Ljubav s greskom 1.deo

1.

greĹĄkom

Anabelle - sada

Dragi Max, Htjela sam ti pisati da ti kažem zašto sam pobjegla. Postoje stvari koje moraš znati. Znam da si povrijeđen, ali ne razumijem zašto nisi razgovarao sa mnom, zašto si me odgurnuo…

~~~ Max, Pišem ti ovo pismo jer želim razjasniti neke stvari. Povrijedio si me. Slomio si mi srce. Ne postoje riječi kojima mogu opisati kako se zbog tebe osjećam. Ne znam što želim. Samo trebam…

~~~ Max, Nešto ti moram reći. Važno je. Ne znam kako da to napravim, ali važno je da znaš. Zaslužuje te imati, čak iako ne želim to.

~~~ 2.

Max, zašto si to napravio? Žališ li uopće?

~~~ Ima li ljubavi u tvom srcu za mene?

Bar malo?

Sjećaš li se kako si me zvao Blue Belle?

~~~ Max, Samo ne mislim da ću ti ikad moći oprostiti.

Belle

3.

Max - tada Koračam kroz hodnike kao pijetao, isprsio sam se, kimam glavom curama koje mi se smiješe. Druga mi je godina na koledžu, a u tom sam vremenu napravio nešto od sebe. Ragbi zvijezda, popularan, dobar s damama - sve to imam. Koledž, za sada, je jedno od najboljih iskustava u mom životu.

"Max?" Prestanem hodati i okrenem se, gledajući u svog najboljeg prijatelja, Reesea. Trči prema meni, torba mu je u ruci, koja visi iza njega, poskakujući sa svakim korakom.

Stane ispred mene, padajući dolje, tako da su mu ruke na koljenima. Tamna mu kosa pada preko lica i dahće kao da je nesposobni starkelja. "Čovječe, moraš se vratiti u formu," cerim se prema njemu.

"Jeo sam previše pizze tijekom ljetnih praznika," stenje, tapšući se po trbuhu.

"Isprike, isprike," rugam se. "Trener će te natjerati na dupli trening ako te vidi da si se pregnuo, tako dahćući."

Pokaže mi srednjak i ispravi se. "Gdje je Demi?"

Slegnem. Demi je moja 'sad jesmo, sad nismo' cura. Upravo sada, više jesmo nego što nismo, što je iznenađujuće, ali ne sumnjam da je to samo zbog slike. Jednaka je meni u njenom socijalnom krugu, tako da funkcionira. Uz to, vrela je. Zbog toga je njenu uzdignutu, razmaženu osobnost puno lakše trpjeti. Da nije činjenice da me ljudi smatraju boljim u mom socijalnom krugu jer sam s njom, dao bih joj nogu.

4.

"Jebe mi se," kažem, nastavljajući hodati prema učionici. Ne radim ovo često.

Mrzim satove. Mrzim učenje. Mrzim jebenu školu. Ali, nemam izbora. Ako želim karijeru u ragbiju, moram imati dobre ocjene.

"Kučka," mrmlja za sebe, zatim pogleda u mene. "Ne znam kako izdržiš s njom."

Potapšam ga po ramenu. "Da jebeno znaš."

Smije se, pomičući obrve. "Kako god, brate. Idem na sat. Vidimo se na treningu?"

Kimnem, pozdravljajući ga šakom. "Da, čovječe."

Nestane, a ja izvučem mobitel iz džepa dok vibrira negdje u mojim trapericama.

Demi je. Pročitam njenu poruku i krenem tipkati odgovor kad se zabijem u nešto, ili nekoga, da budem jasniji. Začuje se mala cika, a zatim zvuk prosutih kemijski odjekne hodnikom. Podignem pogled, ne vidim ništa, tako da spustim lice dolje i vidim curu, kosa joj pada preko lica, vuče se po podu dok pokušava skupiti svoje kemijske.

Sranje.

Vratim mobitel u džep i posegnem za kemijskama i knjigama koje sam prosuo po podu kad sam naletio na nju, i podignem ih, pružajući joj ih. Trzne se i podigne glavu, gledajući u mene. Boja joj prekrije obraze, a usta joj se otvore i zatvore kao da želi nešto reći, ali apsolutno nema pojma kako. Imam takav utjecaj na žene.

"Oprosti zbog toga," kažem, proučavajući joj lice. "Nisam gledao kuda idem."

Oči joj se fokusiraju na moje, najplavije su koje sam ikad vidio, čak zadivljujuće.

Nebo ne drži svijeću njenim očima. Proučavam ostatak nje, stvarno je upijajući. Ne mislim da sam je prije vidio ovuda. Ima gustu masu crvenkasto plave kose, koja je skupljena na vrhu njene glave, s debelim pramenovima koji joj padaju oko lica. Nosi naočale s debelim okvirom koje se čine da su prevelike za njeno lijepo lice.

Koža joj je kremasto bijela i besprijekorna i ima napućene male roze usne.

Odjeća koju nosi ne čini se da pristaje njenoj sićušnoj figuri, ali imam osjećaj da joj se

5.

tako sviđa. Nije štreber, daleko od toga, ali očigledno nije u istoj ligi kao i Demi. Ono što jest, kako god, predivna je. Ne vruća. Ne seksi. Samo jebeno predivna.

I ona bulji u mene.

"Maca ti popapala jezik, dušo?" pitam, a ona se trzne.

"Ah, oprosti, ja, um," muca, a ja se iscerim.

Stidljiva je, i mogu vidjeti da je nervozna u mojoj blizini. Više često nego ne, ostavio bi je na miru, ali tako je jebeno preslatka dok gleda u mene s tim velikim plavim očima, da se jednostavno ne mogu natjerati da odem.

"Imaš li ime?"

Pređe rukom po licu, stavljajući pramen kose iza uha. "Ah, Anabelle. Iako me ljudi zovu Belle."

Sretnem joj pogled. "Nova si ovdje?"

Kimne.

"Izgubila si se?"

Proguta, pogleda okolo, zatim izdahne pa opet kimne.

"Moje ime je Max," kažem, ispruživši ruku.

Posegne naprijed oklijevajući, a zatim mi protrese ruku. Njena je tako mala uz moju, prsti su joj tako delikatni i sićušni. Pustim je, a zatim posegnem preko, izvlačeći joj raspored iz ruku. Proučim ga, a zatim pokažem prstom prema vratima nama desno.

Bila je tako blizu mjestu gdje je trebala biti, ali mogu samo zamisliti kako joj je zastrašujući prvi dan. Bio sam izgubljen cijelo vrijeme na svoj prvi dan.

"A tvoj sat je upravo ovdje, nisi daleko otišla."

"Oh, um, hvala", nasmiješi se, a to joj obasja lice.

"Max!"

6.

Pogledam preko ramena i vidim Demi kako korača prema meni, oči su joj na Belle. Ljubomorna je. Tako opsesivna. Kad dođe do mene, omotam ruku oko njenog ramena, a njena plava kosa pada preko mojih prsa dok se privija uz mene. Miriše poput jagoda. "Vrijeme je za sat," tiho mi pjevuši u uho, dok baca bodeže prema Belle.

Nemoguće da joj je imalo stalo do sata, ali ne sviđa joj se činjenica da pričam s curom koja bi mogla biti ljepša od nje. Možda ne vrela, ali definitivno ljepša. Belle ima rijetku vrstu ljepote, blaga je i privlačna, onu koja nikad ne blijedi. Sigurno će biti u mojim mislima cijeli dan, lice poput toga teško je izbrisati.

Okrenem se i pogledam preko ramena u curu koja i dalje zuri u mene, plave oči su joj raširene. "Kasnije, Blue Belle."

Usta joj se otvore.

Iscerim se.

~~~ Demina glava poskakuje gore dolje dok mi obrađuje kurac ustima. Buljim dolje u nju, ne videći ništa osim plave kose koja pada preko mog krila. Dobar je osjećaj, ali je neuredna, previše sline. Pokušavam se fokusirati, ali nastavljam misliti o curi iz hodnika, Belle. Njene oči me dozivaju i nemam jebeno pojma zašto. Cure poput nje i momci poput mene… Ne miješaju se.

A ipak, ne mogu prestati razmišljati o njenom licu, bez obzira koliko se jako trudio.

"Koliko još?" Demi cvili, podižući glavu i gledajući u mene, natečenih usana.

Uzmem kurac u svoju ruku, osjećajući da ubrzano slabi. "Završit ćemo ovo kasnije."

Vratim ga natrag u traperice, a ona sjedne natrag kao da sam je ošamario. Oči su joj raširene, a usne razdvojene. "Viđaš li nekoga drugog?" prasne.

7.

I jebeno počinje.

"Ne, samo sam pod stresom", mrmljam, ustajući. "Pokušavam proći dok se trudim da stignem na vrijeme na trening. Ove je godine dupli pritisak."

"Jedva da si me zvao, i uvijek svršiš kad ti pušim. Postoji druga cura, zar ne?"

Uvijek svršim? Bože, zaboravila je pola toga, jer je uvijek bila previše pijana kad bi postali prljavi. Da je bila pijana, shvatila bi da jedva svršim kad mi puši, zato što je jebeno neuredna ljubavnica. Ne da sam ja super, preferiram je jebati kad sam i ja pijan, tako da pretpostavljam da smo jednaki na tom terenu.

Ali ovo upravo ovdje je razlog zašto. Previše priča.

"Demi," kažem, pokušavajući održati glas mirnim. "Jebeno se ne viđam ni s kim drugim."

"Zašto onda nisi svršio?"

"Zato što sam pod stresom," mrmljam, prelazeći rukama kroz kosu.

"Lažeš."

Počne plakati. Nemam strpljenja za ovo danas. Koraknem preko, omotavajući ruke oko nje dok stišćem zube. "Mala, ne lažem. Ozbiljno sam pod stresom." Šmrkne pa pogleda u mene. "Jesi li siguran? Jer ako postoji druga žena…"

I na kraju suza, dođe bijesna kučka. Ova cura ima više od jedne osobnosti, siguran sam u to.

"Demi," upozorim.

"Imam moć," kaže, proučavajući mi lice. "Ne želiš me nogirati, Max. Najbolja sam stvar koju si dobio."

Jebi me. Zadnji put kad sam provjeravao, ja sam trebao biti onaj koji prijeti njoj titulom moći. Ovo sranje postaje zapetljanije svakom sekundom.

8.

"Mogao bih reći isto."

Trzne se unatrag i sijeva prema meni. "Prijetiš li mi, Max?" Namrštim oči i prekrižim ruke. "Kako smo došli s toga da nisam svršio, do toga da ti prijetim?"

Korakne unatrag i također prekriži ruke. "Počinjem misliti da nam treba pauza."

Izdahnem.

Imali smo pauzu prošli tjedan. Trajalo je dva dana. Vidjela je drugu curu da pleše sa mnom na zabavi i iznenada nije mogla živjeti bez mene. Cura ima previše hormonalnih fluktuacija da bih je mogao pratiti. Jedne minute je sretna, druge gubi svoje sranje.

"Je li ti uopće stalo?" viče.

Točno, trebao bih reagirati na njenu malu prijetnju kao svaki normalni momak.

"Naravno da mi je jebeno stalo, ali neću s tobom igrati umne igrice, Dem. Ili želiš biti sa mnom, ili ne. Postoji mnoštvo cura koje bi skočile na priliku da budu na tvom mjestu."

"Ne mogu vjerovati da si mi to rekao," šapće, zatim se okrene i izjuri van.

Počinjem misliti da bi upoznati plave oči bilo najlakši dio mog života.

9.

Anabelle - sada "Immy," umirujem, držeći svoju kći uz svoja prsa, ljuljajući je naprijed natrag.

Ima visoku temperaturu i povraća, i zbog toga smo bile budne posljednje dvije noći.

Ponekad mi je teško raditi ovo sama. Posebno u ovakvim vremenima. Znam da bi Max htio znati za nju. Da sam mu dala šansu, ali nikad nisam. Nisam ga vidjela od večeri kad sam otišla prije pet godina. Ljubav mog života. Moj heroj. Moj muž. Samo sam nestala jedne večeri jer više nisam mogla podnijeti. Nisam mogla otjerati demone koji su se skrivali u njegovoj glavi. Demone o kojima uopće nisam ni znala - zato što se jednostavno zatvorio i nije mi htio reći.

Prestao me voljeti, upravo zbog tih demona.

A moje srce je slomljeno.

"Hej, jesi li okej?"

Podignem pogled i vidim Pippu, svoju cimericu, kako stoji na vratima. Pippa je bila dovoljno draga da primi Immy i mene u kuću prije šest mjeseci kad sam se vratila u grad da budem s mamom kad je dobila rak. Mama je na kraju, i htjela sam provesti što više vremena mogu s njom. Jedini način za to je bio da se preselim kući, ali nije imala mjesta u maloj kućici, tako da sam trebala naći novi posao i mjesto za živjeti.

Pippa je draga cura i hoda s članom moto kluba. Dobrog je srca, i dobra prijateljica. Nisam imala veliki kontakt s klubom, ali čine se kao odlični momci. Samo se trudim držati se podalje od toga, posebno nakon što sam saznala da je Max, moj muž, pomogao njoj u određenoj situaciji s lošim ljudima i klubom.

10.

Max i dalje živi ovdje, u istom gradu. Vodi klub koji u podrumu ima ogroman ring, zvan House of Obsidian. Klub je bio u njegovi obitelji dugo, ali ring je nešto što je Max započeo.

Nikad nisam mislila da će poći tom stazom. Max je uvijek htio biti nogometna zvijezda, ali kad se zaljubio i oženio, stvari su se promijenile. Nikad se nisam pitala je li požalio odluku da ne slijedi svoje snove, zato što se činio sretan sa mnom.

Dok se sve nije promijenilo.

"Okej sam," osmijehnem se, gladeći kćerkinu kosu. "Želiš li da joj napunim čašu? Ili donesem ručnik? Nešto toplo za njen trbuh?"

Volim Pippu.

"Okej smo, Pippa."

Uđe u sobu i nježno pogladi Immynu kosu. Pippa je predivna duša i stvarno lijepa cura. S njenim lijepim velikim očima i svijetlo plavom kosom, činila bi se kao tipična ljepotica, ali nije. Mala je, krhka i tiha većinu vremena. Ne mislim da istinski zna koliko je prelijepa. "Što je danas rekao doktor?"

"Rekao je da ju držim hidriranu; ne postoji baš nešto drugo što bi mogla napraviti."

Oči joj se smekšaju. "U vremenima poput ovih imati pomoć bilo bi dobro."

"Meni govoriš."

Oboje utonemo u tišinu. Zna za Maxa, što mi znači, i nije me nijednom gurala da odem i vidim ga, iako ju je pitao za mene one večeri kad joj je spasio život. Nije mu puno rekla, ali zna da sam ovdje i nijednom me nije pokušao naći. Pretpostavljam da mi i to odgovara na sve - ne želi me vidjeti.

