene unutar

kuće, zaokruživši pritom perspektivu i onoga koga posmatramo, i nas posmatrača.

Psihološka igra Kod Džefa Vola, na primjer, mogu se vidjeti i važni segmenti eroticizma kroz rad „Summer Afternoons“ iz 2013. godine na kojem je misteriozna i vrlo zamišljena žena u jednostavnom dekoru.

Dok je Vol razmišljao više u „filmskim kadrovima“, simpatična Lori

Simons sklapala je teatarske mizanscene. U radu „The Boxes“ iz 2005. godine teatralno je postavila lutke i namještaj koji su „posjetiocima“ ostavili psihološku igru koju sami moraju završiti. Za razgledanje ovih „kadrova“ Londonci nijesu morali da sačekaju da se kulturno-umjetnički prostori otvore, već im je za to bio potreban samo „digitalni dvogled“, odnosno ekran televizora ili računara. Na koncu, izložbama ovog tipa i jeste mjesto na onlajn platformama. A za ovu priliku nije se moglo odabrati bolje filmsko ostvarenje. Uostalom, ako bi lokdaun bio neki već snimljen film, to je savim sigurno nešto blizu Hičkokovog fenomenalnog „Rear Window“.

Leila MURSELJEVIĆ

whitecube.viewingrooms.com

P

27

whitecube.viewingrooms.com

Četvrtak, 21. januar 2021.

„Summer Afternoons“, rad Džefa Vola

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić