Objektiv, Četvrtak - 28.01.2021. by Pobjeda

Vodič kroz ﬁlm, TV i muziku • objektiv@pobjeda.me

Četvrtak, 28. januar 2021. • broj 255.

ili:

kako je režiserka i scenaristkinja Kloi Džao prebrisala granicu između fikcije i dokumentarizma u skoro pa remek djelu „Nomadland“ sa Frensis Mekdormand

Str. 8, 9. i 10.

Čista poezija u pokretu

Ä&#x152;etvrtak, 28. januar 2021.

Četvrtak, 28. januar 2021.

A cappella

Gluposti Z

apitah se prije neki dan, postoji li neka zvanična definicija gluposti? Naravno, kako to nalažu crnogorski običaji, dohvatih se telefona i stalnog saradnika Mr. Gugla, kad ono... Sama definicija gluposti je prosta i svodi se na nekoliko rečenica. Da parafraziram, suštinski, definisana je kroz širok dijapazon u vezi sa stvarima iz svakodnevnog života i svodi se na nedostatak inteligencije, razuma, samim tim i „zdravog razuma“, ali i humora. Takođe, glupost može biti urođena, stečena ali i reaktivna – može djelovati kao odbrambeni mehanizam protiv bola ili traume.

*** Promjena vlasti uvijek donosi neku novu nadu, pogotovo ako je čekate više decenija, ali očigledno i nove primjere gluposti. Odbiti donaciju od 10.000 vakcina u trenutku kada nemate niti jednu; u trenutku kada i dalje imate nezaštićene, iscrpljene medicinare u crvenoj i svakoj drugoj kovid zoni, stare i bolesne po domovima - primjer je gluposti koja se tiče zdravog razuma. Iz Ministarstva zdravlja objasnili su da se sve donacije, koje ne dolaze direktno od dobavljača, moraju preispitati i dodatno provjeriti po preporukama Interpola i Svjetske zdravstvene organizacije. Nijesam siguran koliko bi taj proces trajao, ali čini mi se da nijednu doniranu vakcinu ne bi trebalo odbiti tek tako, posebno zbog toga što i dalje ne znamo kada će početi proces imunizacije. Zvanične informacije i dalje nema, a sve što znamo jeste da prva doza kineskih vakcina treba da stigne početkom februara. No, kada uzmemo u obzir činjenicu da se Fajzerova ipak čeka da bi proces imunizacije zvanično počeo, te da u predugovoru za kinesku vakcinu piše da cjelokupna isporuka treba da stigne u prvom kvartalu, dakle, do kraja marta – pitanje je koliko će se stvari odužiti. Ako ništa drugo, tom donacijom, uz dodatne provjere, možda smo mogli da vakcinišemo 5.000 zdravstvenih radnika i time sačuvamo prvu, ali i posljednju liniju odbrane zdravstvenog sistema. Na kraju krajeva, iako je donator Petros Statis, biznismen blizak prethodnoj vladajućoj strukturi, ovo je bila prilika da se pokaže demokratska širina u novim okolnostima. Ovako, brzopoteznim odbijanjem, stičemo utisak da javno zdravlje baš i nije prioritet, već se i dalje igramo revanšizma preko „našija leđi“, što bi rekli stari.

Piše: Vladimir MARAŠ

Buksovci su „trade mark“ crnogorske prepoznatljivosti. Razvlastiti njih nije nimalo lako, ali rekao bih da za tim i nema potrebe. Prostora ima za sve kreativce, za koga god radili. Ali ruku na srce, dok god radite za nekog a protiv nekog, to je osuđeno na propast, prije ili kasnije Strah potkrepljuje i novi, takozvani britanski soj virusa, mnogo zarazniji i kako kažu, sa težim posljedicama. Na stranu što nemamo mehanizme da brzo utvrdimo da li je i ta mutacija došla kod nas, zvaničan odgovor na tu situaciju je zatvaranje slobodnog ulaska za državljane Velike Britanije. Ne treba zanemariti da zemlje u našem okruženju polako prijavljuju prisustvo ovog soja virusa, a da podsjetim, Crna Gora i dalje je otvorena za region. Ovo mi, kao običnom građaninu, liči na onaj dio gluposti koji se

tiče nedostatka inteligencije. Još jedna interesantna situacija tiče se pravog malog rata Buksovaca i internet mimera novije generacije. Brend The Books of Knjige datira od ranih devedesetih, a navikli smo da u prepoznatljivom i britkom stilu kritikuju društvo, političke i sve druge okolnosti. To su činili i prije, a to čine i dan-danas. Činjenica je da postoje ljudi kojima nije blizak taj humor, ali bez želje da previše komplimentiram ovoj četvorci, ni leteći cirkus Monti Pajtona nije imao stopostotnu podršku. Voljeli ih ili ne, činjenica je da su Buksovci možda i jedini crnogorski proizvod na polju kulture u tom žanru koji je prepoznat regionalno. Uvijek su znali da „ubodu“ poentu i da se na sebi svojstven način kritički osvrnu na stvarnost. A bilo je i biće tema za kritiku. Kao nekada Top lista nadrealista, čije smo premijere čekali jer smo znali da tu kompromisa nema i da ćemo na jedan specifičan način dobiti hirurški tačan presjek stanja. S druge strane, imamo najezdu viralnih sadržaja mim stranica koje su u našem veb-prostoru doživjele bum uoči početka političkih promjena u zemlji. Pokušaj da Buksovce svrstate uz bilo koju vlast, pa i onu prethodnu u produženom trajanju, uzaludan je posao. Ono što ne bi trebalo da zaboravimo je da su oni „drali“ po svakom ministru, direktoru direktorata, premijerima i predsjednicima kad god je neka aktuelnost zasluživala kritički osvrt. To je činjenica. Buksovci su „trade mark“ crnogorske prepoznatljivosti. Razvlastiti njih nije nimalo lako, ali rekao bih da za tim i nema potrebe. Prostora ima za sve kreativce, za koga god radili. Ali ruku na srce, dok god radite za nekog a protiv nekog, to je osuđeno na propast, prije ili kasnije. Dokaz je trodecenijsko trajanje Buksovaca, što jasno govori da se radi o četiri kreativca koji preživljavaju svaku vlast i sve okolnosti.

*** Na kraju, u kontekstu cijele ove priče, molba nadležnim institucijama da razmisle još jednom o ovom doniranom kontingentu vakcina, i da osim zdravstvenih radnika, ostave makar 2x4 komada za Buksovce. Time će značajno podići svijest o potrebi da se populacija vakciniše, ali i zaštititi kritičku misao od virusa. Svaka pametna vlast poštuje i brine se o onima koji je kritikuju na način kako to rade Buksovci. Tako čuvaju crnogorsku kulturu i doprinose demokratiji. To ne bi bila glupost.

Četvrtak, 28. januar 2021.

U FOKUSU

Trideset najintere

Ključala

thefilmstage.com

imdb.com

Nikolas Kejdž u subverziji „Prisoners of Ghostland“

Ne čude riječi direktorice festivala Tabite Džonson da forma pandemijske skučenosti odgovara Sandensu. Baš zato što donosi priliku za eksperimentisanje, iznalaženje novih načina da se komunicira i dijeli

Robin Rajt, glavna glumica i režiserka drame „Land“

collider.com

erijetko najveći biseri zablistaju u najvećem mraku. Za ovogodišnje izdanje Sandensa, od 28. januara do 3. februara, parola ,,manje je više“ ne tiče se isključivo organizacije tokom pandemije korona virusa. Jer najveći američki festival nezavisnog filma uvijek je pronalazio uske tjesnace u najtvrđim stijenama. Premijera sa špalirima na crvenom tepihu neće biti, daleko od toga; a nova striming platforma pružiće autorima širi horizont, veću vidljivost. Među 72 filma na ovogodišnjem programu u Park Sitiju biće čak 38 debija. Imena „brucoša“ su poseban ponos ovogodišnjeg Sandensa. Režiserske debije, baš na ovom festivalu, dočekaće velika glumačka imena poput Robin Rajt, Rebeke Hol i Džeroda Karmajkla. Sandens je uvijek bio i trajaće kao antički trg, agora, ključalo vrelo sukobljenih ideja. Temama koje brišu identitetske međe, pronalaze humanost na najmanje očekivanim mjestima i miču veo zaborava sa događaja koji to zaslužuju - ponovo dokazuje da je najsmjeliji bastion nezavisnog filma. Zato ne čude riječi direktorice festivala Tabite Džonson da forma pandemijske skučenosti odgovara Sandensu. Jer donosi priliku za eksperimentisanje, iznalaženje no-

fortmason.org

Kadar iz animiranog dokumentarca „Flee“

vih načina da se komunicira i dijeli. A evo i 30 filmova sa ovogodišnjeg repertoara za koje vjerujemo da mogu filmskoj umjetnosti u 2021. otvoriti brisani prostor za nove, drugačije narative, ideje i forme.

Prisoners of Ghostland

Ne može luđe, bezobraznije i blještavije: ozloglašeni kriminalac poslat je u misiju spašavanja otete žene koja je nestala u mračnom, nadnaravnom (!) dalekom univerzumu. Akcija sa šmekom svemirskih vesterna i trilera devedesetih, otkačenih i prelijepih kadrova - najiščekivaniji film ovogodišnjeg Sandensa. Razlog je vrlo jednostavan... Nikolas Kejdž! Savršen izbor za ovakvu svemirsku „Con Air“ priču, koju je

režirao otkačeni, subverzivni japanski autor Sion Sono.

Strawberry Mansion

Još jedna kosmička priča, ali s ukusom distopije: „Strawberry Mansion“ je svijet u kojem vlada snima i uredno oporezuje snove! Cijeli tim „spavačkih poreznika“ (Peni Fuler, Kentaker Odri, Grejs Glovicki, Rid Birni) je pred avanturom kosmičkog putovanja kroz život jedne ekscentrične bake Bele - i sve dalje od povratka kući. Film lude ideje i u najavi izuzetnih vizuelnih rješenja potpisuju Ambert Birni i Kentaker Odli.

Land

Režiserski debi glumačke dive Robin Rajt u najavi djeluje kao razorna pri-

„R#J“, adaptacija „Romea i Julije“ ograničena na svijet smartfona

ča traganja i poduhvata jedne žene, koja ne odustaje od istine u nimalo blagonaklonom okruženju. U centru potentne priče biće upravo Rajt i njena prijateljica, TV zvijezda Kim Dikens („Deadwood“, ,,Treme“ i ,,House of Cards“). U svijetu američke divljine pokušaće da ispričaju autentičnu priču - što nije lako, s obzirom na to da posljednjih godina svjedočimo poplavi tematski sličnih filmskih sadržaja.

In The Same Breath

Potencijalno najkontroverzniji momenat festivala mogao bi da bude „In The Same Breath“, dokumentarac kineske autorke Nanfu Vang. Film

Četvrtak, 28. januar 2021.

esantnijih filmova na Sandensu od 28. januara do 3. februara

a agora u Park Sitiju drugom okončati živote na kraju dana. Džerod Karmajkl potpisuje režiju potentnog filma iz glavne takmičarske selekcije, u kojem glavnu ulogu uz njega tumači Kristofer Abot.

Mayday

shadowandact.com

Režiserka Keren Kinor donosi film o ratu Amazonki u budućnosti! Grejs van Paten, Mia Got i Havana Rouz Liu, između ostalih, dio su matrijarhata naučne fantastike ,,Mayday“, u kojem svaka iluzija o pomirljivom svijetu kojim dominiraju žene pada u vodu.

Together Together

Rut Nega i Tesa Tompson u drami „Passing“ Rebeke Hol

obećava opsežnu studiju toga na koji način su kineske vlasti uspjele da od negiranja, pa haosa širenja virusa u Vuhanu, načine narativ velikog pandemijskog trijumfa Komunističke partije.

Flee

Ove godine u Park Sitiju čeka nas i animirani dokumentarac u duhu vječnog „Waltz with Bashir“ (Ari Folman, 2008). „Flee“ u režiji Jonasa Pohera Rasmusena donosi priču o avganistanskom dječaku koji, bez ičije pratnje, stiže u Dansku. Godinama kasnije, dok se sad već odrasli i uspješni akademik sprema za vjenčanje sa dugogodišnjim momkom, taj-

na koju je čuvao 20 godina prijeti da mu uništi život. Kad na intrigantan žanrovski miks i temu dodate i činjenicu da je film trebalo da bude prikazan na prošlogodišnjem izdanju festivala u Kanu – imamo naslov za ne propustiti, zar ne?

treba i dalje da čeka svog Odiseja ili da zakorači u novi život. Kosovska Penelopa biće nezaboravna, ako uspije da odslika u kojoj mjeri svi oko nas zahtjevaju da budemo dužnici i sluge prošlosti.

John and the Hole

Jedan od favorita takmičarske selekcije je ,,Jockey“ Klinta Bentlija. Moli Parker, Klifton Kolins Džunior i Moizes Arias iznijeće priču o džokeju na zalasku karijere koji samo želi još jednu veliku titulu; te suočavanju sa mladim talentom koji je konkurent, ali i slika i prilika prohujale mladosti.

Još jedan sandensovski film prvobitno namijenjen kanskoj selekciji je i „John and the Hole“ koji je režirao Paskual Sisto. „Netradicionalna coming of age priča“, kako stoji u zvaničnom sinopsisu festivala, odvija se u uznemirujućoj realnosti mladića koji drži čitavu familiju zarobljenu u rupi u zemlji. Uz Majkla Si Hola („Dexter“, „Six Feet Under“) u sporednoj ulozi, dovoljno da Sisto računa na našu pažnju.

Hive

Blerta Bašoli potpisuje vrlo aktuelnu balkansku priču: kako se u patrijarhalnoj sredini okrenuti budućnosti. Ilka Gaši je u ulozi Fahrije, čiji je muž nestao na kraju rata na Kosovu. Uspjela je da djecu prehrani pokretanjem malog biznisa; a godinama kasnije je pred ključnom odlukom: da li

Jockey

Mass

Džejson Ajzeks i En Daud iznose obećavajuću dramu „Mass“ Frenka Kanca. Priča se tiče dvije parodice koje na različite načine dijele istu tragediju: jednu čine najbliži žrtve, a drugu roditelji počinioca zločina... Oči u oči, godinama kasnije, traže način da se pomire sa duhovima prošlosti.

On The Count of Three

Dva pištolja, dva najbolja prijatelja... I uzajamno obećanje, da će jedan

Ne može Sandens bez priča o nekonvencionalnim vezama. Takva je „Together Together“ Nikol Bekvič, u kojem Ana (Pati Herison), mlada usamljenica, postaje surogat-ljubavnica za Meta, beznadežnog singl muškarca koji je duboko zagazio u četrdesete. Njihova veza pomjeriće granice percepcije bliskosti i konekcije dvoje ljudi - a film koji je u konkurenciji za glavnu nagradu je još jedan od glavnih favorita festivala.

All Light, Everywhere

Dokumentarac Tija Entonija se sa posebnom pažnjom čeka i osluškuje u Americi. Detaljna je studija istorije i aktuelnog momenta razvoja i korišćenja tehnologija za prismotru, praćenje i nadzor svakog od nas. Autor obećava šokantna otkrića, pa se očekuje da će „All Light, Everywhere“ na Sandensu podići žestoku prašinu.

