Feniks 13 by Natalija Krznaric

list Osnovne škole Granešina

Tema broja: ČOKOLADA broj 13 - studeni 2005.

Iz sadržaja izdvajamo:

Izdaje:

TEMA BROJA: ČOKOLADA

Osnovna škola Granešina Granešina 1, 10 040 Zagreb tel.: 01/2984-078 faks: 2984-750 e-mail: os-zagreb-020@skole.htnet.hr

Sve što ste željeli saznati o kraljici slatkiša. Za vas smo posjetili Klub ljubitelja čokolade.

str. 26

Naslov:

Feniks list Osnovne škole Granešina e-mail: list_feniks@net.hr

UŽIVA U GLAZBI, RAČUNALU I TENISU

Pročavrljali smo s učiteljicom Vlatkicom Horvat i otkrili njene slatke tajne.

str. 10

V. godina izdavanja, broj trinaest, studeni 2005.g.

ŠEST ZLATNIH U JEDNOM DANU

Glavna urednica: Dora Ilijaš, 7.a

Predstavljamo vam Petra Novaka, državnog prvaka u plivanju koji je na zadnjem državnom prvenstvu osvojio šest zlatnih medalja.

str. 12

MAJSTOR VRATOLOMIJA

Danijel Trupeljak je državni prvak u

Zamjenica: Anja Pušeljić, 8.c

break-danceu.

Uredništvo: Anamarija Šitum, 4.d, Marija Pribanić, 5.b, Dario Šamec, 6.b, Tea Žugec, 7.a, Blaženka Antolić Soban, Suzana Vrdoljak i Anamarija Martinić, 8.a te Ivana Ćurić, Marijana Vulić i Helena Tomaić, 8.c Voditeljice novinarskih grupa: učiteljica Natalija Krznarić i profesorica Mirjana Semeš Lektura: Katarina Drmić, prof. Likovni savjeti: Nina Horvat, prof.

str. 14

SVIJET BI BIO PRAZAN BEZ GLAZBE

Razgovarali smo s Ivanom Brkić.

str. 44

MEDVJEĐA ŠKOLA

Posjetili smo Kuterevo, utočište za medvjede, i saznali da i medvjedići moraju ići u školu.

str. 24

Fotografije: novinarska grupa Naslovnicu osmislili: Anamarija Martinić i Emanuel Gečević, 8.a

Grafička obrada i prijelom: učiteljica Natalija Krznarić i profesorica Mirjana Semeš Naklada: 500 primjeraka Tisak:

NAPIŠI PISMO DJEDICI!

Istražili smo: Postoji li još uvijek Djed Božićnjak?

str. 32

Vaš omiljeni list vam još otkriva:

22 Kakve tajne krije dvorac Veliki Tabor? 30 Kakve tajne krije Božić? 36 Koje su prednosti leća? 38 Tko su nam uzori? 39 Što cure misle o

broj 13 - studeni 2005.

dečkima i dečki o njima? 40 Ima li života na Marsu? 46 Što o tebi govori tvoja omiljena boja?

U školi i oko nje

Sve je bilo spremno za početak još jedne uspješne školske godine

Piše: Dario Šamec, 6.b

ZASJALA JE PUNIM SJAJEM

S fasada su uklonjeni grafiti.

Nove garderobe

Nakon dugog toplog ljeta naša je školica ponovno otvorila svoja vrata i radosno prigrlila svoje učenike. Dočekala ih je lijepo uređena, spremna za nove đačke pustolovine. U uređenom parku oko škole mirisale su ruže, nestali su grafiti s njenih vanjskih fasada, stari žljebovi zamijenjeni su novima. Sve su učionice i hodnici okrečeni, a parketi izbrušeni i polakirani. Garderobe koje su prošle godine obnovljene, a onda su ih već nakon dva mjeseca uništili učenici ne znamo koje to škole, ponovno su potpuno uređene. Nadamo se da će ove godine biti bolje sreće. U školskoj knjižnici dočekale su nas na

policama nove uzbudljive knjige, a u informatičkoj učionici desetak novih računala. Oko škole je postavljena nova prekrasna rasvjeta. Prije su se oko nje u mraku okupljali sumnjivi ljudi, neki su tu pronašli utočište u kojem su prodavali drogu i radili koješta drugo. Naši su roditelji zbog toga bili vrlo zabrinuti, a ni nama učenicima nije bilo svejedno. Sada je sve puno ljepše. Postavljene su nove lampe oko same škole, a i cijela je ulica dobro osvijetljena. Ravnatelj planira postaviti još nekoliko reflektora i video nadzor kako bi se u svakom trenutku moglo vidjeti što se događa oko škole. Primijetili smo da sada,

Nova računala u informatičkoj učionici

broj 13 - studeni 2005.

zbog odlične osvijetljenosti, učenici pred školom i u večernjim satima igraju nogomet. I novinarska vam se grupa mora pohvaliti jer smo dobili još jedno računalo i još jedan digitalni fotoaparat te brdo druge opreme potrebne za naš rad tako da ćemo ove godine još više zapeti kako bismo opravdali dano nam povjerenje. A vama, dragi čitatelji Feniksa, poručujemo: “Čuvajte nam školicu jer je ona naš dom. Stvari koje uništavate su vaše stvari i fasada po kojoj šarate je fasada vaše kuće. Čuvajte je da nam svima boravak u njoj bude ugodan i ostane u lijepom sjećanju.”

I ove godine imamo pet prvih razreda

U školi i oko nje

DOBRO NAM DOŠLI, PRVAŠIĆI! Ušetali su u školu s neizvjesnošću na licu. Pažljivo su promatrali sve oko sebe i grčevito držali maminu ili tatinu ruku. Neki su se već upoznali u vrtiću, a drugi su tek tražili prijatelje. Da bi ih ohrabrili, učenici četvrtih razreda su izveli predstavu nakon koje su s roditeljima ušli u učionice upoznati se sa svojim učiteljicama.“Veselim se školi i dobila sam dobru i lijepu učiteljicu!” ponosno je i hrabro odgovarala na naša pitanja plavokosa djevojčica i zatim otrčala među prijateljice. “Koliko knjiga... pa tko će sve to nositi”, komentirala je jedna mama pridržavajući svome sinu torbu. “Malo me je bilo strah kad me je učiteljica prozvala, ali sad mi je već dobro”, uplašeno nam je odgovorio jedan prvašić. Želimo vam puno petica i da uživate u školskim danima jer je đačko doba najljepše doba. Rebeka Holjevac, 8.c

Jučer na hodniku, danas u kuhinji, a sutra?

UČIONICA U KNJIŽNICI

Ove školske godine naša škola ponovno puca po šavovima jer je sagrađena za šestotinjak učenika, a pohađa je skoro duplo više. Zbog toga radimo u tri smjene, neprestano selimo iz učionice u učionicu, a ponekad se dogodi da nemamo slobodnih učionica za izvannastavne aktivnosti pa se moramo snaći u kuhinji ili na hodniku. Početkom ove školske godine preuređena je i školska knjižnica koja je sada jednim svojim dijelom učionica 2.c razreda. Tjelesni se, naravno, i dalje održava na hodniku. U Gradskom uredu za obrazovanje, sport i kulturu stalno obećavaju da će uskoro započeti izgradnja osam novih učionica i školske dvorane. Od ravnatelja smo saznali da je natječaj za izgradnju učionica dovršen i da se očekuje izgradnja dok je projektni zadatak za sportsku dvoranu i terene u izradi. Znači li to da će se naši snovi napokon i ostvariti? Patricia Drgestin, 6.a

(M)učenje na hodniku... ...i u knjižnici

Radne akcije u školskom skloništu

POPLAVA U ŠKOLI Kažu da sa svakom kišom život buja i raste. U našoj školi osim trave raste i zabrinutost na našim licima. Naime, naš krov godinama propušta pri svakoj većoj kiši, premda su ga nedavno obnovili vrli majstori, pa na jednom mjestu u hodniku uvijek čeka spremna kanta. No, akcija se početkom rujna s hodnika preselila u sklonište gdje smo zatekli mokre tete spremačice kako grabe vodu i u kantama je iznose van. Toliko o tome koliko država posvećuje pažnje kvalitetnoj izgradnji škola. Helena Tomaić, 8.c

broj 13 - studeni 2005.

U nove pobjede s besplatnim udžbenicima

OVE GODINE NA DAR I BILJEŽNICE I ove su nas školske godine prvog radnog dana na školskim klupama dočekali uredno složeni besplatni udžbenici. S nestrpljenjem smo ih prolistali i uočili da ih i ove godine ima puno i da se unatoč obećanjima našeg ministra hrpa na našem stolu i teret na našim leđima nije nimalo smanjio. Čak nam se čini da udžbenika ove godine ima i više. Ugodno iznenađenje su ove godine bile i besplatne bilježnice, poklon zagrebačkog Plavog radija, te besplatni atlasi za peti razred koje smo dosad morali kupovati. “Sve ste dobili servirano, sad samo trebate zapeti”, prokomentirala je jedna profesorica, a na vama je da pogodite koja i da - zapnete. Helena Tomaić, 8.c

Još jednom treba sve pregledati, a onda...

Hoće li i sljedeće godine biti ovako?

Obnovljena ulica do škole

KAMO SA STARIM UDŽBENICIMA?

Poznato je da djeca u Zagrebu unazad nekoliko godina dobivaju besplatne udžbenike. Na kraju godine skupljamo ih i ostavljamo u školskoj knjižnici jer svaki put iz Gradskog poglavarstva kažu da će se ti udžbenici dostaviti djeci diljem Hrvatske. Ljeto prođe, a nitko po te udžbenike ne dođe. “Udžbenici su vlasništvo Grada i mi ih ne možemo dijeliti dok za to ne dobijemo odobrenje, a ono najčešće stigne kad školska godina već započne. Prošle smo godine kontaktirali OŠ Ljudevita Gaja u Krapini. Ravnatelj se oduševio i rekao da će kamionom netko doći po udžbenike, ali od toga ništa. Kako smo ove godine preuređivali knjižnicu u učionicu, dio udžbenika morao je u smeće, dok su veći dio odnijeli učenici naše škole. Ove smo godine dogovorili da ćemo udžbenike darovati jednoj školi u Zadru, a udžbenike iz vjeronauka smo poklonili jednoj katoličkoj školi u BIH što je dogovorila časna sestra Renata. Svi naši učenici također mogu doći i uzeti udžbenike koji im trebaju”, objasnio nam je ravnatelj. Zar u Hrvatskoj nema dovoljno djece koja bi se obradovala rabljenim udžbenicima ili smo tako bogata zemlja da si možemo priuštiti prizor kao što je ovaj na slici? Filip Čepin, 6.b

(NE)SIGURNO DO ŠKOLE Za naš siguran korak do škole pobrinuli su se marljivi radnici Zagrebačkih cesta koji su malo demolirali ulicu koja vodi do naše škole i učinili je prohodnijom i sigurnijom za nas, ali i za vozače. Na mjestu gdje su mnogi mladi izgubili svoje živote u automobilskim nesrećama, danas je kružni tok unutar kojeg je posađeno cvijeće. Nadamo se da će sada biti manje nesreća. Nažalost, nogostup za pješake napravljen je samo s jedne strane ulice, a mi ga čeznutljivo priželjkujemo i s druge strane da ne moramo stalno prelaziti ulicu. Zato, školarci, oprez, a mi vam svima želimo siguran put do škole. Helena Tomaić, 8.c

broj 13 - studeni 2005.

Čudesni kipić Majke Božje vraćen u Crkvu rođenja Blažene Djevice Marije

PONOVNO S NAMA Blagdani Velika i Mala Gospa u našoj su župi oduvijek dočekivani s velikom radošću jer naša crkva nosi ime svoje zaštitnice Blažene Djevice Marije. No, Mala Gospa ove je godine na neki način ipak bila posebnija od prethodnih. Na svečanoj misi okupili smo se s našim učiteljima i učiteljicama. Ispred glavnog oltara stajao je mali drveni kip Djevice Marije. Zacijelo se pitate zašto je taj kip toliko poseban. Dana 9. studenoga 1880. Zagreb je pogodio katastrofalan potres, srušene su mnoge kuće i zagrebačka katedrala. U granešinskoj je crkvi u tom trenutku misu služio velečasni Stjepan Mikec. Za potresa se dogodilo čudo. Cijela je crkva srušena do temelja, a nitko

Obilježili smo Dan kruha

od vjernika nije nastradao. Na glavnom oltaru, usred sveopćeg rasula, ostao je stajati samo kip Djevice Marije. Mještani su zahvaljivali Gospi što im je spasila život. Sedam dugih godina nakon potresa građena je nova crkva, a projektirao ju je arhitekt Herman Bolle, isti onaj koji je obnovio i zagrebačku katedralu. Velikim dijelom zahvaljujući njemu, naša je crkva danas spomenik nulte kategorije velike vrijednosti. A što se dogodilo s kipićem? On je završio na nečijem tavanu i tamo godinama propadao da bi ponovno ugledao svjetlo dana ove godine na Malu Gospu. Blagoslovio ga je naš bivši župnik Mijo Pavlaković. Blaženka Antolić Soban, 8.a

Dan učitelja proslavljen radno

Znate li kada je Dan učitelja?

U školi i oko nje

Tako je lijepo mirisalo I ove smo godine, kao i svake do sada, u listopadu proslavili Dan kruha. Školom se pronio miris svježe pečenih pogača, pletenica punjenih eurokremom i marmeladom, slanaca, gibanica i kolača koje su naše mame pažljivo pripremile za ovaj dan. Odjekivala je radosna pjesma i recitacije učenika posvećene kruhu našem svagdašnjem. Na kraju smo od našeg svećenika primili Božji blagoslov. Matija Ćibarić, 6.a

Ako pitate učenike kada njihovi učitelji slave svoj dan, samo će vam neki sa sigurnošću znati reći da je to 5. listopada. Dan učitelja utemeljen je tek nedavno, 1992. godine, kada je jedan pametni gospodin, Frederico Mayer, na konferenciji UNESCO-a rekao da učitelji, s obzirom na zahtjevan posao koji obavljaju, zaslužuju svoj dan. Prošetali smo toga dana školom i nismo primijetili ništa posebno, većina je učitelja taj dan provela radno kao i obično, no ne svi. Učiteljica Gordana Ivoš proslavila ga je sa svojim razredom, odvela ih je u kazalište, učiteljica Dubravka Rašić proslavila ga je sa svojom obitelji, a vjeroučiteljica Miljenka Lijović kaže da su se neka djeca iz sedmih razreda ipak sjetila i poklonila joj ružu. Ivana Aničić, 5.a broj 13 - studeni 2005.

Na poziv uredništva napisala nekadašnja učenica OŠ Granešina, a sada profesorica Marija Cik

Genaracija ponovno zajedno

Susret bivših granešinskih učenika

Dana 18. studenoga 2005. sastala se u restoranu Kod Vepra generacija učenika naše škole 1981. - 1989.g. Došlo nas je pedesetak, a bile su tu i naše učiteljice i razrednice: Dragica Šprem, Natalija Krznarić, Ana Karlo i Dragica Zemljić. Bilo nam je prekrasno! Neki od nas susreli su se tek nakon šesnaest godina pa nije čudo što se nismo svi međusobno prepoznali. Susret je bio protkan emocijama, pozitivnim vibracijama i nostalgijom za školskim danima. Bilo je čak i suza! Otkrivali smo jedni drugima pojedinosti iz svog života. Sjećali smo se dogodovština vezanih uz učenje prvih slova, uz prve petice i jedinice, sjećali smo se godina provedenih u “Pionircu” (prvo polugodište 6. razreda), svojih prvih ljubavi, dogodovština s maturalca... Gledajući stare imenike, smijali smo se ocjenama. Razgledavajući fotografije u monografiji škole, smijali smo se frizurama i odjeći. Bilo je pjesme, plesa... Iako su mnogi ostali do pet ujutro, vrijeme nam je prebrzo prošlo. Najbolje je to ilustrirao Edy izgovorivši: “Meni je tako lijepo da ne bih nikad odavde otišao!” Posebno moramo zahvaliti Ivani i Davoru koji su sve organizirali. Na kraju je ostalo obećanje: ponovit ćemo to dogodine.

Nova lica školskih hodnika

Ime i prezime:

Marija Andabak

Željka Žugec

Nikolina Matešić

Datum i mjesto rođenja: 4. studenoga 1977., Zagreb Horoskopski znak: škorpion Voli nositi traperice, obožava cipele i torbe. Ne voli kada su djeca na satu previše pričljiva. Najdraža glazba: sve osim narodnjaka Najdraža pjesma: Stay Together Najbolji film: ima ih više Najdraža knjiga: Zločin i kazna Najdraže jelo: slatkiši Najdraži predmet u OŠ: biologija Završila je Filozofski fakultet. Na satu je učenici ljute kad ne pišu zadaće. Nasmije je kad djeca lažu. Rastuži je nepravda. Na televiziji najčešće gleda vijesti. Bračno stanje: neudana Hobi: nema

Datum i mjesto rođenja: 17. kolovoza 1978., Zagreb Horoskopski znak: lav Voli nositi traperice i majicu. Ne voli nositi minice. Najdraža glazba: svašta, ovisno o raspoloženju Najdraža pjesma: ima ih više Najbolji film: komedije Najdraža knjiga: Mali princ Najdraže jelo: ima ih više Najdraži predmet u OŠ joj je bio likovna kultura. Završila je Učiteljsku akademiju. Na satu ne voli nered, pričanje i žvakanje žvakačih guma. Nasmije je puno toga. Rastuži je: ne može se sjetiti Na televiziji najčešće gleda filmove i dokumentarce. Bračno stanje: zaručena Hobi: rješavanje križaljki broj 13 - studeni 2005.

