Feniks 17

Broj 17

list Osnovne škole Granešina

Tem

a

ja : o r b

ca e j D i IT

Ekskluzivno: Bili smo na tiskovnoj konferenciji pravobraniteljice za djecu OD MRTVE PRIRODE DO VIDEA Profesorica i likovna umjetnica Nina Horvat

LAKŠI PUT DO PETICA Umne mape olakšavaju učenje

ŠKOLA PO MJERI MINISTARSTVA

Koliko su ostvarena obećanja o školi po mjeri učenika Opet najave o gradnji dvorane • Program GROZD-a za spolni odgoj • Na plivanje od prvog razreda

Izdaje: Osnovna škola „Granešina“, Granešina 1, 10 040 Zagreb tel.: 01/2984-078 faks: 2984-750 e-mail:

os-zagreb-020@skole.t-com.hr

Iz sadržaja izdvajamo: Škola po mjeri ministarstva Je li škola doista po mjeri učenika kako je to najavljivano prije uvođenja HNOS-a?

str. 10.

Za izdavača: Marijan Vulić, ravnatelj Naslov: Feniks - list Osnovne škole „Granešina“ e-mail: novinarska@net.hr

Od vrtića do gimnazije Školovanje Hrvata u Mađarskoj

str. 14.

VII. godina izdavanja, broj sedamnaest, veljača 2008.

Glavna urednica: Filipa Zavalić, 8.b Zamjenice: Petra Tomić, 7.c i Ivana Aničić, 7.e Ostale članice uredništva: Martina Krajnik i Ivana Sikora iz 8.b

Tko krši naša prava Odgovori pravobraniteljice za djecu Mile Jelavić na pitanja mladih novinara

str. 16.

Lakši put do petica Umne mape olakšavaju učenje

str. 23.

Voditeljica novinarske grupe: Natalija Krznarić Lektura: Mirjana Semeš, Anita Poslon, Ana Žalac, Branka Šantak, Katarina Drmić Fotografija na naslovnici, likovni i grafički savjeti: Zlata Gašljević Nepotpisane fotografije: novinarska grupa Grafička obrada i prijelom: Natalija Krznarić Grafička obrada i prijelom podlistka: Vlatkica Horvat Naklada: 300 primjeraka Zahvaljujemo svima koji su na bilo koji način pomogli izdavanju ovoga broja.

Tisak:

2

Tema broja: Djeca i IT Rezultati ankete, e-learning, RSI, opasnosti na internetu, virusi i još ponešto o IT- u

str. 25.-37.

Od mrtve prirode do videa Čavrljali smo s profesoricom Ninom Horvat

str. 38.

U ovom broju možete pročitati: Vijesti iz škole i oko nje ........................................

Treba se sjećati . ...................................................

Prošlost spašena od zaborava ..............................

Mi smo posebni ..................................................

Fakat sam ful u bedu ..........................................

Zeleno svjetlo za GROZD ......................................

Uspješni sportaši .................................................

Treća u svijetu ......................................................

Uniforme IN, kute OUT . ....................................... broj 17 - veljača 2008.

4 21 22 24 41 44 46 47 48

Feniks

Piše: Filipa Zavalić

Postajemo ozbiljniji S obzirom da je Dora otišla, a ja došla na njezino mjesto, morat ćete me trpiti do kraja ove školske godine, a osim mene, i sve nove članice uredništva. Da, dobro ste pročitali: članice. Samo je jedan dečko novinar (uz dvojicu koji to tek pokušavaju biti). Gdje ste, dečki? Kada se treba bahatiti po hodnicima djetinjastim glupostima, tu ste prvi, a kada možete svoje mišljenje izraziti u školskom listu, nema vas nigdje. Imate priliku to ispraviti do kraja godine. Čekamo vas!

Za početak - uvodimo nekoliko novosti.

Prvo: rubriku o našem teen svijetu u kojoj ćemo pisati o svemu što se događa nama tinejdžerima, našim željama, razmišljanjima, problemima, ljubavima... Drugo: kao što možete primijetiti, Feniks se pojavio u novom formatu.

Treće: Anja piše o svojim problemima i željama, ali i o svemu ostalome što joj se

događa u životu pa želi to podijeliti s vama u kolumni „Dnevnik jedne učenice“. A o tome koliko ima novosti u dizajnu, procijenite sami.

U ovom broju više smo pažnje posvetili ozbiljnijim temama.

Ukratko: bili smo pozvani na tiskovnu konferenciju pravobraniteljice za djecu na kojoj smo razgovarali o pravima djeteta; u Prnjavoru Čuntićkom usavršili smo novinarska znanja; ravnatelj nas upoznaje s tim kako se školuju Hrvati u Mađarskoj; naši učenici i dalje postižu odlične rezultate u izvanškolskim aktivnostima, pa smo predstavili najuspješnije. Kladim se da niste znali da vam predaje likovna umjetnica koja je imala svoje izložbe i izvan Hrvatske, zato čavrljamo s profesoricom Ninom Horvat.

Kao i obično, list završavamo zabavnim i opuštajućim sadržajima. Želimo biti u trendu, a trend je informatizacija, pa

smo za temu broja izabrali informacijske tehnologije.

Proveli smo anketu među učenicima želeći istražiti koliko su informatički pismeni. Zbog toga smo obrađujući dobivene podatke lijevali krv, znoj i suze, ali rezultate smo dobili! Povod temi broja bila je nova informatička učionica s mnoštvom novih računala.

Nemojte se bojati, list nije ful ozbiljan. Pisali smo o fakat cool temama – jedna od njih je i totalka izbedirani članak o spikama u našem teen svijetu.

Dok ovo pišem, u redakciji je ludnica kao da pripremamo Nacional: hrpa posla, na knap smo s vremenom, hoćemo u Dubrovnik, postoje rokovi za dovršenje, željeli bismo i malo vremena za sebe... Imamo i dodatno opterećenje - zaključivanje ocjena na kraju polugodišta. Članovi povjerenstava na Lidranu, jeste li ovo pročitali?

Pozdrav svima!

Vaša Filipa

Pored ostalih, za vas pišu:

Ivana Sikora

list Osnovne škole Granešina

Ivana Aničić

Anamaria Šitum

Ana Sunek

Petra Tomić

Martina Krajnik

broj 17 - veljača 2008.

Božica Kostrec

Anja Žugčić

3

U školi i oko nje

Nova informatička učionica

Obnovljen je alarmni sustav

Korak naprijed u informatizaciji

Škola je osigurana

Piše: Ivana Sikora

Piše: Anja Žugčić

Informatika je u našoj školi izborni predmet. Dosad se nastava održavala u maloj učionici s nedovoljno računala. Profesorici Jagodi Smiljanić bilo je teško voditi nastavu s velikim brojem učenika jer se jedva provlačila između stolaca, provjetravanje je bilo vrlo slabo, a miomirisi nakon sata tjelesnog - bolje da i ne pričamo o tome. Tijekom rujna i listopada uređena je nova informatička učionica u potkrovlju. Prostrana je, izdvojena od učeničke vreve i galame, opskrbljena mnoštvom utičnica za priključak računala. Nju su uredili - tko drugi - nego naši domari: popravili su prozore i obojili zidove. Profesorica Smiljanić oduševljena je novom učionicom i s osmijehom na licu rekla nam je da joj je sada rad kao pjesma. Prema izjavi ravnatelja, škola je od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa dobila petnaest novih računala i jedno namijenjeno profesorima koje je također smješteno u novoj učionici. ¤

U studenom je obnovljen školski alarmni sustav.

Razgovarajući s ravnateljem, saznajemo da je Gradski ured za obrazovanje i šport izdvojio šesnaest i pol tisuća kuna za tu svrhu, a postavila ga je zaštitarska tvrtka „Osiguranje Zagreb“. Alarm štiti obje školske zgrade, a dodatno je postavljen i na prozore. Uključuje se kada svi iziđu, a povezan je sa zaštitarskom tvrtkom koja ga je i postavila. Kada bi netko pokušao provaliti, njima bi zazvonilo istovremeno kada i u školi i oni bi odmah dojurili te pozvali ravnatelja i policiju. U školu je dosad provaljeno dva puta i oba puta počinitelji su uhvaćeni. Zanimalo nas je što bi se dogodilo da se alarm oglasi zbog nekog beznačajnog razloga. Ravnatelj nam je ispričao kako se to već dogodilo. Navodno, u školu je uletio vrapčić i aktivirao alarm. Dakle, možemo mirno spavati jer sada je naša školica sigurna! ¤

Nova informatička učionica u potkrovlju prostrana je i izvrsno opremljena računalima, projektorom i platnom za projekcije

Foto: Z. Gašljević

4

broj 17 - veljača 2008.

Feniks

Novi razred

Riječ dvije o novim profesorima

Sada je sve u redu

Nova lica školskih hodnika Pišu: Petra Tomić i Marija Udovičić

Piše: Ivana Aničić

Odluku o dijeljenju sedmih razreda na pet odjela zbog prevelikog broja uèenika ministarstvo je potvrdilo poèetkom ove školske godine.

Ta je odluka donesena zbog prevelikog broja učenika jer lakše je raditi u manjoj skupini.

Nije se iz svakog odjela izdvojio isti broj uèenika jer ih nije u svakom odjelu jednako te je tako iz a odjela izdvojeno sedam, iz b šest, a iz d pet uèenika.

Iz c odjela nije izdvojen nijedan uèenik jer oni uèe njemaèki jezik.

Razrednica sedmog e je Rosana Nina Bilièiæ, vjerouèiteljica, koja sada prvi put obavlja razrednièke dužnosti.

Antonio Tomkiæ kaže da se prilagodio i, ako bi opet morao birati, ostao bi u novom razredu.

Stipe Mašiæ kaže: „Saznavši da ću ići u novi razred, bilo mi je žao, posebno zbog prijatelja iz bivšeg razreda. Sada mi je svejedno.“ Nikolina Kasal je plakala čuvši da seli.

Sada joj je svejedno u kojem je razredu.

Na kraju i sama mogu reæi da sam zadovoljna, iako mi se to u poèetku nije svidjelo. No, znam da je namjera naše kvalitetnije obrazovanje. list Osnovne škole Granešina

Mirela Marić Marčetić, socijalna pedagoginja

Gospođa Mirela Marić Marčetić socijalna je pedagoginja koja je početkom studenoga došla u našu školu.

Radit će s učenicima koji imaju teškoće u učenju i ponašanju, pomagati njima, učiteljima i roditeljima kako bi svi lakše prevladali te teškoće.

S osmijehom poručuje da joj se svatko može obratiti zatreba li pomoć ili savjet.

Antonija Punek, učiteljica

Gospođica Antonija Punek odnedavno je razrednica 4.a razredu.

Prije je radila u OŠ Ivana Meštrovića. Sviđa joj se kod nas, posebno zato što joj se čini da su naši učenici mirniji.

Zadovoljna je suradnjom s kolegicama. Budući da je dobila posao na određeno vrijeme, učiteljica Antonija se nada da će joj se ukazati prilika da dobije toliko željen stalan posao.

Igor Šarić, profesor fizike

Gospodin Igor Šarić, novi profesor fizike, rekao je da se dobro snalazi u našoj školi.

Prije nego što je došao k nama, radio je u mnogim osnovnim školama, gimnazijama te u dvjema privatnim školama. Kaže da je fizika težak predmet i da iziskuje puno razmišljanja. Ne voli nasilje u školi i smatra da svakako treba izbjegavati sukobe.

Sve je veći red na našim hodnicima Piše: Ana Sunek

Ovako je bolje!

Ročnik Nikola Glasnović i domari Davor Družinec i Nenad Žuraj u predahu između dviju smjena

Iako neki to možda i ne primjećuju, ove je školske godine u školi puno mirnije nego prije.

Za razliku od prijašnjih godina, između smjena u školskom predvorju nema gotovo nikoga, samo domar samuje dežurajući. Pred školom se više ne okuplja društvo srednjoškolaca, naročito poslije nastave, kao što je to bilo nekada.

Možda netko katkada zaluta pred školu, ali brzo odustaje kad vidi da nema njegove ekipe.

broj 17 - veljača 2008.

Nismo čuli ni da se sumnjive osobe motaju oko škole noću. Je li tomu uzrok redovito dežurstvo na ulazu, ročnik koji je uveo red ili činjenica da ravnatelj, osim svoga radnog vremena, uvijek dođe i na kraju popodnevne smjene kako bi provjerio je li sve u redu?! Profesori i dalje dežuraju, možda čak i više nego prije, ali ponekad nemaju posla.

Mogu samo reći da je meni ovako bolje. ¤

5

U školi i oko nje

Eksperimentalno vanjsko vrednovanje u četvrtim razredima

I četvrtaši na provjeri znanja

Piše: Ivana Aničić

Poput prošlogodišnjih osmaša ove će godine po prvi put učenici četvrtih razreda sudjelovati u pokusnom ispitivanju znanja. Provodit će ga Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja u svim osnovnim školama Republike Hrvatske 2. i 3. travnja 2008.

Provjeravat će se poznavanje gradiva hrvatskog jezika, matematike, prirode i

društva te stranog jezika. Četvrtašima roditelji trebaju potpisati suglasnost o sudjelovanju. Ispit će trajati 60-90 minuta.

Za učenike tih dana neće biti organizirana redovna nastava, a ispitivanju će pristupiti anonimno. Svaki će ispit biti obilježen osobnom zaporkom i neće utjecati na uspjeh u školi. Za ovaj test ne treba se posebno pripremati jer to ne

bi dalo objektivnu sliku znanja, vještina i sposobnosti učenika.

Skupni rezultati na razini škole, županija i Republike Hrvatske bit će dostupni svima.

Cilj ove provjere je utvrditi razinu znanja učenika četvrtog razreda te koliko su oni osposobljeni za samostalno rješavanje problema razmišljanjem i zaključivanjem.

Mnogi se pitaju čemu sada ispitivanje i u

četvrtom razredu. To se provodi zato da bi se saznalo kako djeca danas uče i koje su im vještine razvijene.

Na temelju dobivenih rezultata utvrdit će se što treba promijeniti u nastavnom planu i programu kako bi se uskladile dječje mogućnosti učenja i zahtjevi suvremenog života. Smatra se da će to dovesti do poboljšanja načina rada u osnovnoj školi. ¤

„ Naše male „ribice

Od sada i prvašići imaju obuku plivanja

Piše: Petra Tomić

Roditelji Zoran i Lenka Grbavac misle da je obuka plivanja odlična ideja jer jača zdravlje njihovog djeteta. Ne boje se odlaska na plivanje jer vjeruju da su djeca tamo sigurna i spremni su pomoći koliko im to obveze dopuste.

Početkom ove školske godine ministarstvo nas je iznenadilo svojom odlukom o obuci plivanja u prvom razredu. Nekima se to ne sviđa jer misle da tako malena djeca još nisu spremna preuzeti odgovornost oko presvlačenja i spremanja odjeće odlazeći s bazena, sušenja kose i slično.

Pitanje je hoće li se svi snaći među mnoštvom djece, naročito na dolasku i odlasku s bazena kada se njihove stvari miješaju s onima

6

Plivanje je korisno, to svi znamo, ali... Kod kuće ih još mama kupa. Hoće li biti suza? Znaju li se sami presvući? A mokre ruke i sušilo za kosu? iz drugih škola. Većina će prvašića biti sretna, no kolika li je tu samo odgovornost! Hoće li učiteljica moći sama svu tu djecu obući, počešljati, prekontrolirati njihove stvari? Hoće li u svakom trenutku biti uvjerena da je svako dijete sigurno? Jesu li roditelji spremni pomoći? Jesu li spremni zajedno s učiteljicom dva sata dežurati u predvorju bazena i, dok čekaju drugu grupu, zabavljati mališane koji su se već okupali? Znaju li se svi na siguran način koristiti sušilom za kosu? Tisuću je pitanja, pretpostavki, strahova u glavama mališana, ali i njihovih učiteljica.

Učiteljica Vesna Rašić rekla nam je da su dječje sposobnosti u prvom razredu broj 17 - veljača 2008.

još u usponu. Misli da je učenje plivanja primjereno njihovoj dobi.

Najteža je „tehnička“ izvedba, tj. presvlačenje, sušenje kose… Ipak, vjerojatno će biti lakše s obzirom da su roditelji spremni pomoći.

A što o plivanju misle prvašići?

Marija Trslić rekla nam je da se raduje jer još nije naučila dobro plivati. Ipak, boji se da joj se nešto ne dogodi. Isto mišljenje s njom dijeli i Ines Šimunković, dok je mali Vedran Pavičić jedan od onih koji se ne raduju plivanju, iako se ničega ne boji.

Antonio Gaši Vranić rekao je da on uopće ne želi plivati jer se, poput većine, boji da mu se što ne dogodi.

Ipak, na kraju, nadamo se samo najboljemu i vjerujemo da će djeca biti sretna te da će se s bazena vraćati s osmijehom na licu. ¤

Feniks

Nova obećanja o gradnji dvorane

Dobili smo mrežu za odbojku

Hoće li dvorana biti s desne ili s lijeve strane ceste?

Velika sitnica

Zemljište još traži vlasnika

Piše: Ivana Aničić

Nedavno je u 24 sata bilo objavljeno da uskoro počinje gradnja sportske dvorane u našoj školi, pa smo tu vijest provjerili kod našega ravnatelja. Prema njegovim riječima, gradnja dvorane, koja je bila obećana još u prošlom stoljeću, doista bi trebala početi u proljeće. Radovi bi trebali završiti do 2010. godine, a gradilo bi se na zemljištu iza škole prema groblju (ako se riješe vlasnički odnosi) ili na gradskom zemljištu s druge strane Miroševačke ceste. U tom slučaju dvorana bi sa školom bila povezana podzemnim hodnikom. Što će se od toga ostvariti, ovisi o odluci grada Zagreba. Dakle, nemojmo se prerano radovati, jer već smo naučeni da svake godine slušamo samo pusta obećanja! Preostaje nam jedino nadati se da će ovaj put napokon biti ispunjena. ¤

Profesor Lozić dao je ideju domaru Davoru da napravi mrežu za odbojku, a njemu ne treba dva puta reći. Kupio je cijevi za okvir, zavario ih i pričvrstio mrežu sačuvanu još od vremena kada je škola imala kakvo-takvo igralište. Uz malo bijele boje sve je izgledalo „kao iz dućana“. Čim zasja sunce i budemo mogli van na tjelesni, mreža će sigurno dobro poslužiti. Pa kad već nemamo dvoranu, neka barem imamo mrežu! Trebamo biti zahvalni na tome što smo dobili ovu veliku sitnicu!

