Feniks 18 by Natalija Krznaric

broj 18

list Osnovne škole Granešina, siječanj 2009.

Tema broja:

GRAD MLADIH

Ekskluzivno: opisujemo idejno rješenje za gradnju školske sportske dvorane uvijek spremni za obranu Razgovor s hrvatskim braniteljima

zvono uzrokuje razdražljivost

Svakodnevno smo izloženi zvučnim šokovima

satovi, boje I pričaonica

Knjižničarka patentirala originalan hrvatski suvenir

Radio bisernica • Dječja savjetnička mreža • Velik uspjeh TKD Rugvica • Emo

Izdaje: Osnovna škola „Granešina“, Granešina 1, 10 040 Zagreb tel.: 01/2984-078 faks: 2984-750 Adresa e- pošte: os-zagreb-020@skole.t-com.hr

Naslov: Feniks - list Osnovne škole Granešina Adresa e- pošte: novinarska@net.hr VIII. godina izdavanja, broj osamnaest, siječanj 2009. Glavna urednica: Ivana Aničić, 8.e Zamjenica: Petra Tomić, 8.c Uredništvo: Ana Sunek, Anamaria Šitum i Anja Žugčić, 7.d Voditeljica novinarske grupe: učiteljica Natalija Krznarić Lektura: Mirjana Semeš, prof. Nepotpisane fotografije: novinarska grupa Grafička obrada i prijelom: učiteljica Natalija Krznarić Fotografija na naslovnici: učiteljica Zlata Gašljević Naklada: 300 primjeraka Tisak:

Zahvaljujemo svima koji su svojim angažmanom pomogli nastajanju ovoga broja.

broj 18 - siječanj 2009.

Piše: Ivana Aničić

Iz sadržaja izdvajamo: Ipak na sjeveru

Novi planovi za izgradnju školske sportske dvorane

str. 4

Šest umjesto četrdeset Drugo polugodište je počelo, željno i dugo očekivani Feniks napokon je tu. Od početka školske godine neprestano smo obasipani pitanjima o tome kada će izaći novi broj, ali nitko nije pitao tko sve piše i imamo li mi novinari, uz redovnu nastavu, dovoljno vremena za njegovu pripremu. Nažalost, ove je godine situacija poražavajuća: samo nas je šest iz viših razreda u novinarskoj grupi i mi smo napravile ono što je nekada radilo njih četrdeset! Ali da nema naše ljubavi, volje i želje za pisanjem, ne bi bilo ni ovoga broja. Priključuju nam se polako i četvrtaši koji tek usvajaju osnove novinarskog pisanja. Mora se priznati da su vrijedni i nadam se da će nas ubuduće dostojno zamijeniti. No, pustimo sada to i krenimo s onim što vas čeka na stranicama broja koji držite u ruci. Primijetili smo da naši učenici s radošću posjećuju obližnju park šumu, stoga smo kao temu broja odabrali upravo Grad mladih. Planirali smo puno, ostvarili plan samo djelomično. Mislim da nije teško zaključiti koji je tomu razlog. Htjeli smo saznati hoće li napokon doći dan kada će „niknuti“ naša sportska dvorana i dobili odgovore: hoće - neće, hoće - neće… hoće, ali kada, ne zna se! Profesorica Lada Bobinac svojom je kreativnošću i velikim srcem za sve učenike osvojila naše simpatije i sretni smo što nam je posvetila nekoliko trenutaka za intervju. Bili su s nama i organizatori izložbe ratnih fotografija, svi odreda sudionici Domovinskog rata koji su nam rado iznijeli svoja iskustva i razmišljanja. Za prijatelje životinja, ali i sve ostale, pišemo o sramotnom lovu na bebe tuljana. Netko će reći da ovako okrutne stvari nisu za školski časopis, ali mi mislimo da je važno i najmlađima ukazati na to da su životinje dio svijeta u kojem živimo i da ga one obogaćuju pa ih zato treba uvažavati. A da ne bi bilo sve tako crno i ozbiljno, pripremili smo vam i nekoliko vedrih, zabavnih članaka. Zbilja smo se potrudili ovaj broj napraviti što zanimljivijim, stoga - uživajte. Vaša Ivana list Osnovne škole Granešina

Radio bisernica

Dobili smo vrijedan poklon Hrvatskog radija

str. 5 Zvono uzrokuje razdražljivost

Treba izmjeriti razinu buke

str. 14 Uvijek spremni za obranu

Razgovor s braniteljima, organizatorima izložbe ratnih fotografija

str. 16 Satovi, boje i pričaonica Čavrljamo s knjižničarkom Ladom Bobinac

str. 20 Grad mladih

U temi broja saznajte što je novo u našem susjedstvu

str. 24 - 33 Canada, shame on you!

Protest protiv okrutnog lova na bebe tuljana u Kanadi

str. 37 Emo

Obilježja ove supkulture i opasnosti koje ona nosi sa sobom

str. 38 broj 18 - siječanj 2009.

Novi planovi za izgradnju sportske dvorane

Ipak na sjeveru

U školi i oko nje

Piše: Petra Tomić

Pogled od groblja prema školi. Na ovom bi zemljištu trebala početi gradnja dvorane i sportskih terena.

O izgradnji školske sportske dvorane stalno se govori, no ona nikako da započne! Donedavno je postojao projekt kojim je predviđena gradnja dvorane južno od Miroše-

večke ceste tako da ona sa školom bude povezana staklenim mostom. Prema ravnateljevoj izjavi, gradski su oci to ocijenili neestetskim i skupim i vrlo brzo odustali vraćajući se prvotnoj zamisli o gradnji sjeverno od Miroševečke ceste, na prostoru između škole i granešinskog groblja. Čini se da su opasno „zagrizli“ jer je novo idejno rješenje pred završetkom. Njime je predviđena trodijelna dvorana koja će imati teleskopske tribine za dvjesto osamdeset gledatelja. Sa školom bi bila povezana natkrivenim prolazom koji bi se spajao na hodnik što vodi od predvorja prema knjižnici. U prizemlju dvorane

predviđene su svlačionice s tuševima i zahodima od kojih bi jedna trebala biti namijenjena invalidima. Tu su još i kabineti za rad s djecom koja imaju organski uvjetovane poremećaje u ponašanju, za produženi stručni tretman i rehabilitaciju učenika sa senzibilnim i motoričkim oštećenjima, ambulanta, čajna kuhinja i kotlovnica. Na katu bi trebali biti kabineti profesora tjelesne i zdravstvene kulture i trenera te dvorana za korektivno vježbanje. Na više mjesta nalazila bi se spremišta za sprave, a ispred dvorane trebala bi biti pješačka i biciklistička staza koje bi od Miroševečke ulice bile odijeljene zelenim poja-

broj 18 - siječanj 2009.

som. U vrijeme kada se u njoj ne održava nastava, dvoranom će se koristiti različita sportska društva pa su zato s južne i sjeverne strane predviđena dva nova parkirališta. U sklopu ovog idejnog rješenja bit će i vanjski sportski tereni koji će se pružati sve do groblja. Sada je u tijeku izvođenje lokacijske dozvole. Kada to bude gotovo, Grad Zagreb kreće u otkup zemljišta i donosi odluku o početku gradnje za koju smo dobili obećanja da će biti u najkraćem mogućem roku. Jesu li to samo pusta obećanja ili će se napokon dogoditi neko čudo, ne znamo. Ipak se nadamo jer, kako kažu, nada umire posljednja. ¤

RADIO BISERNICA Piše: Anja Žugčić

Radio bisernica dar je Hrvatskog radija za 135 osnovnih i 80 srednjih škola koje su se istaknule u njegovanju literarnog, dramskog i novinarskog izraza te prošle godine bile sudionice državne smotre Lidrano. Među njima je bila i naša škola, točnije školski list Feniks. Radio bisernicu čini komplet od osamnaest radio drama, deset za osnovnu i osam za srednju školu. Taj izbor predstavlja najbolja ostvarenja Dramskog programa Hrvatskog radija nastala na osnovi najvažnijih naslova svjetske i domaće književnosti koji prate nastavni program hrvatskog jezika i književnosti. Projekt je realiziran uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. U stvaranju objavljenih radiodrama sudjelovali su mnogi vrhunski hrvatski umjetnici i stručnjaci: 82 glumca, 9 redatelja,

12 dramatizatora, 6 tonmajstora, 4 prevoditelja i mnogi drugi. Svi su se autori odrekli novčane naknade. Promocija Radio bisernice održana je 1. prosinca 2008. u novom studiju HRT-a, a tamo je bio i naš ponosan ravnatelj Marijan Vulić kojem je uručen ovaj vrijedni poklon. O projektu i njegovoj vrijednosti govorili su ravnatelj Hrvatskog radija Davor Mezulić, direktor programa Dušan Radić, urednica projekta Lada Martinac Kralj, urednica Dramskog programa Željka Turčinović, profesorica Maja Zrnčić, viša savjetnica za izvannastavne aktivnosti pri Agenciji za odgoj i obrazovanje, te profesorica na Učiteljskom fakultetu Iva Gruić. Glumci Srđana Šimunović i Dražen Bratulić odigrali su ulomak iz Držićeva Dunda Maroja, a Enes Kišević interpretirao je Halugicu Vladimira Nazora.

Ovom prilikom zahvaljujemo Hrvatskom radiju, Ministarstvu znanosti, obrazovanja i

U školi i oko nje

Dobili smo vrijedan poklon Hrvatskog radija

športa i svima ostalima koji su sudjelovali u realizaciji ovog doista vrijednog ostvarenja.¤

Pripreme za 150. obljetnicU Naša će škola u studenom proslaviti svoju sto pedesetu obljetnicu postojanja. Pripreme za tu proslavu već su u punom jeku. Nastojat ćemo taj značajni datum dostojno obilježiti, ali nam je pritom, dragi čitatelji, potrebna i vaša pomoć. Naime, vjerujemo da se na nekom od vaših tavana, podruma ili u list Osnovne škole Granešina

nekom zaboravljenom zakutku vašega stana skrivaju svjedočanstva o radu škole i životu njezinih učenika. Stoga vas molimo da „pročešljate“ takve zakutke i potražite postoji li tamo kakva torba, bilježnica, crtež, svjedodžba, pločica i kreda, knjiga ili sličica koja bi ilustrirala dio davne školske prošlosti

te da nam posudite to blago. Obećavamo da ćemo ga čuvati i vratiti neoštećeno! Prikupljene materijale imamo namjeru prikazati na prigodnoj izložbi te fotografirati i čuvati te slike u svojoj fotodokumentaciji. Također bismo bili sretni kada bi vaše bake i djedovi koji su nekada bili učenici škole Granešina,

broj 18 - siječanj 2009.

pristali na razgovor s našim novinarima i podijelili s nama sjećanja na svoje školske dane. Ako želite na bilo koji način sudjelovati u obilježavanju 150. obljetnice škole, javite nam se na adresu novinarska@net.hr ili nas nazovite na broj 01/2984-078. Zahvaljujemo unaprijed! Uredništvo

Velik uspjeh Sare Ćurić

Treća je! Blizu škole pronađene granate

Bombe pred školom Piše: Luka Forić

Sredinom svibnja Sara Ćurić i ja sudjelovali smo na regionalnom natjecanju iz matematike. To je razina natjecanja jednaka državnoj, samo što se odvija u više regija. Mentorica nam je bila pofesorica Danica

Pavlović. Cjelodnevni boravak u Čazmi bio je začinjen ukusnim ručkom, sladoledom i druženjem. Unatoč prisutnoj tremi, Sara je osvojila treće mjesto. Čestitamo, Sara, osvjetlala si nam obraz!¤ Luka Radić, 7.b

Na gradilištu stotinjak metara od naše škole, uz samu Miroševečku cestu, pronađeno je više od dvadeset granata iz Drugog svjetskog rata. Ova je vijest iznenadila i užasnula mnoge koji stanuju u neposrednoj blizini toga mjesta. Specijalne službe pod policijskim su osiguranjem izvadile

sve zakopane granate i sada bi to područje trebalo biti sigurno. No, ako pročitamo zapis iz školske Spomenice u kojem se opisuju borbe koje su se odvijale na ovom području, naročito 9. svibnja 1945.g. (www. skola-granesina.com), mogli bismo na livadama oko Miroševečke ceste očekivati još iznenađenja.¤

Iz Ureda pravobraniteljice za djecu

Dječja savjetnička mreža

U školi i oko nje

Pravobraniteljica želi saznati što muči djecu i još bolje ih informirati o njihovim pravima

Piše: Ana Sunek

Pravobraniteljica za djecu započela je stvaranje dječje savjetničke mreže koja bi joj pomogla u otkrivanju problema s kojima se susreću djeca u Hrvatskoj. Sredinom rujna u njezinu se Uredu okupilo dvana-

estero učenika osnovnih i srednjih škola iz Zagreba, Čakovca, Rijeke, Splita i Osijeka kako bi je savjetovali na koji način bi ona mogla biti dječji glasnogovornik kad su u pitanju njihova prava i interesi.

Među sudionicima nalazila se i autorica ovoga članka. Predviđeno je da se savjetnička skupina sastaje jednom mjesečno. Pitanja i ankete o kojima se razgovaralo na sastanku odnose se na informiranost svih sudionika o dosadašnjem radu Ureda pravobraniteljice za djecu te o ulozi koju pravobraniteljica može i treba imati u zaštiti prava djece. Razgovaralo se o tome na koji način Ured može doprijeti do velikog broja djece i informirati ih o njihovim pravima; koji je najbolji način komunikacije s djecom u

broj 18 - siječanj 2009.

određenoj dobi; koje vrste promotivnih materijala su djeci bliske u određenim razdobljima djetinjstva; kojim bi se temama Ured trebao baviti i slično. Na kraju sastanka sudionicima je dano obećanje da će biti obaviješteni o svim koracima koji će se poduzeti u ovom projektu. Pravobraniteljici ili njezinim savjetnicama možete elektronskom poštom na adresu mojglas@dijete. hr postaviti svoja pitanja ili dati prijedloge u vezi s navedenim. Ako prijedlog bude ozbiljan i pametan, rado će vas poslušati!¤

U školi i oko nje

Tečaj prve pomoći

Naučimo spasiti život Piše: Petra Tomić

Prošle školske godine mnogi su se učenici sedmih razreda prijavili na tečaj prve pomoći. Predvodio ga je iskusan član Crvenog križa kojega znamo samo po imenu Vedran. Trajao je duga četiri sata, no isplatilo se. Polaznici su upoznali osnove kao što su imobilizacija, bočni položaj i drugo. Biserka Kuliš, Petra Pavečić, Anamarija Marković, Iva Pleić, Dorotea Folnegović, Petra Tomić, Ivana Aničić, Marija Udovičić, Katarina Kopljar, Marija Štetić, Barbara Buhin i Josipa Rebić odabrane su da u siječnju 2008. otputuju na opširniji tečaj u Novi Vinodolski. Tamo su radile i na praktičnim zadatcima. Naučile su

nove postupke u pružanju prve pomoći, upoznale nove prijatelje, a posebno su bile zadovoljne time što su postale svjesne da bi možda nekome mogle spasiti život! Nakon povratka u Zagreb, sudjelovale su na natjecanju u OŠ Žuti brijeg gdje su pismeno provjeravane, a zatim se snalazile u praktičnim radovima. Između devet osnovnih škola Granešina je zauzela šesto mjesto, a pobjedu je odnijela OŠ Mate Lovraka. Važno je napomenuti da bez pomoći i podrške učiteljice Gordane Ivoš ne bi bilo uspjeha. Zadovoljna rezultatima, u šali je prokomentirala: „Pokazale su svoj izuzetan talent za prvu pomoć. Svaka čast!”¤

Duhovna obnova Piše: Ivana Aničić

U dječjem vrtiću samostana „Kćeri Božje ljubavi” održan je sredinom prosinca susret za mlade namijenjen samo djevojkama, a prisustvovale su mu učenice sedmih i osmih razreda, nekoliko naših srednjoškolki te učenice prvog razreda Srednje

škole Sesvete - opća gimnazija. Iako je trajao gotovo čitav dan, činilo se da je sve vrlo kratko. Pjevalo se, igrale su se različite igre, bila je i mala duhovna meditacija, a sve to je vodila časna Danica. Bilo je vrlo lijepo i nadamo se da će ovakvih susreta biti mnogo više.¤

Dizajniran znak škole

Naš prvi logo Piše: Petra Tomić

Škola Granešina dobila je svoj logotip. Povodom pripremanja knjige o povijesti zagrebačkog školstva, iz Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport primili smo zahtjev da im dostavimo podatke o povijesnom razvoju i sadašnjem stanju naše škole. Između ostalog, postavljeno je i pitanje ima li škola svoj logotip. Kako ga mi do sada nismo imali, učiteljica Natalija Krznarić, voditeljica novinarske grupe koja vrši i grafičku pripremu Feniksa, „nabrzaka“ je dizajnirala prepoznatljiv znak škole poigravajući se slovima list Osnovne škole Granešina

O, Š i G unutar čega je smjestila i godinu osnutka škole. Za one koji ne znaju, logotip, skraćeno logo, je grafički znak, simbol ili ikona, koji označuje grad, proizvod, poduzeće, sportsku ili kulturnu priredbu… U školama se obično nalazi na dopisima, obavijestima, čestitkama, mrežnim stranicama i slično. Koliko će i gdje sve naš logotip biti u uporabi, vrijeme će pokazati.¤

Učiteljice Bajić i Grgurić otišle u mirovinu

Uvijek nasmiješene Piše: Petra Tomić

Učiteljice Ljiljana Bajić i Ana Grgurić otišle su u mirovinu. Uvijek spremne pomoći, sa smiješkom na licu dolazile su u školu svih ovih godina. Djeca su ih voljela, roditelji poštovali, a i ostalim učiteljicama su bile drage. Bile su susretljive, udijelile svakome toplu

broj 18 - siječanj 2009.