Datum i mjesto rođenja: 18. rujna 1980., Zagreb Horoskopski znak: djevica Voli puno toga. Ne voli nositi dolčevite. Najdraža glazba: R&B. Najdraža pjesma: nema Najbolji film: čarobnjak iz Oza Najdraža knjiga: Čudnovate zgode šegrta Hlapića Najdraže jelo: pohana piletina i rizi-bizi Najdraži predmeti u OŠ su joj bili jezici. Završila je Visoku učiteljsku školu. Nasmije je dobar vic. Rastuži je dobra melodrama. Na televiziji najčešće gleda serije i filmove. Bračno stanje: udana Hobi: nema Pripremila: Kristina Šarić, 5.b

U školi i oko nje

Obnovljena je web stranica škole

Prvi izlet u prvom razredu

SVE NA JEDNOM MJESTU

Web stranica naše škole postala je posao novinarske grupe koja se potrudila da korisnici interneta dobiju svježe informacije. Na adresi http://skole.htnet. hr/os-zagreb-020/skola/index.htm mogu se pronaći sve potrebne informacije o radu škole: kalendar rada, popis djelatnika, razreda, izbornih predmeta, izvannastavnih aktivnosti i sl. Pročitajte zanimljivosti iz njene 146 godina duge povijesti, saznajte najnovije vijesti, zavirite u školsku knjižnicu, potražite najnovije stranice Feniksa, nasmijte se fotografijama iz školske svakodnevnice, s izleta i priredbi. Možete nam i pisati, poslati neke svoje ideje. Poveznice na zadnjoj stranici odvest će vas na web stranice koje bi vas mogle zanimati. Neki su dijelovi još u izradi, ali će biti dopunjeni čim nam se omogući veći web prostor. Martina Tunjić, 7.a

U ŠETNJI I IGRI

Lijep jesenski dan prvašići su iskoristili za jedan mali izlet. Prošetali su Gradom mladih i uživali u posljednjim toplim sunčevim zrakama ove godine. Raznobojno lišće šuštalo im je pod nogama, a ispod njega tražili su šumske jesenske plodove - žirove i kestene. Tako je nastava prirode i društva bila puno zanimljivija. Nakon toga slijedilo je ono najuzbudljivije - tjelesni na igralištu Grada mladih. Tko ne bi poželio ovakvu školu?! Šteta što je tako kratko trajalo! Marija Pribanić, 5.b

Unatoč ministrovim obećanjima, naše torbe ni ove godine nisu lakše

KOLIKO JE TEŠKA TORBA?

Činjenica je da svakog dana moramo nositi knjige u školu. Malo sam razmišljala koliko je zapravo naša torba teška. Nekome je tako teška da svaki put kad je ugleda teško uzdahne, a netko tvrdi da mu uopće nije teška. Sve me je to jako zbunilo pa sam upitala učenike naše škole što oni misle o tome. Mateja, 1.b: “ Meni uopće nije teška torba.” (Mateja uvijek nosi u školu sve knjige!)

Dominik, 1.b: “Meni torba nije teška jer nosim sve knjige po rasporedu.” Ana B., 7.a: “Torba je užasno teška i zbog toga često ne donesemo sav pribor sa sobom. Mislim da bi svakako trebalo smanjiti broj knjiga, pogotovo iz hrvatskog.” Valentina S., 7.a: “Slažem se s Anom. Još bih htjela zahvaliti profesorici iz matematike Ani Floreani što nam je dala samo jednu knjigu koja je odlična, a u njoj je i vježbenica.” Evo, to su izjave nekih naših učenika. Ako mene pitate, potpuno se slažem s Anom i Valentinom. No, primjećujem da se na tešku torbu žale uglavnom stariji učenici dok oni mlađi ne ističu taj problem. Izgleda da se oni ipak pridržavaju rasporeda, a možda je stvar i u tome što njihove vježbenice ostaju u školi pa je torba ipak malo lakša. I još nešto! Kad bismo zavirili u neke torbe, mogli bismo tamo pronaći kojekakve stvari kojima tu nije mjesto: igračke, mobitele, hrpu cd-a, torbice sa šminkom i sl. Naravno da se to ne nosi svakog dana, ali... Preporučujem jednostavan recept: nosi knjige po rasporedu i nadaj se da će prosvjetne vlasti uskoro donijeti zakone koji zabranjuju nošenje teške torbe mlađima od osamnaest godina. Tea Žugec, 7.a

broj 13 - studeni 2005.

Ne možemo u zahod

I dalje vježbamo u hodniku

ŠTO NAS MUČI? Primijetile smo da učenici naše škole imaju puno problema pa smo odlučile napraviti anketu među učenicima trećih i četvrtih razreda o tome što nas sve muči u školi. Ne biste vjerovali kako je dugačak bio popis pritužbi, no izdvojile smo ono što se najviše spominjalo. Većina učeničkih problema vezano je uz zahode. Mnogi su tamo pronašli opuške cigareta, sendviče, uloške, a jedna je djevojčica pronašla i kondome. Iako su u zahodima koševi, učenici stalno bacaju smeće pokraj njih. Vrata se u nekim zahodima ne mogu zatvoriti pa nemamo privatnosti, nema toalet papira, papirnatih ručnika ni sapuna. Stariji đaci za vrijeme odmora ne puštaju mlađe unutra, neki vuku jedni druge, odnosno cure dečke u ženski, a dečki cure u muški zahod. O čestim kvarovima vodokotlića te polomljenim umivaonicima i ogledalima također bi se moglo raspravljati. Tete spremačice se jako trude oko održavanja čistoće zahoda, ali ih školski ”biseri” stalno uneređuju. Mnogima su ružne razbijene pločice, ali i to je djelo “bisera”. Ovo je samo dio pritužbi koje smo prikupile, ali i to je dovoljno da se zamislimo. Tko može tome stati na kraj? Josipa Milardović i Anamaria Šitum, 4.d

Ružoljupci opet u akciji

DRPI I BJEŽI!

Da u našem gradu stopa kriminala nikako ne opada, osjetili smo i mi u našoj školi. Navikli smo već svakodnevno slušati na vijestima o pljačkama banaka, mjenjačnica, o krađama automobila, provalama u domove, navikli smo i da nam provaljuju u školu u potrazi za televizorima ili računalima, ali da će se netko spustiti tako nisko pa krasti ruže iz školskog ružičnjaka, tome se sigurno nismo nadali. Dajte, ljudi, tj. gospodo kradljivci! Pa ruža na tržnici košta dvanaest kuna. Ako nemate toliko, dođite k nama u školu pa ćemo vam mi dati. Ostavite naše lijepe ruže oko kojih smo se toliko trudili u školskom dvorištu. Zar vam baš ništa nije sveto? Petar Marijanović, 8.c

DAJTE NAM PROSTORA

‘’Gradnja novih učionica i dvorane za tjelesni odgoj samo što nije počela! Evo, moramo još samo otkupiti zemljište. Svi su papiri spremni, samo što nismo počeli!”, rečenice su koje neprestano odjekuju našom školom već više od godinu dana. No, sve, na našu veliku žalost, još uvijek ostaje na obećanjima i pustim željama. “Učite, djeco, i radite!” savjetuju nam stalno. Dajte nam prostora i uvjete za rad pa hoćemo. Ovim člankom još jednom molimo naše ministre i gradske poglavare da se prime posla te da napokon od toga ništa nastane nešto. Nadamo se da ćemo ovom malom napomenom probuditi savjest vas koji ste za to zaduženi, ako je još imate, i da ćete konačno barem mali dio svojih obećanja i ispuniti. Dora Ilijaš, 7.a

Svašta se nađe u šetnji Maksimirom

TRUPLO U MAKSIMIRU

Dana 16. rujna 2005. godine u Maksimiru se dogodilo nešto vrlo čudno. Naime, usred bijela dana, blizu ulaza u Maksimir, ležalo je mrtvo tijelo. Pitate se kako ja to znam? Nisam pročitala u novinama jer to nigdje nije objavljeno, već sam bila na mjestu događaja. Treniram atletiku pa sam u to vrijeme trčala onuda. Nisam vidjela ubojstvo ni ubojicu već truplo pokriveno crnom vrećom. Na livadi udaljenoj otprilike 500 m djeca su se bezbrižno igrala. Bila sam šokirana. Isprva nisam shvaćala o čemu se radi, ali kad mi je postalo jasno da je to mrtav čovjek, osjećala sam se vrlo neugodno. Policija nije nigdje označila zabranjen pristup, a ja smatram da su u tome pogriješili. Dopustili su da djevojka od trinaest godina takvo što vidi. Je li to bilo ubojstvo, samoubojstvo ili je jednostavno čovjeku otkazalo srce, neću vjerojatno nikad saznati. Prema reakcijama prisutnih policajaca dalo se zaključiti da se radi o ubojstvu. Maksimirska šuma za mene nikada nije bila mjesto straha. Naprotiv, dok sam svakodnevno trčala onuda, osjećala sam se predivno. Sada taj osjećaj više nije isti. No, ja ću se u Maksimir vratiti jer volim atletiku i šumu i poznam svaki njen kutak i put. Ali vi, dragi čitatelji, niste ja. I zato - čuvajte se! Dora Ilijaš, 7.a broj 13 - studeni 2005.

Uživa u glazbi, računalu i tenisu Razgovarali: Dario Šamec i Nikolina Pešić, 6.b

Prijateljsko èavrljanje

esela, nasmijana, simpatična učiteljica šest je godina radila u Područnoj školi Brezno u Humu na Sutli (granica sa Slovenijom) i to u kombiniranom odjeljenju što znači da je u učionici imala istovremeno učenike trećeg i četvrtog razreda. Šali se kako je tamo naučila jezik lokalnog stanovništva, a to je “kajkavsko-njemačko-slovenski.” Bila je članica pjevačkog Kulturnoumjetničkog društva Zagrepčanke s kojim je nastupala na raznim priredbama i festivalima u puno gradova u Hrvatskoj i izvan nje. U našu je školu došla raditi ujesen 1998. godine. Danas uživa u glazbi, kaže da ima ukupno oko deset tisuća pjesama, tj. 45 GB MP3-ca (domaćih i stranih) od 70-ih do danas, a saznali smo i da je glavni DJ na svim učiteljskim proslavama i školskim plesnjacima. Proučava razne računalne programe, vrijeme krati PC igricama i rekreativno igra tenis.

Prijateljski smo pročavrljali s učiteljicom

Vlatkicom Horvat.

Kada i gdje ste rođeni? - Uuuuu, kad je to bilo! 1969. godine u Zajčevoj bolnici u Zagrebu. Uskoro će se navršiti punih trideset i šest godina od tada. Jeste li voljeli školu? - Kako kad. Kao i sva djeca, i ja sam imala faze kad mi je bilo teško ići u školu te sam pronalazila različite isprike za poneki neuspjeh, a, iskreno, bilo ih je. Tek

Šesti rođendan i, naravno, mamina torta. Špangice i haljinice su tada vjerojatno zadnji put bile na njoj.

Kada je ona ozbiljna???

broj 13 - studeni 2005.

kada sam odrasla i razmislila o svom životu, shvatila sam da bez muke nema nauke. Ništa u životu nije lako, ali kada uspiješ, osjećaj je super!!! Konačno sam uspjela nešto sama!!! Pardon, mama mi je bila velika podrška. Mislim da je koja sijeda na njenoj glavi i moja zasluga. Jeste li ikad markirali? - Jesam, jednom, u srednjoj školi. Cijeli razred je markirao pa sam morala i ja, iako sam drugi dan požalila jer su nas svi profesori kaznili ispitom!!! To pamtim, ali ne kao nešto loše jer sam za vrijeme markiranja uživala na kavi u hotelu Dubrovnik, ha, ha. Kako ste postali učiteljica? Što vas je na to potaklo? - Studirajući. Ne, ne, šalim se. Inspirirala me moja učiteljica u osnovnoj školi, Nada Babić. Odlučila sam nakon osnovne, upisati srednju Pedagošku školu, a poslije toga Pedagošku akademiju u Zagrebu. I, evo, učenjem, zalaganjem i radom

Pripreme za Krapinski festival i uspješno odijevanje tijesne nošnje!

Martin Breg 2002.g. Trebalo je imati hrabrosti i umijeća zajahati ogromnu kobilu (iako se smiješi, vjerojatno to više neće ponoviti)! Uvijek je uhvate u “zločinu” dok jede kolače!

postala sam to što jesam. Zašto niste postali profesorica? - Životna želja mi je bila postati profesorica povijesti, ali nije mi se dalo napamet “bubati” godine. Na faksu sam, doduše, morala polagati predmet osnove društva. Čista povijest i hrpa godina za zapamtiti. Uh! (Bez zamjerke, kolege povjesničari!) Jeste li ikada željeli raditi neki drugi posao? - Pa, nisam. Radila sam u jednoj kancelariji za vrijeme školskih praznika, pa mi je sjedenje zagorčalo život. Volim posao koji ne moram raditi sjedeći i da pritom osjećam da radim nešto stvarno važno, a to je posao učiteljice. Kako izlazite na kraj s problematičnom djecom? - Svakako. Razgovorom, slušanjem... Postoji način za svako dijete. Ne postoji jednostavan odgovor na to pitanje. Koji predmet najviše volite predavati? - Prirodu. I to najviše u četvrtom razredu jer ima puno povijesti i biologije (zaboravih reći da volim i biologiju). Čime se bavite u slobodno vrijeme? - Svaštarenjem. Igram tenis, iako me u zadnje vrijeme malo zeza koljeno, gledam TV, popričam s frendicama, radim nešto na kompjutoru i slušam glazbu (ovo posebno naglašavam!!!). Koju vrstu glazbe slušate? - Svu koja je po mom mišljenju “normalna”. Ne slušam metal, narodnjake i hard rock. To je prežestoko za mene. Poslušam čak i hip-hop iako trebam prevodioca jer ne razumijem sve što govore, ali je ritam nekih pjesama “zakon”. Koje je vaše omiljeno jelo? - Sve. Zar se ne vidi na meni? Volim variva (kelj, poriluk), krpice sa zeljem (za one koji ne znaju što je to - dinstano slatko zelje i tijesto), sarmu, grah na sve načine, naročito ričet. Volite li plesati? - Obožavam! Volite li putovati? Gdje vam je bilo najljepše? - Obožavam i to! Najljepše je kod kuće, ali lijepa je i Barcelona, cijela broj 13 - studeni 2005.

Ni Iva Majoli joj nije ravna!

Španjolska, Prag, Verona Monte Na itenisu Carlo (ne bih imala ništa protiv malo duže tamo boraviti). Ipak, i kada odem, na primjer, samo k sestri u Osijek, već za pet-šest dana hvata me nostalgija za Zagrebom. Kada biste bili ravnateljica škole, što biste promijenili? - Ne bih htjela biti ravnateljica, prevelike su to obveze i odgovornosti, pregovori s roditeljima itd. Radije radim s djecom. Kada biste dobili milijun kuna na lotu, što biste s njima napravili? - Kupila bih veći stan, malo bih putovala u zemlje kao što su Egipat, Peru, Grčka, Indija, izgradila bih neku cestu, a ako bi mi ostalo nešto novca, dala bih ga u dobrotvorne svrhe. No, morat ćete me to pitati kad dobijem premiju na lutriji, ha,ha! Imate li hrabrosti prijaviti se za Big Brother? - Ne, to je čista glupost. Hrabrost s time nema ništa. Prijaviš se, ne radiš ništa, imaš poneki zadatak, svađaš se s ukućanima, a da ne govorim o “uobičajenom” rječniku koji je postao IN. Ponekad pogledam Big Brother iz znatiželje, ali poslije zaključim da sam “bedasta što sam to opet škicnula” jer nisam ništa pametno vidjela, a kamoli čula. Hrabrost je spasiti nekome život, zaplivati s morskim psima, istraživati nepoznato, popeti se na Mount Everest, stajati na vrhu vulkana i gledati lavu kako ključa… To je za mene hrabrost. Imate li vi za to hrabrosti?

Predstavljamo vam

Petar Novak, mlada nada hrvatskog plivanja

šest zlatnih u jednom danu Piše: Dora Ilijaš, 7.a

Učenik je sedmog b razreda Osnovne škole Granešina, uspješno trenira plivanje i kaže: “Trenutno mi je cilj srušiti tri državna rekorda, a ubuduće stići na Olimpijadu i osvojiti medalju u svojim disciplinama.” Petar Novak, zapamtite to ime jer će za nekoliko godina biti slavno. Učenik je 7.b razreda naše škole, rođen je 13. veljače 1993. i trenira u plivačkom klubu Dubrava. Mlađi je kadet, a već je napao hrvatski rekord. No, to je tek početak uspješne karijere. Državni je prvak u više disciplina: na 50, 100 i 200 m leđno (50 m i 200 m leđno su njegove discipline). Bio je na mnogim natjecanjima izvan zemlje, u Sloveniji, Mađarskoj, Njemačkoj, Austriji i Italiji. U Hrvatskoj ima tek desetak protivnika koje uvijek porazi. Na zadnjem državnom natjecanju na Šalati, održanom 17. srpnja 2005., u konkurenciji mlađih kadeta iz 28 klubova, između otprilike 300 natjecatelja, osvojio je - pazite sad ovo - ŠEST ZLATNIH I JEDNU Veliku pomoć i podršku Petru daje mama.

BRONČANU MEDALJU. Do sada je osvojio oko pedeset medalja (ni sam ne zna točno koliko), a od njih čak dvadeset zlatnih. - Plivanjem se bavim već sedam godina, a počeo sam na nagovor roditelja jer sam bio kržljav i htjeli su da se malo razvijem, da ojačam, kako bih mogao nositi torbu u prvom razredu. Onda su na treninzima

broj 13 - studeni 2005.

primijetili da imam dara i tako je sve krenulo. Treniram svakodnevno po četiri sata što uključuje zagrijavanje na suhom, rasplivavanje, vježbe za usavršavanje plivačke tehnike i slično. Dosta je naporno, voda te totalno iscijedi i kad dođem kući, samo se strovalim u krevet i jedva gledam od umora. Petar ponosno ističe da su mu uzori Duje Draganja i Gordan Kožulj. Ponekad, kad postane prenaporno, poželi odustati, ali uvijek pobijedi njegova velika ljubav prema plivanju. - Teško je ponekad. Naročito petkom. Škola i treninzi cijeli tjedan i onda bih najradije vikendom odmarao, kad ono - u subotu opet trening, u sedam sati ujutro!” Veliku podršku daje mu, naravno, njegova obitelj. Na svim natjecanjima prate ga mama i brat. - Mama me uvijek utješi i ohrabri i ponekad me čak iživcira svojom pretjeranom brigom. Nikad nije razočarana mojim neuspjehom i uvijek mi kaže da će sve biti u redu. Zato prije natjecanja nikad nemam tremu, dan prije mirno spavam i nisam opterećen time hoću li biti prvi i pobijediti. Sam sebi kažem da ću dati sve od sebe. Atmosferu na bazenu opisuje kao opuštenu, nitko ga ne tjera pretjerano na rad, osim njega samog. Često za sebe kaže da je sam sebi cilj i da često ispituje svoje granice.