Valentino Macan i Antonio Vrdoljak, 6.d

Bilo je živo i veselo na Božićnom sajmu

Kao na pravom sajmu

Piše: Petra Tomić

Dok je 14. prosinca vani sniježilo, u školi je vladala ugodna atmosfera. Učenici su na Božićnom sajmu prodavali svoja remek-djela: oslikane tanjure, satove s glagoljičkim slovima, okvire za slike, kuglice koje su podsjećale na anđele, čestitke, svijećnjake itd. Radove su napravili na radionicama zajedno sa svojim učiteljicama i roditeljima te su bili na njih vrlo ponosni. U školi je toga dana bila gužva kao na pravom sajmu. Prigodna je glazba doprinijela vedrom raspoloženju, a glavni DJ bila je – tko drugi nego učiteljica Vlatkica. Sve nas je iznenadio velik odaziv roditelja i odlična prodaja.

Iako se neki protive ovakvim aktivnostima smatrajući da ljudi više kupuju i poklanjaju nego što slave Isusovo rođenje, opravdanost Božićnog sajma možemo pronaći u njegovoj dobrotvornoj namjeni: nabavi nastavnih sredstava za razrednu nastavu i televizora za vjeronaučnu učionicu. ¤ list Osnovne škole Granešina

broj 17 - veljača 2008.

7

U školi i oko nje

Zanimljiva terenska nastava

Usvojili smo šišmiše

U Tvornici olovaka Zagreb – Penkala

Ne bojte se, ne grizu!

Foto: M. Jukić

Foto: Z. Gašljević

Krajem rujna treći su razredi posjetili Tvornicu olovaka Zagreb – Penkala koja se nalazi u zapadnom dijelu Zagreba. Ispred tvornice dočekala nas je teta Goga koja nam je pokazala sve što se tamo proizvodi. Vidjeli smo proizvodnju olovaka i drvenih bojica, kako se slažu lijepljenjem komada drva i mina za pisanje ili mina u boji. U toj prostoriji je bila velika buka. Vidjeli smo gdje se izrađuju pastele i flomasteri, vodene boje i tempere. Na kraju smo vidjeli gdje se izrađuje šminka za lice. Kad smo završili obilazak, teta Goga nam je pokazala svoje radove koje je izradila od glinamola, obojila ih i lakirala. Najviše mi se svidio brodić koji plovi morem. Svi smo dobili ponešto, (jer teta Goga voli darivati): učiteljice šminku, a učenici flomastere. U tvorničkom dućanu kupili smo bojice po vlastitom izboru. Bio je to lijep i zanimljiv obilazak Tvornice olovaka Zagreb - Penkala.

Katarina Lebo, 3.c

Na kraju četvrtog razreda moj 4.b išao je na izlet u špilju Veternica. Pridružio nam se i 2.b. Veternica je jedna od najvećih špilja u Hrvatskoj, a nalazi se na sjeverozapadnoj strani Medvednice. Ona je jako stara. U njoj su živjeli neandertalci koji su lovili špiljske medvjede. Danas je poznata kao stanište šišmiša i u njoj živi preko šesnaest vrsta ovih simpatičnih letećih sisavaca. Šišmiši nisu ni opasni ni zli, ne lete ljudima u kosu i nisu otrovni.

Ugrožena su vrsta i trebaju pomoć ljudi. Zato sam ja jednog posvojio. Nazvao sam ga Gricko i vrsta je dugokrilog pršnjaka (Minoptrus schreibers).

Sva su djeca posvojila svog šišmiša i za to su dobila pismenu potvrdu na kojoj su mogli napisati njegovo ime. To ne znači da smo ga donijeli kući.

Ne, naši su šišmiši ostali u svom prirodnom domu – Veternici. No, svaki put kad uvečer vidim nekog šišmiša kako leti oko moje kuće, pomislim da me to baš moj Gricko došao pozdraviti i zahvaliti.

Luka Ćurić, 5.b

Četvrtaši u Saboru

Kao u bajci Učenici četvrtih razreda posjetili su Sabor Republike Hrvatske. Vidjeli su kipove Ante Starčevića, Ivana Mažuranića, Stjepana Radića i saznali da je svaka sjednica javna tako da joj može prisustvovati bilo tko. Dojmili su ih se crveni tepih na ulazu i kristalni lusteri. Kažu: „Kao u bajci!“ Pola sata bili su zvijezde koje su prošetale crvenim tepihom. Dobili su želju da jednoga dana sjede u dvorani Ante Starčevića za velikim stolom kao zastupnici.

Foto: V. Horvat

Lucija Agić, 4.b

8

broj 17 - veljača 2008.

Feniks

Radionica o novinarstvu

Isplati se biti u novinarskoj grupi U organizaciji Osnovne škole Dragutina Tadijanovića iz Petrinje te Dječjeg istraživalačkog centra „Petrinjčica“, u Prnjavoru Čuntićkom kod Petrinje krajem rujna 2007. održana je radionica za članove novinarskih družina i njihove voditelje. Na poziv organizatora u ovoj su radionici sudjelovale i članice uredništva našeg Feniksa, a bili su tu još i novinari iz Osnovne škole Medvedgrad iz Zagreba, Osnovne škole braća Ribar iz Siska, Srednje škole Petrinja te novinari škole domaćina.

Nakon pozdravnog govora voditelja DIC-a „Petrinjčica“, Berislava Ličine, profesora, uslijedilo je iscrpno i nadasve poučno izlaganje profesorice Mace Tonković, dugogodišnje voditeljice novinarske skupine i knjižničarke u Osnovnoj školi Jure Kaštelana u Zagrebu. Ona nas je upoznala s

novinarskim vrstama i načinima rada.

Zatim nas je Antun Petračić, umirovljeni novinar, upoznao s prednostima i nedostatcima novinarske profesije. Kako bismo dokazali svoje umijeće, na radionici smo pisali vijesti i intervjue i trudili se da to bude što kvalitetnije napravljeno. Osim radnog dijela, imali smo osigurane obroke i razgledavanje prirodnog okoliša koji je u Prnjavoru Čuntićkom stvarno prekrasan.

Posebno se zahvaljujemo gospodinu Goranu Marjanoviću, profesoru hrvatskog jezika škole domaćina, na pozivu za sudjelovanje na ovom skupu. Bio nam je ovo nezaboravan doživljaj.

Uredništvo

Okupali smo se u jezeru Sabljaci pokraj Ogulina i ludo se proveli Piše: Filipa Zavalić

Nagrada za svaki trud

Uživanje na suncu prije kupanca

Žongleri su samo za nas ponovno izveli svoju točku

list Osnovne škole Granešina

Eto još jednog dokaza da se isplati pronaći nešto što vam ide, prijaviti se na školsko natjecanje i proći na županijsku razinu, bez obzira je li to natjecanje iz kemije, fizike, matematike ili neko drugo. Mi smo se u to uvjerili onoga dana kad smo išli na nagradni izlet na jezero Sabljaci pokraj Ogulina. Bilo nam je prekrasno: uživali smo u pogledu na tu ljepotu, mir i tišinu. Na jezeru nam je najveću pažnju privuklo mreškanje površine koje je prouzročio neki gmaz.

Možda je to bio daleki rođak Nessie, ne znamo, no, izgleda da se prepao nas novinara iz Granešine i naših fotića pa se više nije pojavljivao. Ubijali smo vrijeme boćanjem (cure protiv dečkiju - i pobijedile smo!), a kako je bilo nepodnošljivo vruće, nagovorili smo profesore da nas puste na kupanac. Oni su, na početku, izgledali vrlo odlučno i nepopuštajuće, ali su ih naša „dječja“ lica smekšala pa smo se ipak uspjeli okupati (usprkos gmazu). Kako su u tom kraju trajali Dani bajke, poslije kupanca otišli smo do Šmitova jezera na predstavu koja se odigravala u prirodnom okružju, tj. oko jezera. Zatim smo skoknuli malo na vještičju frizuru i pogledali žonglere i akrobate, pa je vrijeme proletjelo do polaska kući. Sve u svemu, ludo smo se zabavili. Dakle, isplati se biti marljiv i uporan jer nagrada postoji za svaki trud. ¤

broj 17 - veljača 2008.

9

U školi i oko nje

Pričalo se, i još se uvijek priča, o školi po mjeri učenika. Kakva je ta škola?

Jesu li djeca zadovoljna?

Naše ministarstvo misli da je tako... E, pa mi nismo baš tako sigurni!

Piše: Filipa Zavalić

Ostvaruju li se obećanja o školi po mjeri učenika?

Škola po mjeri

Foto: V. Horvat

10

broj 17 - veljača 2008.

Feniks

Znamo da se jedno vrijeme veoma mnogo pisalo i govorilo o tome kako će škola biti po mjeri učenika. Neki od ciljeva bili su lakše torbe, dječji osmjesi na licu, manje nastave, više znanja, timski rad, zanimljiva nastava, prijateljski odnos učenika i profesora... Što smo od toga dobili?

Lakše torbe? Da, baš!

Izvagali smo torbu osmaša i iznosila je 11 kilograma. Dječji osmjesi na licu? To se baš i ne viđa često. Manje nastave, više znanja? Ni u to pak nismo sigurni jer su rasporedi prepuni, a ne uzima se u obzir da neki imaju i izvanškolske aktivnosti. O zanimljivosti nastave mislim da ne treba niti govoriti kao ni o prijateljskom odnosu učenika i profesora.

Ne kažem da nema

profesora koji su prema učenicima prijateljski raspoloženi, što baš i nije česta pojava. S druge strane, neki su se učenici predobro upustili u taj prijateljski odnos.

Prema profesorima se ponašaju bezobrazno, psuju na satu, ponašaju se delinkventno, a što profesor tu može?

Može li netko objasniti kakva je to škola po mjeri učenika? HNOS je tako lijepo obećavao brda i doline. Gradonačelnik je važno obećao dvoranu, a djeca su jedva čekala ovu školsku godinu da napokon mogu vježbati tjelesni kako i priliči, da upoznaju neke rekvizite koje u životu nisu vidjeli... A što su mogli vidjeti došavši u školu? Što smo zapravo dobili? Šipak! Pitali smo neke osobe koje sudjeluju u odgoju djece, kao i

Marijan Vulić, ravnatelj Mislim da škola još nije po mjeri učenika, ali bit će jednoga dana. Učenici imaju zanimljivu nastavu, a torbe su teške zbog mnoštva knjiga.

Količina podataka ne može se smanjiti, jedino se može određeni dio gradiva prebaciti u srednje škole. Za mnogo knjiga odgovorni su oni koji to odobravaju, tj. Ministarstvo prosvjete i športa, ali opet - udžbenik mora biti prilagođen programu. Škola će biti po mjeri učenika jer se planira uvođenje pedagoškog standarda i novog zakona o osnovnom školstvu. Do tada teško da će biti uočljivijih promjena. Već je uveden drugačiji pristup radu u kojem se neki profesori koriste pomagalima kao što je laptop i projektor za prikazivanje prezentacija, videosnimaka, rješavanje interaktivnih zadataka... A kada se donese pedagoški standard u kojem se propisuje što svaka škola mora imati, puno će se toga morati promijeniti. djecu samu, što misle, je li škola zaista po mjeri učenika.

Ove su godine prvašići krenuli u „školu po mjeri učenika“

Foto: Z. Gašljević

Mira Magda, profesorica geografije To je dobro zamišljeno, ali teško je provesti. Ja to ne provodim, iako sam pokušavala na način da jednu lekciju podijelim na tri dijela pa svakom redu zadam određeni dio, no ni tada ne dobivam povratnu informaciju. Većina učenika ne zna se služiti vlastitim udžbenikom, što je žalosno. Što se tiče rasterećenja, nisu vas previše rasteretili, zapravo, nisu uopće jer su udžbenici isti, intelektualni nivo učenika je isti. To je sve dobro zamišljeno, ali trebalo bi imati više vremena za rad. Nastava je zanimljivija onima »

ministarstva list Osnovne škole Granešina

broj 17 - veljača 2008.

11

U školi i oko nje

„Uglavnom rade uvijek isti učenici, umjesto da se svi u grupi međusobno dopunjuju. Mislim da bi sve bilo lakše kada bi učenici bili osposobljeni za takav način rada“, kaže profesorica Mira Magda.

Foto: Z. Gašljević

koji uče. Grupni je rad kod nekih predmeta moguć, kod nekih nije, a negdje je on idealan. Prema marljivim učenicima prijateljski sam raspoložena, njih obožavam, ali se ne mogu isto ponašati prema neradnicima.

Nerad i lijenost me ljute. Neka pokažu svoje zanimanje za gradivo i pomoći ću im. Mislim da ih strogošću mogu potaknuti na rad jer na lijep način to ne ide.

Josip Zavalić, roditelj

Snježana Sikora, roditelj Mislim da škola nije po mjeri učenika jer gradivo nije lakše, knjige su još uvijek teške i ima ih mnogo, a koliko mogu primijetiti, učenici se baš ne vesele školi, ne trude se niti žele učiti.

Foto: Z. Gašljević

12

Mislim da škola nije po mjeri učenika iz više razloga, no zadržat ću se samo na jednom elementu koji je, po mome mišljenju, jako bitan, a prostora za sve je jako malo.

Davnih 60-ih, dok sam ja bio učenik OŠ Granešina, imali smo igralište za potrebe tjelesnog odgoja. Zimi smo se kao sportskom dvoranom koristili jednom malo većom

broj 17 - veljača 2008.

učionicom u tadašnjem Pionirskom gradu koja je bila dobro opremljena.

Svaki put prije sata razmicali smo klupe, a nakon sata ih vraćali.

Sada, skoro 50 godina nakon toga, što nam je priuštila OŠ Granešina?

Koja je razlika? Nakon svih tehnoloških čuda normalno je očekivati da i naša Granešinka ima rukometno igralište s tartanom ili bar s umjetnom travom, da ima sportsku dvoranu s pripadajućim svlačionicama i tuš s toplom vodom. Kako me ne bi proglasili megalomanom (čovjekom koji teži nečemu što ne može imati), neću niti spominjati tenisko igralište ili, ne daj Bože, natkriveni bazen.

A obećanja gradskih struktura godinama, ma desetljećima, bude naše nade da će sutra biti bolje i ljepše, da će sljedećim generacijama biti bolje, ako već nama ne može biti. I tako generacijama.

Pa do kada tako? »

Feniks

Kristijan Kušić, 8.a Mislim da je škola u nekim slučajevima po mjeri učenika, a u nekima nije. Nije po mjeri kada nam daju sedam ispita u tjednu, a ministar Primorac je rekao tri. Mislim da ministar Primorac ne bi trebao biti na čelu.

Ima prazna obećanja kao i ostali političari, a i kada nešto odluči, to škola ne provede. Hrana u školskoj kuhinji nije ništa bolja nego prije.

Mislim da je dobro kada nam profesori kažu koje knjige ne moramo nositi kako bi nam torbe bile lakše. Po mjeri učenika je i to što nam najave testove i ispitivanja pa se možemo pripremiti.

Zbog malih obroka odlazimo po sendviče u dućan

Hrana iz dućana

Dorotea Folnegović, 7.c Mislim da škola nije po mjeri učenika jer imamo puno zadaća, a malo vremena za pisanje; odmori su prekratki, treba smanjiti broj knjiga jer su nam obećali lakše torbe. Nemamo ni uvjete za nastavu tjelesne i zdravstvene kulture, tj. dvoranu i svlačionice.

Nakon ovih mišljenja i sami vidimo da većina nije zadovoljna „školom po mjeri učenika“.

Zanima nas dokada će tako biti. Kada će škola stvarno biti onakva kakvu su nam obećali? Kada će i učenici, i roditelji, i profesori biti zadovoljni školom? Izgleda da ćemo se načekati! ¤

list Osnovne škole Granešina

Foto: Z. Gašljević Pišu: Anamaria Šitum i Ana Sunek

Postoji dućan preko puta naše drage škole. Kada uđemo u njega, možemo čuti ove riječi: 92 s kečapom, 91 s majonezom, može jedan Sprite, jedna Coca-cola, čokoladica… Te riječi svaki dan čuju prodavačice koje tamo rade.

Zato smo malo istražile što učenici najviše kupuju u trgovini preko puta škole.

Nakon petminutnog promatranja uočile smo da učenici najviše kupuju sendviče, slatkiše, sokove, slance te slatki prah. Prodavačica nam je rekla da djeca najviše kupuju u jutarnjem turnusu poslije nastave, a u poslijepodnevnom prije nastave. Naravno, kad za vrijeme nastave ne smijemo izlaziti iz školske zgrade!

Zanimalo nas je zbog čega je tolika navala na dućan kad završavaju zadnji satovi. Dobile smo odgovor od jednog trećašića koji nam je rekao da kupuje zato što u školi ne broj 17 - veljača 2008.

dobije dovoljno hrane u školskoj kuhinji i da je gladan. Puno naših prijatelja nije zadovoljno hranom u školskoj kuhinji. Najgore je to što, ako smo žedni, možemo piti samo vodu iz slavine u WC-u, kod kuhinje i u učionici! Kad je u holu bio automat, mogli smo bar kupiti sok i nešto prigristi!

Pitali smo ravnatelja postoji li mogućnost da dobijemo više hrane koja bi bila bolja. On kaže da sve ovisi o Gradu Zagrebu, odnosno Gradskom uredu jer obrok u školskoj kuhinji stoji pet kuna, a mi plaćamo tri kune i pedeset lipa. Kunu i pol nam plaća Gradski ured. Porcije su male, no ono što platimo, to i dobijemo. Ako želimo veće porcije i bolju hranu, naši roditelji trebali bi tražiti odobrenje Gradskog ureda jer škola bez toga ne može mijenjati cijenu obroka. ¤

13

Od svega ponešto

Igralište dječjeg vrtića

Školovanje Hrvata u Mađarskoj

Priredba u predvorju

Od vrt gimn

Foto: s weba i iz brošure HOŠIG-a

Piše: Božica Kostrec

Ulaz u đački dom

Možete li zamisliti školu u kojoj se nalaze učenici od pet do dvadeset godina? Nemojte se smijati, takva škola postoji i to vrlo blizu, u susjednoj Mađarskoj. Skraćeni naziv joj je HOŠIG, a on znači Hrvatski vrtić, osnovna škola, gimnazija i đački dom.

Zgrada ove ustanove smještena je u istočnom dijelu Budimpešte. Škola je dvojezična, što znači da se nastava odvija na hrvatskom i mađarskom jeziku. To je zbog toga što školu pohađaju

14

i učenici mađarske nacionalnosti, no ipak najviše ima Hrvata. Za učenike koji slabo ili uopće ne govore hrvatski jezik postoji tzv. nulti razred u kojem četrnaest sati tjedno uče hrvatski, četiri sata strani jezik, a ostale predmete minimalan broj sati. Od prvog razreda hrvatski se uči kao materinji jezik.

Prednost pri upisu daje se učenicima hrvatske narodnosti. Hrvatskog podrijetla je 95% učitelja.

