Feniks 19 by Natalija Krznaric

broj 19 list Osnovne škole Granešina, siječanj 2010.

broj 19 - siječanj 2010.

Izdaje: Osnovna škola „Granešina“, Granešina 1, 10 040 Zagreb tel.: 01/2984-078 faks: 2984-750 Adresa e- pošte:

Iz sadržaja izdvajamo: Stara lijepa i invalidna

Škola stara 150 godina nema sportsku dvoranu

str. 4

os-zagreb-020@skole.t-com.hr

Naslov: Feniks - list Osnovne škole Granešina Adresa e- pošte: novinarska@net.hr IX. godina izdavanja, broj devetnaest, siječanj 2010. Glavna urednica: Angelika Spač

U svečanom ruhu

Proslava obljetnice riječju i slikom

str. 9 Priznanja za uspješan rad str. 14

Zamjenica: Iva Kožul Uredništvo: Ivana Lobor Luka Forić Ana Čović Ilustracije: Mihael Horvat, Marko Jukić i Iva Kelčec Ključarić Voditeljice novinarske grupe: Natalija Krznarić i Marija Banić Lektura: Marija Banić, prof. Nepotpisane fotografije: novinarska grupa Naslovnica, grafička obrada i prijelom: Natalija Krznarić

Lijepo je bilo ovdje raditi

Predstavljamo umirovljenu profesoricu Milicu Gambirožu

str. 19 Autić za osmijeh

Učenici 2. d razreda darovali igračke štićenicima doma za nezbrinutu djecu

str. 27 Iz škole u KUD

U novoosnovanom KUD-u Oporovec svira i pjeva naša teta Ruža

str. 30 Homo zappiens

Priprema li nas škola za budućnost?

Na naslovnici: Nikolina Lako i Antonio Vrbički

str. 36

Naklada: 600 primjeraka Tisak: Grafički zavod Hrvatske

Skromno, ali lijepo

Održan prvi talent show u školi

str. 40 broj 19 - siječanj 2010.

Za kraj - svecano Piše: Angelika Spač

Ove godine Feniks je u svečanom ruhu, a razlog je, kao što svi znate, 150 godina naše škole. Pripreme za tu proslavu trajale su dosta dugo, ali je zato svečanost bila savršena. Izdana je i nova monografija škole prepuna podataka o njezinoj bogatoj prošlosti. U ovom broju pišemo o današnjim zaposlenicima škole i o bivšim učiteljima (jer je to želja naše voditeljice) te o uspjesima na raznim natjecanjima u znanju (jer je to želja drugih učitelja). Proveli smo anketu među učenicima šestih i sedmih razreda da bismo saznali koliko znaju o povijesti škole, što u njoj vole, a što ne (jer je to bila naša ideja). Na pitanje što im se ne sviđa u školi, najčešći odgovori su bili nepravda profesora. Neki bi se nad tim trebali zamisliti. Za sve one koji bi htjeli zadržati uspomenu na proslavu 150. obljetnice, donosimo reportažu o toj svečanosti. Predstavljamo vam i našu spremačicu, tetu Ružu, koja nas je iznenadila brojnošću svojih interesa i aktivnosti. Ono što će vas vjerojatno najviše zanimati, članak je o našem Super talent showu održanom pred kraj polugodišta. Bila je to prva priredba takve vrste pa ju je gledalo malo posjetitelja, ali smo zato pripremili fotoreportažu za sve koji nisu bili prisutni. Tijekom ove školske godine novinarska grupa se povećala sa 6 na 24 člana, što je pohvalno, ali pojedinci su se pojavili jedanput,

dobili zadatak i nikada ga nisu izvršili. Opet je sav posao oko pripreme Feniksa pao na nas nekoliko. Zato smo morali tražiti pomoć učenika koji nisu u novinarskoj grupi i ovim im putem zahvaljujemo na suradnji. Moramo se pohvaliti da smo među njima našli nekoga koga se već dugo tražilo - ilustratore. Nažalost, tek nekoliko dana prije završetka ovoga broja. A on je možda zadnji! Zašto? Feniks nema sponzora, a tiskanje je skupo. Osim toga, naša voditeljica Natalija žali se da je preopterećena obvezama. Kaže da joj rad u novinarskoj grupi oduzima svo slobodno vrijeme (i više od toga), razočarana je nezainteresiranošću učenika za pisanje, a pored toga, želi se malo posvetiti i unucima. Šteta, jer nekolicina nas u uredništvu se baš „uhodala“ i već imamo ideje za članke u sljedećem broju! Možda će profesorica Marija Banić, nova voditeljica novinarske grupe, sljedeće godine potaknuti učenike na istraživanje događaja u školi i oko nje i pisanje o njima pa ćete i dalje moći vidjeti svoju sliku u školskom listu i čitati školske zanimljivosti. U protivnom, Feniks će se ugasiti. Poput mitske ptice izgorjet će u svom gnijezdu (školi) da bi se jednoga dana ponovno rodio iz pepela, bolji i ljepši nego sada. Ako ovo nije zadnji broj Feniksa, očekujem da ćete se u većem broju uključiti u rad novinarske grupe, a ako jest, želim vam zahvaliti na povjerenju i na tome što ste nas čitali. Vaša Angelika

list Osnovne škole Granešina

broj 19 - siječanj 2010.

Tema broja

Škola kroz povijest

Prije 180 godina granešinski župnik Franjo Kallabar započeo je dobrovoljno i besplatno podučavati djecu svojih kmetova. Da nije bio tako plemenit, možda ove škole nikada ovdje ne bi bilo. Prije 150 godina škola je službeno započela s radom. Ni danas još nema sportsku dvoranu!

broj 19 - siječanj 2010.

U školskom se arhivu čuva i prva matična knjiga sa svim podacima o učenicima koji su pohađali ovu školu od 1859. godine

Učenici pokazuju školsku spomenicu iz 1859.godine

Kako opisati povijest škole stare sto pedeset godina na četiri stranice? Teško. Kako prikazati rad mnoštva učitelja i njihov utjecaj na ovaj kraj i ove ljude? Nemoguće! Nasreću, zahvaljujući Častnoj knjizi i uspomenici učione granešinske, u kojoj su vrlo slikovito opisani događaji, osobe, poteškoće u radu, slavlja i napredovanja škole, te matičnim knjigama koje se čuvaju sve od 1859. godine, možemo upoznati njezinu bogatu prošlost.

180 godina podučavanja Nedavno sam čula priču o selu u kojemu svi vole pjevati. Zna se da je tamo svojevremeno službovao mještanima omiljen učitelj koji ih je podučavao pjevanju. Njegova se ostavština prenosila s koljena na koljeno te živi i danas. Kako su granešinski učitelji i ova škola utjecali na stanovništvo ovoga područja, možemo samo predpostaviti. Činjenica je da su na ovom području stoljećima živjeli kaptolski kmetovi (tlačani) kojima je poljodjelstvo bilo jedini izvor prihoda. Bili su neobrazovani, nepismeni, sve što su znali bilo je uzgajanje stoke i obrada zemlje na način kako su ih to generacijama učili njihovi djedovi. A onda je 27. srpnja 1829. godine granešinskim župnikom postao Franjo Kallabar. On je imao četiri kmeta i odlučio je dragovoljno i

list Osnovne škole Granešina

besplatno podučavati njihove sinove čitanju, pisanju i računanju. U župnom je dvoru osposobio jednu sobu za učenje, postavio tamo i školsku ploču, a knjige iz kojih su djeca učila bile su katekizam i Biblija. Kasnije je proširio svoje podučavanje i na druge župljane o čemu postoji zapis u školskoj spomenici i podaci u Hrvatskom školskom muzeju. Postojanje škole u Granešini 1829. godine zapisano je i u knjizi Antuna Cuvaja izdanoj 1907. godine pod nazivom Građa za povijest školstva kraljevinâ Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas. Dokazi su to da je školovanje djece na ovom području, pa makar i neslužbeno, staro 180 godina, a ne samo 150 od kada postoji školska zgrada i škola kao institucija.

Jedinstvo crkve i škole

Od samoga početka škola je bila usko povezana s crkvom. Nakon odlaska župnika Kallabara u Sisak 1842. godine, rad s učenicima nastavio je župnik Josip Turniški, a zatim njegov nasljednik Antun broj 19 - siječanj 2010.

Opaske učitelja u prvoj matičnoj knjizi o razlozima napuštanja školovanja

Vranić za vrijeme kojega je škola i započela službeno radom. Župnici su ujedno bili i ravnatelji škole. Međutim, dobročinstvo župnika Kallabara za ovu školu ne prestaje njegovim odlaskom, već se nastavlja dalje pa čak i poslije njegove smrti. Naime, on je osnovao zakladu (nešto kao sponzorstvo) pri tadašnjem Društvu svetog Jeronima, za pomoć

Prvi učenici upisani u prvu matičnu knjigu

Spomenica s fotografijama iz 1929. godine

Upravitelj Božidar Denk, župnik Franjo Forko i učiteljice s djecom 1929. godine pred drugom školskom zgradom u kojoj su danas kuhinja i informatička učionica

Druga školska zgrada sagrađena je uz Miroševečku ulicu 1911. godine. Nakon obnove, u njoj se nalazi blagovaonica, a u potkrovlju informatička učionica.

u školovanju naprednih učenika i iz te se zaklade financirala podjela knjiga takvim učenicima. U ono vrijeme knjige su bile skupe i to je bio velik dar. Poznato nam je da se podjela knjiga iz Kallabarove zaklade vršila još 1913. g., dakle 37 godina nakon njegove smrti, a možda i dalje. Župnik Makso Šnap financira od 1918. godine zakladu s istim ciljem, podjelom knjiga uspješnim učenicima.

Na mnogim fotografijama koje nam je ostavio upravitelj Božidar Denk prisutan je granešinski župnik Franjo Forko, no i prije i poslije njega župnici su aktivno sudjelovali u radu škole. Upravitelji škole u crkvi su svirali orgulje, školska je godina započinjala zazivom Duha Svetoga, a završavala slavljem kratko nazvanim „Te Deum“ ili „Tebe Boga hvalimo“. Vjeronauk se, do danas održava u školskim prostorijama, a naš zbor održava koncerte u granešinskoj crkvi. Sve nam to govori o čvrstoj i konstantnoj povezanosti naše škole i crkve.

Školovanje je nekada bilo teško

Škola službeno djeluje od 1859. godine. Prvi službeni učitelj bio je Nikola Celinić koji je radio sam i podučavao do stotinjak učenika, a zatim su slijedili učitelji Ivan Muhalj, Petar Plohl, Josip Prikril i Dragutin Blut. Broj učenika se povećao pa škola 1896. godine dobiva i prvu učiteljicu, Mariju Čanađiju, broj 19 - siječanj 2010.

Fotografija prve školske zgrade snimljena 1977. godine prigodom vatrogasne vježbe

Profesorice Marija Beloč i Vesna Viličić s učenicama 1959. godine

koja je radila zajedno s učiteljem Blutom. Kako je broj učenika i dalje neprestano rastao, tako su dolazili i novi učitelji. Mnogi su vrlo brzo i odlazili jer su uvjeti rada bili vrlo teški. Znalo se dogoditi da je jedan učitelj radio s više od stotinu učenika. Djeca su morala raditi na polju, čuvati stoku pa su zato često izostajala s nastave. Bilo je puno bolesne djece, onih s poteškoćama u razvoju ili tjelesnim deformitetima, a mnogi su i umirali od raznih bolesti ili zbog neimaštine. Suše, poplave i ratna razaranja dodatno su otežavali školovanje. Jedno su vrijeme u ovu školu dolazila djeca s cijelog područja današnje Dubrave, osim iz Čučerja jer su oni imali svoju školu. Pješačili su iz Retkovca, Miroševca, Jalševca i drugih sela po žarkom suncu, kiši ili snijegu kilometrima do škole - jer prijevoza nije bilo. Nije im bilo lako, ali su dolazili, učili i završavali četiri razreda. Tijekom godina školsko se područje smanjivalo, ali je broj učenika rastao zbog produživanja školovanja (najprije na pet - 1949.g.,

Na snimci vatrogasne vježbe iz 1977.g. vide se dvorišne učionice (zapadno od stare zgrade)

Učiteljica Mlica Gambiroža s učenicom u cvjetnjaku na mjestu današnjeg ulaza u školu

Negdje na prostoru današnjeg predvorja u prošlosti se nalazio bunar

Učiteljica Ljerka Kovač - Penović i direktor Ðuro Lukić na ulazu škole u Pionirskom gradu

Učiteljica Natalija Krznarić s učenicima 1984. godine u školi u Pionirskom gradu

pa sedam - 1954.g. i na kraju osam razreda - 1959.g.) te zbog sve većeg doseljavanja ljudi u ovaj kraj.

seli u prostorije Pionirskoga grada gdje je „podstanar” sve do 1986. godine, kada napokon, zalaganjem ravnatelja Radoslava Dragobratovića, dobiva primjeren školski prostor rekonstrukcijom bivših dviju školskih zgrada i njihovim spajanjem u jednu. Godine 2006. zbog velikog broja učenika, zalaganjem ravnatelja Marijana Vulića, dograđen je još jedan objekt s deset učionica pa danas napokon imamo dovoljno prostora za sve školske aktivnosti. Doista je nevjerojatno da je škola s toliko problema, vezanih uz prostor u kojemu radi, uspjela opstati tako dugi niz godina.

Trajni problem: učionički prostor

U cijeloj povijesti ove škole prisutan je, u većoj ili manjoj mjeri, isti problem: nedostatak školskoga prostora. Doista je nevjerojatno gdje je sve ova škola radila: u prvoj školskoj zgradi izgrađenoj 1859. godine koja je kasnije prenamijenjena u stanove za učitelje; zatim u drugoj, izgrađenoj 1911. godine zalaganjem upravitelja Božidara Denka, koja je imala samo dvije učionice; u unajmljenoj drvenoj crkvenoj zgradi izgrađenoj nakon potresa 1880.; u unajmljenoj prostoriji privatne kuće Stjepana Kelčec - Pestera na adresi Granešina br.2 u kojoj nije bilo grijanja, a pod je bio zemljan. Nastava se održavala i u dvorišnim prostorijama od kojih je jedna zapravo bila preuređena drvarnica. Kasnije škola list Osnovne škole Granešina

Učilo se i u voćnjaku

Mijenjale su se države, režimi i vlasti, dolazili su i prolazili ratovi, različite su se vojske koristile školskim prostorijama, no rad se u školi nije obustavljao. Kada nisu imali gdje, učitelji su radili s djecom na stubištu i tavanu stambene zgrade, a za lijepa vremena u voćnjaku kamo su iznijeli klupe i broj 19 - siječanj 2010.