Za Petra prijatelji kažu da je skroman i pomalo stidljiv. U školi je on sasvim običan dečko, svima dobar prijatelj. - Trener mi je vrlo mlad i brižan, uvijek prijateljski raspoložen i spreman pomoći. Motivira me da dajem sve od sebe, trenutno me stavlja plivati s dečkima koji su stariji od mene jer kaže da u svojoj grupi nemam dovoljno konkurenata. Međutim, nikad ne forsira i puno razgovara s nama.” Kakav je osjećaj stati na najviše postolje? - Jako dobar. Kad sam osvojio prvu medalju, nisam znao kako ću se popeti, a sad mi je to već rutina.

Pregledavaš li kada svoje trofeje i što ti oni znače? - Predstavljaju mi veliko zadovoljstvo jer znam da sam u nečem uspio, da sam barem u jednoj stvari jako dobar. Koji su tvoji krajnji ciljevi, tj. što bi trebao ostvariti da možeš reći: - Evo, to je najviše što sam želio postići? - Trenutno mi je cilj srušiti tri državna rekorda, a u budućnosti stići na Olimpijadu i osvojiti medalju u svojim disciplinama.

Prepoznaje se tko prvi stiže na cilj. Petar, naravno! broj 13 - studeni 2005.

Zbog plivanja Petar često nema dovoljno vremena za učenje. Neki profesori znaju čime se bavi i pomažu mu tako što se s njim dogovore kada će i koje gradivo odgovarati, dok neki ne znaju što on trenira i kakve rezultate postiže. - Ne tražim privilegije, pismeni su ispiti uvijek unaprijed najavljeni i znam da se za njih moram pripremiti. Muče me usmena ispitivanja i nisam uvijek spreman pa mi pomaže kad s profesorima dogovorim vrijeme kada ću odgovarati. Unatoč brojnim postignutim rezultatima, Petar je vrlo skroman i sramežljiv. Na naše pitanje ima li puno obožavateljivca i kako cure reagiraju na njegov “trokut” zarumenio se i promucao: - Pa nemam ja baš neki “trokut”. Obično sjedim pogrbljeno da me drugi ne zapaze. Ne volim baš biti u centru pažnje. Za sve obožavateljice dobra vijest: Petar nema curu! - Ma nemam ja vremena za cure. - A prijatelji? - Za njih uvijek nađem vremena, ponekad radi njih zapostavim školu, a ne bih baš smio. Za kraj nam je ispričao jednu zanimljivu zgodu s natjecanja. - Bilo je to na jednom natjecanju u Osijeku, Lima kup, svi su natjecatelji već bili na startu, a ja sam zakasnio. I dok su oni već uskočili u bazen, ja sam još svlačio odjeću. Od silne strke uskočio sam u krivu traku, spale su mi kupaće jer ih nisam čvrsto svezao, na sreću nije se ništa vidjelo jer se voda u bazenu pjenila. Na kraju sam bio diskvalificiran. Nadamo se da će to Petru biti jedino neugodno iskustvo u karijeri i da ćemo ga jednom gledati na Olimpijadi kako osvaja zlato. A onda ćemo svi s ponosom reći da je on bio učenik naše škole i da je svoj prvi intervju dao upravo Feniksu.

Prošle godine pisali smo o učeniku naše škole koji je bio državni prvak u break-danceu. Njegovo ime je

Danijel Trupeljak i sada ide u 8. b razred. Ove je godine Danijel nadmašio svoj prošlogodišnji uspjeh. Osim što je na hrvatskom državnom prvenstvu u Splitu ponovno osvojio prvo mjesto u break-danceu u svojoj kategoriji, 27. rujna 2005. je po prvi puta sudjelovao na svjetskom prvenstvu u Bremenu (Njemačka) te i tamo postigao zapažene rezultate. Breakdance, hip hop i electric boogie bile su njegove discipline i tu se pokazao kao naš drugi najbolji junior.

Majstor vratolomija

Predstavljamo vam

Pripremila: Monika Novak, 8.b

Breakdance je jedan od četiri dijela koji čine hip hop kulturu. Nastao je osamdesetih godina prošlog stoljeća na ulicama New Yorka, najvećim dijelom u Harlemu, nešto u Bostonu, među dečkima koji su shvatili da im je bolje izvoditi plesne akrobacije, nego se međusobno tući u kvartovskim bandama. Njihova su se međusobna nadmetanja proširila i izvan Amerike. Danas je break-dance spoj plesa, akrobatike i sporta, a natjecanja se održavaju posvuda u svijetu. Najveće i najznačajnije je ono u Njemačkoj na kojem je sudjelovao i naš Danijel. Kako je bilo u Njemačkoj? - Odlično. U grupnom nastupu osvojili smo četvrto mjesto. Tamo smo boravili tjedan dana. Imaju dobre hotele (ha, ha). Koje su sve zemlje sudjelovale na svjetskom prvenstvu? - Sve osim Japana i još jedne, ne mogu se sjetiti koje. Poljaci su inače najbolji. Kako i kada si se počeo baviti breakdanceom? 14

- Za sve je kriva moja sestra Tatjana. Ona me prije četiri godine nagovorila da treniram break-dance jer je i sama trenirala disco dance (u kojem je bila državna prvakinja) i hip hop, no sada je prestala jer je htjela više vremena za društvo i izlaske, a ja sam nastavio. Vježbate li sami kod kuće i što vam na to kažu roditelji? - Pa ništa. Već su navikli. Mama se malo bunila u početku, ali sada više ne. Danijel je već četvrtu godinu član kluba Megablast koji ima svoje treninge u Velikoj Gorici, na Peščenici i u Narodnom sveučilištu Dubrava. Bio je u skupini juniora, a sada će, nakon ponovnog osvajanja prvog mjesta na državnom prvenstvu, biti među seniorima. Do sada je osvojio ukupno četiri zlatne, tri srebrne i dvije brončane medalje. Na svakom natjecanju podrška su mu obitelj i ekipa. Osim samostalno, što mu je lakše, nastupa i grupno. U početku je bilo treme i ozljeda, ali s godinama dolazi iskustvo pa je sve to sada nestalo.

broj 13 2005. - studeni 2005. broj 13 - studeni

Danijelov “helić” je bio prebrz za naš “fotić”.

Kao svaki pravi breaker i Danijel vježba gdje stigne.

U društvu prijateljica s treninga...

Sestra Tatjana je kriva za sve!

...i s dečkima iz razreda.

Na pitanje kako se osjeća nakon tolikih uspjeha, odgovorio je skromno: - Normalno. Kako je bilo u Splitu? - Super. Nakon eliminacija ostalo nas je devet u natjecanju, a ja sam na kraju proglašen najboljim. Osim break-dancea, Danijel trenira hip hop i electric boogie. Ima i sponzore koje mu je osigurao klub. Povremeno nastupa u Studentskom centru ili u Domu sportova. Koja je dobna granica za treniranje breakdancea? - Počinje se već s pet godina i u najboljoj formi list Osnovne škole Granešina

Ne može svatko donijeti medalju sa svjetskog prvenstva.

ste otprilike do tridesete godine, a onda ide nešto teže. Planovi su mu u budućnosti osnovati svoj klub i biti trener. Kako za to ne postoji škola, mjerilo je broj osvojenih zlatnih medalja na različitim natjecanjima. Treba ih osvojiti dvadeset i jednu. Želiš li što poručiti budućim breakerima? - Preporučujem svima koje zanima ovaj gimnastički ples da krenu na treninge jer time dobivaju veliko zadovoljstvo, možda uspjeh, a time i samouvjerenost. Ako bude teško, ne odustajte brzo. Ni meni nije bilo lako, ali sam bio uporan i izdržljiv.

broj 13 - studenibroj 2005. 13 - studeni 2005.

Bili smo i vidjeli

Joj! Pa te vještice grizu!

Baš ću biti lijepa!

Bili smo na Festivalu vještica u Ogulinu

U DRUšTVU VI

“Vještica me ugrizla za nogu! Meni je coprnica gatala iz čarobne kugle! Gađali smo se jajima i kupali u jezeru! Pobijedili smo ekipe drugih škola i dobili brdo sladoleda”, samo su neki od komentara s najzabavnijeg, najmaštovitijeg i najluđeg izleta prošle školske godine. Ovu je laskavu titulu ponio jednodnevni izlet na jezero Sabljaci (pokraj Ogulina) gdje se održavao tradicionalni Festival vila i vještica s KleHa! ka. Izletom su nagrađeni svi marljivi Nadmaši učenici naše škole koji su u prošloj ovo! školskoj godini sudjelovali na raznim školskim natjecanjima.

Eh, da nam je ovako s djecom svaki dan!

Polako, djeco! Svi ćete doći na red. Teta gatara je malo zadrijemala!

Ovog ćemo malog na ražanj, onaj tamo je premršavi.

He, he! Mala ni ne zna što joj spremam!

Bilo je ludo, bilo je nezaboravno i mnogi bi to željeli ponoviti. Zacijelo se pitate o čemu se radi? O najzabavnijem i najuzbudljivijem izletu ove školske godine, izletu koji škola svake godine organizira za sve učenike koji su se svojim radom i zalaganjem istaknuli tijekom školske godine i sudjelovali na raznim školskim, općinskim, županijskim i državnim natjecanjima. Grad domaćin ove nam je godine bio Ogulin koji nas je stvarno ugodno iznenadio i ponudio nam mnoštvo sadržaja. Po dolasku smo se kratko zadržali u razgledavanju grada; posjetili smo Etnološki muzej i prošetali uz Đulin ponor u koji se, prema legendi, bacila djevojka Đula zbog nesretne ljubavi. Danas je on jedno od omiljenih okupljališta penjača. Najuzbudljiviji dio izleta odigravao se na jezeru Sabljaci gdje se treću godinu zaredom održavao Festival vila i vještica. Predaja kaže da su se u davnim vremenima vještice okupljale na Kleku iznad Ogulina pa su zato postale njegovim zaštitnim znakom. Osim prekrasne atmosfere, žive glazbe, kostimiranih vila, vještica, vilenjaka i sličnih Zzzzzzz... spodoba, Sabljaci su nam ponudili puno hrk...zzz... sportskih sadržaja. I dok smo mi cure čekale broj 13 - studeni 2005.

LA I VJEšTICA

Kaj bi ti? Moj balon?

Slano je! Nije slano! Slano je!... Ma sredi tog malca! Uzmi mu loptu!

Tko se boji vode još, vode još...

Teta vještica, je l’ ti stvarno grizeš?

u redu pred šatorom gatare, dečki su sudjelovali na biciklijadi, paintballu i olimpijadi koju su organizirali animatori, tj. profesori tjelesnog s Bjelolasice. Tako su se naši dečki okušali u gađanju jajima, bitki balonima, brzom nošenju vode u tanjurima s povremenim plivanjima u pijesku i ostalim ludostima koje su animatori pripremili. Naravno, ekipa Granešine je pobijedila ekipe drugih škola i osvojila brdo sladoleda, a pobjedu su proslavili kupanjem u jezeru (kao što primjećujete na slikama, neki nisu stigli ni svući odjeću). Neki od nas su, poput Marka Marojevića, doživjeli i svoje prve zvjezdane trenutke, tj. zablistali pred kamerama RTL-a. I što na kraju drugo reći nego da nam je još više ovakvih izleta. I, Oguline, vidimo se na sljedećem festivalu. Marijana Vulić, 8.c

Mama! Puna su mi usta pijeska!

Pusti mene, pusti me... Gusjenica u stilu prvaka!

Uh, što sad hoće ovi s RTL-a. Reci ti nešto pametno!

Jeeee! Granešina je pobijedila! Gdje su nagrade? Bacaj jaja! broj 13 - studeni 2005.

Otočić Visovac u NP Krka, crkva i samostan koji su u 14. st. podigli eremiti (pustinjaci) sv. Augustina. Godine 1440. na Visovac su, bježeći pred Turcima, došli bosanski franjevci i tu ostali do danas. U samostanu se čuvaju brojne slike i predmeti iz hrvatske povijesti kao što je peto izdanje Marulićeve Judite. Na otočiću smo, osim franjevaca, pronašli i malu kornjačicu!

S E C CI

R U MAT

S LI

Bili smo i vidjeli

Roški slap i Skradinski buk, jedan od najljepših slapova u Europi, ostavili su nas bez daha. NP Krka skriva još jednu atrakciju, mlinove stare više od petsto godina koji još uvijek rade.

Kornati i kupanac na Telašćici u slanom jezeru. Društvo su nam pravili brojni magarci.

Ploveći Kornatima zastali smo u ovoj oazi mira, jedinoj kući na otoku. U hladu vinove loze, opijeni mirisom mora i borova, blagovali smo jela s roštilja. Uporni galebovi neprestano su se motali oko naših stolova gledajući hoće li nam što ostati.

Kornatima smo plovili u društvu neumornih galebova koji su nas vjerno slijedili kilometrima hraneći se našim sendvičima.

Opijeni morem i suncem.

broj 13 - studeni 2005.

Anamarija Martinić, 8.a

A J N A V O T U P ALNOG

U Paklenici je stvarno bilo pakleno penjanje po skliskim stijenama i paklena vrućina. Dok su neki jedva disali od umora, drugi su izvodili vratolomije.

U Zadru smo razgledavali znamenitosti poput Crkve svetog Donata i osluškivali pjesmu mora na morskim orguljama.

Putovanje smo završili u Ninu koji je pjesnik Vinko Nikolić nazvao “hrvatskim Betlehemom“ jer je bio prva hrvatska prijestolnica i sjedište prvog hrvatskog biskupa. Zajedno ispred Crkve svetog Križa iz 9. stoljeća zvanoj najmanjom katedralom na svijetu.

Šibenik ili Krešimirov grad, po mnogima, jedan od najljepših gradova Hrvatske! Znate li da je kupola šibenske katedrale izrađena od kamena, ali bez ikakvog vezivnog materijala?!

broj 13 - studeni 2005.

Posjetili smo dvorac Veliki Tabor

U čarobnom svijetu bajki

Mještani obližnjeg Desinića govore da ponekad u dugim zimskim noćima iz dvorca čuju jecanje Veronike Desinićke

Bili smo i vidjeli

Piše: Božica Kostrec, 6.b U sjeverozapadnom dijelu Hrvatskog zagorja, pokraj mjesta Desinića, smjestio se na prekrasnom brežuljku dvorac Veliki Tabor koji se, zbog svoje ljepote i starosti, nalazi na UNESCO-voj listi spomenika najviše kategorije. Povijest nam priča da je na mjestu gdje se danas nalazi dvorac postojala još u 2. stoljeću rimska utvrda. U 12. je stoljeću sagrađena peterokutna kula koja je i danas tamo, dok su ostale građene u 15. i 16. stoljeću. Ulazna vrata i ostatak dvorca građeni su oko 1820. godine. U unutrašnjosti dvorca nalaze se galerije, tj. balkoni ukrašeni okruglim stupovima koji u večernjim satima, kada se pomiješaju s vlastitim sjenama, daju dvorcu čaroban izgled. Dvorac je dugo godina bio zapušten i trenutno ga obnavljaju pa su oko galerija postavljene skele. U središtu dvorca je prekrasno dvorište i u njemu se, kao i u Trakošćanu, nalazi veliki bunar dubok više od trideset metara. U davna vremena svaki je dvorac imao jedan ili više bunara kako bi u slučaju da ga opkoli neprijatelj i da ostane odsječen od vanjskog svijeta, uvijek imao pitku vodu. U dvorištu se, na malom tornju, nalazi sat koji svakih sat vremena svira početne taktove zagorske himne Vu plavem trnaci čiji je autor glumac, komediograf i kompozitor Đuro Prejac. Tamo se našlo i nekoliko spravica koje su nekada bile namijenjene mučenju pa smo ih malo isprobali, ali vrlo nježno. Dvorac je najdulje bio u vlasništvu grofova Ratkaj čiji se portreti i rodovno stablo mogu vidjeti u nekim sobama. Ratkaji su bili dobri vladari pa su se stanovnici okolnih sela često nazivali Ratkajci, a taj se naziv ponegdje zadržao i do danas.

U unutrašnjosti dvorca nalaze se galerije ukrašene okruglim stupovima. Dvorac je dugo godina bio zapušten i trenutno ga obnavljaju pa su oko galerija postavljene skele.

U unutarnjem dvorištu dvorca nalazi se bunar. broj 13 - studeni 2005.

Kamin s grbom grofova Ratkaj

Višestoljetni klavir i tintarnica za pisanje nota

Detalj iz viteške dvorane

Svakih sat vremena zvona s dvorskog zvonika sviraju početne taktove zagorske himne Vu plavem trnaci čiji je autor glumac, komediograf i kompozitor Đuro Prejac.

Osim Ratkaja, Taborom su vladali grofovi Celjski, a u novije vrijeme su ga koristili veliki hrvatski slikar Oton Iveković i časne sestre milosrđa. One su u Dvoru skrbile za oko 80 djece koja su u ratnom vihoru ostala bez svojih najbližih. Dvorac Veliki Tabor iznutra nije toliko raskošan kao Trakošćan, ali u njemu se može vidjeti puno zanimljivih stvari. Nama najljepša prostorija je bila velika dvorana ukrašena raznim oružjem, odjećom iz prošlih stoljeća, mačevima i viteškim oklopima. Jedan od oklopa je “oklop tužnog viteza”. Najjezivija prostorija nam je bila dvorska kapelica svetog Petra i Pavla u kojoj se, navodno, nalazi lubanja Veronike Desinićke čiji duh još uvijek luta dvorcem jer je u njemu ubijena i zazidana u jedan od zidova na prvom katu. U dvorcu se još može vidjeti zbirka starih kočija, razno antikno posuđe i stari alati, likovna galerija i slično. U prizemlju se nalazi vinski podrum sa starim, drvenim prešama i velikim bačvama u koje smo i mi mogli stati. Zaista ga vrijedi posjetiti.

Pogodite čemu su služile ove spravice.

Vinski podrum

Blagovaonica broj 13 - studeni 2005.

Puteljak kojim je, navodno, Veronika dolazila u tajne posjete svom dragom i kojim je on noću bježao iz dvorca k njoj.

Legenda o Veroniki Desinićkoj

Bili smo i vidjeli

Dvorska kapelica svetog Petra i Pavla u kojoj se čuva lubanja koja navodno pripada Veroniki Desinićkoj.