Summer of Soul

Muzička poslastica broj jedan je „Summer of Soul“ iščašenog autora Amira Tompsona. Zamislite festival sa kraja šezdesetih za koji nijeste ni čuli, a koji je okupio 300.000 rok i soul fanova... Istog ljeta kada je održan i Vudstok, festival u Harlemu ujedinio je afroameričke muzičare i pokazao milionskoj zajednici koliko je jaka i jedinstvena. Spektakl je zaboravljen zbog toga što su snimci čamili u jednom podrumu pola vijeka... Amir je uspio da dragocjen dio američke istorije spasi - i podari Sandensu. Nastavak na sljedećoj strani

Četvrtak, 28. januar 2021.

idfa.nl

6 Kadar iz „Seeds of Deceit“ o holandskom doktoru koji je oplodio 65 pacijentkinja bez njihovog znanja

ciju na društvenim mrežama! Kamaron Engels i Frančeska Noel imaju zadatak da iznesu „R#J“ i jedno ovakvo, nekonvencionalno čitanje dramskog uber-klasika. Uz „Searchers“ Panča Velesa, ovogodišnji Sandens nudi dovoljno dobrog materijala za dekonstrukciju života prema pravilima modernih tehnologija.

Amy Tan: Unintended Memoir

Ključna priča o rasnim tenzijama je „Passing“: istinito svjedočanstvo dvije afroamerčke djevojke koje su prije 90 godina stigle u Njujork. I u krugovima puritanskog društva nijesu mogle proći zbog „nedovoljno svijetle“ boje kože. Tesa Tompson, Andre Holand, Aleksandar Skarsgard i Rut Nega obećavaju prvoklasnu igru u crno-bijelom režiserskom debiju Rebeke Hol.

Try Harder!

Potencijalni hit u takmičarskoj selekciji dokumentarnih filmova je „Try Harder!“ Debi Lam. U budućnosti, najkul tipovi su štreberi-gejmeri; školski orkestri sviraju kao da su spremni za bečki novogodišnji spektakl, a put do koledža može da bude smrtonosan. Survajer na putu do fakulteta...

In The Earth

Ništa interesantnije i primjerenije za Sandens 2021, od apokaliptične priče o virusu koji proždire planetu. Film Britanca Bena Vitlija prati naučnika i skauta koji su zalutali kroz šumu radi rutinske provjere opreme. Njihova avantura brzo će postati put u srce tame i užasa, onda kad šuma počinje da oživljava i oglašava se nekim nama zloslutno poznatim odjecima.

Fire in the Mountains

Potencijalno najpotentnija ženska priča stiže iz Indije: Ađitpal Sing donosi film o jednoj majci koja strpljivo štedi novac kako bi sagradila kakav-takav put u himalajskom selu, da bi sin u kolicima mogao ići na fizioterapiju. Muž ipak vjeruje da će iskupljenje doći kroz komplikovani religijski ritual, pa uspijeva da ukrade njenu ušteđevinu...

mali grad u Skandinaviji - zarad karijere među najvećim zvijezdama porno industrije u Los Anđelesu!

My Name is Pauli Murray

Advokat, aktivista, pjesnik, sveštenik - Pauli Marej je jedan od ključnih boraca za ljudska prava 20. vijeka, za kojeg sigurno nijeste čuli. Zato je važan dokumentarac o njegovom životu, koji potpisuju Betsi Vest i Džuli Koen. Marej je učinio mnogo za Afroamerikance u Americi, prevashodno za one koji nijesu željeli, niti osjećali da su im potrebni bilo kakvi identitetski kalupi.

These Days

Tokom samoizolacije, usamljena Mej kormilari svijetom onlajn dejtinga. Indi projekat „These Days“, čiji scenario i režiju potpisuje Adam Bruks, jeste slika i prilika naših dana. Od prvog pokušaja koji ispadne urnebesno komičan fijasko, do susreta sa Vilom koji će na neočekivane načine mijenjati živote oboma. Kroz tjeskobu izolacionog svijeta krstariće Marijan Rendon, Vilijam Džekson Harper i Ejmi Breneman iz serija „The Leftovers“ i „Judging Amy“, koja joj je donijela tri nominacije za Emi i Zlatni globus.

R#J

Keri Vilijams potpisuje ko zna koju, ali potencijalno vrlo zanimljivu ekranizaciju „Romea i Julije“. Šekspirova tragedija „ograničena“ je samo na dva smartfona i komunika-

Writing With Fire

Rintu Tomas i Sušmit Goš potpisuju interesantan indijski projekat: na horizontu medijske scene Indije koja više liči na bojno polje izranjavane i umorne muškadije, pojavljuje se jedini štampani list kojim u potpunosti rukovode žene. „Writing With Fire“ je i dokumentarna storija o tome kako nove tehnologije brišu pravila tradicionalnog novinarstva.

The Most Beautiful Boy in the World

Bjern Andresen imao je samo 15 godina kada je glumio Tacija, mladića koji je objekat opsesije Dika Bogarda u nezaboravnom filmu „Death in Venice“. Uloga ga je učinila „najljepšim dječakom otkako je svijeta i vijeka“, kako ga je opisivao Viskonti... A „The Most Beautiful Boy in the World“ je dokumentarna priča onog koji se morao nositi sa teretom te rečenice. Švedska režiserka Kristina Lindstrem obećava dirljivu ispovjest.

Street Gang: How We Got To Sesame Street

Pitanje koje čeka odgovor decenijama: kako je grupa buntovnih protwitter.com

Passing

Fanovi Ejmi Tan, slavne američke književnice kineskog porijekla, željno čekaju dokumentarac Džejmsa Redforda. Više od imigrantske priče - ovo će biti svjedočanstvo o patnjama, borbi i traumama svih onih žena koje su tražile bijeg i preživjele da ispričaju priču o kineskoj tradiciji konkubina.

Pleasure

Koprodukciju Švedske, Holandije i Francuske potpisuje smjela i sve vidljivija švedska autorka Ninđa Tiberg. Karakterna i vrlo interesantna Sofija Kapel odigraće dvadesetogodišnjakinju koja napušta

Bend Sparks u fokusu prve doku-priče Edgara Rajta

bisvijeta uspjela da stvori najpoznatiju ulicu na planeti? „Sesame Street“, taj katalizator i slika građanskog buđenja i aktivizma od prije pola vijeka – predivna je priča o komuni umjetnika na zajedničkoj misiji. Za nastanak jednog od najuticajnijih televizijskih projekata 20. vijeka, čiju će priču u filmu „Street Gang: How We Got To Sesame Street“ ispričati Merilin Agrelo.

The World to Come

Najinteresantniji u programu „Spotlight“ (filmovi premijerno prikazani na drugim festivalima) jeste „The World to Come“ Mone Fastvold. Film koji je producirao i u kojem glumi Kejsi Aflek otvara vrlo interesantan pogled na život u izolaciji. Prati dva američka para trapera-pionira na novoj granici, sredinom 19. vijeka. I dekonstruiše samoću koja će ih testirati. Za upečatljivu dramu pobrinuće se Venesa Kirbi, Kristofer Abot i Katerina Voterston.

Seeds of Deceit

Projekat Holanđanke Mirijam Gutman ima gorko surov šmek suočavanja sa istinom poput filmova Mihaela Hanekea. Polazna tačka je javno otkriće, istinit skandal vijeka u Holandiji: da je uvaženi doktor Jan Karbat nevoljno i bez znanja pacijentkinja oplodio čak 65 žena sopstvenom spermom. „Seeds of Deceit“ fokusiran je na ljude koji su, nokautirani saznanjem, morali iznova graditi identitet, samopoštovanje, čitav život. U najavi je više svjedočanstvo traume nego priča o doktoru Karbatu.

Life in Day 2020

Van konkurencije biće prikazan „Life in Day 2020“, eksperimentalni projekat Kevina Mekdonalda. Riječ je o globalnom portretu pandemijske planete. Sa kadrovima koje je, za potrebe projekta, snimalo hiljade ljudi širom svijeta, istog dana, 25. jula 2020. godine.

The Sparks Brothers

Na koncu, na ovogodišnjem Sandensu nećemo dobiti dugo iščekivani „Last Night in Soho“, ali hoćemo drugi film Edgara Rajta. I to njegov prvi dokumentarac! U Rajtovom fokusu je Sparks – „omiljeni bend vašeg omiljenog benda“. „The Sparks Brothers“ pokušaće da odgovori na pitanje kako je jedan rok duo mogao da istovremeno bude i uspješan i potcijenjen, i visko uticajan i kriminalno kuliran punih pet decenija. Stojan STAMENIĆ

Četvrtak, 28. januar 2021.

thewrap.com

specijala donio još jednu nesvakidašnju Euphoria Drugi dio analizu psihe mladih, krhkih osoba

serije Hanter Šejfer, najzaslužnija za trijumf drugog dijela

U oluji emocija Tokom cijele prve sezone željeli smo da se približimo Džuls i napokon smo uspjeli. Da stvar bude još divnija, Hanter Šejfer toliko je sjajna u ovoj ulozi, da ne znate li da je izgrlite ili da joj se samo divite iz daljine

eško je pričati o drugom dijelu specijala serije „Euphoria“, a ne biti preplavljen emocijama. Nakon što, nakon prvog dijela u čijem je fokusu Ru (Zendaja), pogledate 48 minuta posvećenih Džuls (Hanter Šejfer), ipak, možda i treba baš ovako da se osjećate. Rastrzano, zamišljeno, preplavljeno - baš kao i sama Džuls.

Nepravedni teret

HBO

Kao i „Part 1: Rue“, drugi dio specijala usmjeren je na jednu od glavnih junakinja koja pokušava da procesuira. Da posloži i analizira prije svega događaje, pa osjećanja, a onda i ličnu krizu koja je uslijedila zbog nerazumijevanja sa onima koje voli. I onim najoptimističnijim među nama bilo je jasno, na-

kon svega što je prošla Džuls, da će proces zacjeljenja biti težak. Ipak govorimo o tinejdžerki koja se zbog pola cijelog života bori sa distimijom (blaža forma hronične depresije); o trans-djevojci koju su stariji muškarci iskorišćavali dok je ona pokušavala da postane žena kakva je mislila da treba da bude; o osobi koja je najbolji seks u životu imala s osobom koja ne postoji... I nekom ko je u oluji romantičnih osjećanja prema Ru, rođenim iz najljepšeg prijateljstva, istovremeno morala da ponese i veliki, nepravedni teret: činjenicu da drogiranje osobe koju voli direktno zavisi od toga koliko je Džuls prisutna u njenom životu. U finalu prve sezone Džuls je tražila od Ru da pobjegne

sa njom. Sada, sedmicama nakon što je odbila da pođe, Džuls i dalje pokušava da shvati što se dogodilo. I istina je da ne zna odakle da počne.

Kriza identiteta

Radnja specijala „Part 2: Jules“ odvija se tokom prve Džulsine terapije kod psihijatra. Jedna od najbitnijih stvari koje su podvučene u oba dijela jeste to koliko je bitno da tinejdžeri imaju nekog starijeg na koga se mogu osloniti kada postane teško. Nekog ko neće biti pun predrasuda, već će pokušati da im pomogne da nekako raščivijaju sva ta osjećanja „veća o života“. U prvoj sezoni likovi odraslih uglavnom su služili kao sporedni. Imati nekog odraslog, u ovom slučaju - dok-

Ru, jedina lijepa stvar za koju može da se uhvati Džuls

torku Nikols (Loren Vidmen), ko može uticati na Džuls dok je toliko otuđena od svijeta, da nema za što da se pridrži - veoma je bitno. I za Džuls, i za strukturu specijala. Džuls pokušava da nađe smisao u svemu što se odigralo i istovremeno doživljava i krizu identiteta. Razgovor sa doktoricom Nikols o tranziciji i njenoj želji da možda prestane da koristi nešto od terapije za korekciju pola jedan je od najiskrenijih i najosjetljivijih ne samo u ovom serijalu, nego i u modernoj televiziji. Kreator Sem Levinson je na ovoj epizodi radio zajedno sa Hanter, a u nekoliko navrata jasno se i osjeća da je dio njenog trans-iskustva inkorporiran u specijal.

Pogled majke

Sva pitanja koja muče Džuls tjeraju je da se vrati na ono najvažnije - ko je ona i ko želi da bude. I u svojim, i u tuđim očima. Bijeg od Ru - jedine osobe koju zaista voli, ostavio ju je slomljenom. Dok učimo o svemu što joj se mota po glavi, saznajemo više i o njenoj majci, koja sa Ru ima nešto zajedničko. Svako od pitanja koja nesvjesno pokreće otvarajući se pred doktoricom veoma je bitno i dokazuje ne samo da joj je terapija bila potrebna, nego i da je nama bio potreban ovaj specijal.

Sveukupno, za drugi dio specijala ne može se reći ništa drugo osim da je trijumf. I ovaj i prvi dio natjerali su vas da razmislite kako o Džuls i Ru, tako i o životima ljudi oko vas, i na sjajan i nesvakidašnji način, rijetko viđen na televiziji, bave se analizom mladih, krhkih ljudi. Tokom cijele prve sezone osjećali smo potrebu da se približimo Džuls i ovdje smo to napokon uspjeli. Da stvar bude još divnija, Šejfer je toliko sjajna u ovoj ulozi, da ne znate li da je izgrlite ili da joj se samo divite iz daljine. Jasno je da je njen performans bio presudan da specijal uspije. U jednom od pokušaja da opiše ljubav prema Ru, Džuls govori što osjeća u njenom pogledu. Da je voli zato što Ru vidi pravu nju, ispod svih onih površinskih slojeva koje je gomilala godinama. Da je zaista razumije, i da je taj pogled podsjeća na pogled majke. Ali, ne na bilo koji, nego na pogled majke na novorođenče. Prije nego što ono postane iko i išta, dok je samo tu i postoji, maleno i savršeno. Istina je da je samo ovaj opis ljubavi vrijedan i knedle u grlu i gledanja cijelog specijala, ali to ćemo već ostaviti vama, da sami presudite. Biljana MARTINIĆ

Ocjena: 4.7/5

Četvrtak, 28. januar 2021.

zerkalo

intervjuu za Variety, Frensis Mekdormand otkrila je da je oduvijek sanjala o tome da se otisne na otvoreni drum. Kada je imala 45, rekla je suprugu Džoelu Koenu da će, kada napuni 65, promijeniti ime u Fren, kupiti kombi, početi da puši „lucky strike“ i pije „wild turkey“... I konačno probati drumove Amerike. Frensis Mekdormand sada ima 63 godine, a želja joj se, na neki način, već ostvarila zahvaljujući filmu „Nomadland“.

Životna utakmica

U fokusu trećeg filma režiserke i scenaristkinje Kloi Džao („Songs My Brothers Taught Me“, 2015; „The Rider“, 2017), koji stiže na Hulu 19. februara, jeste rastući broj Amerikanaca za koje je „stabilan život“, koji podrazumijeva kuću, automobil i plaćene račune – postao nepriuštiv. Godine 2011. zatvaranje jedne-jedine fabrike izazvalo je kolaps u gradiću Empire u Nevadi. Cijelo stanovništvo, koje se prehranjivalo radom na proizvodnoj traci, napustilo je domove. Među njima bila je i Fren. Žena koju igra i kojoj je ime dala Mekdormand, poslije smrti muža i gubitka posla, prodala je kuću, kupila kombi i otisnula se u neizvjesnost. U nomadski život, potpuno sama na otvorenom putu, žickajući razne posliće od grada do grada: od branja repe, preko pakovanja paketa u Amazonovom skladištu, do čišćenja toaleta u nacionalnom parku Badlands, da bi se prehranila. I to vam je, ukratko, sve što se tiče radnje filma Kloi Džao. Jer, ono što pokreće meditatitvnu, hipnotišuću doku-fikciju „Nomadland“ nijesu događaji, nego jedinstvena studija

Čista poezija u Ovo je toliko delikatan, poetičan i trijumfalno lijep film, da poslije njega imate samo jedan osjećaj – da ste 108 minuta gledali u jedan od najljepših zalazaka sunca na svijetu

karaktera i jednog načina života koji vam, iz udobnosti doma, može djelovati čak i postapokaliptično. Kloi Džao adaptirala je istoimenu knjigu Džesike Bruder, koja otvara pogled u životnu filozofiju gotovo nevidljive socijalne klase u Americi. Nju čine većinom ljudi rođeni pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka koji se nijesu snašli u velikoj životnoj utakmici. Ili su, jednostavno, odlučili da je napuste usred igre.