Svečano otvaranje nove školske zgrade 1987. godine

potrebna nastavna sredstva. U vrtu i voćnjaku djeca su i inače radila i učila kako se cijepe voćke, obrađuje zemlja, uzgaja dudov svilac... Tako su mogla naučeno odmah primijeniti na svojoj okućnici, a zaradila su i nešto novca kojim su pomogla svojim roditeljima. Radila su djeca i oko škole: uređivala su okoliš, sadila i njegovala cvijeće, okopavala i plijevila vrt, pomagala u postavljanju drvene ograde i izgradnji dvorišnih klozeta, kopala kanale za odvod vode koja se skupljala u dvorištu i tko zna što još. Nakon što je 1944. godine škola

Učitelji koji su upravljali školom

UPRAVITELJI, DIREKTORI, RAVNATELJI Rekonstrukcijom starih zgrada i dogradnjom dijela koji ih spaja, dobili smo modernu školu

Do 2006. godine škola je imala malo igralište za nastavu TZK. Sada više nema ni to jer je na njegovom mjestu izgrađen novi objekt.

izgorjela, čistila su ostatke zgarišta zajedno s učiteljima i odvozilla otpadni materijal te pomagala u obnovi školske zgrade. Jedne godine škola nije imala dovoljno drva za ogrjev pa su ih učenici donosili na svojim leđima, dolazeći pješice čak iz Novoselca. Danas je tako nešto nezamislivo, no tada je većina učenika voljela školu pa su rado i pomagali u njezinu održavanju.

U 21. st. - moderna škola bez sportske dvorane

Danas, sto pedeset godina od osnutka, imamo jednu od najljepših škola u Zagrebu. Nedostaje još samo jedno, a to je sportska dvorana. U pogovoru nedavno izdane monografije škole piše: „Nastojeći brinuti o zdravom sazrijevanju svojih đaka, škola, poput invalida koji se hrabro bori na sportskom natjecanju, izvlači mrvice raspoloživoga prostora za nastavu tjelesne i zdravstvene kulture… “ Nadajmo se da naša škola neće još dugo biti invalid te da će uskoro svojim učenicima, ali i ostalim mještanima, pružiti maksimalne uvjete za obrazovni, kulturni i tjelesni razvitak. Očekujemo od nadležnih da ulože sve svoje napore i sredstva kako bi izgradnja dvorane započela već sljedećeg proljeća. Jer ova škola i ova djeca to zaslužuju! (N.K.)

U početku škola nije imala ravnatelja kao što ga ima danas već su tu dužnost obnašali granešinski župnici. Učitelji su ipak bili samostalni u organiziranju rada u školi. Na taj su način radili Nikola Celinić (1859. - 1876.), Ivan Muhalj (1876. - 1878.), Petar Plohl (1878. - 1886.), Josip Prikril (1886. - 1894.) i Dragutin Blut (1894. - 1902.). Ernest Prosen (1902. - 1907.) bio je prvi ravnajući učitelj, a istu je dužnost obnašao i Bartol Tomečak (1907. - 1919.).

Jurica Oklopčić

Ðuro Lukić

Božidar Denk (1919. - 1951.) je počeo raditi kao ravnajući učitelj, podučavao Božidar Denk je u tri države i sa svojim učenicima preživio dva svjetska rata, a u mirovinu otišao kao upravitelj škole. Radu s učenicima posvetio je trideset dvije godine svoga života. Iz „zahvalnosti” za njegove zasluge, ondašnje su ga vlasti izbacile iz učiteljskog stana i smjestile u malu drvenu kućicu gdje je dočekao smrt.

Dragica Lević

Dragica Lević (1951. - 1956.) bila je također upraviteljica, no ona vrlo brzo odlazi u drugu školu.

broj 19 - siječanj 2010.

Jurica Oklopčić (1956. - 1957.) već ima titulu direktora, također i Branko Morović (1957. - 1958.) Ðuro Lukić bio je direktor dvadeset godina (1958. - 1977.). Nakon njega Nikola Ivezić (1977. - 1978.) bio je svega šest mjeseci v. d. direktora.

Radoslav Dragobratović (1978. - 2002.) počinje dužnost kao direktor, a u mirovinu odlazi kao ravnatelj nakon Radoslav 24 godine Dragobratović upravljanja školom. Izborio se za izgradnju nove školske zgrade na istom mjestu gdje su nekada bile prijašnje. Vezao se za ovu djecu i ovaj kraj i nastojao je da škola svojim djelovanjem očuva tradiciju i duh ovoga područja.

Marijan Vulić

Marijan Vulić (od 2002. ) sadašnji je ravnatelj škole. Za njegova mandata dograđen je novi objekt s deset učionica.

Tema broja Svečana proslava obljetnice

Bogatom izložbom, promocijom monografije, kulturno-umjetničkim programom i podjelom darova posjetiteljima proslavili smo sto pedesetu obljetnicu rada škole

Školski zbor i orkestar pod ravnanjem profesorice Vesne Jeličić

u svecanom ruhu

Piše: Angelika Spač

OŠ Granešina proslavila je svojih 150 godina. U subotu, 7. studenog, od ranog jutra do poslije podne učenici i profesori naporno su radili kako bi uredili školu. Svečana se priredba održala dva puta, u ponedjeljak, 9. studenog za učenike i roditelje, te u utorak, 10. studenog za uzvanike. Školsko je predvorje oba dana bilo prepuno jer su mnogi željeli vidjeti što smo im to pripremili. U utorak je održana glavna

priredba, namijenjena uglavnom uzvanicima, ali našlo se tu i nekoliko posjetitelja koji nisu uspjeli doći dan ranije. Kao uvod u priredbu, u zbornici je održana promocija nove monografije škole. Na ulazu su stajala djeca u narodnim nošnjama i dijelila darove, privjeske i bedževe koje su članovi likovnih grupa nižih razreda sami napravili. Dijelila su i olovke „obučene“ u kapice, napravljene na satovima ručnog rada. Gosti su polako pristizali.

Vedra lica i pogledi puni očekivanja značili su samo jedno - svi su očekivali dobru predstavu. Nakon uvodne video prezentacije, zbor je otpjevao himnu i kulturno - umjetnički program je počeo. Redale su se točke, učenici su pjevali, plesali, glumili i recitirali, a između njihovih nastupa prikazivane su video snimke na kojima bivši učenici škole, sada već bake i djedovi, pričaju o svojim školskim danima i nekadašnjim učiteljima.

Pred početak priredbe: učiteljice Vlatkica Horvat i Marina Ištvanić

Oni su dijelili darove list Osnovne škole Granešina

Još jedna ekipa za podjelu darova broj 19 - siječanj 2010.

Prigorska hiža

Pozdrav mališana publici

Ravnatelj Marijan Vulić govorio je o povijesti škole

Profesorica Jeličić u zanosu dirigiranja

Recitatori

Dramska grupa izvela je igrokaz: Bara kod doktora

Folklorna grupa je bila izvrsna

broj 19 - siječanj 2010.

Predvorje je bilo puno gledatelja

Između točaka prikazivane su video snimke bivših učenika

Živo, moderno, veselo - nastup ritmičke grupe viših razreda

Darovi su se dijelili i poslije priredbe

Solisti

Bilo je i „repanja“ list Osnovne škole Granešina

KUD Oporovec pod ravnanjem umirovljenog profesora Miroslava Brnčića svojim je nastupom uveličao našu proslavu broj 19 - siječanj 2010.

Gledatelji su nakon svake izvedbe i snimke gromko zapljeskali, što je bio znak da su pomno pratili svaku točku priredbe. Posebno su bili oduševljeni zborom i orkestrom koji su izveli ukupno devet pjesama. Na kraju se dogodilo nešto nepredviđeno: bivša učenica škole, gospođa Ljiljana Presečki, zajedno s kćerkom Petrom koja je sada učenica IV. e razreda, izvela je mali „performans“ u ime svog bivšeg razreda i u čast njihovih bivših profesora. Bilo je to dirljivo sjećanje i susret danas već odraslih ljudi i umirovljenih učitelja na pozornici pred punim gledalištem. Nekima je pritom krenula i koja suza radosnica. No, proslavi su nazočili i umirovljeni profesori koji nisu bili pozvani na pozornicu jer nisu predavali tom razredu. Nitko drugi ih nije poimence ni spomenuo. Ovaj propust bio je primijećen nakon priredbe, a učitelj Mirko Skenderović otišao je zbog toga duboko uvrijeđen. Poslije priredbe svi su posjetitelji mogli pogledati izložbu na kojoj su bile postavljene stare slike, etno kutak s uporabnim predmetima iz vremena osnutka škole, nekadašnji udžbenici, pisanke i slično. U učionicama matematike i zemljopisa izložene su stare knjige iz školske knjižnice od kojih je najstarija iz 1842. godine, te nekadašnja nastavna sredstva i pomagala. Bio je tu i kutak kojim smo prezentirali rad novinarske grupe i školski list. Nekoliko brojeva Feniksa moglo se besplatno ponijeti kući za uspomenu. Tu se nalazila i klupa na kojoj je bila knjiga dojmova u koju su se mnogi upisali. Zanimljivo je spomenuti da je o nama bila emisija na Radio Sljemenu poslije koje su se telefonom javili neki bivši učenici ove škole. Tako nam se javila baka koja je ovdje krenula u školu još 1924. godine! Baš nam je drago da se još sjeća svoje škole! Već sutradan ponovno je zavladala školska svakodnevnica i nastava je održana prema rasporedu. Na zidovima su još ostale fotografije iz povijesti škole koje svjedoče o proslavi ove velike obljetnice.

Ritmička grupa nižih razreda

Zbor dječaka sastavljen za ovu prigodu

Nakon priredbe moglo se razgledati izložbe u učionicama i na hodnicima

broj 19 - siječanj 2010.

Tema broja Sjećanje na djetinjstvo

Je li vas ikad zanimalo kako su živjeli učenici ove škole u njezinoj davnoj prošlosti? Što su i koliko učili, s kakvim su se problemima susretali? Jeste li se ikada zapitali kako bi vam bilo da živite u njihovom vremenu? Kroz priču bake i djeda povest ćemo vas nakratko u prošlost.

Jedna knjiga tri godine Pripremile: Lucija Agić & Ivana Galić

Filip Novosel (80), umirovljeni poslovođa, danas poljoprivrednik i vlasnik domaćih životinja, prisjeća se: „U školu smo nosili jednu knjigu tri godine. Pisali smo na pločicama perom i kredom, a brisali spužvicama i krpicama. S devet godina smo krenuli u školu. Za neposlušne je bilo mnogo kazni: šibanje (po šibu je učenik sam morao otići), čupanje za kosu i udaranje po prstima. Dječaci su izrađivali razne predmete, tehnički mi je zato bio omiljen.“ Jana Novosel (78), danas kućanica, o tome kaže: „Na tehničkom su djevojčice plele i šivale. Morao si biti precizan za taj posao. Nosili smo knjige i pribor u torbicama od platna i slame, do škole smo pješačili bosi po svim vremenskim prilikama, uključujući snijeg. Nije bilo autobusa ni rasvjete. list Osnovne škole Granešina

Poslije škole išli smo s kravama na pašu.“ Djed i baka su bili susjedi i zajedno su išli u školu. U slobodno vrijeme išli su na „izlete“ kraj rijeke i radili razne poslove susjedima za džeparac. O školskom gradivu kažu: „Nije bilo lektire ni zahtjevnog gradiva, a na fakultet su išli samo 'najbolje stojeći', ostali su završavali samo četiri razreda. Učili smo najviše krasopis. Nismo se zbog svih obveza stigli previše družiti. Ipak, nakon završetka škole, vjenčali smo se i danas smo već 61 godinu u braku. Preživjeli smo Drugi svjetski rat i otkaze, ali ništa nas nije rastavilo.“ Osim već spomenutog kupanja u jezeru i rijeci u slobodno vrijeme, kojeg je bilo malo, djed i baka zabavljali su se i na druge načine. „Od blatnih kugli pravili smo broj 19 - siječanj 2010.

petarde. Nabacivali smo se krpenjačom, loptom napravljenom od starih poderanih čarapa. Nije bilo kompjutora ni sličnih elektroničkih naprava kao danas, zabavljali smo se na svježem zraku. To su bila vremena! Danas djeca previše gledaju TV i rade na računalu. Mi smo prvi TV dobili tek '89., bio je crno-bijeli i za njega sam izdvojio tri svoje plaće.“ Zaključujemo da su djed i baka vrlo skromno i sretno živjeli. Nisu imali tehnikalije o kojima smo mi danas praktički ovisni. Možda bi nam svima koristilo da se bar na jedan dan vratimo u njihovo doba. Djed i baka poručuju: „Djeco, nemojte ljenčariti! Da smo mi samo gledali televiziju kao vi danas, ne bismo postigli ništa.“

Tema broja

Izvukli smo iz ormara diplome i zahvalnice

Priznanja za uspjesan rad v

Da više nismo mala seoska školica pokazuje mnoštvo priznanja i diploma koje naši učenici i učitelji osvajaju na natjecanjima u znanju i stvaralaštvu Pripremila: Natalija Krznarić Svake godine organiziraju se natjecanja u znanju i stvaralaštvu učenika. Naša se škola sve više pojavljuje na tim natjecanjima. Ona su obično organizirana na više razina: najuspješniji učenici iz škole idu na općinsko natjecanje odakle se oni s najboljim rezultatima upućuju na gradsku ili županijsku razinu. Učenici koji tu postignu najviše bodova, imaju priliku nadmetati se s najboljima iz cijele Hrvatske. Profesorice i profesori provode s učenicima sate i sate u dodatnom radu da bi ih što bolje pripremili za natjecanja. U zadnje vrijeme škola u cjelini postiže sve bolje uspjehe. Primjerice, samo u prošloj školskoj godini imali smo sedam učenika na državnim natjecanjima, a o tome ste mogli čitati u svibanjskom biltenu. Za uspjeh na natjecanjima učenici i njihovi mentori dobivaju pismena priznanja, diplome i zahvalnice. Obično se taj papir negdje spremi i više ga nitko ne vidi. Željeli smo pokazati zahvalnice koje su dobili naši učenici, ali to je sada nemoguće skupiti jer su mnogi već odavno napustili ovu školu. Zato smo odlučili, u ovom svečanom broju, pokazati barem dio onoga što su učitelji ponaosob, ali i škola u cjelini, prikupili u zadnjih nekoliko godina na županijskim i državnim natjecanjima. list Osnovne škole Granešina

Godine 2007. na županijskom je natjecanju iz njemačkog jezika sudjelovalo ukupno sedam učenika naše škole. Organizatori su rekli da se tako nešto još nikada nije dogodilo. broj 19 - siječanj 2010.