riječ ili dale dobronamjeran savjet. Voljele su svoj posao i djecu. I danas, kada pitamo učiteljice za njih, postoje same riječi hvale. Nadamo se da se sa smiješkom na licu sjećaju ove škole, svih zgoda i nezgoda, i, naravno, svojih bivših učenika.¤

Internet školski dnevnik

Korisnije „oči u oči” Učitelji misle da internet ne može zamijeniti dolazak roditelja u školu Piše: Ivana Aničić

Dojmovi s terenske nastave

Nastava na Medvedgradu Želite li saznati ima li na Medvedgradu blaga, krenite od Šestinskog lagvića do Kraljičina zdenca i Medvedgrada. Usput možete upoznati prirodna obilježja Medvednice i legende o zanimljivim osobama koje su tamo živjele. Mi sedmaši istražili smo to krajem rujna na terenskoj nastavi. Na Medvedgradu smo s profesoricom Prokopec učili o njegovoj povijesti i o geografskom položaju Medvednice, profesorica

Domjan čitala nam je legende na kajkavskom narječju, a profesorica Pavlović nam je pripremila zanimljivu igru računskim operacijama. S profesoricom Stanić mjerili smo razinu, brzinu toka i temperaturu vode te temperaturu zraka. Dok su neki na satu tjelesnog trčali štafetu, drugima je profesor Modrić pričao o fizičkoj i psihičkoj kondiciji sportaša. Iako blago nismo našli, ova terenska nastava nam se jako svidjela. J. Milardović i M. Šiško, 7.d

U proljeće 2008. započeo je pilot-projekt Internet školski dnevnik u dvanaest škola Splitsko-dalmatinske županije. Projekt se odvija tako da na portalu www. skolskidnevnik.hr roditelji putem zaporke pristupaju podacima o ocjenama, vladanju i izostancima svoga djeteta. U slučaju da učenik izostane s nastave, roditelji su obaviješteni putem sms poruke ili elektronskom poštom. I učitelji i roditelji imaju zaporku kojom pristupaju podacima u virtualnom imeniku, pa nitko osim njih to ne može vidjeti. Zanimljiva je činjenica da tvrtka Zlatno pero, koja je razvila projekt, sve škole koje su u njega uključene, oprema računalima i potrebnim programima. Autori ovoga projekta tvrde kako ne postoji mogućnost neovlaštene promjene podataka jer je osiguranje jednako kao i

kod banaka. Loše ocjene nikakvim čudom neće moći nestati jer se svakih šest sati radi sigurnosno zapisivanje svih podataka. Ovaj su način obavješćivanja prihvatili i roditelji i učenici onih škola u kojima se to provodi. Međutim, pri izradi projekta nije se razmišljalo o tome da to nastavnicima donosi dodatan posao za koji nisu plaćeni, pa oni uglavnom ne prihvaćaju sudjelovanje u projektu. Osim toga, većina učitelja smatra da je razgovor s roditeljima „oči u oči“ puno korisniji i da to nikakva komunikacija putem interneta ne može zamijeniti. Od dvanaest škola koje su u početku pristale na sudjelovanje, sada ih je ostalo samo pet. U tvrtki Zlatno pero planiraju zato zaposliti osobe koje će svakodnevno unositi podatke u virtualni imenik. Zanima nas samo hoće li im se to isplatiti. ¤

Domar dobio novog ljubimca

KIKI IMA NOVI DOM

U školi i oko nje

Piše: Ivana Aničić

Sredinom listopada u vrijeme sata tjelesne i zdravstvene kulture koji se odvijao ispred ulaza u školu, na stablo je doletio mali papagaj. Bio je bijelo-plav pa ga nije bilo teško uočiti. Sav smrznut, preplašen i gladan, kljucao je sve koji su ga pokušali uhvatiti. Naravno, to je uspjelo našem domaru Davoru. On broj 18 - siječanj 2009.

ga je odlučio zbrinuti kao svog kućnog ljubimca, što su svi prihvatili s odobravanjem. Nazvao ga je Kiki. Sada je papagaj dobro, a domar ima još jednog člana obitelji s kojim će slaviti Božić i Novu godinu. Tko zna, možda Kiki jednoga dana progovori pa ispriča priču o tome kako je bio glavna zvijezda u Feniksu!

Kontrola na ekranu Piše: Ivana Aničić

U neke zagrebačke osnovne i srednje škole već je uveden sustav nadziranja videokamerom. To su uglavnom škole u kojima su uočeni veći problemi u ponašanju učenika ili noćna okupljanja nepozvanih u školskoj okolici. Prema nekim najavama, do kraja godine sve bi škole trebale

U školi i oko nje

Uvođenje videonadzora u škole

dobiti videonadzor koji će biti povezan sa zaštitarskom službom. Ravnatelji će također imati mogućnost na ekranu vidjeti sve što se događa unutar škole i oko nje pa će manje probleme moći sami rješavati. Na sreću, naša škola zasad u tom pogledu nema većih problema. ¤

Predstava za prvašiće

lutak i promet Piše: Jelena Čović

Predstavu Znakovi za najmlađe prvašima je u školi krajem rujna prikazao Hrvoje Zalar, glumac Dječjeg kazališta „Smješko“. Vedrim i veselim nastupom, uz pomoć svog

lutka, pokušao im je objasniti važnost prometnih znakova i opreznog kretanja u prometu. Maleni su bili oduševljeni, a glumac i njegov lutak nagrađeni snažnim pljeskom. ¤

Nogometno ludilo

Posvuda „kockice” Piše: Ivana Aničić

Prošlogodišnje europsko prvenstvo u nogometu i u našoj je školi izazvalo pravo ludilo. Crveno-bijelih kvadratića je bilo posvuda: na majicama, tenisicama, noktima, čarapama, šalovima, na licima… Uoči utakmice učenici su profesore „žicali“ da

Božićna priredba

_ Poruka anDela

Drugaši postali članovi NK Concordia

najdraži im „slobodnjaci”

Piše: Ivana Aničić

Kao i svake godine, na kraju prvog polugodišta održana je božićna priredba. U programu je bio recital Život Isusa, igrokazi Zaljubljeni snjegović i pahuljica te S pužicom Sofijom do jaslica. Priredbu su organizirale časna Renata i vjeroučiteljica Marija Cik. Djeci se jako svidjelo, a Nikola Mrvelj iz 4.a nam je rekao list Osnovne škole Granešina

gledaju utakmicu, što je nekima i uspjelo. Bilo je učenika koji su otišli sa sata dok se drugi nisu ni pojavili. Pjevale su se navijačke pjesme, hodnici su orili: „Samo je jedno u mom životu vrijedno…!“ Sve u svemu, bilo je to veliko nogometno ludilo. ¤

da mu se najviše svidio „tip” sa štakom iz igrokaza. Časna Renata kaže da je priredba odisala mirom, ljubavlju i radošću te da je prenosila poruku anđela koji su pokazali da među onima koji ljube Boga, nema svađe. Na kraju su se, nakon čestitke, djeca i učiteljice spontano popeli na podij i zaplesali. ¤

Pišu: Josip Lovrić, Josip Berišić i Antun Filić

Voditelji Nogometnog kluba Concordia pozvali su početkom ove školske godine sve naše drugašiće na druženje u svoj klub. Cilj im je bio da se što više učenika uključi u aktivno bavljenje nogometom. Tom prilikom održane su sportske igre: djevojčice su igrale graničara, a dječaci,

broj 18 - siječanj 2009.

naravno, nogomet. Petorica su odlučila redovno trenirati i upisali su se u klub. Kristijan Čibarić, Josip Tomkić i Valentin Lucić rekli su nam da im je tamo vrlo zanimljivo. Treniraju tri puta tjedno, trener Mario Huzjak im je dobar, a najviše vole izvoditi slobodne udarce. ¤

Šaranje po ženskoj svlačionici

Učenici bi trebali više misliti na svoje zdravlje

Grafiti ne pomažu

Piše: Anja Žugčić

Ženska je svlačionica prošle godine prebojana, a osmaši su u njoj napravili grafite. Namjera je bila da se time prekine nekorektno i vulgarno pisanje po zidovima. No, efekt je bio kratkotrajan. Cure su markerima, korektorima i drugim

sredstvima ponovno „uljepšale“ zidove, a na mjestima čak i ostrugale boju kako bi mogle pisati. Cure, bez uvrede, ali moram vas upozoriti: prije sam i ja pisala pa me „raska” uhvatila i morala sam sve brisati. Dobro sam to zapamtila! ¤

Obuvanje na podu

Mnogi naši učenici i učenice kleče ili sjede na hladnom betonskom podu dok obuvaju papuče, a pokraj njih se nalaze klupice koje su upravo za tu namjenu ovdje postavljene. Dežurne nastavnice ih ponekad upozore da

ne sjede na hladnom betonu, ali rijetki se toga pridržavaju. Učiteljica Gordana Ivoš kaže da je dovoljno jednom djecu upozoriti, a njihovo je žele li to poslušati ili ne. Ipak, trebalo bi razmisliti o posljedicama takvog presvlačenja.

Mario Lobor, 4.a

Zdrava prehrana

U školi i oko nje

Ne vole makarone Odlukom Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport prije godinu dana uveden je novi jelovnik s raznovrsnim i stručno odabranim namirnicama. Na stolovima u blagovaonici više nećemo naći hot-dog, pizzu, prženi krumpir, burek, lisnata tijesta itd. Na jelovniku se sada nalazi salama od purećih prsa, crni kruh i integralno pecivo, voće i mlijeko, griz, muesli, bioaktiv, marmelada, žganci, mliječni namaz... To su te zdrave namirnice, tj. hrana bogata vitaminima, proteinima i ostalim zdravim tvarima za naš uzrast. Mnogim se učenicima upravo ovakva

hrana ne sviđa i ne žele ju jesti. Kuharice kažu da je ovakav odabir namirnica jako dobar, ali uvijek ima onih kojima se nešto neće svidjeti. Naši učenici često „frkću nosom“ čim ugledaju što je na stolu.

Ne vole jesti makarone s kakaoom, smetaju im sjemenke na pecivu, crni kruh izgleda im prljavo, a riba smrdi. Ipak, većini se dopadaju griz, puding i krafne, nekima odgovara i palenta s jogurtom, dok

broj 18 - siječanj 2009.

je za ostale namirnice interes raznolik. Razrednici primjećuju da ima sve više učenika koji odustaju od prehrane u školskoj kuhinji i koji odlaze prije nastave u obližnji dućan po nezdrave sendviče. ¤

U školi i oko nje

Družili se učenici, roditelji i profesori

Piknik na Bundeku Kakav bi ovo bio piknik da nema nešto “za prigristi”!

Graničar: roditelji protiv svojih kćeri i sinova.

Bili su ovdje i najmlađi članovi obitelji.

Ovakvih sprava nema u našem „Pionircu”.

Ništa bez nogometa! Piše: Ana Sunek

Ugodno čavrljanje pod kišobranom. list Osnovne škole Granešina

Profesorice, učenici i njihovi roditelji igrali su graničara na Bundeku. Zvuči nevjerojatno, ali je istinito. Profesorica Danica Pavlović odvela je svoj razred i njihove roditelje na druženje u prirodi, tj. na Bundek. Pridružila im se i profesorica Dragica Zemljić. Iako je tog lipanjskog dana vrijeme

broj 18 - siječanj 2009.

bilo tmurno, njima zabave nije nedostajalo. U igri graničara roditelji su pobijedili svoje sinove i kćeri, ali su zato mladi „rasturili“ odrasle u plesanju parova između kojih se nalazio štapić. Nažalost, kiša je prekinula ovo zanimljivo druženje kojeg će se svi sudionici dugo sjećati. ¤

Svakodnevno smo izloženi zvučnim šokovima

Zvono uzrokuje razdražljivost

Piše: Petra Tomić

U školi i oko nje

Zvučni šokovi uzrokuju otežanu koncentraciju i komunikaciju, glavobolju, razdražljivost, agresivnost, zaboravljivost, povišeni krvni tlak, promjene raspoloženja, tj. negativno djeluju na psihičko zdravlje i društveno ponašanje

broj 18 - siječanj 2009.

Zakoni se ne bave školskim zvonom

U Zakonu o zaštiti od buke donesenom 2003. godine u čl. 3 piše: „Izvor buke je svaki stroj, uređaj, instalacija, postrojenje, sredstvo za rad i transport, tehnološki postupak, elektroakustički uređaj za glasno emitiranje glazbe i govora, bučna aktivnost ljudi i životinja i druge radnje od kojih se širi zvuk. Izvorima buke smatraju se i cjeline kao nepokretni i pokretni objekti te otvoreni i zatvoreni prostori za šport, igru, ples, predstave, koncerte, slušanje glazbe i sl.“ U čl. 11 piše: „Građevina mora biti projektirana i izgrađena na način da zvuk što ga zamjećuju osobe koje borave u list Osnovne škole Granešina

građevini ili njezinoj blizini bude na takvoj razini da ne ugrožava zdravlje ljudi te da osigurava mir i zadovoljavajuće uvjete za odmor i rad.“ U Pravilniku o najvišim dopuštenim razinama buke u sredini u kojoj ljudi rade i borave Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi iz 2004.g. u čl. 11 piše da je najviša dopuštena razina buke u zatvorenim prostorijama posebne namjene, kao što su, primjerice, učionice, 35 decibela. U Državnom pedagoškom standardu osnovnoškolskog sustava odgoja i obrazovanja u čl.24 piše: „Toplinska zaštita, zaštita od buke i akustika zidnih i stropnih konstrukcija zajedničkih prostora i učionica mora biti prema važećim propisima i standardima. Zaštita od buke i akustika trebaju omogućavati dobru slušnost i razgovijetnost pri govoru, kao i optimalnu jeku pri slušanju glazbe“. To su jedini podaci o dopuštenoj razini buke u školi koje smo uspjeli pronaći! O školskom zvonu i decibelima koje ono proizvodi nigdje ni jedne jedine riječi!

Opasnost za zdravlje

Važno je upoznati neke činjenice: npr. granica čujnosti je 0 decibela, šapat proizvodi 20, u seoskom dvorištu je buka na razini 30-ak decibela, u prometnoj ulici oko 70, usisavač proizvodi 80, a prag boli je na 130 decibela. Portugalci su, primjerice, izmjerili da njihovo školsko zvono proizvodi buku od gotovo 120 decibela, jednako

U školi i oko nje

Buka školskog zvona svakodnevno kod učenika izaziva stres! Škola bi trebala biti mjesto na kojem se svi osjećaju ugodno, ali kod nas to nije tako! Kada začujemo zvono, svi se ponašamo kao da nas je struja stresla. Mališani skaču, vrište, pokrivaju uši rukama. Stariji učenici su već navikli, ali to ne znači da im ga je ugodno slušati. Do kraja četvrtog sata taj stres učenici i zaposlenici škole doživljavaju devet (9) puta, a do kraja šestog sata trinaest (13) puta! Učiteljice razredne nastave uputile su ravnatelju pismenu zamolbu da se zvono stiša ili promijeni na što je on rekao domaru da učini ovo prvo. Zamjena ne dolazi u obzir jer „… je to automatsko zvono!“ Učinak je bio kratkotrajan: nekoliko dana zvono je bilo tiše, ali sada je sve opet isto.

kao što to čini polijetanje zrakoplova! Ako smo stalno izloženi buci od 65 decibela, u opasnosti smo da se razbolimo, a 70 decibela se u Europskoj uniji smatra opasnom i potpuno neprihvatljivom razinom buke. Ne znamo postoje li podaci o razini buke koju proizvodi naše školsko zvono. Također nam nije poznato je li to itko ikada izmjerio, ali neugoda koju ono izaziva ukazuje da je ta razina viša od dopuštenog. Zamislite kako je to kada se u miru i tišini usredotočimo na rješavanje zadataka i naglo nas prekine nepodnošljiva zvonjava! Glasno zvono psihički i fizički djeluje na dječje zdravlje. Zvučni šokovi uzrokuju otežanu koncentraciju i komunikaciju, glavobolju, razdražljivost, agresivnost, zaboravljivost, povišeni krvni tlak, promjene raspoloženja, negativno djeluju na psihičko zdravlje i društveno ponašanje. Buka koja prelazi 85 decibela ima štetno djelovanje na osjetilo sluha i ravnotežu.

broj 18 - siječanj 2009.

Treba izmjeriti razinu buke

Jesu li se u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa te u Gradskom uredu za obrazovanje kulturu i šport ikada zapitali o tome? Zar već nije vrijeme da se poduzmu potrebne mjere, da se učini nešto zbog čega ćemo se i mi napokon dobro osjećati? Ne bi li bilo ljepše staviti nekakav miran, ,,umiljat’’ zvuk koji bi učenike podsjetio na početak sata? Ne bi li trebalo izmjeriti kolika je razina buke koju proizvodi školsko zvono, prelazi li ona podnošljivu granicu, a ako da, postaviti je kako treba!? Kad je jednom prilikom u školi nestalo struje, umjesto zvona oglasilo se odnekud tiho i uhu ugodno „dindon“. I, zamislite, svi smo na vrijeme ušli u učionice! U Osnovnoj školi Matije Gupca na Knežiji umjesto zvona puštala se glazba. Ne znamo je li to još uvijek tako, ali znamo da je njihovim učenicima početak i kraj sata sigurno bio puno ugodniji! ¤

Prvi u imeniku

U školi i oko nje

Piše: Ivana Aničić

Jeste li se ikada zapitali kako je biti prvi u imeniku? Vjerojatno ne ako niste i sami prvi. Biti prvi ima i dobru i lošu stranu. Loša je ta da uvijek moraš novu cjelinu odgovarati prvi, osim u slučaju kada profesor otvara imenik nasumce. Tada, i da hoće, ne može otvoriti tvoju stranicu osim pukom srećom. Uvijek moraš biti spreman na odgovaranje što je nemoguće zbog velikog broja predmeta. Dobro je to što ima profesora koji počinju ispitivati od zadnje stranice u imeniku ili te ostave „za kraj“. Vjerujem da je svatko tko je bio prvi u imeniku, barem jedanput poželio promijeniti prezime zbog nepravde koju mjesto „prvog“ nosi sa sobom. Kada već imaš „staža”, to ti više i ne predstavlja problem jer znaš da ćeš biti prvi na redu za ispitivanje čim cjelina bude obrađena. I na kraju što reći? Zasigurno nitko neće mijenjati prezime, ali znam da će ovaj članak pomoći da prvi ne budu baš uvijek „prvi”.