Kulturni život ustanove se prije svega organizira

Djeca hrvatske nacionalnosti pohađaju HOŠIG od vrtića do završetka gimnazije. • Škola ima sportsku i plesnu dvoranu koje su izvrsno opremljene. • Iako žive u Mađarskoj, od prvog razreda hrvatski uče kao materinji jezik u duhu hrvatske, ali i mađarske tradicije.

Hrvatski vrtić radi s tri miješane dobne skupine. U osnovnoj školi i gimnaziji odvija se kabinetska nastava iz biologije, matematike, kemije... Učenici koji stanuju u drugim gradovima, ovdje imaju svoj đački dom kojemu je svrha da im zamijeni obiteljski dom. Ovdje oni stanuju: spavaju, jedu,

broj 17 - veljača 2008.

uče, druže se. Smješteni su u sobama po četvero.

U nizu aktivnosti kao što su kružoci narodnog plesa, sport, ekologija te natjecanje u kazivanju proze i poezije na hrvatskom jeziku, učenici mogu zadovoljiti svoje interese i potrebe.

Naš je ravnatelj Marijan Vulić sa svojim kolegama nedavno posjetio HOŠIG pa nam je prenio dio svojih dojmova.

Feniks

Sportski tereni

ića do azije

Spavaonica Nastup gimnazijske folklorne grupe

S ravnateljem razgovarale Nevena Pršlja i Ana Maria Marković

Možete li nam ukratko opisati školu u Budimpešti? Škola u Budimpešti je ujedno vrtić, osnovna škola, gimnazija i učenički dom, sve u sklopu jednog objekta.

Učenici hrvatskog podrijetla ondje pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku. U Republici Mađarskoj postoje još tri takve škole: jedna u Pečuhu i dvije u Gradišću na granici s Austrijom i Slovačkom. Škola u Budimpešti je uredna i lijepo opremljena, samo im nedostaje knjiga.

Darovali smo im one koje su donirali izdavači Alfa, Školska knjiga i Profil. list Osnovne škole Granešina

Kako je uređena ta škola? Škola je lijepo uređena, ima sportsku i plesnu dvoranu, igrališta, trim kabinet. Sve se aktivnosti odvijaju u sklopu škole.

Baš taj dan kada sam bio u posjetu, probu folklora imali su gimnazijalci.

Koje biste dijelove izdvojili kao najljepše?

Najljepši je vrtić. Škola je organizirana ovako: u prizemlju je prekrasan vrtić, na drugoj razini je osnovna škola, na trećoj gimnazija. Tamo nema nikakve galame i svi međusobno lijepo surađuju, od vrtića do gimnazije. Pravi melem za uši!

Što sve nudi ta škola? Škola ima odličnu kuhinju u kojoj pripremaju nekoliko obroka tijekom dana.

Nastva je cjelodnevna, a imaju i domski smještaj za djecu koja ne žive u Budimpešti. U svom studiju pripremaju radioemisije. Imaju i dvorište s igralištem, sportski teren, a učiteljima su za održavanje suvremene nastave na raspolaganju šezdeset pet računala, sedamnaest videoprojektora i jedan veliki projektor.

broj 17 - veljača 2008.

Biste li željeli raditi u takvoj školi?

Pa, bih jer je lijepa, uređena i organizirana. Što Vas se tamo najviše dojmilo?

Svidjela mi se volja i način na koji ta djeca žele učiti hrvatski jezik.

Teško je opstati u okruženju gdje svi govore mađarski, gdje je kultura i tradicija prvenstveno mađarska. No, ta se djeca lijepo izražavaju na svom hrvatskom jeziku, njeguju ga čitanjem i kazivanjem poezije.

Doista, vrlo pohvalno! ¤

15

Od svega ponešto

Od kojeg bi razreda trebalo uvesti seksualni odgoj?

Kako spriječiti nasilje u školi? Koja su dječja prava kad je u pitanju roditeljsko kažnjavanje? Zašto su kazne za pedofiliju iste kao i za prometne prekršaje? Ova i slična pitanja postavili su pravobraniteljici za dječja prava Mili Jelavić članovi novinarskih grupa iz cijele Hrvatske

Pišu: Filipa Zavalić i Petra Tomić

Tko krši naša

U prostorijama Školske knjige održana je tiskovna konfe­ rencija povodom obilježavanja ­osamnaeste obljetnice donošenja Konvencije o pravima djeteta na kojoj je pravobraniteljica za djecu, gospođa Mila Jelavić, odgovarala na pitanja članovima novinarskih skupina iz cijele Hrvatske. Savjetnica pravobraniteljice za djecu, gospođa Maja Flego, istaknula je kako je ova konferencija orga­ nizirana da se čuje glas djece, a predstavnica Školske knjige, gospođa Željka Horvat-Vukelja, toplim je riječima zahvalila svima na dolasku i rekla kako, nakon brojnih sudjelovanja na različitim skupovima, opet ima tremu jer se nalazi pred školskim novinarima koje doista uvažava.

Ovom prigodom predstavljena je poštanska marka čije je izdavanje pokrenula pravobraniteljica za djecu da javnosti skrene pozornost na zaštitu prava djeteta. Skup su pratili i profesionalni novinari

16

Pravobraniteljica za djecu održala je tiskovnu konferenciju za članove osnovnoškolskih novinarskih skupina

tiskovnih i elektroničkih medija.

Nakon srdačnih riječi pozdrava koje su uputile organizatorice, pravobraniteljica Mila Jelavić objasnila je ciljeve i ideje država potpisnica Konvencije. Govorila je o pravima djeteta koja su ista, temeljna i nedjeljiva za svu djecu, a imaju ih od rođenja.

Podsjetila nas je na važnu prigodu zbog koje je ovaj skup organiziran i napomenula kako je još puno posla do potpune provedbe svih ideja ove Konvencije u svakodnevnom životu. Nakon toga uslijedila su pitanja mladih novinara na koja je pravobraniteljica odgovarala

opširno i s puno uvažavanja.

Tiskovnoj konferenciji prisustvovao je i gospodin Marijan Šimeg, glavni urednik Školskih novina i član prosudbenog povjerenstva Lidrana za ocjenu školskih listova. „Oduševljen sam! Novinari su konferenciji pristupili s pitanjima koja su bila vrlo zrela.

Odrasli nisu ni svjesni kako mladi novinari mogu postaviti kvalitetna pitanja‘‘, rekao je gospodin Marijan Šimeg. Na kraju konferencije, priređen je za novinare mali domjenak, a zatim je pravobraniteljica razrezala veliku rođendansku tortu koja je dodatno uljepšala

Konvencija o pravima djeteta donesena je 20. studenoga 1989. godine, a do danas su je prihvatile 193 države svijeta. Time su se obvezale da će poštivati sva pedeset i četiri članka, bez obzira na spol, boju kože, narodnost, vjeru ili jezik kojim djeca govore. Republika Hrvatska prihvatila je taj dokument 1992. godine. broj 17 - veljača 2008.

Feniks

Pravobraniteljica Mila Jelavić

prava proslavu osamnaestog rođendana Konvencije o pravima djeteta i kojom su se svi prisutni osladili.

Od pitanja koja su se čula na tiskovnoj konferenciji, izdvojili smo samo ona najvažnija, jer prostora za sve je premalo.

Nasilje nad djetetom Na pitanje novinara lista Iskrice, iz OŠ „Samobor“, o tome kako ona komentira nedavno ubojstvo dvoje djece u Hrvatskoj, pravobraniteljica je rekla da žali zbog toga događaja. Prema njezinu mišljenju, zakoni su svojim člancima dobro propisali zabranu zlostavljanja djece, no, nažalost, ponekad te događaje nije moguće spriječiti.

Treba se uvijek pitati jesu li oni koji su bili zaduženi za sigurnost djece, učinili baš sve kako bi se izbjegli rizici. Treba poduzeti sve moguće mjere za zaštitu dječjih života i prava.

Novinare lista Meteor, OŠ Antuna list Osnovne škole Granešina

Doplatna marka izdana je povodom osamnaeste obljetnice donošenja Konvencije o pravima djeteta.

Mihanovića iz Slavonskog Broda, zanimalo je kako spriječiti nasilje u školi. „Meni se čini da je osnovni problem kako učiniti sve da do nasilja uopće ne dođe. Školsko osoblje (učitelj, ravnatelj, pedagog...) dužno je učiniti sve da se nasilje izbjegne, a ako do toga ipak dođe, ono se mora odmah zaustaviti, a zatim poduzeti odgovarajuće mjere“, rekla je gospođa Jelavić.

Dalje su uslijedila pitanja.

OŠ „Josip Kozarac“, Josipovac, list Tintilinić: Kako smanjiti broj slučajeva nasilja u školama? Što možemo učiniti mi učenici, a što odrasli?

Puno se može učiniti učenjem.

Učitelji su školovani za to da mogu odgovoriti na sve situacije koje se u školi događaju. No, naravno da je djeci koja sudjeluju u nekim oblicima nasilja potrebna pomoć u pronalaženju drukčijih oblika ponašanja, drukčijih načina broj 17 - veljača 2008.

rješavanja problema. Puno se toga postiže edukacijom, razgovorom, uvažavanjem. Stručno osoblje škole apsolutno mora biti angažirano, a djeca se trebaju ponašati u skladu s onim što nauče.

OŠ „Valentin Klarin“, Preko, list Idra: Reagira li se na svaku prijavu kršenja dječjih prava ili postoje prioriteti? Što bi se dogodilo kada bi neke anonimne prijave bile lažne?

Reagira se na svaku prijavu jer teško je odmah procijeniti je li prijava lažna ili ne. Mi svakako prijavu proslijedimo na provjeru policiji, Centru za socijalnu skrb, odvjetništvu, školi … Smatramo da se ne smijemo oglušiti na prijavu bez obzira što iza toga stoji.

OŠ „Brestje“, Zagreb, list Klik: Koji su najčešći slučajevi kršenja dječjih prava prijavljeni protekle godine? Tko su prijavljivači?

U uredu dobivamo različite vrste prijava, iz različitih područja, s različitim počiniteljima, a djeca su, nažalost, uvijek žrtve. Ni jedna vrsta nasilja nije prihvatljiva. Važno nam je da svakom prijavljenom slučaju poklonimo punu pažnju.

Slučajeve kršenja prava djeteta prijavljuju nam roditelji, učitelji, odgajatelji i djeca. Imamo prijava od institucija, od građana anonimno, ali i od novinara kojima također zahvaljujemo.

OŠ „Ilača-Banovci“, Ilača, list Jeka: Zašto su kazne za zlostavljanje djece, kao što je silovanje ili pedofilija, tako »

17

Od svega ponešto

djece i ako da, koje su oni male, gotovo iste kao za pljačku najčešće nacionalnosti? trgovina ili prometne prekršaje?

Trgovanje, iskorištavanje i bilo U svakoj izradi propisa, koji se kakvo drugo loše postupanje tiču djece, naš se ured aktivno prema djeci neprihvatljivo je. Na uključuje i sudjeluje sa svojim sreću, prema onome što imamo primjedbama. Doista se zalažemo evidentirano, dogodio se samo za povećanje kazni za sva nedjela jedan takav slučaj prošle godine koja su na štetu djece. Takav (govorimo o djeci). No, bez obzira je stav vrlo jasno prezentiran na to, uvažavajući težinu toga prilikom rasprave u saborskim djela, mislim da je potrebno tijelima. Naravno da ćemo se poduzeti sve kako do toga ne bi tako zalagati i dalje. Međutim, ni došlo. Hrvatska ima protokol o ono što je također važno jest to postupanju u takvim situacijama, da se za ta kaznena djela izriču ima i sklonište za maksimalne kazne. slučaj da do takvih OŠ „Valentin Klarin“, Nedavno je podržan situacija dođe. zakon koji sprječava Preko, list Idra: Kada Ured za ljudska pomilovanje dijete trpi uvrede prava središnje počinitelja kaznenih od strane učitelja, je tijelo koje djela na štetu znamo da se na takve prikuplja podatke djece kao što su stvari ne reagira jer se o tome i koordinira seksualni delikti i djetetu ne vjeruje. Što postupanjem po trgovina drogom. se tu može učiniti? protokolu.

Kao ured, apsolutno Ako dijete prijavi OŠ „Vojnić“, se slažemo s tim i vrijeđanje, onda se Vojnić, list Paleta: zalagat ćemo se za Kakva su dječja mora reagirati. Uvrede maksimalne kazne prava kad se radi onima koji počine ni u kom slučaju nisu o roditeljskom ovako teške povrede odgojni postupci i nisu kažnjavanju? dječjih prava. prihvatljive, to treba Kako postupiti OŠ Retfala, Osijek, osuditi i dijete to ima u slučaju kada list KBG: Susrećete pravo prijaviti. Uvrede s znamo da je li se u Hrvatskoj bilo koje strane nikako neko dijete s trgovanjem i ne smijemo tolerirati. zlostavljano, a iskorištavanjem

ono ne želi to samo reći? Kako mu pomoći?

Nažalost, ima roditelja koji još uvijek šibu i šamar tretiraju kao odgojnu metodu, što je apsolutno neprihvatljivo. Unatoč tome što je svim propisima zabranjeno nasilje, ono se događa. Mislim da je važno prijaviti to Centru za socijalnu skrb kojemu možete poslati obavijest čak i anonimno. Dojava o obitelji u kojoj se to događa obveza je Centru da provjeri stanje i da pomogne djetetu. Naravno, ako se radi o drastičnom nasilju, nije loše to prijaviti i policiji da poduzme sve u kako bi se dijete zaštitilo.

Obitelj i prava djece OŠ „Stanovi“, Zadar, list Koraci: Koja su prava djece samohranih majki ili očeva?

Nažalost, životne situacije su ponekad takve da roditelji ne mogu zajedno živjeti. U takvim slučajevima odluka o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti mora biti u djetetovu interesu. Zakon je to regulirao tako da dijete ima pravo na redovne susrete i druženja s roditeljem s kojim ne živi, osim ako to nije protivno interesima djeteta.

Pitanja koja su mladi novinari postavljali pravobraniteljici bila su gotovo profesionalna

18

broj 17 - veljača 2008.

Feniks

Razlikuju li se prava djece koja žive s oba roditelja od onih koji žive samo s jednim roditeljem?

Ne razlikuju i ne smiju se razlikovati. Prava su apsolutno ista, ali životne situacije ponekad dovode do toga da se ta prava ne ostvaruju u potpunosti.

OŠ I.G. Kovačića, Duga Resa, list Breza: Ako dijete živi s obitelji u lošim uvjetima, ali bez obzira na to voli svoje roditelje, treba li to dijete izdvojiti iz obitelji ili ga ipak ostaviti tamo?

Treba pomoći cijeloj obitelji. Ako obitelj dobro brine o djetetu, materijalni status nikada nije bio i ne smije biti razlog za izdvajanje djeteta iz obitelji. Zato bi trebalo sve snage usmjeriti na to da se takvoj obitelji pomogne kako bi dijete ostvarilo svoje pravo na život u obitelji. Obveza je države da pomogne koliko je to moguće.

OŠ Šimuna Kožičića Benje,

Zadar, list Dite zadarsko: Treba li unaprjeđivati prava djece s teškoćama u razvoju?

Unaprjeđivati ostvarenje prava svih, trajan je proces. Nebo je granica k dobrome. I zdravu i djecu s teškoćama uvijek je potrebno poticati i pomagati u ostvarenju njihovih prava. Ja doista smatram da je to proces koji nema kraja.

Sva djeca imaju jednaka prava OŠ „Granešina“, Zagreb, list Feniks: Ako su u Konvenciji sadržani svi standardi koje države potpisnice trebaju jamčiti svakom djetetu, zašto smo onda svakodnevno svjedoci prizora gdje mali Romi prose ulicama našega grada?

Da, znamo da u bilo koje godišnje

OŠ „I. B. Mažuranić,“ Virovitica, list Hlapić: Što učiniti kada roditeljima ili učiteljima želimo izraziti svoje mišljenje, a oni nas ne shvaćaju ozbiljno?

Konvencijom je propisano da dijete ima pravo reći ono što osjeća, ima pravo izraziti svoje mišljenje u postupcima u kojima se odlučuje o nekom segmentu njegova života. U slučaju da baš nitko ne želi čuti vaše mišljenje, postoji mogućnost da to prijavite Centru za socijalnu skrb ili čak našem uredu.

doba djeca na ulici prose, i ljeti kad je vruće, i zimi kad je hladno, u parkovima, uz ispušne plinove automobila ... i uvijek na njih vrebaju različite opasnosti.

Ono što stalno ističemo jest da običajno pravo nije izvan zakona. To znači da ako postoje specifični običaji pojedine skupine, bilo da se radi o djeci romske nacionalnosti ili bilo kojoj drugoj, mi inzistiramo i tražimo da se u odnosu na svu djecu primjenjuju isti propisi. Znači da Centar za socijalnu skrb prema djetetu na ulici jednako reagira kao prema svoj ostaloj djeci, bilo ono romske ili bilo koje druge nacionalnosti, i mora poduzeti sve kako bi ga zaštitio. Djeci nije mjesto na ulicama. Svi znamo da su oni zapravo igračke, malo grubo rečeno, u rukama onih koji na taj način zarađuju. Zato inzistiramo da i policija učini sve što može i da svako zatjecanje djeteta na ulici prijavi Centru za socijalnu skrb, koji će to dalje procesuirati, zaštititi dijete smještajem ili na bilo koji drugi način. Sva djeca imaju jednaka prava, pa tako i na jednaku zaštitu.

OŠ „J. Kaštelan“, list Čarobna frula: Po kojem programu i od kojeg razreda bi trebalo uvesti

Naše novinarke u razgovoru s glavnim urednikom Školskih novina, gospodinom Marijanom Šimegom

Konferenciju su pratili i profesionalni novinari

list Osnovne škole Granešina

„Ova konferencija bila je poziv svima vama da se obratite pravobraniteljici ako imate nekih pitanja ili prijava. Možete ih poslati običnom ili elektronskom poštom. Možda ovdje na neka pitanja nismo mogli detaljno odgovoriti jer prvo moramo proučiti dokumente“, rekla je savjetnica pravobraniteljice, gospođa Maja Flego.

broj 17 - veljača 2008.

19

Od svega ponešto Osamnaesti rođendan Konvencije o pravima djeteta i njezin ulazak u punoljetnost proslavljen je velikom tortom koju je prerezala pravobraniteljica Mila Jelavić

OŠ „Ilača-Banovci,“ Ilača, list Jeka: Autobusi koje plaćamo za izlete i ekskurzije vrlo su loši, a u zadnjem dijelu se ponekad osjeti miris plina. Kako je moguće da takvi autobusi voze djecu?