Tatyana Butorac

Profesorica Tatyana Butorac izvorni je govornik engleskoga jezika, mentorica je studentima, članica povjerenstva na državnim natjecanjima i dobitnica brojnih priznanja i zahvalnica. Također je vlasnica certifikata sa Sveučilišta u Cambridgeu i iz Amerike, kojima joj se priznaje pravo podučavanja djece i odraslih osoba u bilo kojoj državi svijeta. Od 2001. godine članica je Državnog povjerenstva za odobravanje udžbenika iz engleskog jezika za osnovne i srednje škole.

Vesna Jeličić

Natalija Krznarić

Profesorica Vesna Jeličić godinama vodi školski zbor i orkestar. Tijekom 34 godine rada u OŠ Granešina održala je brojne koncerte sa zborom i orkestrom u školi, crkvi, ali i na mnogim drugim priredbama. Postizala je lijepe uspjehe na općinskim i gradskim smotrama kulturno - umjetničkog stvaralaštva. Iako se za to ne dobivaju pismena priznanja, ostat će zapamćena po izuzetnom trudu i zalaganju u radu, ali i po toplom i prijateljskom odnosu prema učenicima.

Mnogi su se učitelji ove škole zdušno zalagali za njezin uspjeh i uspjeh učenika pojedinačno, često ne žaleći truda i svoga slobodnog vremena. I danas je to tako. Neki za svoj rad dobiju list Osnovne škole Granešina

Učiteljica razredne nastave Natalija Krznarić radi u školi 28 godina. S dramskom je skupinom četiri puta bila na županijskom i jednom na državnom natjecanju, a najviše je uspjeha postigla na Lidranu prezentirajući školski list Feniks. Urednica je monografije škole izdane ove školske godine, a u vrijeme Domovinskoga rata pripremala je i vodila emisiju o matematici na TV - školi HRT-a.

pismeno priznanje, drugi se pak trude oko onoga što se ne pohvaljuje pismeno, ali njihov trud ostaje zapamćen kod njihovih učenika. Ipak, da bi se vidjelo koliko su naši učitelji broj 19 - siječanj 2010.

uspješni, pokazat ćemo dio njihovih pismenih priznanja. Možda nismo uspjeli prikupiti sve, ali i ovo je dovoljno kao dokaz o tome da naša škola napreduje velikim koracima.

Ljerka Kovač - Penović

Danica Pavlović

Ankica Stanić

Branka Šantak

Mirjana Lozić

Marija Cik

broj 19 - siječanj 2010.

Ana Floreani

Anica Grgić

Anita Poslon Katarina Drmić

Marijan Vulić

Dragica Zemljić Vlasta Haramina

list Osnovne škole Granešina

Mira Magda

Marijana Martić

broj 19 - siječanj 2010.

Škola

I sama škola je primila brojna priznanja. Nažalost, neka su izgubljena, a ovdje možete vidjeti ona koja su sačuvana. Na gornjim slikama su diplome i zahvalnice koje je škola dobila za sudjelovanje školskoga lista na županijskom (lijevo) i državnom (desno) Lidranu. Desno je zahvalnica za natjecanje mladih tehničara koja, zbog svoga oblika, nije stala među ostale. Dolje su priznanja za uspjehe postignute u različitim izvanškolskim aktivnostima.

broj 19 - siječanj 2010.

Prijateljsko čavrljanje

Posjetila nas je umirovljena učiteljica Milica Gambiroža

Cijeli je svoj radni vijek provela u našoj školi. Sjeća se dana kada su učenici izdaleka pješice dolazili na nastavu, pamti mnoge dogodovštine i s nostalgijom govori o svojim iskustvima u radu s djecom

Piše: Ana Čović

LIJEPO JE BILO OVDJE RADITI

Mnogi će se naši roditelji sigurno sjetiti profesorice hrvatskog jezika, gospođe Milice Gambirože koja je doslovno od prvoga do zadnjeg dana svog učiteljskog staža predavala u našoj školi. Iako je već sedamnaest godina u mirovini, rado se odazvala pozivu naše voditeljice da podijeli s nama sjećanja na dane kada je ovdje učila svoje đake. Prije susreta s njom bilo me je strah kako će proteći razgovor. Nisam je poznavala, bojala sam se da je stroga i da će nešto poći krivo. Ušla je u našu redakciju zadovoljno komentirajući kako smo se lijepo smjestili. Čim je progovorila, shvatila sam da se nisam trebala bojati. Mirnoća u njezinu glasu i osmijeh na licu ohrabrili su me i razgovor je započeo prijateljski i ugodno. list Osnovne škole Granešina

Ispričala je kako je rođena na selu, kako je voljela čitati i ići u školu. Oduvijek je željela biti učiteljica, a kada joj se pružila prilika, to je i postala. „Roditelji me nisu htjeli dati u školu, htjeli su da budem s njima na selu. Ja, doduše, obožavam selo i bila bih dobra farmerica, ali željela sam ići u školu. A biti učiteljica, to je za mene bilo nešto posebno.“ Uspjela je u svojoj namjeri i završila učiteljsku školu. S njom se školovala i Ðurđa Kontić, kćerka ovdašnjih učitelja Ivane i Joke Kontića, koja joj je rekla da u Granešini traže učiteljicu. Gospođa Milica se natjecala za to radno mjesto i bila primljena. Nakon nekoliko godina staža, učiteljica Milica otišla je na doškolovanje broj 19 - siječanj 2010.

i po završetku studija počela predavati hrvatski jezik. „Budući da sam štokavka, bilo mi je neobično kad sam se tu zaposlila i slušala ovu kajkavštinu. Neke riječi nisam razumjela, primjerice škornje, kojn, tajta... Nakon nekog vremena sam se priučila i tako zavoljela tu kajkavštinu da danas čitam kajkavsku poeziju kao da sam rođena kajkavka“, objasnila je. „Uvijek sam nastojala da djeca razumiju gramatiku hrvatskog jezika, a ne samo da napamet bubaju pravila. Imala sam učenice koje su tako dobro znale gradivo (npr. jedna Lidija) da su mogle same održati sat i podučavati druge.“ U razgovoru s profesoricom dobila sam dojam da je ona vrlo osjećajna osoba. Uvijek je puno

Prijateljsko čavrljanje

Školska godina 1956./57. na satu tjelesnog odgoja. Sanjkama su se spuštali padinom od sela prema školi

Šk.g.1963.-64. s drugim razredom

pomagala onima koji su teže učili. Ispričala je kako je u početku njezina rada bilo teško. „Zime su bile strašne, snijeg visok, prijevoza nije bilo nikakvog. Djeca nisu imala prikladnu odjeću i obuću. Što si mogao, to si kupio. Dolazila su u školu pješice iz Miroševca, Jalševca, Novoselca, Branovca, Novaka… Kad bi učenici došli u školu mokri i promrzli, domar Filip već bi naložio peći i oni bi se najprije morali ugrijati i osušiti da bi se s njima moglo normalno raditi.“ U svojim sjećanjima profesorica Gambiroža čuva djevojčicu koja je imala ozlijeđenu kralježnicu.

Pamti kako su svi učenici imali razumijevanja za nju i kako su joj pomagali nositi torbu. Također se sjeća maturalnih putovanja (Lovran, Opatija, Rab, Krk i drugdje) na kojima nije imala većih problema s učenicima. Ispričala je zanimljive događaje s maturalnih putovanja gdje su dugo u noć ostajali na plesu, kupali se po cijeli dan, boravili u hotelima s vrhunskim smještajem i osjećali se kao gospoda. „Jednom sam na ekskurziju u Punat na otoku Krku vodila kao pratnju baku Turčić koja nikada do tada nije vidjela more. To je za nju bio poseban doživljaj“ - ispričala broj 19 - siječanj 2010.

1960. godine u školskom vrtu s učenicama Katicom i Jagicom

U šetnji Granešinom s kćerkama oko 1970. godine (pogled od crkve prema školi)

nam je sa smiješkom. Iz naše škole profesorica Milica nosi lijepa iskustva. Kad je počela ovdje raditi, stanovala je u učiteljskom stanu koji se nalazio na mjestu današnje knjižnice. Bio je to mali stan, soba i kuhinja bez struje, vode i kanalizacije, no ističe: „Lijepo je bilo ovdje raditi i družiti se s ovim ljudima. Kad su bile berbe grožđa ja sam na njih bila pozvana kao i na rođendane, krstitke i svadbe. Nikada nisam ni pomislila otići u drugu školu. Mnogim je učiteljima ova škola bila odskočna daska za zaposlenje u Zagrebu. Nisu se mogli priučiti na ove teške uvjete rada,

Prijateljsko čavrljanje

S kćerkama u školskom cvjetnjaku ispred stare školske zgrade

S kolegama je rado dijelila lijepe trenutke. Na slici su, pored profesorice Milice, još tadašnji ravnatelj Radoslav Dragobratović te učiteljice Ljubica Rukavina i Dragica Šprem

S učenicima prvog razreda 1962./63. šk. g.

Priznanje za uspješan dugogodišnji rad profesorici Milici uručio je predsjednik Školskog odbora Zdravko Barišić

Vjeroučiteljica Marija Cik bila je učenica profesorice Milice. Ona je za ovu prigodu napisala nekoliko riječi o svojim iskustvima: „Sjećam se satova hrvatskog jezika s profesoricom Milicom uvijek s blagošću i sjetom. Još je vidim kako, naslonjena na učeničku klupu ili svoj stol, drži rukom jedan kraj naočala dok drugi zamišljeno gricka; čujem je kako nam čita tiho i polako, vrlo polako, da bismo razumjeli svaku riječ i da bi svaki stih odjeknuo u nama: ‘Teče… (stanka od nekoliko sekundi), i teče… (ponovno stanka), teče jedan slap…‘ Interpretativno čitanje Cesarićeva Slapa trajalo je nekoliko minuta, a u razredu je pritom bila apsolutna tišina. Sada kad sam i sama učiteljica, ponekad se, čitajući biblijski tekst, pjesmu ili priču svojim učenicima, sjetim profesorice Milice pa čitam tiho i polako, vrlo polako, da bi učenici razumjeli svaku riječ i da bi svaki stih odjeknuo u njima“. list Osnovne škole Granešina

broj 19 - siječanj 2010.

neimaštinu i seoski mentalitet. Meni to nije bio problem. Dapače, osjećala sam da sam potrebna ovim ljudima i da mogu puno dati svojim učenicima“. Rado se sjeća svojih kolega, a s nekima danas dijeli slobodne trenutke i zahvaljuje na suradnji. Učila je i sama kako bi mogla druge podučavati: „Učila sam ih osnovnoj higijeni. Primjerice, ovdje je bilo puno muha jer su ovdašnji ljudi držali stoku i perad. Nije tada bilo sprejeva protiv kukaca. Djeci sam objašnjavala kako muhe mogu prenijeti zarazu. Uzela sam nogu

Prijateljsko čavrljanje Časna sestra Nada iz Samostana sestara Kćeri Božje ljubavi dobro je poznavala učiteljicu Milicu. Evo što nam je rekla o njoj: „Gospođa Milica je bila vrlo dobra i draga osoba. Bila je razrednica nekim djevojčicama koje su stanovale kod nas u samostanu, a išle u vašu školu. Često sam dolazila k njoj na razgovor da mi kaže kako one uče. Gospođa Milica nije bila djeci samo razrednica, nego mnogo više: prijateljica i majka. Uvijek bi me rado primila na informacije, savjetovala što trebam učiniti da bi djeca poboljšala ocjene. Bilo je učitelja koji su se bojali pomagati časnim sestrama jer u ono vrijeme to nije bilo blagonaklono gledano od vlasti. Ona se nije ničega bojala. Bilo joj je važnije da toj djeci pomognemo nego što će vlast misliti o njoj. Na taj smo se način nas dvije povezale. Rado smo se susretale, izmijenile nekoliko rečenica želeći jedna drugoj svako dobro i s osmijehom se razilazile. I danas kad se sretnemo, rado popričamo. Riječi kojima mogu opisati gospođu Milicu su: plemenita, spremna pomoći, poštena, jednostavno - dobra i draga osoba.“ muhe, pa pod mikroskop. Za par dana došle su mame pa viču: ‘Što ste im to uradili? Oni kod kuće sve pokrivaju, sve zatvaraju!‘ Tada sam i njima objašnjavala da je muha glavni prijenosnik zaraze.“ U svome se radu profesorica Milica često služila projekcijom filmova, što je u ono vrijeme bilo najmodernije nastavno sredstvo. „Voljela sam im puštati dokumentarne filmove, a zatim to iskoristila za učenje o dokumentarnom filmu i o povijesti filma, za prepričavanje, govorne vježbe, sastavke i drugo. Iz njih smo učili o prirodi, različitim krajevima, a poslužili su i u ekološke i odgojne svrhe. Na primjer, moglo se vidjeti s koliko su interesa, truda i upornosti ljudi vodili brigu za očuvanje naše najveće ptice, bjeloglavog supa.“ Još jedno lijepo iskustvo veže gospođu Gambiroža za ovaj kraj. Naime, u to je vrijeme u današnjem župnom dvoru bio Mjesni ured i tu se ona vjenčala. Kasnije je dobila dvije djevojčice koje su se rado družile s učenicima svoje mame i igrale u školskom dvorištu punom cvijeća sve dok se nisu preselili u Studentski grad. Danas ima unuka Marka (14) i Lovru (8) i sretna je baka. Pored rada u školi, zajedno s učiteljicom Danicom Marunić vodila je kratko vrijeme folklorno društvo u Miroševcu. O tome priča: „Bili su to mlađi ljudi. Uz mali kolodvor u Miroševcu, na zadnjoj postaji Pionirske željeznice bila je jedna veća prostorija u kojoj smo imali probe,

a tamo smo imali i nastupe pred lokalnim stanovništvom. Nisam ni ja znala sve plesove, nešto sam pamtila još iz učiteljske škole, ali učili smo svi zajedno. Gotovo da smo jedni druge učili. Nešto smo pjevali, naučili nekoliko plesova i to je to.“ O današnjoj mladoj generaciji misli da bi trebala imati više poštovanja prema roditeljima, učiteljima, prijateljima. Smatra da je toga prije bilo puno više, kao i da su djeca bila skromnija i odgovornija. Sukob generacija smatra normalnim, ali ipak misli da bi roditelji trebali obratiti više pažnje odgoju djece, dok škola to može samo nadograditi. „Ja režem kruh točno onako kako je to radila moja mama. Tako je i s većinom ostale djece. Tamo gdje su roditelji brižni, surađuju sa školom, to se vidi na djetetu. Trebali bi djeci od prvoga dana školovanja pomagati, pratiti ih, razvijati radne navike i sve to na lijep način. U biti, sva su djeca divna i sva zaslužuju našu podršku, veliku pažnju i puno ljubavi. Obitelj je oaza sreće, razumijevanja, prvih riječi i prvih koraka, utočište pred svim izazovima života.“ Nakon razgovora poveli smo profesoricu Milicu u šetnju oko škole. Širom otvorenih očiju promatrala je sve oko sebe i divila se onome što je vidjela. „Bila je to nekada tipična mala seoska školica, a gle ti sada ovo!“, rekla je. „Tolika zgradurina, a sve čisto i uredno. Vidi se da ovdje vlada red i disciplina.“ Profesorice, hvala Vam na ovim lijepim riječima! broj 19 - siječanj 2010.