Arhitektonski propusti

Bolje spriječiti...

Projektanti školskih zgrada trebali bi provesti bar mjesec dana u školi za vrijeme nastave kako bi se upoznali sa svim onim što prati školski život i kako bi tome mogli prilagoditi svoje projekte - mišljenje je većine naših učiteljica. Učenici o tome ne razmišljaju, a roditelji ni ne obraćaju pozornost Piše: Petra Tomić Često se čuju pritužbe učiteljica na brojne arhitektonske propuste u novom dijelu škole. Iako sretne što su dobile dodatni prostor koji su jedva dočekale, ističu da bi se ljudi koji projektiraju školske zgrade, trebali više upoznati s njihovim korisnicima, tj. trebali bi proučiti kako se ponašaju mala djeca i što im je sve potrebno za siguran boravak u školi. Najveći problem su prozori: donji maleni i nedovoljni za prozračivanje, a gornji ogromni, teški i opasni. Sjetimo se kako je jedan pao „iz čista mira“. Unatoč postavljenim rebrenicama (koje u početku nisu bile ni predviđene) i svim otvorenim malim prozorima, u učionicama ponekad bude neizdrživo vruće i zagušljivo. Učiteljice sve češće spominju da će klimatiziranje novog dijela školske zgrade biti neizbježno. Stubište je priča za sebe. Strmo je, sklisko, gazišta

su uska, a metalni rub na njima ponegdje viši od ruba stepenice. Postavljene su zaštitne trake, no uzalud. Učiteljica Anka Grgurić, koja je nedavno otišla u mirovinu, imala je nesreću da se poskliznula, zapela vrhom cipele za metalni rub i pala, teže se ozlijedivši. Donji dio stubišta nalazi se oko dva metra ispod razine hodnika na katu koji je od njega odijeljen zaštitnom ogradom visokom oko jedan metar. To nije nikakav problem za mnoge naše učenike. Lako je preskočiti ogradu, a onda bi se moglo dogoditi ono što svi najmanje očekujemo. Neki su već uhvaćeni u pokušajima akrobacija s krive strane ograde! Protupožarni aparati smješteni su nisko, tek nešto više od metra iznad klupica. Od domara saznajemo da je takav standard i da je sve po zakonu. Ipak, ne možemo se oteti dojmu

broj 18 - siječanj 2009.

da bi nešto viši četvrtaš mogao na vlastitoj glavi itakako osjetiti mane toga standarda. Pred novom zgradom je dvorište – lijepo, popločeno, prostrano. U početku su maleni mogli pod velikim odmorom van na igru, ali iskrivljena noga na kockama sa sjeverne strane dvorišta, razbijena glava na kamenoj ploči pod prozorom i nekoliko razbijenih koljena zbog neopreznog trčanja po hrapavim pločicama, brzo su učinili svoje. Učiteljice djecu više ne puštaju van pod odmorom! A tek uski hodnici! Znaju li arhitekti što znači smjestiti tri razreda po dvadeset i pet učenika u prostor dužine dvadesetak i širine dva metra? Znaju li oni da su to mala djeca koja imaju silnu potrebu za trčanjem, guranjem, natjecanjem? Ponovimo im zato onu staru poslovicu: „Bolje spriječiti nego liječiti!“ ¤

ŠTO SE TO DOGAÐA?

Izložba ratnih fotografija

Da se ne zaboravi Piše: Petra Tomić

Početkom studenog u školi je održana izložba ratnih fotografija koju su osmislili članovi Udruge branitelja i veterana Domovinskog rata. Dva su tjedna učenici, učitelji i posjetitelji škole mogli razgledati uvećane fotografije snimljene u vrijeme Domovinskog rata na prvoj crti bojišnice, na sastancima vojnih zapovjednika ili u trenucima opuštanja između borbenih okršaja. Prilikom otvaranja izložbe prikazan je kratak film o počecima rata u Zagrebu, a zatim je pukovnik Bruno Čavić živopisno dočarao posjetiteljima ozračje u kojemu se Zagreb nalazio tih dana. Nakon toga iscrpno je i zanimljivo odgovarao na pitanja učenika te službeno otvorio izložbu. Iako je ona postavljena dan ranije i mnogi su je već razgledali, sada su fotografije na panoima za mnoge učenike dobile drugačije značenje. Top brigade „Tigrovi”, Samostalna satnija „Cobre” iz Novog Zagreba na položaju kod Korane, ruševine koje je na bojištu zatekla 99. brigada ZNG-a s Peščenice, tenk list Osnovne škole Granešina

101. brigade ZNG-a iz Susedgrada, branitelji 150. brigade HV-a iz Črnomerca u rovu, Antiteroristička jedinica Lučko na bojišnici ili helikopteri Zrakoplovne jedinice specijalne policije MUP-a RH samo su neke fotografije koje su plijenile pažnju naših učenika. Naravno, najveće je zanimanje privukao pano 145. brigade HV-a iz Dubrave na čijim su fotografijama prepoznali svoje susjede i rođake. Unatoč tome što je izložba namijenjena prvenstveno sedmašima i osmašima, na otvaranju su bili većinom petaši i šestaši te nekoliko učitelja i roditelja. Neki su sedmaši, nakon nastave doslovno pobjegli iz škole, a mnogi osmaši nisu se ni pojavili! To je činjenica koju bi trebalo dobro razmotriti! Lijepo je bilo saznati mnoge informacije o Domovinskom ratu iz svjedočenja ljudi koji su u njemu sudjelovali od samih početaka. Naši su nam branitelji pokušali približiti vrijeme i situaciju u kojoj su mnogi dali svoje živote za domovinu, a to svi moramo cijeniti! ¤

Svakog dana se zaprepastim gledajući vijesti ili novinske natpise i pitam se što se to događa s našim voljenim gradom Zagrebom? Na internetskim stranicama pronašla sam tisuću linkova o ubojstvima u Zagrebu. Najviše me plaše ona u kojima se spominju maloljetnici kao počinitelji zločina. Kada vidim kako su zločinci djeca mojeg godišta, pomislim: „Što ako se takvo nešto dogodi nekome od mojih prijatelja“? Zbog tog ludila nitko se ne osjeća sigurnim dok korača ulicama Zagreba. Roditelji djece koja su bila žrtve ovog terora žele odgovore zašto je tako teško naći počinitelje i pitaju se jesu li njihova djeca manje zlatna. Ali stvari koje me stvarno šokiraju jesu one koje govore koliko godina imaju ti počinitelji i koji su razlozi njihovog zlostavljanja. Da je sve više nasilja među školarcima u hrvatskim školama i da se ono događa i među najmlađom djecom, potvrđuje i slučaj u osječkoj Osnovnoj školi „Višnjevac” gdje je devetogodišnji dječak svoga vršnjaka iz razreda udario nogom u trbuh te mu zaprijetio da će ga ubiti. Nadam se samo da će se ova noćna mora brzo završiti i da ćemo uskoro moći hodati bezbrižno i ne osvrtati se u strahu oko sebe čim izađemo iz kuće.

U školi i oko nje

Stiglo nam e-poštom

NAVALA TESTOVA Iako nam se čini da je školska godina tek počela, naši školski imenici govore drugačije. Počela je prva ovogodišnja navala testova! Profesori nas svakim danom sve više plaše novim testovima te se žale kako ih nemaju gdje upisati! Dok su to njihovi najveći problemi, s druge strane javljaju se mnogo ozbiljniji. Svaki nas dan očekuje novi test ili su najavljena neka ispitivanja (ili nisu), svi u školi strepe i nadaju se da se neki profesor neće pojaviti ili da će nas osloboditi tog dana testa. Ali ništa od toga. Dok se ocjene gomilaju, mi očekujemo neku epidemiju gripe pa da barem na malo odgodimo tu navalu. I dok mi živimo u nadi, u ime svih učenika molim profesore…POPUSTITE NAM!!! Iako nemamo običaj objavljivati nepotpisane tekstove, ovaj put činimo iznimku jer smo prvi put e-poštom dobili tekstove učenika koji žele da se čuje i njihov glas. Uredništvo

broj 18 - siječanj 2009.

U školi i oko nje

Uvijek spremni za obranu

Nakon otvorenja izložbe ratnih fotografija, organizatori Branko Bartolec, bojnik, pomoćnik zapovjednika obrane grada Zagreba, Bruno Čavić, pukovnik, zapovjednik 145. brigade HV-a i Veljko Vičević, pukovnik, zapovjednik 148. brigade HV-a, pristali su svoja razmišljanja podijeliti s čitateljima Feniksa Piše: Petra Tomić

Foto: N.K. broj 18 - siječanj 2009.

svojoj strani. Kasnije se od svih njih počinje formirati Hrvatska vojska. Kako, po vašem mišljenju, mediji danas tretiraju Domovinski rat? Čavić: Kroz sve tekstove koje dobivamo provlače se izrazi: „ …nesretni događaji, nemili događaji, ti tužni događaji tih dana…“ Mislim, halo! To je bio rat, agresija na Republiku Hrvatsku! Pa onda: „… neki teritoriji pod vlašću…“ ili „… pod nadzorom…“ Zovimo to pravilno: okupiranim teritorijem Republike Hrvatske. Nadalje: „Domovinski rat je bio opravdan, pravedan, ali u njemu je bilo puno ratnih zločina!“ Uvijek moraju nešto dodati. To nije bez veze i nije za odbaciti. Istina je jedino to da je Domovinski rat bio pravedan i osloboditeljski. U svakom ratu se dešavaju ratni zločini. U Drugom svjetskom ratu saveznici su Dresden sravnili sa zemljom. Bilo je mrtvih pedeset do šezdeset tisuća ljudi. Za to se nikoga ne proziva. Moramo definirati neke stvari pa reći tko je radio ratne zločine. Mi kao zapovjednici nikada nismo zapovijedili bilo

Ratne fotografije svih zagrebačkih postrojbi mogle su se razgledavati puna dva tjedna. list Osnovne škole Granešina

kakvu akciju koja bi se mogla povezati s ratnim zločinom. A svaki naš vojnik imao je barem temeljnu naobrazbu o ljudskim pravima, prvenstveno o Ženevskoj konvenciji, tj. pravilima, kodeksu rata. Srpskog književnika Dobricu Ćosića nikada nitko neće prozvati za ratni zločin, a napisao je manifest o tome kako Hrvatsku staviti u kontekst porobljene zemlje. On je, zajedno s Miloševićem i Kadijevićem, konstruirao ratni zločin! Vi ste proživjeli puno teških trenutaka u tim prvim danima rata, ali i kasnije na bojištu. Kako se osjećate danas kada pred učenicima pričate o svemu tome? Bartolec: Svaki put kad ponovno pogledam film koji smo vam prikazali, ne mogu ostati ravnodušan. To mora svakoga dirnuti. To je bilo vrijeme kada smo se svi bojali, ali nismo imali kamo. Morali smo se organizirati. Ipak s veseljem pričam o tim vremenima, iako su bila teška, jer nas je ta situcija povezala. Nešto je bilo u zraku – domoljublje, volja, želja, obitelj, najviše djeca koju je trebalo zaštititi.

Neki su na ovim fotografijama pronašli članove svoje obitelji. broj 18 - siječanj 2009.

Što želite postići ovim izložbama? Čavić: Ovim izložbama želimo postići to da osnovnoškolci, posebno sedmaši i osmaši, bolje razumiju Domovinski rat, da shvate njegove početke, razloge, trajanje; da znaju kakvi su to ljudi iz Zagreba išli u rat, kamo su išli, što su radili… Zanimljivo je spomenuti da iz zagrebačkih postrojbi u cjelokupnom Domovinskom ratu nema nikakvih tragova koji bi govorili o počinjenju ratnih zločina, nešto čega bi se Zagreb morao stidjeti. To također govori kakva je bila struktura zagrebačkih branitelja i kako je Zagreb u Domovinskom ratu doprinosio svoju žrtvu. Naime, Šibenčani, Dubrovčani, Osječani, Vukovarci – svi su oni branili svoj dom jer je bio napadnut, oni su to morali činiti. Ali Zagreb baš nije direktno bio napadnut. Zato kažemo da je Zagreb sa svojih sto tisuća vojnika koje je poslao na bojište, branio domovinu.

U školi i oko nje

Radi onih koji nisu bili na otvaranju izložbe ratnih fotografija, molim vas da nam još jednom opišete prve dane Domovinskog rata u Zagrebu i nastanak hrvatske vojske. Bartolec: Ja sam bio pomoćnik zapovjednika obrane grada Zagreba i, kao takav, bio sam upoznat sa svim što se događalo u Zagrebu od samih početaka. Također su u svemu od početka sudjelovali Veljko, jedan od zapovjednika 148. brigade i Bruno, jedan od zapovjednika 145. brigade. To je bilo vrijeme koje je bilo posebno. Djeca su išla u škole unatoč sirenama zračne opasnosti, dok su avioni bili iznad njih. Nastava se održavala pod uzbunama i u skloništima, a njihovi očevi su se dragovoljno javljali i udruživali za obranu domovine. Oružja nismo imali, pa smo ga kupovali neorganizirano. U policiji je već postojao nekakav organizirani otpor, a tu su bile i snage ZNG-a (Zbora narodne garde, op.a.) i HOS-a (Hrvatske obrambene snage, op.a.). Sve se to na neki način pojavljivalo, ali je svatko djelovao na

Gdje sve održavate ove izložbe i koliko ste škola do sada posjetili? Čavić: Prošle godine obišli smo dvadeset i

Branitelji su sačuvali sva pisma i crteže koje su im za vrijeme Domovinskog rata slali naši učenici na bojišnicu. Iako su ti učenici već odrasli ljudi, učiteljice su prepoznale neke crteže i rukopise.

U školi i oko nje

o Domovinskom ratu. Tada bi pitanja bila kvalitetnija po svom sadržaju, a ja bih mogao puno više i zanimljivije odgovarati.

dvije osnovne škole u Zagrebu. U nekima smo bili i dva puta jer je bilo veliko zanimanje. Ove godine je ovo druga škola, a planiramo ih posjetiti deset. Osim toga, spremamo se na put vašim vršnjacima i izvan Hrvatske da im pokažemo što je sve Hrvatska činila za vrijeme Domovinskog rata.

Mislite li da su mladi dovoljno upoznati s Domovinskim ratom? Čavić: Siguran sam da nisu. To vidimo i po pitanjima koja djeca postavljaju. Ne moramo za to tražiti krivca, nego trebamo naći način kako to popraviti. Bitno je naći pravi način kako to djeci objasniti.

Organizirate li izložbe samo u Zagrebu ili po cijeloj zemlji? Čavić: Ne, za sada je to bilo samo u Zagrebu, što bismo mogli nazvati pilot-projektom, ali na dobrom smo putu da ideju prenesemo i drugim našim kolegama iz udruga dragovoljaca na području cijele Hrvatske. Zasad razgovaramo s kolegama iz Splita koji također prikupljaju fotografije i žele ih prezentirati kao što smo to mi učinili.

Kako se po vašem mišljenju mladi ljudi odnose prema svemu tome? Pitam to zato što su mi se neka pitanja naših učenika učinila pomalo bezvezna. Čavić: Niti jedno pitanje nije bezvezno. Njih zanima što smo mi jeli na bojištu i to je u redu. No, možda je trebalo prije razgovora na satu povijesti usmjeriti učenike na ono o čemu će razgovarati, dati im osnovne informacije i potaknuti na razmišljanje

Kako je uopće došlo do ideje da izložbu pokazujete u školama i da djeci pričate o Domovinskom ratu? Bartolec: Stvar je krenula spontano 2006. godine nakon proslave petnaestogodišnjice formiranja svih zagrebačkih ratnih brigada i postrojbi MUP-a i HV-a. Petnaestgodišnjicu smo slavili ukupno pet dana, a jednoga od tih dana bio je veliki mimohod na stadionu Mladosti na Savi. U dvadeset i jednom ešalonu bilo je postrojeno 1200 pripadnika svih zagrebačkih postrojbi brigada, policije, MUP-a, Narodne zaštite, HOS-a i tako dalje. Bilo je to prvi put da su se na jednom mjestu okupili svi zagrebački branitelji. Tom prigodom smo se dogovorili da napravimo izložbu ratnih fotografija, no malo je fotografija bilo u službenim arhivima. Zato smo se dogovorili da svi od kuće donesemo svoje fotografije s bojišta, sastanaka kriznih štabova i drugo, prema tome tko je što imao. Nažalost, znamo za neke fotografije koje su nam ostale i dan danas nedostupne. No, ipak smo uspjeli za svaku postrojbu složiti jedan mali pano i u Gradskom poglavarstvu održati izložbu koja se svima svidjela. Nakon završetka izložbe pitali smo se što ćemo sa svim tim panoima. Kako smo osjetili da se u našem društvu ne gleda na Domovinski rat onako kao što smo mi procijenili da bi trebalo i da djeca koja su

broj 18 - siječanj 2009.

rođena nakon rata uopće ne znaju što se događalo u to vrijeme, zaključili smo kako bi najbolje bilo pokazati te fotografije djeci u školama. Na taj način ih možemo upoznati s hrabrošću i odlučnošću Zagrepčana u tom presudnom razdoblju hrvatske povijesti. Možda ovu izložbu pokažemo i Hrvatima koji žive izvan granica Hrvatske Jeste li zadovoljni danas ovim što ste postigli? Je li Hrvatska onakva kakvu ste željeli? Bartolec: Da, apsolutno smo zadovoljni time što smo napravili. Stvorili smo hrvatsku državu koja je samostalna i demokratska. Ali i ta demokracija nosi sa sobom neke slabosti. Bit ću iskren, ja sam u Domovinskom ratu radio posao koji je bio vezan za obavještajne i protuobavještajne aktivnosti. Nakon ovog događaja koji se neki dan dogodio u Zagrebu (ubojstvo novinara Ive Pukanića, op.a.) koji ima obilježje kriminala i terora, ja sam svom kolegi koji se i dalje aktivno bavi tim poslom, poslao sms poruku: Prijatelju, ja sam ovdje. Ako država treba, ja sam spreman opet doći i pomoći. Dakle, mi smo zadovoljni time što smo postigli, ali smo isto tako spremni u svakom trenutku, svatko od nas, bez obzira koliko godina imamo, ako ova naša država dođe u opasnost zbog bilo kojeg razloga, opet stati u njezinu obranu. A na vama mladima ostaje da našu lijepu hrvatsku državu razvijate i učinite da ona bude još bolja, još ljepša, da uđemo u Europsku uniju i da svi bolje živimo.