11.

~~~ "Kako je Immy?" Mama grakće, smiješeći se mojoj kćeri koja gleda televiziju u njenoj kući idući dan.

Pustim da mi oči skeniraju moju kći, koja danas ima nešto boje u obrazima.

Hvala Bogu. "Nakon što je sinoć zaspala, čini se da je bolje. Zahvalna sam; bila je tako loše."

Mama kimne i pogleda prema meni, i dalje se smiješeći. Oči su joj rupe, ne više titravo zelene kakve su nekada bile. Izgubila je svu kosu zbog kemoterapije, tako da nosi prelijepu svilenu maramu oko glave. I dalje je prelijepa - uvijek će biti prelijepa samo izgleda iscrpljeno. Doktori su joj dali nekoliko mjeseci, ali rekli su da bi joj moglo pozliti bilo kad.

Pomisao je užasavajuća. Sama ideja da bi svaki dan s njom mogao biti posljednji, čini da mi se trbuh okreće od očajničke potrebe da napravim sve što mogu da je ne izgubim. Ipak, ne mogu napraviti ništa. To je samo hladna teška istina. Ne mogu promijeniti neizbježno. Iscrpile smo sve naše opcije, i na kraju, mami je dosta.

"Kako se osjećaš danas?" pitam je.

Osmijeh joj se koleba. "Ne tako odlično, ali držim se."

"Medicinska sestra i dalje dolazi tjedno?"

Kimne. "Da, čudesna je."

Uputim joj bolan osmijeh, ponekad se osjećam kao da joj nisam dovoljna.

Između posla noću i brige za Imogen, teško mi je provoditi svaku sekundu s njom, kako bih voljela da mogu. "Ako trebaš išta, mama, znaš da me možeš pozvati?"

Posegne preko, grabeći mi ruku. "Znam, dušo, ali Immy je bila bolesna."

"Znam, ali uvijek ću naći vremena za pomoći ti."

12.

"Ovdje si svaki dan, dok pokušavaš raditi i brinuti se za nju. Radiš dovoljno."

Stisnem joj ruku. "Kako je na poslu?" pita me.

"Dobro je, mama. Dovoljno lako."

"Tina voli imati Immy u blizini", smiješi se.

Tina je moja starija sestra i spasilac života kad moram odraditi nekoliko dnevnih smjena. Uzme Immy i sačuva mi novac koji bih potrošila za dadilju ili vrtić.

Osim toga, osjećam se bolje, znajući da Immy ima obitelj, a ne u novom gradu, s novim ljudima kojih se boji. Iako sam sigurna da bi joj bilo dobro u vrtiću, pretpostavljam da to više mene uzrujava.

"Tako mi je drago što provode vrijeme skupa," napokon kažem.

Mama kimne. "Da, čudesno je. Propustile smo toliko njenog života."

Moj osmijeh se pokoleba, a mama mi opet stisne ruku. "Jesi li vidjela Maxa?"

Tresem glavom. "Ne, i stvarno ne želim sada."

Oči joj postanu tužne. "Ne misliš da Immy zaslužuje poznavati ga?"

"Ne znam upravo sad. Borac je, mama. Nisam sigurna da je dobar čovjek i zadnja stvar koju želim je upoznati Immy s njenim ocem, pustiti je da se zaljubi u njega, a zatim da joj se srce slomi ako stvari krenu u krivom smjeru. Moram biti pažljiva kako ovo odigrati."

Oči joj bljesnu i tužno kimne. "U pravu si oko toga, bolje je ići polako zato što se promijenio. Dobra odluka."

"Vidjela si ga?"

"Jednom ili dva put po gradu."

Srce me zaboli na pomisao da opet vidim Maxa. Vidjeti lice koje sam tako jako voljela. I dalje ga volim. Mislim da ću ga zauvijek voljeti. On je tip čovjeka kojeg

13.

jednostavno ne možeš zaboraviti. Promijenio mi je život na toliko načina - dao mi je kći, i bio je sve što sam ikad mogla poželjeti i više. Zatim mi je slomio srce.

"Tako je vjerojatno najbolje."

Prije nego mi može odgovoriti, kucanje se začuje na vratima. Pogleda u mene, namršti oči, a zatim ustane i krene prema vratima, videći kroz špijunku. Proizvede dahtajući zvuk, a zatim se okrene. "Kao da je čuo da pričamo o njemu."

Kralježnica mi se ispravi i šapćem. "On je tu?"

Kimne. Okrenem se prema Immy, koja i dalje gleda televiziju. Ne mogu je odvesti odavde bez da prođem kroz ulazna vrata, ali nisam spremna vidjeti Maxa. Ne još. Brzo ustanem, rušeći stolicu. Pojurim preko i zgrabim Immy. Protestira, ali brzo prošapćem. "Mamica ima slatkiše u sobi! Želiš li podijeliti?"

"Oh da!" smije se.

"Idi u moju sobu," mama šapće. "Riješit ću ga se."

Požurim s Immy u maminu sobu, koja nije daleko. Zgrabim svoju torbicu i tražim slatkiše na putu. Tiho zatvorim vrata i predam Immy vrećicu slatkiša. Zauzeta je otvaranjem, a ja odem do vrata, srce mi nabija tako jako da ga čujem u glavi. Bum. Bum. Bum. "Max," čujem mamu kako kaže.

Stvarno moram držati Immy tihom; zidovi su tanki poput papira.

"Heather," kaže, glas mu je nizak i nabijen.

Srce mi skoči u grlo i borim se protiv suza koje mi nadiru u oči na zvuk njegovog glasa. Toliko se promijenio, a opet i dalje je isti. Čini se gušći, grublji, smrtonosniji.

"Prošlo je dugo vremena."

"Nisi dobro," kaže. To nije pitanje, već činjenica. "Nisam shvatio. Žao mi je zbog Jasona: čuo sam da je preminuo."

14.

Mama je tiho neko vrijeme, a zatim kaže. "Da, jest, i hvala ti na dragim riječima.

Nisam dobro, ne. Umirem."

Još tišine.

"Isuse, jebiga. Žao mi je. Nisam znao."

Izdahne. "Nisam to ni očekivala od tebe, Max. Sad, zašto si ovdje?"

"Je li još uvijek u gradu?"

Progutam knedlu koja mi se stvara u grlu, i pokušavam se boriti protiv suza.

"Da, jest, ali ne želi te vidjeti i mislim da je najbolje za sve da tako i ostane."

"Samo želim vidjeti da je okej. Neću joj smetati. Reci mi gdje je… tako da samo mogu… vidjeti je."

Suze se probiju naprijed i brzo ih obrišem.

"Ne mogu to napraviti, Max. Znaš da ne mogu."

Promrmlja tihu psovku. "Je li okej? Bar mi reci da je okej. To je sve što želim znati."

Samo želi vidjeti jesam li okej. Ne želi me vidjeti, ili pričati sa mnom, samo želi provjeriti da me nije slomio. To boli. To boli više nego što sam ikad pomislila da bi moglo. Otkako je saznao da sam se vratila, Max nije došao za mnom, tako da ne znam što sam istinski mislila da će se dogoditi, ali pretpostavljam da sam mislila da će htjeti više nego samo vidjeti preživljavam li.

"Ide joj dobro, Max. Uspjela se sastaviti i krenuti dalje."

Oh Bože, zna da to nije istina, ali znam zašto je to rekla i zahvalna sam na njenoj laži.

Max je tih.

"Drago mi je," kaže, glas mu zvuči oštrije.

15.

Zvuči povrijeđeno. Srce mi gori.

"Shvaćam," mrmlja. "Neću gurati, ali… reci joj da sam svratio, hoćeš li? Volio bih popričati s njom, da ovo završimo kako spada. Činjenica je da smo i dalje u braku, i s vremenom ćemo morati smisliti kamo ćemo krenuti odavde."

"Sigurna sam da te to što si oženjen nije sprečavalo da imaš veze u proteklih pet godina, Maximus," mama kaže, glas joj je malo leden. "Uostalom, rastava se može riješiti preko pošte. Vidjet će te ako te bude htjela vidjeti."

"Veze koje sam imao od tad su moj posao. A što se tiče rastave preko pošte, oboje znamo da to nije tako lako. I dalje živim u kući s njenim jebenim stvarima u njoj," prasne.

Trznem se.

Imao je veze? Sama pomisao da je Max s drugom ženom boli toliko da gušeći dahtaj izađe iz mog glra. Naravno da sam očekivala da će nastaviti dalje… ali misliti na to boli više nego što sam ikad mogla zamisliti. Da ne spominjem da još živi u našoj staroj kući. Htjela sam proći pored nje toliko puta, ali nisam se mogla natjerati da to napravim, preplašena od bolnih uspomena. Znati da još uvijek živi tamo čini to još gorim.

"Obavijestit ću je, ali neću gurati svoju kći, Max, niti ću tebe."

Ispusti frustrirani, izdahnuti zvuk. "Nisam ovdje da bih se svađao. Ako ju vidiš, reci joj da želim pričati s njom, ali neću vršiti pritisak na nju da to napravi. Ostavit ću to tebi."

Mama ne kaže ništa više, ona samo zatvori vrata uz blagi klik. Pogledam prema Immy, koja kopa kroz vrećicu slatkiša i slaže ih na maminim krevetu. Zabavljena je, hvala Bogu. Trebam od nje da bude, zato što se suze koje padaju niz moje obraze ne mogu kontrolirati. Mama se pojavi na dovratku sekundu kasnije, samo me jednom pogleda, i omota ruke oko mene.

"Pst, dušo. Bit će okej."

16.

Napravim gušeći zvuk, jer ne vjerujem u to. Čak ni na sekundu.

17.

Max - tada Znoj curi niz moje lice dok jurim prema svlačionici da se presvučem prije nego što krenem kući. Večeras je logorska vatra, a trebao bih voditi jebenu Demi, iako je bila jasna da sam igračka koju će koristiti samo kad joj treba povećanje popularnosti. Naš mali prekid trajao je oko četiri sata prije nego što se puzeći vratila natrag, napili smo se i pojebali.

Iskreno ne znam zašto sam se pomirio s njom. Valjda iz istih razloga zbog kojih ona podnosi mene. Kad si u lancu popularnosti i na vrhu si, radiš sve što možeš kako bi tamo i ostao. Da ne spominjem kada si nogometna zvijezda, ljudi obraćaju pažnju na to gdje stojiš na ljestvici popularnosti. Demi je razlog zbog kojeg ostajem tamo - dobro, i ja sam jebeni sjajan momak. Očito.

"Jo, brate," pozdravi me Reese dok ulazim u svlačionicu. "Jesi li spreman za večeras?"

Skidam majicu i bacim znojni materijal u košaru, zatim kimnem i nasmiješim se.

"Jebote, da. Trebalo bi biti sjajno."

"Napunili smo se pivom. Ideš svojim kamionetom?"

"Da, čovječe."

"Svratiš i pokupiš me?"

Kimnem glavom. "Što je s D?"

18.

"Dolazi," gunđam, spustim hlače i omotam ručnik oko struka. "Čuo sam Maci kako priča o svađi koju ste vas dvoje imali jutros."

"Svađi?" Gunđam. "Kučka se naljutila jer mi kurac nije ostao krut zbog nje."

"Jebeno gori!" Reese se smije. "Ne bi mogao ostati krut za nju, bez obzira koliko su joj vruće sise. Previše je brbljava kučka."

Frknem. "Meni kažeš. Može imati moj kurac u ustima, i dalje mrmljati o nečemu.

Previše je, to je prokleto sigurno."

Reese trese glavom. "Zajebi to. Trebaš naći dobrog komada."

Slegnem. "Da, možda."

Otuširamo se i stavimo stvari u torbe, zatim se razdvojimo na parkingu.

Spremam se uskočiti u svoj kamioneta kad primjetim Belle kako stoji pored malog, prebijenog auta, gledajući ispod haube. Lupne nogama nekoliko puta, a zatim pređe rukama kroz kosu. Jebeno je preslatka. Nemoćan pomoći si, bacim torbu u kamionet i krenem onamo, zaustavljajući se iza nje.

"Imaš problem, Blue Belle?"

Poskoči, vrisne i padne naprijed. Omotam ruke oko njenog struka, vukući je natrag i sprečavajući je da padne ispod haube. Ukoči se u mojim rukama, a ja se iscerim.

Dap, slatka.

"Auto ne radi?" kažem u njeno uho.

Iskoprca se iz mojih ruku i okrene, gledajući u mene. Jebeš te oči, nevjerojatne su, tako jebeno predivne. Proučavam joj lice, i nađem se očaran njenom crvenkasto plavom kosom koja joj pada po ramenima. Duga je, i gusta, i jebeno slatka. Nosi druge naočale; ove su tanke, i iznenađujuće izgledaju dobro na njoj. Daje joj izgled zločeste knjižničarke.

Tko ne želi zločestu knjižničarku?

19.

Ima bijelu haljinu s velikim crnim točkama. Definitivno ne ono što bih vidio na većini cura, ali grli njene grudi prije nego se raširi oko njenog uskog struka, i to samo po sebi čini da izgleda jebeno dobro na njoj.

"Ja, ah, moj auto…"

Opet mucanje. Moj cerek naraste. Obrazi joj još više poroze. "Činim li te nervoznom, Blue Belle?"

Ugrize donju usnu. Jebiga.

"Ne", uspije izgovoriti bez zamuckivanja. "Samo… obično ne pričam s ljudima poput tebe."

"Ljudima poput mene?" kažem, pritišćući ruku na moja prsa. "Bih li trebao biti uvrijeđen tim komentarom?"

Stidljivo se osmjehne. "Ne mislim to na zloban način, ali zasigurno možeš vidjeti da smo na totalno različitoj valnoj duljini."

Slegnem. "Pokušavam ne obraćati pažnju na te stvari."

Grokne. "Ti si Maximus Jacobson. Naravno da obraćaš pažnju na te stvari."

"Bih li trebao znati što to znači?" pitam, posežući naprijed i stavljajući ruku na podignutu haubu, čineći da mi se ruka savije odmah pored njenog obraza.

"To znači," kaže, meškoljeći se. "Da ti točno znaš tko si, i kamo ideš. Suđene su ti velike stvari. Ljudi poput mene? Sretni smo što smo u sjeni."

"Ti ne bi trebala biti u sjeni."

Oči joj bljesnu. "A ti to znaš nakon jednog jednostavnog razgovora?"

Iscerim se. "Jebeno znam."

Trese glavom i okrene se, ponovno gledajući u auto.

"Trebaš prijevoz?"

20.

Izdahne. "Uhvatit ću bus. Neki prolazi ovuda za nekoliko sati."

"Smračit će se i opasno je. Hajde. Ja ću te odvesti kući."

Okrene se i proučava me, mršteći oči. "Nisam sigurna da je to dobra ideja."

Zlobno se nasmiješim i posegnem oko nje, zatvarajući haubu. Zatim je uhvatim za ruku, vukući je prema svom kamionetu. "Neću te ubiti. Kunem ti se."

Frkne. "Zbog toga ću se osjećati puno bolje" "Koju drugu opciju imaš?"

Razmišlja o tome a zatim se istrgne iz moje ruke. "Daj da samo zaključam svoj auto." Čekam dok to radi, a zatim oboje hodamo do mog kamioneta. Otvorim vrata za nju, a ona skeptično pogleda, prije nego se popne unutra. Skočim na vozačevo mjesto i okrenem se prema njoj. "Gdje živiš?"

Izdiktira svoju adresu, a zatim gleda kroz prozor dok izlazimo s parkinga. Njen prozor je malo otvoren, puštajući malo svježeg zraka. Tu i tamo, miris vanilije i jagoda dođe do mene, i potrebno mi je sve od sebe da je ne zgrabim i poljubim. Kladim se da je istog okusa.

Treba mi odvraćanje pažnje. "Što studiraš?" pitam je.

"Još nisam sigurna za glavni predmet, ali želim novinarstvo."

"Impresivno." Kimnem.

Slegne. "To je više san upravo sad."

"Hej, barem sanjaš."

Okrene se i proučava me. "Što je s tobom, nogometna zvijezdo? Je li to ono što si oduvijek htio biti?"

21.

Kimnem. "Da, pretpostavljam da sam imao talent i samo krenuo za tim. Klišej.

Otac mi ima lanac klubova za koje je oduvijek htio da ih preuzmem, ali to sranje jednostavno nije ono što želim."

Kimne, kao da razumije. "Shvaćam to."

Oboje utonemo u tišinu, pogledam prema njoj samo da bih vidio da opet gleda kroz prozor. Jebiga, prelijepa je, na najneviniji, čudni, svježi način.

"Ideš li večeras na logorsku vatru?"

Trese glavom. "Ne, nije to baš moja stvar."

"Jesi li ikad bila na jednoj?"

Utone u tišinu.

Pretpostavljam da je to ne.

"Kako onda znaš da nije tvoja stvar?" potičem je.

"Ne znam. Pomisao na pijane ljude koji se seksaju i povraćaju ne zvuči mi baš zabavno."

Smijem se. "Nije baš tako."

"Ne slažem se."

"Sigurno imaš prijatelje koji idu."

"Moja najbolja prijateljica me preklinje da idem," prizna.

"Trebala bi."

Obrazi joj opet porumene. "Možda," mrmlja.

"Obavijesti me ako želiš ići. Doći ću po tebe i odvesti se."

Trzne se i pogleda u mene velikim očima. "Zašto?"

Iscerim se i usredotočim na cestu. "Vozim svakoga. Ne pijem."

22.

Oči joj se naboraju sumnjičavo. "Ne piješ?"

"Zvučiš iznenađena time?"

"Pa…" oklijeva. "Da, pretpostavljam da jesam."

"Nije da imam problem, samo mrzim osjećaj pijanosti i biti van kontrole."

"Da, shvaćam to."

"Kako god," kažem, zaustavljajući se ispred male zgrade za koju mi GPS kaže da je njena. "Daj mi svoj mobitel i upisat ću svoj broj. Možeš mi poslati poruku ako želiš prijevoz."

Bulji u mene neko vrijeme zatim izdahne i izvuče mobitel. Upišem svoj broj zatim ga vratim njoj. Izgleda nervozno, i meškolji se kad se nagnem naprijed i otvorim njena vrata. "Blue Belle?" kažem, lice mi je blizu njenog.

"Ah, da?"

"To je samo prijevoz - neću te ugristi."

Proučava mi lice, zatim kimne, izađe i zatvori vrata.

Ne pogleda natrag.

~~~ Ne zove me da je odvezem do logorske vatre, i kad dođem, nije tamo. Strani razočarani osjećaj u mojim prsima je čudan i nešto na što nisam naviknut osjećati, ali gurnem to sa strane i sjednem pored vatre sa mojim nogometnim prijateljima i Demi, koja je dobro na putu da se napije.

"Vidio sam te s crvenokosim komadom danas," Reese kaže.

"Belle?"

Slegne. "Ne znam kako se zove, čovječe, samo sam vidio da pričaš s njom."

23.

"S kim si pričao?" Demi zahtjeva, prekrižujući ruke i blago se ljuljajući.

Namrštim se prema Reeseu, a zatim se okrenem prema njoj. "Pomogao sam curi kojoj se pokvario auto. Ništa za što bi se trebala ljutiti, Dem." "Jesi li je odvezao kući?" pita, proučavajući mi lice.

"Da." Obrazi joj se zacrvene od ljubomore i odaberem to ignorirati, okrećući se natrag prema Reeseu. "Dobra, brate."

"Oprosti," kaže, sijevajući prema Demi. "Nisam znao da će kraljica kučki uzeti to k srcu."

Slegnem dok gledam kako crvene Solo čaše kruže okolo. Odmahnem rukom kad je jedna gurnuta prema meni. Reese uzme moju, cereći se veliko, dok drži dvije pune čaše u rukama. Smije se kao dijete na Božić, kao da to što drži dvije čaše pive čini sve puno boljim nego da drži jednu.

"Trebao bi popiti jednu. Možda bi te malo prosvijetlilo."

Pokažem mi srednjak. Kiselog sam raspoloženja večeras i ne mogu to otresti.

Razočaran sam jer Belle nije ovdje i izgubio sam svoju amajliju. Jednostavno ne mogu podnijeti večeras pijane jebene idiote. "Idem prošetati."

Demi nešto mrmlja, ali ignoriram je i odšetam u tamu. Ovakvi događaji su obično moja stvar, ali večeras nisam ni blizu tom osjećaju. Zbog toga sam vjerojatno pičkica okej sam s tim. Hodam dalje niz plažu dok ne vidim usamljeni figuru na stijeni, buljeći u ocean. Dok se približavam, shvatim da je to Belle.

Došla je.

Nešto mi se stisne u prsima dok idem bliže dok joj ne mogu vidjeti lice na mjesečini. Nosi uske traperice i široku crnu majicu koja joj pada oko guzice. Nosi par crnih čizmama i kosa joj je puštena, vijori se na vjetru, ali čini se kao da ona to ne primjećuje. Uopće me ne čuje da joj prilazim.

24.

"Došla si."

Trzne se i okrene glavu, zatim izdahne od olakšanja. "Trebaš mi se prestati prikradati."

Smijem se i sjednem na stijenu pored nje. "Znaš da je svrha partyja da im se zapravo priključiš?"

Namršti se. "Moja prijateljica me uvjerila da dođem, ili bolje rečeno, da je odvezem doma, ali nisam stvarno za to. Puno je ljepša ovdje dolje."

Kimnem u znak slaganja. "U pravu si što se toga tiče." "Što je s tobom, kapetane popularni? Ne mogu zamisliti da si ti tip koji sam šeta plažom."

Frknem. "Moja cura je bila teška, a prijatelj mi je pijan. Nije baš zabavno."

Zašuti.

Pogledam prema njoj, a ona opet gleda u ocean.

"Imaš li momka, Blue Belle?"

Opet pogleda u mene. "Zašto me tako zoveš?"

Proučavam joj lice, fokusirajući se na njene plave oči. Oči koje izgleda ne mogu otresti iz svojih misli. "Zato što imaš najintenzivnije plave oči koje sam ikad vidio, a zoveš se Belle. Ima smisla, točno?"

Smije se. Jebeno prelijepa.

"Pretpostavljam da ima."

"Sad, natrag na pitanje… imaš li dečka?"

Mršti se. "Bože, ne."

"Ne?"

25.

"Ne." Smiješi se.

"Kako to?"

Prekriži noge, meškolji se, a zatim ih vrati kako su bile. "Jednostavno nisam upoznala nikoga."

"Prelijepa cura poput tebe?"

Mršti se prema meni. "Pokušavaš li me šarmirati, Max? Zato što zadnji put kad sam provjerila, imao si curu."

Podignem ruke, cereći se. "Samo govorim istinu, Blue Belle. Nisam shvatio da imaš poteškoće s prihvaćanjem komplimenta."

Izdahne. "Ja ne, samo… zašto pričaš sa mnom?"

"Zato što želim."

Napući usne. "To je to?"

"Zar stvarno treba biti nešto više? Možda jesam kreten, i igrač i sve stvari koje misliš, ali nisam šupak. Mogu voditi pravi razgovor s ljudima, znaš?"

Zarumeni se od srama, kao da ju pomisao da me vrijeđa uznemirava. "Znam, oprosti. Nisam tako mislila. Samo nikad nitko nije zapravo pričao sa mnom. Navikla sam biti nevidljiva."

Posegnem preko, stavljajući pramen kose iza njenog uha. Zadrhti, ali me ne zaustavi. "Ne moraš biti," kažem niskim, oštrim glasom.

Slegne. "Da, možda."

Nagnem se unatrag, ali držim oči na njenom licu. "Dobro bi mi došao još jedan prijatelj."

Podigne obrve. "Mislila sam da su cijela školska populacija tvoji prijatelji?"

26.

Gledam u ocean. "Znaš, ti si prva osoba s kojom sam imao pristojan razgovor u dugo, dugo vremena. Zaboravio sam zadnji koji sam imao. Možda sam okružen ljudima, Blue Belle, ali nitko od njih me ne poznaje."

Skroz se okrene prema meni, oči su joj raširene i šokirane. "Nikad nisam mogla zamisliti da bi imati toliko ljudi oko tebe moglo te učiniti samotnjakom. Ubila bih za toliko ljudi s kojima mogu pričati."

"A ipak ti ljudi ne žele stvarno pričati s tobom; samo žele biti viđeni sa simbolom statusa."

Kimne, proučavajući mi lice.

"Max?" Oboje se trznemo i okrenem se da vidim Demi kako juri - pa tetura - po plaži.

Ustanem, gledajući dolje u Belle. "Trebam ići."

Otrgne oči s Demi i pogleda u mene. "Okej."

To izađe kao šapat. Jebiga. Ne želim ništa više nego ostati s njom, ali znam da će se Demi naljutiti, a to će samo usrati ovaj divni razgovor.

Okrenem se i krenem prema Demi, ali nakon nekoliko koraka stanem i pogledam natrag preko ramena. "Hej, Blue Belle?"

Pogleda u mene.

"Znači li to da smo prijatelji?"

Osmjehne se.

Jebeno da.

27.

Anabelle - sada Ne mogu prestati misliti na Maxa.

Prošla su dva tjedna otkako je svratio, a u tom vremenu ja nisam mogla razmišljati ni o čemu drugom. Nastavljam ponavljati njegove riječi u glavi iznova i iznova u mojoj glavi. Što više razmišljam o njima, sve više se pitam da li da samo odem i vidim ga. Kako uopće mogu prosuditi hoće li se uklopiti u Immyn život ako uopće ne odem i ne saznam sama? To je sebično, a ne mogu si priuštiti sebičnost s njom. Što će misliti ako odraste bez da upozna oca jer sam se ja previše bojala upoznati ih?

Tako da sam donijela odluku. Večeras idem u House of Obsidian. Otići ću i provjeriti stvari iza scene. Ne želim napraviti veliku stvar od toga; uopće ne znam hoću li pričati s Maxom. Samo želim vidjeti kakvim životom živi. Trebam prosuditi svojim vlastitim očima, a to ću i napraviti.

Loše mi je u trbuhu od same pomisli.

Vidjeti Maxa ponovo nije nešto za što sam pretjerano sigurna da mogu podnijeti, ali donijela sam odluku i neću odustati. Tina će doći svake minute da čuva Immy, a ja stojim ispred ogledala, gledajući u svoj odraz, pitajući se trebam li obrisati šminku, ili nanijeti još. Zašto je to uopće bitno? Neće me vidjeti. Samo ću provjeriti stvari.

Točno?

"Tu si!"

28.

Skočim uz ciku i vidim Pippu kako stoji na dovratku moje sobe. Nosi najslađe sive pamučne hlačice, a njen top ima ogromnu, rozu macu. Samo Pippa može učiniti da takve stvari izgledaju odlično. Njena plava kosa joj je bačena preko jednog ramena i smiješi mi se, uvijek je nasmijana.

"Oprosti," smije se. "Nisam te mislila prepasti."

Pritisnem ruku na srce. "Oprosti, bila sam u svom malom svijetu."

Proučava me. "Izgledaš očaravajuće. Kamo ideš?"

"Ja sam…" oklijevam. "Idem vidjeti Maxa."

Oči joj se rašire. "Ideš?" dahće. "Zašto?"

Kažem joj kako sam se osjećala, a ona me sluša cijelo vrijeme, kimajući blago svako malo. "Razumijem," kaže kad prestanem pričati. "I mislim da radiš jako hrabru stvar."

Ispustim dug, iscrpljujući dah. "Nadam se, Pip, zato što se upravo sada ne osjećam tako."

Uđe unutra i zagrli me. "Donijela si pravi izbor," uvjerava me. "Vjeruj mi."

"Hej, dame."

Razdvojimo se i pogledamo u Tinu koja stoji na dovratku. Izgleda dobro poput mene; samo što je njena kosa plava, umjesto crvenkasto plava poput moje. Imamo istu građu, iste obline i iste oči. Mama je uvijek govorila da smo trebale biti blizanke, zato što smo tako jezivo slične. Čak i naše osobnosti su skoro iste. Iako Tina zna biti borbenija od mene kad to želi.

"Hej, Tina", smiješim se, hodajući prema njoj i grleći je. "Hvala ti što ovo radiš."

Odmahne rukom. "Bilo što da te izvuče van."

Pippa i ja brzo pogledamo jedna drugu i nadam se da shvaća da nisam rekla Tini istinu. Ona nije Maxov najveći obožavatelj i da se pita nje, nikad ga više ne bih vidjela.

29.

Ne da je mogu kriviti; pakao, zbog njega sam se preselila i ostavila sve iza sebe.