Prilikom renoviranja dvorca 1982. godine u jednom je zidu pronađena lubanja za koju je utvrđeno da pripada ženskoj osobi. Vjeruje se da je to lubanja Veronike Desinićke, seoske djevojke iz obližnjeg Desinića koja je okrutno ubijena zbog svoje ljubavi prema mladom plemiću Fridrihu i zazidana u zid dvorca.

Freska koja se nalazi u obližnjim Grešnim goricama prikazuje Veroniku i Fridriha.

Dvorac Veliki Tabor ne možete posjetiti, a da ne čujete tragičnu priču o nesretnoj ljubavi i strašnoj smrti Veronike Desinićke. Bila je to prekrasna djevojka koja je živjela u selu Desiniću podno Velikog Tabora. U dvoru je tada stolovao moćni hrvatski ban Herman II. Celjski. Dogodilo se jednog dana da je njegov mladi sin Fridrih, jašući očevim posjedima, susreo Veroniku te su se njih dvoje zaljubili na prvi pogled. Ban Herman nije htio ni čuti za tu ljubav jer je ona bila obična seljanka. Mladi su zato pobjegli u grad Fridrihštajn u Sloveniji i tamo se vjenčali. Fridrihštajn je ban Herman sagradio svome sinu kao lovačku kuću pa je tako građevina dobila po njemu ime. Nažalost, stari je ban ubrzo doznao gdje su mladenci i poslao je vojnike da ih uhvate. Vojnici su uhvatili samo Fridriha, a on je Veroniku poslao da bježi preko Gorskog kotara, Pokuplja, Moslavine, Bilogore i Kalnika, sve do seoca Sveta Margita gdje se sakrila kod jednog seljaka kod kojeg je ponekad i sam Fridrih znao prespavati kada bi se predugo zadržao u lovu. Fridriha su očevi vojnici doveli u Veliki Tabor, a razjareni otac nije ga želio ni pogledati, već je naredio da ga odvedu u Celje i zatvore u jednu kulu. Kula je bila visoka oko 23 m, nije imala krov, a sva vrata i prozore su vojnici zazidali te ostavili samo jedan mali otvor kroz koji su mu ubacivali hranu. Tu je Fridrih ostao zatočen više od četiri godine. Kada ga je otac napokon pustio van iz broj 13 - studeni 2005.

kule, koja je po njemu dobila ime te se i danas naziva Fridrihova kula ili slovenski „Fridrihov stolp“, bio je lud i ubrzo je umro. Nesretnu Veroniku su vojnici brzo pronašli i doveli u Veliki Tabor. Ban Herman je pozvao suce u dvor i optužio Veroniku da je vještica koja je zavela njegovog sina. Suđenje je trajalo puna dva dana i navečer drugog dana su suci izjavili: “Gospodine bane, na ovoj djevojci nema nikakve krivice, a kamoli zločina. Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridrihu. No, presvijetli bane, ljubav nikada nije bila grijeh, a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao, presvijetli bane, završen.“ Lud od bijesa ban Herman je naredio vojnicima da Veroniku udave. Vojnici su morali poslušati te su na sredinu dvora iznijeli poveću kacu (drvenu posudu) s vodom. Uhvatili su nesretnu Veroniku, gurnuli njenu glavu u vodu i čekali dok posljednji mjehurići zraka nisu nestali. Njeno mrtvo tijelo izvadili su zatim iz kace, odnijeli ga na prvi kat i zazidali u jedan zid. Prilikom renoviranja dvorca 1982. godine pronađena je u zidu na prvom katu lubanja za koju je utvrđeno da pripada ženskoj osobi. Nažalost, ne može se sa sigurnošću utvrditi je li to stvarno lubanja nesretne Veronike. Mještani obližnjeg Desinića vjeruju da njen duh luta Velikim Taborom i govore da ponekad u dugim zimskim noćima iz dvorca čuju njeno jecanje.

Nedaleko od dvorca Veliki Tabor nalazi se prekrasno seosko imanje

U igri lovice s nestašnim mačkom.

Na imanju ima puno domaćih i divljih životinja.

U kleti i oko nje puno je ovakvih “mudrih” misli naših starih.

Preparirana kuna

Grešne gorice

Stara zagorska preša za grožđe poslužila je kao točionik.

Stara kola, bačve, koševi, preše i slične stvari krase imanje.

Nedaleko od dvorca Veliki Tabor nalazi se seosko imanje Grešne gorice. Ako niste znali, riječ gorice znači vinograd, a dobio je naziv grešan jer su se u njemu potajno sastajali Veronika Desinićka i Fridrih iz priče koju ste mogli pročitati na prethodnoj stranici. Zaista je užitak biti u njemu. Sjedite u hladovini drveća, a iz malog restorana vam iznose domaće zagorske specijalitete - puricu s mlin-

Za vrijeme jela uživate u pogledu na Veliki Tabor.

cima ili zagorske štrukle. Možete sjesti i u veliku vinsku bačvu, kako tko voli. Oko vas šetaju brojne domaće i divlje životinje: Jurek i Katica, magarac, jeleni i srne, paunovi i purice. Možete vidjeti i neke od alata ili staro oruđe kojim su se naši stari prije služili poput stare preše za vino, koševa i kola za sijeno. Do suza će vas nasmijati mudre poslovice i misli naših starih. Vrijedi ga posjetiti. broj 13 - studeni 2005.

Posjetili smo Kuterevo, utočište za medvjede

Medvjeđa škola

Nakon što im je neki bezobzirni (krivo)lovac ustrijelio mamu, dva mala medvjedića, brat i sestra, ostali su sami i bespomoćni. I vjerojatno bi se i njihovi mali životi brzo ugasili da ih dobri ljudi nisu doveli u utočište za medvjede u Kuterevu gdje pohađaju medvjeđu školu. Piše: Ivana Sikora, 6.b

Ta divna stvorenja

zelenom srcu Like, koja je prirodno obitavalište medvjeda, nalazi se Kuterevo, malo selo sa svega šesto stanovnika od kojih su neki ni više ni manje nego - medvjedi! Sigurno se pitate kako su ti medvjedići dospjeli tamo. Nažalost, ostali su bez roditelja. Neki medvjedi stradaju prelazeći autocestu, a neke ubiju krivolovci radi krzna ili kao trofeje i ne paze pritom imaju li medvjediće. To se dogodilo bratu i sestri, Adi i Mari, koji su pronađeni dok su lutali šumom tužno tražeći “izgubljenu” mamu. Dovedeni su u utočište za medvjediće u Kuterevu koje su osnovali gospodin Ivan Crnković i gospodin Vladimir Lay. Ado je, nažalost, brzo obolio i umro, ali je Mara preživjela. Društvo joj prave Mrnjo Brundo, medvjed koji je nađen u potoku ispod Kleka, Janja Zora, koja je stigla iz Bosne i Hercegovine nakon što je nekoliko dana provela bez mame na drvetu, Ljubo Lik, nađen kraj Ličkog Osika, Zdravi Gor iz Gorskog kotara i još nekoliko starijih medvjeda koji su zbog sličnih razloga dopremljeni u utočište.

ŠKOLA ZA MEDVJEDIĆE Od gospodina Laya, koji nas je proveo utočištem, saznali smo da i medvjedići moraju, kao i mi, ići u školu. Dok su još bebe, tj. dok ne navrše osam mjeseci, nalaze se u prihvatilištu ili vrtiću. Nakon toga kroz četiri godine mijenjaju četiri različite nastambe, kao da svake godine prelaze iz razreda u razred. O njima se brine oko dvadeset volontera koji ovamo dolaze raditi iz cijele Europe. Oni nastoje u te četiri godine naučiti medvjediće onome što bi ih njihova mama u divljini naučila za dvije godine, tj. osposobiti ih za samostalan život u prirodi. Gospodin Lay sumnja da će medvjedići ikada biti spremni za samostalan život u divljini jer su se previše navikli na ljude. I, zaista, dok smo bili tamo, neki su medvjedići, gurajući šape kroz zaštitnu ogradu, od nas tražili hranu bez imalo straha. Medvjedi su mudri i znaju da hranu dobivaju od ljudi, iako im je volonteri skrivaju pod kamenje i lišće kako bi razvijali svoj instinkt i u divljini mogli sami pronaći hranu.

A ŠTO KAD ODRASTU? Velika je želja svih u utočištu izgradnja Velebitskog životinjskog parka koji bi bio velik oko 1000 hektara i nalazio se između mjesta Kutereva, Krasnog i Kosinja. U njemu bi odrasli medvjedi mogli slobodno živjeti i do 45 godina koliki im je otprilike životni vijek. Park bi bio ograđen kako medvjedima nitko ne bi mogao nauditi, a osjećali bi se kao u divljini. Za njegovu izgradnju morat će se skupiti još puno dobrovoljnih priloga pa smo i mi u kutijicu za priloge ubacili nekoliko kuna.

broj 13 - studeni 2005.

IZ ŽIVOTA SMEĐEG MEDVJEDA Medvjedi koje smo susreli u utočištu pripadaju vrsti smeđih medvjeda koji, osim u Hrvatskoj, žive i u Sjevernoj Americi, Europi i Aziji. U mnogim su zemljama na granici istrebljenja, a kod nas ih u Gorskom kotaru i Lici ima oko šesto. Smatraju se najvećom vrstom medvjeda jer mužjak može narasti do 3.5 m u duljinu i težiti do 1000 kg. Prepoznajemo ih po gustom smeđem krznu, grbi na leđima iznad ramena i dugim pandžama kojima iskopavaju korijenje i gomolje biljaka kojima se hrane. Osim toga, hrane se raznim bobicama te love sitne životinje i ribu. Ako u šumi nema dovoljno hrane, mogu napasti i stoku. Zato ih neki uzgajivači ovaca u Hrvatskoj ubijaju, iako je to zabranjeno.

Obično vole mirne predjele, osobito kada imaju mlade. Zato traže šume udaljene od ljudi i na velikim visinama (radi bolje preglednosti) iz kojih se noću u potrazi za hranom spuštaju u niže dijelove. Danju uglavnom drijemaju u hladovini. Mnogi misle da su spori i lijeni, ali mogu dnevno prijeći i više od deset kilometara. Vrlo su vješti i u penjanju, mogu se popeti i na neko niže stablo. Početkom studenog počinju pripremati brlog u kojem će provesti zimski san i ondje ostaju tri mjeseca. To razdoblje se zove hibernacija. Medvjedi tada miruju, ali ne moraju stalno spavati, ne jedu i ne piju. Od gospodina Laya smo saznali da medvjedi i zimi znaju izaći iz brloga kada je sunčano vrijeme, malo se poigraju, osunčaju i odu natrag spavati. Tijekom zimskog sna medvjedica na svijet donosi male medvjediće koji imaju jedva 350 grama. Rađaju se bez dlake i slijepi te se stisnu uz uspavanu majku, griju se i sišu njeno mlijeko. Kada dođe proljeće, dovoljno su veliki i jaki da s majkom krenu u životne pustolovine. Iako ni jedna vrsta medvjeda neće iz čista mira napasti čovjeka, treba izbjegavati susrete s njima u divljini, naročito ako vidite mamu s mladuncima. broj 13 - studeni 2005.

Ona se polako topi i nestaje, a ostaje sladak i trajan osjet na jeziku koji viče: “Hoću još!” Tako jedan komadić traži drugi, a jedna čokolada drugu...

Tema broja

Čokolada - hrana bogova Čokolada ima dugu povijest koja seže sve do Maya, starog indijanskog naroda iz srednje Amerike. Maye su prvi upotrebljavali plodove kakaovog stabla koje raste u tropskim kišnim šumama Amazone za izradu ukusnog napitka zvanog chokolatl. Kad su njihovi bogati trgovci odnijeli plodove kakaovca u Meksiko i prodali ih Astecima, čokolada je i ondje postala pravi hit. Prema astečkoj legendi drvo kakaovca donio je iz raja sam bog Quetzalcoatl spustivši se na zemlju na zraci jutarnje zvijezde. Tu gustu, bogatu tekućinu dobivali su kuhanjem i mljevenjem plodova kakaovca koje su zatim miješali u vodi sa sojom, vanilijom i čilijem. Astečki napitak u 4. stoljeću bio je gorak, mastan i hladan. Kristofor Kolumbo je vijest o čokoladi i kakau donio u Europu nakon otkrića Amerike 1492. Međutim, tek kad je 1528.g. Don Cortez donio u Španjolsku kakao i opremu za pravljenje čokolade, Europljani su počeli cijeniti njezinu vrijednost. Španjolci su iz pripremanja izostavili čili papriku te dodali cimet i šećer. To je vrlo brzo postalo pomodno piće na španjolskom dvoru. Zbog nedovoljne opskrbe kakaoom, recept za čokoladu ostao je tajnom tijekom nekoliko stoljeća. Tek kad se kakao počeo uvoziti u većim količinama i kada je nizozemski kemičar Coenraad Van Houten izmislio prešu kojom se iz oraha kakaovca može istisnuti maslac i potom pretvoriti u prah, čokolada se počela masovno proizvoditi.

Pripremile: Tea Žugec i Dora Ilijaš, 7.a

Theobroma cacao Stablo kakaovca, biljke od koje se proizvodi kakao, a zatim i čokolada, može narasti do 20 metara i živi do 150 godina. Nakon pet godina života daje plod.

Proizvodi od čokolade

Od nekadašnjeg gorkog napitka s vremenom su nastali mnogi proizvodi od čokolade. Prvo je to bio gusti slatki napitak, zatim liker, čokoladne pločice, a iza toga su se pojavile čokoladne torte i kolači, pudinzi, bijela čokolada, keksi i mnoge druge slastice. Neki koriste čokoladu i u pripremi gurmanskih jela, npr. pečeno meso prelijevaju umakom od gorke čokolade! Mnogi tvrde da je čokolada štetna za zdravlje jer deblja i kvari zube, ali drugi dokazuju da ona korisno utječe na popravljanje raspoloženja i općeg stanja organizma. No, sigurno nitko od nas ne može odoljeti čokoladnim pralinama ili dražejama, a o sladoledu prelivenom čokoladom da i ne govorimo. Bez obzira na to koja slastica najviše godi vašem jeziku, zapamtite da je najvažnije biti umjeren.

broj 13 - studeni 2005.

Nagrada: 400 kg čokolade

U Perugi se čokoladom može slikati ili maskirati.

Talijanski grad Perugia od 1994. do danas svake godine u listopadu na devet dana postaje ogromna slastičarnica. Naime, tamo se tada održava Eurochocolate, festival posvećen čokoladi i filmu. Posjetitelji mogu sudjelovati u različitim radionicama, izložbama najljepših čokoladnih primjeraka, degustacijama i tečajevima kuhanja. Na ulicama se mogu vidjeti likovi iz popularnih filmova izliveni od čokolade, a glavna nagrada je kip Chocoscar težak 400 kg, također od čokolade. Tajna je samo u tome koliko dugo ponosni vlasnici čuvaju ovaj “kipić” prije nego ga – pojedu.

Cure, pažnja! Odsad se u čokoladi možete doslovno okupati, a pritom smršaviti! U kozmetičkom salonu Zdenka, na Svetom Duhu, čokolada se u jednom luksuznom tretmanu koristi kao sredstvo protiv celulita i debljine. Samo ne znam biste li se radije kupale u toj maski ili je oblizale.

Muzeji čokolade

Čokoladna fontana u Muzeju čokolade u mjestu Cologne, Njemačka. Svaki posjetitelj dobiva besplatno čašu vruće čokolade.

Koliko odrasli ljudi vole jesti čokoladu, vidi se i po tome što osnivaju muzeje posvećene “hrani bogova”. Tko se prvi toga sjetio, nismo uspjeli saznati, ali znamo da je još 1990.g. u Birminghamu, u Velikoj Britaniji, otvoren čokoladni muzej pod nazivom Cadbury World. Zatim slijede 1992. Krasny Oktyabr u Moskvi, 1993. Imhoff Stollwerck Schokolademuseum u Kölnu, Njemačka, 1995., Antica Norba u Italiji i drugi. Tamo možete saznati sve o 3000 godina dugoj povijesti čokolade, njenim vrstama, receptima, omotima i drugo. Danas čokoladne muzeje možete naći u mnogim zemljama Europe: Austriji, Švicarskoj, Belgiji, Njemačkoj, Francuskoj, Estoniji, Španjolskoj, Mađarskoj, Nizozemskoj, ali isto tako i u zemljama na drugim kontinentima: u Kanadi, SAD-u, Brazilu, Japanu i Koreji. broj 13 - studeni 2005.

VEĆ DVIJE GODINE U ZAGREBU DJELUJE ČOKOLADNI KLUB

SPAS ZA ČOKOHOLIČARE

Piše: Anja Pušeljić

Ako te zanima čime su kupovali Asteci i Maye ili što je Kolumbo donio iz Amerike, a da nije znao koliko to vrijedi, ako želiš saznati što se koristilo umjesto krvi za poznatu scenu ispod tuša u Hitchcockovom Psihu, vrijeme je da se učlaniš u Čokoladni klub!

Tema broja

Predsjednik kluba Boris Jurič

Kao i drugdje u svijetu, čokolada je vrlo omiljena i u Hrvatskoj. “Prema anketi koju smo napravili, čak 98% ispitanika izjavilo je da obožava čokoladu, a bilo je i puno onih koji su tvrdili da su o njoj ovisni”, tvrdi Boris Jurič, osnivač i predsjednik zagrebačke udruge ljubitelja čokolade koja djeluje pod nazivom Čokoladni klub. Klub, jedini ovakve vrste u ovom dijelu Europe, okuplja ljubitelje čokolade iz Zagreba, Splita, Rijeke, Požege i drugih mjesta “Cilj nam je druženje i edukacija jer u čokoladi treba znati uživati. Zato redovito priređujemo tečajeve i degustacije, ali i zabavne čokopartije i čoko-rođendane”, kaže gospodin Jurič.