Iz knjige dojmova Nakon održane priredbe povodom 150. obljetnice škole, posjetitelji su se upisali u knjigu dojmova. Evo nekih zabilješki: Svim učenicima, profesorima i drugim djelatnicima ove stare škole čestitam 150 godina rada i života škole u kraju koji je sačuvao svoju povijest, a ide uvijek dalje i dalje. Tu sam provela mladost i 36 godina života i sretna sam zbog toga jer sam voljela ljude ovoga kraja, a djeca su bila i ostala moja velika ljubav. (Milica Gambiroža) Puno hvala na prekrasnoj predstavi i mnogo truda uloženog u odgoj naše djece! (Zavalići) Uzbuđenje, radost, veselje i sve one lijepe osjećaje nakon 15 godina uspjeli ste ponovno probuditi u meni. Prekrasno! Hvala vam! (Josip Blažević) Dojmljiva izložba, a monografija – prekrasna! U ime obitelji Pribanić i generacija djece koja su se obrazovala i odgajala u vašoj/našoj školi, veliko HVALA! (Ljubica Pribanić) Dirnut do suza! (Vlado Hudek, 1964.) Čestitam na prekrasnom 150-godišnjem vremeplovu. Uživala sam, a posebno vam odajem priznanje na vašem prigorskom, kajkavskom tonu koji je zalog i sretne budućnosti ove škole. (Barbara Ferlak, ravnateljica OŠ Čučerje) Nakon 26 godina završetka OŠ Granešina osjeća se isto u srcu kad se vidi profesoricu kako srčano vlada zborom. Sve čestitke! (G. Glogovšek)

U školi i oko nje Nema više besplatnih udžbenika

Učiteljice Martić i Jukić napisale udžbenik

Na nastavu bez knjiga

Piše: Angelika Spač

Na kraju prošle školske godine bivši ministar obrazovanja Dragan Primorac nama učenicima je rekao da ne moramo vraćati udžbenike. No, tijekom ljetnih praznika došao je novi zakon koji određuje da ih moramo kupiti. To je učenike i roditelje zbunilo, no ipak su ih kupili. Polovni udžbenici su se kupovali, davali, posuđivali, nabavljali preko interneta, na Zagrebačkom velesajmu… Cijeli deveti mjesec mogli smo nabavljati udžbenike pa su zato neki učenici iskoristili priliku i nisu nosili u školu ni one koje su imali. Učitelji i profesori su negodovali jer im je zbog toga bilo teže obrađivati gradivo nego inače. Posebno su se neugodno osjećali prvašići čiji roditelji nisu odmah kupili udžbenike. Jedva su čekali da krenu u školu, a nisu dobili knjige! Voditeljica novinarske grupe Natalija Krznarić, koja je i učiteljica prvoga razreda, rekla je da joj je tih prvih mjesec dana bilo jako teško raditi jer su prvašićima prijeko potrebni udžbenici. Osim toga, oni su još jedini koji im se vesele. Neke su se učiteljice snašle fotokopirajući djeci stranice iz udžbenika i tako potrošile cijeli paket papira za fotokopiranje (to im je jedini koji dobiju u cijeloj školskoj godini). Nadamo se da ubuduće ovakvih problema više neće biti. list Osnovne škole Granešina

Marijana Martić

Marija Jukić

„Petica“ iz naše škole

Piše: Ivana Lobor

Učiteljice Marijana Martić i Marija Jukić autorice su udžbenika Petica za treći i četvrti razred osnovne škole. Udžbenik je izdan krajem prošle školske godine, a Ministarstvo prosvjete i športa ga je odobrilo za uporabu. Naravno, uz udžbenik idu listići, radna bilježnica i zbirka zadataka. Četiri treća i četiri četvrta razreda naše škole već rade po tom udžbeniku. Nažalost, njime se još ne koriste mnogi hrvatski učitelji i učiteljice jer ga nisu mogli upoznati u svibnju prilikom izbora udžbenika. Naime, kasno je izdan, pa ni preporuke i primjerci izdavačke kuće Sysprint nisu stigli na vrijeme da bi ga učitelji mogli odabrati. Ono što ovaj udžbenik razlikuje od ostalih su zanimljivi i poučni zadaci. Tako, primjerice, možemo saznati da naziv „maraton“ potječe iz legende o

broj 19 - siječanj 2010.

grčkom vojniku Filipidu koji je trčao od jednoga polja do jednoga grada da bi objavio pobjedu grčke vojske nad Perzijancima, a računanjem se otkriva koje je to polje i koji grad. Doznajemo da je prvi papirni novac u Hrvatskoj tiskan 1778.g., izračunavamo starost najstarije masline i koliki je najveći stadion u Hrvatskoj, koliko traje dan na Marsu te stupanj zagrijanosti površine Sunca. Ima tu podataka o Slavoljubu Penkali, sastojcima čokolade, Oskarom nagrađenom hrvatskom crtanom filmu Surogat i mnogih drugih. Iz ovih primjera, a i iz komentara učiteljica, možemo zaključiti da se učenici rado koriste ovim udžbenikom. Ponosni smo što su autorice učiteljice iz naše škole i nadamo se da će taj udžbenik biti prihvaćen u školama širom Hrvatske.

U školi i oko nje Izdana druga monografija škole

novo lice na hodniku

Piše: Anamaria Raguž

PRIČA O ŠKOLI U povodu 150. obljetnice Osnovne škole Granešina izdana je monografija autora Marijana Vulića, ravnatelja naše škole. Glavna je urednica Natalija Krznarić, a u uređivačkom odboru su također učiteljice i tajnica naše škole. Monografija je podijeljena na deset poglavlja, a na početku svakoga se nalazi sažetak i jedna fotografija koja najavljuje o čemu će biti riječ u tom poglavlju. Uz to su dodani citati i zanimljivosti iz školske spomenice koji prikazuju život i rad u školi od njezinih početaka. Monografija obiluje fotografijama, crno-bijelim iz vremena početaka rada škole i fotografijama u boji svih učenika i učitelja koji se nalaze u školi ove školske godine. Pred kraj se nalaze „Priče u slikama“ koje prikazuju zaposlenike i učenike u različitim situacijama. U tablicama na kraju monografije podaci su o broju učenika tijekom godina,

razrednim odjelima, a tu je i popis svih djelatnika koji su ikada ovdje radili. Ova monografija svojim izgledom dočarava duh prošlih vremena. Odabrani oblik slova, obrubi oko citata i detalj ispod broja stranice djeluju pomalo starinski jer podsjećaju na ukrase koji se nalaze u starim knjigama. Korice izgledaju kao da su presvučene kožom i uvezane tkaninom, a naslov „150 godina učione granešinske“ podsjeća na krasopis koji se nekada učio u školama. Cvjetni ukras na naslovnici prenesen je iz prvog sveska školske spomenice, a nacrtao ga je učitelj Josip Prikril 1891. godine. Monografija se može kupiti kod administratorice, a zainteresirani je mogu naručiti i telefonski. Zahvalni smo svima koji su pridonijeli da ova monografija postane dio naše sadašnjosti i naše budućnosti. Ana Pribanić, 5.b

broj 19 - siječanj 2010.

Marija Banić profesorica je hrvatskog jezika koja zamjenjuje Mirjanu Lozić, nova je razrednica 6. b i nova voditeljica novinarske grupe. Prije je radila u Osnovnoj školi Gračani. Za sebe kaže da je stroga, voli red i disciplinu, no ponekad i šalu. Ovako zamišlja svoj školski sat: pregled domaćih zadaća, ponavljanje, novo gradivo i nova domaća zadaća. Posebno joj se sviđaju naše učionice zato što imaju televizore i DVD uređaje pa uživa raditi u njima.

NOVI WEB I NOVI LOGO

Piše: Luka Forić

Nova mrežna stranica OŠ Granešine je u izradi. Uređuje je profesorica Jagoda Smiljanić. Dio stranice već je napravljen, ali će trebati proći još nešto vremena da se dovrši. Radi se u CMS-u, novom načinu izrade mrežnih stranica koji je Carnet školama dao na raspolaganje. I logotip škole je malo promijenjen. Dodan je stilizirani oblik koji podsjeća na naš ulaz u školu pa smo tako dobili jedinstven prepoznatljivi znak. Autorica je učiteljica Natalija Krznarić.

Posjet domu za nezbrinutu djecu

Učenici 2.d razreda sa svojom učiteljicom Marinom Ištvanić odlučili su vratiti osmijeh na lica djeci bez roditelja

Piše: Iva Kožul

Autić za osmijeh

Neposredno pred Božić, učenici 2.d razreda Barbara Šamec, Emanuela Bello, Leon Pavičić i Matija Turčić sa svojom učiteljicom Marinom Ištvanić posjetili su Dom za nezbrinutu djecu Svete Terezije i malog Isusa. Donijeli su štićenicima doma filmove, slikovnice i igračke koje su skupili učenici njihovoga razreda. Susret je organizirala učiteljica i zajedno s djecom pripremila poklone za mališane. Željeli su im bar malo uljepšati taj veliki blagdan. Ovu hvale vrijednu akciju imaju namjeru provoditi i ubuduće, a lijepo bi bilo kada bi u tome sudjelovali svi učenici naše škole. Dom za nezbrinutu djecu Svete Terezije i malog Isusa osnovale su časne sestre Karmelićanke. Od 1917. godine, od kada postoji na današnjoj lokaciji, bavi se humanitarnim radom isključivo namijenjenim napuštenoj i nezbrinutoj djeci. U domu je smješteno 36-ero djece bez roditeljske skrbi, od novorođenčadi do sedmogodišnjaka. Izvana, on izgleda kao bilo koja druga kuća. Nalazi se u zelenom, mirnom i tihom list Osnovne škole Granešina

dijelu grada. Djeci pruža različite usluge, od smještaja i njege do frizerskih usluga. Važno je reći da nemaju nikakvu financijsku ili bilo koju drugu potporu grada. Žive isključivo od donacija. Potpunu odgovornost na sebe preuzele su časne sestre koje su dan i noć na raspolaganju svoj djeci, nesebično im pružajući ljubav. Većinu te djece nitko nikada nije posjetio jer oni nemaju obitelj. Uglavnom su napušteni i zbog toga tužni. Ipak, ima ljudi koji češće dolaze i posjećuju ih. Takvi ljudi mogu čak dobiti i skrbništvo nad jednim od njih. Nekoliko je djece do sada usvojeno. Jednoga je dječaka usvojila talijanska obitelj i on se redovito javlja časnim sestrama šaljući im svoje fotografije i video snimke. Oni koji nisu bili te sreće, još uvijek s nadom očekuju dobru dušu koja će ih prigrliti kao svoje dijete. „Otvorivši vrata doma ugledali smo mnogobrojna zbunjena lica djece. Bili su jako uplašeni. Na danim igračkama bili su jako zahvalni, ali i tužni jer su znali da ćemo mi jednom otići i da će opet biti kao i prije“, rekla nam je Emanuela Bello. broj 19 - siječanj 2010.

Samo dva dana nakon posjeta domu, u školu je stigla zahvalnica kuće sv. Terezije za poklonjene igračke i ugodno druženje

Sati druženja brzo su prošli. Na odlasku su ostala tužna lica i obećanje da će ih naši učenici ponovno posjetiti. Tugu su blažile igračke koje su ostavile lijepu uspomenu na 2.d razred.

U školi i oko nje Viktor Jozinović darovao školu

Donacija za obljetnicu

I to je „Hvala“!

Piše: Josip Lovrić

Gospodin Viktor Jozinović i tvrtka Peacock čiji je on suvlasnik, donirali su školi oko šezdeset ruksaka, tridesetak torbi za laptop, isto toliko kišobrana te pedeset kapa i privjeske za ključeve. Time su željeli na svoj način uveličati proslavu obljetnice škole. Poklone su namijenili učiteljima i profesorima ove škole te učenicima koji su sudjelovali u priredbi. Tvrtka Peacock osnovana je prije pet godina, ured joj je u Zagrebu, a skladište u Sesvetskom Kraljevcu. Tvrtka se bavi reciklažom, tj. skupljanjem i obrađivanjem neopasnog otpada - plastike, kojeg prodaju na domaćem tržištu, u Sloveniji, Mađarskoj, Srbiji te Bosni i Hercegovini.

Gospodin Jozinović ima sina Dominika u 5.a i kćerku Andreu u 4.d razredu naše škole. U razgovoru s njim saznali smo da je on svestrana osoba, a da bi održao svoje zdravlje, bavi se trčanjem. Ispričao nam je kako povremeno, unatoč poslovnim obvezama, trči maraton. Prvi polumaraton u duljini od 22 km trčao je u Hong Kongu, a zatim je bio u Kölnu na maratonu dugom 42 km. Nedavno se vratio iz Kine gdje je sudjelovao u hodanju uzbrdo na 100 km. Voli se družiti sa svojom obitelji i šetati prirodom što preporučuje svim našim učenicima. „Bilo mi je drago što smo firma i ja svojim skromnim poklonom uvećali vaše slavlje“, rekao nam je gospodin Jozinović.