Zatvorila sam se, isključila, i trebale su mi godine da se opet povežem sa svojom obitelji, čak iako one nisu napravile ništa pogrešno.

"Pa," kažem, razbijajući tišinu. "Idem. Tina, zovi me ako Immy bude trebala bilo što."

Odmahne rukom. "Gluposti, bit ćemo dobro. Uživaj."

Brzo im mahnem, a zatim požurim u dnevni boravak i zgrabim štikle i torbicu.

Dvaput se pogledam u ogledalu na izlasku, odlučujući da će biti dobro, a zatim pojurim kroz vrata. Idem taksijem, zbog vlastitog dobra. Vjerojatno ću popiti piće, zato što sam tako nervozna da želim povratiti. Neće me vidjeti. Neće. Samo ću otići unutra i vidjeti što se događa u njegovom životu. To je sve. Jednostavno je.

Da, točno. Ništa nije tako jednostavno.

Već sam pozvala taksi, tako da u skočim kad dođe pet minuta kasnije. Meškoljim se u svojoj uskoj crnoj haljini, pitajući se je li ona previše. Što ako je to sada ležeran klub? Prošlo je tako dugo otkako sam ga vidjela. Pippa mi je rekla da je to poprilično fino mjesto, tako da sam se odlučila za haljinu kao da idem u noćni izlazak.

Izvučem mobitel i pokušavam vidjeti svoj odraz na ekranu, ali ne mogu vidjeti ništa. Ostavila sam svoju crvenkasto plavu kosu puštenu, ali počinjem se pitati je li to loša ideja. Već se ionako s njom ističem u gužvi. Maxu nikad ne bi promakla moja kosa.

Volio ju je.

Jednom.

Vozač taksija zaustavi se dvadeset minuta kasnije ispred masovnog kluba.

Buljim vani u njega. Ovo… ovo nije ono čega se sjećam. Pogledam u masivni srebreni znak i na njemu definitivno piše House of Obsidian. Imam nejasna sjećanja na klub, i uvijek je bio lijep, ali ovo je bljesak. Maxov otac se borio da održi fondove, ali ovaj klub je primitivan, vrvi ljudima i duple je veličine.

30.

Platim vozaču i izađem iz auta, mičući se uz red ljudi koji čekaju u redu na vratima. Bit će bolje ako budem među njima, zato što je manje vjerojatno da će me vidjeti. Dok se mičem prema početku reda, buljim u veliku crnu platformu s lijeva.

Ispunjena je ljudima, koji čavrljaju i smiju se. Ovaj klub nije ništa kakav je bio prije.

Toliko je bolji. Max je napravio nevjerojatan posao.

Pokažem osobnu izbacivaču i znatiželjno me promatra na trenutak. Srce mi preskoči nekoliko otkucaja jer i dalje nosim Maxovo prezime, i pitam se je li primjetio.

Slegne i pusti me kroz nekoliko sekundi. U trenutku kad uđem unutra, dahnem. Ovo definitivno nije ono čega se sjećam. Ono što su nekad bili drveni podovi, zdepasti drveni bar i crveni separei, sad je uglađeni crni bar, crni i sivi ispolirani pod, očaravajući veliki separei i ogromni otvoreni plesni podij. Netko straga me gurne i zateturam naprijed.

Prošlo je puno vremena otkako sam bila negdje poput ovog, i nikad ovakve situacije nisam dobro podnosila. Nikad nisam bila klupski, zabavni tip. Uvijek sam preferirala sklupčati se gledajući filmove, ali naučila sam nositi se s ovim mjestima, zato što su se Maxu oduvijek sviđala. Znam kako se nositi, ali prošlo je neko vrijeme.

Osjećam se kao riba bez vode.

Nađem mjesto za barom i uguram se, gledajući okolo, srce mi nabija. Ne mogu vidjeti Maxa, ali po onome što znam, promijenio se i neću ga prepoznati. Ne znam što tražim - u kojoj glavi čovjek kojeg volim je visok i nabildan s tamnom neurednom kosom i smeđim očima. Ne znam kakav je sada, ali ne mislim da ću ga promašiti. Max ima onu vrstu lica koju ne možeš zaboraviti. "Što vam mogu donijeti?" barmenica pita, ruka joj se ubrzano miče dok poslužuje pića. Uopće se ne zaustavi da pogleda.

"Samo votku s brusnicom, hvala."

U sekundi, ona ga zamješa i gurne prema meni. Sveto sranje, dobra je. Dam joj novac, a ona ga stavi u kasu dok u slobodnoj ruci drži bocu i toči. Da, impresivna je.

Nastavi dalje prije nego joj stignem zahvaliti na piću. Uzmem ga i okrenem se, stavljajući slamku u usta i povlačeći dok gledam okolo.

31.

Nemam pojma gdje početi.

Hodam kroz gužvu, prolazim pored separea i nađem mjesto u kutu prostorije za stajati. Od tuda mogu vidjeti bar i cijeli plesni podij. Proučavam sve ljude, gledajući ih kako plešu, trljaju, smiju i ljube. Srce mi poskakuje i fokusiramo svoju pažnju na bar da izbjegnem bol koju donosi afekcija drugih.

Nikad nisam razmatrala da Max možda ne radi večeras. Sigurno, subota je večer, i većina vlasnika klubova radi na prometnim večerima, ali mogao bi biti bolestan, ili odustan, ili s… nekim. Srce mi se stisne i držim oči na baru, gledajući svakoga kako radi. Tako sam jako fokusirana na njih da ne primjetim muškarca i ženu koji stoje na kraju bara. Nisam dok se ona ne pomakne i ne uhvatim mali pogled na njegovo lice pa se okrenem i buljim.

Srce mi prestane kucati.

Dobrih sam deset metara udaljena, ali čak i s te udaljenosti znam da je to on.

Način na koji se drži, dominantan način na koji se kreće - to je apsolutno Max. Knedla mi se stvara u grlu dok ga upijam, a nešto u mom srcu se slomi dok proučavam muškarca kojeg ne poznajem. Ovo nije Max kojeg se sjećam. Ovaj muškarac je ogroman, strašan i bezosjećajan. Čak i dok priča, lice mu je prazno. Ništa. Tamo nema ništa.

Baš kao kad sam otišla.

Max je uvijek bio velike građe, ali ovaj muškarac je ogroman. Ruke su mu ispučene iz uske crne majice koju nosi, a podlaktice su mu isječene. Nestala je neuredna crna kosa; umjesto toga, ošišana je kraće, zlobnije čak. Odavde ne mogu vidjeti njegove oči, ali mogu vidjeti iskrivljen način na koji mu nos leži na licu, i ožiljke na njegovim obrazima. Izgleda više, i kunem se, puno veće. Traperice su mu poderane i crne, a čizme mu izgledaju kao da pripadaju bajkeru.

Ovaj muškarac nije moj muž.

Nije.

Oh Bože.

32.

Knedla u mom grlu se širi i raste dok ne osjetim da zrak više ne dolazi do mojih pluća. Počnem dahtati, ali ne mogu skrenuti pogled s njega. Kad se žena pored njega opet pomakne, napokon otrgnem oči s njegovog lica i pogledam u nju. Plava je, lijepa, i nekako me podsjeća na njegovu staru curu Demi. Posegne preko i zatakne se za njega sa strane, prelazeći prstima niz njegova prsa.

Nešto čudno eksplodira u mojim prsima. To je bijes i posesivna žudnja. On je moj muž. Kako se usuđuje staviti ruke na njega? Odmah protresem tu misao iz glave, šokirana jer ju uopće imam. Ostavila sam ga. Nemam pravo osjećati se ovako. Naravno da viđa drugu ženu. Što? Jesam li očekivala da visi okolo čekajući me? Ne voli me uopće. Prestao me voljeti prije pet godina. Sam mi je to rekao.

Odmakne se od bara i grupa ljudi čini se kao da se lijepe za njega kao muhe, slijedeći ga prema ogromnom ulazu za kojeg pretpostavljam da je stražnja soba.

Spustim naočale na stol u blizini i slijedim gužvu, pokušavajući se uklopiti tako da ne izgledam sumnjivo. Grupa od oko pedeset ljudi, možda više, kreće se prema ulazu gdje se par stepenica spušta u ono za što pretpostavljam da je podrum.

Svi se spuštaju dolje, a kad dođem do stepenica, krenem i ja. Ljudi se udaraju i guraju, al što smo bliže dnu, zaboravim na to. Zaboravim zato što rika glasova i udaranje stopala o pod ovdje dolje je van ovog svijeta. Nikad u svom životu nisam čula zvuk poput toga. Kad mi prostor uđe u vidokrug, dahćem. Pippa je bila u pravu; to je ogromni ring.

U sredini prostorije je ogroman ring, ograđen. Trenutno su dva borca u njemu, s crvenim rukavicama, udaraju jedan drugog dok plešu po ringu. Rulja koja ih okružuje je ogromna, udaraju nogama o pod, vrište, buču, mašu novcem po zraku kao da im ništa ne znači. Netko me gurne straga i prisilim noge da se opet pomaknu, stapajući se s ruljom.

Pogledam okolo za Maxom, ali ne vidim ga. Okrenem se natrag prema borbi, gledajući fascinirano kako se muškarci kreću, zadaju precizne udarce, i bore se kao pravi šampioni. Ne želim uopće znati gdje Max nalazi ove ljude.

33.

Zauzeta sam gledajući ih, tako očarana, da ne vidim da je počela tuča iza mene.

Počela je između dvojice muškaraca, koji viču i vrište jedan na drugog zbog neke žene. Žena u pitanju stoji s glupavim izrazom lica, moja pretpostavka je da ih vjerojatno obojicu viđa u isto vrijeme, uzimajući u obzir da riječi koje bacaju jedan drugom sadrže "Ona je moja", i "Drži se jebeno podalje od moje cure".

Prije nego znam, udaraju se, a ljudi se miješaju. Pokušam se odmaknuti, ali završim tako što se spotaknem naprijed. Ne znaju da sam tu i zgazit će me. Pokušavam jurnuti natrag, ali ljudi su iza mene, guraju se i viču, podupiru ih.

Nemam drugu opciju nego sjediti ovdje i čekati da završe tuču. Spustim lice u ruke i prekrijem ga, pokušavajući se zaštiti. Ljudi me guraju okolo, udaraju moje tijelo sa strana dok navijaju da se tuča nastavi. Držim lice dolje, ali mi ne promakne glasni, bučan, poznati glas koji od zvoni. "Koji kurac vi gadovi mislite da radite tukući se u mom klubu?"

Ne podignem pogled. Ne mogu. Cijelo tijelo mi je smrznuto. Ako ostanem ovako, možda me neće vidjeti.

"Jebao je moju ženu!" jedan muškarac viče.

"Nije me briga ni da je jebao tvog psa," Max tiče. "Odnesi ovo sranje van, odmah jebeno sad." Čuje se još svađanja, a zatim dođu riječi koje nikad, nikad nisam htjela čuti. "Hej, jesi dobro tu dolje?"

Oh, Bože.

Obraća se meni.

Ne mogu disati, ne mogu se pomaknuti, ne mogu ništa osim drhtati. Možda, ako se samo ustanem i odjurim, neće me primijetiti. Možda će samo misliti da sam neka pijana žena koja nema pojma što radi.

"Hej, damo, jesi li okej?"

34.

Oh, Bože.

Mozgam o svom pokretu kad se teška, čvrsta ruka omota oko moje. Onda je povuče, a moja ruka padne s mog lica. Buljim u pod. Ne mogu pogledati u njega, Ne mogu… nisam spremna. Nikad nisam trebala doći ovamo.

"Pogledaj me."

Glas mu je napetiji, oštriji. Zna li?

"Sad." Nisam. Ne mogu. Preteško je.

"Pogledaj. U. Mene."

Polako, podignem glavu. U trenutku kad mu vidim lice, dahnem. Kao da me je netko ošamario. Bol se kreće kroz mene ravno do moje srži dok upijam lice čovjeka kojeg volim tako jebeno puno. Bila sam u pravu; promijenio se. Toliko da ga jedva prepoznajem. Njegovo nekad besprijekorno lice sad je prekriveno blagim ožiljcima, kao što sam isprava pomislila. Nos mu je bio slomljen i ima ožiljak iznad obrve.

A ipak, unatoč svemu tome, toliko je jebeno prelijep da mi oduzima dah.

Nekad smeđe oči sad se čine gotovo crne, a kosa mu je kraća nego što se ikad sjećam. Vilica mu je muževnija, i ima bradicu po bradi. Dvodnevnu. Izgleda nevjerojatno na njemu. Kleči pored mene, gornji dio njegovog tijela toliko je ogroman da znam da bi mi mogao slomiti jednim trzajem ruke. Mala sam kao što sam i uvijek bila, ali sad se čini toliko masivan.

"Ana?" kaže, glas mu je napet.

Ne mogu ovo.

"Nnn ne mogu", vrisnem, jureći unatrag.

Brzo se pomakne, gurajući tijelo naprijed prema mom, ali nastavim se kretati.

Kad se pomakne, vidim tetovažu ispod njegove majice. Moje ime. Nikad je prije nije

35.

imao. Nešto mi se skupi u grlu, a suze gore u mojim očima. Zašto bi napravio tetovažu s mojim imenom kad me kompletno uništio? Zašto? Ne razumijem. Rekao je da me ne voli. Pa zašto je dovraga napravio to? Je li ti neka vrsta podsjetnika na greške koje je napravio?

"Ana," kaže opet, nasrćući, pokušavajući me uhvatiti.

"Ne, ne!"

Okrenem se i spustim na ruke i koljena, puzeći kroz gužvu. U haljini sam i štiklama, tako da mi to ne ide baš. Čim mogu, skočim se na noge i krenem trčati. Guram se kroz gužvu, pokušavajući pobjeći, trebajući zrak tako očajno da osjećam da mi se grlo zatvara.

"Ana!" Ne. Ne. Ne. "Jebeno stani!"

Ne mogu.

Max, ne mogu.

Trčim najbrže što mogu, a kad dođem do dna stepenica, velika ruka omota se oko moje nadlaktice i okrene me. Poletom kao da ne težim ništa i zabijem se u čvrsta, masivna prsa. Lice mi je pritisnut uz njih, i pustim gušeći, jecajući zvuk. Podignem ruke i krenem se boriti, gurati ga, očajnički pokušavajući pobjeći.

"Prestani se boriti protiv mene. Jebiga, samo se smiri."

"Pusti me, nisam trebala doći ovamo. Max, molim te, samo me pusti."

Nije. Njegove velike ruke ostanu na mojim ramenima i drži me tu bez napora, kao da se ne vrpoljim i ne pokušavam osloboditi. Ne gledam u njega - samo buljim u

36.

njegova prsa i nastavljam se pokušavati osloboditi. Ne mogu sresti njegove predivne oči, zato što to znači dopustiti njemu da vidi grubu, slomljenu bol u mojim vlastitim.

Ne mogu to dopustiti.

"Molim te," vrisnem.

Pomakne me, ne odgovarajući, ne dajući mi šansu da se dalje svađam. Vodi me po stepenicama, njegovo veliko tijelo je iza mene, njegove ruke su na mojim ramenima.

Ne borim se, jer što bliže dođem izlazu, bliže sam bijegu. Moram trčati, i sve ovo procesirati. Ne mogu to raditi upravo sad; nisam spremna. Mislila sam da jesam, ali nisam.

"Dobar ulov, Max," visoki, zgodni muškarac kaže kad se penjemo po stepenicama. "Bolja od zadnje koju si odveo kući."

Tijelo mi se ukoči kad me njegove riječi pogode, tako snažno da ne mogu disati.

Nagnem se naprijed i počnem se boriti za zrak. Kad sam mislila da sam spremna za ovakve emocije? Pomisao na Maxa s drugom ženom, njegova usta na njenima, njegovo tijelo unutar njenog, čini da bol za koju nikad nisam pomislila da ću opet osjetiti probija kroz moja prsa.

"Odjebi, Josh." Max riče.

"Isuse, čovječe, samo sam se šalio."

Bijes preuzme moju bol, a mješavina postane kombinacija koja obuzima.

Ispravim se i zabijem lakat unatrag, udarajući Maxa u trbuh. Gunđa, a ja potrčim.

Tjeram noge najjače što mogu, dolazeći do vrha i oštro skrećući ulijevo. Zaobilazim stolove, obarajući stolice, zabijajući se u ljude i spotaknem se nekoliko puta, ali uspijem izaći van. Jednom kad sam tamo, kliznem u mračnu stranu kluba i pritisnem leđa o cigleni zid.

Drhtavim prstima, izvučem mobitel i franatično krenem tražiti broj da nazovem taksi. Mobitel je istrgnut iz moje ruke prije nego uspijem birati broj. Podignem pogled

37.

i vidim Maxa kako gleda u mene, dahće od bijesa i bog zna čega još. "Nećeš opet pobjeći. Ne dok ne dobijem priliku jebeno razgovarati s tobom."

"Ne," dahćem, gurajući njegova prsa, pokušavajući se boriti protiv svojih suza.

"Nisam spremna za ovo, Max." "Nemaš jebeno izbora," kaže, grabeći mi zapešća dok se ja pokušavam boriti protiv njega. Spoji ih jednom ogromnom rukom i gurne ih iznad moje glave. Bacam se sa strane u stranu, ali napravi nešto od čega se cijelo moje tijelo smiri. Spusti čelo i nasloni ga na moje.

Prestanem disati. Često je to znao raditi; to je bio njegov način pokazivanja ljubavi. Kad smo bili mlađi i kad bi se svađali, stao bi u sred razgovora i prislonio čelo o moje, o bez neuspjeha, to bi me smirilo. Tijekom godina, to je postalo strastvenije od poljupca, voljenije od riječi. To je bila naša stvar.

"Max," graknem, glas mi drhti.

"Blue Belle."

Ispustim gušeći zvuk, ali ne mogu se odmaknuti. Želim, ali ne mogu. Koža mu je tako topla, a ovu utjehu sam htjela osjetiti čini se godinama. Išla bih u krevet sama i budila se sama toliko dugo da se ne mogu sjetiti kakav je osjećaj utjehe. Bar nisam do ove sekunde.

"Moraš me pustiti," uspijem reći tihim, slomljenim glasom.

"Neću."

"Molim te." Molim, pokušavajući ne uživati u osjećaju njegovog toplog daha uz svoje usne.

Pomaknem oči da pogledam u njegove i borim se da vidim čovjeka u kojeg sam se zaljubila. Da nije ove jednostavne geste ljubavi koju mi sad pokazuje, bila bih sigurna da stranac stoji nada mnom.

38.

"Što ti se dogodilo?" pitam, prije nego razmislim.

Trzne se. "Izgubio sam najbolju stvar koju sam imao."

Tresem glavom sa strane u stranu, pokušavajući se odmaknuti. "Ne, ne možeš to raditi. Ne možeš, Max. Odgurnuo si me. Rekao si…"

Njegove riječi iz te noći me proganjaju; uvukle su se u moju dušu, i bez obzira koliko se jako trudila, ne mogu ih maknuti.

"Znam što sam rekao, Ana." reži. "Nisam to mislio."

"Ne!" viknem, povlačeći ruke. "Ne možeš ovo raditi, jesi li me čuo? Ne možeš reći da mi nisi mislio istrgnuti srce."

"Stvari su bile jebeno loše, Blue Belle. Nisam ista osoba."

"Ne?" vrisnem. "Misliš da to nisam primijetila? Misliš da nisam osjetila gorku, praznu usamljenost kad si me odgurnuo, kad si spavao u drugom krevetu, kad si počeo piti i zatvorio se? Misliš da nisam shvatila da nisi ista jebena osoba?"

Plačem sada. Ne mogu se zaustaviti. Velike, debele, ružne suze kotrljaju se niz moje obraze. Max ispusti bolan, grleni zvuk i korakne unatrag, puštajući mi ruke.

"Mala… " "Nemoj… " vrištim tako glasno da mi se cijelo tijelo počne tresti. "Nemoj ni pokušavati opravdati se. Dala sam ti priliku, Max. Dala sam ti tisuće prilika, a ti si odbio.

Sad ćeš vidjeti kako je to biti vani."

"Ako se tako osjećaš," laje. "Zašto si jebeno došla ovamo?"

"Samo sam htjela da… da…"

"Vidjeti me?" riče mi u lice. "Vidjeti što radim? Vidjeti izlazim li? Vidjeti što mi se dogodilo? Sve to, ali ne želiš pričati sa mnom. To nije jebeno fer. Ne možemo se pretvarati da ne poznajemo jedno drugo do kraja naših života."

"Ja samo…"

39.

Naginje se bliže dok mu usne nisu tako blizu mojima da mogu okusiti njegov dah. "Samo si morala vidjeti jesam li još uvijek privučen tebi kako sam bio?"

Ne. Ne. "Nnn...ne."

Bože prokleti. Sad mucam.

"Da si to mogla izgovoriti bez zamuckivanja, možda bih ti i povjerovao, Blue Belle."

"Pusti me, Max." kažem, pokušavajući spriječiti glas da drhti. "Gotova sam s razgovorom."

"Ja nisam gotov, Blue Belle. Trebam još. Proveo sam pet dugih jebeni godina pitajući se za tebe. Trebajući te."

"Ne trebaš me", režim. "Odgurnuo si me, a sad žudiš za nečim na što ne možeš spustiti ruke. To nema ništa s potrebom."

"Znaš to, zar ne?" kaže, buljeći u moje oči.

"Da, znam. Da si me htio tako jako, Max, zašto me nisi tražio?"

Trzne se. "Zato što sam bio na lošem mjestu."

"To je to?" gorko se nasmijem. "To je najbolje što imaš?"

"Da, Ana, to je najbolje što jebeno imam."

"Pusti me," zahtijevam.