Takve autobuse ne bi trebalo uopće angažirati za prijevoz djece, bilo da se radi o izletu bilo o redovnom prijevozu. Onaj tko dogovara s prijevoznikom, mora inzistirati na ispravnosti autobusa. Kao ured preporučili smo Ministarstvu prometa, pomorstva i veza, a istu preporuku poslali smo i Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, da se vodi računa o ispravnosti autobusa kojima se prevoze djeca i da se ne dopusti da neispravni autobusi budu u funkciji prijevoza djece. Proširit ću ovo još jednom stvari na koju smo također reagirali, a to je da se na autobusima koji prevoze djecu ne reklamiraju proizvodi neprimjereni djeci kao što je, recimo, pivo.

Tražili smo da se ta reklama ukloni jer školski autobus nije mjesto za reklamu alkoholnih pića.

20

seksualni odgoj? Trebaju li roditelji o tome odlučivati?

Zdravstveni odgoj treba uvesti u škole. Hoće li to biti integrativni dio nekog predmeta, izborni ili samostalan predmet, manje je važno. Značajno je pitanje sadržaja koji će se ponuditi djeci kako bi dobila odgovore na životno važna pitanja s kojima se susreću. Apsolutno smo za to da roditelji i djeca imaju mogućnost izbora između različitih programa. Za srednju školu je to moguće, međutim, mi smo ministarstvu koje donosi odluku o uvođenju ovog programa prigovorili zbog toga što nema mogućnosti izbora i za osnovne škole. Na taj način želimo djeci osigurati mogućnost da dobiju najbolje odgovore na pravom mjestu i na pravi način. Zamišljeno je da to bude od petog razreda.

Informacije treba davati djeci što je ranije moguće. broj 17 - veljača 2008.

OŠ „Dr. A. Mohorovičić“ iz Matulja, list Cvrčak: Prema čl. 31. Konvencije o pravima djeteta, svako dijete ima pravo na igru. Zašto onda, u skladu s tim, svako mjesto nema dječje igralište gdje bi se djeca nesmetano mogla igrati?

Točno, mi smo svjesni da, ne samo u manjim, nego i u većim mjestima, nema dovoljno igrališta. Preporuke smo do sada pisali, a po potrebi pisat ćemo i dalje, lokalnoj zajednici s obvezom osiguranja ovakvih prostora. Mi smatramo da je društvo dužno osigurati jednake mogućnosti svima, to je i Ustavom propisano.

Upozoravali smo na obvezu gradova, općina i svih onih koji su u tom smislu odgovorni, da u urbanističke planove ugrade i sportske terene, bazene, klizališta i sve ono što može zadovoljiti dječju potrebu za igrom i rekreacijom. ¤

Feniks

Razgovarali smo sa Zlatkom Gabudom, vozačem autobusa koji je „čistio“ prostore oko Petrinje poslije rata

Treba se sjećati!

Piše i fotografira: Filipa Zavalić

Krenuvši na susret novinarskih grupa u mjestašce Prnjavor Čuntićki, bili smo u sigurnim rukama vozača Zlatka Gabuda.

Komentirajući ono što smo vidjeli iz autobusa – polusrušene kuće usred kojih su izrasla cijela stabla, fasade još uvijek oštećene od metaka i šrapnela slučajno smo saznali da je naš vozač bio na ovim prostorima kao hrvatski branitelj. „Prije rata radio sam u policiji. Bio sam mlad, izlazio i zabavljao se koliko je to bilo moguće. A onda je došao rat - potpuna promjena, iznenada nam se srušio cijeli svijet, sve se okrenulo naglavačke. U tih pet godina naglo smo odrasli. Možda smo bili stariji pet godina, ali nam se činilo kao da je prošlo puno više vremena“, pričao nam je naš vozač.

Kako ste se osjećali za vrijeme rata?

U ratu ima stvari koje su tragikomične, ali, uglavnom, rat je jedno ružno, neprirodno stanje o kojem je jako teško pričati.

Najgore što ti se u ratu može dogoditi, jest vidjeti kolegu koji je poginuo

list Osnovne škole Granešina

Roditelji bi trebali neke stvari djeci objasniti. Cijeli Domovinski rat jako je teško razumjeti, ali neke osnovne stvari bi se ipak trebale znati i trebalo bi poštivati ratne žrtve pokraj tebe. To je slika koja se pamti doživotno. Što ste vi radili na ovim prostorima?

Ja sam kao pripadnik Vojne policije cijeli ovaj prostor „pročešljao“. Nadgledali smo stanovništvo: jesu li uzeli naše dokumente, jesu li naoružani i općenito, jesu li to odani hrvatski građani, tj. žele li oni ostati živjeti u Hrvatskoj ili su to još paravojne formacije, dakle oni koji se nisu htjeli predati. To smo područje osigurali za povratak hrvatskog stanovništva koje je 1990. godine moralo napustiti ove krajeve.

Kako su se ponašali ljudi koje ste ovdje zatekli?

Oni su nam zagorčavali život jer su bili protiv nas. Bilo je nekoliko mojih kolega, hrvatskih branitelja, koji su stradali od takozvanih civila. Pucali su po nama jer smo za nih

još uvijek bili ustaške snage, a oni su bili protiv svega što je hrvatsko. Da oni nisu bili protiv Hrvatske i svega našega, do rata ne bi ni došlo.

Bili su Srbi?

Da, bili su, ali nisu svi Srbi bili protiv Hrvatske. Ja sam, primjerice, imao dvojicu kolega, pripadnika hrvatskih policijskih snaga, koji su bili Srbi. Meni to izjednačavanje „ako si Srbin, ne valjaš“ ili „ako si Hrvat, ne valjaš“ nije u redu. Na to gledam na drugačiji način jer sam doživio loše stvari i od Srba i od Hrvata. Ali kolege branitelji koji su bili Srbi, bili su odani građani naše države, a i bili su mi kolege u pravom smislu te riječi.

Mislite li da bi današnja mladež trebala više znati o Domovinskom ratu?

Svakako, ali to, nažalost, nije tako. Roditelji bi trebali neke stvari djeci objasniti.

broj 17 - veljača 2008.

Branitelj Zlatko Gabud

Cijeli Domovinski rat jako je teško razumjeti, ali neke osnovne stvari bi se ipak trebale znati i trebalo bi poštivati ratne žrtve. Ništa pretjerano; rat je bio, rat je prošao, rane polako zacjeljuju i kreće se dalje, ali se ipak treba sjetiti.

Treba li iskorijeniti sve što nas podsjeća na ubijanje i razaranje?

Ne znam, ne može se nešto iskorijeniti, ali mislim da bi ti ljudi trebali već jednom priznati da su učinili nešto loše, a ne to potiskivati riječima „Mi to nismo!“ kada jesu. Koliko god to za mene bilo teško, ja sam ratno poglavlje svoga života zatvorio, to je sada iza mene. Sretan sam jer sam izvukao živu glavu i nisam bio čak ni ranjen (sitne ozljede se ne računaju). Počeo sam voziti autobus jer se tu svakodnevno susrećem s različitim ljudima i jer me to ispunjava zadovoljstvom. ¤

21

Od svega ponešto

Profesorica Ivka Gudić izdala je knjigu o svom rodnom mjestu

Prošlost spašena od zaborava

Profesorica Ivka Gudić u mladim danima...

Pišu: Ivana Aničić i Marija Udovičić Gospođa Ivka Gudić, 84-godišnja profesorica u mirovini i mama naše knjižničarke Lade Bobinac, dvadeset je godina predavala biologiju i zemljopis u našoj školi. „Kao prirodnjak vodila sam Školsku zadrugu i obrađivali smo školski vrt koji se nalazio na istočnom dijelu današnjeg granešinskog groblja (to je bilo školsko zemljište).

Sadili smo krumpir, jagode i drugo povrće. Osim toga, uzgajali smo ligustrum, sadnice za živicu. Prve smo sadnice prodali tadašnjem Jadran filmu.Tim novcem smo mogli platiti nekoliko ekskurzija. I dan danas raste ograda oko Jadran filma od naših sadnica", priča nam profesorica Gudić. Sjeća se da su učenici bili vrlo marljivi u učenju i obradi vrta, a posebno pamti Filipa Filipeca koji je danas direktor Tehnike. Jako dobro

se sjeća i stare školske zgrade pa kaže: „To vam je bila stara škola od svega tri učionice. Kako se broj đaka povećavao, tako su od šupe, u kojoj su se nalazili drva i alat, napravili još tri učionice. Iz njih su djeca izlazila odmah na dvorište i u voćnjak.“ Razlog zbog kojega smo gospođu Gudić zamolili za razgovor bilo je nedavno izdavanje njezine knjige Erdovec - život i običaji.

Erdovec je njezino rodno mjesto u blizini Križevaca, a knjigu je napisala sa željom da se ne zaboravi prošlost toga mjesta. Ispričala nam je kako je, prije nego što je nastala knjiga, za jedne novine napisala članak o Erdovcu jer je, po odlasku u mirovinu, uočila znatne razlike života kojim se živjelo nekada i ovoga danas. Taj se članak svidio gospodinu Josipu Barleku, profesoru i višem kustosu Etnografskog

Jedna od najstarijih kuća u Erdovcu, izgrađena od pletera, omazana glinom i pokrivena slamom; pedesete godine 20. stoljeća (Foto: A. Fuis)

22

... i danas kada je sa 84 godine izdala knjigu

muzeja u Zagrebu, koji ju je podržao u naumu da napiše knjigu. Brigu oko izdavanja vodio je ravnatelj križevačkoga Gradskog muzeja Zoran Homen. Na predstavljanju knjige krajem rujna 2007. on je istaknuo da je njezinim izdavanjem erdovečka prošlost spašena od zaborava.

U knjizi profesorica Gudić govori o tome kako se nekada živjelo u Erdovcu i cijelom križevačkom kraju, o razvoju naselja, narodnoj nošnji, običajima, prehrani, bolestima i vjerovanjima.

I nakon toliko godina još se dobro sjeća mnogih pojedinosti, između ostalog i nekih riječi koje su se rabile samo u tome kraju i kojih danas više nema u uporabi.

Zato ih je ona zapisala na kraju knjige.

Gospođa Gudić je na kraju našega razgovora naglasila da joj je drago što je ponovo u školi u kojoj je nekada radila i što se zanimamo za prošlost i kraj u kojem je živjela i u kojem je, kako kaže, od rane mladosti naučila uvijek biti u pokretu. ¤

broj 17 - veljača 2008.

Nekada bi u kući živjelo i dvadesetak ljudi. Spavali su po četvero u jednoj postelji, odjeću su držali u škrinjama, kuhali na ognjištu i jeli iz jednog tanjura tako da su muškarci sjedili za stolom, a žene jele stojećki.

Debele djevojke i žene smatrane su lijepima. One mršavije zato su ispod odjeće omatale bokove tkaninama da bi izgledale što deblje.

Grlobolju su liječili vrećicama s vrućim pepelom omotanim oko vrata.

Djeca su u školu nosila samo tri knjige: čitanku, računicu i katekizam.

Nastava se odvijala dvokratno, ujutro i poslije podne, s pauzom za objed.

Feniks

Umne mape olakšavaju učenje

LAKŠI PUT DO PETICA

Vječiti problem svih učenika je kako brzo i lako učiti. Odgovor je pronašao Tony Buzan izmislivši umne mape Piše: Ana Sunek

Zašto vam ovo pišem?

Zato što sam ih sama isprobala. Volim crtati i bojiti, crtežom označavati ono što sam naučila, i mogu reći da vjerujem kako su mi umne mape pomogle u dobivanju boljih ocjena.

Preporučujem vam ih i nadam se da ćete se i vi, kada pročitate ovaj članak, koristiti umnim mapama te da će vam one pomoći.

Najprije nekoliko riječi o Toniju Buzanu. On je još kao dječak zapisivao bilješke na rubovima stranica knjige i crtao dok je učio. Kada je postao tinejdžer, način njegova razmišljanja bio je zbrkan i nesređen, pa je zamrzio sve što je imalo veze s učenjem. Trudio se to popraviti te je učeći počeo podcrtavati ključne riječi i pojmove crvenom bojom, a ono što je smatrao jako važnim, uokvirio je.

S vremenom su njegovi crteži, dok je učio, bili sve bogatiji, a ocjene sve bolje. Tako su nastale umne mape. Kasnije je s tom tehnikom učenja počeo upoznavati i druge, a naposljetku je list Osnovne škole Granešina

Tony Buzan, izumitelj umnih mapa, autor knjiga Mentalne mape i Mentalne mape za klince

izdao i knjigu o tome te počeo ljude podučavati izradi umnih mapa na seminarima. On tvrdi da se uporabom umnih mapa pri bilježenju zapažanja potiče kreativan način mišljenja i povezivanje činjenica u smislene cjeline. Tako se dobiva cjelokupna slika o određenom gradivu ili problemu.

U čemu je tajna? Tajna je u većem korištenju desne strane mozga koja je kreativna i u kojoj su centri za trodimenzionalnost, slike, simbole, boju, ritam...

Kod uobičajenog učenja ona nije toliko zaposlena kao lijeva strana mozga koja je zadužena za logiku, svrstavanje, jezične sposobnosti itd. Crtanje olakšava mozgu brže i dugotrajnije pamćenje.

Gradivo koje se savladava crta se otprilike u obliku krošnje drveta, u raznim bojama i sličicama. U crtanju umnih mapa neki pojmovi zamjenjuju se simbolima, a oni nas podsjećaju na druge stvari koje smo već naučili. Tako u mislima povezujemo naučeno gradivo. To » broj 17 - veljača 2008.

23

potvrđuje da slika vrijedi više od tisuću riječi.

Kako izraditi umnu mapu? Jednostavno!

Trebate samo imati bijeli papir te flomastere ili bojice. Glavni problem, temu, stavite u sredinu papira koji je okrenut pejzažno, tj. duljom stranicom vodoravno.

Od tog glavnog pojma crtate grane u različitim bojama. Važno je da nisu ravne, nego valovite, to je prirodnije i mozak lakše pamti. Primjerice, na praznom papiru napravite krug u koji napišete naziv knjige. Iz centra se granaju poglavlja knjige, a iz svakog poglavlja najvažnije teme. Svaka grana crta se u drugoj boji jer mozak spaja pojmove s bojom grane i tako nam olakšava raspored misli. Na svaku granu napišemo jednu do dvije riječi, ne više jer je to dovoljno da nas podsjeti na ono što smo naučili.

Pišimo velikim tiskanim slovima i neka ona leže na grani. Često je praktičnije, umjesto pisanja, crtati u boji znakove, simbole ili jednostavno sličice koje nam nešto znače.

Na sličan način možete obraditi bilo koje gradivo iz povijesti, geografije, hrvatskog jezika, kemije...

Bitno je ključne, tj. najvažnije pojmove popratiti crtežom koji ih najbolje opisuje i koji nama nešto znači. Kažu da jedna umna mapa može vrijediti kao pedeset stranica teksta. Priznat ćete da je to zanimljivije od sati i sati uobičajenog štrebanja. Želite li detaljno naučiti izrađivati umne mape, pogledajte u školskoj knjižnici ili nabavite knjigu T. Buzana Mentalne mape za klince. ¤

24

Ljevaci i njihove muke

Mi smo posebni Prema nekim podatcima, samo 11% ljudi u svijetu piše lijevom rukom • Tijekom povijesti ljevorukost su smatrali nesrećom • Ljevoruke žene u srednjem su vijeku spaljivali kao vještice • Roditelji su svojoj djeci vezali lijevu ruku na leđa tjerajući ih da sve rade desnom rukom • Nasreću, danas se zna da je to potpuno pogrešno Piše: Božica Kostrec

U svijetu u kojem živimo, sve je prilalijevoj ruci jer, ako je uhvatim desnom, gođeno dešnjacima. Mnogi od nas mogla bi mi ispasti. Desnom držim su se opekli na mamino glačalo dok telefonsku slušalicu, što dešnjaci su nespretno pokušavali napraviti obično čine lijevom rukom. Pišem nekoliko poteza na majici. Nakon lijevom, a bojim desnom rukom. pisanja školskih zadaća, ispita ili Kompjutorski miš držim desnom domaćih uradaka, rukom, iako znam da • Većina ljevaka crta likove pola dlana nam postoji mogućnost okrenute na desnu stranu. je u tonovima zamjene tipki kako • Mucanje i disleksija češći su kod bi se i ljevaci mogli sive i plave boje. ljevaka.

S obzirom na to njime koristiti. Kad • Ljevoruke osobe su i ljevonoge, da se piše slijeva preskačem kozlić, ljevooke i ljevouhe što znači da se nadesno, mi smo preskok s lijeve spretnije koriste lijevom nogom, prisiljeni naučiti strane ocijenjen mi bolje vide lijevim okom i čuju pisati pod kutom je peticom, a onaj s lijevim uhom. od 90°. Evo nekih desne strane trojkom.

• 13. kolovoza je 1992. godine mojih iskustava: Loptu bacam lijevom, proglašen Danom ljevaka. Na taj Kad rukom zakloa hvatam najčešće dan potiču se dešnjaci da isprobaju desnom rukom. nim pogled na predmete za ljevake i uvide kako je Ovim tekstom htjela papir pa ne vidim to kad je sve na pogrješnoj strani! što sam napisala, sam upozoriti na to • Poznati ljevaci su: Leonardo da lagano nakosim da mi ljevaci imamo Vinci, Michelangelo, Isaac Newton papir i onda mi je puno muka zbog i Albert Einstein, Charlie Chaplin, puno lakše. Često svega što je oko Tom Cruise, Paul McCartney, Pablo nas prilagođeno mi smeta kada mi Picasso, Bill Gates… netko sjedi slijeva dešnjacima. A nismo pa se sudaramo ništa manje vrijedni. laktovima. Zato molim razrednicu Dapače, prema nekim istraživanjima, da mi dopusti sjediti u klupi s lijeve ljevaci su maštovitije i kreativnije osobe strane. Ne mogu normalno pisati na od dešnjaka. To dokazuje činjenica da ploču jer mi ruka zaklanja pogled, a među poznatim umjetnicima ima 20% tekst „pada u provaliju“. Čašu držim u ljevaka više nego dešnjaka. ¤ broj 17 - veljača 2008.

Feniks

Suzbijanjem straha postići ćemo bolje rezultate

vjeruj u sebe!

Piše: Ana Sunek

Pri svladavanju treme potrebno je pronaći uzrok strahu, te u skladu s tim uvjeriti sebe da možemo naučiti gradivo i dobiti dobru ocjenu. Treba biti siguran u sebe i svoje znanje Tijekom školske godine svi mi prolazimo ispitivanja i testove.

Svi se barem jednom pokušamo riješiti ispita i ostati u svom slatkom domu. To je slično tremi, tj. moglo bi se i tako zvati. Meni se često događa da znam gradivo, ali kada me profesorica pita, potpuno se blokiram i ne znam ni kako se zovem.