Piše: Angelika Spač

Tijekom izložbe na proslavi obljetnice škole dijelili smo besplatno stare brojeve Feniksa. Razgrabljeni su u roku od desetak minuta. Bila sam ponosna misleći kako ga učenici vole čitati. No, taj ponos je nestao čim sam izašla na školsko dvorište i ugledala listove Feniksa razbacane po podu. Jako sam se razočarala i pomislila: „I to nam je hvala!“

Slabo osvijetljen prijelaz na kružnom toku

Sigurnost je najvažnija Piše: Josip Berišić

Rotor na križanju Miroševečke i Sunekove ulice vrlo je slabo osvijetljen. Naši učenici svake večeri tuda prolaze na putu iz škole kući i prijelaz ceste na tom mjestu za njih je prava lutrija. Puno je nesavjesnih vozača koji jednostavno ne žele stati pred zebrom, a kad se još uzmu u obzir parkirani automobili na samoj zebri, onda je tu stvarno nemoguće proći! O ovom problemu prošle su godine razgovarali naši roditelji s ravnateljem i policijom. Roditelji su tražili da se tu postave „ležeći policajci“, da se pojača rasvjeta i prometna signalizacija, no od praznih obećanja nije se otišlo dalje. Izgleda da je tu potrebno da se, ne daj Bože, nešto strašno dogodi pa da onda institucije koje brinu o sigurnosti prometa, pogotovo o zaštiti djece, reagiraju na pravi način. Ovim člankom želim upozoriti one čija su usta puna hvale za našu sigurnost da na kraju nešto i učine!

Pješački prijelaz je u gotovo potpunom mraku

Molim ravnatelja, župnika, policiju i ravnateljicu vrtića da svi skupa pošalju zahtjev nadležnima da se ovaj strašni problem riješi. Molim roditelje da isto tako reagiraju i da svi dalje zovu i traže rješenje. Konačno molim i naše gradske očeve da nam pomognu i riješe nam broj 19 - siječanj 2010.

sigurni put do škole. Vjerujem da će ova moja molitva i molitva ostale djece u kvartu doprijeti do nečijeg pravog, vrijednog i radišnog srca i da ćemo ovaj problem sigurnosti riješiti na našu dječju radost. Jer sigurnost je najvažnija!

Ivana Mikulčić na Super talentu

dr. Lana Ðonlagić bila je učenica ove škole

Svaka ti čast, Ivana! Piše: Iva Kožul

Kao što već znate, Ivana Milkulčić, učenica trećeg b razreda, pobijedila je u emisiji „Kad narastem bit ću zvijezda“. Njezin prekrasni glas presudio je u tom natjecanju i doveo je do pobjede. Nakon toga, Ivana se odlučila na još jedan izazov. Nastupila je u emisiji „Super talent“. Pjevala je vrlo zahtjevnu pjesmu Christine Aguilera i svojim glasom zadivila publiku i žiri. Jednoglasnom odlukom žirija, puna samopouzdanja, krenula je u drugi krug natjecanja. Kao podrška, s njom su bili roditelji koji su za vrijeme nastupa znatiželjno virkali iza zastora. Tijekom izvođenja skladbe svi su imali čudesan pogled i sjaj u očima! Nažalost, Ivana nije ušla u polufinale. Rekli su da je premlada!

Ivana s učiteljicom Marijom Jukić i mamom

Iako je svojim predivnim glasom zadivila i učenike naše škole, Ivana nažalost nije mogla pokazati svu njegovu čaroliju na proslavi 150. godišnjice škole. Bilo je onih koji su predlagali da Ivana otpjeva bar himnu škole, ali nekim se učiteljicama u školskom KUD-u taj prijedlog nije svidio. Stoga, na žalost većine, Ivana nije imala priliku svima pokazati svoj Bogom dani talent. Pokušavajući ispraviti tu nepravdu, vjeroučiteljica Marija Cik pozvala ju je da nastupi na priredbi za blagdan sv. Nikole. Pjevala je svima nama poznatu dječju pjesmicu „Sveti Niko svijetom šeta“ i, kao uvijek, sve nas je oduševila. Čestitamo joj i kažemo: Ivana, svaka ti čast! U svim tvojim budućim natjecanjima i nastupima, naše je srce s tobom! list Osnovne škole Granešina

Lana Ðonlagić s našim novinarkama nakon povratka s Himalaje (gore) i među odlikašima na kraju osmoga razreda 1997. godine (desno)

Naša doktorica na Himalaji

Prelijepo je kad se možemo ponositi svojim bivšim učenicima, a ponosimo se njima ako su čovječni i ako se bave nečim lijepim, kreativnim i čovjekoljubivim. Lana Ðonlagić bila je odlična učenica naše škole, često vedra i nasmijana, smirujućeg temperamenta. Tko je ikada mogao i pomisliti da će se kasnije ta nježna osoba uputiti u surove himalajske klimatske prilike gdje je idealno vrijeme za penjanje -20 stupnjeva Celzija pri brzini vjetra od 70 km na sat?! Lana je bila djevojka koja je s lakoćom učila. Završivši Medicinski fakultet u Zagrebu, pridružila se kao liječnica Hrvatskoj ženskoj ekspediciji na Mt. Everest 2009. Četiri djevojke: Ena Vrbek, Milena Šijan, Darija broj 19 - siječanj 2010.

i Iris Bostijančić popele su se na sam „krov svijeta“, a Lana im je u tome pothvatu pomogla svojom liječničkom brigom i naporom. I ne samo da je pomagala svojoj ekipi, Lana je pomagala i drugim alpinistima i šerpama (vodičima) pri usponu na Mt. Everest pri čemu je nekima spasila i život pa je zbog svoje humanosti i požrtvovnosti predložena za Orden časti nepalske vlade. Na nedavnom izboru najboljih sportaša u organizaciji Sportskih novosti, dobila je Millenium PR 38 Fair play na temelju odluke 408 sportskih novinara. Lani želimo još mnogo uspjeha jer njezini uspjesi i naš život čine sigurnijim i ljepšim. knjižničarka Lada Bobinac

U školi i oko nje Škola u očima prvašića

Povratak prirodi

Ne vole Zadaću

Piše: Angelika Spač

Početak nove školske godine za prvašiće je poseban doživljaj i radost. Ove godine u školu ih se upisalo stotinjak u četiri prva razreda. Brzo su se priučili i već opušteno jure hodnicima. Kristijan Raguž iz 1.b kaže da je škola za njega samo gubljenje vremena, ali voli dolaziti radi druženja s prijateljima. Htio bi da djeca u školi imaju računala kako bi mogao igrati „Tanoth“. Petra Kordić iz 1. c rekla je da voli ići u školu zato što se voli družiti s prijateljima i upoznavati neke nove stvari. Ne voli pisati zadaću, a najviše voli engleski! Poželimo im uspješno školovanje, što više dobrih prijatelja i što manje domaćih zadaća!

Zamalo razbili prozor Piše: Anamaria Raguž

Da uvjeti u našoj školi za nastavu tjelesne i zdravstvene kulture nisu nikakvi, znaju već i ptice na granama. Zbog takvih uvjeta na satu tjelesnog naši dečki umalo da nisu razbili prozor. Ispred škole igrali smo graničara. Dominik je Mati bacio loptu, a ovaj ju nije uspio uhvatiti. Tako je lopta, umjesto u Matinim rukama, završila u prozoru. Nešto tako slično dogodilo se i s autom gospođe Kovač. Na sreću, prozori se nisu razbili, što ne znači da se to jednom neće dogoditi. Tko će onda biti kriv?

šuma, a ne laptop Piše: Iva Kožul

Većina profesora u današnje vrijeme koristi napredene tehnologije kako bi nama djeci bilo što „zabavnije“ na satu. No, nama to nije toliko zanimljivo, koliko nastava u prirodi. Tako smo mi jednoga dana krenuli u Grad mladih s profesoricom Zrinkom Šamec. Putem do obližnje šume, gdje se nalazi Grad mladih, uživali smo u prirodi i svakim korakom postajali

sve uzbuđeniji. Nakon što smo stigli na odredište, podijelili smo se u grupe, zavrnuli rukave i bacili se na posao. Rješavali smo različite zadatke i izvodili vrlo zanimljive pokuse. Iz tih pokusa mnogo smo naučili. Ovim posve inovativnim načinom izvođenja sata svi smo bili oduševljeni. Bili bismo sretniji kada bi bilo više nastave u prirodi. Pohvaljujemo profesoricu Zrinku Šamec i njezinu ideju!

Najezda osa

pošast dolazi s tavana Piše: Paola Vulje

Informatička učionica postala je dom osama. Vjerojatno su, poput stršljena prije nekoliko godina, izgradile gnijezdo na tavanu iznad učionice. Učenici su različito reagirali na pojavu osa. Nekima je bilo smiješno kada su profesorici Smiljanić ose letjele oko glave, a ona to nije ni primijetila (ili se pravila da ne primjećuje). Drugi su ih se, pak, bojali pa od straha nisu mogli pratiti nastavu. Sreća da je brzo zahladilo pa se ose više ne pojavljuju u učionici. Domari su poduzeli akciju uništavanja osa pa se nadamo da ih ubuduće više neće biti. broj 19 - siječanj 2010.

Počast vukovarskim braniteljima

Slava im!

Oprostili smo se s učiteljicom

Ostat će u našim srcima Piše: Josip Lovrić

Piše: Anamaria Raguž

Na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. u srijedu 18. studenog i naša je škola odala počast herojima Vukovara. Učenici su donijeli lampaše, zapalili ih i poslagali na tlo pred školom u obliku križa. Onda su svi učenici i profesori stali oko tog križa i pomolili se. Molitvu je predvodila profesorica Pavlović. Profesorica Ana Karlo nam je govorila kako je ona doživljavala Domovinski rat i stradanja vukovarskih branitelja. I drugi profesori pričali su nam o tom vremenu, a sa profesoricom Mirom Magdom gledali smo film.

Umrla učiteljica Antonija Taboršak Piše: Mihaela Kordić

list Osnovne škole Granešina

Našu učiteljicu Gordanu Ivoš mnogi poznaju po njezinoj dobroti i veselju. Vodila nas je u Školu u prirodi u Istru, bili smo na Brijunima i u Puli. Tamo smo se još više zbližili s njom. Taj izlet nećemo nikada zaboraviti naročito zato jer smo mi bili jedini četvrtaši iz škole koji su išli na more sa svojom razrednicom. Tjedan dana prije Prošlogodišnji 4.a na Brijunima sa svojom razrednicom kraja četvrtog razreda u Gordanom Ivoš Gradu mladih organizirali plakale. Teško nam je bilo rastati se smo druženje učenika od svoje učiteljice! i roditelja s našom razrednicom. Sada smo u petom razredu Bila je to oproštajna zabava. i kada vidimo učiteljicu Ivoš na Za uspomenu smo joj poklonili hodniku, svi joj trčimo u susret predivan lančić i sat, njezin portret i gledamo njezine nove đake. i buket ruža. Iako smo se ludo Ponekad znamo i popričati s njom. proveli uz kolače i sokove, razne Zauvijek će ostati u našim srcima! igre, pjesmu i ples, neke su učenice

Potpisivanje peticija U 97. godini života umrla je Antonija Taboršak, umirovljena učiteljica razredne nastave koja je radila u našoj školi od 1943. do 1966. godine. Umrla je neposredno prije proslave 150. obljetnice škole, baš onda kad smo je htjeli posjetiti i intervjuirati za školski list. Gospođu Taboršak cijenili su učenici, njihovi roditelji i učitelji s kojima je radila. Za svoj je rad često dobivala nagrade i ocjenu „naročito se ističe“. Mnogi je pamte po tečajevima i predavanjima o zdravlju i odrastanju kojima je, pored svoga rada u školi, podučavala mlade djevojke ovdašnjih sela. Budući da je stanovala u blizini škole, svi su je dobro poznavali i voljeli. Ponosni smo što je tako dobra učiteljica, a ponajprije dobra osoba, bila dio naše škole. Počivala u miru! broj 19 - siječanj 2010.

Svi za dvoranu i nogostup Vijeće roditelja nedavno je organiziralo potpisivanje još jedne peticije za izgradnju školske dvorane. Navodno, sada, kad je projekt gotov, a vlasnici pristali prodati zemljište, grad za to nema novca! Doduše, došli su neki radnici i kopali zemlju istražujući mogućnosti gradnje. Peticija je upućena gradonačelniku. Vidjet ćemo hoće li se što dogoditi u proljeće. Mještani su pokrenuli potpisivanje peticije za proširenje Sunekove ulice i izgradnju nogostupa na mostu iznad Čučerske reke gdje su životi naših učenika svakodnevno ugroženi zbog gustog prometa i uskog prijelaza. U obje ove peticije skupili smo oko tisuću petsto potpisa.

Dvorana u proljeće? Lokacijska dozvola je dobivena, a u tijeku je izrada građevinskog projekta (projektiraju se priključci za struju, vodovod, plin i kanalizaciju). Nedavno su radnici bušili zemlju iza škole ispitujući sastav tla. Sve nam to govori da izgradnja sportske dvorane nije zaboravljena. Kad će to biti, još se ne zna točno, ali iz Gradskog ureda nam kažu da smo prvi na redu! Možda nam ovo proljeće, unatoč recesiji, donese neke lijepe novosti. (N.K.)

Sve je drugaČije Piše: Josip Lovrić

Nama petašima ovo je najteži razred do sada. Dobili smo nove profesore i nove predmete: tehnički, povijest, zemljopis, informatiku i njemački. Svaki predmet ima svoju učionicu pa se teško snalazimo. Jelo je jedan sat kasnije i imamo više sati. Sada imamo i tjelesni u hodniku, a prije nam je bio u razredu (igra dan-noć). Neki se žale da im je torba preteška, neki da zaboravljaju opremu za tjelesni. Znam da ćemo se morati prilagoditi svim ovim novostima jer su tako i drugi morali, ali za sada molimo profesore da imaju malo razumijevanja za nas jer nam zbilja nije lako.