Trese glavom i nagne je dok mu usne nisu blizu mog uha. "Ne, zato što želiš ovo jednako koliko i ja."

Drhtim, ali kažem. "Ne."

40.

"Razmišljaš o istoj stvari o kojoj ja razmišljam upravo sad," mrmlja. "Pitaš se mogu li te jebati jednako jako kao što sam znao."

Spojim bedra dok vrelina curi iz moje srži. Bože proklinji ga jer dobiva ovakvu reakciju od mog tijela. Ne bih trebala ovo dopuštati. Što dovraga nije u redu sa mnom?

"Pitaš se hoće li biti isti osjećaj mog kurca u tvojoj uskoj pički."

Oh, moj Bože.

"Tvoje proste riječi neće me pokolebati," kažem, ali glas mi zastajkuje.

Isplazi jezik i dodirne moju ušnu resicu. Oči mi se drhteći zatvore, zato što je istina da želim ono što smo nekad imali. Sanjam o njegovom tijelu, kurcu, usnama svemu njegovom. Pokušavam se sjetiti kako je odličan osjećaj imati njega unutar sebe.

Uspomene su upravo to sada - uspomene. Ne mogu se više prisjetiti njegovog okusa, ili kakav je osjećaj.

"Smiješno je to," kaže, puštajući mi ruke, a grabeći mi bokove. "Kladim se ako stavim ruku u tvoje gaćice da bi bila mokra, Blue Belle."

Progutam debelu kendlu u grlu, zato što bi bio u pravu, a ne želim da to zna.

Krenem se odmaknuti, ali on se pomakne brže, zarobljavajući moje usne njegovima.

Tako sam šokirana time, tako istinski šokirana da samo stojim tu, tupa i bez riječi. Usne su mu čvršće nego što pamtim, ali s njegovim velikim tijelom koje me pritišće uz zid, i njegovom vrelom kožom koja me grije, to se čini kao da je izblijedilo. Nije me briga kakvog su osjećaja njegove usne.

Sve do čega mi je stalo je da se moje srce vratilo u život.

Ljubiti Maxa je oduvijek bila moja omiljena stvar. Od samog početka, imati njegove usne na svojima je moglo popraviti moj dan. Sretno bih ležala s njim satima, samo ljubeći njegove usne, kušajući njegova usta, i bila blizu njemu.

Sjećam se posljednjeg puta kad me poljubio - bilo je to večer prije nego mi je rekao da me ne voli više, gdje me jebao tako jako uza zid da su mi ostale modrice.

41.

Naš posljednji poljubac bio je onaj slomljeni.

Suze me šoku ispod kapaka i podignem ruke, odgurujući ga. Sve unutar mene želi da se prilijepim uz ovog čovjeka i ljubim ga dok oboje ne možemo disati, ali ne mogu. Jednostavno ne mogu. Slomio mi je srce i ima toliko slomljene, neizrečene štete između nas. Štete koju čak ni najljepši poljubac ne može popraviti. Max se odmakne kad ga gurnem, a ja iskoristim priliku da kliznem.

"Anabelle," kaže, glas mu je gust i hrapav. "Možeš bježati koliko hoćeš, ali oboje znamo da imamo nešto što se ne može zaboraviti."

Koraknem unatrag i obrišem sve emocije s lica. Ne radim ovo zato što je to ono što istinski osjećam; radim to zato što nije tako lako. Volim Maxa; voljela sam ga dugo vremena, i on je jedini čovjek kojem sam ikad dala svoje srce, ali povrijedio me, i sad imam kći na koju moram misliti. Ne mogu ga samo pustiti da ušeta natrag u moj život kao da nikad nije otišao - stvari su se promijenile i on će morati prihvatiti te promjene.

Da je bilo tako lako, ne bi bili ovdje gdje smo sad. Tako da napravim jedinu stvar koju mogu. "Šteta," kažem, glas mi je slomljen. "Zato što ja već jesam."

Zatim se okrenem i odem, ali ne prije nego vidim bol u njegovim očima.

Prokleti on.

Prokleto sve.

42.

Max - tada

Dva tjedna nakon susreta s Belle

"Čekaj, Blue Belle!" vičem, trčeći niz hodnik. Tenisice mi škripe po ispoliranom podovima dok nabijam nogama jače da dođem do nje.

Glava joj je spuštena i brzo juri naprijed. To je neobično, zato što znam da me čula. Družili smo se skoro svaki dan posljednja dva tjedna. Pričam s njom bez problema, a što više vremena provodim s njom, sve više želim odbaciti sve drugo, samo da mogu biti s njom. Ima jebeno dobru osobnost, i smiješna je do pakla.

"Belle!" viknem opet.

Hoda brže. Naboram obrve, ubrzavajući. Kad joj priđem i ona počne trčati. Kosa joj leti iza nje dok juri kroz vrata pa prema autu. Definitivno nešto nije u redu. Spustim glavu i potrčim brže, hvatajući je baš prije nego dođe do njenog starog, sjebanog auta kojeg je prisiljena vozati okolo. Uhvatim je za nadlakticu, klizne u ukočeno zaustavljanje.

"Belle," kažem, dahćući. "Koji kurac?"

Ne pogleda u mene.

43.

Okrenem je i oči mi skoro ispadu iz glave kad joj vidim lice. Tamna modrica joj se stvara ispod lijevog oka, koje se počelo zatvarati od oteka. Bijes, kakvog do sad nisam osjetio u životu, izdigne se i eksplodira dok lajem. "Tko ti je jebeno to napravio?"

Pogleda dolje, usna joj drhti. Jebiga.

Posegnem i uhvatim joj bradu, nježno joj podižući glavu natrag. "Blue Belle, reci mi tko ti je to napravio."

"Nije bitno", promuca. "Vjerojatno sam to zaslužila."

Najveća hrpa sranja koje sam ikad čuo. Belle je poput mačića. Toliko prokleto slatka da se nikad ne bi mogao natjerati da je nekako povrijediš. Slatkorječiva je, očaravajuća, i najbolja osoba koju poznajem. Svaka minuta koju provedem s njom čini me boljom jebenom osobom. Tako da mi njene riječi ne zvone istinom, jednostavno me čine ljućim.

"Tko. Ti. Je. To. Napravio?" istisnem.

"Nije važno; bila je to nesreća."

Nježno joj stisnem bradu, govoreći joj da nisam toliko glup i da znam da mi laže.

"Dušo," kažem nježnim glasom, iako pucam od bijesa iznutra. "Reci mi tko ti je to napravio, ili ću sam saznati."

Skrene pogled i prošapće. "Ne znam njeno ime."

"Kako izgleda?"

"Cccrna kosa i plave oči, visoka, mršava."

Namrštim oči, ne prisjećajući se nikoga tko tako izgleda. Ili mi laže, ili ne poznajem osobu koja joj je to napravila.

"Je li rekla zašto to radi?"

Opet skrene pogled.

44.

"Belle," upozorim je. "Saznat ću."

"Rekla je da ne pripadam u ovaj svijet, da si ti već zauzet, i da se trebam držati pakleno dalje od tebe."

Krv mi vri. Demi. Morala je biti Demi. Organizirala bi nešto tako u snu. Ludo je ljubomorna na Belle otkako sam počeo pričati s njom, a što sam više vremena provodio s njom, sve sam manje vremena provodio s Demi. Zapravo, rijetko mislim na nju.

Trebao mi napraviti pravu stvar i prekinuti s njom, ali previše sam jebeno zauzet.

"Riješit ću to, ali prvo ću te odvesti kući, Blue Belle. Ne možeš ovakva voziti."

"Dobro sam, Max." "Ne, jebeno nisi. Oko će ti se skroz zatvoriti. Hajde, kasnije ćemo doći po tvoj auto."

Ne svađa se, umjesto toga pusti me da je povedem prema mom kamioneta.

Otvorim vrata za nju, a ona klizne unutra. Baš kad se približim vratima, Reese dođe džogirajući. Pogleda u Belle u mom autu, a zatim mu oči bljesnu prema meni. "Koji joj se kurac dogodio?"

"Demi joj se dogodila."

Resseovo lice se napne. Počela mu se sviđati Belle skoro jednako koliko i meni, tako da znam da osjeća sličan bijes kao i ja.

"Kučku treba staviti na mjesto."

"Oh, ne brini se", kažem, lupajući ga po ramenu. "Stavit ću je."

~~~ "Budi mirna," grdim dok se Belle nervozno vrpolji.

"Ja ne... Možeš li to napraviti na neki drugi način?"

45.

"Ne, Blue Belle, ne mogu. Treba biti na tome neko vrijeme, a ako ću ovako biti siguran da će se to dogoditi, onda ću sjediti ovdje dok ne budem zadovoljan."

Belle i ja sjedimo na podu. Moja leđa su pritisnuta na njen krevet, a ona je između mojih raširenih nogu, leđa joj pritišću moja prsa, njena guzica točno uz moj kurac. Jedna ruka mi je omotana oko njene sredine, a drugom pritišćem vrećicu leda na njeno oko.

To je intimna pozicija, i za to. Kao i ja. Borim se protiv sebe da držim ruke podalje od nje.

"Mogu sama držati, Max. Nisam invalid."

Frkne. "Ovako je puno zabavnije."

"Kome? Tebi ili meni?"

Hihoćem se. "Meni, naravno."

Znam da se upravo samo smiješi, iako ne mogu vidjeti.

"Ne smiješ se, Blue Belle, zar ne? Zato što bi to značilo da ti godi moje društvo."

"Nisam," protestira, ali glas joj je raspoloženiji. "Prisilio si se u moj život. Ti si poput muhe koje se ne mogu riješiti."

Puknem od smijeha i stisnem je bliže. "Ali ne želiš stvarno da odem, zato što bi bila tako usamljena. Priznaj."

"Ne." Cerek mi poraste. "Pa, onda pretpostavljam da ću sjediti ovdje satima i satima, dok ne priznaš."

"Mrzim te, Maximus."

Bocnem je u trbuh, a ona se hihoće. "Ne zovi me tim odvratnim imenom, ženo."

"To ti je ime. Dopušteno mi je tako te zvati ako to hoću."

"Možda mi to je ime, ali je prokleta tragedija."

46.

Glasnije se hihoće. Jebeno volim taj zvuk.

"Okej, dobro. Zvat ću te Max. Ali neću priznati da mi se sviđaš."

"Mogu to škakljanjem izvući iz tebe, ako bi htjela?"

Udari mi nogu svojom. "Ne možeš to napraviti. Ranjena sam."

"Smijeh je najbolji lijek, Blue Belle."

"Ne bi mi to napravio…" Kaže, glas joj je oprezan.

"Oh, ne bih li?"

Posegnem do njenih rebara i vrpoljim prstom o njeno meso. Pukne u nekontrolirani smijeh. Cereći se, spustim vrećicu s ledom i bacim je na pod, zatim koristim drugu ruku da je još malo škakljem. Histerično se smije i bacaka. Baci se naprijed, ali idem za njom, ruka mi je omotana oko njenog struka. Spustim ruku da spriječi tjelesnu težinu da je ne poklopi, ali držim je priklještenu, licem na podu dok je nastavljam škakljati.

"Prestani!" vrisne. "Ti užasni…" Ne može završiti rečenicu od smijeha.

"Max!" "Reci to", smijem se, još je škakljajući.

"Ne." Hihoće se.

Okrenem je, opkoračujući joj bokove. Uvijam prste ispred njenog lica, a zatim ih spustim na njen trbuh. Smije se, a glava joj se baca sa strane u stranu.

"Priznaj, ili će stvari postati gadne."

"Okej, okej." Dahće između smijeha. "Volim tvoje društvo, i moj život nikad ne bi bio isti bez tebe."

Iscerim se i prestanem je škakljati. Nagnem se i pritisnem čelo o njeno. "Rekao sam ti."

47.

Dah joj zastajkuje i sav smijeh napusti njeno tijelo. Pogleda u moje oči i iznenada, stvari su ozbiljne. Želim je poljubiti. Jebiga. Želim je poljubiti tako jako da me cijelo tijelo boli od toga. Pomakne se ispod mene, a ja se borim protiv stenjanja. Oči joj kliznu na moje usne i znam da me želi poljubiti isto onoliko koliko i ja želim poljubiti nju. Posegne i prijeđe rukom po mojoj vilici, a cijelo tijelo mi se stisne od potrebe.

U mom je srcu bol koju nikada do sad nisam osjetio. Želja je u mom tijelu koju ne razumijem. Stalo mi je do Belle; već sam to shvatio, ali koliko? Ne, nisam shvatio da je došlo do te točke. Isuse, i dalje imam curu s kojom nisam završio stvari. Kakva sam jebena vrsta osobe?

Ne bih trebao raditi ovo.

Brzo se dignem, pomičući se da olakšam erekciju koja se počela dizati u mojim trapericama. Ne bih trebao biti ovdje i raditi ovo. Jebiga. Tražim okolo ključeve, radeći sve što mogu da ne gledam u te jebene savršene oči. "Trebao bih ići", kažem prema svojim čizmama. "Imam trening."

"Oh," kaže, glas joj je mekan i povrijeđen. "Okej."

"Zvat ću te."

Zgrabim ključeve i izađem iz njene sobe bez druge riječi.

Ja sam jebeni šupak.

48.

Anabelle - sada Koljena su mi pritisnuta uz prsa dok prazno buljim u zid ispred sebe. Imogen spava na krevetu u dalekom kutu sobe. Ima rozu dekicu skupljenu u rukama i na boku je prekrivač je preko nje. Izgleda spokojno, što je dobro jer sam ja sve osim toga. Ne mogu prestati misliti na Maxa, i način na koji sam pričala s njim večeras.

Došla sam doma prije sat vremena i smijala se velikim lažnim osmijehom Tini i Pippi, zatim kliznula u sobu i od tad sjedim tu. Ne mogu misliti na bilo što, ne mogu funkcionirati - ne mogu disati kako spada. Povrijedila sam ga večeras, znam da jesam, a ne znam uopće zašto sam to napravila. Otišla sam tamo vidjeti je li prikladan biti s mojom kćeri, a umjesto toga sam izgubila fokus zato što sam bila preplavljena emocijama.

Ne znam kako ću preživjeti, jer znam kakav je Max čovjek. Moje riječi ga možda jesu povrijedile, ali neće uskoro odustati. Htjet će odgovore, htjet će kraj, a kad sazna za Imogen, htjet će je u životu. Sviđalo mi se ili ne, morat ću naći način da se nosim s Maxom. Samo ne znam kako ću to dovraga napraviti kad ni nedostaje toliko da me srce boli.

"Kuc, Kuc!" Podignem pogled i vidim da se vrata moje sobe otvaraju. Pippa uđe unutra sa šalicom čaja u ruci.

"Pomislila sam da bi ti se ovo moglo svidjeti. Vidjela sam upaljeno svjetlo."

"Hvala," graknem.

49.

Dođe do kreveta i spusti šalicu na noćni ormarić pored njega i gleda preko u mene. "Je li sve okej? Je li se nešto dogodilo?"

"Vidjela sam ga večeras," šapćem.

"Oh, Belle. Onda nije prošlo dobro?"

"Ne." Pippa se okrene i zatakne noge ispod sebe, naginjući se naprijed tako da je blizu. "Što se dogodilo?"

Zataknem pramen kose iza uha i buljim u svoje ruke. "Lovio me van kluba, pribio uza zid i pokušao pričati sa mnom."

"A nisi mu dopustila?"

Tresem glavom. "Nisam mogla, Pip. Nisam znala kako. Govorio mi je da je bio na lošem putu i da nije prestao misliti na mene, ali ne razumijem kako bi moglo biti tako kad mi je sam prije pet godina rekao da me ne voli više."

"Ovo je samo misao," kaže oklijevajući. "Ali jesi li ikad pomislila da ti je to rekao samo da odeš?"

"Naravno da je htio da odem," mrmljam. "Nije me volio."

"Ne, mislim zato što je mrzio tko je postao i da je mislio da zaslužuješ bolje?"

Nikad nisam pomislila na to.

A razmišljanje o tome uzrokuje bol u mojim prsima.

"Ne znam," priznam. "Stvarno ne znam što se tada dogodilo. Izašao je van jedne večeri. Znam da je bila neka nesreća koju je vidio, ali nikad mi nije rekao što se dogodilo. Došao je kući i nikad više nije bio isti. Počeo je piti, kockati i nakon nekog vremena mi je rekao da me ne voli više."

"Možda nije znao što govori."

50.

Slegnem. "Možda. To i dalje ne mijenja činjenicu da je prošlo pet godina i da se toliko toga promijenilo od tad. Imam kći; mi imamo kći. Drugačiji je; nije muškarac u kojeg sam se zaljubila. Strašniji je, opakiji, i živi život koji me užasava. Samo ne znam kako ćemo uspjeti napraviti da ovo funkcionira."

"Sve na čemu trebate poraditi je da Immy ima dobar život."

"U pravu si." Izdahnem. "Samo je tako teško kad ja… Ka... Kad… " "Kad ga toliko voliš?"

Sretnem njene oči. "Da." "To je normalno i okej je to osjećati. Nemoj se brinuti oko toga, Belle. Tvoji osjećaji nisu loši, ili pogrešni."

"Hvala, Pip." "Slušaj," kaže, silazeći s kreveta. "Ako uspiješ angažirati Tinu za vikend, voljela bih da odeš upoznati mog prijatelja Rainera. Cure iz kluba i ja idemo van na žensku večer u njegov bar. Želiš li ići s nama?"

"Znaš?" kažem. "Mislim da je to točno ono što mi treba."

"Mislim da si u pravu", isceri se.

"Onda je to plan."

Bog zna koliko mi treba odvraćanje pažnje.

~~~ "Imogen!" vičem, jureći za kćeri niz prolaze u trgovini dok sretno trči, kosa joj leti iza nje. Ima čokoladicu u jednoj ruci i ne želi je vratiti. Ja sam kriva, potpuno prihvaćam odgovornost. Uvijek bih joj dala jednu čokoladicu dok kupujemo potrepštine, ali danas je već dobila jednu, tako da neće dobiti drugu.

Ona ima drugi plan.

51.

"Ulovi me, mamice!"

"Ne, bebo," zovem, gurajući kolica brže nego je sigurno za njom. "Ako ne staneš, stat ću i izgubit ćeš me."

Stane i okrene se, gledajući u mene. "Mogu li dobiti čokoladicu?"

"Ne. Već si pojela jednu danas."

Opet počne trčati. Četverogodišnjaci. Nisu laki. Izdahnem i krenem trčati za njom opet. Skrene iza ugla i uspaničim se kad mi nestane iz vidokruga. Ubrzam, puštajući kolica. Skrenem iza ugla i stanem mrtva kad je vidim da stoji, gleda u Maxa.

Srce mi se osjeća kao da će potpuno stati, a noge mi drhte.

Ne. Nisam ovako mislila da se dogodi.

Max pogleda u Imogen, pa u mene, zatim opet u Imogen, a cijelo tijelo mu se trzne. Emocije mu prolaze licem i stisne šake tako jako u čvrste kugle. Nema šanse da ne zna da pripada njemu. Njena kovrčava kosa je tamna poput njegove, a oči su joj moje. Izgleda kao savršeni mix nas dvoje. Ne može misliti da je nečija druga, ili da sam imala drugog ljubavnika. Ne, ne može se pogriješiti.

"Imogen," kažem, glas mi je oštar. "Dođi ovamo."

Okrene se i potrči prema meni, bacajući ruke oko mojih nogu. Sretnem Maxove oči i toliko je boli na njegovom licu. Želim vikati i vrištati, plakati i cviljeti, ali samo stojim tamo. Zamišljala sam kako će se ovo odvijati tisuću puta u mojoj glavi.

Zamišljala sam kako juri naprijed i uzima Imogen u svoje naručje, ili uzima mene i poljubi me duboko i jako. Čak sam mislila da će vrištati na mene jer mu nisam rekla.

Nikad nisam očekivala reakciju koju mi daje.

Nikad nisam zamišljala.

Nikad nisam vidjela da to dolazi.

52.

Max pogleda u mene, zatim u Imogen.

A onda se okrene i ode.

Srce mi se slomi u tisuće malenih komadića

53.

Max - tada Izbjegavao sam je pod svaku cijenu. Znam kakvim me čovjekom to čini. Potpuno sam svjestan. Stvarnost situacije me jako pogodila, i shvatio sam da smo Belle i ja dva različita svijeta. Resse je prihvaća, ali radi to samo zato što mi je najbolji prijatelj.

Koliko god mrzi Demi, zna da je bolja za mene. Biti s Belle bi značilo korak unazad od toga što sam Kralj škole. Do toga da sam popularni klinac s kojim svi žele biti prijatelji.

To je ono na čemu sam radio otkako sam došao ovdje.

Moja nogometna karijera se oslanja na to.

Ali svaki jebeni put kad pomislim na te plave oči, pomislim zajebi to. Mogao bih zauvijek bez nogometa, ali ne mogu ni dan bez tih očiju.

Moram otjerati te misli iz glave, prisiliti se da se fokusiram. Belle i ja nikad ne možemo biti više od prijatelja, a osjećaji koje imam prema njoj će izblijediti što veću distancu napravim među nama. Možda bi Demi negdje trebao odvesti, pokušati i fokusirati se na to zašto sam uopće počeo s njom. Bože, koga jebeno zavaravam? Jedva mogu podnijeti biti u njenoj blizini. Ovo je veliki, jebeni nered. "Čovječe, tu si."

Zaustavim se dok hodam niz hodnik i okrenem se da bih vidio Reesa kako trči iza mene. Zadihan je i spremam se otvoriti usta kako bi ga zadirkivao da nije u formi kad primjetim njegov zabrinuti pogled. To je onaj pogled koji ti ljudi upute kad ti priopćavaju da je netko od tvojih voljenih umro. Srce mi se odmah stisne. "Što nije u redu?"