Nomadski guru

Fren je jedna od svega nekoliko fiktivnih likova. Nomadi koje upoznaje i sa kojima se druži na otvorenom

variety.com

Piše: Marija IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Kloi Džao prebrisala granicu između fikcije i dok

Ovo jeste priča o ekonomskim izbjeglicama u SAD, ali nomadski život je lični izbor glavne junakinje

putu igraju sami sebe. Neki od njih, poput Brejdija i Lili koja ima Aspergerov sindrom, nijesu svojevoljno izabrali život na točkovima, već su puke izbjeglice sa tržišta rada.

No, ima i onih poput Svonki koja je, nakon što su se djeca odselila od kuće, odlučila da provede ostatak života putujući Amerikom. Ta odluka nije se promijenila ni nakon što je saznala da ima kancer. I preostalih

Neočekivan skok u Marvelov univerzum Kao jedna od najluđih vijesti iz filmske industrije dočekana je najava da će upravo Kloi Džao biti dio režiserske ekipe na čelu četvrte faze Marvelovog univerzuma. Voljeli superheroje ili ne, 5. novembar treba da označite crvenim slovom u kalendaru. Tog datuma, ako ne bude daljih odlaganja zbog pandemije, počeće bioskopska distribucija njenog „Eternals“. Film, zasnovan na junacima koje je slavni Džek Kirbi osmislio 1976, vrti se oko bogolikih bića po imenu Celestials, koji je u Marvelov filmski univerzum uveo „Guardians of the Galaxy“ (2014). U fokusu su Eternals i Deviants, bića koja su Cele-

stials poslali na Zemlju da žive među ljudima i kontrolišu ključne događaje u njihovoj civilizaciji. Poznato je i da će „Eternals“ biti prvi Marvelov film sa otvorenim gej parom, te da su ključne uloge povjerene: Salmi Hajek, Anđelini Džoli, Džemi Čen, Kumailu Nandžijaniju, Brajanu Teriju Henriju („Atlanta“) i dvojici obožavanih glumaca iz serije „Game of Thrones“ – Ričardu Madenu i Kitu Haringtonu. Zanimljivo: Čen igra pripadnicu Eternalsa po imenu Sersi, koja dijeli ime sa čuvenom Lanisterkom, mrziteljkom Madenovog Roba Starka i Haringtonovog Džona Sniježnog. Pritom, jedan

od glavnih izvora ljubavnih zavrzlama u filmu biće činjenica da su i Ikarus (Maden) i Black Knight (Harington) bili u vezi sa Sersi. S obzirom na to da je četvrta faza Marvela otvorena izuzetnom mini-serijom „WandaVision“, koja i te kako potvrđuje spremnost studija da rizikuje i pomjera granice žanra, od „Eternals“ bi se očekivalo mnogo čak i da režiju ne potpisuje Džao. No, sa njenim imenom na posteru, malo je reći da je novembar predaleko. Jedva čekamo da vidimo što će jedna režiserka, obožavana u arthouse krugovima, uraditi sa Marvelovim nebeskim bićima...

Četvrtak, 28. januar 2021.

u pokretu

indiewire.com

kumentarizma u skoro pa remek djelu „Nomadland“ sa Frensis Mekdormand Sjajna autorka Kloi Džao spaja najljepše elemente kinematografija Istoka i Zapada

Režija i scenario: Kloi Džao Uloge: Frensis Mekdormand, Gej Deforest, Bob Vels, Linda Mej Trajanje: 108 min no sam kada je njegova nomadska avantura okončana smrzavanjem do smrti na Aljasci.

Cijena slobode

sedam-osam mjeseci života odlučila je da provede na putu. No, najluđi među nomadima na otvorenom drumu bez sumnje je Bob Vels. Žestoki antikapitalista, nomadski guru, harizmatični filozof, čovjek kojeg smatraju prorokom oni koji su prihvatili njegov kult i način života – pojavljuje se samo u dvije scene. No, ta jedna pored kamperske vatre, i ona druga uokvirena melanholičnim govorom u finalu – dovoljne su da vas Vels ubijedi da je Kristofer Mekendls bio u pravu. Život van konvencija, nametnutih uloga kapitalizma i monotonije običnog života jeste težak, ali nagrađuje nevjerovatnom ljepotom. Samo je potrebno usuditi se, odreći se (lažne) udobnosti i naviknuti se na drum koji žulja. I naravno, imati malo više sreće od divnog mladića i heroja knjige i filma „Into the Wild“ (Šon Pen, 2007). Jer, Mekendles je imao samo 24 godine i bio je potpu-

Znajući što se dogodilo Mekendlesu, gledajući ona hipijevski opuštena druženja kraj kamperske vatre, te posmatrajući svu ljepotu zabačenih djelova Amerike koja se otkriva na otvorenom putu - skeptici bi mogli zamjeriti Kloi Džao da je previše romantizovala ovakav način života. Da ga je prikazala kao piknik. Da svi ovi ljudi, primorani da napuste „normalni“ život, moraju da budu bijesni. Da ih na drumu čekaju velike, u filmu nedovoljno akcentovane opasnosti, poput razbojništva ili nedostatka zdravstvene njege. I da su kanta za obavljanje velike nužde u kombiju i mokrenje na -12 stepeni pored puta koje smo vidjeli u „Nomadlandu“ - najmanji problemi sa kojima se može susresti Fern. Takvima samo valja reći, ako ih uopšte ima, da ponovo pogledaju film Kloi Džao. Ovog puta, mnogo pažljivije. I to isključivo ako mogu da spuste um u srce. Jer, ovo nije film koji se saznaje, ovo je film koji se osjeća. Cijeli „Nomadland“ je refleksija, čista poezija u pokretu, najljepši spoj meditativne kinematografije Istoka i urgentnosti, cerebralnosti filmova sa Zapada. I dokaz da je doku-fikcija jedna od najplodnijih teritorija za režisere sposobne da izvuku najbolje iz oba žanra. To što se odjednom, iz čista mira, na postapokaliptičnom drumu ispred Fern ne pojavljuju „Mad Max“ motociklisti – ne znači da „Nomadland“ nije ulovio taj osjećaj ranjivo-

sti na otvorenom putu. Štoviše, opasnosti koje vrebaju nomade vise nad cijelim filmom i sve vrijeme drže u stanju pripravnosti baš zbog toga što nijesu eksplicitne, što se ne vide, što svakog trenutka samo čekate da se neko ili nešto pojavi iz mraka i da sve pođe dođavola. Direktor fotografije Džošua Džejms Ričards i kompozitor Ludoviko Einaudi pobrinuli su se da se ta tenzija sve vrijeme prepliće sa lirskim momentima i najljepšim slikama Amerike koje možete zamisliti. I zato sve vrijeme znate koju cijenu plaćaju nomadi za vjetar na licu, za ono nago plivanje u ledenom potoku i za jedan takav osjećaj potpune slobode...

Snaga platana

Kloi Džao mogla je da snimi dokumentarac o nomadima, ali izabrala je doku-fikciju baš zbog toga što „Nomadland“ nije samo priča o onima koji su primorani na ovakav način života – već i oda vagabundima za koje je život na otvorenom drumu lični izbor. Stvar principa, otpora i slobode. Sve njih sabrala je u jednom, fiktivnom liku. U očima jedne

Fren, čije ime (eng: „paprat“) simbolično i (ne)namjerno govori gdje istinski pripada, i to ne samo od momenta kada je izgubila posao i supruga – nego od kada je rođena. Suština Freninog bića postaje jasnija u rijetkim momentima kada se „Nomadland“ pomjeri sa druma i parkira u predgrađe, udarajući kontrast nomadskom načinu života. Tek tu, nakon što vidite da Fren ima sestru, pa i muškarca koji bi želio da podijeli život sa njom (Dejvid Stratern) – shvatate da je drum stvar njenog ličnog izbora. Da za nju nekoliko dasaka pobodenih oko travnjaka i neka kocka sastavljena od zidova i crepova – nijesu dom. I tada potpuno razumijete, kada je članovi porodice pitaju „da li ju je više prošao taj trip sa kombijem“, koliku težinu ima njen odgovor: „Biti bez kuće i biti beskućnik nije isto.“ Očekivati da Fern prihvati život u predgrađu jednako je besmisleno kao posaditi platan u saksiju i očekivati da iz nje izraste nježno, delikatno drvce. Naravno da će korijenje probiti keramiku. Dođavola, raspoNastavak na sljedećoj strani

Četvrtak, 28. januar 2021.

Avangarda na točkovima Osim što je dala ime svojoj junakinji, Frensis Mekdormand nadjenula je nadimak i glavnom filmskom vozilu. Kombi u kojem se otisnula u nomadski život nazvan je Vanguard, igrom riječi koja spaja naziv točkaša i pridjev „avangardno“. U intervjuu za The Hollywood Reporter otkrila je da je provela četiri mjeseca radeći poslove slične Freninim, kroz sedam američkih država, da bi se saživjela sa glavnom junakinjom. Na početku, živjela je i spavala upravo u kombiju, koji je i preuredila po sopstvenom nahođenju i opremila ličnim stvarima. No, poslije nekog vremena ipak se vratila normalnom krevetu. - Bolje glumiti da si umoran i neispravan, nego zaista biti umoran i neispavan – zaključila je Mekdormand.

Fern je fiktivna junakinja, ali Frenisisina gluma ima dokumentarni ukus

Zalazak sunca

„Nomadland“ jeste film o usamljenosti, otuđenosti, dubokoj neizvjesnosti, životu bez ičega sigurnog za što se možeš uhvatiti... Ali, ovo je mnogo više i priča o otporu, osobenosti, individualizmu, duhu koji ne dozvoljava nikome i ničemu da ga slome. Pa ni onda kada je preplavljen melanholijom i osjećajem krivice zbog toga što ne može da se uklopi u identitet koji se očekuje... Zbog toga je nemoguće ne rastužiti se, ali i ne biti duboko dirnut fil-

mom Kloi Džao i platanski jakom glumom Frensis Mekdormand. Ovo možda nije najbolja, ali jeste najprodornija uloga u njenoj velikoj karijeri. Baš zbog toga što je uspjela da se potpuno uklopi u ambijent naturščika, da vas ubijedi da Fren stvarno postoji i da negdje, upravo sada dok čitate ovaj tekst, pije „wild turkey“, puši „lucky strike“ i drumuje. Sa velikom Mekdormand u kadru još je jači utisak da Kloi Džao nije režirala doku-fikciju, nego čistokrvi dokumentarac. Toliko delikatan, poetičan, trijumfalno lijep, da poslije „Nomadlanda“ imate samo jedan osjećaj – da ste 108 minuta gledali u jedan od najljepših zalazaka sunca na svijetu.

Ocjena: 9.7/10

U japankama na Oskarima Ako „Nomadland“ Kloi Džao ne bude film sa najviše nominacija i osvojenih Oskara, onda stvarno treba da prestanemo da se bavimo prognozama – a članovi Američke akademije ocjenjivanjem filmova. Ovaj predivni komad doku-fikcije jeste zaslužio trijumf u kategoriji najboljeg filma i glavne ženske uloge. Iskreno se nadamo da će Frensis Mekdormand, na policu sa dva već osvojena Oskara, u aprilu dodati i treći; te da će na uručenje nagrada u Dolbi teatru doći u prepoznatljivom stilu. Recimo, u šljampavim pantalonama i japankama, šaljući jasnu poruku o uobičajenoj paradi mesa i kiča na crvenom tepihu. Za većinu kategorija baš i nijesmo sigurni, posebno ako u širu sliku članova Američke akademije upadne Finčerov „Mank“. No, što se tiče titule najboljeg filma, sve što se prošle godine dogodilo sa južnokorejskim duplim pobjednikom „Parasite“ jasno poručuje da „Nomadland“ ima čemu da se nada. Sa 96 od 100 poena na kritičarskom sajtu Metascore i Zlatnim lavom osvojenim u Veneciji, i ovaj film, kao Bong-Džun Hoovo remek djelo, važi za jednog od miljenika publike i kritike.

imdb.com

lutiće i cijeli kredenac, i pod, i temelj kuće! I platan će stići do tople zemlje, i tu će, svoj na svome, pustiti moćno korijenje... A onda će sjesti u kombi i otisnuti se na daleki put, jer to je ono što platani rade. I jedino što može uraditi Fren.

Biti bez kuće i biti beskućnik nije isto, poručuje glavna junakinja

Četvrtak, 28. januar 2021.

„The White Tiger“: Neuvjerljiva adaptacija Bukerom nagrađenog hit romana

ad pomislite na Indiju, što vam prvo padne na pamet? Tadž Mahal i Tagore? Bolivud i „Slumdog Millionaire“ (Deni Bojl, 2008)? Miris karija? Darko Rundek i njemu slični (muzički) autori sa Zapada na duhovnom proputovanju po Istoku? Ili nešto sa one druge, tamnije strane Indije: krkljanac na ulicama, straćare, siromasi koji vuku za rukav na svakom ćošku, paklena vrućina, nepodnošljiva apa od mirisa jakih začina, znoja i kanalizacije...? Indija je zemlja kontrasta. No, čak i ako vas na nju asociraju samo lijepe stvari, zaboravićete ih nakon Netfliksovog filma „The White Tiger“.

Obrnuti mrčenik Režiser i scenarista Ramin Bahrani (očajni „Fahreinheit 451“ (2018), pristojni „99 Homes“ (2014)), adaptirajući istoimeni hit roman Aravinda Adige, fokusirao se isključivo na najgore. Nažalost, pompezno i vrlo lijeno, nemajući skoposti da iznese izvrsnu satiru koja je 2008. ovjenčana Bukerovom nagradom. Adigin pikarski roman, objavljen iste godine kada je Bojlov film harao Holivudom i ostatkom svijeta, kao da je odgovor na ovu sladunjavu, ali simpatičnu priču o siromašnom mladiću iz Mumbaja kog je pošteno namučio život. No, samo da bi ga pripremio za hepi end i trijumfalno osvajanje „Milionera“. „The White Tiger“ – to vam je „Slumdog Millionaire“, ali obrnut nagla-

Za razliku od književnog, filmski Balram nije uzbudljiv pripovjedač. Naracija ne doprinosi tenziji, niti pojačava obrte. Za vrlo „kamen“ krajnji utisak o filmu koji je mogao da bude američkoindijski odgovor na „Parasite“

vačke. Nema tu ničeg ni raznježujućeg, ni pomirljivog, ni slatkog. I u Adiginom romanu i Bahranijevoj adaptaciji imamo glavnog junaka koji prima udarce, bukvalne i figurativne, sa svake strane. Ali za razliku od Bojlovog pomirljivog mrčka, taj vam nausput usvaja vrlo zeznuto pravilo: „Jedi ili budi pojeden.“

cnn.com

Satira podrezanih kandži čeljad u ljude bez moralnog kompasa – mogla ispričati i drugačijim redosljedom.