Antonio na Super talentu

Virtuoz na harmonici

Piše: Angelika Spač

Antonio Vrbički iz 8. d razreda onaj je simpatični virtuoz na harmonici (i naš lik s naslovnice!) koji je, bez imalo treme, nastupio na Super talent showu Nove TV u grupi zvanoj „Antonio i Šimunčani“. Dečki su bili toliko dobri da su dospjeli u polufinale. Antonio kaže da to natjecanje nije bila njegova ideja već su ga zvali prijatelji. Pa naravno, kad svira harmoniku kao da ju je on izmislio! Unatoč slavi, Antonio je i dalje jednostavan dečko i svima dobar prijatelj.

Foto: Preuzeto s interneta

Stranica za druženje

naÐimo se na „fejsu“

Piše: Lucija Agić

Tražite li mjesto gdje ćete objaviti svoje fotografije, popričati s prijateljima, osnovati vlastitu grupu ili fan-stranicu i igrati najzabavnije multiplayer igre, a sve to na Internetu i u bilo koje vrijeme? Pravo rješenje je Facebook! Naime, ta stranica u zadnjih je nekoliko godina došla na svjetski vrh Interneta. S obzirom na ono što nam ona nudi, to nije nikakvo čudo. Na Facebooku možete pronaći čak i neke davno izgubljene prijatelje. Ipak, osnovna svrha stranice je ostati u kontaktu s

postojećim prijateljima. Vjerojatno ste i sami korisnik Facebooka. No, upamtite da morate biti oprezni. Neki programeri u aplikacije stavljaju razne viruse koji se prenose slanjem zahtjeva i privatnih poruka. Naravno, lijek je antivirusni program. Ipak, Facebook ima više prednosti nego mana. Tomu u prilog ide broj korisnika - u Hrvatskoj ih je 3. studenog 2009. bilo 855 480 od čega je 21 460 odnosno 2 i pol posto mlađe od 13 godina.

Otvoren prvi trgovački centar u Dubravi

poput šetnje vrtom

Piše: Domagoj Panić

Foto: Preuzeto s interneta

Napokon je i naša Dubrava dobila trgovački centar - Garden Mall u Oporovečkoj ulici. Na dan otvorenja, negdje u rujnu prošle godine, posjetilo ga je petstotinjak ljudi, a bio je tu i sam gradonačelnik. U Garden Mallu ima ukupno 70 trgovina. Među njima su mnoge u koje biste poželjeli poći: New Yorker, X-Nation, Men's Locker, Accessorize, Deichmann, Mango, Guliver, Palmers, Nike, Sony, Promod i druge. Sestre Marija i Ivana Husar svojom su pjesmom uljepšale broj 19 - siječanj 2010.

otvorenje ovoga centra u kojemu je posao našlo oko 500 ljudi, većinom stanovnika Dubrave. Priča se da je u izgradnju uloženo oko 70 milijuna eura. To je jedan od niza trgovačkih centara koji su planirani za izgradnju u Zagrebu i njegovoj bližoj okolici. Ime Garden Mall dobio je zbog ideje da se kupci osjećaju kao da šetaju vrtom. Zato tamo ima puno svjetla, vodenih ukrasa i drveća. Kad se još otvore sve trgovine, ruksak na leđa, tenisice na noge i možemo na izlet u Garden Mall!

Predstavljamo vam Još jedna naša učenica među hrvatskim prvacima

Kao od gume Nika Kovač članica je skupine koja je na državnom prvenstvu u ritmičkoj gimnastici osvojila prvo mjesto Pripremili: Elizabeta Jozić i Luka Forić

Za svaki se nastup treba urediti, a haljina sa šljokicama i šminka su obavezni

Djevojčice ponosno pokazuju svoje medalje i diplome osvojene na hrvatskom prvenstvu

Najavljivač uzvikuje njihova imena, glazba počinje i njih pet istrčava na parter izvijajući se, prevrčući, skačući i plešući. Haljinice na njima blistaju, a blista i pogled u njihovim očima. Vježba je izvedena odlično. Čeka se proglašenje pobjednika. Uzbuđenje je na vrhuncu. A onda se čuje: „Prvo mjesto osvojila je skupina Gimnastičkog kluba Maksimir!" Slijedi vrisak oduševljenja, grljenje i bezgranično oduševljenje. Eto, tako je to bilo na Prvenstvu Hrvatske u skupnim vježbama ritmičke gimnastike koje je održano sredinom lipnja 2009. godine. U pobjedničkoj je skupini bila i naša Nika Kovač, učenica 5. b razreda. „Bila sam vrlo uzbuđena kad su proglasili da smo pobjednice. To je prekrasan osjećaj!" - kaže Nika. Ritmičku gimnastiku trenira od svoje pete godine. Ispričala nam

Nika Kovač s prijateljicom Anom Tomkić list Osnovne škole Granešina

broj 19 - siječanj 2010.

je kako je sve počelo: „Bila sam u vrtiću kada su došle dvije trenerice i ispitivale tko je zainteresiran za ritmičku gimnastiku. Tamo su nas pregledavale, rastezale kao gumu i na temelju toga predložile roditeljima tko bi mogao biti uključen u klub. Moja je mama pristala i evo me tu još uvijek!“ Niki nije baš jednostavno tri puta tjedno odlaziti na treninge u sportsku dvoranu XV. gimnazije na Jordanovcu. Ima sreću što je uglavnom mama vozi, no i njoj je to naporno kad je, pred natjecanje, svaki dan treba voziti na trening. Velik dio svoga slobodnog vremena Nika posvećuje vježbanju, ali je svjesna da peti razred nije baš lagan i da joj škola mora biti na prvom mjestu. Do sada je bila odlična učenica, a trudi se da tako ostane i dalje jer je mama rekla: padnu li ocjene, nema više treniranja. Nika voli ritmičku gimnastiku, ona uživa plešući i izvodeći vježbe. Najsretnija je kada dobiju neki novi zadatak, nauče novi element u vježbanju. Sada je već kadetkinja i uskoro će se natjecati u pojedinačnoj konkurenciji. Trenerica Petra Jurinec hvali je i hrabri, kao uostalom i sve njezine prijateljice, da bude još spretnija i postigne bolje rezultate.. Pitali smo Niku jesu li razlog njezinoj ljubavi prema tom sportu krasne šarene haljinice i svečani dresovi sa šljokicama? „Ne," odgovorila je, „haljiince mi uopće nisu bitne. Meni je stalo do toga da dobro izvedem vježbu, a kako pritom izgledam, uopće mi nije važno." Prava sportašica! Čestitamo Niki i očekujemo poziv za novo natjecanje u novu pobjedu.

Predstavljamo vam

KUD Oporovec nakon nastupa na glavnom zagrebačkom trgu

Osnovan KUD Oporovec

IZ ŠKOLE U KUD KUD Oporovec osnovao je umirovljeni profesor naše škole Miroslav Brnčić, a u njemu, pored ostalih članova, svira, pjeva i pleše i naša teta Ruža Pišu: Iva Kožul i Josip Berišić

Profesor Miroslav Brnčić predavao je tjelesnu i zdravstvenu kulturu u našoj školi. Već sedam godina ne pojavljuje se na školskim hodnicima jer je u mirovini. Kaže da mu zbog toga nije žao jer je našao puno toga zanimljivoga čime može ispuniti slobodno vrijeme. Između ostaloga, osnovao je KUD Oporovec, društvo u kojemu se glumi, pjeva, pleše i u koje su učlanjeni mnogi umirovljenici, ali i neki mještani koji su još uvijek zaposleni. Između ostalih, tu se nalazi i naša

spremačica Ruža Posavec. Gospodin Brnčić o tome kaže: „U Mjesnoj zajednici Oporovec bilo je puno različitih kulturnoumjetničkih aktivnosti koje su vodili različiti ljudi. Ja sam odlučio osnovati jednu grupu u kojoj će se sve to ujediniti i koja će pokrenuti i neke nove aktivnosti. U KUD-u Oporovec nalazi se grupa folklora, zbora i ručnog rada te orkestar. Za sada ima oko 40 članova. Svaka grupa ima svoj termin za probe: zbor je srijedom, folklor i pjevanje te broj 19 - siječanj 2010.

ručni rad petkom“. KUD Oporovec osnovan je prošle godine, a već je počeo s nastupima. Folklor i pjevački zbor nastupili su u rujnu na Trgu kralja Tomislava povodom Dana umirovljenika, pjevački zbor je bio tom prilikom i na Zrinjevcu, a i našu su proslavu 150-e obljetnice uveličali svojim nastupom. Priredili su i nekoliko izložbi ručnih radova: u Zaprešiću, Karlovcu, na Trgu bana Jelačića te u Domu kulture u Oporovcu.

Predstavljamo vam

Teta Ruža na svom omiljenom skuteru

Ruža Posavec i Miroslav Brnčić za vrijeme nastupa na Trgu bana Jelačića

Teta Ruža je jako ponosna što je članica ovoga kulturno-umjetničkog društva. Uključila se u rad društva svojevoljno prošle godine. Svira harmoniku u orkestru, pjeva u zboru i pleše u folkloru. „Iako su mi probe navečer poslije radnog vremena i ponekad sam umorna, redovito sudjelujem na njima jer me to opušta i veseli. Veselim se i nastupima iako ponekad imam malu tremu“, sa smiješkom nam kaže teta Ruža. Ideja je profesora Brnčića da se ovo kulturno-umjetničko društvo razvije te da se u njega uključe i mlađi ljudi koji za to imaju volje i vremena. „Nedostaje nam članova folklora pa bih volio da nam se

pridruže i mlađi članovi kao što su učenici sedmih i osmih razreda,“ rekao nam je profesor Brnčić. Još malo o teti Ruži. Ona kaže da je ovakva vrsta aktivnosti jako veseli. Ispunjava joj slobodne trenutke, a posebno joj je drago kad sa svojim prijateljima i prijateljicama negdje nastupa. Oduvijek je voljela pjevati, plesati i svirati harmoniku. Kad je bila mlađa, nije ni sanjala o tome da će nastupati na Trgu bana Jelačića gdje prolaze tisuće Zagrepčana od kojih mnogi zastanu uživajući u zvuku njezine harmonike. Teta Ruža radi u našoj školi od 1987. godine., a radila je i u Gradu mladih. Ono što niste do sada znali o njoj je da joj je velika

Prvašići su rado pozirali uz tetu Ružu list Osnovne škole Granešina

broj 19 - siječanj 2010.

ljubav - motor. Često rado sjedne na svoj skuter kad ide u kupnju ili samo u posjetu prijateljicama. Kaže da su u njezinoj obitelji uvijek svi vozili motore. Njezina mama vozila je motor do svoje sedamdesete godine! Prvi motor koji je teta Ruža imala bio je Tomos. Počela je voziti već sa deset godina, najprije oko kuće, a zatim i dalje. Pripomenula nam je da u to vrijeme nije bio gust promet kao danas pa nije postojala niti opasnost da doživi prometnu nezgodu. Ispričala nam je i zanimljivu pričicu o tome kako je u jednoj neobičnoj situaciji (zadržavamo pravo da ne kažemo kojoj) vozila motorom preko polja i kroz šikaru. Da je bilo sreće, mogla bi sudjelovati i u motokrosu i ne bi se uopće bojala. Iako sada već razmišlja o mirovini, teta Ruža i dalje nastoji biti što više aktivna. Dokaz je to što i nakon posla, u večernjim satima zajedno sa svojim mužem rado odlazi na probe i to više puta u tjednu. Unatoč tome što je umorna od cjelodnevnog rada kod kuće i u školi, pjevanje i sviranje je opušta pa se kući vraća raspoložena i zadovoljna. Sigurni smo da će teta Ruža i ubuduće uživati u druženju s članovima KUD-a Oporovec. Poželimo im što više zabave i uspješnih nastupa. A kad je vidite kako na motoru odlazi u šoping, mahnite joj na pozdrav!

Vrijeme odrastanja Priprema li nas škola za budućnost?

Rastemo u digitalnom okruženju, komuniciramo brzo i vješto, lako pronalazimo ono što nas zanima i mozak nam se razvija na drukčiji način

Homo zappiens istovremeno sluša glazbu, piše zadaću, piše poruke na mobitelu, telefonira i još ponešto - i savršeno se u tome snalazi

HOMO ZAPPIENS Proučila i napisala: Nikolina Lako

Današnji nastavni plan i program, kao i školovanje u cjelini, doživio je velike promjene. Školovanje se više ne može zamisliti bez računala i interneta. Računalo je glava, a internet mozak. Bez te dvije stvari, koje nam uvelike olakšavaju život, mnogi uopće ne mogu funkcionirati. U budućnosti će toga biti još više, kažu stručnjaci. Pretprošle godine u Primoštenu je održan stručni skup za ravnatelje osnovnih škola Republike Hrvatske. Iz izlaganja prof. dr. sc. Pere Lučina moglo se saznati da je hrvatskom školstvu potrebno još mnoštvo promjena želi li pripremiti svoje učenike za ono što ih čeka u životu. Primjerice, tehnologija se nevjerojatno brzo razvija. Brzina i snaga bilo kojeg elektroničkog računalnog uređaja udvostručuje se svakih 18 mjeseci, a cijena se snižava za 50% (što je za nas dobro). Nastavi li se tako, a sve govori da hoće, do 2018. godine možemo očekivati da: - osobno računalo postane brzo kao ljudski mozak - papirnati i metalni novac nestane - nestanu monitori, a zamijene ih naočale - laptop izgleda poput fascikla za spise i bude savitljiv.

Danas je na snazi internetska revolucija što znači da svaki dan donosi 3 milijuna novih mrežnih stranica, 10 milijuna trenutnih poruka i 19 milijuna poruka elektronske pošte. Internet se udvostručuje svakih 120 dana. Količina tehničkih informacija udvostručuje se svake dvije godine. Da bi to mogli pratiti, učenici se svojim mozgom, ponašanjem i interesima nesvjesno prilagođavaju. Pretpostavlja se da će u idućih deset godina prosječni desetogodišnjak: - provesti 10 000 sati igrajući videoigre i isto toliko komunicirajući mobitelom - poslati 200 000 e-poruka - provesti 10 000 sati pred televizorom - provesti manje od 5 000 sati čitajući. Profesor Wim Veen iz Nizozemske nazvao je današnju mladež homo zappiensima, tj. osobama koje odrastaju koristeći se daljinskim upravljačem, mobitelom i računalom. Ono po čemu se prepoznaje homo zappiens je: - igra računalne igrice - komunicira 24 sata na dan, sedam dana u tjednu (SMS, MSN, chat) - stvara prijateljstva putem interneta broj 19 - siječanj 2010.