NOVA LICA ŠKOLSKIH HODNIKA

3. 5.

Pripremili: Ana Pribanić, Jelena Čović i Luka Forić Obrada: uredništvo

U zadnjih godinu dana na školskim se hodnicima može vidjeti mnoštvo novih lica. S nekima se od njih svakodnevno družimo, a za neke smo samo čuli. Da biste ih upoznali, malo smo s njima porazgovarali. Svi odreda kažu da su zadovoljni poslom u ovoj školi, da je kolektiv dobar, a posebno hvale to što imamo dobre i marljive učenike. Naravno, najviše nas je zanimalo što rade kad ništa ne rade, imaju li kućne ljubimce, kakvu glazbu slušaju i koji im je film najdraži. 1.Jelena Korizma, profesorica socijalne pedagogije, završila je osnovnu školu za klasični balet. Uvijek nešto radi, a u slobodno vrijeme sluša jazz i pleše salsu i jazzdance. Imala je zeca Lopteka koji je volio jesti čokoladu!!! Najdraži film joj je Anelee. Unatoč tome što se u svom poslu često susreće s problemima iz života i rada učenika, smatra da je većina njih uglavnom dobra i da se pravilno odnose prema radu. 2.Anja Fraska, učiteljica u trećem c razredu, istovremeno je na Hrvatskom radiju glazbena urednica. Sluša rock 'n' roll, a najdraži film joj je Big blue. Kaže da u slobodno vrijeme „živi” i poručuje svima: Carpe diem (iskoristi dan)! 3.Gabrijela Žugec, učiteljica u drugom a razredu, za ovu školu ima posebno mjesto u srcu jer je bila njezina učenica i uz nju je vežu prekrasne list Osnovne škole Granešina

uspomene. Stoga je naročito sretna što je ovdje dobila posao. Sluša zabavnu glazbu, najdraži film joj je Prljavi ples, voli sve što vole mladi, a svaku slobodnu minutu koristi kako bi se družila s obitelji, rodbinom i dragim prijateljima. 4.Martina Pongrac, prof., predaje hrvatski jezik, ima psa Ronija, bradatog kolija, sluša sve osim narodnjaka, uživa gledajući ljubavne komedije i španjolske filmove. Ponosi se svojim šestašima, ali ni osmaši joj nisu ništa manje dragi. 5.Renata Geber, učiteljica je u prvom e razredu. Vrlo je aktivna, piše i ilustrira knjige, radila je u Gradu mladih na programu rekreacije djece i puna je kreativnih ideja. U slobodno vrijeme čita, spava ili odlazi u šetnje na svježem zraku. Obožava kućne ljubimce pa ima psa, dvije ptice, ribe, a očekuje

vjevericu i činčilu. Sluša rock i jazz, a najdraži film joj je Prohujalo s vihorom. 6.Irena Vujčić, prof., predaje engleski jezik, najbolje se osjeća u ležernoj odjeći, voli životinje, ali nema kućnih ljubimaca; sluša rock, najdraži film joj je Superman. Slobodno vrijeme provodi skijajući, slušajući glazbu i čitajući zanimljivu literaturu. 7.Tanja Brzaj, administrativna referentica, voli djecu i ples, posebno folklor, ima sinove Antonia i Dominika i dvije zlatne ribice. Često ide u prirodu, sluša sve osim turbofolka, a najdraži filmovi su joj Društvo mrtvih pjesnika i Mostovi okruga Madison. Sviđa joj se Feniks, želi mu uspjeh i što više novinara koji će se lijepo družiti na svojim radnim zadacima. 8. Ivan Barić, prof., dolazi iz Makarske, predaje fiziku

broj 18 - siječanj 2009.

U školi i oko nje

Predstavljamo nove djelatnike

10.

i tehničku kulturu, oženjen je, ima sina i kćer, ljubitelj je ptica. Voli slušati sve vrste glazbe, a najdraži film mu je Quo vadis. 9.Ana Družinec, spremačica koja je kod nas već dugo na zamjeni, a još je nismo predstavili u Feniksu, pa sada to ispravljamo. Vesela po prirodi, voli šetnju i tamburice, najdraži film joj je Tko pjeva zlo ne misli, a omiljene aktivnosti kuhanje i premještanje namještaja po stanu(!). 10. Ivana Kanižaj učiteljica je razredne nastave i matematike, predaje matematiku, sluša punk-rock, posebno kad je u izvedbi „Crne kronike”, obožavateljica je Quentina Tarantina, pa su joj najdraži filmovi Pulp Fiction i Kill Bill. U slobodno vrijeme rado posjećuje kina i kazališta te čita. Uživa u vožnji biciklom, plesu i šetnji na svježem zraku. ¤

Prijateljsko čavrljanje

satovi, boje i

Na učenike gledam kao na ravnopravne ljude i pristupam im s poštovanjem i ljubavlju broj 18 - siječanj 2009.

pričaonica Pripremila: Ana Čović

Nedavno je u televizijskoj emisiji Dobro jutro, Hrvatska emitiran prilog o tome kako se u našoj knjižnici proizvodi originalan hrvatski suvenir. Bio je to trenutak kada smo svi bili jako ponosni. No, postoje i druge zanimljive stvari koje našu školsku knjižnicu čine sve privlačnijom mnogim učenicima, a zasluge za to ima, dakako, naša knjižničarka, gospođa Lada Bobinac. Kako ste došli na ideju da patentirate satove s glagoljskim brojkama kao originalan hrvatski suvenir? Na ideju o izradi tih satova došla sam slučajno jer sam na jednom pokvarenom zidnom satu pokraj arapskih napisala glagoljske brojke. To mi se učinilo korisnim za upoznavanje učenika s glagoljicom kao hrvatskim nacionalnim pismom. Volim s djecom raditi nešto što im je zanimljivo i korisno da bi u što većem broju dolazila u knjižnicu, a znanje koje steknu na satu, ovdje mogu primijeniti u praksi.

Jednogodišnja Lada s majkom, profesoricom Ivkom Gudić list Osnovne škole Granešina

Na satovima hrvatskog jezika djeca uče o glagoljici. Kako ja izuzetno cijenim hrvatsku kulturnu baštinu, a i svjetsku baštinu uopće, željela sam da i djeca postanu svjesna tih vrijednosti. Od zakasnina smo kupili glinene tanjure, boju i lak, na tanjure montirali satni mehanizam i oslikali ih glagoljskim brojkama i motivima iz hrvatske povijesti. Na jednom skupu knjižničara to sam pokazala svojim kolegicama i one su prokomentirale kako bi to mogao biti originalan hrvatski suvenir. U knjižnici su učenici izradili desetak takvih satova za božićnu prodajnu izložbu i devet smo ih prodali. Kad sam to ispričala svojoj kćeri Koraljki, ona mi je predložila da to prijavim televiziji što sam i učinila. HRT je tako kod nas snimio prilog za emisiju Dobro jutro, Hrvatska. Tom prilikom mi je snimatelj rekao kako će Japanci „poludjeti“ za tim satovima, pa sam kasnije u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo registrirala dizajn i prijavila suvenir. Eto tako, jedno je vodilo drugomu. Te sam

Prije polaska u školu

satove ponudila Rukotvorinama i već je nekoliko primjeraka prodano. Koje još aktivnosti provodite u knjižnici? Već sam rekla da sve što ovdje radimo povezujemo s nastavnim gradivom. Tako smo, da bi učenici bolje shvatili nastanak knjige, izrađivali glinene pločice s klinastim pismom, knjige od pergamenta, svitke, zatim knjige u obliku kodeksa premazane voskom. Povijesne sadržaje upotpunili smo istraživanjem o obiteljima Zrinski i Frankopan. Na temelju povijesnih zapisa, na slijepu kartu Hrvatske ucrtavali smo njihove posjede i tako su učenici vidjeli da su veći dio Hrvatske zauzimali upravo njihovi posjedi, sve tamo od 11. do 17. st. kad su im austrougarske vlasti oduzele te posjede. Recimo, Zrin je utvrda koja još i danas postoji nedaleko Dvora na Uni, a od imena te utvrde potječe njihovo prezime. U Gvozdanskom su imali rudnik srebra i kovačnicu novca, tu su još Drežnik, Slunj, Severin na

Jedan od prvih satova koje su napravili naši učenici prema ideji gospođe Bobinac

Prijateljsko čavrljanje

Zahvaljujući knjižničarki Ladi Bobinac, knjižnica postaje sve privlačnija

Kupi, Trsat, Čakovec i Krk gdje se također nalaze ostatci utvrda koje nas podsjećaju na te dvije obitelji, a neke od njih se i obnavljaju. Zatim sam obratila pozornost na ponašanje učenika pa sam im predložila da izradimo ovaj Veseli viseći bonton na pločicama glinamola. Napravili smo i društvenu igru Bontonom do cilja, sa sto dvadeset pitanja, koju sam ponudila tvornici igraćih karata i oni su se jako zainteresirali za proizvodnju toga. Radili smo i stripove na temu bontona povezujući to s lektirom i vadeći citate iz Pinokija koji su vezani za ponašanje djece. Samu knjižnicu lijepo smo uredili, obojili zidove, oslikali glagoljicom i klinastim pismom, stavili plakate sa starim alfabetima i učinili još mnogo drugih lijepih stvari.

Klupica na kojoj mala Lada modelira glinom danas se nalazi u knjižnici. Iza nje se vidi zid stare škole na mjestu gdje ja danas školska kuhinja. broj 18 - siječanj 2009.

Saznali smo iz pouzdanih izvora da Vas kolegice iz drugih škola jako cijene zbog izvrsnih predavanja na seminarima. To su, zapravo, bile radionice gdje sam im pokazivala što mi sve ovdje radimo: istraživanja, pisanje glagoljice, izrada satova s glagoljskim brojkama, dakle sve ono o čemu sam maloprije govorila.

Prijateljsko čavrljanje

Vaša je majka također bila profesorica u ovoj školi. Je li Vam ona prenijela ljubav za ovaj poziv ili ste ga vi samostalno odabrali? Ona me na neki način usmjerila k tome da budem učiteljica. Bila sam sretna kad sam dobila posao u ovoj školi jer je to značilo da mogu prehraniti svoju obitelj, ali me jako razočaralo mjesto gdje sam trebala raditi. Naime, knjižnica je tada izgledala poput nekog skloništa – s prašnjavim, prljavim knjigama i zidovima, neracionalno raspoređenim policama, bez prostora za dodatne aktivnosti. Ja inače ne volim kukati ili kritizirati i smatram da čovjek treba polaziti od pozitivnih pretpostavki, da mora sebe pokrenuti, a ako to ne može sam, treba potražiti pomoć. Dakle, meni su učenici pomogli reorganizirati ovu knjižnicu, pomaknuli smo police, stvorili novi prostor i učinili sve ono o čemu sam već govorila. Moram zahvaliti i našoj gospođi pedagoginji, Lidiji Murtić, koja je prva došla na ideju da obojamo zidove i koja me na taj način motivirala. Pripremate li nam možda još kakva iznenađenja?

Iduća godina bit će godina Ljudevita Gaja i to će biti okosnica našega rada. Osim toga, željela bih uvesti pričaonicu gdje bih odabirala neke simpatične pričice za malene i jednom tjedno im u dogovoreno vrijeme čitala ili pričala te priče kako bih im privukla interes za književno djelo. Nadalje, u tijeku je igra koja se bazira na knjizi Živjeti bez nasilja i koja je u osnovi slična dominu. Knjiga govori o tome kako se djeca mogu obraniti od zadirkivanja. Mislim da je svatko od nas u nekom razdoblju školovanja imao iskustva sa zadirkivanjem. Znam koliko je meni izazvalo trauma kada su mi vikali: „ Profesorice! Profesorice!“ zato što je moja mama radila u školi koju sam pohađala. Da, ja sam bila učenica škole Granešina. Dakle, nekome sa strane to ne izgleda toliko strašno, ali ja se i danas sjećam da sam bila zatečena i nisam znala kako bih reagirala na ta zadirkivanja. Razgovarajući s djecom i putem anketnih listića, vidjela sam da mnogi od njih prolaze slične situacije. Ova knjiga mi je dala ideju za igru koja će nam otvoriti put k tome kako se možemo na temelju nekih jednostavnih formula obraniti od zadirkivanja. Kakva su Vaša iskustva o tome koliko djeca čitaju lektiru? Lektira je učenicima, čini mi se, mučna tema. Smatraju je dosadnom. Željela bih pomoći da im ta obveza postane zanimljiva i dati nekoliko savjeta. Osnovno je da sami stvore pozitivan odnos prema lektiri, gledaju je

sa znatiželjom. Ne trebaju gledati koliko neka knjiga ima stranica, već čitati s razumijevanjem, doživljavati priču poput gledanja filma. Ako neke riječi ne razumijete, zapišite ih, dođite u knjižnicu i potražite ih u rječnicima i leksiko-

broj 18 - siječanj 2009.

nima. Pomoći ću vam. Zatim, lektiru biste mogli smatrati temom za razgovor i izvan sata. Često su nam teme za razgovor vrlo jednostavne, poput onih o tome što smo jeli ili kupili. Ako umjesto toga razgovaramo o tome što smo

Vidim da imate nekakve zahvalnice na zidu. Od koga ste ih dobili?

pročitali, pa čujemo i tuđe mišljenje, samo čitanje bit će nam puno zanimljivije. Na satu lektire ćemo tada znati obraniti svoj stav, a time razvijati i sposobnost govornog izražavanja. Lektira će biti učenicima draža za čitanje ako se list Osnovne škole Granešina

sami potrude oko nje. Koliko ima ukupno knjiga u knjižnici? Ima ih oko šest tisuća, za učenike i za učitelje. Nažalost, iako je standard da imamo deset knjiga po učeniku, mi ih imamo samo četiri. No, ipak se

To sam dobila uglavnom od osmaša. Sve su mi drage, a jedna od najdražih mi je ova od prošlogodišnjeg osmog c razreda na kojoj piše: „Hvala Vam što ste od knjižnice stvorili družionicu, što ste nam pomogli zaboraviti muku i buku ove škole i što ste stvorili malu oazu mira“. To znači da sam im bila dobra i to me jako veseli. Na učenike gledam kao na ravnopravne ljude i pristupam im s velikim poštovanjem i ljubavlju. Kao kod svakoga, ima dana kad nisam baš dobre volje, ali se trudim biti korektna i profesionalna i to ne pokazivati.

broj 18 - siječanj 2009.

Rekli ste da želite nešto posebno za kraj ovoga intervjua.

Prijateljsko čavrljanje

nekako snalazimo. Svake se godine mora dio knjiga otpisati jer se dosta pohabaju. Kad prvašići prvi put dođu u knjižnicu, upozorim ih da se knjige trebaju čuvati, uvijek držati na istom mjestu kako ih kod kuće ne bi tražili pod hladnjakom, ispod kreveta i slično. Također ne smiju jesti sendvič i piti kakao dok čitaju lektiru, već sjediti za stolom s olovkom u ruci i papirom, a mjesto gdje su stali s čitanjem označiti straničnikom. Knjiga je naš prijatelj, a prema prijatelju moramo biti dobri. Volim kad djeca posuđuju knjige koje im nisu zadane za lektiru i traže moju preporuku. Tada se jako trudim da im pronađem nešto što će im se svidjeti. Puno mi znači da su učenici zadovoljni. Ako je neka knjiga jako dobra, vidim da se krug čitača proširio i onda smatram da sam učinila dobro djelo preporučivši im tu knjigu.