No u takvim situacijama i na ispitu trebamo ostati mirni, a ne prestrašiti se i uspaničiti.

Psiholozi kažu da ta trema ima različite uzroke. To može biti strah od profesora, strah od loše ocjene, strah od roditelja, strah od sramoćenja pred razredom... Pri svladavanju treme potrebno je pronaći uzrok strahu, te u skladu s tim uvjeriti sebe da to možemo, a ne odustati i reći: „Ja to ne mogu.“ Kada se radi o strahu od profesora, potrebno je u razdoblju u kojem nema ispita, razmisliti što je to što nas toliko muči i plaši. Ponekad strah od profesora proizlazi iz pričanja drugih, npr. kada se list Osnovne škole Granešina

Nacrtao:

Matija Svibovec priča da je neki profesor „grozan", a sami nismo imali iskustava s njim, povjerujemo u te priče Profesorica nam je skuhala čaj pa počnemo i sami tako misliti. Da nije bilo tih koji su nam utuvili u glavu puste priče, naše iskustvo s tim profesorom bilo bi bolje. Samo je važno vjerovati u sebe i svoje sposobnosti. Situacija u kojoj je ispit za jedan dan, a nismo učili već nekoliko lekcija, sama po sebi je stresna i može Foto: A. Žalac izazvati veliki strah. I ja sam se našla u takvoj situaciji, ali ponavljanje gradiva me spasilo.

Dakako da je važan i U petom smo razredu iz engleskog jezika dobar omjer slobodnog učili o engleskom doručku i prehrambenim vremena i obveza, navikama. Naučili smo da Englezi piju čaj dakle planiranje svoga s mlijekom što nam je bilo jako neobično. vremena.

'Time for tea' ili vrijeme za čaj je oko 17 sati.

Ako te za vrijeme Naša nam je razrednica Ana Žalac omogućila ispitivanja uhvati veliki da probamo engleski čaj na satu razrednika. strah, ne razmišljaj o Uz pomoć naših kuharica, pripremila je velik njemu, već se usredotoči čajnik pun vrućeg čaja, mlijeko, kockice na pitanja, opusti se i šećera i čajne keksiće. Na početku smo sata reci sam sebi: „JA TO razgovarali o svemu što smo naučili o hrani MOGU, JA TO HOĆU I i piću, a onda smo zajedno pripremili čaj i JA TO ZNAM!“ Najbolje pozvali našu profesoricu engleskog jezika je pripremiti se tako da Anu Karlo da ga kuša zajedno s nama. se raspitamo kako će Nekima je čaj bio ukusan, a nekima pomalo izgledati ispit, da učimo gorak, ali bili smo sretni što smo ga mogli i ponavljamo gradivo. probati. Bio je to uzbudljiv dan za naš razred!

Zapamtite uzrečicu: „PONAVLJANJE JE Kristina Štambuk i Anamari Kožul, 6.e MAJKA ZNANJA.“ ¤ 25 broj 17 - veljača 2008.

TEA TIME

Piše: Anja Žugčić

DNEVNIK JEDNE UČENICE

Komentar voditeljice povodom prijetnji zbog članka u Feniksu

Olovka je v jaca od batine!

Hoću triler u lektiri

Oh, to čitanje! Zašto nam profesori daju dosadne lektire? Najteže mi je kad je lektirna knjiga debela i dosadna. Tada se izvlačim na stotinu načina, npr. boli me glava ili mi je zlo. Katkad uspije, a katkad ne. S druge strane, volim čitati, ali samo trilere ili horore R.L. Stinea. On je popularan američki pisac, napisao je više od stotinu naslova u žanru trilera i horora, ali najveću slavu donio mu je serijal Fear street. Gotovo sve moje prijateljice čitaju, posuđuju i kupuju njegove knjige, pa se međusobno mijenjamo. Ima puno knjiga koje su omiljene među tinejdžerima, naročito iz biblioteke Hit junior poput Princezinih dnevnika (svih šest dijelova) autorice Meg Cabot, Cure kasno izlaze Jacqueline Wilson ili ciklus priča Sue Townsend o trinaestogodišnjaku Adrianu Moleu.

No, mi sada moramo čitati Velog Jožu. Da sam profesorica, ja bih za čitanje birala najzabavnije knjige i svi bi imali peticu iz svake lektire. Ne bi bilo nijednog učenika koji nije pročitao lektiru.

Zato jedva čekam izbornu lektiru da napokon mogu izabrati nešto normalno!

Kao što sam već rekla, obožavam trilere i horore, ali zbog dosadne lektire nemam baš puno vremena za čitanje. Pročitala bih ja još i koju knjigu na engleskom jeziku kad bih imala vremena. Puno mojih vršnjaka zapravo voli čitati, ali ne bilo što. Normalno je da nas zanimaju knjige o tinejdžerskom životu, na primjer Dnevnik presmiješne tinejdžerice. Znam da ponekad treba pročitati i nešto klasično, ali da Priče iz davnine obrađujemo u trećem, četvrtom i šestom razredu, to je ipak malo previše. Što onda učiniti?

Evo moga prijedloga: odvojiti lektiru za cure i dečke. Ne znam što bi sve dečki odabrali, ali evo moga popisa lektire za cure: Princezini dnevnici – Odjednom princeza, Zaljubljene cure, Susjed, Dnevnik presmiješne tinejdžerice, Dadilja, Cure kasno izlaze, Noć vještica, Zeznute cure i Miss maturalne zabave. Pokušajte ih pročitati, super su! Ali R.L. Stine je nezamjenjiv! U našoj knjižnici trenutačno baš i nema njegovih knjiga, no nadam se da će ih škola uskoro nabaviti. Da možemo uživati u njima!

26

U prošlom broju Feniksa objavljen je tekst pod naslovom Agresori su slušali cajke koji je, nažalost, izazvao burne reakcije kod nekih naših učenica. Prijetnje batinama, provokacije puštanjem narodnjaka na mobitelu, psovke i uvrede bile su „kazna“ autorici jer se „drznula“ iznijeti svoje mišljenje.

Ovakvo neprimjereno ponašanje odraz je iste civilizacijske razine na kojoj je i ta vrsta glazbe.

Svatko od nas ima svoja opredjeljenja i svoj ukus. Svatko ima pravo slušati što mu se sviđa, ali tako da to ne smeta ostalima. Objavljivanje vlastitog stava o nekom problemu pravo je i privilegija svakog novinara, kako u „ozbiljnim“ medijima (TV, radio, tisak) tako i u školskom listu. Članove naše novinarske grupe i potičem na to jer su takve upute dobivene od povjerenstava za prosudbu školskih listova na Lidranu.

broj 17 - veljača 2008.

Naravno da ih upozoravam i na moguće posljedice te na odgovornost za objavljeno.

U spomenutom članku autorica je argumentirala svoj stav citirajući neke glupe i primitivne dijelove teksta narodnjačkih pjesama.

Oni koji se ne slažu s tim argumentima i stavovima mogu, unatoč tome što nisu članovi novinarske grupe, napisati svoje mišljenje i predati ga u redakciju, a mi ćemo ga objaviti. Naravno, stavovi u tom članku također trebaju biti argumentirani, a članak potpisan punim imenom i prezimenom autora.

Dakle, ne slažete li se s nečim što je objavljeno u našem školskom listu, uvijek možete svoje mišljenje poslati u redakciju – osobno, običnom ili elektroničkom poštom.

To može imati jači učinak i civiliziranije je od prijetnje batinama!

Voditeljica: Natalija Krznarić

Feniks

U obradi podataka dobivenih anketom sudjelovali su: Ana Sunek, Anja Žugčić, Anamaria Šitum, Antonio Vrdoljak, Valentino Macan, Dominik Glogovšek, Josipa Matić, Margarita Petković i Dorotea Folnegović

U današnje vrijeme značajnu ulogu u obrazovanju učenika ima računalo.

Uporaba računala, interneta, satelitskih prijenosa, ali i mobitela i telefona naziva se informacijska tehnologija ili skraćeno IT. U biti, IT su sve mogućnosti elektronske razmjene informacija.

Tema brpja

Djeca i IT

Informatička pismenost naših učenika

Rezultati ankete Foto: Z. Gašljević

Pišu: Petra Tomić i N.K.

Svi znamo da mnogi naši učenici nose u školu mobitele i znaju se njima izvrsno služiti. Isto tako mnogi kod kuće imaju računala, a koliko se njima znaju služiti, pokušali smo istražiti u anketi koju smo proveli u prvom polugodištu.

Anketa je provedena anonimno u svim razredima od trećeg do osmog. Pitanja su se odnosila na to imaju li učenici kod kuće računalo i u koje ga svrhe rabe.

Koliko je anketa pouzdana, ne list Osnovne škole Granešina

znamo jer nismo u mogućnosti provjeriti točnost odgovora, ali evo što je pokazala: od 718 učenika obuhvaćenih anketom, njih 572 izjavilo je da kod kuće ima računalo. 379 učenika rabi računalo, svoje ili tuđe, uglavnom za igranje igrica, a 251 učeniku računalo služi za školu i učenje.

Internet pretražuje 239, a elektronske poruke razmjenjuje 119 učenika. Čak 133 učenika izjavilo je da ima svoj blog, ali u broj 17 - veljača 2008.

to teško možemo povjerovati jer smo ovu izjavu našli i kod nekih učenika trećeg i četvrtog razreda koji, primjerice, smatraju da je internet računalni program.

Svi znate da naša škola već više od šest godina ima svoju web-stranicu. Samo 312 učenika kaže da je posjetilo tu stranicu, na forum se uključilo njih desetak, a na chatu uglavnom nema nikad nikoga. Koji je razlog tomu: nezainteresiranost ili neznanje o tome kako se uključiti?

Na školskom webu imamo mogućnosti koje nema više od pola hrvatskih osnovnih škola, a naši učenici ih uopće ne rabe.

Na različitim forumima izvan školskog sudjeluje 53 učenika, a na chatu 129. Od računalnih programa najviše se koriste Wordom – 244 učenika, zatim Power Pointom – 120 pa Excelom – 98 učenika. QBasic-om se služi 52 učenika. Četrdeset devet

27

Tema brpja

učenika napisalo je da se koriste i drugim programima među kojima su najčešći Winamp, Windows Media Player i Paint.

Ove informacije su nam pomogle da otprilike procijenimo koliko su naši učenici informatički pismeni.

Prema našoj (novinarskoj) slobodnoj procjeni, trećina je učenika napredovala u informatičkom opismenjavanju u skladu sa svojom dobi.

Nadamo se da će ta pismenost s vremenom rasti jer se u školu uvode nove mogućnosti informatičkog obrazovanja. Tako je u novom dijelu školske zgrade mogućnost pristupa internetu uvedena u svaku učionicu, a uskoro će, prema riječima ravnatelja, to biti moguće i u učionicama stare zgrade. Kada se tu nađu i računala pomoću kojih će se taj pristup moći rabiti, mnogi će dobiti mogućnost bržeg napredovanja. Također se nabavljaju prijenosna računala kojima će se učitelji koristiti kako bi unaprijedili nastavu.

Trećaši na CARNetovu natječaju

Nacrtaj internet Učenici 3.b razreda, Dominik Begić, Nika Kovač, Ana Lešnjak, Filipa Sekulovski, Marko Kučinić i Melanie Tušek, svojim su likovnim radovima sudjelovali u natječaju Nacrtaj internet CARNetova portala za škole. Iako njihovi radovi nakon online glasanja nisu izabrani među najbolje, svi su dobili poklone: CARNetovu majicu, vezice za mobitel i ključeve, kemijsku olovku. Nakon primitka darova čitav su se dan ponosno šepurili školom u novim majicama i pitali: „Kad će opet neki CARNetov natječaj?“ Njihove radove možete pogledati na stranicama CARNetova portala za škole na adresi www.skole.hr. (N.K.)

28

Odrasli bez računala i rođeni uz njih Djeca se sve češće koriste prednostima informacijskih tehnologija, a to znači da odrastamo drugačije od naših roditelja

Piše: Anamaria Šitum

Roditelji uče od djece

Kad dijete uzme mobitel u ruku, za nekoliko sekundi pronađe igru, način fotografiranja, snimanja zvuka i slično, dok neki odrasli imaju teškoća i s pisanjem SMS poruka. Neki kažu da mi djeca tečno govorimo „digitalni jezik“.

Je li tako i s odraslima? Ima mnogo onih koji su eksperti u korištenju IT – a, uglavnom visoko obrazovani ljudi, ali ima i onih koji pojma nemaju kako uključiti računalo. No, čuli su što je sve moguće učiniti računalom: kupovati, plaćati, dopisivati se, pretraživati. Čuli su i nešto o virusima, pedofiliji na internetu, prijevarama. Sve ih to zbog nerazumijevanja plaši, pa mnogi svojoj djeci brane korištenje računala.

A mi, djeca, iako smo čuli o opasnostima koje vrebaju na internetu, o tome ne razmišljamo.

Razmišljamo o pozitivnim stranama: igrama, pretraživanju, dobivanju korisnih podataka, druženju… Djeca koja odrastaju uz računala, razmišljaju drugačije broj 17 - veljača 2008.

od odraslih. Marc Prensky, pisac i dizajner igara, kaže: „Škole su zaglavile u 20. stoljeću, a učenici pohrlili u 21. stoljeće. Kako da škole uhvate korak s učenicima i pruže im odgovarajuće obrazovanje“?

Evo primjera: Učenje putem edukativnih računalnih igara može biti vrlo zabavno i učinkovito. Nažalost, mnogi učitelji i roditelji ne misle tako, već na to gledaju kao na dječju zabavu. Jednostavno, ne razumiju.

Pitala sam svoju mamu što ona misli o tome i odgovorila mi je kratko i jasno da ne razumije rad djeteta na računalu, a sama ga ne zna niti uključiti. Dakle, nije baš puno vremena posvetila tome da se informatički opismeni.

Računalo je uopće ne zanima.

Isto sam pitanje postavila i drugim roditeljima. Dali su mi slične odgovore. Prije su svi govorili kako djeca trebaju učiti od roditelja, a sad je to obrnuto.

Roditelji mogu učiti od djece.

Meni je to jako smiješno. ¤

Feniks

INFORMATIKA JE VAŽAN PREDMET

Informatika u osnovnoj školi

Razgovarajući s profesoricom Jagodom Smiljanić, doznajemo kako djeca prihvaćaju informatiku i koliko je taj predmet važan u osnovnoj školi Piše: Petra Tomić

list Osnovne škole Granešina

Foto: Z. Gašljević Profesorica Smiljanić i učenici zadovoljni su novom učionicom

Kako djeca usvajaju informatička znanja?

Bi li trebalo informatiku uvesti kao redovan

predmet?

Mislim da bi informatika trebala ući u redovan program. Djeca vrlo brzo usvajaju znanje informatike, puno brže nego što mi mislimo da oni to mogu. Treba im samo ugraditi odgovornost prema radu.

Može li korištenje računala biti opasno za djecu?

Mislim da ne. Fizičkih ozljeda, po mome mišljenju, nema, iako sve što pokreće struja ima dozu zračenja. Opasnosti su više moralnog karaktera, ali uz učenike je profesor kako bi im ukazao na te opasnosti. Odgojne mjere profesora i roditelja su najbitnije.

Je li znanje informatike važno za djecu u osnovnoj školi?

Da. Kao što djeca dobiju pismenost, osnove iz matematike, broj 17 - veljača 2008.

povijesti, zemljopisa, tehnike, tako moraju biti i informatički pismeni s obzirom da živimo u dvadeset i prvom stoljeću.

Kakvi su naši uvjeti za stjecanje informatičke pismenosti?

Uvjeti su sada gotovo idealni, no mislim da ne trebamo tražiti idealne uvjete jer ako dijete neće učiti, ne vrijede mu ni idealni uvjeti. Tako je to u bilo kojem predmetu, a posebno u informatici. Ako su zainteresirani, oni će učiti i u uvjetima koji su daleko od idealnih.

Idu li djeca rado na informatiku?

Da, čak i previše rado! No, u petom razredu još nemaju potpun stav o tome što je informatika.

Misle da je to samo igra jer djeca često informatiku povezuju s računalnim igrama.

Mislite li da bi informatika trebala biti češće u tjednom rasporedu?

Ako dijete želi učiti, dovoljno je dva sata tjedno kao što je ministarstvo odredilo. ¤

29

učenje iz naslonjača

Suvremeni način obrazovanja dobiva i kod nas svoje poklonike

Piše: Martina Krajnik

30

Nekada su djeca, koja zbog bolesti ili udaljenog stanovanja nisu mogla ići u školu, komunicirala sa svojim učiteljima pismima i poštanskim pošiljkama.

Takva komunikacija je bila vrlo spora. Zatim se učenje na daljinu provodilo putem medija: telefona, radija ili televizije. Internet je riješio te probleme na puno ugodniji način nego bilo koja ranije poznata tehnologija primjenom LMS sustava za učenje na daljinu (Learning Management System).

On pruža mogućnost brze razmjene podataka među korisnicima putem elektronske pošte i mailing lista te komunikaciju putem interesnih skupina (chat) i foruma. LMS je skup programa kojima se ovakvo učenje provodi. Učenik

sustavu pristupa sa svojega računala kod kuće, iz svoga naslonjača, i uključuje se u nastavu kad želi i koliko dugo želi. Nakon prijave u sustav dobiva mogućnost komunikacije i pristup sadržajima za učenje. Sam bira što želi učiti i teme koje ga zanimaju. Također može preuzeti nastavne materijale kao što su skripte, upute, pitanja, pokusni testovi.

U zemljama kao što su Kanada ili Australija, gdje su djeca jako daleko od svojih škola ili im vremenske prilike ne dopuštaju svakodnevni boravak u školi, veliku ulogu u obrazovanju ima upravo ovakav način učenja samo s nešto više obaveznog sudjelovanja u nastavi.

Za e-učenje rabimo i posebne obrazovne internetske stranice (portale). Kod nas su takvi portali Carnet,

E-learning ili učenje putem interneta omogućava da pojedinac sam odredi kada će i koliko učiti

Edukacija, PC-škola, Nacionalni portal za udaljeno učenje „Nikola Tesla“ itd.

Jedan od oblika e-učenja je i videokonferencija koja omogućuje istodobni prijenos slike i zvuka.

Za to je potrebno imati web-kameru, mikrofon, zvučnike i programe koji omogućavaju prijenos slike i zvuka. Učenici i učitelji mogu raspravljati, razmjenjivati dokumente i ostale materijale na računalu. To znači da se oni mogu vidjeti i čuti u stvarnom vremenu, slično direktnom televizijskom prijenosu, samo je u ovom slučaju prijenos obostran.