- nikada ne čita upute - istovremeno sluša glazbu, piše zadaću, piše poruke na mobitelu, telefonira i još ponešto, savršeno se u tome snalazeći. Ovakav način života utječe na način razmišljanja pa se zbog toga mozak djeteta reorganizira. Razvijaju se nove sposobnosti koje ljudi donedavno nisu imali, dok se istovremeno gube interesi za ono što je djecu prije desetak i više godina oduševljavalo. Profesor Veen objasnio je da danas djeca lakše uče u skupini, biraju što žele učiti i učenje je za njih igra. Zato nam, vjerojatno, učitelji sve više dozvoljavaju rad u skupinama. Današnji učenik može u budućnosti očekivati da će promijeniti 10-14 zaposlenja do svoje 38. godine života pa će mu ta reorganizacija mozga itekako trebati, a ponajviše u sposobnosti prilagođavanja novim zadacima i novim okolnostima. Uz ovakve podatke dobiva se dojam da se pretvaramo u neku vrstu strojeva. Brže ćemo doći do podataka, lakše ćemo napisati svoje radove, ali naš mozak će promijeniti svoje funkcije. Knjige, čini se, možemo zaboraviti! Je li to bolje ili ne, prosudite sami.

Utjecaj televizije i igrica na djecu

Izvor ovisnosti i agresije Piše: Angelika Spač

Mnoga istraživanja pokazuju da djeca dnevno provode ispred televizora ili računala barem onoliko sati koliko provedu u školi (prosječno 5 sati i 29 minuta). Stručnjaci su utvrdili da takav „sjedilački“ način života uzrokuje fizičku i psihičku lijenost te poremećaj spavanja. Anketa koja je u SAD-a provedena među učenicima od 14 do 17 godina pokazala je da nakon igranja računalnih igrica 20% učenika osjeća napetost i nervozu, 68% njih se nakon igranja osjeća opušteno i razvija im se fantazija, 6% ima nesanicu, a isto toliko njih postaje agresivno. 55% učenika misli da dugo igranje može oštetiti vid, 21% izjavljuje da je to gubljenje vremena, a 18% igranje igrica smatra ovisnošću. Samo 4% učenika zna da su pred monitorom ili televizorom izloženi radijaciji. No, dokazano je da djeca koja gledaju dječje obrazovne emisije imaju razvijene jezične vještine i bolje čitaju za razliku od one djece koja gledaju samo crtiće i program namijenjen odraslima. Ispitivanja su pokazala da su devetnaestogodišnjaci češće nasilni

Fotomanipulacija: N.K.

ako su do osme godine života često gledali TV emisije u kojima je prikazivano nasilje. Zabilježeno je da je čak u 85% filmova koji se svakodnevno prikazuju na programima prisutno nasilje. Stručnjaci su to nasilje nazvali psihološki štetnim i izdvojili crtiće i dječje televizijske programe koji prikazuju nasilje, a nitko zbog toga ne snosi nikakve posljedice. Naša pedagoginja, gospođa Lidija Murtić kaže: „Danas je jako velik negativni utjecaj televizije i

Rezultati istraživanja

Još jedno istraživanje

Tinejdžeri manje inteligentni Znanstvenik James Flynn

iz Novog Zelanda na temelju istraživanja u veljači 2009. zaključuje da su djeca do 5 godina postala inteligentnija nego ona prije trideset godina, dok su tinejdžeri u tom razdoblju postali manje inteligentni. Razlog tome vidi u zatupljivanju kulture mladih, posebice u televizijskim filmovima i serijama, ali i računalnim igricama koje djeci oduzimaju vrijeme za čitanje knjiga, a time im sprječavaju razvijanje sposobnosti zamišljanja, zaključivanja i izražavanja. (N.K.) list Osnovne škole Granešina

može se reći da je ona jedan od uzroka nasilnog ponašanja djece. Preporučljivo je da djeca gledaju televiziju oko dva sata dnevno u dogovoru s roditeljima, ali trebaju gledati samo program koji im je primjeren. Ono što se prikazuje u večernjim satima, uopće nije primjereno djeci. Da bi se riješili ovisnosti o televiziji, dobro je da djeca nađu neku drugu zanimaciju čitanje knjiga, pomoć roditeljima u kućanskim poslovima, izvanškolske aktivnosti i slično.“

I mladi su pod stresom Piše: Angelika Spač

Odrasli vjeruju da su samo oni pod stresom. Istraživanja pokazuju da širom svijeta, troje od četvero tinejdžera osjeća da su pod velikim pritiskom odraslih, ali i ostalih tinejdžera/prijatelja; njih šestero od deset smatra da su pod jednako velikim pritiskom kao i odrasli. 77% tinejdžera izrazito se ili donekle slaže s tvrdnjom da su „... mladi pod velikim pritiskom dok rade stvari za koje odrasli misle da moraju“. broj 19 - siječanj 2010.

Od svega ponešto Održan prvi granešinski Super talent show

Skromno, ali lijepo Plesom, pjevanjem, sviranjem, repanjem i izvođenjem gimnastičkih vježbi učenici su nam predstavili svoj talent. Organizatorica najavljuje: Pripremite se za svibanj! Pripremile i opisale: Angelika Spač i Ivana Lobor

Dora Turčić iz 4. d razrea pokazale je sve svoje sposobnosti mažoretkinje - od plesa i scenskog nastupa do vrtnje štapom.

Učenici nižih i dvoje iz viših razreda odazvali su se pozivu na talent show kojeg je organizirala učiteljica Vlatkica Horvat. Show je održan u petak 18.12.2009. godine u školskom predvorju pred otprilike stotinjak gledatelja. Bilo je tu plesanja, pjevanja, sviranja, repanja pa i izvođenja gimnastičkih vježbi. Sve te izvedbe netko je morao i ocijeniti. To je bio žiri u kojemu su sjedile učiteljice Natalija Gečević, Anja Fraska i Ana Ljubić. Skupina učenica četvrtih razreda izvela je ples, ali su dali CD s krivom pjesmom. Ipak, dobro su se snašle. Svi su se začudili kada je učiteljica najavila dječaka koji je svirao gusle. Bio je to Patrik Šušmak iz 4. d. Malo se zasramio od silnog čuđenja publike, pa ga je učiteljica morala nagovarati da nastupi. Učenica 2. d razreda Magdalena Bello izvodila je gimnastičke vježbe. Slobodno možemo reći da je kao guma. Izvodila je nešto što ne može svatko. Od „špage" do „zvijezda“ sve je uspjela napraviti bez ijednog broj 19 - siječanj 2010.

pada! Svaka čast! Nastupila je i Lucija Strilić, jedina cura iz osmog razreda koja se prijavila tijekom showa i to na nagovor prijateljica. Otpjevala je izvrsno. Šteta da nije bilo više osmaša! Predzadnja je bila Ivana Mikulčić koja je publiku dovela gotovo do suza pjesmom I dreamed a dream. Ivana je osim publike pridobila i žiri te je osvojila prvo mjesto. Drugo mjesto osvojila je Magdalena Bello sa svojim vježbama, a treće Antun Čolakić pjesmom Santa Lucia. Opća ocjena ovoga događaja bila bi: za prvi put - skromno, ali lijepo. Čestitamo svim izvođačima jer su svi bili odlični. Organizatorica je najavila novi talent show u svibnju. Bude li puno zainteresiranih, točke će biti vremenski ograničene, ali će svatko imati priliku pokazati što zna i umije. Možda se ovaj put show razdvoji u dva dijela - za niže i za više razrede. Nadamo se da će tada biti više zainteresiranih učenika koji su talentirani u nekom području, te da će biti i više publike koja će ih podržati i nagraditi pljeskom.

Učiteljica Vlatkica Horvat osmislila je i organizirala ovu priredbu ne žaleći truda i slobodnog vremena. Uz to je bila DJ i voditeljica. Svaka joj čast! Učiteljica je kakvu bi poželjela svaka škola i svaki učenik!

Ivana Mikulčić osvojila je prvo mjesto u Super talent showu u našoj školi pjevajući pjesmu I dreamed a dream

Ivanini roditelji snimaju svaki njezin nastup

U žiriju su bile učiteljice Anja Fraska, Ana Ljubić i Natalija Gečević. Pažljivo su promatrale svaku točku i na kraju proglasile pobjednike.

Super talent show pratilo je svega stotinjak gledatelja. Za prvi put - dovoljno. list Osnovne škole Granešina

broj 19 - siječanj 2010.

Lucija Strilić iz 8.d nastupila je kao jedina osmašica, a prijavila se u zadnji tren na nagovor prijateljica. Pjesmu Con te partiro otpjevala je savršeno i zaslužili velik pljesak publike. Lucija, čestitke za hrabrost! Ti si ona koja je probila led pa će se vjerojatno i drugi osmaši uključiti na sljedećem Super talent showu.

Od svega ponešto

Patrik Šušmak iz 4. d pokazao nam je svoj neobičan talent - sviranje na guslama

Lea Karamatić, Tereza Čolakić, Ana Palić, Lorena Ðurić, Nandi Šušmak, Bernarda Čulina, Lucija Turčin i Marija Matić izvrsno su se snašle otplesavši pjesmu koju nisu uvježbavale

Dok su natjecatelji pokazivali svoje talente, upitali smo roditelje, koji su došli gledati nastup svog djeteta, što misle o takvim priredbama. Evo nekih odgovora: - Pohvala nižim razredima zbog odaziva, a to bi trebalo biti poticaj višim razredima da se prijave idući put te da znaju cijeniti tuđe talente i nauče nešto od njih. Emanuela Bello iz 2.d zadivila nas je „špagom“ u svojim ritmičkim vježbama i osvojila drugo mjesto

Gummy Bear u izvedbi Mateja Majpruz i Maje Gajec iz 4. c razreda

- To je odlično, jako dobro. Treba skupiti hrabrosti za tako nešto.

- Lijepo zamišljeno. Premalo ljudi je u organiziaciji, učiteljica Vlatkica sve radi sama, trebali bi joj više pomoći drugi učitelji. Žiri je izuzetno strpljiv. Neki su učenici iz publike nekolegijalni jer ometaju izvođače. - Prekrasno, oduševljena sam djecom. Jako su hrabra već tim što su stala na pozornicu. - Mislim da su super, ali bi i starije trebalo na to nagovoriti.

Mario Ivanović, Ilija Pejić i Tomislav Bilješko iz 4. e „odrepali“ su Remember the name, himnu košarkaškog finala NBA 2007. broj 19 - siječanj 2010.

Ana Vidović, Nikolina Marojević, Petra Presečki i Antonija Dodić iz 4.e razreda pjevale su o Četiri adventske svijeće

Nisu htjeli priznati da ih zanima. Smijali su se, preglasno navijali (posebno jedan od njih), ali su gledali do kraja! Dečki, bolje bi vam bilo da se uključite jer sigurno imate i vi nešto u čemu ste talentirani!

1. mjesto: Ivana Mikulčić, 2. mjesto: Emanuela Bello, 3. mjesto: Antun Čolakić

Ivana je pola sata prije nastupa pjevala na koncertu muzičke škole i bojala se da će zakasniti. No, ništa je nije moglo spriječiti da stigne i pobijedi, čak ni upala grla koja ju je mučila. Čestitke Ivani, a ostalima više sreće želimo drugi put. list Osnovne škole Granešina

broj 19 - siječanj 2010.

Ivana Mikulčić osvojila je prvo mjesto u Super talent showu u našoj školi. Rekla nam je da nije imala tremu jer je pjesmu I dreamed a dream uvježbala i već pjevala nastupajući drugdje. Bila je sretna i zadovoljna zbog pobjede. Ivana je pola sata prije nastupa pjevala i na koncertu muzičke škole u OŠ Vjenceslava Novaka pa se bojala da će zakasniti. No, evo, stigla je i pobijedila. Čak ju ni upala grla nije mogla spriječiti u tome. Čestitke Ivani, a drugima više sreće želimo u svibnju na sljedećem predstavljanju naših talenata.

Pripremila: Angelika Spač

Neki profesori u našoj školi odlučili su okrenuti novu stranicu u životu. Ulaskom u bračne vode njihov se život mijenja, slijede im nova navikavanja, obaveze i radosti. Možemo reći da su ušli u novu fazu života i da nije nimalo lako prilagođavati se novim okolnostima, ali je lijepo provesti ostatak života s nekime koga vole. Zato im želimo svu sreću.

Profesorica Ana Domjan (rođena Žalac) i suprug Igor vjenčali su se uz prirodne ljepote Rastoka, a na godišnjicu vjenčanja tamo su zasadili drvo koje će još godinama svjedočiti o njihovoj ljubavi.

Profesorica Martina Pongrac Parobek i suprug Sebastijan vjenčali su se polovinom studenog. Smatraju da nema većeg blaga od ljubavi i da ona postaje smisao života kada se dijeli s voljenom osobom.

Profesori Dražen i Mirjana Lozić (rođena Semeš) bili su učenici ove škole, sjedili su u istom razredu, slušali iste profesore (s nekima od njih danas rade), a sada su brakom okrunili svoje dugogodišnje poznanstvo. broj 19 - siječanj 2010.

Učiteljica Gabrijela Hajnić (rođena Žugec) i suprug Marijo vjenčali su se polovinom svibnja ove godine. Ona je cijelu svadbu proplesala i nije ni minute sjedila. Kaže da joj se teško priviknuti na novo prezime. Trenutno je na bolovanju i kaže da joj nedostaju učenici i škola.

Vjeroučiteljica Rosana Nina Biličić Špajdl sa suprugom Krunoslavom. Oboje brak smatraju krunom svoje ljubavi.

Profesorica Irena Vujičić nije željela raskošno vjenčanje, ali su je rodbina i prijatelji ipak nagovorili na to. Njezina je želja bila samo da ima velik album i prekrasne fotografije koje će ubuduće gledati sa suprugom Ivanom podsjećajući se na jedan od najvažnijih dana u životu. I ta joj se želja ostvarila! list Osnovne škole Granešina

broj 19 - siječanj 2010.