54.

Podigne ruku da dođe do daha i kaže. "Tvoja cura se vani igra s Belle?"

Tresem glavom. "Moja cura?"

"Demi, jebivjetre. Stjerala ju je u kut na terenu, sve njene kučke su iza nje."

Jebiga.

Okrenem se i trčim u smjeru odakle je došao. Mogu čuti njegove korake iza sebe, ali se ne zaustavljam. Nabijam po pločniku dok ne dotaknem travu, onda se dam u puni šprint prema grupi cura. Čujem povišene tonove i vrištanje od boli dok se približavam, a ono što vidim nije ono što sam očekivao. Umjesto da je Belle zlostavljanja, udarena ili povrijeđena, vidim Demi na tlu, kako vrišti na Belle krvavog nosa. Moje se oči pribiju na Belle, koja dahće, male šake su joj stisnute, oko crno i i dalje oteknuto. Čak i Demine prijateljice stoje po strani, izgledajući šokirano.

"Drži se podalje od mene!" vrišti na Demi.

"Ti se drži podalje od Maxa. On je moj, ti glupa, ružna kučko."

"Možeš ga imati", uriče. "Nije me briga ni za jedno od vas."

To boli. Pogodi moja prsa negdje duboko.

"Zašto ga, dovraga, slijediš okolo poput patetičnog šteneta? Došao je meni, ti glupa droljo. Jebe mene. Spava sa mnom. Iskreno, što te uopće navelo da pomisliš da bi se mogao zanimati za tebe?"

Belleno lice propadne, bol koju prije nisam vidio pređe joj po licu. Umješam se prije nego Demi stigne reći još neku odvratnu riječ. Zajebi reputaciju. Zajebi ono što bi mogao postati. Nitko neće Belle navesti da se osjeća nikako drugačije od najljepše osobe na svijetu.

"Začepi jebena usta!" lajem dok se ljudi miču u stranu da mogu proći.

Demi gleda u mene, raširenih očiju i krene vodovod. "Ona je došla meni i udarila me, Max. Neće me ostaviti na miru."

55.

Jebena lažljivica. "Čuo sam svaku jebenu riječ koju si joj rekla, Demi. Još jednom je pogledaj, i pobrinut ću se da poželiš da se nikad nisi rodila. Ipak, gotovi smo. Jesi me čula? Radije bih jebao kantu hladne vode."

Svi oko nas se smiju, ali Demino lice je ispunjeno bjesom.

"Znaš da mi pripadaš. Ne možeš samo tako prekinuti. Neću ti dopustiti. Ta mala kučka mi nije ni do koljena."

"Nazovi je tako još jednom," ričem, "i vidi što će se dogoditi. Ta žena je trideset puta bolja osoba od tebe."

"Ne možeš ovo raditi!" vrišti dok se okrećem.

"Upravo jesam, baby."

Preletim očima na mjesto gdje je Belle bila, ali otišla je. Nisam primjetio da je otišla. Prokleti Bože. Jebiga. Ostavljajući Demi gdje je, okrenem se i prođem pored ljudi, trčeći prema njenom autu, zato što točno znam gdje je krenula.

U pravu sam. Uhvatim je dok otvara vrata.

"Blue Belle, čekaj."

Okrene se prema meni, i vrišti tako visokim tonom da sam šokiran jer je to moglo doći od nekog tako malog. "Odlazi, Max. Neću ovo raditi. Neću biti tvoj mali kompanjon kojem ćeš dolaziti kad ti je dosadno. Ostavi me na miru. Ne želim biti dio ovoga."

"Samo čekaj", kažem, držeći vrata njenog automobila tako da ne može ući. "Pusti me..."

"Ne!" krikne. "Zašto si me uopće potražio? Kakve namjere imaš time što mi pokušavaš biti prijatelj? Bila sam sretna dok se ti nisi pojavio. Onda si ti uskočio u moj život i sad ne mogu…"

56.

"Ne možeš što?" ričem, približavajući se tako da su joj leđa pritisnuta na auto.

"Ne mogu zamisliti kako je bilo bez tebe. Ne želim se tako osjećati. Nisam htjela osjećati one očajničke osjećaje koje sam osjetila neki dan u svojoj sobi, i ne želim ih osjećati sada."

I ona to osjeća.

Jebiga.

"Ne možeš ih natjerati da stanu, Blue Belle."

"Prestani me tako zvati," krešti. "Prestani pričati sa mnom. Prestani pokušavati biti moj prijatelj. Predobar si za mene, Max. To je dokazano. Samo me ostavi na miru."

"Postoji jedan veliki jebeni problem u tom zahtjevu", kažem, približavajući se dok mi tijelo nije pritisnuto uz nju. "Što?" šapće.

"Ne želim te jebeno ostaviti na miru."

Zatim riskiram. Spustim glavu i srušim usne na njene. Šuti na trenutak, mirna kao kip, ali iskoristim taj trenutak da uživam u osjećaju njenih punih, toplih usana uz svoje. Sićušni dahtaj joj pobjegne s usana, a onda napokon, razdvoji te predivne, punašne ljepotice i pusti me unutra. Kliznem jezikom između njih, nježno ga trljajući o njen. Lagano zastenje i pritisne tijelo uz moje. Nikad se u životu nisam osjećao tako uzbuđeno. Nijedan poljubac nije bio ovako dobar. Omotam prste oko njenih bokova, i pribijem joj tijelo o svoje, trljajući erekciju o njen trbuh.

"Max," šapće kad se odmaknem i klizim usnama niz njenu vilicu.

"Nemoj," upozorim, grickajući joj bradu. "Dobijem ono što želim, Blue Belle.

Možeš se boriti protiv ovoga, ili se možeš složiti."

"Ljudima poput mene i tebe," protestira. "Nije suđeno da budu zajedno."

"Oduvijek mrzim jebena pravila, bebo."

57.

"Tvoji prijatelji, tvoja reputacija, tvoj trener…"

"Mogu se jebati."

"Max." "Blue Belle", mrmljam, ponovno joj ljubeći usne.

"Bojim se."

Prestanem je ljubiti i odmaknem se, gledajući u njene očaravajuće plave oči.

"Nikad se nemoj bojati kad si sa mnom, zato što te nikad neću povrijediti."

Proučava mi lice. "Kako da znam da je to istina?"

Pritisnem čelo o njeno, a tijelo joj se opusti uz moje. Sviđa joj se kad to napravim.

"Zato što bi bilo tko bio pravi šupak da povrijedi predivnu pticu."

Hihoće se.

Cerim se.