Obezglavljena kokoš

Napeta zemlja Balram (Adarš Gurav) je narator svoje „epske“ priče. Na početku filma vidimo ga kao ostvarenog, moćnog preduzetnika i tek treba da vidimo i čujemo kako je utekao od sužanjstva i beznadežnog siromaštva u kojem je rođen. Nažalost, već poslije nekoliko minuta njegovog „mračnog humora“ jasno je da „The White Tiger“ neće biti ni upola epsko putovanjem kakvim ga i Balram i režiser predstavljaju. Satira je ovdje od početka na aparatima. Bahrani je potkresao kandže Adiginim moćnim opservacijama o „svijetloj i tamnoj strani Indije“. O njenom otrovnom

Pristojna gluma ne može da izvuče nabijeđenu režiju i pretrčan scenario

kastnom sistemu; nepomirljivim društvenim razlikama; okamenjenim, unaprijed predodređenim sudbinama najsiromašnijih... I činjenici da malo ko među njima, sputan očekivanjima (društva, porodice, religije), ima pravo na sopstveno mišljenje, a kamoli na šansu da negdje drugdje potraži snove. Pripovijedanje iz prvog lica je jedno u pikarskom romanu, a nešto sasvim drugo u filmu čiji režiser „pretenduje“ na socijalni triler. Bahrani je iznevjerio Adigu tako što je ostao previše vjeran originalnom predlošku. Za razliku od književnog, filmski Balram nije uzbudljiv nepouzdani pripovjedač. Samim tim, naracija iz prvog lica ne doprinosi tenziji, niti pojačava obrte. Za krajnji utisak da se ova potencijalno potentna priča o tome kako kapitalizam pretvara poštenu

„The White Tiger“ je toliko loše napisan da svi oni momenti kada Adiga servira sočne i vrlo dojmljive komentare o straobalnim problemima u indijskom društvu, u film ipak zvuče kao propaganda. Teško je povjerovati da je Indija samo kokošinjac iz kojeg se pošto-poto mora pobjeći, kad režija trčkara ispred vas bacakajući se po zemlji poput obezglavljene kokoši. Ili da je Balram dobri i pošteni čovjek, koji je kriv samo zbog toga što se rodio među Indijcima. Za razliku od teksta i režije, gluma i dizajn produkcije su vrlo pristojni. Od ekipe u kojoj najviše odskače bolivudska zvijezda Prijanka Čopra, preko izbora boja i muzike, do kostima i scenografije – sve je podređeno tome da osjetite miris gužve, karija, izduvnih gasova i prljavštine u vazduhu, ali i uglancani sjaj i privilegije klase kojoj pripada porodica Balramovog gazde. No, džaba. Sa pripovjedačem koji odbija da ućuti a slušat se ne može, Bahrani nije imao čemu da se nada. U suštini, najbolja stvar koja može da vam se desi poslije „The White Tiger“, ako nijeste čitali knjigu, jeste da je potražite. Bahranijev film je požuren, nabijeđen, sklepan, nategnut, neistražen – ali negdje ispod prepotentne realizacije izviruje sjajna ideja. Ona koja je, u suštini, mogla da donese filmu etiketu „američko-indijski odgovor na ‘Parasite’ (Bong Džun-ho, 2019)“... Da je Bahrani nije izgubio u prevodu.

M. I.-N.

Ocjena: 2.8/5

Četvrtak, 28. januar 2021.

textlessposters.com

CELULOID

„News of the World“: Tom Hen

Vestern starih v N

evjerovatno, ali istinito: „News of the World“ režisera Pola Gringrasa prvi je vestern u kojem igra Tom Henks. Ako ne računamo to što je ostvario „kontakt“ sa kaubojima pozajmljujući glas Vudiju iz voljene animirane franšize „Toy Story“, „američki tata“ nikada nije imao bliski kontakt sa najameričkijim od svih filmskih žanrova! Srećom, to što je omogućio Henksu da konačno ispravi tu „nepravdu“, nije jedini razlog da budemo zahvalni Gringrasu.

Divlje siroče

Henks više od 40 godina zavređuje poštovanje ulogama stoika sa nježnošću u očima, empatijom na licu i dostojanstvom u momentima najvećeg užasa. U dvanaestogodišnjoj Zengel, pred kojom je velika karijera, našao je savršen oslonac

Za „News of the World“, vestern koji ne izmišlja „toplu vodu“ i usuđuje se da bude vestern i u trećoj deceniji 21. vijeka, zaslužio je naklon svakog ljubitelja jednostavnih, nepretencioznih filmskih priča... Kakve se skoro uopšte više ne snimaju. Radnja Gringrasovog vesterna odvija se 1870, pet godina nakon kraja Građanskog rata u Americi. Pratimo kapetana Džefersona Kajla Kida (Henks), veterana tri rata, kako putuje od grada do grada i zarađuje za život čitajući „najvažnije vijesti iz svijeta“ nepismenom narodu. Dok čita o predsjednicima i kraljicama, prirodnim katastrofama i epidemijama, avanturama sa svih krajeva planete - odmah vam je jasno... Baš zahvaljujući Henksovom dostojanstvenom, stoičkom licu – znate da je za kapetana Kida ovo misija, a samo način da zaradi koru hljeba. Gringras polako ali sigurno pojačava taj osjećaj nakon što kapetan stigne u Teksas i ukrsti put sa jednom prljavom, divljom, potpuno preplašenom desetogodišnjom djevojčicom (engleski debi sjajne Helene Zengel, zvijezde njemačkog filma „System Crasher“ (Nora Finšajt, 2019) za koji bila je nominovana za evropskog Oskara). Kapetan Kid, nakon što jedva uspije da je uhvati i smiri, shvata da djevojčica ne razumije ni riječ engleskog. Sa papira koji nosi, a na kojem je opisana njena situacija, saznaje da se zove Johana. I da je upravo postala siroče – drugi put. Johana je prvo, tokom rata, tragično iz-

Četvrtak, 28. januar 2021.

nks i Helena Zengel blistaju u oldskul filmu Pola Gringrasa

n iz dobrih vremena gubila roditelje. Šest godina živjela je u indijanskom plemenu Kajova, gdje su je podigli kao svoju. Sada kada je izgubila i drugu porodicu, ostala je sama. Jedini živi rođaci koje ima, njeni tetka i tetak, žive Bogu iza nogu. I Johana ne želi da ima ništa sa njima. Njeno nepovjerenje, odbijanje ideje da negdje daleko ima kakav-takav dom i činjenica da se ne mogu sporazumijeti zato što govori samo Kajova jezik – znatno otežavaju poštenu nakanu kapetana Kida da joj pomogne. No, pošten i uvjeren da je samo tako ispravno, ipak prihvata da je odvede kući. Da bi tamo stigli, moraju da pređu kilometre i kilometre negostoljubivog Teksasa... I ko zna koliko gradova u kojima sve kipi od rasnih tenzija i bijesnog odbijanja stanovnika da se pomire sa činjenicom da su izgubili rat.

Moderna duša

Gringrasu se može zamjeriti to što nije akcentovao politički kontekst tadašnje Amerike, niti je posegnuo za bilo kakvim „osvježivanjem“ žanra.

No, uraditi to, znači pobrkati lončiće. Osim što, prema sopstvenom priznanju, poslije onako mračnog „22 July“ (2018) želi da se bavi i izliječi mnogo vedrijim temama, „News of the World“ uopšte nije film o Americi 19. vijeka. Niti je Gringras imao potrebu za ambicioznim, inovativnim, subverzivnim izdankom vesterna. Ono što ga jeste zanimalo jeste starinska priča o dvije izgubljene, namučene duše u potrazi za domom, koje taj dom na koncu pronalaze – jedno u drugom. I nešto vrlo bitno: interesovala ga je „starinska“ estetika, ali sa modernom dušom... Da bi „News of the World“ mogao da posluži i kao parabola ovog, našeg vremena. Što je drugo onaj rasizam u Teksasu, nego i rasna tenzija koja drma sadašnju Ameriku? Zar se ne može to silno nasilje, koje ne prestaje ni pet godina poslije Građanskog rata, simbolično shvatiti i kao jedinica mjere i drugih tenzija ovog konfuznog vremena – i nacionalnih, i ekonomskih, i ekoloških, pa i metafizičkih. Svih onih koje upravo sada drmaju i Ameriku, i osta-

indiewire.com

Gringrasova estetika je starinska, ali ima modernu dušu

tak planete... Nešto slično važi i za taj momenat povezan sa „profesijom“ kapetana Kida. U jednoj od najboljih scena vidjećemo ga kako odbija da nepismenom narodu, po naredbi lokalnog političara, pročita lažne vijesti. U tom trenutku, za one koji i dalje cijene novinarsku profesiju i težinu štampane riječi, kapetan Kid postaje posljednji bastion slobode i intergriteta – a Henksovo lice govori mnogo i o cijeloj istoriji (ne)slobode medija, ali i konkretno o fake news kulturi našeg vremena.

Otisci na sapima

Ne, zaista nije bilo potrebe da Gringras bude eksplicitniji, prodorniji, konkretniji u filmu „News of the World“. Bilo je sasvim dovoljno što je uspio, poput Finčera sa velikim „Mankom“ (2020), da se odrekne prepoznatljivog potpisa da bi ispričao priču stariju od vremena. Provlačenje između redova stvar je autorskog izbora, pa i po cijenu da oni koji vas cijene zbog specifičnog stila, ne shvate što ste uradili. Da u onom „spuštanju lopte“, izbjegavanju karakteristične brzopotezne montaže, drmusajuće kamere, furiozne akcije koju su milioni zavoljeli u filmovima o Bornu – ne vide plemeniti cilj. I da ne osjete, svim čulima, koliko je sporogoreći tempo bitan da se osjete pulsari stradalačkih duša kapetana Kida i Johane. Za takav tempo Gringras je zadužio provjerene majstore. Direktor fotografije Darijus Volski uhvatio je svu ljepotu i stravičnu pustoš zemlje raskrvarene ratom, a lirska muzika Džejmsa Njutona Hauarda omekšala je epsko putovanje ne dozvolja-

vajući da zaboravimo da je „News of the World“, kao prvo, balada. Jer, nijesu li najljepši vesterni upravo to – balade? Na koncu, montaža oskarovca Vilijama Goldberga pobrinula se da sve bude upakovano po mjeri dobrog starog filma. Sa tenzičnim momentima u kojima srce završava u grlu, ali i s onima u kojima je sve podređeno gromoglasnoj tišini na licima glavnih junaka. Jedan od takvih, možda i najljepši momenat Gringrasovog filma, jeste onaj u kojem Johana maže dlanove bojom i pritiska ih, pjevajući na Kajova jeziku, na sapi konja kapetana Kida. Tri puta, za tri duše koje je ubio, da bi im sačuvao živote. Dok to radi, Kid sjedi pored vatre. Gleda je u tišini i znamo da ne razumije njene riječi, ali osjećamo da mu je, ipak, sve jasno. Baš kao i nama... To tužno, hrabro siroče u njemu je, konačno, pronašlo dom.

Suština doma

Ovo je najbolji, ali ne i usamljen primjer kako su Gringras i drugi scenarista Luk Dejvis („Lion“, Gart Dejvis, 2016) pronašli način da približe djevojčicu i njenog zaštitnika uprkos jezičkoj barijeri. Tačno je: film katkad pati zbog toga što Johana ne razumije Kida, ali sve je to nebitno spram činjenice da su izabrali perfektne glumce, čije tišine i ekspresivna lica govore mnogo više od riječi. Henks više od 40 godina zavređuje poštovanje ulogama stoika sa nježnošću u očima, empatijom na licu i dostojanstvom u momentima najvećeg užasa. Uvijek očekujete to od njegovih filmskih kapetana, ali uvijek ostanete zatečeni. Jednostavno fascinirani pred tom postojanom, netaknutom količinom (glumačkog i životnog) integriteta. U dvanaestogodišnjoj Heleni Zengel, pred kojom je bez sumnje svijetla filmska budućnost, našao je savršen oslonac. Sa svim promjenama koje su se dogodile s Američkom akademijom i brojnim izuzetnim ženskim ulogama, teško je prognozirati, ali sigurno ne bi pogriješili ako bi stavili njeno ime na listu ovogodišnjih kandidatkinja. Zajedno, vođeni vještom rukom Gringrasa, Henks i Zengel uspjeli su da ispričaju dirljivu priču o tome da stalno postavljamo pogrešno pitanje u vezi sa domom. Nije stvar u tome gdje, nego kome pripadaš. Dom, to su ljudi. I to ne nužno oni sa kojima smo povezani krvlju. Pokazali su nam to Zengel i Henks u prvom (i dalje zvuči nevjerovatno) vesternu karijere. M. IVANOVIĆ-NIKIČEVIĆ

Ocjena: 4/5

Četvrtak, 28. januar 2021.

decider.com

TV BAROMETAR Porodica Tobin obećava ludu zabavu na Aljasci

a Lorenom Bušarom sve se uvijek vrti oko jednog oca; najčešće teškog osobenjaka koji daje sve od sebe da njegova porodica bude srećna i na okupu. Ako ste gledali animacije „Bob’s Burgers“ ili „Central Park“ – znate odlično o čemu govorimo. I velike su šanse da će vam se dopasti Bušarova nova animirana serija „The Great North“. Za konačan utisak o cijeloj sezoni još je rano: televizija Fox emitovala je samo dvije od 11 planiranih epizoda. Opet, može se reći da start obećava, a očekivanja rastu i zbog činjenice da je druga sezona već potvrđena. No, ništa od navedenog, pa ni Bušarovo ime, ne

Stari i novi bogovi vraćaju se iz mrtvih na početku treće sezone

The Great North ohrabruje kao glumac koji pozajmljuje glas novom animiranom ocu osobenjaku sa početka naše priče. Čak i da se na kraju ispostavi da je „The Great North“ jedan veliki krš, druženje sa Nikom Ofermanom uvijek je dobrodošlo. U Bušarovoj novoj animaciji Oferman daje glas Bifu Tobinu, samohranom ocu, ribaru s Aljaske, tradicionalnom čovjeku koji je komično i apsolutno nespreman za bilo kakvu životnu promjenu. - Od momenta kada pregrizemo pupčanu vrpcu, do

trenutka kada nas pojede divlja zvijer, Tobini su rođeni da se rvu sa prirodom i slavno je potčinjavaju, iz godine u godinu – reći će neustrašivi pater familijas Bif. Onda će se sjetiti mirisa kože i onog seksi kupaćeg kostima „tragično stradale“ supruge. I kao i uvijek kada doživi krizu, zatvoriće se u podrum, grickati ledenice i do iznemoglosti bindžovati „Gilmore Girls“. Shvatili ste: Bif Tobin, s onim izgledom najobičnijeg šegača ali sa srcem od bojanog stakla - idealan je za Nika Ofermana. No,

sjajni komičar, sposoban da najsimpatičniji humor oboji neočekivanim momentima melanholije – odista je u odličnom društvu. Sinovima glasove pozajmljuju Vil Forte, Pol Rast i Aparna Nančerta, a kćerki Dženi sjajna Dženi Slejt. Svi uspijevaju da učine i likove, i humor, i okruženje u kojem se odvija priča - dopadljivim već u dvadesetominutnoj uvodnoj epizodi. Posebna poslastica je muza i imaginarna prijateljica Bifove umjetnički nastrojene, sanjarske kćerke. Njen lik satkan je od polarne

svjetlosti na predivnom zvjezdanom nebu Aljaske; ona daje životne savjete bolje od Oprinih, a glas joj pozajmljuje čuvena Alanis Moriset. Poznajući Bušarda, u nastavku serije „The Great North“ čeka nas mnogo lude zabave, neprimjernog humora, slatko upakovanih porodičnih vrijednosti, pametno osmišljene kritike Amerike – i mnogo iznenađenja. S epizodama od samo 20 minuta i kreatorom i glumcima sa pedigreom možemo se nadati lijepom ugođaju u „zemlji losova koji su ogromni i slatki kao Džejson Momoa.“ M. I.-N.