Željela bih ovim putem zahvaliti nekim dragim ljudima. Prvo su to roditelji naših odličnih učenika Hrvoja i Ivane Galić koji su nam poklonili nekoliko korisnih knjiga iz svoje Naklade Kosinj. Zatim želim zahvaliti gospođi knjižničarki u Prometnoj školi i mentorici Mariji Bednjanec s kojom puno surađujem i koja mi je dala ideju da učenicima omogućim igranje šaha u knjižnici. Gospođa Irena Medić, doktorica znanosti koja je radila u NSB-u, uputila me na radionicu za preradu kože Čaržavec u Tuhelju gdje se pergament može nabaviti i na tome sam joj vrlo zahvalna. Naš ravnatelj je dopustio da naplaćujemo zakasninu od 20 lipa po danu što je omogućilo da kupimo puno materijala za obnovu knjižnice: laserski pisač u boji, fotoaparat, likovni materijal, uredski pribor, boje i lakove, tegle s cvijećem i drugo, pa bih i njemu na tome htjela zahvaliti. Osjećam potrebu zahvaliti i savjetnici, profesorici Biserki Šušnjić. Ona je na prošlogodišnjem stručnom skupu knjižničara, koji je održan u našoj školi, prepoznala ovo mjesto kao ugodno okupljalište učenika i dala mi potporu da prezentiram naš rad na proljetnim školama knjižničara. Zahvalila bih i slikarici Ani Jakić Divković koja tehnikom kolaža ilustrira za Modru lastu, a također je ilustrirala i mnoge knjige. I ova vesta koju nosim njezina je kreacija. I ono najvažnije: želim zahvaliti svim učenicima koji vole čitati i čuvaju knjige. Neka mi dođu što češće. ¤

Tema broja

GRAD MLADIH

Grad mladih Granešina prostire se podno istočnih obronaka Medvednice na površini od pedesetak hektara. Park-šuma, ispresijecana stazicama za šetnju i igralištima, mjesto je kamo rado dolaze roditelji s malom djecom, vrtićke skupine, ali i učenici naše i drugih škola. Podno parkšume nalazi se umjetno jezero, tj. Ribolovno rekreacijski centar. Područje Grada mladih vlasništvo je Grada Zagreba, a o njemu brine organizacija Vladimir Nazor kao podružnica Zagrebačkog holdinga. Unutar park-šume nalaze se paviljoni namijenjeni višednevnom smještaju djece koja dolaze na odmor i rekreaciju. Uz njih ovdje postoji i školska zgrada u kojoj je naša škola bila „podstanar“ punih petnaest godina, a koja danas ugošćuje vrtićku djecu. 24

Temu broja pripremile: Ivana Aničić, Petra Tomić i Anja Žugčić uz pomoć vjeroučiteljice Marije Cik broj 18 - siječanj 2009.

Razmišljamo o adrenalinskom parku

Tema broja

Grad mladih Granešina - danas i sutra

„Na pragu smo toga da Gradu mladih vratimo ugled koji je nekada imao“, - kaže direktor Stjepan Cerovski Vladimir Nazor kao podružnica Zagrebačkog holdinga ustanova je koja organizira jednodnevne i višednevne odmore za djecu i mlade u hostelima i kampovima u Crikvenici, Velom Lošinju, Savudriji, Dugoj Uvali, u Puntu na otoku Krku, Skradinu, Kranjskoj Gori i, naravno, Gradu mladih, rekreacijskom i edukacijskom centru u kojem godišnje boravi više od dvadeset tisuća korisnika u raznim vrstama programa. Voditelj podružnice „Vladimir Nazor” je Stjepan Cerovski. Razgovarali smo s njim i saznali nešto više o sadašnjem stanju i budućnosti Poslovne jedinice „Grad mladih“. Otkada ste voditelj ove podružnice? Voditelj sam od travnja 2007. godine, a poslovi su mi uglavnom briga o odmaralištima, kako u Zagrebu tako i na ostalim lokacijama, te provođenje programa za siguran boravak djece i mladih. Koliko su iskorištene mogućnosti Grada mladih ako znamo da je list Osnovne škole Granešina

prije bio namijenjen svoj djeci, a sada većinom predškolskoj? Poslovna jedinica Grad mladih nije namijenjena samo predškolskoj djeci, ona je namijenjena i školskoj djeci, no isto tako i prolaznim gostima, doduše, možda u nekom manjem kapacitetu nego što je to bilo prije. Što se u budućnosti planira napraviti, imate li u planu kakva obnavljanja? Grad mladih bi u skoroj budućnosti trebao biti mjesto za odmor i rekreaciju svih korisnika istočnog dijela Zagreba od djece predškolske dobi, školskog uzrasta do onih starijih. Planiramo iduće godine, uz pomoć Grada, obnoviti paviljone koje do sada nismo uspjeli, ovisno o tome koliko će Grad moći izdvojiti sredstava. No, ja vjerujem da će se to ostvariti. Koji su vam izvori financiranja? Uglavnom se financiramo vlastitim sredstvima, zatim sredstvima Grada Zagreba, nadležnih Gradskih ureda i sredstvima Zagrebačkog

holdinga. Kako se održava šuma, ima li još uvijek bolesnih stabala? Šumu održava poslovna jednica Hrvatske šume. Bolesnih stabala, vjerujem, ima, ali ona se konstantno uklanjaju. Kako se mislite riješiti narkomana koji često borave u šumi? Narkomana smo se, mislim, već dosta riješili, upravo zato što smo u kontaktu s Policijskom postajom Dubrava. Neprestano smo tražili njihovu pomoć, a naročito otkako je počeo program boravka djece u prirodi. Imate li namjeru uspostaviti nekakav oblik suradnje s našom školom s obzirom na to da smo susjedi? Dapače, to bi mi bilo drago ako se ukaže kakva prilika. Stvaraju li vam naši učenici probleme? Oni kao korisnici ne, no ako se što i dogodi, to su uglavnom manje sitnice koje se brzo riješe.

broj 18 - siječanj 2009.

Stekli

Stjepan Cerovski, direktor podružnice Zagrebačkog holdinga “Vladimir Nazor”

smo dojam da Grad mladih više nema ugled koji je imao nekada kada je bio namijenjen razvijanju vještina nadarene djece. Može li on vratiti taj ugled? Na pragu smo toga da Gradu mladih vratimo taj ugled i mislim da smo u zadnje dvije godine dosta napravili što se tiče obnove paviljona i kvalitete smještaja. Nemate nigdje u Zagrebu mjesto gdje djeca mogu boraviti pet dana bez roditelja, sigurno i pod stručnim nadzorom, kao što je to u Gradu mladih. Neki su naši učenici izrazili želju da se ovdje izgradi zabavni park po uzoru na Disneyland. Ako mislite na adrenalinski park, ta ideja već postoji, samo moramo odrediti točnu lokaciju. ¤

O obnovi i programima Grada mladih Granešina govorio nam je ravnatelj Anđelko Pušić

Tema broja

Vraća se stari

Za vrijeme Domovinskog rata u Gradu mladih Granešina bile su prvo smještene postrojbe hrvatskih branitelja, a zatim su tu uselili prognanici iz ratom zahvaćenih područja. Nakon njihova odlaska paviljoni su ostali u vrlo lošem stanju. Istražujući kako napreduje obnova te što se sve provodi u Gradu mladih kao jedinstvenom objektu za odmor i rekreaciju u Zagrebu, razgovarali smo s njegovim upraviteljem Anđelkom Pušićem.

• Vrtićki domari dobrovoljno uredili staru školu • Učenje u prirodi, o prirodi i za očuvanje prirode • Zabavni parkovi obogatit će ponudu GMG-a Obnova paviljona

Rekao nam je da je prije nekoliko godina dvanaest paviljona generalno uređeno, a od toga u osam paviljona s malim krevetićima borave vrtićka djeca u sklopu programa Djeca u prirodi. Ostala četiri namijenjena su za komercijalnu djelatnost

podružnice (razni programi za školsku djecu, sportske ekipe, kulturno umjetnička društva i pojedinačni gosti). Tri neuređena paviljona se, u krajnjem slučaju, mogu koristiti, iako nisu baš u reprezentativnu stanju. Namjeravaju u skoroj budućnosti urediti i ostale paviljone. Domari

broj 18 - siječanj 2009.

zagrebačkih dječjih vrtića dobrovoljno su uredili staru školu ne tražeći za to nikakvu naknadu, što je oduševilo sve zaposlene. Didaktička oprema i namještaj pribavljeni su zahvaljujući brojnim donatorima, a u tome je djelomično sudjelovao i Grad Zagreb.

sjaj Druženje s prirodom

Od svih programa koji se provode u Gradu mladih, najzastupljeniji je onaj koji se organizira od početka devetog do kraja šestog mjeseca, a namijenjen je djeci predškolske dobi pod nazivom Djeca u prirodi. Nositelj toga programa je Dječji vrtić Ivane Brlić Mažuranić, a financira se putem Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i šport uz participaciju list Osnovne škole Granešina

Programi za sve uzraste

O ostalim aktivnostima upravitelj Pušić kaže: „Osnovna škola dolazi k nama u sklopu programa Škola u prirodi koji se provodi onoliko dana u tjednu

koliko to škola želi – dva, tri, četiri… To se odnosi na one koji su izvan Zagreba, a naročito nam dolaze učenici iz Dalmacije. Drugo su jednodnevni programi Škola u šumi, skraćeno ŠUŠ, gdje dolaze djeca od prvog do četvrtog razreda zagrebačkih osnovnih škola. Taj program sufinancira grad Zagreb, tako da roditelji plaćaju samo dio. K nama dolaze i velike grupe sportaša iz raznih predjela Hrvatske - Istre, Primorja, Slavonije… koje se koriste našim igralištima za kondicijske treninge. Također ugošćujemo grupe na seminarima koje se koriste našom obnovljenom kino dvoranom od sto pedeset mjesta. Ponekad dođu i grupe stranaca koji posjećuju Zagreb, a kod nas prespavaju jer imamo hostelski smještaj s višekrevetnim sobama i cijenom smo konkurentni.“

Ogradom protiv uništavanja

Upravitelj Pušić također ističe kako je uvedena čuvarska služba koja noću obilazi cijelo područje, a pomažu im i djelatnici Policijske postaje Dubrava. Zahvaljujući tome primijećeno je da se znatno smanjio broj osoba problematičnog ponašanja i navika koje su svojevremeno ovdje često bile nepozvani gosti. U budućnosti planiraju cijeli prostor Grada mladih ograditi, ali tek kada budu osigurani izvori financiranja. To ne znači da će pristup slučajnim namjernicima biti zabranjen jer će za njih i dalje postojati više ulaza. Vrata Grada mladih, ističe upravitelj, svima su širom otvorena. „No, postoji jedna mala grupa koja se uvijek skriva negdje u nekakvim prosto-

broj 18 - siječanj 2009.

rima i čini štetu. Kod škole imamo malu kućicu Ivice i Marice koja je prekrivena slamom. Oni trgaju tu slamu, pale je, uništavaju okoliš te kućice. Čuvar ih je već nekoliko puta uhvatio, zvali smo čak i policiju, imamo imena i prezimena tih dječaka i djevojčica. Puše tamo i ja im to ne mogu zabraniti. Njihovi bi roditelji o tome trebali voditi brigu. Još jednom ih pozivam da ne onečišćuju i ne uništavaju Grad mladih. On je za uživanje, šetnje i udisanje svježeg zraka“, rekao je upravitelj Pušić.

Tema broja

roditelja. Osmišljen je na način da su djeca u neposrednom kontaktu s prirodom, istraživanjima, učenjem u prirodi i o njoj. Svaki tjedan tamo dolazi oko sto pedeset šestogodišnjaka da boravkom u prirodi ojačaju svoje zdravlje i da se nauče malo biti bez roditelja prije polaska u školu. Uglavnom su zadovoljni, osim pojedinačnih slučajeva kada roditelji moraju doći utješiti dijete koje je naučilo zaspati uz njihov poljubac. Mališani koji su tamo boravili kažu da im je prekrasno te da bi stalno tu ostali, samo kad im ne bi nedostajali roditelji. Rekli su da tamo nikada nije dosadno. Stalno se nešto događa: uče u laboratoriju, igraju nogomet, crtaju. Imaju čak i svoje drvo ispred paviljona. Tijekom boravka djeca posjećuju seosko dvorište s kozama, jezero s ribama, stare drvene kućice te župnu crkvu. Pod stalnim su nadzorom voditeljica programa, zdravstvene voditeljice i tehničke službe dječjih vrtića. U Grad mladih povremeno dolaze i skupine djece s posebnim potrebama. Za njih je organiziran program Vrijeme i prostor nisu prepreka koji je u sklopu projekta Zagreb - siguran dom svoj djeci grada. To je ujedno i prigoda da njihovi roditelji razgovaraju sa stručnjacima koji sudjeluju u realizaciji ovoga projekta.

Bit će nešto i za odrasle

O zabavnim parkovima u Gradu mladih, naš sugovornik kaže: „Već postoji jedan mali zabavni park koji održavaju Hrvatske šume i koji planiramo obnoviti do travnja 2009. Također planiramo u samom centru napraviti još jedan. Bilo je govora o tome da se napravi adrenalinski park s druge strane ceste koja vodi prema Gradu mladih kako bismo malo upotpunili našu ponudu. Taj bi sadržaj bio namijenjen odraslima, da se mogu malo opustiti i riješiti stresa, ali određeni su se problemi pojavili pa to do sada nije napravljeno. Mislim da postoje realne mogućnosti da se to učini tijekom 2009. godine.“ Prilikom posjeta Gradu mladih i sami primjećujemo novosti u njegovu izgledu. Možemo još dodati kako želimo da se našem „Pingaču“ vrati stari sjaj, da bude još ljepši i sadržajniji i da još dugo bude zelena oaza u kojoj ćemo nakratko naći utočište u bijegu od stresnoga gradskog života. ¤

Školska zgrada namijenjena je razvoju dječje kreativnosti

Čarobna škola 28

broj 18 - siječanj 2009.

Tema broja Odgajateljica i voditeljica Biserka Šikić provela nas je kroz staru školu u kojoj su vrlo lijepo uređeni i opremljeni kabineti: istraživački laboratorij, soba za stimulaciju osjetila, komunikacijska soba, likovni atelier, soba za projekcije, stolarska radionica, polivalentna dvorana, galerija za dječje stvaralaštvo i kino dvo-

rana s pozornicom. Dok šetate ovim prostorom, na daščicama pod prozorima možete vidjeti teglice s cvijećem, a ispod svake je njegov naziv. Tu su i proljetnice s upozorenjem da su zaštićene i da ih se ne smije brati. Zeleno obojeni zidovi te mnoštvo plakata, crteža i ukrasa napravljenih od drveta daju ovom

prostoru vedro ozračje u kojemu se na svakom koraku osjeća dječja kreativnost. Pred školom se nalazi kip žene s tačkama čiji se autor ne zna i za koji neki kažu da je ovdje slučajno iskopan iz zemlje. Oko njega su također posađene proljetnice. Naravno da one najljepše izgledaju u rano proljeće,

pa kad ugledate te prizore, doista poželite da ste opet maleni, da možete ovdje boraviti nekoliko dana, uživati i zaboraviti sve školske obveze. ¤

Predstavljanje Caritasove božićne akcije

Za tisuću radosti Piše: Ivana Aničić

U našoj školi, pa tako i u ostalima, učenici su mogli kupiti malene privjeske za ključeve s porukom „Reci mi to...”. Oni su stigli u sklopu božićne akcije Hrvatskog Caritasa Za 1000 radosti kojoj je cilj pomoći siromašnima za Božić, a posvećena je i kvalitetnijem komuniciranju među djecom i mladima. Bila je to šesta po redu Caritasova akcija pod nazivom Za 1000 radosti, a svečano je predstavljena 2. prosinca list Osnovne škole Granešina

u Gradu mladih. Da bi što bolje promovirali ovu akciju, organizatori su pozvali niz uglednih osoba kao što su predsjednik Hrvatskog Caritasa i varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak, ravnatelj Hrvatskog Caritasa Ivan Milovčić, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, Stjepan Cerovski, direktor organizacije „Vladimir Nazor”, upravitelj Grada mladih Anđelko Pušić, voditeljica programa Djeca u prirodi Mira Božić

i drugi uzvanici. Ovoj akciji odazvali su se svi vrtići grada Zagreba i sudjelovali su u njoj pod sloganom „Djeca za djecu”. „Pozivam sve vas okupljene, velike i male, i sve naše hrvatske sugrađane: osvrnimo se oko sebe i prepoznajmo bližnje u potrebi, ali zavirimo i u sebe i vidimo što mi možemo učiniti. I učinimo ono što nam srce govori. Nitko ne može učiniti sve, ali svatko među nama sigurno može

broj 18 - siječanj 2009.

učiniti nešto”, rekao je biskup Mrzljak. Djeca zagrebačkih dječjih vrtića Trnsko, Jabuka i Kolibri izvela su zanimljiv program dok su na štandovima ispred restorana bili izloženi dječji radovi čijom su se prodajom prikupljali prilozi za ovu akciju. ¤

Djeca su radila zajedno s odraslima i od malena učila o zvanju željezničara

Do Grada mladih nekada je vozila Pionirska željeznica

Cugica broj 18 - siječanj 2009.

je svečano otvorena. Njezinim puštanjem u promet podsljemenska naselja Vidovec, Slanovec, Markuševačka Trnava, Miroševec, Granešinski Novaki i Granešina prvi put su dobila prometnu vezu sa Zagrebom.

Tema broja

Sredinom prošlog stoljeća kraj u kojem se nalazi naša škola bio je još daleko predgrađe Zagreba. Mnogi su ovdašnji stanovnici već radili u Zagrebu, a kumice su svakodnevno odlazile na tržnicu prodavati jaja, sir, povrće… Pritom im nije bilo lako doći do grada. Autobusi tada još nisu vozili ovim predjelima, ceste su bile uske i prašnjave. U to je vrijeme postojala „moda“ izgradnje malih željeznica na kojima su djeca radila zajedno s odraslima i od malena učila o zvanju željezničara. Kako je nekako u to vrijeme građen i Pionirski grad (danas Grad mladih), odlučeno je da se izgradi uskotračna željeznička pruga širine 760 mm koja bi vodila do njega. Mladi ljudi iz raznih dijelova tadašnje države na radnoj su akciji 1948. godine započeli izgradnju. Zadatak im je bio raščistiti teren te izgraditi šest kilometara pruge, četiri željezničke postaje i tri mosta preko potoka. Početna stanica ove pruge imala je naziv Dubrava i bila je blizu današnje benzinske stanice, druga je bila kod Pionirskog grada, treća u Miroševcu, a zadnja u Slanovcu. Dana 14. studenog 1948.g. pruga

Mladi željezničari

Na početku rada Pionirske željeznice uz prave željezničare radili su i učenici između deset i četrnaest godina koje su tada nazivali pionirima (odatle i naziv željeznici). Oni su završavali tečajeve za „šefa“ stanice, strojovođu, prometnika, vlakovođu, ložača (lokomotiva je bila na parni pogon, tj. ložilo se ugljenom), konduktera, kočničara i skretničara. Nakon provedene obuke i položenih ispita djevojčice i dječaci obavljali su sve dužnosti oko vlaka. U službi su nosili uniforme, a radili su u dvije smjene i svatko je za svoj dio snosio odgovornost.