Mislim da sam upravo dobio curu.

~~~

Tjedan dana kasnije

"Max!" Belle se smije. "Prestani."

Podignem slamku iz svog čokoladnog shakea i puhnem prema njoj preko stola.

Stavi ruke ispred sebe uz smijeh, pokušavajući spriječiti male kapljice mlijeka da joj ne padnu na lice. Već je imala svuda po sebi.

"Max!" krikne. "Prestani."

58.

Hihoćem se i spustim slamku, a ona brzo podigne svoju i snažno puhne. Dobijem lice puno shakea od jagode. Cereći se, nagnem se preko stola i uhvatim joj lice rukama pa obrišem svoje o njeno. Smije se tako snažno da zvuk nestane, ali mogu osjetiti kako joj se tijelo trese. Oboje smo prekriveni milkshakeom, ali to me ne sprečava da spojim usne s njenima.

Ljubljenje Belle nikad neće dosaditi.

Naše usne se stope i mogu osjetiti slatkoću naših shakeova na njenim usnama.

Prestane se smijati i stisne me, ljubeći me dugo i duboko. Jebiga, da.

"Isuse, vas dvoje, nađite sobu."

Odmaknem se i vidim Reesa i njegovu novu strast, Emily, kako idu prema nama.

Ima ruku preko njenih ramena i ceri se dok nam prilaze. Sjednem natrag kad dođe do stola i pružim mu timsko rukovanje.

"Koji kurac vas dvoje radite ovdje. Imate milkshake masakr?" on pita.

Belle se isceri. "Max očigledno ne zna kako se pije."

"Očigledno." Resse zakoluta očima. "Kako god, idemo na plažu, hoćete li nam se pridružiti?"

Reese je lako prihvatio Belle u mom životu, i iznenađujuće, i moj tim. Postoji dobra grupa ljudi u školi kojoj je to okej, i druga grupa kojoj nije. Ti ljudi slijede Demi u nadi da će postati njeni prijatelji, ili biti njena ševa za noć. To je podjelilo školu, ali zadržao sam dobar odnos s prijateljima i sretan sam zbog toga. Biti s Belle vrijedi više od šupaka koji su odlučili da nije dovoljno dobra.

I dalje se nismo riješili Demi, ali se nadam da ćemo joj uskoro dosaditi.

Nadam se.

"Ja sam za." Belle kaže, ustajući.

Osmjehnem se Reeseu. "Točno, onda je tu odluka."

59.

Svi ustanemo i odemo iz kafića, ali ne prije nego uhvatim bijesnu konobaricu kako juri prema našem stolu. Zabljesnem je osmijehom i njen izgled brzo izblijedi dok joj se obrazi crvene. Mahne i nasmije se. Upali svaki put.

Uhvatim Bellinu ruku i svi krenemo prema plaži. Dan je topao, sredina ljeta, tako da je pretrpana ljudima koji leže, sunčajući tijela.

"Ovdje," Emily kaže, pokazujući na prazno mjesto.

Svi sjednemo, a ja uzmem Belle, smještajući je između svojih nogu, tako da su joj leđa na mojim prsima, a moje ruke oko nje. Spustim bradu na njeno rame i okrenem glavu da joj gricnem vrat. Drhti mi u naručju, a kurac mi se odmah ukruti. Teško ga je držati spuštenim u blizi nje. Posebno kad me ljubi.

"Idemo plivati," Reese kaže, ustajući.

Emily ustane s njim, skidajući majicu i hlačice dok nije u bikiniju. Zabaci ju preko ramena i potrči prema vodi, ona je cičala cijelo vrijeme. "Želiš li plivati, bebo?" mrmljam u Belleno uho.

"Da, stvarno želim."

Cereći se, ustanem se i svučem majicu. Imam hlače, ali nisu za kupanje. Nije važno. Belle također ustane pa pogleda u svoj top i sićušne hlače, zatim pogleda opet u mene. "Ne mogu u ovome plivati."

"Naravno da možeš, zlato. Imam majicu u autu koju kasnije možeš obući."

Obrazi joj se zacrvene, ali ne dam joj da oklijeva. Napravim isto što je napravio Resse. Nagnem se, spuštajući rame na njen trbuh i podignem je. Sretno cikne i posegne dolje, lupkajući me po stražnjici dok koračam prema vodi.

Bacim nju prvo i njeno sićušno tijelo padne u plave dubine. Smijeh se čuje iza nje. I ja zaronim, jebeno obožavajući osjećaj vode na svojoj koži.

Nađem Belle i uhvatim je za ruke. Omota noge oko mog struka i plutamo tako neko vrijeme, smijući se i prskajući jedno drugo. Eventualno je pustim i ona potone

60.

ispod vode, ponovno natapajući kosu. Kad izroni, kapljice vode joj klize niz tijelo. Moj kurac se opet ukruti. Jebiga, ovo postaje sve teže i teže svakim danom.

Gleda u mene, bez sumnje vidi požudu u mojim očima, a obrazi joj se zacrvene.

Pogleda u vodu i mrmlja. "Max?" "Da, bebo?" pitam, glas mi je nabijen željom.

"Um," progura, i što god da joj je na umu, čini je nervoznom.

Otplivam bliže i povučem je uz sebe tako da su nam lica blizu. "Možeš mi reći o čemu god razmišljaš, Blue Belle."

"Ljubimo se… Puno... Puno… II tto je tako dobro", kaže, glas joj je nizak.

"Jebiga da, dobro je."

"Samo sam… Htjela sam… Možda…"

Jebiga.

"Možda što?" dahćem.

"Pitala sam se kako bi bilo… Da... Da te diram i da ti diraš mene."

"Diram te cijelo vrijeme, Blue Belle", kažem, proučavajući joj lice.

"Mislim…" "Želiš da te diram između nogu."

Obrazi joj gore, ali kimne. "Želiš da te dovedem do vrhunca, zlato?"

Drhti u mojim rukama i mislim da je to veliko jebeno da.

"Onda budi mirna." "Što?" vikne. "Ne možeš to napraviti ovdje."

61.

Iscerim se. "Ne mogu li?"

Okrenem je tako da su joj leđa pritisnuta na moja prsa. Koristim ruku da ju izravnam uz sebe, a zatim nas spustim dublje u vodu, tako da su nam samo glave vani.

"Max", šapće.

"Vjeruj mi, Blue Belle. Bit će jebeno eksplozivno."

Prelazim usnama po njenom vratu i cijelo tijelo joj se slomi u blagim drhtajina.

Držim jednu ruku pritisnutu uz njen trbuh, držeći ju uz sebe, dok mi druga ruka klizi u njene hlačice.

"Max", cvili.

"Samo mi vjeruj. Navest ću te da se osjećaš jebeno nevjerojatno."

Pritisnem joj trbuh, a ona proizvede mali grleni zvuk koji je tako jebeno sladak da i ja drhtim skupa s njom. Pritisnem kurac o njena leđa, a ona dahne. "Vidiš li što mi radiš, Blue Belle?"

Otkopčam joj hlačice, zatim polako spustim ruku u njene gaćice. Dahće kad prvi put dodirnem njen brežuljak. Spustim se niže, dosežući vrh njene pičke. Jebiga. Tako jebeno vruća. Posegne preko i zgrabi mi zapešće, zaustavljajući me. "Bojim se, Max. Nikad nisam…"

"Hej," kažem, ljubeći joj vilicu. "Nikad ne bih napravio ništa da te povrijedim ili osramotim."

"Ali ti si iskusan, a ja…"

"Jebeno čista i savršena. Pusti da ti dam svoje iskustvo, Blue Belle."

Gurnem ruku dublje, a ona mi pusti zapešće. Tijelo joj se napne dok joj razdvajam nabore i nježno gurnem prst u njeno toplo meso. Dahće dok vrhom prsta trljam njen bolni klitoris. Sveto sranje. Osjećam se kao da ću svršiti u jebene hlače.

"Ne mogu reći jesi mokra ili nisi," režim joj u uho. "Ali pretpostavljam da jesi."

62.

"Max", dahće.

Polako ju trljam, obožavajući svaki zvuk zadovoljstva ili iznenađenja koji proizvodi. Izvije leđa i mene, i sklonim ruku s njenog trbuha i podignem je da joj uštipnem bradavice kroz majicu. Njeno dahtanje se pretvori u očajne male vriskove koje samo ja mogu čuti.

"Sviđaju li ti se moji prsti na pički?"

"Oh, Bože."

"Je li dobar osjećaj?"

"Da", dahće. "Da." Sad je trljam malo brže, obožavajući osjećaj njenog klitorisa koji se ukrućuje pod mojim dodirom. Želim se spustiti niže i zabiti prste u nju, ali neću to napraviti ovdje.

Samo nastavim trljati i kružiti, štipati i vrtjeti ga dok joj cijelo tijelo ne eksplodira u mojim rukama, a ona se trese. Mali dahtaj zadovoljstva joj pobjegne s usana i zabaci glavu unatrag na moje rame.

Kurac mi je tako tvrd kao da će eksplodirati. Trebam jebeno to riješiti, ili nikada neću moći izaći iz vode.

"Okreni se, Blue Belle", režim joj u uho.

Posluša, okrećući se i stavljajući ruke oko mog vrata. Oči su joj zadovoljne i pospane, a usne pune i otečene. Trebam ih na svojim ustima ako namjeravam svršiti.

"Dovest ću se do vrhunca, zlato," iscjedim. "Ako to ne napravim, nikad neću izaći odavde."

Oči joj se rašire. "H-h-hoćeš?"

Spustim hlače ispod vode i posegnem, grabeći kurac. Krenem ga drkati i Belline oči se pomaknu na vodu, zatim opet na mene.

"Poljubi me", dahćem između svakog pumpanja svog kurca.

63.

Nagne se i počne me ljubiti, polako ispočetka, zatim čvrsto i duboko. Moja ruka radi brže, kurac mi natiče kako dolazim sve bliže i bliže vrhuncu.

"Mogu li ja?" šapće, osvajajući usne od mojih. "Želiš mi drkati?" kažem, glas mi je krut.

Kimne.

Iskoristim slobodnu ruku i uzmem jednu njenu, prinoseći ju između nas. Pustim kurac i zatim omotam njenu ruku oko njega. Dahće, a oči joj se rašire. "To je… Max, to je…"

"Možemo kasnije pričati koliko je velik, bebo", iscjedim. "Trebam svršiti."

Obrazi su joj rozi i jebeno to volim. Sklopim ruku oko njene i krenem ih pomicati gore - dolje. Ugrize se za donju usnu i susrete moje oči, sama krene pomicati. Pustim joj ruku i omotam svoju oko njene, sprečavajući je da ne otpluta.

"To je to bebo," stenjem joj u vrat. "Drkaj mi kurac. Jebiga. DA." "Max," šapće, drhtavim glasom. "Je li dobar osjećaj."

"Tako jebeno dobar. Samo nastavi."

Nastavi, mičući ruku u savršenom ritmu. Jaja mi se skupe i zategnu i više se ne mogu suzdržavati.

"Jebiga, svršavam."

Kurac mi eksplodira ispod vode i mlaz za mlazom štrca u more. Belle nastavi pomicati ruku dok ne posegnem dolje i ne zaustavim je. Povučem joj tijelo uz svoje.

"To je bilo jebeno nevjerojatno, Blue Belle."

"Jest?"

Poljubim je, jako, duboko.

"Jebeno da, jest."

64.

Osmjehne se.

Srce mi nabubri.

65.

Anabelle - sada Prošla su četiri dana otkako sam vidjela ili čula Maxa. Nije zvao i zahtijevao da sazna o Imogen, nije me čak ni pokušao kontaktirati. Samo je nestao natrag u svoj opasni mali svijet. To boli više nego što sam mogla zamisliti. Znala sam da će ga viđenje nje šokirati, ali da se tako okrene… bez pitanja.

Nikad nisam pomislila da bi to napravio.

Razmišljala sam o toliko scenarija. Možda je mislio da je nečija pa je on povrijeđen. Možda nije znao kako se nositi s tim. Možda je uplašen. Sve su to dobre teorije, ali Max kojeg ja znam nikad ne bi pobjegao od nečeg takvog. Uvijek je htio djecu, i prije nego je sve krenulo loše, pokušavali smo.

Večeras idem van s Pippom i njenim prijateljicama, Samanthom, Jaylah i Ash. Idemo u podzemni bar i poprilično planiram piti… puno. Imogen ima prespavanac s tetom Tinom. Ima iscrpljući tjedan. Da držim um zauzetim,vodila sam je u svaki park, plažu i događanja u gradu. Jadna mala curica je iscrpljena i vjerojatno se raduje slobodnoj večeri.

Pippa i ja ćemo se sastati sa svima u baru njenog prijatelja Rainera. Sređene smo i spremne za ići, obje sjedimo na stražnjem sjedištu taksija. Pokušavam odgurnuti sve misli o Maxu iz glave, ali to se ispostavilo sve teže i teže. Noć vani sa solidnom količinom alkohola je točno ono što mi treba. Nije najbolji način za zaboraviti nekoga, ali poslužit će za večer.

“Znači tvoj prijatelj Rainer,” kažem, pokušavajući razgovarati. “Čini se da ti je jako važan?”

66.

Pippa kimne uz osmijeh. “Je. On je tako odličan tip. Obožavat ćeš ga.”

“Ako je tvoj prijatelj,” smiješim se. “Onda je i moj.”

Stigle smo kraj bara i podijelile smo račun prije nego smo izašle. To nije masivan bar, ali dobra količina ljudi kruži po njemu. Dođemo do ulaza i izbacivač nam provjeri osobne prije nego nas pusti unutra. Puno je ljudi unutra, ali Pippa odmah nađe svoje prijateljice. Bila sam s njima nekoliko puta, ali ne poznam ih dovoljno dobro. Sve su stare dame članova kluba Jockerov bijes.

“Pippa!” njena sestra Santana vikne, odvajajući se i trči prema nama.

Santana je predivna tamnokosa ljepotica koja me podsjeća na Pocahontas. Ima tu mračnu, misterioznu ljepotu. Ni malo ne sliči na Pippu, što je čudno budući da su sestre. Dvije cure se zagrle, a ja mahnem Ash i Jaylah, koje sjede u zaobljenom separeu.

“Hej, Belle.” Santana se isceri prema meni. “Tako mi je drago da si došla.”

“Hvala, i meni je drago što sam izašla”, smiješim se.

“Idemo po turu pića.” Santana predloži.

“Ja ću ih donijeti,” ponudim se. “Što ćemo?”

“Cosmo! Iduća tura je moja!” Santana kaže, grleći me prije nego opet omota ruku oko Pippe i povede je prema stolu.

Idem prema baru, provlačeći se kroz gužvu. Plava cura radi na jednom kraju, a očaravajući muškarac na drugom. Proučavam ga i oči mi se prošire kad se približi. Vruć je. Ozbiljno izluđujuće vruć. On je onaj tip muškarca kojeg moraš pogledati dva puta.

Da ne spominje da je velik, mišićav i ima neke epske tetovaže. Bože, da nisam i dalje toliko zaljubljena u Maxa, definitivno bih pokušala uhvatiti muškarca koji tako izgleda.

Izgleda kao mračni bog - čak i način na koji se kreće je graciozan i smrtonosan.

“Mogu ti donijeti piće?”

Buljim u njega, nisam ni shvatila da mi je došao tako blizu. Oči su mu crne, kao i Maxove. Zapravo, veći dio njegovog izgleda me podsjeća na mog supruga. Njegova

67.

kosa je tamna, duža nego Maxova. Počiva mu na dnu vrata, kovrčajući se lagano na krajevima. Lice mu je manje opasno, i oštećeno, ali i dalje oduzima dah.

“Ah…” “Imam mušterije za poslužiti…” došapne mi.

“Rainer, jesi donio čašice za žesticu?” plavuša pozove. Čekaj. Ovo je Reiner? Ovaj zgodni tip je čovjek o kojem mi je Pippa toliko pričala. Znam da je Reiner bio u našem stanu, ali bih ga uvijek zaobišla.

“Ti si Reiner?” pitam, proučavajući ga.

Oči mu se trznu natrag na moje. “Da, a ti si?”

“Belle… Pippina cimerica.”

Oči mu se rašire a zatim se isceri. Dobri Bože, još je ljepši kad se smije. ”Sranje, oprosti. Znam da se još nismo upoznali. “ Ispruži ruku preko bara i ja posegnem, prihvaćajući je. Nježno protrese moju ruku, iako jedna njegova ruka može prekriti dvije moje. Kažem. “Ne, uvijek bi se mimoišli. Pippa me povela večeras.”

“Pa, zadovoljstvo je upoznati te, Belle, i nadam se da uživaš u mom baru.”

“Hoću,” kažem, zatim vratim pogled na cure. ”Može tura Cosma, molim?”

Kimne, oči mu bljesnu prema Pippi. Postanu tako meke. Oh… oh moj… Rainer je voli. To mu je ispisano na licu. Jadni čovjek - sigurno mu smeta što je s Tykeom.

Odvuče oči od nje i baci se na posao praveći cosmoe ispred mene. Ruke mu se brzo pomiču. Profesionalac je, bez sumnje.

“Pa, koliko dugo si ovdje, Belle?” pita dok pravi pića.

“Odrasla sam ovdje, ali sam se nedavno vratila zato što mi mama ima rak.”

Pogleda u mene. ”Sranje, oprosti. “

68.

Odmahnem rukom. ”Nema ti zašto biti žao, nisi ništa napravio.”

Uputi mi predivni polu osmijeh zatim nastavi pripremu. “Što je s tobom, jesi odrastao ovdje?”

Oči mu bljesnu s nečim bolnim i vilica mu se stisne. ”Neko vrijeme, da.”

“Ti i Pip ste bliski?”

Pogleda prema njoj ponovo. ”Ona je najbolja stvar u mom životu.”

Oh, Bože. Sigurno je voli.

“Ona je dobra osoba.”

Bljesne me još jednim osmijehom, zatim podigne tacnu i doda mi pića. Dam mu novac, zatim posegnem i uzmem je, zahvaljujući mu prije nego se proguram kroz gužvu do stola. Kad dođem do njega, spustim tacnu i pozdravim sve cure.

“Vidim da si upoznala Rainera.” Santana se isceri. ”Koliko je vruć?”

“Tana!” Pippa se naruga.

“Istina je, Pippi,” protestira. ”Ne možeš to poreći.”

“U pravu je.” iscerim se, sjedajući pored Jaylah.

“Kako si, Belle?” pita, okrećući se prema meni.

Jaylah je vesela, predivna, prosta i luda. Volim njenu osobnost više od bilo koje osobe koju sam upoznala. Nisam provela puno vremena s njom, ali kad sam s njom, uvijek me nasmije.

“Dobro sam, kako si ti?”

“Bože, djeca me izluđuju. Drago mi je kad izađem.”

Hihoćem se. ”Znam taj osjećaj.”

“Sretna si jer imaš curicu. Ubila bih za curicu. Moji momci su toliko slični ocu.“

69.

Smijem se i krenemo pričati o svakodnevnim stvarima. Pričam im o mom poslu, i Imogen i mami. Pippa nam kaže kako joj ide i svi provedemo narednih nekoliko sati smijući se i pričajući. Rainer nam nadopuni pića svaki put kad se smanje i s četiri cosma, meni se vrti. Sparno je ovdje sad kad se bar popunjava, i treba mi predah. Trebam piškiti, također.

“Idem na zahod vani”, vičem u Jaylahino uho dok izlazim iz separea.

Ne pokušavam stati u red unutra. Nikad tamo ne bi došla. Pippa mi je rekla da ima zahod vani, zato što joj je Rainer pokazao jednu večer. Hvala Bogu. “Želiš li da pođem s tobom?”

Odmahnem rukom. “Okej sam.”

Guram se kroz gužvu, malo posrćući. Nakon nekog vremena stanem i migoljim guzicom na pjesmu koja mi se sviđa, i potrebno mi je duže nego inače da izađem iz bara, ali na kraju uspijem. Čim mi sviježi zrak pogodi lice, alkohol brže kola mojim sistemom i noge su mi nesigurne.

“Jesi okej?”

Okrenem se i spotaknem na zvuk mišićavog glasa. Ruke se ispruže i uhvate me, i pogledam u Rainera koji gleda u moje lice.

“Rainer,” kažem, smijući se. “Oprosti.”

“Ne bi trebala biti ovdje sama, Belle. Opasno je.”

Smirim se, a on me pusti. Vidim da ima cigaretu u drugoj ruci.

“Pušiš?”

Pogleda dolje u ruku pa slegne. ”Kad sam pod stresom.”

“Zašto si pod stresom?” pitam, naslanjajući se na zid da se smirim.

70.

Nagne se natrag također. ”Volim curu koja me ne voli, i ne mogu čini se napraviti ništa osim sjebati veze, iako se trudim i krenem dalje. Sranje jednostavno ne ide. Jebeno sam hrpa sranja.”

Oh. Jadni Rainer.

“Razumijem to”, priznam.

“Ne mogu vidjeti da ti išta sjebeš, zlato.”

Osmjehnem mu se. ”Onda me ne poznaješ. Jako sam dobra u sjebavanju stvari.”

Hihoće se. ”Držat ću te za riječ.”

“Bolje da piškim i zatim se vratim unutra ili će poludjeti i misliti da sam mrtva ili slično.”

Rainer kimne. “Da, bolje da se vratiš.”

Odmahne rukom i ja požurim rema zahodu, dok on čeka. Kad izađem, opet uđemo u bar. Baš kad koraknem kroz vrata, blago zateturam. Rainer me uhvati. "Woha, polako.”

Drži ruku oko mog struka dok me vodi unutra, bez sumnje uplašen da ću se spotaknuti i sletjeti na lice. Uđemo u gužvu, ali iskočim iz kočnica kad vidim posljednju osobu za koju bih mislila da će doći u bar poput ovoga. To je Max. Stoji s dva tipa, oči mu gore u moje. Migoljim se neugodno, ali mogu osjetiti njegov bijes. “Što nije u redu?” Rainer pita.

Ne mogu odgovoriti; samo buljim u Maxa čije oči kliznu dolje na moju kratku haljinu. Oči su mu čvrste, a vilica stegnuta dok korača prema nama. Sranje. Rainer me povuče bliže, jasno videći masivnog čovjeka kako korača prema nama.

“Koji kurac ti radiš ovdje, Blue Belle?”

Trznem se na njegove riječi - kad me tako zove, to me pogodi ravno u srce.

71.

“Plešem i dobro se provodim s prijateljima, Max. Nije da te se to tiče.”

“Ne tiče me se”, smije se tako gorko da se trznem,. “Ne, ništa što ti jebeno radiš me se ne tiče, zar ne? Ona mala curica s tobom, tiče li me se jebeno ona?”

Trznem se. ”Nemoj.”

“Nemoj?” riče. “Da ne budem jebeno bijesan jer si skrivala moje jebeno dijete od mene? Da ne budem bijesan jer mi ne možeš dati pet jebenih minuta da pričam s tobom? Da ne budem bijesan jer si sebična jebena pizda?”

Suze krenu prije nego ih uspijem zaustaviti. Krenem naprijed, ljuta, tako prokleto ljuta, ali me Rainer povuče natrag.

“Jebeno se gubi iz mog bara,” laje na Maxa.

“Tko si jebeo ti? Najnoviji komad guzice?”

Suze jače padaju. Zna me. Zna da ne spavam okolo, tako da njegove riječi pakleno bole.

“Vlasnik sam ovog bara, a ona mi je prijateljica. Sad pazi na jebeni rječnik.”

“Ili što?” Max izaziva.

Rainer me gurne iza sebe i korakne naprijed. Do sada ima dosta prostora oko dva muškarca, zato što su se ljudi odmaknuli. Rainer se unese u Maxovo lice i reži. ”Odlazi!”

Prije nego znam što se događa, Max ga udari šakom. Max je uvijek spreman na tuču; rođen je grub, i umrijet će grub. Da ne spominjem da sada vodi ring.

Rainer zatetura natrag i riče i očekujem od Maxa da ga još jednom udari i obori Rainera, kao većinu muškaraca s kojima se tukao. To se ne događa. Rainer poskoči naprijed i udari šakom u Maxovu vilicu, a zatim njih dvojica gube kontrolu, šake lete, bolno groktanje odzvanja kroz bar kad se muzika ugasi.

“Stani!” vrištim, trčeći naprijed.

72.

Ne čuju me. Samo nastave udarati, nabijati, i izvlačiti krv jedno iz drugog. Tuku se kao sa su u ringu, nijedno od njih ne odustaje. Nemoćna više gledati, i shvaćajući da ne mogu spriječiti, okrenem se i probijem kroz gužvu, dahćući i plačući. Pritisnem leđa o hladne cigle i jecam, naginjući se naprijed omotajući ruke oko mog trbuha.

“Zašto?” Čujem to pljuvanje pet minuta kasnije i trzem se da bih vidjela Maxa kako stoji ispred mene, krv mu curi iz usne, oko mu je nateknuto i zatvoreno, šake ranjene.

Očigledno je dobio komadić prije nego su razdvojeni. Jadni Rainer, vjerojatno me nikad neće ponovno pustiti u bar. Nadam se da nije jako povrijeđen.

“Zašto što?” hrapavo kažem.

“Zašto si je skrivala od mene?”

Trznem se. “Zašto si otišao kad si ju vidio?”

Nešto mračno mu prijeđe preko lica. “Postavio sam ti pitanje. Odgovori.”

Ispravim se. ”Ne, Max, zato što ti ne dugujem odgovor. Napravio si svoj izbor onda, i ja sam svoj. Napravila sam ono što sam trebala: Bio si alkoholičar, kockar i bio si opasan. Nije bilo šanse da je donesem u to.”

Oči mu bljesnu s ljutnjom i korakne naprijed, pritišćući moja leđa o cigleni zid.

“Duguješ mi jebeni odgovor, zato što je to moje jebeno dijete”, riče mi u lice.

“Da se nisi usudio unositi mi se u lice,” ispljunem, posežući naprijed i gurajući ga. Ne miče se. On je poput ogromne stijene. ”Makni se!”

Nije.

Nagne se bliže, dahćući mi u lice. “Jebeš li ga?”

Trepnem. “Molim?”

“Jebeš li ga?” laje.

73.

“Što bi dovraga značilo ako i jesam? Zabijao si kurac u nepoznate žene otkako sam otišla, tako da se nisi usudio ponašati se kao da si iznad mene.”

Stisne zube i mogu vidjeti kako mu poskakuju mišići na vilici dok to radi.

Podigne ruku i stavi je na zid iznad moje glave, približujući se još bliže. “U pravu si.

Jebao sam druge žene. To nije bilo ništa više od bezosjećajne ševe.”

To boli.

Suze gore ispod mojih kapaka i spustim pogled. Posegne, grabeći mi vilicu i podigne mi glavu natrag. “Koji si se kurac vraćala u moj život nakon toliko vremena, Blue Belle?” reži, proučavajući mi lice. ”Zašto ti je dovraga važno koga jebem?”

“Važno je zato što ja nisam samo tako prešla preko onog što smo imali poput tebe. Važno je jer sam se pet jebenih godina borila da te prestanem voljeti. Važno je jer zato što si ti jedini jebeni čovjek kojeg sam ikad voljela, i htjela sam… htjela sam da budeš on opet. Htjela sam se vratiti, ostaviti noćnu moru od prošlosti gdje bi trebala biti.

Molila sam se da ti budeš drugačiji, ali nisi, zar ne?“ Proučava mi lice. “Ne razumiješ što se onda dogodilo, a da jesi, ne bi pitala ništa od ovoga.”

“Ne razumijem zato što mi nisi htio reći!” viknem. “Zatvorio si se, odgurnuo me, prestao si me voljeti i...”

“Nikad te nisam prestao voljeti!” riče. ”Bože prokleti, Ana, nikad te nisam prestao voljeti.”

Buljim u njega, toliko boli pluta kroz moje tijelo. ”Rekao si mi... rekao si mi u lice”, kreštim.

“Htio sam da me mrziš, htio sam da jebeno odeš tako sam prestao…”

“Prestao što?” vrištim.

“Tako da te prestanem gledati kako se lomiš ispred mojih očiju, komad po jebeni komad.”

74.

Posegnem i pokušam ga udariti, tako ljuta. Kako se usuđuje? Kako se usuđuje birati za mene? Napravio je namjerni napor da me odgurne od sebe, da mi slomi srce, i sad stoji ovdje i govori mi da je to za moje dobro? Da je to napravio da me zaštiti. Da me i dalje voli. Kako se jebeno usuđuje?

“Nemoj,” sikće, spuštajući mi šaku na njegova prsa i drži je tamo. ”Nemoj me udariti.”

“Ili što?” izazivam. ”Što ćeš napraviti, Max?” “Ana, upozoravam te. Prestani s tim.”

“Jebi se,” vrištim. “Jebi se i ti i sve što si mi ikad dao. Voljela bih da nikad nisam spustila oči na tebe, Max. Voljela bih da te jebeno nikad nisam upoznala.” Glas mi zastajkuje na zadnjoj rečenici i spustim glavu.

“To nije istina,” reži. ”Jebeno znaš da to nije istina.”

Ne odgovorim mu.

Gurne me jače uz zid, njegovo veliko tijelo zarobi moje. Osjećam udobnost, čudnu zaštitu koju trebam tako jako. Mrzim to. Ne želim osjećati te stvari uz njega samo ga želi prestati voljeti tako da mogu nastaviti sa svojim životom.

“Mrzim to,” kaže, niskim glasom.

Pogledam u njega. “Mrziš što?”

“Pomisao na njegov kurac unutar tebe. Pomisao na njegove usne na tvojim.

Pomisao na njegove ruke…”

“Nemoj,” šapćem. ”Ti si se odrekao toga. Ti… ne ja. Ne možeš biti ljubomoran na ideju da me drugi čovjek jebe.”

Trzne se, cijelo tijelo mu se kreće u jednom brzom trzaju. “Prestani,” “Oh, ne sviđa ti se?” ričem. “Ne sviđati se pomisao da drugi muškarac klizi svojim kurcem...”

75.

“Dosta!” reži.

“Ne, jebi se”, ispljunem. “Jebi se, Max.” Posegne naprijed brzinom munje, stišćući šaku u mojoj kosi. “Nijedan jebeni muškarac ne dira ono što je moje. Ne sada, ne jebeno nikada.”

Otvorim usta da protestira, ali on zabije svoja preko mojih. Šokirana sam na minutu, a cijelo tijelo mi se umiri. To ne napravi ništa da ga spriječi. Njegova usta, njegova vruća, čvrsta usta, kreću se preko mojih dok si ne mogu pomoći. Očaj, glad i malo alkohola me preuzmu i ja mu uzvratim poljubac. Ne radim to meko; spojim usta ljutito s njegovima, želeći ga povrijediti, a opet ga želeći okusiti u isto vrijeme.

Stenje, gurajući jezik u moja usta. Mogu osjetiti malo krvi, ali nije me briga.

Trebala bih mariti, ali nisam, ljubim ga tako jako, omotajući jezik s njegovim, stenjući i pritiskajući tijelo uz njegovo. On je moj muž, Bože prokleti; zaslužujem ovo. Trebam ovo. Ne mogu misliti ni o čemu drugom u ovom trenutku osim da mu spustim hlače, oslobodim kurac i pustim ga da me jebe uz zid.

“Jebi me,” dahćem kad odmakne usne od mojih. ”Bože prokleti, jebi me, Max.” Ne oklijeva. Riče svoje odobravanje i posegne dolje, podižući moju haljinu.

Posegne za trapericama, spusti ih i oslobodi kurac. Bože, htjela sam ovo tako dugo.

Sanjala sam o tome. Uvijek sam voljela imati Maxa unutar sebe; nije bilo vremena kad mi je to bilo dosadno ili naporno. Svaki put kad me jebe, učini to vrijedim. Čak i u mojoj boli, čak i u mom slomljenom srcu, svaki put kad pomislim na njega unutar sebe, moje tijelo zacijeli od potrebe.

“Jako”, ričem dok podiže moju nogu i stavlja je oko svog struka. ”Nek bude jako.”

“Isuse,” gunđa, omotajući ruku oko kurca i prinoseći ga mom ulazu.

Zabije se bez oklijevanja, gurajući kurac najdublje što može. Nisam bila s drugim muškarcem pet godina, tako da zadovoljno peckanje struji kroz moje spolovilo dok me

76.

ispunjava. “Jebeno si lagala,” reži, prsti mu stišću moju guzicu dok me privlači bliže. ”Nijedan kurac nije bio unutra nakon mog.”

“Nisam lagala,” dahćem. ”Ti si pretpostavio.”

“Jebiga,” sikće dok se izvlači, i zabija kurac natrag. “Slatka kao što jebeno i pamtim.”

Krene me jebati jako uz zid, tako jako da mi gola koža na leđima klizi preko cigli dok ne osjetim bolno struganje kože. Nije me briga. Stisnem Maxa, zabijajući prste u njegove ruke, osjećajući njegove nabrekle mišiće. Ljubim ga, meko i jako, duboko i nježno, dahćući njegovo ime dok se nabija u mene.

Treba mi manje od pet minuta da svršim, i kad svršim to je eksplozivno. Spustim glavu na njegovo rame i vrištim njegovo ime, mrmljajući ga uz njegovu znojem natopljenu majicu. Sikće, stenje i njegovi prsti stisnu moj bok tako jako da znam da će ostati modrica. Krene nabijati jače i jače, naše kože se udaraju, naša tijela spojena na najbolji način, a onda ispusti dugi, brz dah pomiješan sa stenjanjem, a tijelo mu se smiri.

Mogu osjetiti svako pulsiranje dok svršava unutar mene, cijedeći svoj kurac dok više ništa ne ostane u njemu.

Spusti me i pusti mi nogu, puštajući kurac da mu klizne iz mojih dubina. Topla tekućina curi niz moje noge, ali ne napravim ništa da to spriječim. Samo vratim gaćice na mjesto i pogledam u smrtonosno crne oči koje toliko volim da boli. Želim ići kući s njim, ušuškati se uz njegovo veliko tijelo kao i prije i osjetiti ugodu koju donosi, ali ne mogu. Oči koje gledaju u mene, one pripadaju smrtonosnom borcu kojeg ne poznajem.

Osjećam se kao da sam upravo pojebala stranca, a ipak, osjećaj poznatoga koji ne dolazi sa nasumičnom jedno noćnom ševom. Tako sam zbunjena, moje srce najviše.

“Trebam,” kažem, glas mi drhti. ”Trebala bih poći.”

Max se ispravi, i taman kad spustim haljinu, Rainer izađe van skupa s Pippom.

Max ispusti ispižđeni zvuk i odgurne se od zida, koračajući unatrag. Pippa i Rainer

77.

oboje pogledaju u mene, pa u Maxa, i vidim da se Pippino lice zacrvenjelo. Da, pretpostavljam da je očigledno što smo upravo napravili.

“Koji kurac ti hoćeš?” Max gunđa, prelazeći prstima kroz kosu. ”Drugu rundu?”

Rainer ništa ne kaže, ali se umjesto toga okrene prema meni. Lice mu je neuredno poput Maxovog, osim što on ima dva modra oko umjesto rasječene usne. Također ima duboku posjekotinu na obrazu. “Trebaš prijevoz kući?”

“Ja ću je odvesti.” Max gunđa.

Kaže što?

Ne. Ako Max sazna gdje živim, onda nikad neću moći donijeti pravi izbor za Immy.

Ona treba u ovo ući polako, ne s njim koji se pojavi zahtijevajući da je vidi.

“Ne,” kažem, koračajući prema Raineru. ”Ići ću s njim.”

Max sijeva prema meni, a Pippa je ta koja korakne naprijed, stidljivo mu se smiješeći. “Ja ću je odvesti tako da ne bude svađe, okej?”

“Mislio sam da je jebeno ne poznaš dobro?” Max gunđa prema Pippi.

Ona prekriži ruke. ”Znam je bolje sada.”

Znam da je Max pomogao Pippi prije nekoliko mjeseci, kad je dospjela u nevolju s neprijateljima Tykeovog kluba. Kad je spojila dva i dva, i shvatila tko je, imali su razgovor o meni, i Pippa je tvrdila da me zna, ali ne dobro. Nije mu htjela puno toga odati.

“Kako god,” Max gunđa, oči mu se prebace na mene. ”Daj mi svoj broj:” “Ne,” kažem, prilazeći biže Raineru.

Oči mu bljesnu. ”Ne moraš se sada skrivati, Anabelle. Daj mi broj ili ću otići i sjediti ispred kuće tvoje majke dok mi ga ne da.”

78.

Jebeni veliki kreten.

Podignem mobitel iz torbice i on izvuče svoj iz traperica. Izdiktiram moj broj i on ga spremi, zatim mi pošalje poruku. Spremim njegov broj, a zatim se okrenem prema Pippi. “Možemo li ili?”

“Naravno.” “Želim je vidjeti, Ana.” Max vikne kad krenem odlaziti.

Smrznem se i okrenem, buljeći u njega. “To nije na tebi, na meni je i iskreno, ne znam kako sve ovo podnijeti u ovom trenutku. Trebaš me pustiti da razmislim o najboljem načinu za napravit ovo, za nju.”

Prekriži ruke. ”Vidjet ću je.”

Isuse.

Okrenem se i nestanem s Pippom, ali cijelim putem kući, sve što mogu namirisati je moj muž na meni.

I nedostaje mi to. Previše.