Kod nas je videokonferencija tek u začetku i to na fakultetima, a hoćemo li ona biti primjenjivana i u osnovnoj školi, vrijeme će pokazati. ¤

Foto: Filip Lešnjak

broj 17 - veljača 2008.

Feniks

na pragu smo globalne katastrofe!

Ozljede uslijed ponavljajućih radnji mogle bi postati bolest 21. st.

Piše: Anamaria Šitum

list Osnovne škole Granešina

Umor, problemi s vidom, bolovi u ramenima i vratu, glavobolja - sve su to znakovi da ste, zbog dugotrajne uporabe računala, ozlijedili neki dio svoga tijela. • U Velikoj Britaniji postoje djeca mlađa od sedam godina koja pate od RSI-a. • Ne tipkajte udarajući jako po tipkama. Trepćite što češće i pogled upravite na nešto udaljeno. Monitor mora biti u visini očiju, leđa poduprta, ruke lagano opuštene, a noge na osloncu Mnogim je učenicima računalo najbolji prijatelj. Koriste se njime kako bi pisali tekstove, pretraživali internet tražeći podatke za referat, ali najviše kako bi igrali igre. S tim dolaze novi zdravstveni problemi. Mnogi uopće ne shvaćaju što im se može dogoditi sjede li previše uz računalo.

Budući da sam proučila sve o utjecaju računala na naš organizam, odlučila sam svoje znanje podijeliti s vama.

Možda će vam ovaj tekst biti dosadan, ali ja vas molim da ga pročitate i pridržavate se savjeta, jer je to za vaše dobro.

Znate li što je RSI? RSI je kratica engleskog naziva Repetitive Strain Injury, što znači ozljeda uzrokovana čestim ponavljanjem istih radnji. Ako primijetite da ste često umorni, imate probleme s očima, bolove u vratu i ramenima, glavobolju – možda se kod vas radi upravo o tim ozljedama. Blaži RSI prepoznat ćete po tome što oko zglobova osjećate

Ova je djevojčica pozirala pokazujući kako mnogi nepravilno sjede uz računalo i time jako oštećuju kralježnicu i vid

nelagodu ili su vam prsti neosjetljivi na dodir.

Ozbiljniji RSI može dovesti do peckanja, boli i ukočenosti ruke, drhtanja, gubitka snage i loše koordinacije pokreta. Može se pojaviti i kronična bol koja može znatno utjecati na obavljanje i najjednostavnijih svakodnevnih radnji, kao što su otvaranje vrata ili kopčanje gumba na košulji.

broj 17 - veljača 2008.

Zdravstvena upozorenja U SAD-u sve je više djece na tretmanima zbog bolnih leđa, u Velikoj Britaniji liječnici prijavljuju povećanje broja djece sa simptomima RSI-a. Kod nas u Hrvatskoj RSI još nije uzeo velikog maha, ali ako se roditelji i djeca ne upoznaju s mogućim ozljedama zbog dugog rada na računalu, sigurno će biti i u našim bolnicama sve više djece s takvim problemima.

U razvijenim zemljama otkriveno je da djeca od osme do šesnaeste godine mogu patiti od RSI-a zbog »

31

Tema brpja

čestog rada na računalu u školi i kod kuće. U mnogim domovima djeca imaju play station i računalo kojim se koriste za učenje i igru. Postoje dokazi da dugotrajna uporaba gumba na palici za play station dovodi do različitih tipova ozljeda.

Medicinska istraživanja pokazuju da se to češće događa dječacima nego djevojčicama, vjerojatno zbog igranja trkaćih, ratnih i pucačkih igara kada im je položaj tijela neprirodan.

Kada je u pitanju vid, liječnici upozoravaju: „Dogodit će se uskoro da nećete moći pročitati upozorenje proizvođača videoigara o njihovoj

Nakon promatranja prve generacije djece koja su se od najranijeg djetinjstva, u doba razvoja mišića i kostiju, koristila računalom, dr.

Leon Straker iz Australije najavljuje da je na pomolu globalna katastrofa.

32

štetnosti za zdravlje, osim ako imate izuzetno dobar vid! Izbjegavajte igranje kada ste umorni ili patite od nedostatka sna. Igrajte uvijek u dobro osvijetljenoj prostoriji i držite se što dalje od ekrana.“ Doktor Leon Straker iz Australije kaže: „Mi smo na pragu onoga što bi mogla biti globalna katastrofa. Ovo je prva generacija djece koja se koriste računalom od ranog djetinjstva, dok se još njihovi mišići i kosti razvijaju. Ako brzo ne saznamo kako se njime koristiti na siguran način, mislim da ćemo ubrzo uvidjeti da se mnoga djeca više neće uopće moći njime koristiti.“ Dr. Allan Hedge iz SAD-a vjeruje da to što se događa djeci predstavlja problem koji nas sve treba zabrinuti.

Na temelju istraživanja koje je proveo njegov projektni tim zaključuje da je potrebno sve ljude podučiti o skrivenim opasnostima koje donosi povećana uporaba play stationa i računalnih tipkovnica.

Iako dobrotvorne udruge u Velikoj Britaniji

Vrste ozljeda

Mlađoj djeci obična tipkovnica može biti prevelika. Na tržištu postoje tipkovnice nazvane Little Fingers Keyboards koje su posebno dizajnirane za male dječje ruke. svojim akcijama nastoje smanjiti štetan utjecaj računala na mlade ljude, Bunny Martin, voditeljica jedne takve udruge, tvrdi da postoje već djeca mlađa od sedam godina koja pate od RSI-a jer previše vremena provode uz računalo u školi i kod kuće.

Ona je otkrila da kod jedanaestogodišnjaka u nekim razredima polovina učenika ima prve simptome takvih ozljeda. Jedan trinaestogodišnjak iz Londona joj je rekao: „Noću me palčevi toliko bole da ih moram držati u hladnoj vodi kako bi se bol smanjila.“ Gospođa Martin kaže da su mnoge igre napravljene tako da djecu motiviraju za postizanje što boljih rezultata i pri tom oni zaboravljaju da bi trebalo uzeti stanku.

I roditelji i učitelji trebali bi biti stalno oprezni. Neki učenici čak odustaju od učenja uz računalo jer im bol čini to učenje nemogućim.

broj 17 - veljača 2008.

Zbog upaljenih tetiva koje pritišću središnji živac, javlja se neizdrživa bol u zapešću

Jedna od najozbiljnijih i najraširenijih ozljeda jest sindrom zapešćajnog (karpalnog) tunela ili CTS (Carpal tunnel syndrome), gdje se zbog dugotrajnog tipkanja upale tetive, nateknu i poveća se pritisak na središnji živac. Ubrzo pritisak postaje toliko jak da živac više ne može normalno funkcionirati.

Tada počinju bolovi i ukočenost prstiju. Bol se često seli i u druge dijelove tijela, preko ruku na ramena i vrat. Ako se stanje pogorša, čovjek ne može više pomicati palac, stoga nije u mogućnosti dotaknuti palac ostalim prstima iste ruke. Tada se javlja osjećaj kao da trne cijela ruka, a stvari često ispadaju iz ruke.

Da biste to spriječili, ne tipkajte jako udarajući po tipkama. Kada trebate pritisnuti kombinaciju tipki (npr. shift+ctrl+alt), činite to dvjema rukama, a ne izvijajući jednu. Često se javljaju i problemi s očima. Kada dugo gledate u ekran monitora i koncentrirate se na ono što radite, jednostavno zaboravite treptati, zato se oči ne vlaže koliko bi trebale.

Može se dogoditi da vas oči peku i ne vidite dobro.

Ako vam je ekran

Feniks

monitora previsoko, glava će vam biti stalno podignuta i imat ćete bolove u vratu, napetost i mučninu, a ako je ekran prenisko, savijat ćete kralježnicu i može doći do ozbiljnih deformacija.

Bol u donjem dijelu leđa može nastati kao posljedica sjedenja na neprilagođenom stolcu.

Postoje i dodatci koji mogu pomoći u pravilnom korištenju računala. To su: stalak za tipkovnicu i miš, podloga za ručni zglob, podloga za sjedenje, podloga za noge, držač papira.

Foto: Filip Lešnjak Dječaku na gornjoj slici oslonac za noge je previsok pa koljena udaraju u podlogu za tipkovnicu. Miš je predaleko i dječak se mora naprezati da ga dosegne.

Pravilno korištenje računala podrazumijeva pravilno sjedenje: leđa uspravno, poduprta naslonom; ekran u visini očiju, udaljen 50 do 70 cm; podlaktice paralelno s podom; oslonac za noge tako da stražnji dio koljena bude malo viši od sjedala kako bi krv mogla slobodno cirkulirati. Potrebno je često odmaranje, rastezanje i skretanje pogleda na nešto udaljeno. list Osnovne škole Granešina

Kako izbjeći ozljede Evo nekoliko pravila kojih se morate pridržavati ako želite spriječiti ozljede zbog dugotrajnog korištenja računala.

1.Stopala moraju biti naslonjena na pod ili na klupicu.

2.Potrebno je uspravno sjediti na stolcu, donji dio leđa mora biti čvrsto poduprt. Stolac neka bude prilagodljive visine i dobro bi bilo da ima pet kotačića.

3.Oči moraju biti u ravnini ekrana. Ekran ne smije imati odsjaj.

Preporuča se da svakih petnaest minuta pogledate u stranu, protrepćete i zagledate se u predmet udaljen bar pet metara. Na taj će se način opustiti mišići oka i oko će se napuniti novom krvlju obogaćenom kisikom.

4.Podlaktice neka su postavljene paralelno s podom, laktovi savijeni pod kutom od 90˚.

Tada će ručni zglobovi

broj 17 - veljača 2008.

Datum 29. veljače izabran je kao svjetski dan borbe protiv RSI-a zato što se on jedini ne ponavlja svake godine.

U godinama koje nisu prijestupne, akcije borbe protiv RSI-a provode se 28. veljače. biti u prirodnoj ravnini s tipkovnicom.

5.Dobro bi bilo da imate mali miš za djecu koji ne izaziva naprezanje šake.

6.Sve što vam je potrebno (miš, tipkovnica, papir s kojega prepisujete, pisač…) mora biti smješteno tako da ih možete lako dohvatiti dok udobno sjedite na stolcu.

7.Redovito se morate rastezati i vježbati ruke, šake i gornji dio leđa.

Rad nezagrijanim rukama ima jednaku posljedicu kao kod nezagrijanog športaša, a to je ozljeda.

No, ako i malo sumnjate da ste oboljeli od RSI-a, nemojte vježbati jer vam se stanje može dodatno pogoršati.

8.Nikada nemojte sjediti uz računalo duže od jednoga sata!

Eto, moj je posao završen. U ovaj tekst uložila sam sav trud i sve svoje slobodno vrijeme da vam skrenem pozornost na „bolest 21. stoljeća“. Nadam se da ćete prihvatiti savjete koji su vam ovdje dani jer su oni namijenjeni očuvanju našega zdravlja. ¤

33

Tema brpja Internet je ponekad okrutan

Pišu: Nikolina Pešić i Marija Pribanić

Ne otkrivaj podatke!

Internet je elektronička mreža računala iz cijeloga svijeta. Na njoj možemo naći sve što nas zanima: internet knjižnice, enciklopedije (najpoznatija Wikipedia), razne rječnike i leksikone, geografske karte, povijesne podatke, slike, glazbu.... Nažalost, na internetu se pojavljuju svakakve opasnosti, npr. chat. Ne kažem da je to opasno, ali kao što već sigurno znate, na internetu se pojavljuju mnogi pedofili, pa neki možda i svrate na chat. Onda se žele dopisivati s vama pa traže vaš e-mail. Sigurno ste

34

mnogo puta čuli kako ljudi dobivaju čudne elektroničke poruke poput: "Vaša daljnja rodbina, koja živi u Africi, prije nekoliko dana je preminula. U oporuci smo našli kako vi dobivate poveću svotu novca i molimo vas da što prije pošaljete sve svoje podatke i toliko i toliko eura". Ljudi se, misleći kako je to istina, upuste u tu igru. I jako loše završe!

Da se takvo nešto ne bi i vama dogodilo, „iščačkala“ sam nekoliko korisnih savjeta kako dobro iskoristiti internet i ne dopustiti da on iskoristi vas.

broj 17 - veljača 2008.

Feniks

Obrati pozornost na sljedeće: 1. Sadržaji koje pronađemo na internetu mogu biti točni, ali i ne moraju.

2. Nikada sve stranice nisu jednako pouzdane, postoje neke koje su ozbiljnog sadržaja i kojima se može vjerovati, ali postoje, nažalost, mnoge koje su paravan za prljave poslove.

3. Zamke mogu biti posvuda: na web-stranicama, u elektroničkim porukama i u chatu.

Savjet:

Kada nismo sigurni kako postupiti u određenoj situaciji, najbolje je pitati nekoga tko jako dobro poznaje prednosti i zamke interneta.

Što nikada ne smijemo napraviti: •Nikada ne otkrivati svoju lozinku za pristup internetu jer bi mogla biti zlouporabljena!

•Nikada ne slati svoje ili tuđe fotografije nepoznatim sugovornicima na internetu!

•Nikada ne otkrivati podatke o tome tko smo, kada i gdje smo rođeni i gdje stanujemo!

•Nikada ne odgovarati na čudna pitanja ili kojekakve ponude jer ako odgovorimo, druga strana može to jako dobro iskoristiti i prevariti nas tako strašno da nam uništi cijeli život!

•Nikada ne nasjedati na nekakve darove ili nagrade u zamjenu za neki osobni podatak!

•Nikada ne dogovarati susret s nepoznatom osobom putem interneta jer to može biti netko tko trguje ljudima i odvodi ih na nepoznato mjesto, u nepoznati grad ili drugu državu gdje za njega moraju raditi prljave poslove!

Internet može biti koristan kada nam omogućuje pronalaženje podataka za školu, slušanje glazbe, pretraživanje fotografija, crteža i slično, ali ako smo neoprezni, možemo teško požaliti. Kao što u stvarnom svijetu ima kriminalaca, tako ih ima i u virtualnom. I to ne smijemo zaboraviti! list Osnovne škole Granešina

broj 17 - veljača 2008.

Fotografije preuzete s deviantART-a Fotomanipulacija: N.K.

35

Pozor: Virusi napadaju!

Tema brpja

Svako računalo bez antivirusnog programa, nakon pet minuta provedenih na internetu, dobije neku vrstu virusa!

Na internetu se pojavljuju razne poruke, npr. „Vi ste 99 999 posjetitelj i dobivate nagradu! Samo kliknite ovdje.“ ili “Kliknite ovdje i dobit ćete 10 000 smajlića.“… Ako na to kliknete, može se (ali i ne mora) dogoditi da u vaše računalo uđe virus.

Računalni virus Virus je, ustvari, računalni program kao i svaki drugi, ali mu je cilj napraviti vašem računalu neko zlo: popapati vaše podatke, spriječiti dizanje sustava ili izazvati neke druge nepoželjne situacije. Često je napisan na način koji mu

omogućuje samostalno „razmnožavanje“ i prijelaz s jednog računala na drugo, i što je još gore, na više njih ako su umreženi.

Neki se virusi aktiviraju odmah, a drugi mogu „proraditi" tek nakon nekoliko mjeseci.

Virusi mogu doći u obliku tzv. trojanskog konja (trojanca) i crva. Zašto trojanskog konja? U Ilijadi, djelu grčkog pjesnika Homera, Grci uspijevaju osvojiti grad Troju tako da pred gradskim vratima ostave velikog drvenog konja u kojem su se sakrili njihovi vojnici. Kada Trojanci uvuku konja u grad, iz njega izađu grčki vojnici, napadnu stražare i otvore širom gradska vrata da bi ostatak njihove vojske mogao ući i osvojiti Troju. Prema toj priči

ova vrsta virusa dobila je naziv. Trojanci se, dakle, uvuku u računalo pa onome tko ih je poslao otvaraju mogućnost krađe lozinki za čitanje pošte, broja kreditne kartice, osobnih podataka i drugoga.

Računalni crvi Računalni crvi su programi koji umnožavaju sami sebe, a ne moraju pritom zaraziti neku datoteku.

Najčešće stižu kao privitak u e-pošti, instaliraju se u računalo i koriste se računalnim mrežama da bi se kopirali na druga računala, često i bez znanja vlasnika. Pristup računalu omogućuju im propusti u operacijskom sustavu (npr. Windows) i programima (npr. Internet Explorer). Crvi otežavaju rad mreže, a mogu oštetiti podatke i ugroziti sigurnost računala.

Računalni virusi mogu nam prouzročiti grdne probleme

Pišu: Marija Pribanić i Ivana Sikora Foto: preuzeto s deviantART-a

36

broj 17 - veljača 2008.

Feniks

Spam

Zaštita

Spam je naziv za nešto pretjerano, nepotrebno i besmisleno. Ta riječ počela se naveliko upotrebljavati otkako su komičari iz „Montyja Pythona“ emitirali skeč o spamu - mesnom obroku u konzervi sličnom hašeu. Spam je unutar 3,5 minute dugog skeča spomenut čak 132 puta.

Brojne poruke koje svakog dana sve više zatrpavaju naše elektronske sandučiće od tada nazivaju spamom.

Prema američkoj kompaniji za sigurnost elektroničke pošte Postini, čak 92,6 % svih poruka danas čini spam.

Stručnjaci kažu da je za to odgovoran zloćudni računalni program koji zaposjeda kućna računala, a ona onda šalju „tone“ poruka. Riječ spam također znači: Stupid Persons Advertisement, što bi doslovno značilo reklama od glupih ljudi.

U spam porukama često se nalazi virus.

Da biste zaštitili svoje računalo od zaraze virusom, pridržavajte se sljedećih pet „zlatnih“ pravila:

Načini zaraze Virusom se računala mogu zaraziti svim mogućim putovima: otvaranjem elektroničkih poruka, zaraženim datotekama na disketi, memorijskom štapiću ili CD ROM-om, on-line komunikacijskim programima kao što su MSN, MIRC, ICQ i drugim. Razmjena računalnih igara čest je način zaraze računala. U školske informatičke učionice učenici, a nerijetko i profesori (Naravno, ne naši! :-), znaju donijeti igre koje su tko zna gdje nabavili i nisu provjerili postojanje virusa.