Ako mogu obožavatelji vina imati svoj klub, zašto ne možemo i mi, obožavatelji čokolade? To su pitanje sebi prije dvije godine postavili gospodin Boris Jurič, današnji predsjednik Čokoladnog kluba, i nekolicina njegovih prijatelja. Zahvaljujući njihovom angažmanu, danas u Zagrebu imamo jedini klub obožavatelja čokolade u ovom dijelu Europe. Feniksovi čokomanijaci su žurno ispitali teren i srećom bili pozvani na degustaciju ove “najslađe propasti” gdje im je sugovornik bio upravo gospodin Jurič. Saznali smo da za članstvo u klubu ne postoji dobna granica. Roditelji mogu učlaniti svoje dijete po rođenju i ono ostaje član kluba doživotno. Potrebno je samo ispuniti letak (zatražite ga na telefon Čokoladnog kluba 01 / 369

09 06, a učlaniti se možete i preko interneta na njihovoj web stranici www.cokolada. hr. Godišnja članarina je 270 kuna za odrasle, ali postoje popusti za djecu, studente, umirovljenike i nezaposlene koji godišnju članarinu plaćaju 140 kuna. Kada to podijelite na dvanaest mjeseci, to je mjesečno manje od jedne čokolade. Jedina obveza u klubu je družiti se s članovima i uživati u čokoladi. Ova udruga trenutno nema svoje prostorije, nego čeka da joj grad pruži pomoć i dodijeli mali kutak za promoviranje slatkog grijeha. Također traže i sponzore jer su sredstva od članarine nedostatna za sve njihove akcije. U planu im je osnivanje podružnica čokoladnog kluba u Splitu, a zatim i u Slovačkoj, tako da će se čokoladni klub proširiti i izvan Hrvatske. Planiraju i izdavanje časopisa Čokomanija u kojem će se moći pročitati sve o čokoladi, a tko želi, može dobivati e-mailom najnoviji bilten o čokoladi.

Na čoko-partiju je sve lijepo servirano.

broj 13 - studeni 2005.

Članovi kažu da čokolada ne deblja i da nije nužno zlo već užitak. “Sve u svojim granicama”, kažu članice kluba i pozivaju sve ljubitelje čokolade na zajednička druženja!

Trenutno je u tijeku organinizacija akcije “Musavi čokoklinci”. Ako još nemate dvanaest godina, umrljajte se čokoladom i pošaljite svoju sliku na www.cokolada.hr. Najmusaviji će dobiti nagradu - čokolade u paketu teškom ONOLIKO KILOGRAMA KOLIKO JE I ON SAM. Uvjet je članstvo u Klubu. A sada nešto totalno ludo: klub započinje organizaciju službe zvane ČOKO-TAXI, tj. postojat će auto za hitne intervencije. Kad vas uhvati monstruozna želja za slatkim, a u kući nemate niti jednu čokoladu, nazovete klub i hitna pomoć stiže s čokoladom! Ta će se pogodnost moći koristiti jednom godišnje. Ali zapamtite - samo ako ste član kluba.

“Imamo puno ideja”, kaže gospodin Jurič, “a jedna od njih je organizacija Festivala čokolade, vjerojatno u proljeće sljedeće godine. Ići ćemo na obaranje Guinessova rekorda, tj. želimo napraviti najveće čokoladno jaje na svijetu. Za sada su to sve još samo planovi, ali radimo na tome da se ostvare. Zgodno bi bilo napraviti projekt u kojem bismo uz pomoć nutricionista u školama mogli djeci držati predavanja o blagodatima i pripremanju čokolade.” Jedva čakamo da dođu k nama. “Zgodno bi bilo”, napomenuo je, “po uzoru na neke europske zemlje, otvoriti u Hrvatskoj i muzej čokolade. Vjerujem da bi to uvelike obogatilo našu turističku ponudu.” Zanimalo nas je kako razmišljaju ostali članovi Čokoladnog kluba pa smo se, uz neizostavnu degustaciju i lagano cupkanje u ritmu muzike, pomiješali među članstvom. Svi su bili veseli i nasmijani i uživali su, polako i umjereno, u najnovijim čokoladnim proizvodima. S velikim užitkom kušali smo neke od najboljih čokolada. Bilo je tu poznatih oblika i okusa, ali i onih koje još nismo upoznali. Neke su čokoladice, veličine gumbića za košulju, bile u malim papirnatim podlošcima, druge su bile u obliku kolača, piramida ili loptica, a one ostale bile su rastrgane na komadiće servirane na pladnjevima. U našim ustima svaka se čokolada polagano topila i budila osjećaj ugode koji samo ona može. Nismo znali koju bismo prije kušali. Saznali smo da to, zapravo, i jest cilj ove udruge: druženje, ugodno društvo i polagano uživanje u čokoladi. Oraganizirat ćemo i tečajeve kojima će se poučavati kako istinski uživati u čokloadi.

Feniksova nagradna igra za sve čokoljupce! Uslikajte se “zamusani” čokoladom, donesite nam svoju fotografiju, izrađenu kod fotografa ili na cd-u, a možete je i poslati mailom na adresu: list_feniks@net.hr Jednog od “musavih” Feniks će nagraditi jednogodišnjim članstvom u Čokoladnom klubu. Također organiziramo akciju učlanjivanja u čokoladni klub. Ako ste zainteresirani, možete se javiti redakciji Feniksa, a poželjno je da vam se pridruže i vaši roditelji. Dakle, čokoljupci, čekamo vas! broj 13 - studeni 2005.

Od svega ponešto

MALE TAJNE BOŽIĆA Proučila i pripremila: Patricija Drgestin, 6.a

Zelena grana označava život, Isusa Krista i vjeru u uskrsnuće, a prve je jaslice napravio sveti Franjo Asiški u 13. stoljeću.

rosinac je nama djeci najdraži mjesec. Započinje blagdanom Svetog Nikole i ispunjen je veseljem, mirom, blagoslovom, prijateljstvom i nestrpljenjem dok očekujemo naš najdraži blagdan Božić. Čizmice na prozoru, mamini kolači, snijeg, obitelj na okupu uz osvijetljeno božićno drvce samo su neke od brojnih radosti kojima je ovaj mjesec ispunjen. Da bi veselje bilo potpuno, za vas smo pripremili ovaj mali kutak u kojem ćemo vam otkriti neke božićne tajne.

Zašto sadimo mladu pšenicu? Na blagdan Svete Lucije, 13. prosinca, ili na Svetu Barbaru, 4. prosinca, sijemo u male posudice zrna pšenice kako bi do Božića izrasla mlada pšenica. Ova zelena pšenica usred zime i pustoši (ponekad je ta zima i u našim srcima) označava novi život i nadu koja se daruje ljudima Isusovim rođenjem.

Što se krije iza riječi Došašće ili Advent? Došašće je vrijeme u kojem očekujemo Božić. Nazivamo ga tako jer u tom razdoblju nekoga očekujemo, netko nam dolazi, a to je, naravno, mali Isus. Još se zove i Advent jer je to latinska riječ za dolazak. Započinje u nedjelju koja dolazi između blagdana Svetog Andrije, 24. studenoga, i 3. prosinca. U narodu postoji izreka “Sveti Andrija - zavezanija”. To znači da nakon Svetog Andrije dolazi vrijeme kada treba “zavezati” jezik od ružnih riječi i očistiti dušu. U razdoblju Došašća se suzdržavamo od grijeha i u miru i radosnom iščekivanju pripremamo se za Božić. Vrijeme Došašća završava na Božić, slavljenjem mise polnoćke.

Tko je i kada napravio prve jaslice? Prve su jaslice nastale u 13. stoljeću, a napravio ih je sveti Franjo Asiški jer je htio djeci u crkvi dočarati kako je izgledala noć u kojoj se Isus rodio. Djeca su se na božićnoj misi jako razveselila jaslicama i provela su cijelu misu okupljena oko njih gledajući malog Isusa. Od tada su se u božićno vrijeme u svim crkvama, ali i u domovima, počele izrađivati jaslice za djecu.

broj 13 - studeni 2005.

Priča o božićnom drvetu Što simbolizira adventski vijenac?

Kad započne vrijeme Došašća, izrađujemo adventski vijenac. Ukrašavamo ga zelenilom, obično jelinim grančicama, božićnim ukrasima i četirima svijećama. Četiri svijeće simboliziraju četiri nedjelje koje moraju proći do Božića pa svake nedjelje palimo po jednu svijeću. Nekada se umjesto vijenca u crkvu i u kuće unosio stari panj sa zelenom granom i svijećama, a taj se običaj u nekim dijelovima Hrvatske zadržao do danas. Panj se zove Badnjak i mora polako gorjeti do 6. siječnja, tj. do Sveta tri kralja. Negdje mu čak daju i jesti i piti. Panj je nekad predstavljao naš svijet kojim vlada smrt zbog grijeha Adama i Eve, a zelena grana označava život, Isusa Krista i vjeru u uskrsnuće.

a kršćanske obitelji diljem svijeta božićno je drvce simbol Božića. Puno prije nego što je postalo dio Božića, bilo je simbol nade i radosti. Mnogi narodi svijeta od davnina koriste zelene grančice kao simbol života: Egipćani su na zimski solsticij (najdulju noć u godini) u svoje domove unosili zelene palmine grane kao simbol pobjede života nad smrću. Rimljani su taj dan slavili u čast boga poljodjelstva Saturna tako da su ukrašavali kuće zelenim grančicama i svijećama i darovali jedni druge novčićima za napredak, kolačićima za sreću i svjetiljkama da im osvijetle životni put. Vikinzi i druidi, svećenici u Velikoj Britaniji i Francuskoj, su zimi zelenim grančicama ukrašavali domove da ih sačuvaju od zlih duhova, a hrastove su kitili voćem i svijećama kao znak štovanja bogova žetve i svjetla. Nijemci i Skandinavci su unosili grančice zimzelenog drveća da njima prizovu proljeće. Nitko ne zna točno kako je nastao običaj kićenja božićnog drvca jer je obavijen raznim legendama. Jedna govori o svetom Bonifaciju, engleskom redovniku koji je na jednom svom putovanju naišao na skupinu pogana. Oni su se skupili oko velikog hrasta da bi žrtvovali dijete bogu Thoru. Bonifacije je zaustavio žrtvovanje i spasio djetetu život, a drvo je jednim udarcem šake uništio.

broj 13 - studeni 2005.

Na mjestu drveta nikla je mala jela. Svetac je rekao poganima da je mala jela drvo života i da predstavlja vječni Kristov život. U 16. stoljeću je tradicija božićnog drvca najprije postala popularna u Njemačkoj. Kršćani bi okićeno drveće donijeli u svoje domove. Tamo gdje nije bilo puno zimzelenog drveća, obitelji bi napravile piramide od klada za ogrijev i ukrasile ga zimzelenim grančicama i svijećama. Uskoro je božićno drvce postalo popularno i u drugim europskim državama. U Englesku je običaj kićenja božićnog drvca 1841. donio njemački princ Albert koji je tada postao suprug engleske kraljice Viktorije. Kraljevski je par ukrasio božićno drvce svijećama, raznim slatkišima, voćem i kolačima i od tada su sve bogate obitelji kitile drvce natječući se čije će biti ljepše. Božićna su se drvca iz Engleske proširila po cijelom svijetu. Sredinom 20. stoljeća počela su se pojavljivati i umjetna božićna drvca. Neka su danas čak napravljena od aluminija što svjetluca srebrnim ili obojenim svjetlom. Bez obzira kako je ukrašeno i je li prirodno ili umjetno, božićno drvce nas povezuje s prirodom, s našim precima koji su na isti način uživali u njima i sa svom djecom svijeta koja slave Božić i svoj pogled upiru prema božanstvenom drvcu.

Piše: Ana Kovačević, 7.a

Napiši pis

Tko je bio dobar cijele godine, zaslužio je poklon od Djeda Božićnjaka! Kako mu to javiti? Saznajte u tekstu koji slijedi.

o-ho-ho-ho! Sretan Božić! Zvuči poznato? Ma naravno, to je onaj bucmasti sijedi striček u crveno-bijelom odijelu koji nas svake godine ponovno razveseli svojim darovima. Jeste li čuli da se priča kako on ne postoji? E, pa ja u to ne vjerujem. A vi? Neki kažu da je on samo izmišljotina. Tvrde da je djed Božićnjak nastao spajanjem lika Svetog Nikole i nekih popularnih darovatelja iz različitih zemalja: Pere Noela u Francuskoj, Father Christmasa u Engleskoj ili La Befane - dobre vještice u Italiji. Biste li voljeli takvog Djeda Mraza? Mislim da mu ne biste htjeli sjediti u krilu, slikati se s njim i gladiti mu bradu kao što to djeca sada čine s našim buckom. Neki tvrde da je Djed Mraz rođen na sjeveru Europe, u Švedskoj, Nizozemskoj ili Finskoj. Finci tvrde da je njihov Joullupuki pravi Djed Mraz, a drugi kažu da to misle samo zato što je on najsličniji onome kojega je 1931. godine nacrtao Haddon Sundblom za reklamnu kampanju Coca Cole.

broj 13 - studeni 2005.

mo Djedici

Ja mislim da popularni Djed Božićnjak iliti Djed Mraz, njegova žena Baka Zima i vilenjak Zvonkec žive na sjevernom polu. Imaju tvornicu igračaka u kojoj veselo radi mnoštvo vilenjaka. Vjerujem i u čaroliju, tj. da djed u svojim saonicama oblijeće svijet i dariva svu djecu svijeta i to ne samo poklonima, već nadom, ljubavlju, veseljem i prijateljstvom. Djed postoji! To vam mogu i dokazati! Znate li da se modernizirao i da ima svoju web stranicu? Posjetite ga na http://djed-mraz.posluh.hr i vidjet ćete da govorim istinu. Tamo možete saznati više o njemu, bolje ga upoznati, a možete mu i napisati što da vam donese za Božić ili Novu godinu. Neka vam roditelji u tome pomognu. I, ho-ho-ho, SRETAN VAM SVIMA BOŽIĆ I NOVA GODINA!!!

broj 13 - studeni 2005.

Koliko znamo o disleksiji i disgrafiji

Kad slova plešu Piše: Tea Gligić, 8.c

Bojan Navojec kojeg svi sigurno znate po njegovoj ulozi u Našoj maloj klinici o svojim problemima s disleksijom kaže: “U školi sam se izvježbao učiti napamet jer mi je bilo lakše pamtiti što čitaju druga djeca nego se sam hrvati sa slovima pa mi je danas možda lakše nego drugim glumcima zapamtiti tekst. Disleksija je česta, ali je mnogi skrivaju jer je nepopularna. Kao - odrastao čovjek, a teško čita. Kao klincu u razredu ti se smiju, podcjenjuju te, no svaki se nedostatak uvijek negdje manifestira pozitivno, svaka mana donosi neku vrlinu.”

Logoped i defektolog, gospodin Davor Ivezić Tko je taj čovjek što svake srijede dolazi u našu školu, zaviri u razred, pozove nekoliko učenika, a zatim svi zajedno nekamo nestanu? To je gospodin Davor Ivezić, defektolog - logoped koji radi s djecom s poteškoćama u govoru, izgovoru glasova, čitanju, pisanju i računanju. Sa svakim učenikom radi pojedinačno, u nižim razredima na problemima izgovora pojedinih glasova te učenja čitanja i pisanja, a u višim razredima radi s učenicima koji imaju disleksiju i disgrafiju. Pomaže im ponekad i u pisanju zadaća. “U zadnje vrijeme ima jako puno đaka s tim poteškoćama, a ja sam s njima jako malo jer, osim u Granešini, radim još u pet škola. U Granešinu dolazim samo jednom tjedno i zbog većeg broja đaka često radim u grupi. Znam da to nije dovoljno i kad bih mogao, radio bih s njima češće i po više sati.” Na pitanje što su to poremećaji

govora, disleksija i disgrafija i jesu li to bolesti, odgovorio je: “Ne bih rekao da su to bolesti. To su poteškoće u razvoju. Poremećaji u izgovoru glasova se često brzo riješe, ali na primjer izgovor glasa “r” ili mucanje, koje je najčešće odraz nekih emocionalnih sukoba i problema u samom djetetu, ponekad je vrlo teško riješiti. Ako se problemi u čitanju i pisanju, znači disleksija i disgrafija, ne rješavaju na vrijeme, mogu ostati prisutni i u kasnijoj dobi. Dužina terapije ovisi o nekoliko stvari: o redovitosti učenika, o njihovoj volji za radom, ali i o suradnji roditelja. “Spomenuli ste da uspješnost terapije ovisi o redovitosti učenika i njihovoj motivaciji. Odazivaju li se naši učenici vašem pozivu?” “Mislim da su me djeca dobro prihvatila i da dobro surađujemo. Uglavnom se rado odazovu mom pozivu. Malo je teže s onima u višim razredima jer im je ponekad neugodno kad ih na početku sata pred ostalima pozovem da dođu sa mnom raditi u knjižnicu. Događa se, nažalost, i to da im se vršnjaci izruguju i time im još više odmažu. Teško je spoznati odraslom čovjeku da nije savršen, a kamoli djetetu u toj dobi prihvatiti da ima neki problem.” Na moju zamolbu gospodin Ivezić se potrudio i za čitatelje Feniksa detaljno obrazložio sve o disleksiji i disgrafiji. Evo ukratko najbitnijeg:

Kako prepoznati disleksiju? - teško čitanje, tj. dugo slovkanje riječi - ne pravi se pauza između riječi ili između rečenica - preskakanje rečenice - zamjenjivanje sličnih slova (d i b, m i n, bio čitaju kao dio) - zamjenjivanje sličnih riječi (pobrao čitaju kao pokrao) - dodavanje slova (radoznala djevojčica čitaju kao radoznavala djevojčica) - zamjenjivanje glasova po zvučnosti (brot umjesto brod)

Na koje probleme nailaze učenici s disleksijom? - neki kažu da im se riječi okreću u različitim smjerovima - slova im “plešu” i ne mogu ih “uloviti” - rečenice im se stapaju, ne vide točku ili zarez - često promaše novi red u čitanju - slabije se nalaze u vremenu i prostoru npr. teško im je odrediti koji je dan u tjednu prije, a koji kasnije, teško uče redoslijed godišnjih doba ili mjeseci u godini, teško prepričavaju događaje točno onim redom kojim su se dogodili.

broj 13 - studeni 2005.

Koji su uzroci disleksije? Djeca s disleksijom zapravo imaju problema s kratkoročnim pamćenjem koje ima jako važnu ulogu u čitanju. Ono nam omogućava da u mislima zadržimo neki niz dvadesetak sekundi. Dok mi pamtimo taj niz i lako povezujemo slova u riječi, osobama s disleksijom je to teško jer im niz slova brzo nestane iz pamćenja. Pretpostavlja se da se disleksija javlja zbog nedovoljne prokrvljenosti mozga djeteta u jednom razdoblju majčine trudnoće.