Ocjena: TOPLO

15 radiotimes.com

Četvrtak, 28. januar 2021.

Šin i Tenant blistaju u nastavku karantinske bromanse „Staged“

ajveće sunce karantinske televizije bila je britanska satira „Staged“, snimljena isključivo putem aplikacije „Zoom“. Srećom, uprkos tome što sjajna bromansa Majkla Šina i Dejvida Tenanta nije stekla popularnost van Ostrva, BBC je ipak naručio drugu sezonu. I neka je. Iako nove epizode nijesu toliko spretno ulovile stanje duha pandemijske planete, kreator Sajmon Evans i njegova dva ludaka ipak jesu uspjeli da serviraju novu turu televizije za pamćenje. Druga sezona, podijeljena na osam „zalogajčića“ od 15 minuta, stigla je na male ekrane simbolično, tik prije novog lokdauna u Velikoj Britaniji. Šin i Tenant nastavili su tamo gdje su stali

jerovali ili ne, Starzova serija „American Gods“ vratila se iz mrtvih na početku treće sezone. Poslije niza peripetija iza kulisa, od kontroverznog izlaska glumca Orlanda Džounsa, do mijenjanja kreatora poput čarapa nakon odlaska originalnog tvorca Brajana Fulera („Hannibal“) – kormilo je preuzeo Čarls H. Egli. I posrnula adaptacija romana Nila Gejmana, makar sudeći prema tri emitovane epizode, ponovo liči na nešto. Sa sedam epizoda do kraja, ne bi valjalo trčati, posebno kada uzmemo u obzir to da je čak i Fuler u jednom trenutku profulao sa Gejmanovim predloš-

Staged prije šest mjeseci: ispred ekrana kompjutera, psujući i zureći jedan u drugog... I dalje sluđeni činjenicom da su zatvoreni i da su im svi projekti otkazani. Nakon urnebesnog uvoda u kojem je Šina i Tenanta ispržio čuveni pajtonovac ser Majkl Palin – serviran je nastavak u kojem je zadržana inicijalna forma meta-serije. No, ovog puta nijesmo dobili „predstavu u predstavi“ gledajući Šina, Tenanta i Evansa kako održavaju onlajn probe za Pirandelovu dramu „Šest lica traži pisca“ – nego prateći ih kako razgovaraju o

rimejku (!) serije „Staged“. Preciznije, o činjenici da su njih dvojica jedini članovi kreativnog tima koji neće biti u američkoj (!!) verziji... I da će ih na mali ekranima možda zamijeniti Hju Grant i Kolin Fert (!!!). Do kraja druge sezone, Šin i Tenant biće zaduženi za intervjue sa poslovnim saradnicima i glumcima koji će ih igrati u rimejku. Razočaraćemo vas: među njima neće biti Granta i Ferta. No, vidjećete Sajmona Pega i Nika Frosta, još jedan britanski glumački par poznat po izuzetnoj filmskoj bromansi. Zatim, Džima

Parsonsa, Džoša Gada, Kristofa Valca (!), Itana Hoka... Vupi Goldberg i Bena Švorca. Vidjećete i dvije dame, čija vam imena ne smijemo otkriti, iako gorimo da ih kapslokujemo uz deset uzvičnika. Baš je fora da poskočite od sreće kada ih vidite u sedmoj, ubjedljivo najboljoj epizodi – i čujete priču o tome kako je jednu od njih, na setu serije „Broadchurch“, zvonjavom mobilnog telefona Tenant istrenirao da ide u WC. Iako su i drugi dobri, samo njih dvije mogu da se mjere sa gostima iz prve sezone – fenomenalnom Džudi Denč i Semjuelom L. Džeksonom. A Tenant i Šin? Audicije sa potencijalnim glumcima biće karantinska terapija

American Gods

kom. Opet, činjenica je da se seriji „American Gods“ vratio sjaj, te da postoji nagovještaj da će se priča konačno pomjeriti i maći s naših mrtvih života. Radnja Gejmanove potentne parabole o izgubljenoj i novostečenoj duhovnosti od starta je izdijeljena na toliko rukavaca, da je nemoguće oteti se utisku kako zaplet nije mrdnuo od pilot epizode. Lijepo je gledati šou koji ne pretrčava likove; koji je posvećen atmosferi i vizualima... Ali poslije tri godine davno smo prešli tačku kad je

nešto bitno trebalo da se desi. Na početku treće sezone, Shadow Moon (smotani Riki Vitl) i dalje je najslabije napisan i odglumljen lik, a Mr. Wednesday (neodoljivi, legendarni Ijan Mekšejn), Odin glavom i bradom – još je najjači magnet u plastu starih i novih bogova. Uz sporedne likove poput slovenskog Černoboga (još jedna legenda, fantastični Peter Stromare) jedan je od rijetkih razloga zbog kojih je vrijedilo ostati i uz zabagovani „American Gods“.

Od brojnih svježe uvedenih, najbolji utisak ostavlja stari lik koji tumače čak dva nova glumca. To je Mr. World, u Gejmanovom svijetu – personifikacija procesa globalizacije. U trećoj sezoni igraju ga, vrlo simbolično, Deni Treho (!) i Dominik Džekson, sjajna afroamerička trans-glumica najpoznatija po sočnoj roli u Marfijevoj seriji „Pose“. Od noviteta, tu su zabačeni, mutni gradić koji miriše na „Fargo“; kameo Merlina Mensona; boginja požude Bilkvis (Jetajd Badaki) koja pokušava da vrati

za obojicu. Gledaćemo ih kako primjenjuju vikinške taktike samokontrole („Nije li zaključak da postupci ne smiju biti rukovođeni emocijama – malo licemjeran od Vikinga?“); kako pričaju što bi bili da nijesu glumci (Šin – fudbaler; Tenant – sveštenik, ma što pričate!?); kako se zavitlavaju na račun toga koji je od njih dvojice poznatiji, te ko ima bolje uloge... Uz Tenantov ironični zaključak da je Šin „najsočniji lik od kralja Lira“ i Šinov da je Tenant toliko nebitan, da nikad neće završiti u ukrštenici – dovoljno za dva sata divne zabave. Što bi, tokom beskrajno dugog pandemijskog januara - jadan čovjek mogao više da poželi?

M. I.-N.

Ocjena: TOPLO

staru moć koristeći Tinder... No, pitanje je hoće li novi kreator uspjeti da uveže stare i nove elemente, bogove i koncepte kako valja i trebuje. Start svakako ostavlja mnogo topliji utisak, ali preostalih sedam epizoda ipak valja čekati uz optimizam zauzdan oprezom. Pa da vidimo hoće li serija „American Gods“ konačno postati ono što je mogla biti od početka: adaptacija vjerna Gejmanovoj viziji iz 2001, ali i televizijska priča koja je dovoljno nezavisna i hrabra, da može da kaže nešto bitno, intrigantno i aktuelno o bizarnoj eri u kojoj živimo. M. I.-N.

Ocjena: TOPLO

Četvrtak, 28. januar 2021.

PREPORUKA

Mini-serija „The Plot Against America“ i „The Queen’s Gambit“ su mi favoriti iz prošle godine. Sa nestrpljenjem očekujem ovogodišnje nastavke serija „Babylon Berlin“ i „The Handmaid’s Tale“. Zloupotrebiću prostor za samopromociju i preporučiti svoju dokumentarnu seriju „Borderland Soundtrack“ o značaju muzike u kulturi otpora na postjugosloven-

Vukašin Živaljević

FILM

dokumentaristkinja

Osjenčena Koenom, Vejtsom i Kejvom

Zgrabi Kad ih odgledaš na hiljade, vraški je teško opredeliti se za samo nekoliko. „Kosa“ (Miloš Forman, 1979) jedan je od prvih filmova koji je ostavio dubok utisak još dok sam bila klinka. Rat, muzika, osvajanje slobode - tri teme koje će obeležiti i moj život. Posle nekih filmovima Tarkovskog, Vendersa, Lars von Trira, braće Koen, Almodovara, Injaritua, ostajala sam nema, zapitana, omađijana. Malo je filmova koji ostaju zapisani u svesti kao slike i prilike duha svog vremena, a poslednji koji sam gledala „Another Round“ (Tomas Vinterberg, 2020) čini mi se da je jedan od tih. Vinterberg sumira osećanja koja smo manje-više svi na planeti imali prošle godine u potrazi za smislom života. Bez obzira na to što poseduje sitne mane, ova filmska priča od prve sekunde obuzima i lepi za ekran, i koliko god da je gorka i crna, tera da se sve vreme gromko smeješ. Poslednja scena u kojoj neodoljivi Mads Mikelsen izvodi destruktivni stilizovani ples i završava ga skokom u freise frame-u (zamrzuti kadar) – toliko je katarzična, da te bukvalno ponese da i sam skočiš iz fotelje i zaplešeš uz stihove pesme: „...Fuck what they are saying, what a life“. Muzički dokumentarci, takođe, čine moj uži izbor. Preporučujem „White Riot“ (Rubika Shah, 2020) o rađanju britanskog panka i pokretu Rock Against Racism u okviru kojeg su se neki važni pank, rege i ska muzičari sedamdesetih godina pobunili protiv rasizma, fašizma i neonacizma koji su širili tadašnji lideri Nacionalnog fronta. Odlično dokumentarno svedočanstvo o vremenu kada je muzika imala političku snagu i težila da menja društvo nabolje.

Brankica Drašković, novinarka i

Brankica Drašković: Od mini-serija izdvaja „The Plot Against America“ i „The Queen’s Gambit“

tičnu pojavu na muzičkoj sceni. Posle 30 godina valjanja u kaljuzi svima nam je potrebna bilo kakva svetlost, a ova koju on baca po putu melanholičnim manirizmom, vešto izraženim kroz fuziju različitih žanrovskih izraza i inteligentnih, duboko poetičnih i socijalno angažovanih tekstova - deluje otrežnjujuće i lekovito.

Zaobiđi FILM Zaobilazim sve zaglupljujuće i isprazne sadržaje. Mnogo je filmskog smeća u raznim žanrovima, ne bih pojedinačno da licitiram, nema prostora.

skom prostoru. Serija je emitovana 2019. i 2020. na svim RTS-ovim programima, a sada se može pogledati na Klasik TV koja je upravo otkupila prava. Osim „24 minuta“ Zorana Kesića i „Pregleda dana“ Newsmax Adria gledam Treći program RTS-a. Ima zanimljivih sadržaja iz kulture i umetnosti.

MUZIKA U muzici mi je još teže izdvojiti favorite. Među onima koji najduže senče moj univerzum su Lenard Koen, Tom Vejts i Nik Kejv. Izdvajam Kejvov koncert snimljen prošle godine u praznoj londonskoj koncertnoj dvorani „Idiot Prayer: Nick

Cave Alone at Alexandra Palace“. Izbor pesama iz svih faza karijere aranžmanski svedenih za klavir nekako još jače udaraju i u srce i u glavu. Od zanimljivih pesama iz 2020. najviše sam vrtela „Texas Sun“ Leona Bridžisa i fank-soul trija Khruangbin i Springstinovu „One Minute You’re Here“. Sa domaće scene Obojeni program je uvek bio ispred svih zbog minimalističkih, višeznačnih stihova nabijenih toplinom, čežnjom, iščašenim humorom. Mračan i duboko proživljen muzički opus Goribora uvek izaziva neopisivu radost slušanja. Izdvajam i Kralja Čačka kao auten-

Put kojim se stara dama kreće ka stotoj godini postojanja nije ohrabrujući. Pad profesionalnih standarda i estetskih vrednosti, naprosto peku oči. Već je kasno, ali vredi pokušati nekako javne servise otrgnuti iz šapa političara, podići svest građana o njihovom značaju. Televizijski stvaraoci trebalo bi da vrate poverenje i okrenu se više ka proizvodnji kvalitetnih sadržaja iz oblasti kulture i umetnosti, obrazovanja, dečjeg i dokumentarnog programa, a zabavu i trku sa gledanošću neka prepuste komercijalnim televizijama. Ljudi bi trebalo više da čitaju. Poražavajuće je koliko smo duhovno reterirali. Glupost, primitivizam i neprosvećenost ugrađeni su u temelje dominantne kulturne matrice i podupiru ideološki okvir naših društava. Pojedinac ne može da promeni sistem, ali ga može odgurnuti i otisnuti se u svoj prostor slobode. Osvajati ga znači oplemenjivati unutrašnji svet svog bića, a tu pomaže umetnost. Ona je izvor nade!

MUZIKA Sve što para uši i izvan je muzike koja estetskim vrednostima i sredstvima pokušava da rastače postojeće i inicira nove ideje.

Četvrtak, 28. januar 2021.

Stiv Erl potrudio se da ploča „J. T.“ ne bude svjedočanstvo tragedije, nego trajne veličine. I radosti zbog dubokog traga koji je Džastin Tauns Erl uspio da ostavi na američkom tlu

Stiv Erl

koj novoj turneji, uskraćivao je Džastinu prisustvo koje mu tako falilo tokom odrastanja. To porodičnu tragediju i produbljuje.

Viteški ponos

U deset pjesama izvedenih na albumu „J. T.“, Stiv Erl se ipak potrudio (za što su bile potrebne cijela planina ljudskosti i titanijska čvrstina karaktera) da ploča ne bude svjedočanstvo tragedije, nego trajne veličine. I radosti zbog dubokog traga koji je Džastin Tauns Erl, krećući se na dugoj liniji između kantrija i folka, pa i bluza i soula, uspio da ostavi na američkom tlu. Zato će vam energična

pitchfork.com

Album „J. T.“ je dirljiva kolekcija Džastinovih pjesama koje, sa drhtavim ponosom, izvodi njegov otac Stiv. To je jedna od onih ploča koje ne mogu postojati van konteksta – i činjenice da jedan stari kralj najljepšeg američkog folka gitarom vesla po nemirnom i olovnom moru neprebolne tuge. U momentu kada Stiv Erl izgovori jedno „troubled days are behind me now“ ne možete a da ne preskočite nekoliko otkucaja srca. Ovo je album koji će vas zateći skamenjene u raskoraku, a potom oživjeti i olistati, tako pun ponosa i nade za trajanje onoga što lijepu umjetnost čini vječnom. Prije više od decenije Džastin Tauns Erl proslavio se hitom „Harlem River Blues“. Potom je mladić iz Nešvila gradio karijeru izuzetnog pjesnika, na tragu baklijevske tuge i južnjačkog prkosa... S odjecima karijere oca kojeg je, ironično, bolje poznavao i sa kojim je bolje komunicirao u stihovima i notama nego oči u oči. Na izvjestan način, karijera oca i sina je simbol transgeneracijske traume: Stiv, vječito na ne-

Suza ptice američkog juga

nytimes.com

Neprebolna tuga

St eve Ea

Rok velikan objavio dirljive izvedbe pjesama preminulog sina Džastina

Džastin Tauns, preminuo od predoziranja u avgustu 2020.

izvođenja, zasoljena iskrenim entuzijazmom, sa mnogo pokrića, donijeti mnogo radosti i optimizma u pjesmama poput „They Killed John Henry“, „I Don’t Care“ ili ,,Maria“. Briljantna ,,The Saint of Lost Causes“, autobiografska crta ali i očev portret u jednom – djelovaće vam beskrajno ponosito, viteški dostojno. A sa čvrste, opore gitare i bendža razigranog u ritmu kaubojskih kopita teći će onaj sam sok života, po kojem je lako prepoznati muziku kantri prijestonice Nešvila... Dovoljno da znate koliko je stamen dostojanstva spo-

stereogum.com

žastin Tauns Erl preminuo je od predoziranja u avgustu 2020. Tužni trubadur amerikane imao je samo 38 godina. Njegov otac Stiv Erl, rok velikan i ikona onoga što nazivamo „odmetničkim kantrijem“, kazao je da postoji samo jedan način na koji umije da se oprosti od sina.

rle

& Th

e D ke u

d ž uboks

soban da iznese jedan otac suočen sa smrću djeteta. I kakva je to suza na oku ptice američkog juga, na preli-

jepom omotu prvog velikog albuma 2021. godine. S. S.