Otišla je Cugica, a ostala Ljubica

Vozni red je bio prilagođen potrebama stanovnika pa je zato vlak vozio dva do tri puta u jutarnjim satima, popodne u vrijeme kada su se kumice vraćale s

Foto: Walter Sanders, 1948. Dječje željeznice poput ove još postoje u Rusiji, Mađarskoj i nekim drugim državama bivšeg istočnog bloka

tržnice i navečer kad su se radnici vraćali s posla. Domaćim žargonom taj su vlak zvali „Cugica“. Postoji anegdota o kumici koja je zakasnila na vlak, a zvala se Ljubica. Kasnije su joj spjevali pjesmu: „Otišla je Cugica, a ostala Ljubica“. Naši stariji susjedi još se sjećaju kako su mladi i onda bili nestašni: u ljetnim mjesecima vozili su se (iako to nije bilo dopušteno) na krovu vagona. Možemo onda samo zamisliti kako je taj vlak „jurio“!

Ideje za obnovom u turističke svrhe

Danas mala lokomotiva stoji pokraj jezera kao spomenik kulture list Osnovne škole Granešina

Međutim, ovaj mali vlak nije donosio zaradu. Kada je cesta asfaltirana i po njoj krenuo gradski autobusni promet, „Cugica“ je 7. listopada 1964. g. dobila zasluženo umirovljenje. Njezina lokomotiva dugo je stajala hrđava i neugledna na

broj 18 - siječanj 2009.

igralištu u šumi. Prije nekoliko godina lijepo je obojena i postavljena pokraj jezera, na otvoreno, kako bi je svi vidjeli. Danas se javljaju ideje za obnovom te željezničke prometnice, ali u turističke svrhe. Tako je stranka Zelena lista, ogranak Gornja Dubrava, nedavno pokrenula potpisivanje peticije da se trasa nekadašnje Pionirske željeznice uvrsti u popis zaštićenih spomenika kulture grada Zagreba. Oni predlažu da se duž nekadašnje trase, koja prolazi šumom i livadom, urede šetnica i biciklistička staza. Time bi se, kako kažu, otvorila nova mogućnost dolaska na jezero i u Grad mladih, a objekti u zelenilu, naročito oni koji imaju bogatu prošlost, moraju se sačuvati kao nasljeđe budućim naraštajima. ¤ Gospodin Drago Šamec - Šuco dao nam je važne podatke za ovaj članak i na tome mu iskreno zahvaljujemo.

b d i a k a l a n z

Mnogo se toga ovdje isproba: od akrobacija na mostiću i penjalici do sanjkanja u zimskim mjesecima.

Odlazak u naš „Pionirac“ veseli mnoge učenike. Maleni najčešće idu s učiteljicama. 32

Dečki obično igraju nogomet, a cure navijaju ili na donjem igralištu igraju graničara.

broj 18 - siječanj 2009.

šu m a pričat i

Najljepše je ipak na igralištu: ljuljačke, tobogani, vrtuljci... Za svakoga ponešto!

Ponekad se okupi ekipa i poslije nastave tamo odlazi u „vlastitoj režiji“. Mašti tada nema kraja! list Osnovne škole Granešina

Za svakoga ima nešto zanimljivo: šetnja šumom, igra graničara, bacanje lišća… Uživancija!

broj 18 - siječanj 2009.

Piše: Anja Žugčić

Dnevnik jedne učenice

Tradicijska proslava Božića

Vrijeme odrastanja

Naš tajni prijatelj

Poprilično je zanimljivo pisati dnevnik. U njega upisujemo sitnice iz svakodnevnog života, svoje tajne ili tajne nekoga tko nam se često povjerava; upisujemo svoje snove, želje i sitnice o kojima razmišljamo. Pišući dnevnik, želimo biti drukčiji i nikoga ne kopirati, biti svoji. Zašto ljudi pišu dnevnik, a mnogi uopće ne žele da ga itko pročita osim njih samih? To je vjerojatno zato što nam je teško povjeriti nekome svoje tajne ili probleme. Radije sve to „ispucamo“ u dnevnik jer znamo da on nikome neće reći. Kada smo izrazito sretni ili pak nesretni, kad se zaljubimo, kad se posvađamo s prijateljicom, kad nas roditelji ne puste van, kada smo ljuti, lakše nam je ako svu tu ljutnju izbacimo iz sebe. Kratko rečeno, dnevnik nas oslobađa stresova koje doživljavamo u svakodnevnom životu. Svi imamo neko svoje posebno mjesto za skrivanje dnevnika. To može biti neko mjesto za koje nitko ne bi pretpostavio i ne bi posumnjao da nešto tamo stoji. Često ga skrivamo od roditelja, tako da oni ne bi pročitali naše tajne. Uostalom, zašto bi oni baš sve morali znati?! U novije vrijeme postoji i nov način pisanja dnevnika, a to je blog. Blog je mrežna stranica na kojoj jedna osoba iznosi svoja razmišljanja, doživljaje, kritike… Blog je, ustvari, isto što i „pravi“ dnevnik, ali u njemu autori otkrivaju ono što mi u „pravom“ dnevniku skrivamo. Blogeri svoja iskustva, ideje i razmišljanja daju na uvid čitavom svijetu, a za uzvrat primaju komentare posjetitelja i njihove poruke. Ponekad blogeri objavljuju svoja umjetnička djela poput pripovijetki, pjesama, crteža, fotografija... Izvrstan je to način da cijelom svijetu pokažeš svoj talent, ali ako ga želiš zadržati samo za sebe, dobri stari papirnati dnevnik bit će ti odan prijatelj. Kad nakon duljeg vremena pročitamo svoje bilješke u dnevniku, prisjetimo se stvari koje smo zaboravili ili obnovimo stare uspomene. Jedne nas rastuže, drugima se samo nasmijemo, treće u nama bude želju za obnovom starih poznanstava. No, u svakom slučaju, jedan dio nas i našeg života ostaje zauvijek zabilježen na stranicama našeg tajnog prijatelja – dnevnika. ¤

Na boru jabuke, pod stolom slama Prema pričanju starijih ljudi, Božić se nekada slavio na puno zanimljiviji način nego je to danas. Nije bilo skupih poklona, ali su zato međusobna povezanost, ljubav i radost ukućana bili izraženi na druge načine. U prigorskom kraju cijela je obitelj s veseljem čekala taj dan. Na Badnjak su odrasli imali puno posla, a djeca su s nestrpljenjem čekala da se kiti bor. Na njega su se stavljale malene crvene i žute jabuke, licitarska srca i bomboni od šećera umotani u šareni papir. Kad je bor bio okićen, najstarija muška osoba morala je donijeti slamu u kuću. Ostali ukućani, u mraku, s upaljenom svijećom i raspelom u rukama, čekali su donosioca slame. On bi ušao u kuću izgovarajući: „Hvaljen Isus! Daj nam Bog picekov, racekov,

broj 18 - siječanj 2009.

zdravlja, veselja, žira i Božjega mira.“ Sjeo bi na slamu, ispleo vijenac koji se kasnije stavio na stol ispod stolnjaka. Ukućani bi mu tri puta točili vino u čašu i on ju je tri puta ispijao. Na stol se kraj vijenca stavljala i zdjelica u kojoj je bilo žito pomiješano s grahom. Na jedan kraj stola stavljao se ključ od kleti i nešto novca. Bilo je to vjerovanje da će sve što se nalazi na stolu biti rodno sljedeće godine. Ostala slama stavljala se ispod stola. Djeca su uživala valjajući se na njoj, a i spavajući. Slama je ostajala ispod stola tri dana. Treći dan ju je baka odnosila van i stavljala na svaku voćku pomalo, darujući ih da iduće godine bolje rode. Bilo je tada više vjere, a i ljudi su u te blagdanske dane bolje i više imali za pojesti! ¤

Nikolina Lako, 6.a

Vrijeme odrastanja

Zanimljivo i korisno ispunjavanje slobodnog vremena

Odaberi svoj hobi

Ljudi koji se bave nekim hobijem osjećaju se bolje i više nego drugi vjeruju u svoje sposobnosti Piše: Martina Lovrić

Napokon kada nastava završi i ispune se sve obveze, svoje slobodno vrijeme možemo provesti radeći nešto što volimo i što nas zanima. To se naziva hobi. Na Wikipediji piše: „Hobi je naziv za aktivnosti koje se izvode radi osobnog zadovoljstva, a ne radi novčanih nagrada ili primanja. Kroz njega osoba može proširiti znanje, vještinu i iskustvo te uspostaviti kontakte s drugim ljudima koji imaju isti interes. Za postignuća u hobiju osoba može dobiti i nagrade od kruga istomišljenika ili od šire zajednice (npr. za slikanje ili fotografiju), ali njegova osnova je osobno zadovoljstvo. ... Ta aktivnost može prerasti u posao. Pioniri svojim novim hobijima ponekad započnu novu industriju kao npr. Steve Jobs i Steve Wozniak, koji su pokrenuli industriju PC računala svojim računalima Apple, dok su neki astronomi amateri u mnogome pridonijeli širenju spoznaja u astronomiji.” Mnogi naši učenici imaju hobije. Možda u njima ostvaruju svoje sposobnosti koje ne mogu izraziti u školi, možda ih opušta, možda njime list Osnovne škole Granešina

nadoknađuju nedostatak nečega što žarko žele… Cure kojima roditelji ne dopuštaju šminkanje, često skupljaju labelo, parfeme ili drugu šminku, dečki luduju za sličicama nogometaša i automobila. Hobi ne mora biti samo skupljanje već može biti i izrađivanje predmeta, primjerice, nakita ili glinenih figurica. Neki imaju hobi samo iz zabave, a neki i iz koristi. Tako npr. oni kojima je hobi izrada vjenčića, buketa i sl. mogu dobro zaraditi prije blagdana; oni koji vole slikati ili fotografirati, mogu svoje slike unovčiti na nekoj mrežnoj stranici koja se time bavi; sviranje nekog instrumenta jednog će dana možda nekome biti način da prehrani obitelj i slično.

Hobiji su dobri za zdravlje Profesorica medicinskog fakulteta Sveučilišta Harvard Carol Kauffman rekla je da hobiji poboljšavaju koncentraciju, pomažu u misaonom procesu te

pobuđuju kreativnost. „Kada se stvarno unesete u hobi koji volite, izgubite osjećaj za vrijeme, a

broj 18 - siječanj 2009.

pritom obnavljate mozak i energiju“, objasnila je profesorica Kauffman. Ljudi koji se bave nekim

Vrijeme odrastanja

hobijem, osjećaju se bolje i više nego drugi vjeruju u svoje sposobnosti.

osobi zadivljujuće, drugoj može biti dosadno. Tražite nešto što vas oduševljava i nemojte se obeshrabriti ako vam odmah ne uspije. Odaberite hobi Kad se budete veselili prema vlastitim bavljenju hobijem, uživali u tom vremenu i pritom željama se osjećali opušteno, znat ćete da ste pronašli pravi Hobi kojim se bavimo hobi. ne bi trebao biti samo 4. Nemojte odabirati zanimljiv, već bi trebao hobije za koje je potrebno predstavljati i određeni imati puno novca jer će izazov. Dobro odabran to oneraspoložiti vaše hobi nas rješava briga, roditelje, a vama ubrzo a naš mozak se više bavi onemogućiti tu aktivnost. pozitivnim razmišljanjem 5. Ne očekujte da ćete i novim idejama. Hobi odmah svladati neku oko kojega se trudimo, vještinu. Ako vas zanima učinit će nas zanimljivijom osobom, može nas dovesti ono čime se bavite, nećete ni primijetiti koliko ste do novih poznanstava, vremena i napora uložili a time i do zanimljivih u učenje o tome. Uskoro iskustava. ćete osjećati zadovoljstvo Ako nemate hobi ili ga kako će se vaše vještine želite promijeniti, evo poboljšavati. nekoliko Na kraju, savjeta. evo nekoliko 1. Nemojte se Baka Maria Amelia Lopez iz Španjolske prijedloga početi baviti koji vam s devedeset i pet hobijem mogu godina otkrila je svoj samo zato pomoći u što neka vaša novi hobi: počela je odabiru prijateljica u pisati blog. Iako slabo hobija: njemu uživa. vidi i ne može tipkati amaterska To će vam (pomažu joj unuci), astronomija, vjerojatno po cijele dane uređuje proučavanje uskoro svoj blog i odgovara ptica ili dosaditi. na poruke čitatelja ljekovitih Budite kojih ima već oko biljaka, originalni i izrada lutaka, šezdeset tisuća među odaberite vjenčića kojima je i predsjednik hobi koji vas i buketa, zanima. španjolske vlade. slikanje, 2. Internet pletenje, je najbolje origami, filatelija, mjesto da potražite skupljanje stripova, izrada informacije o onomu što maketa, fotografiranje, vas zanima. Bilo da se radi snimanje amaterskih o skupljanju određenih filmova, proučavanje predmeta, umjetnosti, računalnih programa ili izradi maketa ili nečem elektroničkih sklopova, drugom, postoje tisuće društvene igre, čitanje, stranica na kojima ćete pisanje, sviranje, sportske naći nekoga tko se bavi aktivnosti. Nemojte hobijem koji ste izabrali, dozvoliti da vas ovaj popis ima iskustva i može vam ograniči. Nađete li nešto pružiti koristan savjet. zanimljivije, javite nam! ¤ 3. Nešto što je jednoj

Što djeca žele postati kad odrastu

„Celebrity“ ima i drugu stranu

Prepoznajte je ako možete! Piše: Martina Krajnik

U Americi je među osnovnoškolcima provedena anketa o tome što žele postati kad odrastu. Većina je odgovorila da im je želja postati poznata osoba: glumac, pjevač, slavan nogometaš… Mi nismo provodili takvu anketu, ali rezultati se vjerojatno ne bi puno razlikovali. U razgovorima naših osnovnoškolaca najčešće su teme što je najnovije učinila Simona Gotovac, što je rekao Luka Nižetić, kakvu je haljinu obukla Paris Hilton ili koliko je golova dao Cristiano Ronaldo. Slava, moć, novac, „cool“ odjeća, dobri auti… o tome danas sanja većina tinejdžera. Ali „celebrity“ ima i svoju drugu stranu o kojoj ne razmišljamo: paparazzi, lažni novinski napisi, obveza da stalno budeš u trendu, nedostatak normalnog obiteljskog života, intimnosti i drugo. Zamislite da vas po cijele dane prate novinari, da ni u trgovinu ne možete otići bez škljocanja fotoaparata za leđima kao što se to događalo, primjerice, Britney Spears! Što bi rekli naši roditelji da u novinama vide slike kakve su vidjeli njezini roditelji o njoj ili da pročitaju neku groznu laž koju su novinari izmislili? Mnogi pripadnici svijeta slavnih nakon izvjesnog vremena počnu se svađati s paparazzima, dobiju slom živaca ili se odaju raznoraznim porocima i tragično završe svoj život. Da su prije razmišljali o svemu što život slavnih nosi sa sobom, možda bi im se zanimanja poput odvjetnika, liječnika, psihologa ili dizajnera namještaja činila puno privlačnija. ¤

broj 18 - siječanj 2009.

Ta divna stvorenja

Prosvjed protiv ubijanja beba tuljana

U ožujku prošle godine u Zagrebu je održan prosvjed protiv okrutnog lova na tuljane.

Foto: preuzeto s interneta

Foto: N.K.

Canada, shame on you!

Piše: Filipa Zavalić

Jesenski i zimski trendovi u odijevanu potiču djevojke, a odnedavno i muškarce, da nose krzno jer je „in“ u stranim zemljama, pogotovo u Kanadi i SAD-u. Najviše štete Kanada nanosi upravo tuljanima: kao da jadnim tuljanima nije dovoljno što im prijeti globalno zatopljenje, (krivo)lovci ledenog Newfoundlanda u ranim se jutarnjim satima prikradaju usnulim bebama grenlandskih tuljana, podižu harpune te ih šiljcima okrutno umlaćuju. Odrasli tuljani ne mogu zaštiti svoje mlade. Nakon desetak dana bebe tuljani zamjenjuju svoj bijeli, mekani „kaputić“ srebrnasto-sivim krznom koje lovcima financijski nije zanimljivo, pa samim time život grenlandskih tuljana nakon prva dva tjedna više nije u opasnosti, barem što se krzna tiče. Naša Hrvatska je 28. ožujka 2006. godine zabranila uvoz tuljanova krzna. Mi, tako maleni, možemo učiniti nešto veliko za tuljane koji i list Osnovne škole Granešina

Krivolovci ledenog Newfoundlanda u ranim se jutarnjim satima prikradaju usnulim bebama tuljana, te ih šiljcima harpuna okrutno umlaćuju nisu baš dotaknuli dušu nekih puno većih država. Svojim prosvjedima možemo pokušati spasiti njihove živote. Svaka čast i Meksiku, SAD-u, Grenlandu, Nizozemskoj, Belgiji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Luksemburgu, državama koje su već zabranile ili u kojima je postupak zabrane uvoza krzna i drugih proizvoda od tuljana u tijeku. Želeći i više pomoći malenim tuljanima, u Zagrebu je prošle godine održan međunarodni prosvjed protiv pokolja tuljana koji se kretao od Trga kralja Tomislava do Kanadskog veleposlanstva pa natrag do Glavnog kolodvora. Prosvjed je organizirala udruga Prijatelji životinja s predsjednikom Lukom Omanom na čelu koji je pozvao sve okupljene riječima: „Budite glasni,

tuljani trebaju vaš glas!“ Cilj ovog prosvjeda ja da Europska unija zabrani uvoz i prodaju tuljanova krzna kao što je zabranjen u Hrvatskoj. Neka Hrvatska bude primjer Europi, a ako budemo dovoljno glasni, to ćemo i postići! Poručujući kako životinje ne mogu živjeti bez krzna, ali ljudi mogu, prosvjednici su u jedan glas vikali: „Krzno boli!” dok su slučajni prolaznici tražili transparente kako bi se pridružili prosvjedu, a vozači automobila trubili u znak podrške. Transparenti su nosili zbilja originalne poruke: Zabranimo uvoz tuljanova krzna u Europi, Stop mučenju životinja radi profita, Krzno je ubojstvo s predumišljanjem, Krzno je mrtvo, suosjećanje je u modi... Članovi udruge Prijatelji životinja predali su pismo

broj 18 - siječanj 2009.