~~~ Dođemo kući negdje oko ponoći. Do sada, Pippa me nije pitala ništa što se dogodilo s Maxom, iako sam sigurna da može sama zaključiti. Rekla je da je Rainer dobro, i uvjerila me da će sve biti dobro. Zahvalim joj čim dođemo i idem ravno u svoju sobu. Pošaljem Tini poruku i pitam kako je Immy, kaže mi da je u dubokom snu i da je sretna. Hvala Bogu.

Na brzinu se otuširam i obučem pidžamu. Popnem se u krevet i buljim u strop dugo, razmišljajući o večeri. Osjećaj Maxa u meni je kao prvi put. Sjećam se toga tako dobro - bili smo na stražnjem sjedištu njegovog kamioneta kad mi je uzeo nevinost, ležeći na deki pod zvijezdama. Bilo je savršeno, i točno onako kako je trebalo biti.

79.

Večeras je bilo grubo, i vruće, i napravila bih to opet samo da ga osjetim tako blizu, da ga udišem, da osjećam njegovo tijelo uz svoje. Na tu pomisao, tijelo mi se zagrije još jednom i nađem se kako se borim da mislim na nešto drugo. Zujanje počne između mojih nogu i potrebna mi je sva snaga da ne posegnem dolje i masiram to.

Zatvorim oči, pokušavajući si odvratiti pažnju, kad mi telefon zazvoni.

Izdišući, okrenem se u stranu i podignem ga s noćnog ormarića, videći Maxov broj kako bliješti na ekranu. Zove me nakon onog što se dogodilo večeras? Zašto? Bila sam jasna da ne želim pričati s njim. Ipak, podignem ga i okrenem se na leđa, javljajući se. ”Mislim da smo rekli sve što je trebalo biti rečeno.”

“Ne mogu prestati misliti na tvoju pičku omotanu oko mog kurca.”

Pa onda, to nije ono što sam očekivala. Ležim u tihom šoku na minutu, nisam sigurna kako da odgovorim.

“Već sam opet tvrd za tebe, Blue Belle.”

“Max,” napokon kažem, glas me odaje. Težak je i potreban. ”Zašto me zoveš i govoriš mi to?”

“Zato što te jebeno trebam.”

“Ono što smo maloprije napravili je bila...”

“Nemoj reći riječ pogreška. Ništa što smo mi napravili nije bila pogreška.”

Frknem. ”Onda si ti tužno u krivu.”

“Onda mi želiš reći da ne ležiš upravo u svom krevetu, pička ti ne žudi na pomisao onoga što smo napravili večeras?”

Na njegove riječi moja pička, mala izdajica, se stisne.

“Max,” režim, zato što stvarno, što da kažem?

“Ne mogu prestati misliti na to. Ne želim ništa više upravo sad nego okusiti te,”

80.

Drhtim. Sjećam se kako je to bilo osjetiti Maxova usta između mojih nogu. Bio je to nevjerojatan osjećaj.

“Molim te prestani”, šapćem.

“Reci mi gdje si?”

Trepnem. “Molim?”

“Reci mi gdje si. Trebam biti unutar tebe, jebeno odmah.” Šali se, točno?

Moje srce treperi zato što veliki dio mene želi reći da, a drugi dio želi reći ne.

Problem je, borim se reći ne kad je u pitanju Max. “Ne mogu...ne možeš…”

“Gdje si, Blue Belle?”

“Max, ne možeš samo…”

“Gdje. Si.” Oh Bože.

“Trebam staviti kurac u tebe. Trebam okusiti tvoju pičku. Trebam te opet osjetiti.

Jebiga. Ne mogu te se zasititi.”

Max zna kako igrati kad on nešto želi. Uvijek je bio sposoban pričati prljave riječi i dobiti moje tijelo željno i spremno kad god to poželi. Volim njegova prljava usta onoliko koliko volim i njega, posebno kad ih šapće u moje uho dok me jebe.

“Anabelle,” riče, trzajući me iz mojih misli. ”Reci mi gdje si, ili ću sam otkriti.”

“Oboje znamo da to ne možeš.”

“Ne mogu li?” izaziva.

Progutam.

81.

“Ako ne želiš moje tijelo blizu tvoga opet nakon večeras, poštovat ću to. Neću odustati od pokušavanja da vidim svoju kći, ali poštovat ću tebe. Ali upravo sada, trebam doći i pokazati ti koliko si mi jebeno jako nedostajala. Sad ili ćeš mi olakšati, ili otežati. Kako će biti?”

Njegove riječi me i bole i ponovno oživljuju. Želim ga, ali želim ono što je najbolje za moju kći više. Ako mi obeća da će me ostaviti na miru i smanjiti pritisak, ona bi možda mogla nešto iskombinirat da funkcionira za sve nas. Ali upravo sada, Immy je na sigurnom ušuškana u snu u drugoj kući, a ja sam ovdje... očajna, vrelog tijela, želeći svog muža.

Dahćem adresu u mobitel prije nego dvaput razmislim o tome.

Poklopi prije nego što još išta može biti rečeno.

Sranje.

Na što sam se upravo potpisala?

82.

Max - tada

Gdje je dovraga ona?

Belle i ja smo trebali zajedno na godišnji dobrotvorni bal, ali ona još nije došla.

Demi je na veliko protestirala kad je pretpostavila da ću i dalje povesti nju. Naravno da se to sranje neće dogoditi. To je kao da ju je iznenada pogodilo, to da joj se stvarno neću vratiti. Izjurila je iz kafeterije vrišteći o osveti. Umjesto toga, pitao sam Belle. Bože, njeno lice se osvjetlilo kao četvrti lipnja.

Sad nije ovdje.

Možda je nervozna? Nije htjela da ju ja pokupim; umjesto toga je htjela da se nađemo na ulazu. Bila je to njena stvar, tako da se nisam svađao iako mi se to nije sviđalo. Trebao sam je pokupiti. Svi su ušli unutra, ali ona i dalje nije ovdje. Mogu čuti tihu glazbu kroz vrata. Nešto nije u redu, Belle nije takva da netko izvisi radi nje. Jebiga, stvari su bile odlične među nama. Ne bi napravila ovo.

Izučem telefon iz jakne mog tuxeda i pogledam u njega. Ništa. Jebiga. Gledam okolo još jednom zatim odlučim provjeriti unutra. Možda je došla iz drugog smjera i već je unutra? Pošaljem joj poruku, a zatim uđem u masivan hodnik. Ljudi plešu, jedu, pričaju i smiju se. To je kako kao maturalna ispočetka. Pregledavam sobu, i uhvatim Reesa s Emily.

Mahnem mu, a on me zbunjeno pogleda. Kao da me pita gdje je Belle. Da, znam da još nije ovdje.

83.

Probijam se kroz gužvu i vidim Demi kako stoji s grupom svojih miniona u blizini stola s punčom. Koračam prema njoj, imajući užasan osjećaj da je ona možda imala neke veze s ovim. Nazovi to instiktom. Zaustavim se ispred nje i ona me pogleda, trepćući trepavicama. ”Izgledaš vruće, Max.” “Gdje je jebote Belle?”

Uputi mi nevin izraz lica. ”Nemam pojma.”

Priđem bliže. ”Nemoj se zajebavati sa mnom, Demi. Vjeruješ li iskreno da će me gadna sranja navesti da ti se vratim? Jebeno te ne želim, zato što si traljava, jadna ševa i sjebana osoba.”

Obrazi joj se zacrvene kad ispljune. ”Što ona ima, a ja nemam?”

“Jebenu dušu. Sad gdje je?”

Slegne, lice joj je ogorčeno. ”Mislim da ima problem s haljinom.”

Svi okolo se hihoću, a moja narav poludi. ”Gdje je?” ričem.

Ponovo slegne.

Okrenem se i krenem prema kupaonicama i stražnjem ulazu. Jednostavno se kladim da je Belle u kupaonicama. Demin komentar o njenoj haljini me navede da se osjećam bolesno. Nađem ženske zahode i prođem pored žena u redu, koje sve vrište na mene. Guranjem otvorim vrata i viknem: ”Belle?”

Tišina.

Zatim jecaj.

Okrenem se prema zadnjem boksu i pritisnem ruke na vrata. “Bebo, jesi unutra?”

“Odlazi, Max.” šapće.

“Ne,” kažem. ”Otvori vrata ili ću se popeti preko njih.”

Tišina.

84.

Zatim se brava okrene.

Gurnem vrata i uđem, gledajući u nju. Nosi predivnu, dugu, baby plavu haljinu.

Ali je potrgana. Netko ju je strgao, kao modernoj pepeljugi. Sjedi na zahodu, maskara joj curi niz obraze.

“Nikad neću biti dovoljna”, jeca.

“Ustani”, režim, šireći ruku.

“Ne mogu izaći ovakva. Želi da patim, Max. Nikad me neće ostaviti na miru.“ “U krivu si, bebo, i dokazat ću ti to. Vjeruješ li mi?”

Pogleda u mene, a njene plave oči proučavaju moje lice, prije nego posegne i prihvati moju ruku. Kad ustane, vidim veliku rupu u sredini njene haljine, koja izlaže njen trbuh. Zbog toga izgleda vruće i ja ću pokazati Demi da nikad neće jebeno pobijediti. Uzmem Bellenu ruku, povlačeći je iz boksa. Tkanina haljine se vuče iza nje, obrazi su joj crveni, ali me slijedi.

Ignoriram sve poglede.

Vodim je u glavnu plesnu dvoranu i ravno na pozornicu. Iznenada svi prestanu pričati, a šaptanje se krene širiti kroz gužvu. Uzmem mikrofon i koraknem naprijed.

“Kao što većina vas zna, viđam ovu predivnu curu nekoliko mjeseci. Ispada da moja bivša kučka ne može to utuviti u glavu, da sam gotov s njenom guzicom. Tako da, kako kukavica koja je, ona muči moju ženu. Ne više. Svi me znate. Svi znate za što sam sposoban. Ako odaberete podržati tu ružnu, hladnokrvnu ženu, onda više nećete biti dio moga svijeta. Zato što ova cura,” povučem Belle pored sebe. “Je moje jebeno sve, i iduća osoba koja bude zezala nju, će odgovarati meni osobno. Sad, odvest ću je na plesni podij, zato što čak i u dronjcima, pedeset je puta jebeno bolja osoba, nego sebična, ružna, hladnokrvna krava koja joj je ovo napravila.”

Demino lice je svijetlo crveno dok ljudi sijevaju prema njoj. Proizvede nekakvo mrmljanje i izjuri iz zgrade, njeni minioni je slijede.

85.

Povučem Bellenu ruku i povedem je niz stepenice na plesni podij. Ljudi nam naprave mjesto. Nitko je neće navesti da se osjeća kao da ne pripada ovdje. Nikad više.

Stavim ruku na njene bokove i potaknem njene oko moga vrata. Gleda po prostoriji, lice joj je crveno, oči panične. Uhvatim joj bradu i navedem je da me pogleda u oči.

“Ne gledaj njih, gledaj samo mene.”

“Izgledam užasno, Max. Oni bulje.”

“Pusti ih da bulje,” kažem. “Ali neću dopustiti da pobjegneš zbog ogorčene krave koja ne može podnijeti da imaš nešto što ona nema.”

“Izgledam… očajno,” šapće, oči joj blistaju.

“Ne, izgledaš ljepše nego ikada. Nikad neće postojati vrijeme kad ćeš mi biti nešto drugo osim predivna, Blue Belle. Pusti ih da gledaju, pusti ih da misle što hoće, ali moja cura će dobiti ovaj ples, zato što ga zaslužuje.”

Suza joj klizi niz obraz. ”Što sam napravila da te zaslužim?”

Smijem se. ”Rođena si, Blue Belle. To je najbolji dar ikad poklonjen ovom svijetu.“ Osmjehne se. Predivno. Stvarno.