Ocjena: 80/100

Četvrtak, 28. januar 2021.

Ni kola V

„Biološki minimum“, lajv album iz „Komba

Koncertna utopija

Pali ideali

Na vrhu visoke kule koju je sazidao jeste prednovogodišnji koncert u „Kombank areni“ u Beogradu iz 2019,

Nikola Vranjković dao nam je muzičko uputstvo za preživljavanje u svijetu koji propada, u kojem je mnogo maski i ideala palo. Ovo je njegova slavljenička ekspedicija u potrazi za sebi sličnima, zatrpanim u nametima vremena

koji je godinu kasnije dočekao da bude objavljen kao živi zapis „u tri čina“. Na tri diska, sa približno 200 minuta muzike. „Biološki minimum“ uputstvo je za preživljavanje u svijetu koji propada, u kojem je mnogo maski i ideala palo. Ovo je slavljenička ekspedicija osam muzičara u potrazi za sebi sličnima, zatrpanim u nametima vremena... I postaje nalik nečemu između fatamorgane i realnosti u trijumfalnom momentu „Dve reči“. Taj koncertni snimak sa drugog diska, sa perfektnim uvodom sa istog albuma „San koji srećan sanjaš

mp.com

oput lovca koji sa pobožnim strpljenjem i smjernim poštovanjem vreba u zasjedi, Nikola Vranjković sakuplja bisere velike karijere. U dubokoj šumi svakodnevice, u bjelini sa tragovima svakakvih zvjerki, katalog onog što stvara je testament jedne, iskustvom prekaljene vještine. Posebno je interesantno na koji način Nikola Vranjković gradi višegodišnji koncertni mozaik. Pedantno koristeći talog vremena, sedimente uhvaćenih, proživljenih i sa publikom dijeljenih emocija - za nadogradnju slike onog što čini njegova svirka.

sam“ jeste Vranjkovićeva idealna posveta ljudima koji ga vole. I jedno potpuno, rajsko ostvarenje onog „Ja ne mogu da pobegnem od sebe“ koje ćete čuti već na prvom disku.

nikolavranjkovic.bandca

Nemanja Đorđević / nova.rs

ran v jko

ić

d ž uboks

Zajednica u divljini

U pjesmi „Majdan“ naš traper-pionir, sa lovačkom puškom na terasi, kao da čuva tu malu savršenu zajednicu koju je pronašao u divljini. Magičan je i neizmjeran ljekoviti vrt dobrih namjera, o kojem Vranjković, na tom mjestu i u tom koncertnom izvođenju pjesme, brine sa publikom. „Tajni život suterena“ ih

već sve zatiče na novoj teritoriji – kao ljude srećne zbog toga što su iskoristili rijetku priliku za drugi životni početak. U „2.000 i kusur godina“ u ,,trećem činu“ stalo je već otvoreno priznanje Nikole

i svih njegovih ljudi - da su spremni i za bunkerski svijet postapokalipse, samo dok imaju jedni druge. Nema mrve optimizna kada je ovaj svijet u pitanju, ali ima mnogo vjere u jednog, samog čovjeka na „Biološkom minimumu“. Možda će vam Nikola, u jed-

„Nothing is Too Far Anymore“ u

Strahovi i damari

alady L

Zagrebački debitanti polirali debitantsku ploču sedam godina

valitetan diskografski debi nekog regionalnog benda u našem vremenu predstavlja sublimaciju dugogodišnjeg stvaranja do momenta kada sami muzičari ne steknu utisak da su ispekli zanat i da su spremni da slete na nosač

zvuka. Za zagrebački Malady Lane taj period trajao je sedam godina.

Izuzetan trud

U takvim situacijama uvijek postoji opasnost da se članovi benda jednostavno otuđe, senzibilitetom i ži-

Marko Plećko / soundguardian.com

votnim prioritetima udalje od muzike koju su stvarali u već udaljenoj prošlosti. Tako je bend Malady Lane debi ploču „Nothing is Too Far Anymore“ reklamirao na društvenim mrežama kao „svoju sliku i priliku, ali prije osam ili devet godina“.

Zagrepčani su pokazali da su za debi album bili spremni makar prije pet godina. To što se drže vrlo istražene žanrovske forme, nimalo im ne uzima na osobenosti Naravno da je to mač sa dvije oštrice, još u vremenu kada se muzičke forme i trendovi mijenjaju brže nego što to veći dio publike percipira. Osim onda, kada imamo zaista dovršen, idejno kompletan i produkcijski ispoliran materijal. Malady Lane je pločom „Nothing is Too Far Anymore“ vrlo jasno pokazao, da je za debi album bio spreman makar prije pola decenije. To što se drži grandža, vrlo istražene (i u regionalnim okvirima) žanrovske forme, nimalo im ne uzima na oso-

benosti. Naprotiv, uloženo je mnogo truda da stilski slične pjesme ipak budu nijansirane do nivoa izuzetne autentičnosti.

Pučina Pacifika

Ovaj zagrebački bend je apsolutno prvi sa prostora regiona za koga bi apsolutno ruku dali da bi početkom i sredinom devedesetih u Sijetlu, tom famoznom kotlu grandžerske scene, uspio da naprave nešto zaista bitno. Najbolji dokaz je grandiozna „Fire Will Find You“: koncertni ep takve širine, da

ak arene“, nalik ljekovitom iskustvu

Nikola Vranjković na prednovogodišnjem koncertu 2019. u Beogradu

Lost

Četvrtak, 28. januar 2021.

Gregor Mekintoš u najboljoj formi na ploči „Obsidian“

Kapitalac na gitarskoj udici

radise

Kaver 16. albuma metal inovatora

noj zaokruženoj slici dosadašnje karijere, djelovati kao namrgođen, nepovjerljiv tip koji je oprao ruke od ikakve kolektivne borbe. Sve zarad jednog dugog i temeljnog, životnog rituala lova, na odjeke sebe u drugima i njih u sebi, u mračnoj šumi našeg vremena. „Biološki mini-

mum“ je sporedan i duži put do jedne zajednice, ušuškane u dubokoj divljini - u kojoj je mnogo brige, povjerenja i prepoznavanja. Kada stupite na tu teritoriju, lako vam je da saznate, što je to u stvari koncertna utopija Nikole Vranjkovića. S. S.

Ocjena: 81/100

uzima najbolje iz nasljeđa grandža

genius.com

decenije za nama

u jednom zamahu može ponijeti cijelu stadionsku publiku na visokom talasu pravo ka pučini Pacifika. Udarna pjesma „Fire Will Find You“, kao i izuzetno interesantna „Middle Ground“, mogu poslužiti kao smjernica na daljem putu autentičnosti benda, što je vraški teško u žanru koji je prilično striktno određen. Do kraja albuma ponijećete samo utisak da je Malady

Lane jedan od onih bendova zbog kojih vam je najžalije zašto ih nećete vidjeti na nekoj festivalskoj bini ovog pandemijskog ljeta. Kvalitetnije slušalice zato će vam biti sasvim dovoljne za jedno daleko putovanje odavde, pravo pod olovno nebo u sjenci obijeljelih vrhova Sijetla. Ima tu i dovoljno raznolikosti, pažljivo doziranih i brojnih začina, od dark-popa do fanka... Ali i mira, jasnoće i osjećaja da su ovi muzičari najviše svoji i najprije stabilno utemeljeni, na svome - u muzici. Dok slušate potpuno svedenu „No Window“ zato će vam biti jasno kakav je to grandž potpuno primjeren deceniji za nama, njenim strahovima i damarima. S. STAMENIĆ

Ocjena: 80/100

amazon.com

Muzička gozba za pamćenje sasvim je dovoljna da se prenebregnu zamjerke o poslovičnoj goth metal naivnosti i krutosti velikog britanskog benda

erviran prilično poznat ukus na nepcu ne mora nužno da bude razlog za nezadovoljstvo probirljivih muzičkih gastronoma. Ima majstora koji su dostigli taj nivo vještine u svojoj niši, da im i konstrukcija već viđenih obrisa zaslužuje epitet unikata.

Jurišna paljba Za goth metalce, takvu reputaciju još od kraja osamdesetih nosi ekipa iz britanskog benda Paradise Lost. Umnogome je ironično i nepravedno što su jedni od ključnih inovatora žanra ostali ispod radara sa druge strane Atlantika. Posebno zbog toga, što su znali da iskorače iz žanrovske mustre i eksperimentišu: od očigledne fascinacije pjevača Nika Holmsa velikim power i doom metal vokalima, posebno Džejmsa Hetfilda iz velikog benda Metallica - preko omaža pop elektronici osamdesetih, konkretno bendova Depeche Mode i New Order... Paradise Lost se tako pronalazio i rađao poput feniksa, uvijek prepoznatljivog i poznatog oblika, i uvijek dovoljno i predvidljivo drugačiji. „Obsidian“, 16. album benda, tako neće donijeti ništa novo i neočekivano

kada je u pitanju Paradise Lost - osim jednostavne činjenice da su ljestvicu suvog kvaliteta podigli malo više. Tako se za uvodnu pjesmu „Darker Thoughts“ može mirne duše reći da je njihova najbolje otvorena ploča. „The Devil Embraced“ je gargantuanski epska i moćna, dok je ,,Ravenghast“ na kraju jurišna doom paljba.

Proste strukture Ništa od toga ne bi funkcionisalo na pravi način da gitarista i tekstopisac Gregor Mekintoš nije u najboljoj životnoj formi. A čovjeku su, jednostavno, otvorene sve kreativne čakre; na svakoj gitarskoj solo udici uspijeva da ulovi kapitalca. Pa i onda kad, zamislite, očigledno peca u ribnjaku rok velikana Dejvida Gilmora. Ta gitarska gozba za pamćenje zato je sasvim dovoljna da se prenebregnu zamjerke o poslovič-

noj goth metal naivnosti i krutosti. Tačno je: to jesu uvijek i strogo proste strofa-refren-solo-strofa strukture; svaku uvertiru iza koje nastupa melahnolični klavirski lament ili hor što leluja baš oko naslova pjesme ćete unaprijed prozreti... Ali, nije to bitno. Gregor je ipak dovoljno maštovit da obogati pjesme simpatičnim vizuelnim senzacijama, a Holms raspoložen da eksperimentiše i sve iznese ljudski, emotivno i iskreno. Čak su i poslovične i tri decenije ponavljane zamjerke hrišćanstvu iznesene za utisak da se ipak radi o tipovima sa debelim životnim iskustvom, koji imaju pravo da govore o tom razočaranju. Uz insistiranje na kraćem trajanju albuma, čime su eliminisani bilo kakvi viškovi ili repeticije - dovoljno za utisak da je „Obsidian“ jedna uspješna priča. S. S.

Ocjena: 72/100

Četvrtak, 28. januar 2021.

33 OBRTAJA

Zoran Zakrajšek,

Dajte jt našoj film

Duško Miljanić

magistar umjetnosti - kontrabas

Zoran Zakrajšek: Smak svijeta dočekao bi uz pjesmu „Time Is On My Side“ benda The Rolling Stones

oran Zakrajšek jedan je od najistaknutih crnogorskih kontrabasista u domenu klasične muzike. Dar za muziku naslijedio je od djeda i oca, dugogodišnjih direktora Srednje muzičke škole. Otac Zlatimir pisao je muziku za predstave, filmove i bio je član grupe Makadam. Gosta naših „Obrtaja“, magistra umjetnosti i dobitnika brojnih nagrada na državnim i internacionalnim takmičenjima, sigurno ste primijetili, bilo kao vođu grupe ili kao solo kontrabasistu na koncertima Crnogorskog simfonijskog orkestra. Prethodne godine bio je dio velike ekipe u Pučinijevoj operi „Boemi“, zajedničkom projektu italijanske fondacije „Pučini“, Crnogorskog narodnog pozorišta (CNP)

i Muzičkog centra. Nastupajući na brojnim festivalima i u koncertnim dvoranama imao je privilegiju da kao vođa grupe kontrabasa CSO dijeli scenu sa vodećim svjetskim muzičarima poput Monserat Kabalje, Iva Pogorelića, Romana Simovića, Miloša Karadaglića, Stefana Milenkovića, Darinke Matić-Marović, Grigorija Kraska... Ponosan je što je kao predstavnik Crne Gore i član No Borders Orchestra 2013. snimio CD za jednu od najprestižnijih producentskih i diskografskih kompanija na svijetu – Universal Music Austria i Deutsche Grammophon. Godinama sarađuje sa „Festivalom gudača Perast“ organizujući majstorske

kurseve i koncerte. Zakrajšek predaje na Muzičkoj akademiji na Cetinju, a jednako važnu ulogu kao muzika i pedagogija u njegovom umjetničkom životu imaju i filmovi. To ćete najbolje osjetiti čitajući njegove odgovore u našim „Obrtajima“. Zavirite u Zakrajšekovu drvenu kutiju sa četiri žice i saznajte koji je to prvi film koji je gledao na velikom platnu u „najljepšem bioskopu na svijetu“; čime bi počastio Džeka Nikolsona, Vorena Bitija i Olivera Stouna u „Boćarima“ – da su barem 50 godina mlađi... I zbog čega jedno naizgled obično vlastito ime postaje najdivnije na planeti kad ga izgovori Edi Veder i zagrmi Pearl Jam.

Film koji Vas čini srećnim? - Posljednjih dana se često prikazuje na televiziji, pa neka bude „La vita è bella“ (1997) u režiji Roberta Beninjija. Film zbog kog ste poželjeli da ubijete režisera? - Svake sedmice „ovjerim“ bar jednog, single shot daljinskim upravljačem. Film koji uopšte nijeste skapirali? - Kapiram većinu filmova koje sam pogledao, ono što ne kapiram jeste zašto su mnogi od njih uopšte snimljeni. Koju biste važnu, još nesnimljenu crnogorsku ili regionalnu temu/priču voljeli da vidite na velikom platnu? - „Saobraćajna kultura“, a žanr bi bio mockumentary. Omiljeni filmski rivali? - Hulk i Brus Baner iz filma „Hulk“ (Ang Li, 2003) Upečatljiva filmska scena sa nekom životinjom? - Upoznavanje i rastanak Bukefala i Aleksandra Makedonskog u filmu „Alexander“ (Oliver Stoun, 2004). Obje scene su odlične. Posebno drag citat iz domaćeg filma? - „Super, ti si naš idol, ajde sad idi“ iz filma „Mi nismo anđeli“ (Srđan Dragojević, 1992). Najneodoljivija „štetočina“ iz animacije? - Bart Simpson iz animacije „The Simpsons“. Prvi film koji ste gledali u bioskopu? - To je bio film „E. T. the ExtraTerrestrial“ (Stiven Spilberg,

Četvrtak, 28. januar 2021.

mi mokumentarac o j saobraćajnoj kulturi Kako zamišljate proces snimanja filma koji bi Kventin Tarantino režirao na Balkanu? - Nikako.

z ika Pjesma koja vas podsjeća na prijatelja, partnera ili člana porodice? - „Circle of Life“ i „Once Upon a Dream“ iz animacija „The Lion King“ i „Sleeping Beauty“ na sestriće Anu i Andreja.