Kanadskoj ambasadi, a okupljeni prosvjednici su ih podržavali vičući „Canada, shame on you!“, što znači „Kanada, srami se!“ Bez obzira na transparente i poruke koje su prosvjednici izvikivali, vrata Kanadske ambasade ostala su zatvorena. Ove godine udruga Prijatelji životinja ne planira takav prosvjed, možda i zbog činjenice da su prošle godine tri lovca u Kanadi i sami bili žrtve lova na bebe tuljane pa postoji nada da će ovaj okrutni lov napokon i Kanada zabraniti. ¤

Naš teen svijet

Piše: Ivana Aničić

emo

Emo dolazi od engleske rijeèi emotion što znaèi osjeæaj, pa su pripadnici ovog pokreta izabrali prva tri slova te rijeèi za naziv svog stila života. Nastali su krajem osamdesetih godina prošlog stoljeæa u SAD-u, a Long Island se smatra glavnim gradom tinejdžerske emo populacije. Tamo su mladi u manjim gradovima èesto padali u depresiju jer si nisu mogli priuštiti izlaske u New York gdje bi se mogli dobro zabaviti. Psiholozi smatraju da su to djeca koja su vrlo nestabilna ili psihièki bolesna, koja nisu prihvaæena u društvu i roditelji ne vode brigu o njima. Zbog toga

se emo klinci sami poèinju ozljeðivati, ali rijetko tko to priznaje. Uobièajeno nose poveze i narukvice koje prekrivaju stvarne i lažne ožiljke samoranjavanja. Smatraju da su svi protiv njih, da ih nitko ne razumije, da su došli na ovaj svijet samo kako bi patili. Život shvaæaju na vrlo dramatièan naèin. Slušaju scream i emo bendove poput Nightwish, Evanescence, Within temptation i Epicu,Hawthorne Heights, Mozart Season, The Red Jumpsuit Apparatus i Saosin, ali i Tokyo Hotel i Avril Lavigne. Nose piercing te uglavnom komuniciraju sa svijetom internetom. Izrazito su

Foto: preuzeto s deviantART-a

osjeæajni i miroljubivi, a agresiju usmjeravaju prema sebi. Emosa uglavnom nema meðu starijim tinejdžerima, veæ je najveæi dio njih u dobi od dvanaest do šesnaest godina i skloni su samoubojstvima. Emo ima neke sliènosti s ostalim pokretima, npr. od darkera su preuzeli crno odijevanje, od hipija usmjerenost prema duhovnosti, od grungera osjeæaj odbaèenosti od društva. Emo klinci su èesto zlostavljana djeca. U Meksiku su prošle godine u centru pažnje bili upravo emo klinci jer su ih na ulici poèele napadati gomile neistomišljenika. „Emo ne postaješ, zapravo

broj 18 - siječanj 2009.

Nose piercing i stalno su na internetu. Misle da ih nitko ne razumije, da su došli na ovaj svijet samo kako bi patili. Psiholozi smatraju da su to djeca koja su vrlo nestabilna ili psihièki bolesna, koja nisu prihvaæena u društvu i roditelji ne vode brigu o njima

to veæ jesi, samo postupno poèinješ prihvaæati njihovu glazbu, stil i ostalo. Sasvim je normalno biti emo, samo malo dublje proživljavaš neke emocionalne trenutke. Veæina ljudi i ne zna što je to, naravno da si im èudan èim si drukèiji od njih. Ja jesam emo. To se zapravo ne pita jer je nezgodno odgovoriti. Ako stalno mijenjaš mišljenje (malo jesi, malo nisi emo) onda si pozer. Za mene je emo život i želim da tako ostane jer sam ja takav i ne želim da to itko promijeni,” izjavio je jedan emo deèko. Je li emo samo pubertetska faza ili nešto ozbiljnije, vrijeme će pokazati. ¤

Naš teen svijet

Emo je opasan

Život može biti lijep Tinejdžerske godine su doba kada mladi ljudi traže svoju osobnost i žele da ih odrasli počnu prihvaćati kao ravnopravne. S obzirom na to da roditelji nisu u stanju brzo prihvatiti činjenicu da njihovo dijete više nije njihova mala maza kojoj će određivati sve u životu, neminovno dolazi do toga da mladi ljudi buntom izazivaju pozornost i bore se za svoje mjesto u svijetu koji ih okružuje. Tako je bilo oduvijek. Mijenjao se samo način izražavanja toga bunta. Pripadnost određenom pokretu, stilu života ili supkulturi stvara kod tinejdžera osjećaj da ih netko razumije i uvažava, najčešće krivo. Ista je stvar s emo pokretom. Razlika je jedino u tome što emosi na sebe svraćaju pozornost samoozljeđivanjem. I to je ono što je u ovom načinu izražavanja bunta najopasnije.

shvaćeni“, da su svi imali isti osjećaj izopćenosti iz društva u manjoj ili većoj mjeri, samo se nisu nazivali emo! Ono što današnje tinejdžere čini posebnima zapravo je to da, u odsustvu fizičkog rada i kretanja, bez svakodnevnog dodira s prirodom, okruženi elektronskim aparatima, bombardirani vijestima o ratovima i tragedijama, izloženi nasilju u filmovima i igricama, počinju svijet

Zbog odsustva fizičkog rada i kretanja, svakodnevnog dodira s prirodom te zato što su izloženi nasilju u filmovima i igricama, stalno slušaju vijesti o ratovima i tragedijama, mnogi tinejdžeri ovaj svijet doživljavaju kao mjesto boli, jada i katastrofe

Svi su tinejdžeri osjećajni Kako mladi ljudi tek uče o svijetu oko sebe, oni uvijek imaju osjećaj da je sve što doživljavaju novo. Tako i emosi smatraju da su samo oni emotivni, da samo oni duboko osjećaju, da su se takvi rodili i da njihove osjećaje nitko ne shvaća. A to jednostavno nije istina. Oni nemaju pojma o tome da su se sve generacije prije njih isto tako osjećale, da su svi u tinejdžerskoj dobi bili „nelist Osnovne škole Granešina

Foto: preuzeto s deviantART-a broj 18 - siječanj 2009.

doživljavati kao mjesto boli, jada i katastrofe pa im se ideja o priključivanju istomišljenicima čini posve logična.

Je li Goethe bio emo? No, emosi nisu uopće originalni. U razdoblju romantizma krajem 18. i početkom 19. st. osjećajnost je također bila u modi. Kada je Johann Wolgang Goethe napisao Patnje mladog Werthera, zaredala su samoubojstva mladića, Njemačka se gušila u potocima suza dok je mladež oponašala Goetheove junake u svemu, pa čak i u načinu odijevanja. Englez George Gordon Byron piše djela u kojima prevladava osjećaj osamljenosti, promašenosti i neshvaćenosti i njima postiže svjetsku slavu. Masa drugih umjetnika, likovnih, glazbenih i kazališnih, također se izražava na ovaj način. Jesu li i oni onda bili emo?

Naš teen svijet

Odgovornost roditelja Roditelji snose veliku odgovornost za to što njihova djeca biraju pripadnost ovome pomodarskom stilu. Mnogi od njih, zbog preopterećenosti poslovnim obvezama, nezainteresiranosti ili neupućenosti, zanemaruju potrebe svoga sina ili kćeri i ne obraćaju pozornost na to što on/ona radi, s kim se druži, kako se osjeća. Ima, nažalost, i slučajeva gdje su djeca doista zlostavljana pa im bijeg u ovakvo društvo predstavlja jedini mogući način rješavanja problema. Mnogi će rodi-

telji, umjesto razgovora sa svojim tinejdžerom, radije gledati TV sapunicu ili nogomet, nadajući se kako će prolazni hir u odijevanju i slušanju glazbe nestati sam od sebe. Kod većine i hoće, ali neki će, nažalost, učiniti u tom razdoblju nepopravljive gluposti. Poruka roditeljima: prvo naučite pretraživati Internet, pronađite stranice koje vaše dijete posjećuje, razgovarajte s njim i pokušajte ga razumjeti.

JESI LI OVISNA O TUĐOJ PAŽNJI?

Imamo samo jedno tijelo i jedan život I na kraju pitanje: Ima li smisla zbog pomodarskog stila uništavati jedino tijelo koje imamo? Ne možemo ga samo tako odbaciti pa uzeti novo! Osjećaji koji se u tinejdžerskim godinama pojavljuju, prolaze, ali ožiljci na tijelu ostaju zauvijek! A ima toliko lijepog što još treba doživjeti, toliko pjesama za preslušati, prijatelja za upoznati. Smisao životu daju male stvari: izlazak sunca, stisak ruke, topla čokolada, boje jesenjeg lišća… Ima li smisla to odbaciti zbog toga što netko drugi tako misli? Ima li smisla odbaciti mogućnost da jednoga dana osjetimo nešto najljepše na svijetu - zagrljaj vlastitog djeteta ili da, primjerice, otputujemo i otkrivamo nepoznate krajeve? Bog nam je dao samo jedan život koji može biti lijep ako ga sami takvim učinimo. Cijenimo to i ne odbacujmo ga zbog gluposti!

Ilustrirala: Renata Geber Piše: Ana Sunek

Lijep je osjećaj kad te svi vole i poštuju. Ali ako tuđu pažnju pokušavaš pridobiti na pogrešne načine, možda si u opasnosti. Evo nekoliko pokazatelja da si krenula u krivom smjeru. MIJENJAŠ DEČKE KAO ČARAPE Osvajanje frajera u početku ti je zanimljivo, ali čim osjetiš da njemu i nije baš stalo do tebe, krećeš u novi lov. PRAVIŠ SCENE Neprestano izazivaš svađe jer uživaš da se svi u školi, na ulici ili u kafiću okreću prema tebi dok vičeš na nekoga. ODIJEVAŠ SE IZAZOVNO Minice, kratki topić, mrežaste čarape… odjenut ćeš sve što više otkriva nego skriva jer ti to jamči znatiželjne poglede. OPSJEDNUTA SI MRŠAVLJENEM Naglo si smršavjela i uživaš kad ti svi čestitaju na tome gdje god se pojaviš. No, ugrožavanje zdravlja radi nekoliko komplimenata nije baš pametan potez. Ako se prepoznaš u bilo kojoj od ovih izjava, odmah promijeni ploču jer kad shvatiš koliko griješiš, možda će već biti prekasno za tvoj ugled, tvoje zdravlje ili tvoje samopoštovanje! ¤

N.K. broj 18 - siječanj 2009.

Naš teen svijet

Skala samopoštovanja

E, da sam savršen ...

Piše: Filipa Zavalić

Koliko smo samo često ponovili rečenicu iz naslova? Bezbroj puta. Svi bismo željeli biti baš savršeni. Bez ijedne zamjerke. Bez ijednog nedostatka. Kada se ujutro probudimo i pogledamo u ogledalo, što prvo zamjećujemo? Onaj ogromni prišt nasred čela? Pretanke usne? Preširoke bokove? Prekratku kosu? Koliko nas ujutro ustaje zadovoljno sobom, sa smiješkom na licu? Iskreno, mislim da je takvih malo. Ne premalo, ali ipak malo. Razlozi našem nezadovoljstvu su brojni: loše ocjene, često podcjenjivanje „prijatelja“, neprimjećivanje simpatije… Ponekad čak i ponašanje profesora na nas djeluje loše npr. kada nas profesor/ica ponizi pred cijelim razredom jer ne znamo odgovoriti na jedno pitanje. Kada nas obuzme osjećaj bezvrijednosti i beskorisnosti, zatvaramo se u sebe i rijetko tko može istinski doprijeti do nas. Srećom, ima i onih koji ne zamjećuju samo svoje nedostatke, nego se probude veseli zato što su doživjeli novi dan. Želimo li biti zadovoljni sobom, moramo imati samopoštovanje. Osobe koje imaju visoko samopoštovanje, imaju bolji uspjeh u školi, češće postižu željene ciljeve, ostvaruju bolje i čvršće odnose s curom ili dečkom, što znači da su sretnije. Ako ne znate koliko je vaše samopoštovanje, riješite ovaj test i procijenite se pomoću skale samopoštovanja. Pročitajte svaku tvrdnju i zaokružite jedan od predloženih brojeva, ovisno o tome u kojoj mjeri navedena tvrdnja točno opisuje vaše ponašanje, osjećaje i mišljenje: 0 – potpuno netočno, 1 – uglavnom netočno, 2 – ni točno ni netočno, 3 – uglavnom točno, 4 – potpuno točno Tvrdnje broj 2, 3, 4, 6 i 9 boduju se u suprotnom smjeru na sljedeći način: 0=4 1=3 2=2 3=1 4=0 Kada ste to učinili, zbrojite sve bodove. Ukupan zbroj predstavlja vaš rezultat na skali samopoštovanja. manje od 23 – nisko samopoštovanje od 24 do 34 – prosječno samopoštovanje više od 35 – visoko samopoštovanje

Ilustrirala: Renata Geber

Nakon što ste ispunili test, evo jednog savjeta: sljedeće rečenice trebale bi stajati kraj vašeg ogledala kako biste to mogli čitati danju i noću, s ciljem da postanete svjesni svoje vrijednosti: 1. Na svijetu ima bar dvoje ljudi koji bi umrli radi mene. 2. Najmanje petnaestero ljudi me voli na neki način. 3. Jedini razlog zašto bi me itko mrzio jest zato što bi želio biti baš poput mene. 4. Moj osmijeh može donijeti sreću svakome, čak i ako mu nisam drag/draga. 5. Svaku noć NETKO misli na mene prije sna. 6. Nekome značim sve na svijetu. 7. Ja sam poseban/posebna i jedinstven/jedinstvena. 8. Netko za koga ne znam ni da postoji, voli me. 9. Kad napravim pogrešku, nešto dobro izađe iz toga. 10. Kad mislim da mi je cijeli svijet okrenuo leđa, pogledat ću ponovno. 11. Uvijek moram zapamtiti komplimente koje sam primio/primila i zaboraviti uvrede.

1. Općenito govoreći, zadovoljan/a sam sobom.

2. Želio/željela bih se više poštovati.

3. Osjećam da nema puno toga čime bih se mogao/la ponositi.

4. Ponekad se osjećam potpuno beskorisnim/om.

5. Sposoban/a sam izvršavati zadatke jednako uspješno kao i većina drugih ljudi.

6. S vremena na vrijeme osjećam da nešto vrijedim.

7. Osjećam da sam isto toliko sposoban koliko i drugi ljudi.

8. Osjećam da posjedujem niz vrijednih osobina.

9. Sve više dolazim do spoznaje da jako malo vrijedim.

10. Mislim da vrijedim barem koliko i drugi ljudi.

list Osnovne škole Granešina

broj 18 - siječanj 2009.

Što o maskiranju misle psiholozi

Maska skriva i otkriva Maskom pokazujemo tko zapravo želimo biti, a tko se ne želi maskirati, zadovoljan je sobom ili se boji otkriti svoje želje Piše: Ivana Aničić

Od svega ponešto

Veljača je mjesec karnevala. Svi se volimo maskirati, a zatim malo „ludovati“ po susjedstvu, skupljati novčiće i bombone, možda sudjelovati na školskom balu pod maskama. Odrasli odlaze na karnevalske svečanosti u Samobor i

tamo „luduju“. Zašto se volimo maskirati i tako na trenutak biti netko drugi? Prof. dr. Vladimir Gruden, smatra da je maskiranje zapravo čovjekova potreba da se nekažnjeno pokaže onakvim kakav on zapravo jest. Što to znači? Pogledamo li u što se ljudi prerušavaju, možemo zaključiti da je njihova maska zapravo ono što bi oni željeli biti u stvarnosti. Tako, primjerice, onaj tko se maskira u Supermana zapravo

Ilustracija: preuzeto s interneta, autor nepoznat

želi biti velik, snažan i nadmoćan, maska princeze otkriva želju za dobrim položajem, sigurnošću i priznanjem, u kostura se maskira onaj koji želi da ga se drugi boje, a klaun će biti dobra dušica koja drugima želi donositi radost. Oni koji ne žele sudjelovati u karnevalu, ili se boje pokazati što bi željeli biti ili su zadovoljni sobom i nemaju potrebu sebe mijenjati ni na trenutak. Za ove zadnje možemo reći da žive iskreno. Biti bez „maske“, one koju mnogi nose cijeloga života, moguće je samo ako smo iskreni. Tako možemo upoznati druge, a što je najvažnije, i sebe. Profesor Gruden kaže: „Zašto ne bismo svaki dan imali maskenbal? Pokažimo svoje pravo lice jer lakše je lagati, ali bolji je osjećaj govoriti istinu. Ako prepoznamo sebe, moći ćemo prepoznati i druge. Upoznat ćemo nešto novo o sebi što prije nismo znali, što će nam pomoći u budućnosti. Svi se bojimo istine, ali bez nje se ne može.“ No, priznajmo, ipak je zabavno dozvoliti sebi da jednoga dana u godini budemo ono što mislimo da jesmo ili bismo željeli biti: princeza, ratnik, Superman… Zato, razmislite već sada kako ćete se ubuduće maskirati! ¤

broj 18 - siječanj 2009.