Što je to disgrafija? Uz disleksiju se često javlja disgrafija, poremećaj u pisanju. Djeca tada pri pisanju izostavljaju ili dodaju slova ili mijenjaju njihov položaj unutar riječi. Imaju, kako se to često kaže, ružan rukopis jer neka slova pišu nepravilno. Također, dijete može ne poznavati granice riječi pa neke riječi piše spojeno. Može teško uočavati početak rečenice, nove misli, i izostavljati veliko slovo. Imaju smetnje i u samostalnom sastavljanju teksta, tj. u sastavljanju priče, opisa događaja, odgovora na pitanja, pisanja dužeg teksta u lektiri ili referatu i sl. Primjeri pismenih uradaka učenika s disleksijom (lijevo i dolje). Nije dobro njihove uratke toliko zacrveniti.

POZNATE OSOBE S DISLEKSIJOM Ako imate disleksiju, ne trebate biti tužni i obeshrabreni. Mnoge osobe koje su zadužile čovječanstvo imale su disleksiju. Među njima se nalaze znameniti umjetnici, znanstvenici, sportaši, političari, čak i pisci, kao što je, na primjer, bio tvorac najljepših bajki svijeta Hans Christian Andersen. Oni svojim postignućima pokazuju da disleksija nije trajna kočnica u intelektualnom napretku, već teškoća s kojom se može uspješno raditi i zadovoljno živjeti. ZNANSTVENICI Albert Einstein Thomas Edison Alexander G. Bell Isaac Newton Michael Faraday

POLITIČARI Winston Churchill Woodrow Wilson Olaf - norveški kralj (i sva njegova djeca) John F. Kennedy

LIKOVNI UMJETNICI Leonardo da Vinci Pablo Picasso Walt Disney Auguste Rodin

PISCI Agatha Christie Gustave Flaubert Hans Christian Andersen Ernest Hemingway Mark Twain

GLUMCI Marlon Brando Tom Cruise Whoopi Goldberg Anthony Hopkins Harrison Ford Liv Tyler

GLAZBENICI Noel Gallagher Scott - ‘5ive Harry Belafonte Enrico Caruso Cher

SPORTAŠI Jackie Stewart, Johnny Herbert , Adie Allen, Magic Johnson, Muhammad Ali

Primjer rukopisa odraslog čovjeka s disgrafijom (desno)

Kako mogu pomoći roditelji i učitelji? Često roditelji, na upozorenje učitelja da bi dijete moglo imati disleksiju ili disgrafiju, reagiraju negativno, katkada čak uvrijeđeno pa i s izjavama: “Nije moje dijete glupo!” Točno, djeca s disleksijom nisu ni lijena ni glupa. Naprotiv, mogu biti vrlo vrijedna i inteligentna, ali im je teško organizirati informacije. Roditelji trebaju dijete odvesti logopedu u

Dom zdravlja koji će utvrditi radi li se o poremećaju ili ne i dati daljnje upute. Time su učinili najveći korak u pomaganju svom djetetu. Nadalje, trebaju znati da dijete gradivo treba učiti u manjim cjelinama i pomoći mu da se tu organizira. Profesor će djetetu s disleksijom olakšati učenje gradiva ako ga prikaže slikama, ako važne pojmove lekcije grupira i istakne bojom ili ako u nastavi koristi film. Primjerice, u nižim razredima je jako dobro koristiti plastelin kao sredstvo za oblikovabroj 13 - studeni 2005.

nje slova i riječi, a odlično je i učenje kroz pokret ili glumljenje u igrokazu. Učiteljice mogu pomoći njegujući kod djece slogovno čitanje npr. kada riječ povjetarac čitaju po-vje-ta-rac, a ne slovo po slovo. Treba izbjegavati grafove i tabele koje djecu zbunjuju i ne tjerati ih da čitaju pred drugima. U djece s kojom roditelji i terapeuti ne rade dovoljno postoji šansa da se zbog disleksije pojave velike poteškoće u učenju jer učenik, zbog slabih rezultata, gubi samopouzdanje, a time i volju za rad.

Sve što ste oduvijek

Ak’ si u bedu

Leće u bojama - od uobičajenih do potpuno ludih

ko iz godine u godinu sve slabije vidite, ako vam je dosta naočala te želite malo promijeniti imidž ili boju očiju, ako ste nesretni jer mislite da ste ljepši bez naočala, rješenje za vas su leće. Kad premostite početni strah i pomisao da stavljate muhu u oko, iznenadit ćete se koliko su ugodne za nošenje i kako s njima puno kvalitetnije vidite. No, prije nego što se odlučite za njih, morate znati nekoliko važnih detalja o njihovoj uporabi i održavanju koje smo za vas saznali u razgovoru s gospodinom Anđelkom Križanom u prodavaonici leća i naočala Optika Križan u Ilici 174.

Stavljanje leće u oko

TKO MOŽE NOSITI LEĆE?

Mi volimo naočale

Nekoliko savjeta iskusnih profesora

Što oni misle o lećama? - Leće nosim od 1991. godine, prvih pet godina sam nosila tvrde leće, a sada nosim polutvrde. Prilagođavanje je trajalo oko dva-tri mjeseca, u početku su me smetale u oku, a poslije ih više nisam osjećala. Leće nosim zato što su puno praktičnije od naočala i sada kvalitetnije vidim. Za naočale su mi uvijek trebali “brisači” i “odmagljivači”. Nisam nikad imala nikakvih problema s njima i toplo ih Mirela Raljević, prof. preporučujem svima.

Valter Sučić, prof.

- Nosim polutvrde leće oko deset godina. Prilagođavao sam se na njih tri mjeseca uz česte upale oka i gomilu suza. Kako sam po prirodi uporan, izdržao sam i od tada ih ne osjećam. Nosim ih jer bolje vidim kroz njih nego kroz naočale, ali ne bih ih savjetovao djeci koja nemaju jako veliku dioptriju. Leće su prekomplicirane za rukovanje i održavanje. Danas stvarno imate prekrasan izbor naočala. broj 13 - studeni 2005.

- Leće se u pravilu ne daju djeci mlađoj od dvanaest godina osim kada neko dijete ima veliku razliku u dioptriji između očiju, tj. ako na jedno oko dobro vidi, a na drugo slabo. Djeca su tada jako nesretna jer im je jedno staklo naočala tanje, a drugo deblje i to onda nezgodno izgleda. Djeci se leće daju kasnije jer moraju biti vrlo odgovorna, redovito dolaziti na kontrolu te brinuti o higijeni leća i očiju. Ne mogu ih nositi djeca čije oči ne luče dovoljno tekućine za vlaženje oka, jer im leća onda smeta u oku i nadražuje ga, te djeca koja zbog alergija imaju problema s očima.

ZAUSTAVLJAJU LI LEĆE RAST DIOPTRIJE?

- Leće ne zaustavljaju promjene u dioptriji, ali je dokazano da usporavaju rast dioptrije kod kratkovidnih ljudi, tj. kod onih koji vide samo predmete u blizini. Bolje su za to polutvrde i tvrde leće jer one svojim oblikom pritišću oko i ne daju mu da se dalje iskrivljuje.

MOGU LI LEĆE OŠTETITI OKO?

- Mekane leće nikako ne mogu oštetiti vaše oko jer su, kao što im i naziv kaže, napravljene od vrlo tankog, nježnog i savitljivog materijala poput najlona. Polutvrde i tvrde ga mogu oštetiti u stvarno vrlo rijetkim situacijama npr. kad vas netko snažno udari u oko. Leće mogu malo nadražiti oko ako ste

željeli saznati o kontaktnim lećama, a niste imali koga pitati u oko dobro oprati i osušiti ruke.

ih stavili naopako ili ako ih niste redovito prali. Osjetit ćete tada da vas oko malo svrbi ili će biti crveno. Najbolje ga je onda malo nakapati kapima za oči i ne nositi leće dok se upala ne smiri. Kad osjetite da vas više ništa ne smeta, možete nastaviti nositi leće.

ŠTO JOŠ MORAM ZNATI?

- Svakako skidajte leće prije spavanja jer ćete se ujutro probuditi s crvenim očima. Noću ne trepćete pa oči nisu toliko vlažne. Leće se osuše i nadraže vam oči. Danas su već izumljene i leće s kojima možete spavati, ali nema ih još kod nas. I ljeti i zimi je dobro nositi sunčane naočale.

SMETAJU LI NAM LEĆE U OKU?

- Polutvrde i tvrde leće se u početku osjete u oku i smetaju vam. Zamislite da vam je u oko upala mušica. Nakon nekog vremena, otprilike mjesec dana, oko se sasvim privikne i ne smetaju vam više. Kad ih dobijete, nosite ih svakog dana nekoliko sati, koliko izdržite. Mekane su leće što se toga tiče najbolje. Vrlo su ugodne i uopće ih ne osje-

KOLIKO SVE TO KOŠTA?

Gospodin Anđelko Križan, oftometrist, inženjer i, kako sam rado voli reći, optičar srcem

- Postoji nekoliko vrsta mekih leća. Neke možete nositi godinu dana, a onda morate otići na kontrolu i zamijeniti ih novima. One već polako izlaze iz uporabe jer ne propuštaju dovoljno kisika, a on je oku jako važan. Bolje su mekane leće koje nosite samo jedan dan,

LEĆE ILI NAOČALE? tite u oku, a privikavanje traje često samo jedan dan.

KAKO IH ODRŽAVAMO?

- Leće se, kada nisu u oku, moraju držati u posebnoj tekućini u malim posudicama da se ne osuše jer su lomljive kad su suhe. Ta tekućina je istog sastava kao vaše suze i ona čisti i dezinficira leću. Kupuje se u ljekarnama, 350 ml košta oko 100 kuna i imate je dovoljno za dva mjeseca. Leće se ne smiju prati vodom ili nekim drugim sredstvima jer se tako oštećuju, a možete u oko unijeti i razne bakterije. Vrlo je važno pri vađenju i stavljanju leće Kutijica za čuvanje leća i tekućine za njihovo čišćenje i vlaženje oka

Dokazano je da leće usporavaju rast dioptrije kod kratkovidnih ljudi, tj. kod onih koji vide samo predmete u blizini. Bolje su za to polutvrde i tvrde leće jer one svojim oblikom pritišću oko i ne daju mu da se dalje iskrivljuje.

***

Mekane leće nikako ne mogu oštetiti vaše oko, a polutvrde i tvrde ga mogu oštetiti u stvarno vrlo rijetkim situacijama npr. kad vas netko snažno udari u oko.

***

Osim običnih, postoje i leće u boji koje će vaše oči učiniti najizazovnijima na planetu.

broj 13 - studeni 2005.

one propuštaju puno kisika, ali ćete za njih u godini dana trebati izdvojiti i do 2000 kuna. U treću vrstu mekih leća spadaju one koje nosite mjesec dana ili tri mjeseca, propuštaju dosta kisika u oko i godišnje će vas koštati oko 500 kuna. Postoje, naravno, kao i kod naočala, skuplji modeli, sve ovisi o proizvođaču.

KAKO PROMIJENITI BOJU OČIJU?

Ako ostajete bez daha svaki put kad pogledate u nevjerojatne oči vaše omiljene zvijezde, moramo vas razočarati. Vjerojatno nosi leće u boji koje i vaše oči mogu učiniti najizazovnijima na planetu.

KOME SE OBRATITI?

Ako želite nositi leće, morate prvo k svojoj liječnici opće prakse po uputnicu za pregled u kabinetu za leće. Nama najbliži takav kabinet je u KBC Rebro. Za pregled se morate naručiti. Isto tako pregled i kupnju leća možete obaviti u privatnim optikama u gradu. Pregled je obično besplatan ako od njih kupite leće. Razgovarale: Suzana Vrdoljak i Blaženka Antolić Soban, 8.a

Tko su nam uzori? Piše: Valentina Sunek, 7.a

Znate li uopće što to znači imati uzor? Jesu li to popularne ličnosti iz svijeta filma, glazbe i sporta ili su to neki članovi obitelji, susjedi, prijatelji? Je li pametno nekoga slijepo slijediti samo zato što mislite da je idealan? Simpatizirati nije jednako kao slijediti nekoga. Ljudi imaju razne ciljeve i razna razmišljanja. Neki više vole književnike, neki liječnike, neki sportaše i njih simpatiziraju. No, ima onih koji su toliko opčinjeni svojim idolima da ih pokušavaju imitirati u svemu. Neki ljudi, pa čak i djeca, svoje uzore slijede tako da se odijevaju, ponašaju i razgovaraju kao oni. Neka razmišljanja o uzorima učenika i profesora pročitat ćete u izjavama koje slijede: PROFESORI:

UČENICI: Ana Pervan: Uzor mi je tenisačica Marija Šarapova zato što je uspješna u svom poslu i voli to što radi. Time me oduševljava.

Ana Sunek: Moj uzor je Britney Spears. Volim je jer se lijepo odijeva, odlično pjeva i htjela bih biti kao ona.

Ak’ si u bedu

Antonio Ključarić: Uzor mi je Mirza Džomba zato što je jedan od najboljih rukometaša na svijetu. Volim taj sport i htio bih biti kao on. Iva Cesar: Uzor mi je David Copperfiled. Htjela bih biti popularna i uspješna kao on i htjela bih znati “mađionirati”.

Dragica Zemljić: - Mislim da bi djeca trebala imati uzore. Preporučila bih im roditelje. Neka pogledaju što rade njihovi roditelji i kako se muče prolazeći kroz život. U njima neka traže uzore. Meni je uzor moja mama koju jako cijenim kao ženu i kao prijateljicu. Tatyana Butorac: - Da, djeca bi trebala imati uzore. Nažalost, premalo je slavnih i medijski poznatih ličnosti koje bih odabrala kao uzor. Mislim da bi to prije mogli biti ljudi s kojima se svakodnevno susrećemo. Uzori su mi bliske osobe iz stvarnog života od kojih sam učila i stjecala iskustva. Ankica Markač: - Da, trebali bi imati uzore. Medijski prostor je toliko krcat da ne mogu odrediti koga bih preporučila. To bi trebao biti netko tko je postigao slavu svojim sposobnostima i radom. Jako me smeta što su djeci uzori manekenke. Jedino bih tu mogla ubrojiti Gibonnia, ali njega djeca ne smatraju svojim idolom. Nisam u djetinjstvu imala nikoga tko bi mi služio kao uzor. Danas je vrijeme antiuzora, a ne uzora. Jedini koje smatram dobrim uzorima su Oprah Winfrey, Goran Milić i Denis Latin. Iz ovih razmišljanja zaključujemo da profesori ili nemaju uzore, ili su im uzori ljudi iz njihove svakodnevnice koji su se istaknuli svojim radom, poštenjem i drugim vrlinama. Našim učenicima su većinom uzori slavne osobe koje su također napornim radom došle do svoje slave. broj 13 - studeni 2005.

Što se krije u njihovim glavama? Kakve cure dečki vole? Što cure iritira kod dečkiju? Što učiniti da te on ili ona zamijeti? Što trebaš izbjegavati kad si s njim ili s njom u društvu? Da bismo dobile odgovore na ova vaša često postavljana pitanja, provele smo anketu u osmim razredima i izdvojile deset najčešće spominjanih osobina koje mrzite i volite jedni kod drugih. Nadam se da smo ovim člankom barem malo pridonijele našem boljem međusobnom razumijevanju. NE VOLIMO:

CURE

1. dečke koji su agresivni i tuku se s drugima da dokažu da su frajeri 2. neozbiljne i djetinjaste 3. kad psuju i prostače 4. dečke koji piju i puše 5. kad smrde po znoju i cigaretama 7. nemarne i neuredne 8. kad su bezrazložno ljubomorni 9. glupe, s kojima ne možeš razgovarati ni o čemu osim o nogometu 10. nepristojne, kad nas vrijeđaju i dobacuju nam nepristojne komentare

VOLIMO: 1. pametne 2. nježne 3. romantične 4. dečke koji se ne srame svoje cure pred drugim dečkima i uvijek im je ona važnija 5. iskrene 6. duhovite 7. kad su pažljivi i zanima ih naše mišljenje 8. darežljive 9. marljive i ambiciozne, s jasnim ciljem u životu 10. dečke koji vode brigu o svom izgledu

DECKi v

VOLIMO: 1. cure koje imaju smisla za humor 2. nježne 3. pristojne 4. one koje znaju čuvati tajne 5. iskrene 6. pametne 7. lijepe 8. nesebične 9. cure koje imaju stila / dame 10. cure koje su dobre prijateljice

Ak’ si u bedu

NE VOLIMO:

1. kad su umišljene, bahate i prave se nedostižne 2. kad su našminkane 3. kad govore prostote i psuju 4. kad puše 5. kad ogovaraju druge cure i prijatelje 6. neuredne 7. cure s kratkom kosom 8. kad se ponašaju kao dečki 9. kad zavode druge dečke 10. kad su premršave / predebele

A evo što ste nam još napisali: dečki još ne vole razmažene i “živčane” cure, one koje grizu i ne uređuju nokte, koje se svega boje, koje ne peru zube, ohole, lijene, ljubomorne i lažljive. Vole cure koje vole nogomet, dražesne i nasmijane. Primijetile smo da im nije važna boja kose, očiju i slično. Cure još ne vole dečke koji ne shvaćaju značenje riječi ne, koji puno obećaju, a malo učine, prištave, lošeg zadaha, previše ozbiljne, mlakonje i one koji se ponašaju poput curica, one koji ne odgovaraju na SMS poruke, previše sramežljive i one koji podriguju. Vole atletski građene, odvažne, kavalire i one koji pomažu starijima. Elisa Žugčić i Nikolina Trupeljak, 8.a broj 13 - studeni 2005.

Tajne svemira

IMA LI ŽIVOTA NA MARSU? I m a l i ž i vo t a n a t o m t a j n ov i t o m p l a n e t u ? H o ć e m o l i u s ko r o tamo moći živjeti? Kada će pr vi turisti poletjeti prema C r ve n o m p l a n e t u ? N a ov a p i t a n j a p o k u š a l e s u o d g ovo r i t i p r ve misije na Mars, pr va vo z i l a - r o b o t i . Z n a n s t ve n i c i s u zaključili da na M a r s u i m a vo d e i d a je samo pitanje dana kada će tamo n a s t at i p r v i u m j e t n i g r a d ov i .