Pjesma koju biste pustili da uz nju dočekate smak svijeta? - „Time Is On My Side“, The Rolling Stones. Pjesma koja je himna slobode/hedonizma? - Pjesma „Freedom“ Ričija Hejvensa. Vudstok 1969. Jedna od najljepših pjesama sa imenom u nazivu? - „Jeremy“, Pearl Jam. Da morate da slušate samo jednog autora do kraja života, koga biste odabrali? - Takav izbor ne želim ni da zamislim. Domaći autor kog svi obožavaju, a Vi ne možete da ga smislite i/li mislite da je precijenjen? - Nemam odgovor.

uproxx.com

Stoun, Nikolson i Biti u mladosti: Njegova ekipa za „džek danijels“ u „Boćarima“

pinterst.com

Vaša pjesma za karaoke? - „Bumbarov let“, Nikolaj Rimski Korsakov. Smrt kog muzičara Vas je naročito pogodila? - Mog oca, Zlatimira Zakrajšeka. Pjesma koja je toliko loša, da je nemoguće ne voljeti je? - ??? Poster koje muzičke zvijezde ste držali okačen na zidu u srednjoj školi? - Dok sam ušao u tu fazu, sestra je zauzela većinu slobodne površine, mada mi je jedan poster benda Ekatarina Velika bio više nego dovoljan. Hoće li nas Kit Ričards sve nadživjeti? - Neće, što ne znači da će prestati da pokušava. wbur.org

1982). Porodični odlazak u najljepši bioskop na svijetu Kino „Kultura“ u Titogradu. Soundtrack kog filma bi mogao ili biste voljeli da prati Vaš život? - Nema šanse da se odlučim samo za jedan. Poslije kog filma ste poželjeli da pođete u zemlju u kojoj se odvija radnja? - Poslije filma „Around the World in 80 Days“. Izdvojite tri filmska autora koja biste voljeli da izvedete u provod. U koju kafanu i na koje piće? - U provod sa pedesetak godina mlađim Oliverom Stounom, Vorenom Bitijem i Džekom Nikolsonom. Išli bismo u „Boćare“ i pili „džek danijels“.

Serija idealna za kišni vikend? - Idealna za kišni vikend je „The Walking Dead“. Serija koja vas podsjeća na djetinjstvo? - Na djetinjstvo me podsjeća serija „Miami Vice“. Serija koja je zaslužila mnogo veću publiku? - Valjda su sve dobile publiku koju zaslužuju. Serija koju nikada nijeste završili? - Ima ih previše da bih nabrojao, ali generalno, ako nije dobra na samom početku, garantujem da će na kraju biti loša. Serija koja je fantastična, ali ima užasan kraj/razradu? - Posljednjih godina mi je bila interesantna „The Man in the High Castle“, ali me kraj malo smorio. Predmet koji ste poželjeli da imate poslije gledanja neke serije? - „Aston martin DB 50-1963“ iz neke serije o Džejmsu Bondu koju nikad nijesam pogledao. Najdraži par iz serije? - Metju Mekonahej i Vudi Harelson iz serije „True Detective“. Radno okruženje/tim/ posao iz serije koje ste poželjeli za sebe? - Poželio sam okruženje iz serije „3rd Rock from the Sun“. Za koga ste navijali – za Toma ili Džerija? - Navijao sam za Toma, naravno. M. ČAVIĆ

Četvrtak, 28. januar 2021.

Šezdeset godina od premijere Hjustonovog vester Klarkom Gejblom, Montogomerijem Kli om i M

Prohujalo sa galopom neukrotivih konja H

justonov „Misfits“ je film sa dugom sjenkom. Nakon što je premijerno prikazan 1. februara 1961. Klark Gejbl je već bio mrtav, a Merilin Monro i Artur Miler više nijesu bili zajedno. Godinu i po kasnije M. M. izvršila je samoubistvo. Pet godina kasnije i Montgomeri Klift bio je mrtav. Napokon, tek deceniju kasnije, film „Misfits“ postao je večernja poslastica na televiziji, mitološke razmjere. Kao filmski projekat, ,,Misfits“ je predstavljao fiktivni raj okrutne šoubiz realnosti. Vrtoglavo i emotivno putovanje za kojim je Džon Hjuston toliko čeznuo, a koji bi uplašio većinu drugih autora. Od samog početka, film je bio osuđen na propast. Merilin Monro bila je već dugo na ljekovima. Ponekad se osjećala toliko psihički i fizički loše, da nije mogla ni da se pojavi na snimanju.

imdb.com

Sjenke trauma

Glasine o njoj bile su istinite i nikoga nijesu čudile. Ni njen brak sa Milerom nije bio u ništa boljem stanju. Ovaj film bio je poput djeteta koje nikada nijesu mogli da imaju. Miler se trudio da prenese na papir svu svoju poetičnu vještinu, što je značilo dodatne prepravke skoro svakog dana. U moru muških likova, Merilin je bila centar priče i pažnje svih na setu. Samim tim njena rola u filmu „Misfits“ postala je veća nego ijedna u dotadašnjoj karijeri. Povrh višegodišnje borbe da (samom sebi) prizna da je homoseksualac, Montgomeri Klift još se oporavljao od posljedica saobraćajne nesreće. Plastične operacije ostavile su traga na tijelu, ali neophodni ljekovi izazivali su sve češće promjene raspolože-

Psihološki lomovi koji su im se događali na privatnom planu, na neki način oslobodili su glumce pred kamerama. Ranjivi i neodlučni, saživjeli su se sa gnijevnim romantičarima bez jasnog životnog kompasa nja. Slično kao Monro, i Klift je imao običaj da kasni na snimanje bez opravdanja, a i kada bi došao, ponekad je bio u tako lošem stanju da se čak nije sjećao dijaloga.

Pulsirajući simbol

Frustriran ponašanjem mlađih kolega, Gejbl je pokušavao da stvori pozitivniju atmosferu na setu. Insistirao je da radi najopasnije scene, one sa rodeom i u finišu „Misfitsa“, što ga je na kraju i dovelo do srčanog udara, samo dva dana nakon završetka snimanja. Monro, Klift i Gejbl bili su dio holivudskog šarma i glamura, savršenog izgleda i načina odijevanja. Kultni filmovi koji su prethodili više se nijesu

ponovili. Njihova posljednja zavjesa ispunjena je bojama crnobijele kinematografije kao simbola teškog života iscijeđenog Holivudom i praznim obećanjima. Džon Hjuston ih je sve smjestio u pejzaž pun prašine, sumorne sadašnjosti i tragičnog kraja koji samo naslućujemo, i u poslovnoj i u privatnoj sferi. U labudovoj pjesmi karijere, Merilin Monro odigrala je junakinju čiji joj senzibilitet najbolje paše. Uloga ranjive, krhke, tek razvedene mlade dame, njena posljednja na velikom platnu - nahranila je publiku ljepotom i očiglednom tugom pulsirajućeg simbolizma.

imdb.com

KALENDAR

lah) koji je spojio dvije dame sa Gejlordom G. Lenglendom Klift, svoj na svome u sjajnoj metodskoj ulozi (uvijek šarmantni Gejbl), stariRazni demoni koji su progojim kaubojem nili Monro osjećaju se u sva- koji pokušava da uspostavi kom kadru „Misfitsa“. Kao i ravnotežu u životu. njena Rosilin, Merilin je bila Nakon kraćeg ubjeđivanja, vječita meta žudnih pogleda i uz neograničenu količinu piživotinjskog instinkta muš- ća, Roslin je pristala da nakaraca. Uvijek idealizovana i kratko ostane sa njima; a na poželjna u trenutku strasti, putu do rodea naletjeli su i na ali sama i tužna. Pirsa Holanda (Klift, svoj na svome u metod-habitatu). Ljubavni četverac Bez prevelikog okolišanja, U Hjustonovom filmu juna- ovaj ljubavni četvorougao sakinja Merilin Monro odskače mo je dio problematike prood samog početka. U dobrom društvu nenadmašne Telme Riter kao Izabel Stirs, upoznala je Guida (nevjerovatni Eli Va-

Gejbl i Monro, nezaboravni u Hjustonovom epu

Četvrtak, 28. januar 2021.

vokativnog filma i njegovog režisera, koji nikad nije mogao da odbije da uloži vrijeme i novac u materijal slojevitog kvaliteta i razarajućeg glumačkog časa. Tome su i te kako doprinijeli i scenario Artura Milera, kao i konstantno mijenjanje dijaloga tokom snimanja. Likovi su predstavljeni u drugačijoj formi i svjetlu na koje nijesmo naviknuti.

Tok vremena

Surova priroda tipičnog američkog muškarca tog vremena, okrutnog i sebičnog, slomila je humanu Rosilin, što se posebno ističe na samom kraju filma. Tada Guido i Pirs pokušavaju da zarobe konje, time pokazujući vlast nad slabijim od sebe: i žene i životinje. Nakon toga Rosilin doživljava nervni slom, jer njeno poimanje života i sreće ne može da se pomiri sa scenama kojima je upravo svjedočila. Sve što im se tokom snimanja događalo na privatnom planu, na neki način oslobodilo je glavne glumce pred kamerama. Ranjivi i neodlučni, potpuno su se saživjeli sa gnijevnim romantičarima bez jasnog životnog kompasa. Iskoristili su životne udarce da omekšaju neizbježnu prolazanost vremena i ljudskih mana. I doveli nas, na koncu, do toga da ih osjetimo kao svoje. Isuviše (ne)humane, a samim tim i tragične da bi dobili makar malo srećniji kraj. I 60 godina nakon premijere ,,Misfits“ zavodi melanholijom i davno prohujalim ličnostima koje su, ipak, ostavile trag u pejzažu prašine i galopa neukrotivih konja. Jadranka POPOVIĆ

Što šapuće plavi somot

photowall.com

Fenomenalna scena nakon koje Rosilin doživljava slom

Tri i po decenije Badalamentijevog soundtracka „Blue Velvet“

Izabela Roselini i Kajl Maklaklan u Linčovom klasiku

vašta je Dejvid Linč prije 35 godina želio od Anđela Badalamentija za soundtrack filma „Blue Velvet“... Bruklinski Sicilijanac iz ribarske porodice bio je svjestan da se za njihovu prvu saradnju traži malo čudo. - Neka bude Šostakovič. Neka zvuči vrlo ruski, da bude kao najljepša stvar na svijetu... Ali mora da bude i malo mračno. Znaš, da se ljudi malo plaše - govorio je Linč, već tada svjestan da ima pravog čovjeka za posao.

Epohalno otkriće

Film je čekao više od pola decenije. Da nekom, bilo kom studiju scenario ne bude previše sirov, kontroverzan i grub. U Linčovoj glavi bio je, do premijere, cijelih 13 godina. Denis Hoper tek tada je dobio šansu da oživi karijeru; Izabela Roselini da izađe iz mjehura modne industrije, pravo u Holivud... A Dejvid da ostvari prvi, u amazon.com

rna „Misfits“ sa Merilin Monro

Psiholozi su se utrkivali da raskrinkaju Linčov klasik kao odraz u ogledalu Edipovog kompleksa, a kompozitor i režiser su ipak uspjeli da iz te iščašenosti izvuku nešto iskreno i dostojanstveno punoj mjeri gargantuanski, zaista kultni film. Od prvog kadra, u klinču i uspavanki intenzivnih boja, što su se razvijale u tamno bordo tonovima, bilo je samo potrebno da Izabela Roselini izađe na kabare scenu. Da prinese sebe kao žrtvu, ogoljen plijen svih urbanih zvjerki, i prošapuće jednu baladu plavog somota... Pa da se tu otkrije nešto zaista epohalno. Sva planetarna težina američke očuđenosti i dekadence svijeta koji je pošao po zlu. Sve ono što držimo dobro zakopano u dvorištu, ili ispod tepiha. U tom razboljenom i gorkom svijetu kabare scene u kojem vlada Doroti (Roselini), našlo se mjesto i za samog Badalamentija: dobio je kameo ulogu pijaniste. Linč je toliko cijenio Anđela i toliko je želio da se kompozitor osjeća komotno i poštovano na setovima, da su brojne scene završene tako što su svi na snimanju morali slušati već spremnu muziku.

Pop ludorije

Zvuk klasike u kontrastu sa pop standardima i sam izbor pjesama bili su ciljano veliki raskorak. Sve su Linč i Badalamenti zajedno birali: „In Dreams“ Roja Or-

bisona, „Blue Velvet“ koju su početkom šezdesetih proslavili Toni Benet i Bobi Vinton... I naravno, preludu i potcijenjenu „Mysteries of Love“, original kojim Džuli Kruz zatvara krug. Sliku i priliku metastazirane požude, ucrvljale čežnje. Uz svu grandioznost jedne urbanštine modernog čovjeka, što naliči padu i propadanju starog Rima. Za takvu priču, Linču je bio potreban Badalamenti, jedno italijansko gospoče odraslo na pupku svijeta, na dokovima Njujorka. Psiholozi su se, nakon premijere, utrkivali da raskrinkaju Linčov klasik kao odraz u ogledalu Edipovog kompleksa, a Badalamenti i režiser su ipak uspjeli da iz te iščašenosti izvuku nešto iskreno, dostojanstveno i ljudsko. Sam Anđelo je, za tu prvu saradnju sa Linčom, stavio u drugi plan sopstvene melodije. Ostavio ih je samo kao podlogu, da vrhunski posao odrade izabrane pop ludorije... Onaj šamar na bijelom licu Izabele Roselini, zbog kojeg Kajl Maklaklan za sekund odraste, istinski će odjeknuti tek koju godinu kasnije. Na liku mrtve, na jezeru zaspale Lore Palmer, kada Anđelo Badalamenti uz Linča dočeka potpuno ostvarenje velike karijere. I muzikom pokaže put, koji kroz šumu vijuga za Tvin Piks. S. S.

Četvrtak, 28. januar 2021.

Jubilej klasika „Kad jaganjci utihnu“ zaboravljenog Dž

Psihološka igra za ﬁlmsku vječnost

akon režiserskog šareniša sa početka karijere, američki sineasta Džonatan Dem sasvim slučajno uletio je u jedan od tada najznačajnjih filmskih projekata: u adaptaciju romana „Kad jaganjci utihnu“ („The Silence of the Lambs“) Tomasa Herisa. Istoimeni film, koji je trijumfovao na Oskarima u najznačajnijim kategorijama, uključujući i onu za najbolje ostvarenje, zavrijedio je epitet jednog od najboljih psiholoških trilera u istoriji sedme umjetnosti.

Podrška FBI

Film „Kad jaganjci utihnu“, psihološka igra zatvorenika-kanibala i mlade agentice FBI tokom potrage za serijskim ubicom, pamtimo kao važan iskorak u sedmoj umjetnosti. Tridesetog januara 1991, kada je premijerno prikazan u Njujorku, filmovi o serijskim ubicama skrenuli su u malo ozbiljniju ulicu. I u ovoj čudnjikavoj ozbiljnosti zaboravljeni Džonatan Dem snašao se prvenstveno zahvaljujući ljudima i talentima na koje je mogao računati. Veliki oslonac pronašao je u Entoniju Hopkinsu i Džodi Foster, ali i u scenaristi Tedu Taliju i u fenomenalnom direktoru fotografije Takašiju Fudžimoti. Režiser je imao izrazitu pomoć od FBI. Iskoristio je ovu dobru priliku da promoviše njihov rad, ali i da dobije platformu za regrutovanje ženskih agenata. Stoga ne čudi što su Foster i jedna od FBI agentica provele mnogo vremena zajedno, kako bi se glumica adekvatno

pripemila za rolu koja joj je, na koncu, donijela drugog Oskara u kategoriji najbolje glavne glumice.