Jeste li znali? • Mesopust, maškare, fašnik sve su to nazivi za stari narodni običaj o kojemu nema podataka kada je stvarno nastao. Zna se samo da su ga izmislili pripadnici običnog puka kako bi uz šalu, piće i obilno jelo zaboravili svoje tegobe. • Riječ karneval dolazi, navodno, od latinskog pozdrava Carne vale! (Zbogom, meso!), što je slično značenju izraza mesopust. • U prošlom stoljeću crkva je pokušavala zabraniti ovaj običaj govoreći da ga je vrag izmislio. Mesopust negdje smatraju najavljivačem proljeća jer dolazi krajem zime. Taj dan je uvijek utorak. Drugi dan je Pepelnica ili Čista srijeda. Brojeći od tada nedjelje, sedma je Uskrs. • U brazilskom gradu Rio de Janeiru održava se najpoznatiji svjetski karneval, a obilježavaju ga ritam sambe i prekrasni kostimi. Sambu su u Brazil donijeli afrički robovi i ona se rasprostranila tom zemljom uvukavši se pod kožu svakom njezinom stanovniku! Kostimi se izrađuju planski, a inspirirani su najčešće motivima vatre, vode, zemlje i zraka. Svake godine dijele se nagrade za najkreativnije izrađen kostim. Brazil diše i živi za sambu, nogomet i karneval! ¤

Zanimljivosti vezane uz Valentinovo

AH, TA LJUBAV Pripremila: Petra Tomić

Za sve one koji slave Valentinovo, „iskopali“ smo nekoliko stvarčica za koje vjerojatno niste znali. •Sveti Valentin je bio romantični svećenik na dvoru cara Klaudija II. u Rimskom Carstvu u 3. stoljeću. Valentin je radio obredna vjenčanja parova na dvoru, pri čemu su se oni obvezivali na vječnu ljubav. Caru se to nije sviđalo jer mnogi muškarci više nisu htjeli ići u rat i ostaviti svoje voljene, pa je naredio da ubiju Valentina. Jadni Valentin se, čekajući smrtnu kaznu u zatvoru, zaljubio u tamničarevu kćer i prije smrti joj napisao ljubavno pismo. •Najstarija sačuvana ljubavna pjesma napisana

je na glinenoj pločici 3500 godina prije Krista. Arheolog koji ju je pronašao dao joj je neromantično ime Istambul br. 2461. •Simbol Valentinova je Kupido, sin rimske božice ljubavi i ljepote - Venere. Kupido se često pojavljuje na mnogim čestitkama za Valentinovo jer su njegove čarobne strelice simbol ljubavne inspiracije. •Širom svijeta djeca od šest do deset godina pošalju više od 650 milijuna čestitki za Valentinovo, uglavnom učiteljima, prijateljima iz razreda i članovima obitelji. •Prosječni kupci u razvijenim zemljama potroše za Valentinovo oko 300 do

400 kuna, a oko tri posto vlasnika kućnih ljubimaca svojim životinjicama tada kupuju poklone. •Svake se godine u Veroni pošalje tisuće pisama adresiranih na Juliju jer je grad poznat po besmrtnoj ljubavi Romea i Julije. •Za potrebe Valentinova svake se godine uzgoji 200 milijuna ruža, a čak tri posto žena u Americi same sebi pošalju cvijeće.

Ilustracija: Aurora Angélica Aguilera, Meksiko

•Ljubav je zarazila i tehniku. U Hong Kongu je otkriven računalni virus I Love You koji je zarazio više od tri milijuna računala širom svijeta. Ugodno vam druženje s osobama koje volite! ¤

Dokaz simpatije ili... Štipanje i udaranje djevojčica po stražnjici svakodnevna su pojava na školskim hodnicima. Kako se tomu oduprijeti? Piše: Anamaria Šitum

Sigurno ti je ovo poznato: lijep dan, dobre ocjene i, naravno, odmor. Sva sretna izlaziš iz razreda jer si napokon slobodna, i tad ugledaš „manijaka“. Prilazi ti i gleda te onim pogledom koji ti govori: „Gotova si!“ Još se nisi ni snašla, a on te već lupio po guzi, tj. „zašlatao” i pobjegao. Što učiniti? On je pobjegao i ne možeš mu vratiti udarac, razgovor s mamom ne dolazi u obzir, a razrednica... Jooooj! Ako ti to smeta, uvijek uza se imaš prijateljice koje te mogu zaštititi. Izbjegavaj taj pogled i ne pokazuj strah i, napokon, nađeš li priliku, zvizni ga! Sigurno će te ostaviti na miru. list Osnovne škole Granešina

No, mnogim djevojkama to ne smeta, čak štoviše - to im paše! Jedva čekaju da dođe neki „lik“ i primi ih za guzu. Tada počinje cika, smijanje i skakutanje. Daj me pusti, neeeee, joj, auuuuu, samo su neki od uzvika i, naravno, to se sve čuje kroz smijeh! Eeeeeej, djevojko! Zar ti još nije jasno da te na taj način dečki ponižavaju?! Nemoj im to dopustiti Ilustrirala: Filipa Sekulovski, 4.b jer to nije dokaz da im se sviđaš, nego da te ne poštuju. Pa bio to i tvoj „simpa“ ili bilo tko drugi, ako te uštipne, ne znači da te voli. To je dokaz samo njegova djetinjeg ponašanja. Ljubav se iskazuje cvijećem, poklonima i slatkim riječima, a zasigurno ne štipanjem. Dečkima niti ne pokušavam pojasniti da je to bezobrazno prema curama jer znam da mnogi od njih to ne bi shvatili. No, ako se ipak nađe koji pametan: nemoj „šlatati“ cure jer, ako su normalne i imaju barem malo samopoštovanja, to im se sigurno neće svidjeti. ¤

broj 18 - siječanj 2009.

Od svega ponešto

Neki dječaci svakodnevno zlostavljaju djevojčice

Sport

Foto: Foto-video Pal

Članovi TKD Rugvica postigli izvrstan uspjeh

Medu najboljima Marija i Matina druge, Antonio i Petar treći na Kadetskom prvenstvu Hrvatske u taekwondo-u Marija Štetić i Matina Šapina osvojile su drugo, a Antonio Divković i Petar Macukić treće mjesto na Kadetskom prvenstvu Hrvatske, svaki u svojoj kategoriji! Bio je to velik uspjeh Taekwondo kluba Rugvica koji je ukupno osvojio šest medalja, a ekipno zauzeo treće mjesto u konkurenciji kadetkinja i jedanaesto u konkurenciji kadeta. Prvenstvo je održano u Vinkovcima 13. prosinca 2008. godine u organizaciji Hrvatskog Taekwondo Saveza, Taekwondo kluba Sajnami, Vinkovci, i grada Vinkovci. Na natjecanje se odazvalo èetrdeset devet klubova iz cijele Hrvatske s tristo tri natjecatelja, a TKD Rugvica list Osnovne škole Granešina

nastupio je s njih devetero. Iz Osnovne škole Granešina za klub Rugvica nastupili su još Mirna Šapina i Kristijan Adrinek. Dopis o ovom uspjehu, kojeg potpisuje tajnik kluba Anton Maras, dobili smo neposredno pred zaključenje ovoga broja, pa razgovor sa slavljenicima i sve o njihovim iskustvima s prvenstva pročitajte više na mrežnoj stranici škole. Čestitamo svim natjecateljima, a èlanovima Taekwondo kluba Rugvica želimo u budućnosti još više uspjeha. ¤

broj 18 - siječanj 2009.

Uredništvo

Moda

Simbol mladenačkog duha i bunta

NJIHOVO VELIČANSTVO „STARKE”

Piše: Ana Sunek

u Parizu pojavio i Keith Richards, gitarist slavnih Rolling Stonesa. Vrlo brzo „redizajnirao‘‘ ih je crnim markerom i tako ‚„uljepšane‘‘ ponio na koncert u Zürich. Da ih je sasvim obojio crnim markerom (osim, naravno, prepoznatljive bijele gumene kapice), izgledale bi kao prve „starke”, koje su se pojavile potkraj prvog desetljeća prošlog stoljeća kao jedina varijanta. Jednostavno dizajnirane sportske cipele od platna s gumenim vrhom ubrzo su ‚„zarazile‘‘ mnoge, a jedan od najvećih ljubitelja postao je Chuck Taylor, košarkaš Akron Firestones-a. Toliko ih je zavolio da je 1921. postao njihov ambasador

REBUS

promovirajući ih diljem SAD-a. Uspjeh im je polako ali sigurno rastao pa su u Converseu dvije godine kasnije odlučili na modelu otisnuti Taylorovo puno ime. U povodu stote obljetnice tvrtke All Star i četrnaeste obljetnice smrti legendar-nog pjevača Kurta Cobaina, napravljena je kolekcija „starki” koje po sebi imaju bilješke i skice iz Kurtova dnevnika. On, navodno, iz svojih „starki” nije izlazio ni u zadnjim trenucima svoga života. Zašto ih ljudi, i mladi i oni stariji, toliko vole? Šta to ima u tim običnim (prvim košarkaškim) tenisicama da ih nose širom zemaljske kugle? Kožnate, platnene,

visoke, poluvisoke, niske, šarene, jednobojne, dvobojne, s crvenom crtom sa strane, sa žutom crtom sa strane, plavom… ma kakve god hoćete! Neki ih nose radi stila, neki tako izražavaju svoju osobnost, a neki zato što su jednostavno predivne (i kad ih jednom obuješ, uvuku ti se pod kožu)! Ipak, većina ih nosi zato što našim nogama pružaju nezamjenjiv osjećaj slobode i opuštenosti. A priznat ćete da je to ono što svi želimo. ¤

Mozgalice

Enigmatika

Platnene tenisice odličnog, jednostavnog dizajna, prepoznatljive po malom pravokutniku na peti u kojem je upisan logo „All Star” koji se s vremenom izbriše i ostane prazan pravokutnik, udobne... pa, naravno, to su „starke”. Puno ime im je Converse All Star, a rođene su 1917. u Americi kad su se mogle kupiti za svega četiri dolara. Obožavaju ih sportaši, glumci, pjevači te obični smrtnici, a ima i takvih zaljubljenika koji uopće ne nose druge cipele. Starke, starsice, All Star tenisice, ili kako ih sve već zovu, postale su statusni simbol mnogih generacija. Prije dvije godine u sivim se starkama na koncertu

1. Kako oduzeti 1 od 19 da se dobije 20?

2.Dr. Jurić iz Zagreba ima brata u Splitu koji je odvjetnik. Odvjetnik iz Splita nema brata koji je doktor u Zagrebu. Kako je to moguće?

Sličnosti i razlike Na ovim crtežima, osim što su zrcalno okrenuti, postoji još pet razlika. Pronađi ih!

3.Ako padne na pod, neće se raspasti, ali ako padne u vodu, raspast će se! Što je to? 4.Dadilja čuva desetero djece. Stavila je u zdjelicu deset kolača i dala svakom djetetu po jedan kolač, ali tako da je u zdjelici ostao jedan kolač. Kako je to uspjela, a da nije lomila ni jedan kolač? 5. Imaju me uho, grlo i nos, a nemaju jezik i zubi. U čovjeku sam uvijek, a nemaju me ljudi.

Rješenja: Rebus - Valentinovo; Sličnosti i razlike: Sunčeva usta, oblaci, mašna, majica, mačji rep; Mozgalice: 1. Makneš I iz XIX; 2. Odvjetnik ima sestru; 3. papir; 4. Zadnje je dijete dobilo kolač u zdjelici; 5. slovo o. list Osnovne škole Granešina

broj 18 - siječanj 2009.

Zan

j i vosti l im (Preuzeto s tportal.hr)

skulptura elvisa stara 1800 godina Među umjetninama australskog kolekcionara Graham Geddesa nađena je mramorna glava stara 1800 godina čije lice nevjerojatno sliči licu kralja rocka Elvisa Presleya. Stručnjakinja za starine Georgiana Aitken je rekla: „Zbilja je jezovito nalik Elvisu, najviše zbog frizure. Ovakva frizura nije nimalo karakteristična za ono razdoblje.” Skulptura će biti prodana na aukciji, a vlasnik se nada da će za nju dobiti milijun funti. ¤

Vukovi vole ribolov Vukovi u zapadnoj Kanadi ujesen radije love ribu nego jelene i ostale divlje životinje. Dok love jelene, vukovi često ugibaju od posljedica ozljeda, a riba im je ujesen hranjivija i sigurnije ju je loviti. Potrebno je mnogo manje vremena za hvatanje lososa nego za praćenje i postavljanje zasjede jelenu u šumi. ¤

J este li znali?

• Odrasli se nasmiju prosječno petnaest puta dnevno. Djeca se prosječno nasmiju četiristo puta dnevno. • Klinička istraživanja su pokazala da smijeh jaèa obrambene sposobnosti ljudskog organizma. • Humor pomaže osobama da zaborave na bol. • Jaki smijeh djeluje na čovječji organizam poput dubokog disanja: ubrzava metabolizam, izbacuje otrovne sastojke i pročišćava pluća.

Pijesak duginih boja Dugine boje dio su nebeskih čuda prirode, a ona nas iznenađuje na potpuno nepredvidljive načine. Tako neki egzotični otoci pružaju pogled u dugine boje na obalnim uzvisinama, ali i na morskom dnu. Jedan od najposebnijih otoka svakako je australski Fraser Island koji se može pohvaliti pijeskom u sedamdesetak različitih nijansi. ¤

• Prema anketama portala Match.com, 7o posto od 16 000 ljudi smatra da će se radije zaljubiti u nekoga tko će ih natjerati na smijeh nego u nekoga tko će ih natjerati da misle.

U RUSIJI NAJVEĆA RUPA NA sVIJETU

• Čovjek potroši tri i pol kalorije svaki put kad se nasmije. Yoji Kimura, profesor na odsjeku za nauku o komunikaciji na sveučilištu Kansai u Osaki konstruirao je stroj za mjerenje smijeha i uspostavio jedinicu mjerenja „ha”. ¤

U istočnom Sibiru, blizu grada Mirne, nalazi se otvoreni rudnik dijamanata koji smatraju najvećom rupom na svijetu. Dubok je 525 metara, a u promjeru je širok 1,25 kilometara. Magnetno polje nad rupom tako je jako da je već srušilo nekoliko helikoptera, pa je letenje avionima i helikopterima nad njom strogo zabranjeno. ¤

broj 18 - siječanj 2009.

Vi c za k ra j MATEMATIKA

Za one koji na internetskim forumima postavljaju glupa pitanja!

MRAV I SLON

KAŠNJENJE

U PARKU

Mama upita Ivicu: - Sine, zašto svaki dan tako kasno dolaziš iz škole? Ivica joj odgovori: - Poslije zadnjega sata svi su otišli i nitko me nije probudio!

Negdje u parku... - Izgubio sam psa. - Zašto ne staviš oglas u novine? - Neće pomoći, moj pas ne zna čitati.

ŽIVOT Učitelj: - Koliko godina doživi pas? Ivica: - Oko petnaest. Učitelj: - Odlično, a miš? Ivica: - E, to ovisi o mački!

Igračka Otac petero djece osvojio je igračku na nagradnoj igri. Pozvao je djecu da ih upita tko želi tu igračku: - Tko prvi ustaje i priprema doručak? Tko nikad ne proturječi majci? Tko čini sve što ona kaže? Pet dječjih glasića odvrati uglas: - Ok, tata, igračka ostaje tebi!

- Sine, ako ti ja dam svaki mjesec 70 kn, koliko ćeš imati na kraju godine? - Ništa, tata. - Kaka to računaš, zar ne znaš matematiku? - Znam ja matematiku, ali više znam sebe!

Slona odjednom počne nešto škakljati na stopalu, digne nogu i primjeti da je nagazio mrava pa mu kaže: - Oprosti mi, molim te, nisam te želio zgaziti. A mrav će na to: - Ma ništa stari, i meni se to moglo dogoditi!

Točan odgovor

Dječji „biseri”

Majka: Zašto si se tako rano vratio iz škole? Sin: Ja sam jedini znao točno odgovoriti na učiteljičino pitanje. Majka: Doista? A koje je bilo pitanje? Sin: Tko mi je bacio kredu u glavu?

ŠTO JE SLOBODA? - Sloboda je kada pitam mamu smijem li uzeti čokoladu, a ona kaže: „Uzmi slobodno!” ŠTO JE DJETINJSTVO? - To je moj život kad sam bio mali . - To dobijemo kad se rodimo, pa poslije prođe. ŠTO JE PUBERTET? - Neizlječiva je to bolest. I doba kad ti brkovi narastu preko noći . - Pubertet je život sastavljen od gluposti . - To je kad prestan eš biti djevojčica i možeš se šmin kati . - Kad sam s dedom , stalno pričamo o djevojkama iz tog puberteta. list Osnovne škole Granešina

broj 18 - siječanj 2009.

On-line verzija ovoga broja djelomiÄ?no se razlikuje od tiskanog izdanja.