Prva američka letjelica odaslana prema Marsu bila je Mariner 4 koja je 1965. godine proletjela 3800 kilometara daleko od Marsa. Ona je snimila 22 fotografije planeta koje su prikazivale beživotnu površinu punu kratera. Od tada je na Mars poslano 29 sondi. Godine 1976. i 1997. sonde Viking Lander 1 i 2 te Pathfinder otkrile su u tlu neobičnu kemijsku aktivnost, ali nisu našle traga živim mikrobiološkim organizmima. Slike prikazuju sonde Spirit (lijevo) i Opportunity (gore) koje su na Mars sletjele u siječnju 2004. godine. Nalaze se na suprotnim stranama Marsa i pronašle su dokaze da je Mars nekad imao oceane tekuće vode.

broj 13 - studeni 2005.

Fobos (Strah) - jedan od dvaju Marsovih satelita

ars, taj čudesni, tajnoviti planet, stoljećima je privlačio pažnju znanstvenika zbog svoje sličnosti sa Zemljom i mogućnosti da na njemu možda ima života. Nekad čovjek nije raspolagao moćnim teleskopima kojima raspolaže danas. Prvi teleskopi bili su prilično primitivni i davali neke čudnovate slike planeta pa su zbog toga o Marsu i njegovim mogućim stanovnicima nastale razne teorije. Za jednu od njih je “kriv” talijanski astronom Giovanni Schiaparelli koji je 1877. teleskopom uočio na njemu neobične kanale. Percival Lowell je 1894. tvrdio da su te kanale izgradili inteligentni stanovnici Marsa kako bi vodu s južnog i sjevernog pola planeta doveli do njegovih suhih predjela. U svojoj knjizi Misterije svijeta Arthur C. Clarke je još više uzbudio maštu čitatelja pišući o tvorevinama na Marsu nalik ljudskim glavama te o piramidama koje je, navodno, uslikala prva američka letjelica Mariner 4 dok je prolazila blizu Marsa. I dok su u NASA-i tvrdili da su likovi na fotografijama samo igra svjetla i sjene, drugi su je optuživali da skriva dokaze. Ove su svađe trajale sve do 1976. godine kada su se prve svemirske sonde Viking Lander 1 i 2 spustile na Mars i na Zemlju odaslale fotografije i uzorke s njegove površine omogućivši nam tako bolje upoznavanje ovog planeta.

Marsova atmosfera i nasmiješeni krater

Na sjevernoj polutki Marsa nalazi se puno vulkana. Najveći je Olimpijski brežuljak visok oko 27 km, s bazom promjera čak oko 700 km. Detalj s Marsove površine

OTKUD IME MARS?

Jesu li ova lica na površini Marsa djelo svemiraca ili samo posljedica igre svjetla i sjene?

Planet je pust, sama crvena zemlja (prašina) i kamenje. Tlo je crveno jer se uglavnom sastoji od crvenkastog minerala limonita i od žuto-narančastog kremena. Zato je i dobio ime po Marsu, rimskom bogu rata, kojeg simbolizira crvena boja. Sonde su otkrile i puno vulkana koji se nalaze na njegovoj sjevernoj polutki pa tako i najveći vulkan uopće u Sunčevom sustavu Olimpijski brežuljak. Viši je od 27 kilometara, baza mu je promjera 700 kilometara i stariji je od dvije milijarde godina. Trenutno ne izbacuje lavu, a uz njegove se padine često dižu bijeli oblačići. Oko vulkana ima jako puno brežuljaka, to su zapravo skrućene naslage lave. Primijećeno je da oko planeta kruže dva mala satelita poput Zemljinog Mjeseca, nazvani su Phobos (Strah) i Deimos (Teror). Pretpostavlja se da su to zapravo astreoidi koje je zarobila Marsova gravitacija.

broj 13 - studeni 2005.

Tajne svemira

Nedavno snimljena fotografija NASA-ine letjelice Mars Global (slika desno) prikazuje usjeke na površini Marsa koji izgledaju poput isušenih riječnih korita. Do sada se smatralo da voda na Marsu moze postojati samo u obliku leda na njegovim polovima, ali je otkriveno da se u području velikih kanjona (Marinerove doline) još ponegdje skriva tekuća voda što opet otvara raspravu o postojanju života na Crvenom planetu. Postojanje vode u tekućem stanju ubrzat će izgradnju svemirske postaje (gradi se već punih šesnaest godina) kojoj je svrha odlazak astronauta na Mars do 2030.

VODA ZNAČI ŽIVOT

Led na Marsovom sjevernom polu

U kolovozu 1996. godine grupa znanstvenika s instituta Johnson Space Center i sveučilišta Stanford izjavila je da je život na Marsu postojao prije 3.6 milijardi godina. To dokazuje meteorit s Marsa (slika lijevo) koji je doletio na Antarktik prije otprilike13 000 godina i na kojem su pronašli fosile primitivnih organizama sličnih bakterijama.

Prašinske oluje na Marsu

Na Marsu ne možemo disati jer se njegova atmosfera sastoji uglavnom od ugljičnog dioksida (95%), malo nitrogena, argona, kisika i vodenih para. Vodene pare se ponekad zalede i stvaraju čudesne oblake ledenih kristala, posebno iznad visokih područja poput vulkana, i jutarnju maglu u nizinama. I tamo se izmjenjuju dan i noć. Marsijanski dan zove se Sol i traje 24 sata, 37 minuta i 23 sekunde. Godina, vrijeme potrebno da planet napravi puni krug oko Sunca, traje 686,98 zemaljskih dana. Početkom proljeća na južnoj Marsovoj polutki počinje sezona vjetrova. Kako se Mars približava Suncu, zbog temperaturnih razlika nastaju velike prašinske oluje. Prašina se kovitla tolikom snagom da povremeno prekrije čitavi planet, a vjetar je ponekad digne i do 40 kilometara uvis. Zimi je jako hladno, dnevne temperature su obično od -5 do -87 °C, ali je zato ljeti toplije i temperatura na južnoj polutki može biti i 20 °C. Najniža izmjerena temperatura na Marsu je iznosila -161 stupanj. Zbog tako velike hladnoće znanstvenici su smatrali da na Marsu ne može biti vode u tekućem stanju, tj. da se sva voda na Marsu nalazi na njegovim polovima u obliku leda. Međutim, nedavno je otkriveno da se u području velikih kanjona Valles Marineris (Marinerove doline), koje su nekad davno napravile rijeke, još ponegdje skriva tekuća voda što je ponovno zagolicalo maštu znanstvenika o postojanju života na tom planetu.

NASELJAVANJE MARSA

Nađe li se čvrsti dokaz da na Marsu zaista postoji tekuća voda ubrzat će se izgradnja svemirske postaje koja se gradi već 16 godina (SAD-u pomaže 11 europskih zemalja te Kanada, Rusija, Japan i Brazil), a cilj joj je do 2030. poslati ljude na Mars. Predviđa se da bi putovanje do Crvenog planeta zahtijevalo godinu dana provedenih u svemirskom brodu pa je stoga potrebno isplanirati svaki gram hrane i drugih stvari koje bi se nosile na ovo putovanje. Tekuća voda olakšala bi astronautima boravak na planetu jer bi je koristili za piće, kao raketno gorivo i za uzgoj nekih biljaka. NASA čak u budućnosti planira tamo izgraditi postaje s kojih bi svemirski brodovi polijetali u istraživanje ostalih planeta unutar i izvan našeg Sunčevog sustava. A tko zna, možda ćemo jednog dana tamo i živjeti. Lucija Mihaljević, 8.c

broj 13 - studeni 2005.

Na plaži možete uživati u jahanju na konju i na devi, skijati na vodi ili letjeti padobranom.

Djerba – otok palmi

Vidjela sam oko sebe samo pijesak, palme i smeće.

Piše: Mia Čuvalo, 5.b

arapski, no govore i francuski, njemački i talijanski, engleski baš i ne. Na otoku uglavnom žive od uzgoja maslina, turizma i ribolova. Zanimljiva je šetnja gradom gdje trgovci trče za vama i vuku vas za rukav u svoje trgovine. Cijene robe nisu fiksne, nego se oko svakog predmeta morate cjenkati. Iz Djerbe se može ići na puno izleta. Jedan je od njih obilazak dijela najveće pustinje u svijetu, Sahare, na kojem ja, nažalost, nisam bila. Zato sam išla u obilazak otoka kočijom. Bila sam zaprepaštena kad sam vidjela kako žive tamošnji stanovnici; svi su bosi, svuda oko njih je pijesak, mrtve agave, smeće i palme. Ti ljudi zbilja žive loše. Iako imaju vodovod, mnogi djeluju kao da ga uopće ne upotrebljavaju. Vodu piju iz vodovoda, iako nije dovoljno čista, no kad bismo mi turisti to učinili, bilo bi nam zlo jer nismo navikli na to. Zato smo mi kupovali pitku vodu u trgovinama. Unatoč tome što kod njih nisu razvijene civilizacijske norme kakve mi poznajemo, svi su veseli i dobrodušni. Bio je to moj prvi posjet Africi. U sjećanju će mi zauvijek ostati onaj nepregledni pijesak po kojemu sam jahala na devi i konju, pamtit ću vožnju kočijom, letenje padobranom i one simpatične, nasmijane ljude koji znaju za Davora Šukera i viču Croatia.

Na otoku uglavnom žive od uzgoja maslina, turizma i ribolova.

Unutrašnjost hotela uređena je u orijentalnom stilu.

Iako u Tunisu nemaju puno vode, ne štede je kad je u pitanju turizam.

broj 13 - studeni 2005.

Opusti se i uživaj

Nedavno sam imala priliku posjetiti otok Djerbu u Tunisu, sredozemnoj državi na sjeveru Afrike. Zbog brojnih palmi mnogi ga nazivaju i Otokom palmi. Prvi dojam nakon slijetanja u istoimeno mjesto bio je ugodan, sve je bilo čisto i prekrasno, no već nakon odlaska s aerodroma vidjela sam oko sebe samo pijesak, palme i smeće. Hotel u kojemu smo se smjestili bio je lijepo uređen, čist i imao je prekrasan, veliki bazen. Sredinom rujna, kad sam tamo boravila, temperature su se kretale od 30 do 40 °C, što je bilo podnošljivo uz blag povjetarac. Lijepo je bilo otići na pješčanu plažu dugu kilometrima. Tamo sam upoznala Afrikanca koji je, zamislite, znao za Davora Šukera. Na plaži možete jahati na konju i na devi, skijati na vodi i letjeti padobranom. To mi je bilo jako uzbudljivo. S velike visine može se vidjeti cijeli otok Djerba. I kupanje je bilo ugodno u moru temperature oko 27 stupnjeva. Poslužitelji u hotelu bili su vrlo simpatični. Njihove žene odijevaju duge haljine i marame kojima prekrivaju cijelo tijelo. Na licu imaju pokrivalo, samo im se oči vide. Ne znam kako im nije bilo pretoplo po tim vrućinama, valjda su se već navikle jer im to nalaže njihova vjera. Naime, u Tunisu je 98% stanovništva muslimanske vjere. Službeni jezik je

Predstavljamo vam sjajnu tinejdžericu naše estrade Ivanu Brkić

Opusti se i uživaj

Glazba je nešto najbolje na svijetu. Nešto što ispunjava čovjeka. Ona te podiže kada si sretan, opušta kada si umoran, plače s tobom kada si tužan. Može te toliko razveseliti koliko i baciti u depresiju. Snažno utječe na emocije i zato je jako volim.

Svijet bi bio prazan bez glazbe Ivana Brkić trenutno je najsjajnija tinejđerska zvijezda u Hrvatskoj. Iza sebe ima dva uspješna albuma, Prste k sebi i Uzmi sve koji je ostvario srebrnu nakladu. Unatoč uspješnoj karijeri Ivana ne zapostavlja svoje školske obveze. U privatnoj Ekonomskoj školi koju pohađa odlična je učenica. Uhvatili smo je u gužvi dok je pripremala treći album i pjesmu Kora pod nogama kojom je nastupila na devetom po redu Hrvatskom radijskom festivalu koji se održao u Trogiru u lipnju ove godine. Vesela i nasmiješena otkrila nam je neke sitnice iz svog privatnog života. • Kada se u tebi pojavila ta želja - biti pjevačica? Otkad znam za sebe, željela sam se baviti pjevanjem i stalno sam kao klinka pjevala po kući. Profesionalno sam se pjevanjem počela baviti u šestom razredu. Imala sam, dakle samo dvanaest godina kao ti sada.

Početkom 1999. objavila sam svoj prvi singl Svaki pogled tvoj i tako je počelo. Te sam godine izdala još jedan singl - Bez tebe. Tu je pjesmu napisao Boytronic, vođa grupe ET. • Zašto glazba, a ne na primjer gluma ili manekenstvo? Glazba je nešto najbolje na svijetu. Nešto što ispunjava čovjeka. Ona te podiže kada si sretan, opušta kada si umoran, plače s tobom kada si tužan. Može te toliko razveseliti, koliko i baciti u depresiju. Snažno utječe na emocije, i zato je jako volim. Svijet bi bio prazan bez glazbe… • Jesu li te roditelji podržavali u tvojim nastojanjima ili su ti branili pjevanje? Nisu mi nikad branili pjevati, a i nisu imali razloga prigovarati jer sam uvijek ostvarivala odličan uspjeh. Nisam nikad dopuštala da mi pjevanje bude izlika za neučenje. • Imaš li braću ili sestre? broj 13 - studeni 2005.

Imam starijeg brata. Zove se Mario i tri godine je stariji od mene. Jako ga volim i odlično se slažemo. • U koju si osnovnu školu išla? S obzirom da sam se selila četiri puta… hoćeš li da ti nabrojim sve osnovne škole? Šalim se... više ni ja ne znam kako su se sve zvale. Najprije smo bili na Klaki, zatim u Dugom Selu, onda u Utrinama i na kraju smo se skrasili na Ravnicama, gdje i sad živim. Znam da se zadnja škola, u koju sam išla od petog do osmog razreda, zvala A.G.Matoš. • Koju školu sad pohađaš? Idem u privatnu srednju ekonomsku školu Katarina Zrinski. • Koji ti je predmet najdraži? Volim uglavnom sve predmete osim knjigovodstva. Volim hrvatski, marketing, zemljopis i gospodarstvo. • Planiraš li nastaviti školovanje? Da, naravno. Planiram upisati fakultet, najvjerojatnije ekonomski.

• Koja ti je tvoja pjesma najdraža? Teško je reći koja mi je moja pjesma najdraža. Sve me vežu uz nešto, i sve su mi na ovaj ili onaj način drage. Možda pjesme Ako zemlja stane, Nježno, nježnije, Manijak... • Kuhaš li i koje ti je omiljeno jelo? Rijetko kuham jer onda ne stignem učiti. Inače jaaako volim kuhati, ali, nažalost, baš i ne znam pripremiti sva jela. Nadam se da ću skoro i to naučiti. Znam raditi punjene lignje. Budem vas zvala na specijalitete. Što se jela tiče… hm… teško je reći koje mi je najdraže. Volim kuhano povrće i tako to… Uh, ima previše ukusne hrane da bih se odlučila. • Imaš li kućnog ljubimca? Imam malog hrčka, zapravo je hrčkica. Jako je slatka. • Što voliš gledati na televiziji? Glazbene emisije, naravno, dokumentarne filmove i igrane filmove. • Koji ti je film najdraži? Teško je reći koji mi je film najdraži kad postoji tako puno dobrih filmova. Odlična mi je drama Šalji dalje, zatim Pirati s Kariba, volim Prljavi ples... i tako... zapravo postoji puno filmova koje jako volim.

• Imaš li, uz obveze u školi i na snimanjima, vremena za ljubav? Aaaa… za to se uvijek nađe vremena. • Jesi li sad zaljubljena? Ne, trenutno nisam zaljubljena. • Vjeruješ li u ljubav na prvi pogled? Ne baš. Više vjerujem u zaljubljenost na prvi pogled koja se poslije može pretvoriti u ljubav. Smatram da je za ljubav potrebno puno više od jednog pogleda. To je nešto puno, puno dublje. • Kad si se prvi put poljubila? Uh, što si znatiželjna. Bila sam malo starija od tebe… u osmom razredu. • Jesi li kad iskusila nesretnu ljubav? Jesam. Ali sve brzo prođe. Život ide dalje. • Bi li, kada bi morala birati, izabrala karijeru ili ljubav svog života? Uvijek bih izabrala ljubav, ali ne bih bila s dečkom koji bi tražio da ostavim nešto što volim jer to njemu tako odgovara. • Što bi izdvojila kao svoju najbolju osobinu? Optimizam, veselje. • A negativna strana?

Tvrdoglavost, ha,ha. • Na čemu sad radiš? Snimam pjesmu za radijski festival. Zove se Kora pod nogama i radim na novom, trećem albumu. • Tko brine o tvojim nastupima? O nastupima se brine producent Borna Subota, stoga ako želite doći do mene, prvo morate doći do njega. • Uvijek si odjevena moderno i mladenački, privlačno nama mladima. Osmišljavaš li sama svoj imidž ili imaš profesionalne stiliste? Imam svog stilistu i svoju frizerku. Najbolje se osjećam u sportskoj odjeći i volim biti komotna dok nastupam. Nastojim da moj imidž bude blizak mojim obožavateljima pa mi je drago da ti se sviđa. • Do kada se misliš baviti pjevanjem? Volim pjevanje, ali to nije sve čime bih se željela baviti u životu. Uz to volim još puno stvari i mislim da još imam vremena za puno toga. Sve dok me pjevanje bude ispunjavalo i dok se ne počnem baviti nečim drugim, slušat ćete me. Pripremila: Valentina Sever, 6.a

fun-club! Tamo možeš naći i, možda ono najzanimljivije nama školarcima, LEKTIRE, tj. sastavke lektira koje su Ivana i ostali pisali u svoje školsko doba. Možeš i sam poslati svoju lektiru ako misliš da je dobro napisana. Ima tu i svakojakih slika i novosti o njezinim novim albumima te puno nagradnih igara za tebe i tvoje pri-

jatelje. Može se pronaći i koji wallpaper za radnu površinu tvog kompića. Možda će ti se sviđati i Ivanine slike iz njezine velike foto galerije. A sada nešto još zanimljivije od lektira: spotovi, pjesme te tekstovi svih Ivaninih pjesama! I zato brže bolje na http:// www.ivanabrkic.hr/ i saznajte nešto više o njoj!