Surfanje, tj. posjet raznoraznim hakerskim stranicama i onima neprimjerenog sadržaja najveća su opasnost za „pobiranje" virusa. Dakako, možete ga dobiti i s prijateljeva CD-a ili memorijskog štapića, a da on i ne zna da ima virus. list Osnovne škole Granešina

1. Nabavite kvalitetan antivirusni program.

2. U širokom luku zaobiđite stranice sumnjivog sadržaja.

3. Ne rabite diskete i USB štapiće s nepoznatim sadržajem te piratske CD medije.

4. Ne kopirajte podatke čiji je izvor nepoznat ili nepovjerljiv.

5. Ne otvarajte e-mail poruke ako je njihov pošiljatelj nepoznat (i stranac).

Najbolji način izbjegavanja virusa je ne otvarati poštu nepoznatog pošiljatelja (nju treba odmah nemilosrdno izbrisati) i kloniti se sumnjivih web-stranica. Preporučuje se instalirati najnoviju inačicu pretraživača (Internet Explorer, Mozila Firefox, Opera) sa svim poboljšanjima. Najbolje je ipak instalirati antivirusni program koji će vaše računalo stalno držati pod nadzorom. On je i zaštitar i liječnik i lijek za vaše računalo. No, potrebno ga je redovito osvježavati, tj. prikupiti podatke o najnovijim virusima kojih zna biti i stotinu dnevno. Poznati antivirusni programi su Trend Micro Internet Security, AVG, Norton, Sophos, Panda, Kaspersky i drugi, no oni su uglavnom dosta skupi. Avast je besplatan antivirusni program koji se svakodnevno sam osvježava i vrlo je učinkovit. Želite li ustanoviti imate li virus, možete rabiti i neke od servisa kao što je, primjerice, Trend Micro HouseCall. On će putem interneta pregledati je li vaše vaše računalo zaraženo virusom i ako jest, najčešće će ga odmah i očistiti. ¤ broj 17 - veljača 2008.

Fotogalerija omogućuje upoznavanje s novim vrstama umjetnosti

Slikaj i šalji!

Na web-stranici naše škole nalazi se fotogalerija. Fotografije su podijeljene u nekoliko kategorija: U školi, Izleti, Vaši kućni ljubimci, Trenutak za pamćenje, Slike s ljetovanja i Digital art. Ova posljednja je za „slike“ napravljene u nekom od računalnih programa (Paint, Photoshop). Danas u našim domovima postoji sve više digitalnih fotoaparata i sigurno će netko poželjeti okušati se u fotografiranju ili digitalnoj izradi slika. U svijetu odraslih to se već smatra umjetnošću poput likovne ili glazbene.

U ovu galeriju možete sami postaviti svoje snimke. Dovoljno je registrirati se i slijediti upute koje se nalaze u glavnom izborniku. Također, nakon registracije, možete ostaviti i svoje komentare za svaku sliku. Možete kreirati i nove kategorije ako niste zadovoljni postojećima. Kako u našoj školi više ne postoji fotogrupa, ovime vam se nudi mogućnost da pokažete svoje umijeće, dobijete savjet ili podijelite svoja iskustva. (N. K.)

37

Prijateljsko čavrljanje

Lica koja pjevaju „DO - RE - MI...“

Prijateljski smo pročavrljali s profesoricom likovne kulture

Od mrtve pri Profesorica Nina Horvat studirala je u Zagrebu na Akademiji likovnih umjetnosti i, kao stipendist portugalske vlade, na Akademiji lijepih umjetnosti u Lisabonu. Imala je desetak samostalnih, te sudjelovala na više skupnih izložaba i javnih akcija

„Izlazak sunca“

38

broj 17 - veljača 2008.

Feniks

Detalj s izložbe u Galeriji Galženica, Velika Gorica 1998.g.

rode do videa Rođena je u Zagrebu 1963. godine, a diplomirala 1989. godine na Akademiji likovnih umjetnosti.

Godinu dana studirala je kao stipendist portugalske vlade na Akademiji lijepih umjetnosti u Lisabonu. Imala je desetak samostalnih, te sudjelovala na više skupnih izložaba i javnih akcija.

Nakon diplome, četiri je godine bila slobodna umjetnica, tj. samo je slikala i restaurirala umjetnine.

Zatim se zaposlila u gimnaziji u Velikoj Gorici, pa u osnovnoj školi u Trnju i na kraju je došla u Granešinu. Udana je i nema djece, ali ima jako staroga psa, hrvatsku ovčarku Garu koju obožava.

U blizini je šuma Jelenovac, u kojoj smo se često igrali. Naša ulica tada nije bila prometna, pa smo mogli igrati graničara na cesti. Igrali smo i gumi-gumi kao i vi danas. S roditeljima sam odlazila na izlete, na razne priredbe, tata me vodio u kino, a često smo išli i na more.

Sve u svemu, provela sam divno djetinjstvo. Što mislite, moraju li djeca slijediti umjetnički put svojih roditelja?

Ne znam, to mi je teško reći. Moji su roditelji glazbeni umjetnici, a ja sam otišla na sasvim drugu stranu.

To znači da dijete ne mora slijediti put svojih roditelja.

Djetinjstvo

Umjetnički rad

Možete li nam ispričati nešto o svome djetinjstvu?

Rodila sam se u Zagrebu. Stanovala sam blizu Vinogradske bolnice na Črnomercu gdje sam imala puno prijateljica i prijatelja.

Čuli smo da niste samo profesorica likovne kulture već i likovna umjetnica.Možete li nam reći nešto o svome stvaralaštvu?

Kakve slike radite?

Da, dobro ste čuli. Uglavnom

list Osnovne škole Granešina

broj 17 - veljača 2008.

sam uvijek radila slike koje su apstraktne, što znači da su na njima prevladavali geometrijski likovi jarkih boja. U zadnje vrijeme bavila sam se videoumjetnošću, radila sam skulpture, velike i male formate, pejzaže, portrete, ulje na platnu i još mnogo toga.

Gdje ste sve izlagali i gdje će biti vaša sljedeća izložba?

Moja sljedeća izložba bit će u Zagrebu iduće godine. Najviše sam izlagala u Zagrebu, u Galeriji Josip Račić na Cvjetnome trgu, pa u Galeriji Karas u Praškoj ulici, u Domu hrvatskih umjetnika i još na mnogo mjesta. Imala sam i izložbe u drugim gradovima Hrvatske, npr. u Splitu, Dubrovniku... Izvan Hrvatske izlagala sam u Portugalu, Njemačkoj, Sloveniji…

Jeste li dobivali neke nagrade za radove i prodajete li svoje slike?

Prije sam prodavala dosta slika, ali u zadnje vrijeme manje prodajem.

Upoznala sam čovjeka kojemu se jako svidio moj stil i kupio je dvadesetak mojih radova. »

39

Dvanaestogodišnja Nina na ljetnim praznicima

U dvorištu lisabonske akademije

U razredu

Gara S prijateljicom, suprugom i Garom na izletu

40

Svaki likovni umjetnik ima faze u svome stvaralaštvu. Možete li vi odrediti svoje?

Mogla bih svoje stvaralaštvo podijeliti na razdoblje studiranja i poslije njega. Za vrijeme studiranja na Akademiji likovnih umjetnosti, radila sam najprije portrete i mrtvu prirodu uljem na platnu, a zatim apstraktno slikarstvo također tehnikom ulja na platnu.

Nakon studiranja nastavljam s apstrakcijom, samo se ona još pojednostavljuje i tako dolazim do treće faze u kojoj je samo jedan znak na slici ili je slika nepravilna.

U zadnje vrijeme bavim se videom, kao još jednim oblikom likovnog izražavanja, te kolorističkim slikama.

Pročitavši pisani materijal koji prati njezine izložbe, zapazili smo da u svojim ranijim ostvarenjima likovna umjetnica Nina Horvat postavlja nekoliko slika u redu koje su smisaono povezane tako da dočaravaju kretanje. Na izložbi „Ritam“ u Galeriji Karas 2003.g. koristi se novim medijem, videom, kojim pokazuje prizore s ulice, mnoštvo ljudi koji se kreću, uspinju i silaze stubama, guraju se u gužvi...

Godine 2004. u Galeriji „Josip Račić“ prikazuje video pod naslovom Muzika kojim nastoji publiku oraspoložiti pjevanjem starih hitova. Likovna kritičarka Evelina Turković kaže kako u njezinim ostvarenjima „... ima mjesta za klasičnu sliku i za video, za zvuk i za sliku, za ozbiljnu stvarnost i ludičku zaigranost...“ Jeste li ikada pokazali svoja djela ostalim profesorima?

Vrlo rijetko jer nemam auto pa ih ne mogu nositi. Jednom sam jednoj profesorici poklonila svoj rad. Što mislite o Picassu?

Pa on je jedan od vrhunskih umjetnika i njegove slike su snažne. Nisu sve uvijek baš dopadljive, neke su lijepe, a neke malo previše snažne. On je svakako jako kvalitetan, ali neke umjetnike volim više od njega.

Smeta li vam miris boje?

Ne, ja jako volim miris boje.

Jednostavno uživam u tom mirisu. broj 17 - veljača 2008.

U razredu Čuli smo da više niste razrednica. Je li vam žao?

Pa iskreno, nije mi žao što više nisam razrednica. To je doista velika obveza. Ja sam sad oslobođena tih obveza i zbog toga mi je drago. Iako dosad nisam često bila razrednica, i ono malo mi je bilo teško i naporno.

Jeste li među učenicima prepoznali kojeg budućeg likovnog umjetnika?

Teško je prepoznati budućeg umjetnika među učenicima, ali se odmah vidi tko voli crtati i tko je maštovit te kome je crtanje užitak.

U principu, sva djeca jako vole crtati, ali se dobro može uočiti tko ima dara, a tko je tek prosječan. Često se događa da su učenici koji imaju slab uspjeh u drugim predmetima, daroviti za likovno stvaralaštvo.

Slobodno vrijeme A sada nešto opuštenije. Volite li kuhati?

Ne, nikako ne volim kuhati, ali silom prilika morala sam naučiti jer moram nešto jesti.

Volite li duge šetnje prirodom, buđenje uz pjev ptica? Jeste li romantični?

Pa, mislim da djelomično jesam, ali ne previše. Ne znam, u nekim sam stvarima romantična, a u nekima baš i ne. Volim šetnje prirodom, ali nažalost, stanujem na Črnomercu kod okretišta tramvaja, a prvi susjed mi je Getro, pa me baš i ne bude ptice, već kamioni i tramvaji.

Volite li putovati?

Obožavam putovati i, kad god mogu, nekamo zbrišem. Nedavno sam bila s Udruženjem likovnih umjetnika u Veneciji na izložbi Venecijanski bijenale i odlično se provela. Kada bih mogla, stalno bih putovala.

Poželimo svojoj profesorici još puno putovanja, uspješnih izložaba i prodanih slika. ¤

Feniks

Sigurno ga se sjećate kao veselog voditelja iz Huga, a ako ste posjetili neku od predstava u Zagrebačkom kazalištu mladih, vjerojatno vam se nasmiješio s kazališnih dasaka po kojima hoda od desete godine! Naravno, riječ je o Kristijanu Ugrini, veselom i zabavnom glumcu i voditelju koji je bio vrlo popularan među djecom. Pri posjetu Ogulinskom festivalu bajke, prošloga lipnja, imali smo priliku, uz zvuke didgeridooa, koji je svirao jedan sudionik festivala, izmijeniti s Kikijem nekoliko riječi

Poznati u Feniksu

Upoznali smo glumca Kristijana Ugrinu

Kiki bi opet vodio Huga

Koji je osnovni razlog zbog kojeg ste došli ovamo?

Tu sam skoro već kao doma, pogotovo kad je tu Festival bajke.

Hoće li se ova predstava prikazati na TV-u?

Nažalost, još se HRT nije uspio uključiti u dovoljnom opsegu u ova događanja. Nadam se da će se to iduće godine promijeniti. Po mom mišljenju, ovo je puno važnije od nekih drugih događanja koja se prikazuju na televiziji.

Nadam se da će ljudi iz medija iduće godine prepoznati vrijednost list Osnovne škole Granešina

ovoga festivala.

Hoće li Hugo opet krenuti na HTV-u?

To ne ovisi o meni. Ja bih također volio da Hugo opet krene. Bi li ti to volio?

Naravno.

E, pa onda im vi to recite.

Vi ćete imati veći utjecaj nego ja. Čime se sada bavite?

Trenutačno snimam za HRT seriju koja se zove Tužni bogataš, dovršavam sezonu u ZKM-u, igram u velikom Gatsbyju, a onda slijedi ljeto na Hvaru s teatrom Muhlo – odradimo Tahira Mujičića, Senkera i

Škrabea Glumijadu.

Da Hugo krene, biste li ponovno nastavili i vi s njim?

Još neko vrijeme. Onda bi me Tarik mogao zamijeniti. (Smješka se!) Što slušate?

Didgeridoo.

Mislim, koju vrstu glazbe?

Pa volim slušati sve i svašta, osim ovih cicimici… i tak…

Narodnjaci?

Ni narodnjaci, ni elektronska glazba ... mislim... ne da mi nije lijepa, nego jednostavno nije mi zanimljiva.

broj 17 - veljača 2008.

Koju biste poznatu ličnost mladima preporučili kao idola na hrvatskoj estradi?

Sebe same.

Mislite, da budu idoli sami sebi?

Da! Vjerojatno bismo još razgovarali, ali vrijeme je za povratak u Zagreb.

Mahnuli smo Kikiju i odjurili za autobusom.

Zadržali smo najljepša sjećanja na Ogulin i bili smo ponosni što je Kristijan Ugrina pronašao malo vremena za nas. ¤ Piše: Christian Jean-Michel Jalžečić, 8.c

41

Ful u m sa be t

!

Fa

du

ka

Naš teen svijet

Anglicizmi, govor mladih i hrvatski književni jezik

Piše: Filipa Zavalić

Joj, ljudi, jučer sam bila u Cinestaru.

Gledali smo remake Karate kida.

Bile su sa mnom i neke frendice koje su došle iz Aquariusa pa smo poslije skočile po fast food. Usputna spika nam je bila, naravno, Fashion week!

U Teen staru smo vidjele neke od krpica s tog eventa. Pregledale smo i Cosmopolitan i OK! da vidimo Vlatkin novi styling i da se uvjerimo kaj je IN, a kaj OUT. Kad sam došla doma, još sam si malo pogledala Nadreality show i Red carpet, a onda film Resident evil 3: Istrebljenje. Koji mrak hororac!

Ideš! Nisam mogla ćorit ni čuku vremena! A kad sam se vjutro zbudila, trznula sam na svaki mig. A onda sam trebala u školu.

Mislila sam se izvuć trkeljanjem o boli u glavi. Je, forget it! Propo moj superiška plan. It's over. Ipak moram u školu. I odoh ja u sobu

42

pred ormar svoj i gledam kaj da obučem, bolje reć navučem, s toliko energije da ti mrak opadne na oči. Al doslovno! Nema tu Vlatkina stylinga, al je tu zato moj cool look! I tak ja krećem prema školi, polako, s noge na nogu - da me mama vidla, rekla bi: „Daj se ne vleci tak kaj krepana mačka, kolko ti je let? 14 il 84?“, a kad mi tak veli, tri sam dana u bedu!

To me živcira! Meni se baš „vleče kaj krepana mačka“! Heh... I onda mi fakat nekakvi mačak iznenada pređe prek puta i opet se ja sjetim hororca od sinoć. Ufff, spooky!

Sva sam se naježila! Fala dragome Bogu kaj nisam išla sama u školu. I dovučemo se mi do tam, frendice broj 17 - veljača 2008.

i ja, i svi spikaju o nečem, a ja nemrem pratit nit jednu temu.

Frendovi govore o nekakvoj tekmi, frendice o onom komadu koji sam stoji u kutu i dobaci mi jedna da odem do njega jer su čule da je tip single. Ja si razmislim, pa nije on tak loš, neki slatki lik. I odo ja do njega, malo si mi pročavrljamo, nekaj totalka bzvz, i tip mi se čini ok. I dovedem ja njega u naše društvance. Sve curke zašutile i počele slušati razgovor, ko fol, sve razumiju. A ja opet u svoj mali kutak i razmišljam o svem, a zapravo o ničem. Ne znam, nemrem se skoncentrirat. Niš ne kontam. Bježe mi misli u oblake... Zakaj? I veli mi frendica: „Stara, ti si fakat zacopana! Daj mi reci ko je on, please!“, a ja tek tad skužim da sam o jednom razmišljam... I guba je to kaj ne

Feniks

kužiš o čem razmišljaš, neg ti sam odjednom dođe... „Je, ziher ću joj reć! That´s my feeling!“ mislim si ja. I, opet, odo ja u oblake, i ja još u oblacima kad me pita nekaj profa, a ja nemam blage veze o tom kaj me pitala. I ponovi ona pitanje, a ja blejim u nju ko tele u šarena vrata. Veli meni ona: „Draga moja, pa ti uopće nisi pri sebi, što je bilo? Imaš nekih problema?“ A ja ne znam kaj da velim. Al zato je tu moj ljubljeni razred koji me spašava i veli: „Ma niš se vi ne brinite, ona vam je takva u zadnje vrijeme, zacopana.

Love problems“! I ja ostala bez riječi na licu mjesta, onaj mutavi smajl me odao. O ne, osjećam kak gorim, ko da je vani +35, a ne -5!

Ali spašava me zvono za odmor.

Na odmoru ista priča! Zujim okolo tih jadnih pet minuta! I prođe taj prekratki odmor. I dođemo mi na hrvatski i radimo nekakav tekst o jeziku. I razmišljam si ja koji smo mi Hrvati luzeri. Kupimo riječi iz drugih jezika, a naš ne znamo zaštitit kak se spada.

Nemamo pojma pričat. Mislim ok, doma mi moji daju da pričam kak oću, al mislim da je red da se u školi priča po književni. Bar na satovima. Većini satova. Bar na satu hrvatskog. Pod odmorima nam niko nemre zabranit našu spiku kaj jedino mi kontamo. Ipak je odmor odmor. Ok, sve je to ok, kužim ja da se treba čuvat naš jezik, al kak da mi to uspije kad svi oko mene spikaju drukčije, tinejdžerski, više cool? Nemrem ja bit „staromodna“ iznimka! Tko bi se družil onda zmenom? Svi bi me gledali onim pogledom koji govori „Daj, curo, ohladi, kaj ti je? Si pukla?“ A meni to ne treba! Kaj će mi? Da svi po školi misle da sam z Venere il još gore, z Marsa? Yeah, right! Mislim, lijepi moj jeziče, sorry! Kad buju odrasli prestali osnivati tvrtke poput Zagrebačkog holdinga, City Centar One, King Cross, Zvonimir Security, razne wellnes studije i slično, možda i ja progovorim hrvatskim jezikom!

Kaj bum ja jedina crna ovca?

Ne bum!

Ak me razmete, naravno... list Osnovne škole Granešina

Uvijek nam je netko potreban

Rame za plakanje Piše: Filipa Zavalić

Sigurno ste se već puno puta susreli s različitim problemima koje ste željeli nekome povjeriti ili zatražiti pomoć zbog njih.