Vjeroučiteljica Miljenka Gračan (rođena Lijović) sa suprugom Danijelom. Na pitanje može li se naviknuti na novo prezime, sa smiješkom je odgovorila da se „rodila kao Gračan”.

Moda Bilježimo modne trendove

Š A L I naše učiteljice vole šalove. Posebno je maštovit šal učiteljice Nikoline Matešić

Najvažnije je da je omotan oko vrata, a je li topao, to je najmanje važno Piše: Nikolina Lako

Orlando Bloom jedan je od trojice holivudskih ljepotana koji je lansirao šal u muškoj modi

Šal je danas najvažniji modni dodatak. No, on je oduvijek imao svoju primjenu u odijevanju. Tijekom svoje povijesti on mijenja oblike, boje, namjene… Nosi se u svim godišnjim dobima: zimi debeo i usklađen s kapom i rukavicama, ljeti lagan i prozračan. U davna vremena šalom su dame na dvorovima prekrivale svoja nježna, bijela ramena, noću da se zaštite od hladnoće, a danju od sunca. Tada su šalovi bili lagani i lepršavi, izvezeni zlatnim nitima, vezom… Služili su više kao ukras, a manje u neku svrhu. Tako je i danas.

prugasto, karirano v i kricave „starke“

Piše: Ivana Galić

Danas definitivno nije teško biti u trendu. Nekoliko dobrih savjeta i evo modne dive. S trapericama nikad ne možete pogriješiti. Zapamtite jedino da su široke traperice već odavno izašle iz mode. Sad se ˝furamo˝ na sve uže i uže. Karirano ili prugasto su također IN! Slatka prugasta majica ili karirana suknjica apsolutno su nešto

posebno, drugačije i u trendu. Boje su neonski plava, jarko ružičasta i ljubičasta, bila svjetlije ili tamnije nijanse. Za rokerice dobre stare starke nikad nisu OUT! Što kričavije, napadnije i uočljivije - to bolje. Ako se već odlučite za one jednostavne i klasične, oživite ih šarenim vezicama. broj 19 - siječanj 2010.

Ovaj je dio odjeće omogućio mnogima da budu „u trendu“. Najčešće nosimo šal crne i bijele boje, a važno je da bude što duži i sa što više resa. Najvažnije je da je omotan oko vrata, a je li topao, to je najmanje važno. Uglavnom ga nose mladi i to pretežno djevojke. Poznate muške „face“ kao što su Orlando Bloom, Brad Pitt i Johny Depp često možemo vidjeti sa šalom oko vrata. Možda i naši dečki ove zime počnu slijediti njihov primjer. Ako i ne, šal će i dalje biti uvijek prisutan odjevni predmet u ženskoj garderobi.

Sport Kadetsko prvenstvo Europe 2009. u taekwondou

Velik je uspjeh biti druga kadetkinja u Europi Matina Šapina (prva s desna)

Matina s trenerom

Matina meÐu prvacima Europe Tekst i fotografije pripremio A. Maras

Na 3. kadetskom prvenstvu Europe u taekwondou održanom u lipnju 2009. godine u Zagrebu, reprezentacija Hrvatske je u ekipnom poretku sa 11 osvojenih medalja (5 zlata, 2 srebra i 4 bronce) osvojila 1. mjesto u konkurenciji kadeta i 1. mjesto u konkurenciji kadetkinja te postala sveukupni prvak Europe. Na tom je natjecanju nastupilo 38 država sa 352 natjecatelja.

Reprezentacija Hrvatske nastupila je sa 10 natjecatelja u muškoj i 10 u ženskoj konkurenciji. Taekwondo klub Rugvica imao je predstavnika u konkurenciji kadetkinja, našu Matinu Šapinu u kategoriji +59 kg. Ona je u prvom kolu pobijedila predstavnicu Ukrajine sa 9:2, a u drugom kolu predstavnicu Portugala sa 7:0. U borbi za finale izgubila je od reprezentativke Srbije koja je postala prvakinjom Europe.

Cure i dečki uspješni u nogometu

Zlato i srebro za našu školu Nikola Jozić i Antonio Erceg, 8.b

list Osnovne škole Granešina

Na natjecanju Spring cup 2009. u nogometu za učenike osnovnih škola, naši dječaci 7. i 8. razreda osvojili su 1. mjesto u konkurenciji 16 škola. U finalu su pobijedili dotadašnje prvake Hrvatske, OŠ Mate Lovraka. Djevojčice su osvojile 2. mjesto i to im je još jedan uspjeh u nizu, a igrale su učenice 5. i 7. razreda kombinirano. U svibnju smo, kao prvaci Zagreba u malom nogometu, branili naslov iz 2008. godine. Ove godine osvojili smo treće mjesto na prvenstvu Zagreba u malom nogometu za djevojčice. broj 19 - siječanj 2010.

Sara Ćurić, 8.b i Slavica Topolović, 8.c

Od svega ponešto

Sačuvajte dio djetinjstva

Tko još piše spomenar Spomenar kod odraslih budi lijepa sjećanja i uspomene iz djetinjstva i mladosti Jeste li možda negdje na tavanu među gomilom odbačenih stvari pronašli bakinu školsku bilježnicu ukrašenu cvjetićima, leptirićima i srdašcima, punu ljubavnih pjesmica ispisanih krasopisom? Vjerojatno niste, ali da jeste, vidjeli biste kako izgleda pravi pravcati spomenar. Znam, znam… vi ste djeca informatičkog doba i takve vam gluposti ne padaju napamet! Ali, ipak… Znajte da je spomenar knjižica koja kod odraslih budi lijepa sjećanja i uspomene iz djetinjstva i mladosti. Nekada su spomenari bili uvelike rašireni među školarcima. Imam i ja jedan takav i uvijek ga sa smiješkom na licu prelistavam, sjećajući se svojih prvih simpatija, najboljih prijateljica i događaja iz đačkih dana. Danas djeca više ne pišu spomenare. Dobro, možda ih ipak ima nekoliko. U njima se pišu iste

broj 19 - siječanj 2010.

pjesmice, šale i dobre želje koje su naslijeđene od starijih generacija (vjerojatno zato što mnogi ne znaju što bi napisali, pa pitaju mamu). Većina školaraca te je spomenare zamijenila raznim virtualnim rukopisima (čitaj: blogovima, sms porukama, elektronskim čestitkama i poštom…). Pitam se samo koliko će dugo oni čuvati sjećanje na doba kada je prijateljstvo bilo najvažnija stvar u životu?! Zato, želite li sačuvati dio svoga djetinjstva, kupite bilježnicu tvrdih korica, napišite na njoj naslov „Spomenar" i dajte je prijateljima da zalijepe svoju sličicu, napišu i nacrtaju nešto svoje, originalno i iskreno. Kad spomenar bude popunjen, spremite ga na sigurno mjesto i vratite mu se za koju godinu. Vjerujte, s radošću ćete listati njegove stranice! (N.K.)

Opusti se

Moja škola granešina

Napisala: Marija Matić, 4.c, uz pomoć seke Josipe ;)

Moja se škola zove Granešina. Tata kaže da ima učenika "preko nekoliko". Sigurno ih ima i više, zato što dolaze sa svih strana. Tako naša škola izgleda kao košnica. Ne skupljamo med, ali znanje da. Imamo 10 učionica razredne nastave i 11 učionica predmetne nastave. Sve su one pune đaka "željnih" znanja. Prioriteti su nam igra (i dvorana, ali to ćemo sad zanemariti - ponašajmo se u skladu s uputama), prijatelji i poslušnost. Uz sve to imamo i nastavnike koji su hvale vrijedni. Čuvaju nas, maze i paze kao da smo njihovi. Jako smo im zahvalni što dijele list Osnovne škole Granešina

s nama i vesele i tužne trenutke. Hranu nam dijele uvijek vesele i nasmiješene kuharice, a za nama čiste vrijedne gospođe spremačice. U knjižnici nam je uvijek zabavno uz kreativne radove i zanimljive knjige koje nam preporučuje naša knjižničarka, učiteljica Lada. Tamo obično provodimo velike odmore. Među rijetkim muškim zaposlenicima (nema ih puno, ali su dobro raspoređeni, na ključnim mjestima) nalaze se i naši domari koji nam uvijek pomažu i popravljaju za nama. Ne bi bilo lijepo da ne spomenemo i ravnatelja koji je uvijek tu uz nas. broj 19 - siječanj 2010.

Imamo i puno uspješnih i nadarenih učenika. Neki su izvrsni u svojim sportskim aktivnostima, a neki više u onim intelektualnim. Tako su neki bili na više natjecanja iz raznih predmeta. Moramo spomenuti i naš vrijedni tim školskih novinara koji nas u školskom listu Feniks barem jednom godišnje obavještavaju kako smo odlični. Sve u svemu, hvala školi što se u ovih predivnih 150 godina nije srušila i što nam još uvijek služi. Hvala svim nastavnicima koji nam prenose znanje i onima koji su se posebno potrudili da obilježimo ovu nesvakidašnju obljetnicu.

a t s u a j č e j D

Mala djeca u školi svašta ispričaju. Tako učiteljice često saznaju tko se kod kuće posvađao, čija je strina imala rođendan, za koji klub navija tata ili kojeg kandidata u predsjedničkoj utrci podržavaju roditelji . Iz dječjih usta izađu ponekad i smiješni

komentari. Zanimalo nas je što bi nam rekli prvašići o onome što se u zadnje vrijeme najčešće spominje na televiziji: predsjedniku države, recesiji i svinjskoj gripi pa smo im postavili nekoliko pitanja. Evo što su nam odgovorili.

Što radi predsjednik? Iva Šapina, 1.b: Predsjednik sklapa ugovore s drugim predsjednicima. Gabrijela Kašnar, 1.c: Predsjednik poziva ljude u restoran. Katarina Šekutor, 1.c: Predsjednik govori slugama da rade i da mu donesu piće iz restorana. Ivan Malečić, 1.d: Predsjednik luta Hrvatskom. Matija Sunek, 1.a: Predsjednik sudjeluje u utrci. Damjan Ivančić, 1.a: Predsjednik naređuje državi. Ivan Pilekić, 1. c: Predsjednik govori u mikrofon i čita s papira.

Što je recesija?

di ostaju bez b: To je kad lju Noa Blažević, 1. posla. goviama je bila u tr m a oj M c: 1. , ić Petra Kord včanik ima li pogledala u no ni. Odjednom je nije imala. novaca, a ono možeš dobiti Recesija je kad Ana Jukić, 1.d: manje para. otkaz i kad ima mamo puno cesija je kad ne Tea Tolić, 1.a: Re novca.

Što je svinjska g ripa?

Matija Rodić,

1.b: To je grip a od

svinje. Anđelka Pršlja , 1.c: Svinjska gripa je kad ti naraste nos i ka d ti se jedu žire vi. Dino Merunka ,1. d: Kad imaš svinjsku gripu ne možeš ići nigdje. I on da hodamo s toplomjerom.

broj 19 - siječanj 2010.

Ivice, zašto, svaki dan kasniš u školu?

vic za kr aj

Zato što na uglu ispred škole stoji znak na kojem piše: USPORI! ŠKOLA!

- Ivice, nabroji nam tri slavne osobe! - Ronaldo, Ronaldinho, Zidane. - A jesi li čuo za Mozarta, Picassa... - Ne učiteljice, ne znam baš sve rezervne igrače!

Prozvao učitelj u školi Ivicu i pita ga: - Reci nam jednu poslovicu, Ivice! - Bez alata nema zanata! - Bravo, Ivice! Reci nam još jednu. - Pametnom je i jedna dosta!

Ilustracije: Marko Jukić, 6.c

Raspored domaće zadaće U jednoj školi roditeljima je objašnjeno kako učenici ne bi smjeli potrošiti više od devedeset minuta za pisanje domaće zadaće, ali to moraju činiti samostalno. Evo kako su nakon te upute djeca pisala zadaću:

I... rezultat je? Neriješeno!

Došao Ivičin tata na informacije i kaže njemu učiteljica: - Vaš sin je cijeli test prepisao od najbolje učenice u razredu! Pita nju tata: -A kako znate da je Ivica od nje prepisao test, a ne ona od njega? - Znam tako što su im prva tri odgovora jednaka, a u četvrtom je ona napisala NE ZNAM, a Ivica je napisao NI JA! Perica: Mama, jučer je učiteljica poslala Ivicu kući jer se nije umio. Mama: - I, jeste li vi ostali iz toga nešto naučili? Perica: Jesmo. Danas se pola razreda nije umilo. list Osnovne škole Granešina

Šeću Ivica i Perica po gradu i sretnu svog profesora matematike. Ivica: Dobar dan. Profesor: Dobar dan. Perica: Dobra večer. Kad je profesor prošao: Ivica: Zašto si tako pozdravio? Perica: Svaki put kad ga vidim, padne mi mrak na oči.

11 minuta su pozivali prijatelje da im kažu što je za zadaću; 15 minuta su tražili pomoć pri pisanju zadaće; 23 minute su objašnjavali zašto je učitelj zločest i baš ne voli djecu; 8 minuta su bili u kupaonici; 10 minuta potrošili na gablec; 7 minuta provjeravali su što ima na TV programu; 6 minuta govorili su roditeljima da učitelj nije objasnio zadatak; 10 minuta sjedili su za stolom čekajući mamu ili tatu da im riješe zadatke!

Sporo pišete, sporo zbrajate, sporo mislite, sporo... Ima li išta što radite brzo?

- Tata, što su to diskretna pitanja? - To su ti, Ivice, pitanja na koja ne možeš uvijek odgovoriti. - E, danas mi je učitelj postavljao samo diskretna pitanja. broj 19 - siječanj 2010.

Da, brzo se umorimo!?

Kroz stoljeća 1.

Tekst napisala: Angelika Spač Nacrtao: Mihael Horvat

2009.

1909.

Može! Naš je vremeplov gotov. Idemo ga isprobati. Vratimo se sto godina unazad.

Gle, ovo je prva školska zgrada. danas je tu knjižnica.

1909.

Stvarno je u naše vrijeme puno veća i ljepša.

Pa to je sto godina u budućnosti, tj. ispred našeg vremena!

1909.

Ali oni su imali prekrasan cvjetnjak oko škole! Hajdemo vidjeti što će se dogoditi 2109. godine!

2109.

Woooow! Pogledaj ovo! Kakva dvorana! A tek bazen!

Meni se više ne vraća u sadašnjost!

broj 19 - siječanj 2010.