S Ivanom na webu Piše: Iva Cesar, 7.a Za sve šminkerice i dečke koji vole Ivanu Brkić, miša u ruke i potražite njezinu web stranicu! Uz malo truda i ti možeš saznati sve o njoj. Tamo ima svega i svačega, na primjer Ivanin život od rođenja do danas, kako je postala pjevačica, tko su joj najbolji prijatelji i puno drugih zanimljivosti. Možeš joj poslati neko svoje pitanje i ona će ti u roku nekoliko dana zaista na njega odgovoriti, naravno, ako nije na nekoj turneji. Znaš, možeš se čak učlaniti i u njezin

broj 13 - studeni 2005.

Od svega ponešto

Što o tebi govori tvoja najdraža boja? Pripremila: Tomislava Pršlja, 6.a

Boje su posvuda oko nas. Nosimo obojenu odjeću, jedemo hranu različitih boja, biramo automobile u omiljenoj boji. O bojama pričamo, razmišljamo i njima se izražavamo. Netko slikama, netko odjećom, a netko riječima kao npr. pocrvenio je od bijesa ili poplavio je od zime. Bojama možemo puno toga reći o sebi, čak i onda kada to ne želimo, jer kažu da one govore umjesto nas. Potražite svoju omiljenu boju i saznajte što to ona o vama govori.

Roza boja predstavlja ljubav, prijateljstvo, sreću, zdravlje i radost. Osobe koje vole ovu boju su vedre, rado se druže i jako cijene prijatelje. Iskrene su i uvijek kažu što misle, makar to bilo i nešto loše.

Zelena je boja prirode. Simbol je nade, mira, proljeća, mladosti i zdravlja. Smiruje i iscjeljuje; odmara oči i dobra je za vid. Tamnozelena je povezana s novcem, pohlepom i ljubomorom. Žutozelena predstavlja bolest i kukavičluk. Maslinasto-zelena je boja mira. Tko voli zelenu, voli prirodu i sve aktivnosti na otvorenom. Blaga je i bezbrižna osoba koja ima puno prijatelja i jako joj je važna obitelj.

Narančasta boja u sebi spaja energiju crvene i sreću žute boje pa nas veseli i daje osjećaj topline i sigurnosti. Potiče moždane vijuge i otvara apetit. Predstavlja entuzijazam, kreativnost, odlučnost i uspjeh. Ako voliš ovu boju, ti si draga osoba koja voli sunce, ljeto i prirodne ljepote. Tamnonarančasta može predstavljati prijevaru i nepovjerenje. Crveno-narančasta pobuđuje nemir, a smeđa mir i stabilnost. Značenje zlatne je mudrost i bogatstvo.

Osobe koje vole crnu boju ne vole otkrivati svoje osjećaje. Crna boja je dostojanstvena, tajnovita, predstavlja eleganciju i profinjenost. Zato odabirom crne haljinice u svečanim prigodama ne možete nikad pogriješiti. Ponekad simbolizira tugu, ali ne svuda u svijetu.

broj 13 - studeni 2005.

Plava je boja od davnih vremena sveta boja jer je bila znak neba i božanstva. Simbolizira povjerenje, vjernost, mudrost, samopouzdanje, inteligenciju, vjeru i istinu. Smatra se korisnom za um i tijelo jer smiruje i liječi. Ako voliš plavu boju, ti si mudra i smirena osoba koju mnogi vole i kojoj se vole povjeravati jer znaju da ih nećeš iznevjeriti. Prijateljstvo je za tebe svetinja.

Crvena boja simbolizira hrabrost, snagu, moć i domoljublje pa je zato možemo naći na nekim zastavama. Svijetlocrvena predstavlja radost, osjećajnost i ljubav. Tamnocrvena je povezana s bijesom, ljutnjom, vodstvom i žudnjom. Crvena ne smiruje kao plava, već tjera na akciju. Oni koji je vole su odvažni, vole riskirati i imati glavnu riječ, u društvu su vođe i snažno vole.

Ljubičasta spaja mirnoću plave s energijom crvene boje. Povezana je s mudrošću, dostojanstvom, neovisnošću, kreativnošću, tajnom i magijom. Simbolizira plemstvo, raskoš i bogatstvo. Svijetloljubičasta budi romatične osjećaje i nostalgiju, a tamnoljubičasta tmurne i tužne osjećaje. Osobe koje ju vole su romantične i pomalo tajnovite, imaju dobar ukus u odijevanju, izboru glazbe i odjeće.

Žuta je boja sunca. Donosi nam sreću, radost, toplinu, zdravlje i sigurnost. Osobe koje ju vole su jako tople, vedre, pričljive, vesele, pune ideja, živahne, spontane i optimistične.

Bijela je boja povezana sa svjetlom, čistoćom, smirenošću i dobrotom. Smatra se da je ta boja savršena. broj 13 - studeni 2005.

Važno je sudjelovati

Na Državnom prvenstvu iz taekwondoa Granešinci pobrali prva tri mjesta

RAZVALILI SMO IH! Jeste li viđali ovog dečka i cure na školskim hodnicima? Ako vam je ikada palo na pamet da ih izazivate, bolje nemojte jer su ovi klinci, koji djeluju tako nježno, stvarno opasni. Na Državnom prvenstvu u taekwondou, koje se održalo 30. listopada u Rijeci i na kojem je sudjelovalo više od 350 natjecatelja iz cijele Hrvatske, ovi su klinci u kategorijama do 36 kilograma osvojili sve što se moglo osvojiti.

Sve njihove medalje

ivona Matina Mirna branimir Marija Zamislite postolje na Državnom prvenstvu, a ono na sva tri prva mjesta naši Granešinci. Na prvom mjestu zablistala je Marija Štetić, na drugom Matina Šapina, a treće su podijelili Mirna Šapina, Ivona Medved i Branimir Jenić. Branimir nam je rekao da se taekwondoom bavi šest godina, trenira s bratom u klubu Rugvica dvaput tjedno i to mu je jako zabavno. Na natjecanjima ima tremu samo kad smatra da je slabiji od protivnika. Ne boji se ozljeda jer uvijek nosi štitnike. Na naše pitanje je li ikada istukao nekog u svađi, rekao nam je, s blagim smješkom, da prema pravilima taekwondoa svoju vještinu smije koristiti samo u samoobrani. Trenutno ima plavi pojas i do crnog ga dijeli samo crveni, tj. dvije-tri godine treniranja. Ivona i Mirna su prokomentirale da im je od svega najbolje primanje medalja te igra i druženje nakon natjecanja s djecom iz cijele Hrvatske. Kažu da su na taj način upoznale jako puno prijatelja. Ivana trenira dvije godine i ima viši zeleni pojas, a Mirna tri godine i ima plavi pojas. Na natjecanjima se ne bore protiv dečkiju, već samo protiv cura. Uvijek imaju tremu, a udarce osjećaju tek nakon natjecanja. “Nije tako strašno. Zabavnije je nego što mislite”, nasmijala se Ivona. Razgovarale: Katarina Glavica i Josipa Bagić, 8.a

Granešina dobila svoju prvu rukometnu momčad Piše: Mirel Mešić, 7.d

OVO JE TEK POČETAK!

Ove je godine naša škola, uz već proslavljenu nogometnu grupu, dobila i odlične rukometaše.

Neki od njih igraju u zagrebačkim rukometnim klubovima. Ekipu čine Roko Glasnović, Filip Gjergji, Filip

Glasnović, Zvonimir Andrić, Zvonimir Zeba, Tomislav Tomaš, Mario Berišić, Danijel Matošević, Viktor Lukić, Tomislav Filipović, Matija Vukoja te odlični golman Franjo Tomkić. Iako je ovo tek prva godina da naši dečki igraju zajedno, daleko su dogurali na natjecanju osnovnih škola u Zagrebu. Prvi dio natjecanja igrao se po grupama. OŠ Granešina završila je na drugom mjestu. U prvoj utakmici pobijedili su OŠ dr. Ante Starčevića rezultatom 15 : 10. Nakon toga slijedio je poraz od OŠ Ivana Mažuranića 10 : 14. Ponovnu pobjedu ostvarili su protiv OŠ Žuti broj 13 - studeni 2005.

Brijeg rezultatom 18 : 11. U drugom dijelu natjecanja, koji se odvijao po principu ispadanja, u četvrtfinalu su izgubili od OŠ A. B. Šimića rezultatom 12 : 18. “Prva godina i već među osam najboljih? Nije loše, ali bit će još bolje iduće godine”, rekao je zadovoljni profesor Dražen Lozić. Ako se ovakvi uspjesi naših mladih sportaša nastave, nadamo se da će se jednog dana i izbor sportova u našoj školi barem malo proširiti, jer ono što joj najmanje nedostaje je broj talentiranih sportaša koji će je rado predstavljati. Našim rukometašima i dalje želimo odlične rezultate.

PSP Novi gamepage, koji ćete prvi put moći vidjeti u boji, posvetio sam nastavcima triju kultnih igara čiji su nas prethodnici živcirali, kvarili nam ocjene u školi,

Piše: Matija Vukoja, 8.a ali prije svega nam pružali sate i sate zabave. Između ostalog, predstavit ću malo čudo iz Sonyeve tvornice koje je osvojilo gamere diljem Azije i Amerike.

Tony Hawk’s American Wasteland Prvi put bez ikakvih granica, samo vi i grad. Nema nivoa, nema vremena u kojemu morate nešto napraviti. Isto tako, prvi put možete, osim skateboarda, voziti i BMX što će zasigurno biti jedno novo i potpuno drugačije iskustvo. Kad stignete u Los Angeles, samo nebo je granica. Možete slobodno voziti kroz ovaj divovski grad iz kojeg je “skejtanje” poteklo. Možete izabrati i nekoliko misija, makar je ova igra napravljena prvenstveno radi lude vožnje bez granica. Stoga - u dućan po igricu!

Napokon je u rujnu stigla nova, dugo očekivana Sonyjeva konzola, Playstation Portable, koja je odmah postala najpopularnija i najprodavanija igraća konzola svih vremena. Ovo malo čudo može preko UMD-a prikazivati DVD filmove, možete preko njega ići na internet, igrati igrice, slušati MP3 i pregledavati fotografije. Osim toga, ima pregršt dodataka kao što su okvir sa zvučnicima, slušalice, memorijske kartice, postolje i sl. Grafika je, za razliku od konkurentske, ista kao na PS2 ili računalu tako da je igrati na PSP-u ili na PC-u gotovo isto. Cijena mu je oko 2000 kuna tako da su oni plićeg džepa, nažalost, zakinuti. Ali, uskoro su blagdani pa ako štogod uštedite, ovo je odličan božićni poklon.

Need for Speed: Most Wanted Probudite se uz miris spaljenih guma jer od tvoraca serije igara NFS Underground stiže nova poslastica koja vas izaziva da postanete najbolji vozač uličnih utrka svih vremena. Osim što igru krasi zapanjujuća grafika, opet je tu policija koja će vas u stopu pratiti. Izbjegavajući policajce, morate pobijediti protivnike. Izgleda da je ovaj nastavak spoj Hot Pursuita i Undergrounda jer možete opremati svoje ljubimce. U svakom slučaju, ova igra će vam pružiti dobru zabavu, a da pritom ne morate brinuti hoćete li poginuti na cesti.

Onimusha 4: Dawn of Dreams Radnja ove igrice događa se petnaest godina nakon ubojstva Nobonage kojeg ste morali svladati u prethodnom nastavku. Sada se pojavila nova tamna ličnost kao Nobonagin nasljednik. Hideyoshi Toyotomi se odlučio povezati sa zlim silama zvanim Genma. Nalazite se u ulozi Sokia, lika nevjerojatnih moći, koji je jedina nada za spas broj 13 - studeni 2005.

čovječansva. Onimusha 3 imala je odličnu grafiku pa je normalno očekivati da će tako biti i u četvorci. Igra je dobila još jednu opciju - možete odabrati jedan lik da vam pomaže kroz igru. Možete mu narediti da vas slijedi ili napadne protivnika. Ako želite kročiti drevnim Japanom, boreći se protiv raznih nemani, ovo je igra za vas.

Gamepage

Nove igre na novoj konzoli

Y T R A P i K S N A D N E D RO M DOMU? U MO

Pripremile: Iva Begić, 5.b i Tea Žugec, 7.a

Znam, to je onda kada mama kaže: “Poludjet ću!” No ako postupiš po našem super planu, i ti i tvoji roditelji bit ćete zadovoljni. Plan: 1.Odredi dan i vrijeme od kada do kada traje party. 2.Napravi popis uzvanika. Možda nećeš pozvati cijeli razred (s razrednikom), no za najbolje prijatelje će sigurno biti mjesta. 3.Izradi pozivnice, uzvanik će se više zainteresirati oko partyja ako mu napraviš lijepu pozivnicu.

SUPER IGRA ZA SUPER PRIJATELJE

4.Izaberi hranu, piće i tortu uz pomoć roditelja. 5. Odaberi neke cool društvene igre, a ako baš želiš gledati film sa svojim društvom, neka to obavezno bude komedija. 6. Ukrasi svoj prostor za proslavu barem dan ranije. 7. Ljubazno dočekaj uzvanike. 8. Ne zaboravi svoje dobro raspoloženje jer bez njega ne možeš ništa. Pa kad si se već toliko pripremio/pripremila za party, neka onda počne.

Kako vam ne bi bilo dosadno na tulumima ili

Pusti mozak na pašu

ako na rođendanu ne znate što biste više radili, preporučujemo vam malu igru koja će vas sigurno jako zabaviti!

ZAGRIZI JABUKU Uzrast: osam do deset godina Vrijeme trajanja: oko dvije minute Igrači: četiri ili više Materijal: uzice, po jedna jabuka za svakog igrača • Na svaku jabuku igrači vežu jednu uzicu. Uzice objese na mjesto koje je dostupno svim igračima i to tako da su jabuke u visini usta igrača. • Na znak za početak, svi igrači pokušavaju zagristi jabuku koja je ispred njih, držeći ruke iza leđa. • Kad prođe dogovoreno vrijeme, pobjeđuje onaj igrač koji je pojeo najveći dio svoje jabuke. 50

broj 13 - studeni 2005.

Željka Pršlja, 8.c

Kokodu, kralja jednog plemena u Kongu, njegovi su podanici pune tri godine nakon njegove smrti vozili kraljevstvom vjerujući da će promijeniti odluku i vratiti se među žive. Međutim, kralj se nije predomislio.

U starom se Japanu održavalo natjecanje u puštanju vjetrova. Možete samo zamisliti kako je bilo gledateljima i sucima.

Sladoled su prvi jeli Kinezi oko 2000. godine prije Krista, a pravili su ga tako da su mješavinu mlijeka i riže izliU New Yorku postoji klub škrtaca jevali na grudicu snijega. i svake godine članovi biraju U Oklahomi u SAD-u najvećeg škrca među sobom. Nitko zakonom je zabranjeno ne želi biti izabran jer pobjednik opijanje riba. mora u nagradni fond uplatiti 1000 dolara. Jedan se grad u Kaliforniji u SAD-u U srednjem su vijeku gosti koji su zove Neočekivano bili pozvani na ručak sa sobom (Unexpected). morali donijeti pribor za jelo.

! ! ! A C I V I J A T , H A OSA Učiteljica: - Ivice, sad nam lijepo svima ispričaj zašto si opet zakasnio u školu? Ivica: - Ubola me osa, učiteljice! Učiteljica: - A gdje te ubola? Ivica: - Joj, ne smijem reći! Učiteljica: - Onda sjedni. Ivica: - Joj, ne mogu ni sjesti! ZLOČIN I KAZNA Mali Ivica pita učiteljicu: - Biste li me vi kaznili za nešto što nisam napravio? - Naravno da ne bih - odgovori odlučno učiteljica. - Odlično! Dakle, nisam napravio domaći uradak. SRETAN DAN Došao Ivica iz škole i kaže mami: - Danas mi je bio sretan dan. Mama, sva sretna, upita: - Jesi li dobio koju peticu? Ivica odgovori: - Ne, nego me učiteljica poslala u kut, a sva četiri su bila zauzeta.

Znanstvenici tvrde da je paukova mreža tako jaka da bi od tih niti spleteno uže debljine olovke moglo zaustaviti avion Boeing 707 u letu.

Gurajte, dečki!

ZAMISLI! Mama: - Zašto ne jedeš ribu? Ivica: - Ne volim jesti ribu. Mama: - Zamisli da voliš ribu pa je lijepo pojedi! Ivica: - A ti zamisli da sam je pojeo pa odnesi tanjure! MATEMATIKA Tata: - Ako ti dam svaki mjesec 70 kuna, koliko ćeš imati na kraju godine? Ivica: - Ništa, tata. Tata: - Kako to računaš, zar ne znaš matematiku? Ivica: - Znam ja matematiku, ali više znam sebe!

Majko mila, pa ja sam kloniran!

MNOŽINA Piše mali Ivica zadaću pa iznenada upita: - Tata, kako glasi množina imenice glazbenik? A tata će, ne podižući pogled s novina: - Orkestar, sine.

Vic za kraj

13% Amerikanaca vjeruje da je mjesec ogromni komad sira.

Bljak!!!

Da ne p ovjeruje š!

ŽIVOT Učitelj: - Koliko godina može doživjeti pas? Ivica: - Oko petnaest. Učitelj: - Odlično, a miš? Ivica: - E, to ovisi o mački!

Pripremili: Borna Bušić, 3.b te Josip Bilanović i Josip Kelčec, 6.a Rješenja rebusa: broj 13 - studeni 2005.

šišmiš, zebra, kat, zvijer

Znanstveno je potvrđeno da muhe ne vole plavu boju i da nikad ne slijeću na plavi cvijet.

POMIRENJE Utakmica se bližila kraju.

to s trip

AUUU!!!

Najbolji igrač dobiva loptu i... Sorry! Nije namjerno!

Ma, što nije namjerno?!!

Imao sam priliku zabiti gol!

Što ti je? Nije bilo namjerno! Išao sam na loptu!

Aaaahh!

A nakon utakmice...

Nisam ga trebao udariti. Ipak mi je najbolji prijatelj.

Sutradan u školi...

Što? Čokolada?!

Čuj, znam da voliš čokoladu, pa...

Tekst: Nikola Belančić, 5.b Foto: Filip Lešnjak, 5.b

Oprosti mi. Krivo sam postupio.

Hvala. I oprosti ti meni što nisam pazio.

Sutra ćemo biti u istoj ekipi. Moramo ih pobijediti!

Kad smo nas dvojica zajedno, nitko nam nije ravan!

Glumili: Nikola Belančić, Dražen Stjepanović, Dorian Platnar i Josip Grgić, 5.b te Antonio Tomkić, 5.a