Uporište glasa

S druge strane, Hopkins je započeo izgradnju lika čuvenog Hanibala Lektora istražujući serijske ubice, odlazeći u zatvore, ali i prisustvujući nekim saslušanjima na sudu na kojima su se mogli čuti svjedoci jezivih ubistava. Posebno zanimljiv segment je i to kako je Hopkins došao do vrlo prepoznatljivog glasa koji je „pozajmio“ doktoru Lektoru. - Zamislio sam ga kao kombinaciju Ketrin Hepbern, Trumana Kapota i Hala iz Kjubrikove „Odiseje“ - kazao je Hopkins u jednom od intervjua nedugo nakon premijere. Zanimljivo, iako je u kadru samo dvadesetak minuta, Hopkins je nagrađen Oskarom u kategoriji glavne muške uloge. I još interesantnije: to je bila njegova prva nominacija i jedini zlatni kip (!) koji je osvojio. Priznanje Američke akademije dobio je sasvim zasluženo i očekivano. Uostalom, doktor Hanibal Lektor je baš zahvaljujući Hopkinsu čvrsto utemeljen kao jedan od najznačajnijih filmskih antagonista u pop kulturi.Protekle sedmice fenomenalni glumački dvojac iz Demovog filma su-

sreo se u onlajn razgovoru kako bi se obilježilo 30 godina od premijere filma. Tom prilikom Hopkins i Foster komentarisali su svoje uloge. Najinteresantniji podatak za filmofile bio je taj da se Hopkins sam dosjetio kako da poboljša prvu scenu. On je bio taj koji je predložio da se doktor Lektor i agentica Klaris Starling upoznaju u zatvoru tako što će Hanibal onako „skoncentrisano“ stajati u sredini sopstvene ćelije. - Kada je Dem pitao da li želim da čitam, ili crtam, ili ležim u krevetu, rekao sam mu da želim da stojim... Kako bih je namirisao dok hoda niz hodnik – kazao je. Šokiranom režiseru nije ostalo ništa drugo osim da posluša instinkt velikog glumca i snimi scenu koja će ostati upamćena kao jedno od najboljih uvođenja filmskih likova u istoriji kinematografije. Zahvaljujući značajnijim nijansama, fluidnom skriptu i izrazito „skoncentrisanom“ mizanscenu koji omogućava glumačkom dvojcu da nosi fabulu, film „Kad jaganjci utihnu“ sa pravom stoji na vječnoj listi najboljih horor-trilera. Brilijantan miks kriminalnog šmeka i hororističnog užasa, i nakon 30 godina uspijeva da šokira ali i da oduševi publiku. L. MURSELJEVIĆ

rogerebert.com

Zahvaljujući fluidnom skriptu i izrazito „skoncentrisanom“ mizanscenu koji omogućava Hopkinsu i Foster da nose fabulu, ovaj film sa pravom stoji na vječnoj listi najboljih psiho-trilera

Hopkins utemeljio jednog od najznačajnijih antagonista u pop kulturi

rottentomatoes.com

KALENDAR

Džodi Foster, nezaboravna kao agentica Klaris Starling

Četvrtak, 28. januar 2021.

Šezdeseti rođendan Diznijeve animacije „Sto jedan dalmatinac“

žonatana Dema

Tačkasti lavež u sumrak

ruela de Vil, Kruela de Vil, if she doesn’t scare you, no evil thing will – odzvanjala je davne 1961. godine simpatična pjesma o zločestoj ljubiteljki krzna u izvedbi Engleza Bena Vrajta. Ostalo je istorija. Dvadeset petog januara ove godine animacija „Sto jedan dalmatinac“ („One Hundred and One Dalmatians“) proslavila je 60. rođendan, a nije makla ni pedalj od statusa jednog od najvoljenijih Diznijevih crtaća svih vremena.

Nikad nećete biti previše veliki za ovu divnu pseću avanturu

pinterest.com

Nekoliko godina uoči smrti, Volt Dizni odlučio je da otvori crtačku 1961. vraćajući životinje u prvi plan. „Sto jedan dalmatinac“ bila je jedan od posljednjih animacija čije je stvaranje lično nadgledao. Nakon gorkog ukusa koji je ostao nakon premijere „Uspavane ljepotice“ („Sleeping Beauty“ (1959)), Dizniju je bio potreban hit. Za veliki povratak odabrao je tačkastu adaptaciju istoimenog romana za djecu iz 1956. godine, u kojem je Dodi Smit opisala avanturu Ponga i Perdite, londonskih dalmatinaca koji pokušavaju da pronađu i vrate kući svoju kidnapovanu djecu. Lik Ponga, zanimljivo, inspirisan je psom autorke romana, a Kruela de Vil, kojoj glas pozajmljuje

Da je Diznijeva produkcijska kuća imala više mašte u tom periodu dokazuju simpatična režiserska rješenja. Jedno od zanimljivih je mini-omaž engleskom Skotland Jardu koji je u animaciji dobio pseću formu Beti Lu Gerson, zasnovana je na glumici Taluli Benkhed. Da je Diznijeva produkcijska kuća imala više mašte u tom periodu dokazuju simpatična ali vrlo jednostavna rješenja režisera. Jedno od najzanimljivijih je „lavež u sumrak“: mini-omaž engleskom Skotland Jardu koji je u animaciji dobio pseću formu. Upravo taj pseći telegraf pomogao je pinterest.com

moviefone.com

Pet tona farbe

našem dalmatinskom dvojcu da sazna gdje se nalaze štenad. Važno je napomenuti da su režiser Klajd Đeronimi, Hamilton Luske i Volfgang Rajterman - posebnu pažnju posvetili boji. Iako je za animirano ostvarenje sasvim očekivana „igra boja“, interesantno je da je za crtać „Sto jedan dalmatinac“ u postprodukciji iskorišćeno pet tona farbe! Ovo je posebno interesantan podatak ako se prisjetimo jedne od ključnih scena. One u kojoj je režiserski trio ofarbao dalmatince u tamno.

Britanski respekt

Najozloglašenija ljubiteljka krzna svih vremena

„Sto jedan dalmatinac“ je američki film, ali je osvojio vrlo važno BAFTA priznanje (tada se zvala Britanska filmska nagrada) za najbolje animirano ostvarenje. Britanci su očigledno imali više respekta prema animacijama u tom periodu, s obzirom na to da je Američka akademija uvela ovu

kategoriju tek 2000. godine! Iako animacije prije nekoliko decenija nijesu bile previše prisutne na međunarodnim festivalima, niti su bile forsirane u sezoni dodjele najvažnijih nagrada, to nije pretjerano uticalo na njihovu popularnost i uticaj. Filmovi poput ovog, sa posebnim Diznijevim pečatom, uvijek su uspijevali da pronađu mjesto na bioskopskim repertoarima širom planete, ali i na policama u kućama filmofila. Ako mislite da imate previše godina da biste ponovo pustili „Sto jedan dalmatinac“ i izgubili se u animiranom svijetu četvoronožaca koji leže ispred televizora i uživaju u omiljenoj emisiji - razmislite ponovo. Jasno je da je Dizni prije 60 godina nadmašio samog sebe, ako čak i ljubitelji ozloglašenih psećih suparnika na četiri noge mogu iznova gledati ovaj predivni film. L. M.

PODGORI č ARENJE

Živa muzika u električnoj centrali

ekim je građevinama, u gradu koji se svakog jutra budi drugačije umiven, ostalo da im se trajanje vidi samo iz vazduha i na satelitskim snimcima. Tako je dio intimne geografije makar dvije generacije ostao da traje samo bjelinom temelja, tamo na kraju Blažovog mosta. Po bjelini i pamte elegantnu jednospratnicu visoke tavanice koja je sve do početka osamdesetih Titograđane sjećala na drugačiju, predratnu estetiku ili kasnija vremena petoljetki.

Zgrada Jugoeksporta Sadašnji Podgoričani taj prostor, sa lijeve strane mosta na početku Bulevara Stanka Dragojevića, „zaokružuju“ kao dio Njegoševog parka, iako to nije. Za one najstarije, nosi sjećanje na malu električnu centralu koja je bila dovoljna za taj moderniji dio predratnog grada. Za generaciju ,,bumera“, sjećanje već ima lakoću jednog sunčanog i radosnog ukusa. Tu, na ćošku i pod suncobranom, smješkao im se naj-

bolji sladoled u gradu. Starijim gradskim lolama i onima sa boemskim stažom ta bjelina zgrade biće asocijacija na nezaboravnu kafanu „Morača“; sa živom muzikom koja je, najviše šezdesetih, znala ubosti baš svačiji senzibilitet. U sjećanju većine, to je ipak „zgrada Jugoeksporta“. Prvo prodavnica robe i obuće, a potom i salon namještaja koji i dan-danas traje u mnogim podgoričkim domovima... Takav građevinski kameleon je kroz sve namjene i vremena u kojim se grad pružao na drugu obalu prolazio dostojanstveno - a bio je, u poslijeratnom periodu, i bravarska radionica u kojoj je završena, na primjer, i kompletna bravarija za „Blažovu vilu“. Njen početak ipak se veže za prve podgoričke električne žarulje; 1927. godine. I za ime Jovana Ivančevića, prvog podgoričkog inžinjera. U njenoj sjeni, ka obali Morače i tik uz most, ostao je i još traje zaboravljeni grob jednog borca. Tu, u neposrednoj blizini najbitnijih državnih

Zaglavi se

FB stranica Uspomene stare Podgorice

Četvrtak, 28. januar 2021.

institucija, zapušteno počivalište jednog junaka koji je za budućnost te zemlje kosti položio.

Ekskluziva Ivančevića Koliko je ta centrala bila bitna za podgorički život, znali su procijeniti nacistički okupatori. Tako su, sluteći poraz i grabeći da ugase damare bjesomučno bombardovanog grada, njen dizel-generator u brzini demontirali... Da bi, na koncu, završio u jednom magacinu u Tirani. Za Podgoričane, ipak, ona nije bila prvo izvorište tog čuda od elektriciteta, iako tehnički jeste prvo za širu namjenu i opštu korist. Već malena hidrocentrala na Ribnici, iznad Tabačkog mosta i jednog vodeničkog kamena - ekskluziva braće Ivančević. Generacijama Titograđana, sve to nije bitno spram čulnih asocijacija koje vežu na neke mnogo bezazlenije decenije. Poput mirisa roštilja, zveckanja zdravica ili eha

Crta: Srđan Ivanović

sasvim gospodskog bleh-orkestra iz „Morače“. Ili onog sladoleda s ukusom nostalgije, za koji ruku daju da takvog sigurno više nema i neće biti... Takva zgrada, tamo početkom osamdesetih, ostala je pusta; a nakon nekoliko godina je sravnjena. Da bi sama parcela, u tranzicionom vremenu, prešla u privatno vlasništvo - sada čekajući idealan momenat za valorizaciju. Ipak, priča jedne ovakve građevine nije lament nad sravnjenom prošlošću, niti smije biti. Već slava jedne Podgorice, koja nakon svakog narednog buđenja postaje neponovljiva i unikatna. Da povjerujete - da je svako vaše spuštanje niz bulevar, pa i po žaropek ilinštaku ili januarskoj bljuzgavici, mala ekskluziva. Koju su još neki, bliskiji, širi i manje užurbani ljudi od današnjih, znali uz pjesmu zaliti, tamo u kafani „Morača“.

Stojan STAMENIĆ

Četvrtak, 28. januar 2021.

27 oldvictheatre.com

LONDON CALLING

oldvictheatre.com

Met Smit i Kler Foj u predstavi „Lungs“

Digitalni teatar

otvorila su digitalne arhive i omogućila ljubiteljima teatra da pogledaju neke stare produkcije. Kako je vrijeme odmicalo, kreativnost je nastavila da raste iza zatvorenih vrata. Igrale su se nove predstave, koje su puštane onlajn direktno iz praznih sala. Jedno od najpopularnijih haroldpintertheatre.co.uk

oš tokom prvog lokdauna u martu prošle godine, bilo je jasno da će umjetnici u kulturno-umjetničkom centru Evrope imati problema na finansijskom planu. S obzirom da na to da bioskopi, koncertne hale, muzeji i pozorišta nijesu u mogućnosti da rade u regularnom formatu, Vlada im je obezbijedila „pakete podrške“. Ipak, u mnogim segmentima ta vrsta pomoći nije dovoljna da bi opstali brojni umjetnici, frilenseri, proizvođači, tehničari i svi oni koji su esencijalni dio kulturno-umjetničkih objekata na Ostrvu.

Poruka nade na ulazu teatra „The Old Vic“

pozorišnih zdanja u Londonu je „The Old Vic“, odnosno Rojal Viktoria teatar na jugu Londona. Pozorište iza kojeg je više od 200 godina istorije, nastavilo je produkciju tokom lokdauna. Ljubiteljima teatra omogućili su da pogledaju onlajn predstavu „Lungs“ rađenu po tekstu Dankana Makmilana u kojoj se ponovo spajaju fenomenalna Kler Foj i Met Smit. Nakon serije „The Crown“ famozni „rojalni duo“ vratio se „starim problemima“ u ovoj socijalno-distanciranoj drami o bračnom paru koji se suoča-

„The Old Vic“ omogućio je ljubiteljima pozorišta da pogledaju onlajn predstavu „Lungs“. U komadu rađenom po tekstu Dankana Makmilana, nakon serije „The Crown“ ponovo se spajaju fenomenalna Kler Foj i Met Smit va sa velikim životnim dilemama. Na zadovoljstvo mnogih karta za onlajn teatar je sada niža i košta samo 15 funti.

Efektan plan

Da je ovom teatru imao ko da parira protekle sedmice postalo je jasno kada je još

Tobi Džons i dio ansambla „Ujka Vanje“ u pozorištu „Harold Pinter“

Rojalni duo

Kada govorimo o teatru, jednom od najvažnijih kulturnih proizvoda ove zemlje, „šou se mora nastaviti“, pa su teatarski velikani u Londonu promijenili ploču i prešli na onlajn platforme. Na početku, velika pozorišta

jedan „oldtajmer“, 150 godina stari „Harold Pinter“ teatar na Vest Endu, objavio da će ponoviti produkciju komada „Ujka Vanja“ Antona Pavloviča Čehova. Reditelj Jan Rikson stoji iza projekta u kojem glavnu ulogu tumači maestralni Tobi Džons. Onlajn karte prodate su za samo nekoliko sati. Na sličan način funkcionišu i manja teatarska zdanja u Londonu, koja i „malim“ predstavama uspijevaju da privuku onlajn gledaoce. Pored kupovine karata, kao i brojnih poklona čijom kupovinom Londonci direktno pomažu pozorištima, novac se može donirati i kroz dobrotvorne organizacije koje pomažu manja pozorišta. Ako se može vjerovati šuškanjima, ovaj plan za sada uspijeva, iako je činjenica da se za kulturnoumjetničku scenu mora uraditi mnogo više. Leila MURSELJEVIĆ

Direktor i glavni i odgovorni urednik Draško Đuranović Urednica Marija Ivanović-Nikičević Zamjenik urednice Stojan Stamenić

Saradnici Vladimir Maraš, Srđan Ivanović, Milena Čavić, Svetlana Višnjić, Miloš Milačić, Leila Murseljević, Anja Drobnjak, Biljana Martinić, Mirjana Popović i Jovana Kaluđerović

Grafički dizajn Veselin Radonjić