Znam, mi smo još tinejdžeri pa većina nije okusila prave probleme iz kojih je jako teško naći izlaz. Ali nama se te naše „tinejdžerske mušice“ čine vrlo velikim problemom jer ne znamo što napraviti kada se doma stalno svađamo sa „starcima“, kada imamo problema s mlađim ukućanima jer nam redovito kopaju po stvarima, a „starci“ nam ni to ne vjeruju, kada nam sve lađe potonu zbog onog „kolca iz matke,“ kada se posvađamo s dragim/dragom...

Tko je osoba kojoj se najčešće povjeriš? Ne možeš tvrditi da sve čuvaš u sebi, jer to nije moguće.

Koliko znam, dečki se baš ne vole povjeravati drugim dečkima. Pojedinci se radije povjere najboljoj prijateljici, a neki nikome jer bi ih inače ostali ismijali. Zato oni pokušavaju glumiti da nemaju nikakvih problema, da im je u životu sve broj 17 - veljača 2008.

divno i krasno, a zapravo nisu svjesni da im je potrebna neka osoba kojoj će se povjeriti, koja će im znati pružiti podršku.

Znam iz vlastitoga iskustva da osjećam rasterećenje kada se nekome povjerim i da tada postoji netko tko mi može pomoći savjetom, tko me može utješiti.

Zapitamo li se ponekad jesmo li mi dali nekome podršku, pomoć, ruku, rame za plakanje?

Kada je on zabrinut zbog testa iz kemije, kada ga „starci“ ne shvaćaju; kada nju mlađi brat toliko razljuti da se posvađa sa svima, kada joj ništa ne ide za rukom... Jesmo li? Jesmo li ikada razmišljali o tome da trebamo i drugima pomoći?

Jesmo li zahvalni svojem ramenu za plakanje? Jesmo li to ikada na bilo koji način pokazali i jesmo li vratili usluge u najtežim trenutcima? Ako ste to učinili, osoba koja vas ima za prijatelja mora biti ponosna!

Nije Aristotel badava rekao da je prijatelj jedna duša koja stanuje u dva tijela. ¤

43

Naš teen svijet

Osnovnoškolci će učiti o spolnosti

zeleno svjetlo za grozd”

”

U osnovnim školama učit će se o spolnosti, spolnim organima i spolno prenosivim bolestima. • Odobren je prijedlog programa udruge Glas roditelja za djecu. • Još se ne zna hoće li to biti poseban predmet ili će se program realizirati u okviru nekog od postojećih predmeta Pišu: Marija Udovičić i Ana Sunek

O nastavi spolnog odgoja u zadnje se vrijeme puno piše u novinama i govori na televiziji.

Svi se slažu s tim da je tako nešto potrebno osnovnoškolcima, ali problem je bio u tome kako sastaviti program primjeren vremenu u kojem živimo. U pripremi su bila dva programa, a ministarstvo je krajem prošle godine dalo „zeleno svjetlo“ onom koji je predložila udruga roditelja Grozd (Glas roditelja za djecu). Cilj ovog programa je zaštita reproduktivnog zdravlja, a to znači odgovorno spolno ponašanje, rađanje zdravog i željenog potomstva te

44

kvalitetan spolni život, bez prisile i nasilja. U tijeku osnovnoškolskog obrazovanja, prema programima, obrađivala bi se tematika o spolnosti, spolnim organima i spolno prenosivim bolestima.

Kao što većina vas zna, prije nekoliko godina u školu je uveden Teen Star, program koji pomaže mladom čovjeku u cjelovitom, tj. tjelesnom, emotivnom, društvenom i duhovnom sazrijevanju. Program Teen Star nastao je ranih osamdesetih godina u Americi, a danas se provodi u tridesetak zemalja svijeta. Polazili su ga učenici isključivo

uz pismenu suglasnost roditelja. Kada je s Teen Starom započeto u našoj školi, sve su ga djevojke preporučile i nijedna nije odustala ili rekla da joj je dosadno. Nastavak toga programa je današnja izvannastavna aktivnost pod nazivom Cjeloviti spolni odgoj koju provodi profesorica Dragica Zemljić. U tu aktivnost uključeno je dvanaest naših osmašica.

Na osnovama Teen Stara napravljen je i program udruge Grozd koji je ministarstvo odobrilo.

Međutim, još nije dalo preporuku o tome kako će se nastava izvoditi: kao redovan sat, u okviru prirode i biologije,

broj 17 - veljača 2008.

na satu razrednika, kao izborna nastava ili kao izvannastavna aktivnost. Ne zna se ni hoće li naziv biti spolni odgoj, zdravstveni odgoj ili nekako drugačije.

Profesorica Zemljić kaže: „Mislim da bi taj predmet trebalo uvesti, ali ne kao redovan, nego kao izborni.

Pritom bi svaki učenik trebao imati dopuštenje roditelja. Program rada bi, naravno, trebalo prilagoditi dobi učenika“.

Nas učenike nitko nije pitao o tome želimo li to učiti i na koji način. A tu bi vjerojatno bilo vrlo zanimljivih odgovora. ¤

Feniks

Velik uspjeh plesnog kluba „Step by step“ u kojem pleše i naša Laura Čehulić

Predstavljamo vam

/

Treca

Plesna grupa „Step by step“, koja, između ostalog, djeluje i u Narodnom sveučilištu Dubrava, ove je godine sudjelovala na svjetskom natjecanju u stepu. Kao i prije, i ove su se godine iskazali osvojivši treće mjesto. Članica toga ansambla je i naša Laura Čehulić, učenica 4.b razreda.

Evo što ona kaže o dojmovima s toga natjecanja.

u svijetu Step je ples koji se pleše u posebnim cipelama. One na prstima i petama imaju metalne pločice. Zbog toga je jako važno uvježbati tehniku – korake i jačinu udaranja o pod. Step nije samo za gledanje nego se mora i slušati. Što je zvuk čistiji (mislim na udaranje cipelama), to su plesači skladniji. Step treniram četiri godine. Prošle godine postala sam članica dječjeg plesnog ansambla ´Step by step´ s kojim sam osvojila državno prvenstvo u formaciji (24 plesača) i maloj grupi (7 plesača).

Ove godine sudjelovali smo na svjetskom prvenstvu koje se održalo u Riesi u Njemačkoj. Bila sam jako uzbuđena što sam dio tog natjecanja. Nakon ulaska u finale mojoj sreći nije bilo kraja. U trenutku kada su izgovorili da je Hrvatska osvojila brončanu medalju, skočila sam u zrak grleći se sa svojim prijateljicama. Isto to se dogodilo kod proglašenja četvrtog mjesta. Za mene će to ostati nezaboravan događaj. Upoznala sam plesače iz cijelog svijeta te izmijenila s njima licitare, blokiće i bedževe.

Laura Čehulić, 4.b

Pripremila: V.H.

list Osnovne škole Granešina

broj 17 - veljača 2008.

45

Sport

Anamari Kožul iz 6.e osvojila je zlatnu medalju na Trofeju Zagreba

hobi joj donio medalje Piše: Josipa Matić

Prva na 60m s preponama

Anamari opet prva

I u štafeti je bila izvrsna

46

Učenica 6.e razreda naše škole, Anamari Kožul već šest godina trenira atletiku. Sudjelovala je na stotinjak natjecanja i osvojila pehar i četrnaest medalja od kojih je šest zlatnih. Na Trofeju Zagreba u rujnu 2007. ponovno je osvojila zlatnu medalju u utrci na 60m s preponama.

Tko je sve sudjelovao na tom natjecanju i kako ti je tamo bilo?

Zabavno. Sudjelovalo je oko sto pedeset natjecatelja iz svih krajeva Hrvatske. Discipline u kojima su se natjecali bile su vortex, skok u dalj, trčanje te štafeta u kojoj sam trčala za klub i u kojoj smo osvojili četvrto mjesto. Najviše natjecatelja sudjelovalo je u utrci na 60m sa štafetama.

Najljepše mi je bilo kada sam primala medalju. Tada sam se osjećala odlično i to iskustvo neću nikada zaboraviti.

Bavi li se još tko u tvojoj obitelji sportom? broj 17 - veljača 2008.

Da, sestra Iva trenira atletiku, a sestra Antonija ponekad zaigra odbojku.

Kako to da si izabrala baš atletiku?

Pa… Moja me prijateljica nagovorila na to jer je u mome sadašnjem klubu bilo slobodnih mjesta i jednostavno sam htjela pokušati, ali u početku nisam mislila da ću se dugo baviti atletikom. To sam doživljavala kao hobi, nisam atletiku shvaćala ozbiljno, ali su se počele nizati medalje pa sam odlučila nastaviti.

Tko ti je uzor?

Naravno, Blanka Vlašić.

Mislim da je ona uzor gotovo svim atletičarima u Hrvatskoj.

Je li to naporno?

Nije, zato što volim taj sport i jednostavno me ne umara. Da mi je prenaporan, ne bih se bavila njime. Treniram dva puta tjedno i subotom, a treninzi mi nisu naporni, iako zahtijevaju puno snage i dobru kondiciju. ¤

Feniks

uspješni sportaši Pripremila: Nives Nicol Platnar

Antonio Erceg (lijevo) trenira nogomet

u NK Dubrava od pete godine. Do sada je bio pet puta proglašen najboljim vratarom na različitim turnirima. Godine 2007. na međunarodnom turniru u Sarajevu, gdje su između šesnaest ekipa bili i članovi podmlatka Milana i Lazia, Antonio je ponovno proglašen najboljim vratarom.

Ima u vlasništvu četiri srebrne medalje i četiri pehara. Cilj mu je igrati jednoga dana za Manchester United.

Marko Perić (dolje) trenira tenis tri

godine u klubu Klaka i vrlo je uspješan - ima dvadeset i tri pehara i pet medalja. Kaže da ga tenis zabavlja. Sudjelovao je na mnoštvu turnira u Umagu, Puli, Zagrebu… Najdraži mu je bio onaj u Umagu. Treneri su jako ponosni na njega i stalno ga hvale. Nadamo se da će daleko dogurati.

Do sada smo često pisali o sportskim uspjesima naših učenika naglašavajući pritom kako smo bez sportske dvorane, a oni ipak osvajaju odličja.

Dakako da su ta odličja rezultat njihovog truda i požrtvovnosti, stoga su zaslužili da se pojave u školskom listu. Upoznajte ih! list Osnovne škole Granešina

broj 17 - veljača 2008.

47

Moda

Hoće li se i kod nas nositi školske uniforme?

uniforme IN, Kute OUT! Piše: Anamaria Šitum

U Velikoj Britaniji i drugim zemljama djeca u školi nose uniforme ili kute. Toga zasad nema u Hrvatskoj. Mnoga djeca poput mene htjela bi nositi

uniforme da svaki dan ne moraju smišljati što će sutra obući za školu.

Uniforme su mnogima postale zanimljive, no pitanje je tko bi trebao odrediti njihov izgled.

Moj prijedlog je da djevojčice nose suknje, košulje i sakoe, kravatu, čarape i cipele. Dječaci bi mogli nositi isto, samo bi umjesto suknje imali, naravno, hlače. To bi bilo dobro jer bi onda svi izgledali jednako lijepo.

Međutim, kute nikako ne bi bile prihvaćene. Pitala sam mamu kako je izgledala njezina školska kuta i evo kako ju je opisala: bila je duga do struka, plave radničke boje,

Nekad su kute bile obvezne! Na fotografiji je umirovljena učiteljica Dragica Šprem i njezin razred.

imala je dva džepa sa strane i jedan na prsima, kopčala se na gumbe. Ja to ne bih nosila!

Ova je tema postavljena i na školskom forumu, pa ako želite izraziti svoj stav, učlanite se i napišite što mislite o odjeći za školu ili glasujte u anketi.

Čarape su apsolutni hit ove sezone

U šoping, u šoping, u šoping...

Piše: Martina Krajnik

Koliko ste spremne izdvojiti za nove cool čarape?

Sigurna sam da ne 385 funti, jer toliko stoje najskuplje čarape na svijetu. To je „pristojna“ cijena za crne izbrazdane čarape s potpisom Yvesa Sainta Laurenta.

Za njega, vjerujte mi, nisam nikad čula, ali se mora priznati da čovjek zna što radi. U usporedbi s cijenom njegovh čarapa, prava je sitnica izdvojiti oko 20 funti za čarape Wolford. „Siva i ljubičasta su trenutačno glavne boje“, kaže Laura Godsal, vlasnica jedne od najpopularnijih on-line trgovina ženskim čarapama. Rebraste vunene čarape, pogotovo sive, apsolutni su hit. Jedna trendseterica iz Londona kaže: „Ako želite nešto odvažno i maštovito, koloristične čarape su must have ove sezone.“ U engleskim trgovinama mogu se naći prekrasne čarape metalik boje, koje odlično odgovaraju uz ono što se nosi ove zime. I, naravno, tu su još i klasične crne čarape. Noseći njih, nikada nećete pogriješiti.

I zato:

U šoping, u šoping, u šoping noga već sama beži...

48

broj 17 - veljača 2008.

Feniks

REKLAMA ZA ŠKOLSKU KNJIGU

Opusti se

Zanimljivosti Prvo računalo staro 2100 godina?!

Godine 1901. na dnu mora u blizini grčke obale, u ostacima potonulog broda, pored srebrnih kovanica i umjetnina, pronađena je i drvena kutija u kojoj se nalazila neobična naprava. Nakon proučavanja koje je trajalo više od stotinu godina, znanstvenici su utvrdili da je sprava nastala negdje oko 87. godine prije nove ere i da je to, ni više ni manje nego – mehaničko računalo!

Napravi su dali ime „Antikythera mehanizam“ po otoku blizu kojega je pronađena.

Djeca koja se služe računalom brže uče Predškolska djeca koja se znaju služiti računalom lakše uče od vršnjaka koji ne vladaju tom vještinom, tvrde američki istraživači.

Istraživanje su proveli Xiaoming Li, pedijatar sa Sveučilišta Wayne, i Melissa Atkins, psihologinja sa Sveučilišta Ohio na uzorku od 122 djece u dobi od tri do pet godina i objavili u časopisu Pediatrics. Dokazano je da djeca koja tri do četiri puta na tjedan provedu određeno vrijeme uz računalo postižu bolje rezultate na testiranjima umnog napredovanja.

Međutim, nije dokazana povezanost služenja računalom i djetetova znanja ili jezičnih sposobnosti, a neki stručnjaci vjeruju da djeci koja više vremena provode uz računalo, nedostaju osnovna iskustva u igri s vršnjacima.

Sin: - Tata, što je to hardver?

Otac : - Pa... ovaj...hardver je dio računala ... koji tresneš nogom kad zaglavi softver!

- Sine, kako se glasa pas?

- Vau, vau!

- Bravo, a maca?

- Mijau, mijau!

- A miš?

- Klik, klik!

Na Zemlji će uskoro biti milijardu osobnih računala Prema istraživanjima UN-a provedenim 2004.g. dvadeset posto svjetskog stanovništva nema uopće nikakav kontakt s informacijskom i komunikacijskom tehnologijom.

No, prema nekim procjenama, uskoro bi na kugli zemaljskoj moglo biti više od milijarde računala.

Do 2015. godine taj broj bi se mogao popeti na dvije milijarde. Razloge tako velikom povećanju rasta broja računala treba tražiti u otvaranju sasvim novih tržišta u mnogomilijunskim zemljama poput Kine, Indije, Rusije ili Brazila, te u pojavi novih, vrlo jeftinih računala.

Što je to pad sustava?

Bacanje kompjutora s desetog kata.

Kako se moli informatičar?

U ime Oca, Sina i Duha Svetoga... ENTER. Zanimljivosti i šale prikupila: N.K.

50

broj 17 - veljača 2008.

Feniks

Vi c

za k ra j

Zašto plavuša nosi kompjutor k doktoru?

- Da ga cijepi protiv virusa.

Kako se zove planina osam puta veća od Velebita?

Velebajt.

Podrška: Što je sada na vašem monitoru, gospođice?

Korisnik: Medo kojega mi je dečko kupio za rođendan.

Idu dva dlanovnika ulicom i vide kompjutor.

Kaže jedan drugom: „Gle, štreber!“

list Osnovne škole Granešina

Korisnik se ne može priključiti na internet.

Podrška: Jeste li sigurni da rabite ispravnu lozinku?

Korisnik: Da, siguran sam. Vidio sam da je i moj kolega unio istu.

Podrška: Možete li mi reći koja je vaša lozinka?

Korisnik: Pet zvjezdica.

Što imaju zajedničko podmornica i Windowsi? Čim otvoriš prozor, počinju problemi.

broj 17 - veljača 2008.

Umro haker i, nakon nekog vremena provedenog u čistilištu, dođe on u pakao. Nije dugo prošlo kad eto ti vraga u čistilište zapomažući: - Što ste mi ono poslali umjesto čovjeka?

Razbio mi je sve kotlove, podavio sve vražiće i evo već treći dan trči po hodnicima i viče: „Gdje je prijelaz na sljedeći nivo?“

51

Pripremila: Filipa Zavalić

Prijateljice mi stalno govore da moramo pisati o ljubavi. Stalno me gnjave s tim!

Većina njih zaljubljena je „preko glave“, i, njima za ljubav, našla sam ovaj test.

Naravno, mogu ga rješavati i naši dečki!

Dakle, čitaj redak po redak dok ne dođeš do kraja i zapisuj odgovore. Kada trebaš odrediti imena, neka to budu osobe koje poznaješ. Slijedi prvo što ti padne na pamet. Ovo vrijedi samo u prvom pokušaju. Sretno!

1. Napiši brojeve od 1 do 11 u jednu kolonu.

2. Pored 1 i 2, napiši dva broja koja su ti najdraža.

3. Pored brojeva 3 i 7 napiši imena dviju osoba suprotnog spola.

4. Napiši imena osoba (prijatelji, rodbina) iza brojeva 4, 5 i 6.

5. Napiši naslove pjesama iza brojeva 8, 9, 10 i 11.

I evo odgovora: Ovu igru moraš prenijeti onolikom broju ljudi koje si stavio/stavila iza broja 2.

Osoba pod brojem 3 je osoba koju voliš.

Osoba pod brojem 7 je osoba koja ti se sviđa, ali to ne funkcionira.

Jako se brineš za osobu pod brojem 4.

Osoba pod brojem 5 te stvarno poznaje.

Osoba pod brojem 6 je tvoja „sretna zvijezda.“ Pjesma pod brojem 8 odgovara osobi pod brojem 3.

Pjesma pod brojem 9 odgovara osobi pod brojem 7.

Pjesma pod brojem 10 govori o tvom duhu.

Pjesma pod brojem 11 govori o tome kako se osjećaš u životu.

list Osnovne škole Granešina

broj 17 - veljača 2008.

52

Foto: Dominik Glogovšek, 7.b Fotomanipulacija: N.K.