Mislim da sam se upravo zaljubio.

~~~ Jebiga izgleda predivno ispod mene, njene plave oči gledaju gore. Hodam s Belle više od šest mjeseci i jebeno je nevjerojatno. Svaki put kad su njene ruke na meni, ili moje na njoj, čini se da je jebeno savršeno. Večeras je prvi put da će mi dopustiti da vodim ljubav njom, i drago mi je što smo čekali. Sve druge s kojima sam bio su htjele samo brzu ševu, ali Belle poštuje sebe dovoljno da čeka.

I bilo je nevjerojatno čekati.

86.

Radili smo sve drugo osim jebanja i Bože, cura zna posao s rukama i ustima.

Možda zato zapravo želim te dijelove nje na svom kurcu, ili možda je samo prirodna, kako god, zadirkivanje s njom je bilo jebeno posebno. Ali večeras, večeras je odlučila da želi više. Zato sam je doveo ovdje na svoje omiljeno mjesto, i nakon hrane i smijeha, počeli smo se ljubiti.

Sad sam na njoj, i jebiga, teško je misliti o bilo čemu drugom.

“Max, bojim se,” šapće, gledajući u mene s deke na kojoj leži na stražnjem dijelu mog kamioneta. Čista je noć i zvijezde blistaju iznad nas. Mi smo na mom omiljenom jezeru, na osamljenom mjestu za koje izgleda samo nekoliko ljudi zna. Uvijek je tiho i jedva da ima ljudi u blizini. Ako ipak dođu ovamo, možeš ih čuti na vrijeme kako prilaze tako da se pobrineš da si pristojan, tako da smo Belle i ja sigurni i nitko nas neće smetati bez našeg znanja.

“Nemoj se bojati, Blue Belle,” mrmljam, obuhvaćajući joj lice. ”Neću te povrijediti. Ići ćemo polako.”

Kimne, grizući si usnu.

Nagnem se, nježno je ljubeći. Poljubac je točno ono što treba da se opusti, zbog toga se njeno tijelo polako opusti ispod mog. Ljubim je dok ne dahće i njeni prsti ne krenu lutati po mojim rukama. Zatim joj nježno podignem majicu i prebacim je preko njene glave. ”Ići ću jako polako, bebo,” ričem, gledajući u njeno savršeno, sićušno tijelo. “Sisat ću ti prvo bradavice, pa klitoris, a onda ću te jebati.”

Drhti, a oči joj se zamagle kad kimne, neposramljena jer gledam u nju. Vidio sam ju prije golu dok smo se zezali, tako da to nije ništa novo. Večeras ipak, jebeno je više uzbudljivije. Posegnem okolo i otkopčam joj grudnjak, a zatim ga bacim sa strane.

Belle ima najslađe sise, jednostavno savršene, puna šaka. Uzmem jednu u ruku, pomičući je onako kako ona voli. Zatim se nagnem i povučem bradavicu u svoja usta.

87.

Ona stenje. Tijelo joj se vrti ispod mene dok je nježno sišem, zatim čvršće.

Izmjenjivam se od jedne bradavice do druge, koristeći ruku na onoj koju ne sisam. Vrtim bradavicu između palca i kažiprsta dok drugu uvlačim u usta. Ponavljam to dok se ne počne bacakati ispod mene. Cereći se, pogledam u nju dok uvlačim prste u njene traperice. "Postaješ očajna, Blue Belle?"

Razdvoji pune usne i kimne uz blago stenjanje.

Jebiga, slatka je.

Spustim joj traperice povlačeći i glaćice s njima. Drži noge skupljene, obrazi su joj crveni. Nervozna je zbog ovog dijela, iako sam je već vidio ovakvu, uvijek oklijeva raširiti noge. Prelazi prstom uz njeno bedro, a ona pogleda u mene. "Znaš da volim tvoju pičku, zlato. Raširi se za mene."

Polako pusti noge da se rašire, pokrivajući lice rukom. Posegnem i odmaknem joj ruku. "Nikad nemoj skrivati to što imaš, zato što je predivno."

Pomaknem pogled na njene punašne donje usne i kurac mi se ukruti kad vidim da već blista za mene. Jebiga, sve je što sam oduvijek htio. Gurnem je još malo, spuštajući joj koljena više dok prinosim lice među njene noge, duboko udišući dok se spuštam. Volim ženski miris, posebno Bellin. Napali me na način koji ne mogu opisati.

Spustim usne na njen topli klitoris, a ona se bacaka ispod mene.

Slatko.

"Budi mirna za mene, bebo", mrmljam uz njeno meso.

Usisam joj klitoris u usta i ona vrisne, ruke joj polete da mi uhvate glavu. Zapetlja prste u moju kosu dok ju usisavam u usta, obožavajući koliko je topla, obožavajući njen okus. Sisam joj klitoris čvrsto i nježno, izvlačeći ga i uvlačeći u usta. Polako spustim prst do njenog ulaza istražujući, klizeći unutra. Do sad sam samo jedan gurnuo u nju, ali večeras gurnem i drugi.

Ukoči se ispod mene, a stenjanje joj je postane blago gušeće.

88.

"To boli?" pitam, povlačeći usta od nje.

"Nekako," šapće. "Ali nastavi."

Gurnem prste dublje, ponovno joj sišući klitoris. Ostavim ih da tako stoje dok joj ponovo obrađujem pičku ustima, a kad se opet počne migoljiti ispod mene, krenem pomicati prste unutra, van, šireći je, otvarajući je za mene. Dahće i proizvede tako slatki mijaukajući zvuk, a zatim osjetim da joj se pička stišće oko mojih prstiju dok nalazi svoje oslobađanje. Sišem joj klit dok zadnji drhtaj ne izađe iz njenog tijela, zatim polako klizne uz njeno tijelo.

Petljam oko svojih traperica dok se mičem, očajan da uđem u nju po prvi put. Šutnem ih i posegnem za novčanikom, otvarajući ga i izvlačeći kondom. Zarolam ga i povučem majicu, bacajući je sa strane prije nego spustim tijelo preko Bellinog. Gleda u mene s mješavinom straha i uzbuđenja.

"Ako zaboli, čak i na sekundu, reci mi", kažem, glas mi je dubok.

"Okej", šapće.

Uzmem joj noge i više ih raširim, zatim stavim kurac na njen ulaz. Polako gurnem, već osjećajući otpor dok se stišće na taj osjećaj.

"Opusti se, bebo," mrmljam, naginjući se da ju nježno poljubim. "Pusti me unutra."

Opusti se i uzvrati mi poljubac, isprva nježno, ali polako postajući sve gladnija i gladnija dok guram dublje i dublje u nju. Uska je, kao rukavica oko mog kurca. Uđem nekoliko centimetara u nju, a ona se počne izvijati ispod mene, cvileći moje ime.

Stanem, a to je jebeni teško, ali nikad je ne bi povrijedio. Pogledam dolje u njene oči i protisnem. "Boli te, bebo?"

Ugrize se za donju usnu i kimne.

"Okej, uspori ću."

89.

Usporim guranje i uzmem si vremena da je ljubim. Posegnem između nas i nađem joj klit, malo ga pritiskajući. Ona cvili i ja nastavim s tim kad opet krenem gurati u nju. Osjetim trenutak kad prodrem kroz barijeru, zato što mi kurac bez problema klizne nakon toga. Jednom kad sam cijeli smješten u njoj, ispustim dugo, zadovoljno stenjanje. Tako je jebeno uska i mokra.

"Kako se držiš, dušo?" obuzdam se, gledajući u nju. Obrazi su joj crveni i izgleda jebeno preslatko.

"Okej sam," šapće. "Nastavi, Max." Polako se izvučem i nabijem opet unutra, držeći pogled na njoj. Grize si usnu i zatvori oči ispočetka, na licu joj se vidi blaga bol, ali što više obrađujem njen klit i klizim u njeno tijelo, postaje sve opuštenija. Napokon, pogleda u mene s istom požudom s kojom ja gledam u nju. Uhvati me za ruke i prinese usne mojima. Jebiga, savršena je.

Ljubim je dok vodim ljubav s njom, vodeći tijelo unutar i van njenog u sporom ritmu, tako da joj bude što bezbolnije. Moje tijelo vrišti na mene da idem brže i jače, ali zadovoljstvo koje osjećam dok idem sporo je neopisivo.

"Max," dahće, odvlačeći usne od mojih. "Da..."

Ubrzam, osjećajući da mi se jaja stišću počevši od pulsiranja na početku mog kurca. Blizu sam.

"Blizu sam, bebo", dahćem. "Jebiga, tako si dobra. Tako jebeno dobra."

"I tttti." dahće. "Oh, Bože."

"Reci mi da jebeno voliš ovo, Belle", stenjem.

"Ana," dahće. "Dok mi ovo radiš, zovi me Ana." Jebiga.

To je još bolje.

"Najljepša stvar koju sam ikad imao u životu, Ana."

90.

"Max", vrisne, stišćući mi ruke. "Volim te, oh, Bože, volim te."

Sreća, strah, emocije i radost mi bujaju u prsima dok mi se jaja stišću i ja eksplodiram unutar nje. "Jebeno i ja tebe volim", ričem dok štrcaji eksplodiraju iz mene.

Spustim čelo na njeno, dahćući i znojeći se. Pogleda u moje oči i stojimo tako dugo.

"Max?" pita kad se naše disanje unormali.

"Da, bebo?"

"Mogu li te zauvijek zadržati?"

Iscerim se. "Jebiga da, možeš."

I to je točno onako kako sam našao curu svojih snova.

91.

Anabelle - sada Koračam ispred ulaznih vrata. Pokušala sam nazvati Maxa četiri puta, pokušavajući vratiti svoje riječi, ali nije odgovorio. Sad sam nervozna. Zabrinuta zbog odluka koje sam donijela dok mi je tijelo još uvijek vrelo za Maxom. Glupo je, trebam ga vratiti čim dođe. Ne želim da Pippa zna da je on ovdje. Bože, što sam dovraga mislila?

Nabijanje na vratima me trgne iz misli, a panika se poveća. Sranje. Ovo se ne smije dogoditi. Prokleta sam budala.

Spustim ruku na kvaku, duboko udišući. Samo mu reci da to ne želiš, reci mu da ode, reci mu da to ne možeš raditi i da je najbolje za sve ako ostanete razdvojeni.

Ispravim ramena i otvorim vrata.

Ne stignem reći ni jednu riječ zato što Max uđe, nagne se, podigne me u svoje naručje i spusti usne na moje. Sve moje misli izlete kroz prozor dok zatvori vrata uz udarac i ljubi me sa svim što ima. Zajebi to. Reći ću mu sutra. Uzvratim mu poljubac, gladno, dok on korača kroz hodnik pa po stepenicama. "Gdje ti je soba?" riče.

"Druga lijevo."

Hoda do vrata, otvori ih, a zatim ih zatvori iza nas, oslobađajući jednu ruku da ih zaključa. Nosi me do kreveta i spusti me na njega, prinoseći njegovo masovno tijelo preko mog. Nastavlja me ljubiti, trljajući tvrd kurac i moje središte dok mi proždire usta.

Vrti kukovima, znajući točno što mi se sviđa, znajući me bolje od ikoga drugoga.

"Stani, trebamo…"

92.

Ne dopusti mi da završim; uhvati mi bokove i podigne ih, trljajući trapericama prekriven kurac jače uz moje pulsirajuće spolovilo. Jebiga. Prokletstvo. Zajebi njegovu vještinu.

"Imaš nešto za reći, Blue Belle?" grakće mi u uho.

"Jjjjebi se."

"Oh, hoću, bebo."

Opet krene kružiti bokovima, sprečavajući svaki argument da pobjegne s mojih usana. Cvilim i bacakam se uz njega, pokušavajući zaustaviti trenje, ali obožavajući ga prokleto toliko u isto vrijeme.

"Nikad mi nisi mogla reći ne," sikće mi u uho dok se trlja uz mene.

Moj ponos i odlučnost skoče naprijed. Njegove riječi, umjesto da me napale, iritantno me naljute. Misli da kad dotrči da ne mogu reći ne. I prokletstvo, u pravu je.

Onaj tren kad mi krene pričati prljavo, predam se i zaboravim na sve drugo. Zatvori oči i stisne vilicu, ignorirajući način na koji se njegov kurac precizno trlja o mene. Zna točno kako mi treba.

"Tvrdoglavost ti neće pomoći," mrmlja u moje uho, podižući ni nogu i guzicu tako da se može brže trljati.

Ne kažem ništa, pokušavajući smiriti disanje dok se njegovo ubrzava i krene dahtati. Dobar mu je osjećaj; znam da jest. Prijeđe usnama preko moje vilice, a ja zadrhtim, ali odbijam dopustiti da dobije bolje od mene. Neću svršiti, čak i ako me to ubije. Razmišljam o najužasnijim stvarima, i borim se da zaustavim zadovoljstvo koje jako i brzo raste unutar mene.

"Jebiga, moram te okusiti."

Kreće se brzo, podižući veliko tijelo s mog. Prije nego znam što se događa, gola sam i izložena pred njega. Kleči na krevetu, buljeći u moju pičku. Vilica mu je stegnuta,

93.

šake skupljene, a oči su mu požudne. "Jebiga, nedostajalo mi je ovo. Najbolja pička koju sam ikad vidio-tako slatka, tako puna, tako jebeno mokra."

Zgrčim se na njegove riječi, ali pritisnem ruku na lice, pokrivajući oči. Ako ne budem gledala u njega u svoj njegovoj slavi, neće me napaliti. Čekam da se spusti i proždire me ustima, zato što znam da je to ono što želi napraviti, ali nije. Nakon nekoliko minuta, podignem ruku i nađem ga kako gleda u mene, skroz gol, ukrućen kurac je u njegovoj ruci. Ranije večeras bilo je mračno, tako da nisam imala dobar pogled na njega.

Sad mogu vidjeti sve.

Tetovaže prekrivaju njegova velika prsa i spuštaju se niz njegovu lijevu i pola desne ruke. Ima jednu ispod pupka i nekoliko na bedrima. Sveto sranje, nikad ih nije imao toliko. Uvijek ih je volio, ali nisam shvatila da je toliko poludio nakon što sam otišla. Ima dva pirsinga na bradavicama, koje ranije nisam primijetila, a kurac mu je točno onakav kakvog pamtim, dug i debeo, čvrst i nabrekao.

Izgleda kao značenje opasnog, klečeći na mom krevetu, drkajući kurac. Oči su mu mračne, a vilica tako stisnuta da mogu vidjeti debele, prugaste mišiće. Ne mogu si pomoći da ga ne upijem, stavljajući novu sliku u moju banku sjećanja u kojoj je bezbroj njegovih. Buljim, pokušavajući vidjeti muškarca za kojeg sam se udala, pokušavajući vidjeti dečka u kojeg sam se zaljubila, ali ovaj čovjek, imam osjećaj da je drugačija osoba.

A ipak ga želim više nego što sam voljena priznati.

"Zašto pokrivaš oči?" kaže, glas mu je nizak i grub, pun požude.

"Zato što, ako te ne mogu vidjeti onda ne moram prihvatiti to da sam si stvarno dopustila da te pustim natrag u svoj krevet. Ne smijem htjeti…"

Moje riječi su prekinute, zato što Max siđe s kreveta. Zatim me iznenadi tako što napravi nešto što ne očekujem - stvarno se trzne, a oči su mu ispunjene boli. Sveto sranje, moje riječi su ga povrijedile.

94.

"Nisam… " pokušam rećim ali on navlačim traperice, drhtavim rukama.

Oh moj Bože, on je povrijeđen.

Brzo sjednem i siđem s kreveta. "Max, nisam tako mislila, samo…"

Okrene mi leđa. Jebiga. Sranje.

"Znaš što?" kaže, leđima i dalje okrenut prema meni, ledenim glasom. "Možeš ići i jebati se."

Trznem se. "Max," zagrcnem se. "Nisam tako mislila."

Okrene se, sijevajući prema meni, ali mi ne promakne blistavi odsaj u njegovim očima, ili kako su blago crvene sa strana. Pune osjećaja.

"Nisi li?" ispljune. "Jebi me, ne znam zašto sam se dovraga vratio ovamo. Što sam iskreno očekivao od tebe?"

"Ne možeš to misliti," kažem, glas mi je drhtav. "Isuse, Max, zar iskreno misliš da bih mogla samo tako zaboraviti sve što si mi napravio?"

"Zato što si ti jebeno savršena, zar ne?" riče. Šokirano koraknem unazad. Glas mu je glasan i užasavajući.

"Napravila sam ono što sam morala…"

"Ne," ogorčeno se nasmije. "Odustala si od muža i skrivala njegovo dijete od njega."

Njegove riječi me toliko šokiraju da samo stojim tamo, bez riječi.

"Da," gunđa. "Ali ti si tako jebeno savršena, nisi li, Blue Belle?"

"Rekao si mi da me ne voliš… Pio si i kockao i samo si se isključio…"

"Zato što sam patio," riče, okrećući se i zabijajući šaku o moju lampu. Koja preleti preko sobe. "Jebeno sam umirao iznutra."

95.

"I nisi htio pričati sa mnom!" vrištim. "Isuse, Max, nisi mi htio reći što se događa, samo si me odgurivao."

"A ti si trebala biti moja žena," kaže, a njegov glas, njegov snažni predivni glas, pukne. "U dobru i zlu, točno? Umirao sam iznutra, ali nisi htjela biti uz mene. Znao sam da je ono što radim pogrešno, ali nisam ispravno razmišljao. Bio sam slomljen i nisam znao tko sam većinu dana, ali sam mislio…"

Počnem plakati, a on gleda kako mi suze klize niz obraze.

"Mislio sam da ćeš se boriti za mene, ali ti si samo odustala. Samo si otišla."

"Saznala sam da sam trudna", jecam. "Onu večer kad si mi rekao da me više ne voliš, saznala sam, i nisam mogla podnijeti. To nije bilo fer."

Prije nego stigne odgovoriti, čujem nabijanje po vratima.

"Otvori, Belle!"

Sranje, to je Tyke.

Posegnem i zgrabim svoju odjeću, navlačeći je. Max se ne pomakne, samo stoji tamo, otkopčanih hlača i gleda u mene. Odem do vrata i otvorim ih da bi vidjela Tykea i Pippu kako gledaju unutra.

"Sve okej ovdje?" Tyke pita.

"D...d... dobro je," uspijem reći kroz suze.

"Ne, nije. Vas dvoje se trebate razdvojiti", naredi.

Max zgrabi njegovu majicu, mrmljajući. "Jebeno dobro što se mene tiče."

Ode kroz vrata, a ja vičem njegovo ime, glas mi je toliko slab da je jedva šapat.

Pogleda u mene dok prolazi pored Tykea. "Jesi li ikad pomislila da je reći mi za bebu možda ono što bi me spasilo?"

Moje srce se slomi.

96.

"Ne, nisi, zato što si već odustala od mene."

Zatim ode.

Ja padnem na koljena i jecam.

~~~ "Više, mamice!"

Gurnem ljuljačku jače, smiješeći se kad moja kći cikne.

Izvela sam je van da pokušam skrenuti misli s loše osobe koja sam sinoć bila.

Podigla sam telefon toliko puta, želeći pričati s Maxom, želeći mu objasniti, ali nisam imala pojma kako. Povrijedila sam ga, nisam ga vidjela toliko povrijeđenog od večeri kad se cijeli svijet promijenio. U pravu je, i to boli više od ičega. Obećala sam mu da ću uvijek biti tu za njega, bez obzira na sve, a kad je postao teško, pobjegla sam.

Ja sam prokleta budala, i ni na sekundu nisam stala i razmislila i mom dijelu raspada našeg braka.

"Hajdemo na tobogan," Immy vikne kad se ljuljačka zaustavi.

"Okej, bebo."

Slijedim je preko i provedem idućih sat vremena igrajući lovice s njom. Kad smo završile, ja sam iscrpljena. Odemo na sladoled i krenemo kući, tako da može malo odrijemati.

U trenutku kad sjednem, počnem razmišljati o svom idućem potezu. Trebam pričati s Maxom, za stvarno, ne samo vikati. Trebam odgovore. Trebam znati što se dogodilo te noći. Trebam znati što je dovraga pošlo po zlu.

"Hej." Pogledam s mog mjesta na kauču i vidim Pippu naslonjenu na zid.

"Hej, Pip", prisiljeno se nasmijem.

97.

Priđe i sjedne pored mene. "Kako se osjećaš?"

"Misliš nakon što sam imala vrišteći meč s mužem sinoć?"

Kimne. "Da. Bila si tako uzrujana. Bila sam toliko zabrinuta."

"Sjebala sam na veliko, Pip. Povrijedila sam ga, a nisam čak ni shvatila da to radim." "Čula sam ponešto od onog što je rekao; bilo je teško ne čuti. Kako si se ti osjećala nakon onog što je rekao?"

Prekrižim noge i gledam u moje ruke. "Kao prokleta budala. U pravu je, pobjegla sam kad su stvari postale teške."

"Imala si svoje razloge. Ne mislim da je sve u potpunosti tvoja ili njegova krivnja; mislim da ste oboje patili, a stvari su bile teške."

"Ali samo nestati kad me je trebao i vratiti se nakon pet godina s djetetom… To se čini tako pogrešno što više razmišljam o tome."

Posegne i uhvati me za ruku. "Oboje ste pogriješili, a ti si napravila ono što si mislila da moraš u to vrijeme. Prihvati to od mene, ponekad ne shvaćaš da radiš nešto pogrešno dok ti se to ne baci u lice. Oslonila si se na instinkt, htjela si zaštititi malu curicu. Tu nema apsolutno ništa pogrešno."

"Slamao se," kažem, glas mi zastajkuje. "A ja sam ga iznevjerila."

"Oh, zlato."

"Moram popraviti ovo, Pippa, ali ne znam kako."

"Jedini način da to popraviš je da pričaš s njim, ali upravo sada mislim da oboje trebate vremena."

Pogledam u njene oči. "Ne mislim da imam vremena. Idem ga vidjeti za vikend Pippa. Moram ovo završiti, za Imogenino dobro."

Osmjehne se i stisne mi ruku. "Napravi ono što moraš."

98.

PovuÄ?e me bliĹže i zagrli me.

Molim se da radim pravu stvar.

99.

Max - tada Dvije godine kasnije

Belle se smije kad se spustim na koljeno, gledajući u nju. Ona ne misli da sam ozbiljan, ali jesam. Želim oženiti ovu curu više nego što želim idući dah. Gledam u njene kristalno plave oči i znam da je ona jedina stvar za koju ću se nastaviti boriti.

Svaka godina koja je prošla, moja ljubav za nju samo jača, produbljuje se, intenzivnija je, dok mislim da ne može biti bolje.

Ali uvijek je bolje.

Sad sam na jednom koljenu ispred nje. U parku smo i ljuljali smo se na ljuljačkama poput male djece. Često radimo takve stvari, i jebeno je volim što mi unosi najjednostavnije stvari u život, čineći ih tako zabavnim da se pitam kako sam do sad živio bez njih.

"Max," smije se, gledajući u mene, oči su joj svijetle. "Prestani se zezati."

"Zašto misliš da se zezam, Blue Belle?" pitam je, ozbiljnog izraza lica.

Smijeh joj izblijedi, a oči joj počnu svjetlucati od suza. "Max," grakne.

"Nisi mislila da ću provesti ostatak života bez da te učinim svojom, zar ne?"

Pritisne ruku na usta, a suze joj se proliju.

100.

"Jebiga, Blue Belle, tako si prokleto slatka da me srce boli. Ne misliš da bi psihički preživio jedan dan bez tebe. Sve napraviš…" glas mi odlebdi kad mi emocije postanu teške u grlu.

Sranje, ne obavljam dobar posao ovako.

Posegnem u džep i izvučem kutijicu za prsten koju nosim već dva mjeseca, pokušavajući shvatiti dobar trenutak. Ne znam zašto je danas postao dobar trenutak, ali jest, i trebam joj pokazati koliko je točno promijenila moj život u posljednje tri godine.

Bila je sve što sam ikad trebao i više.

"Max," kaže ponovno, stisnutim glasom. "Ubijaš me ovdje."

Teško se nasmijem i posegnem za njenom rukom, povlačeći je dolje. "Stvarno je jednostavno, Blue Belle. Ako me želiš, napravit ću sve u svojoj moći da ti život bude najbolji što može. Ako me ne želiš, vjerojatno ću umrijeti."

Nježno se nasmije. "Ne daješ mi izbora, zar ne?"

Gunđam. "Ne čini se tako, ali samo hoću iskren odgovor, onaj koji dolazi iz tvog srca. Hoćeš li se udati za mene?"

Smije se, široko i predivno. "Ti smiješna budalo, mogao si me pitati prije tri godine i svejedno bih rekla da."

Hihoćem se i otvorim kutijicu, boreći se protiv osjećaja dok izvlačim jednostavni dijamanti prsten i stavim ga na njen prst. Proizvede jecajući zvuk kad savršeno klizne.

Dignem se s koljena i povučem je u svoje naručje, gledajući u njene oči koje volim tako duboko.

"Hvala ti što si se spotaknula u hodniku tog dana," iscerim joj se.

"Hvala tebi što si se spotaknuo na mene."

Pritisnem čelo o njeno, i stojimo tako, gledajući jedno drugom u oči.

Da, najbolji dan u mom životu.

101.

~~~

Max – tada – brak Uđem kroz ulazna vrata, prljav od radnog dana u garaži. Mogu namirisati svježe ispečene kolačiće i iscerim se. Belle me voli razmaziti kad se vratim s posla i uvijek nešto peče. Skrenem iza ugla u kuhinju i vidim je naslonjenu na pult, noge se ljuljalju u zraku, dok pokušava dohvatiti nešto iz sudopera. Bilo bi toliko lakše da ode preko i potraži, ali ne moja Belle - ona sve radi na najteži način.

Odem do nje i stavim obje ruke na njenu guzicu. Cikne i podigne glavu, gledajući preko ramena. Ima brašna na nosu. Jebeno slatko. Stisnem joj guzicu, osjećajući da mi se kurac ukrućuje u hlačama. Pet godina smo skupa, i jebiga, i dalje je želim koliko i prvog dana kad sam je vidio. Pritisnem se uz nju u ona stane s onim što je radila, oči joj se zamagle.

"Opet praviš kolačiće, bebo?"

Osmjehne se.

"Pokušavaš me udebljati?"

Hihoće se i okrene, omotavajući noge oko mog struka. "Naravno. Ako te ne uništim za druge žene, kako ću uopće preživjeti?"

Iscerim se i nagnem, ljubeći ju čvrsto. Posegne i omota prste u moju kosu. Nije ju briga što sam prljav, ili prekriven mašću. Ne, Belle me prihvaća onakvog kakav dođem. Kaže da voli kako mirišem kad tek dođem s posla, i provodim većinu popodneva duboko unutar svoje žene jer me se ne može zasititi. Većinom jako uz pult ili preko kauča.

102.

"Voljela bih uživati u popodnevnom valjanju…" smiješi se. "Ali ne mogu."

Ugrizem joj donju usnu. "Zašto ne?"

"Teta Flow je u gradu."

Povučem glavu unatrag i sretnem njene oči. "Blue Belle, jesi li upravo nazvala mjesečnicu tetom Flow?"

Oči joj svjetlucaju. "To je lijep naziv."

Frknem.

"Znači, morat ćeš riješit svoj problem pod tušem."

Trepnem prema njoj i ona prasne u smijeh, omotavajući ruke oko mog vrata, oboje nas ispravljajući gutajući me natrag. "Šalim se. Oh moj Bože, izraz tvog lica."

"Radije bih da ne koristim svoju ruku," mrmljam.

"Sviđa mi se kad koristiš svoju ruku," kaže, ljubeći mi vrat.

"Je li?"

"Mmmm."

"Ako budem koristio svoju ruku, hoćeš li ti svoja usta?"

Korakne unazad, tapšući donju usnu prstom, pretvarajući se da razmišlja o tome.

"Pretpostavljam da je to dobar kompromis. Bolje ti je da bude vrijedno mog vremena, zgodni."

Iscerim se i hodam unatrag dok ne pogodi kauč. Posegnem za trapericama i ne tratim vrijeme svlačeći ih. Kad mi se kurac ispruži oslobođen, Belle poliže usne. Oči joj se spuste dolje, a ja se još jače ukrutim pod njenim pogledom. Voli kad se diram, više od ičega. Povučem kurac i omotam prste oko njega. Polako, krenem ga drkati.

"Radi to polako, Max", stenje, klizne na stol i sjedne, gledajući me.

103.

"Samo onoliko sporo koliko mogu ići, bebo", ričem, koristeći palac da klizi po mom glaviću.

"Kakav je osjećaj?" pita napetim glasom.

"Ne tako dobro kao kad ti to radiš, Blue Belle, ali je jebeno slatko."

Proizvede sretni zvuk iz grla, a oči joj ne napuštaju moju ruku koja klizi po kurcu.

Jebiga, osjećam da mi se jaja stišću sve više i više dok se bližim vrhuncu. Stisnem vilicu i pokušam se suzdržati, boreći se protiv vrhunca koji raste.

"Bolje ti je da dođeš ovamo i staviš ta usta na mene, bebo, ili ću isprljati tvoj kauč."

Skoči sa stola, spuštajući se na koljena prije nego uopće dođe do mene. Kreće se po podu u tom položaju, a u trenutku kad dođe do mene, prekrije moju ruku svojom i krene istim ritmom.

Brzo izvučem svoju ruku i naslonim se unatrag, omotavajući ruku u njenu kosu, polako je povlačeći. Pomakne ruku niže a zatim spusti svoja usta, zatvarajući ih preko mojeg glavića. Zastenjem i pustim da mi glava padne unatrag.

Voli imati usta oko mog kurca.

I jebiga ako to nije jedna od mojih najdražih stvari na svijetu.

~~~ "Tretiraš mi kći dobro, sine?"

Okrećem burger s Bellinim tatom, provodeći nešto vremena s njima prije nego ljeto završi, a ja preuzmem klub koji mi je otac vodio otkako sam bio klinac. Preminuo je prije četiri mjeseca, i sad je moj red da uskočim. Uvijek sam mislio da će nogomet bit moj svijet, ali nakon što sam upoznao Belle, stvari su se jednostavno promijenile.

Ne žalim što ne idem tom stazom, ali nikad se nisam vidio kako radim u klubu također.

104.

"Uvijek, gospodine." Iscerim se, gledajući prema Belle koja se smije s mamom, glave nagnute unatrag, izgledajući tako jebeno sjajno.

"Kako posao napreduje?"

"Preuzimam klub nakon što ljeto završi. U ovom trenutku, koristim novac koji mi je tata ostavio da ga renoviram, pokušavajući mu dati novi izgled, učiniti ga svojim, znate?"

"Ne zvučiš baš sretno zbog toga."

Okrenem se prema njemu tako da su mi leđa okrenuta prema ženama. "Nije baš staza kojom sam mislio da ću ići, ali je u mojoj obitelji generacijama. Ne mislim da imam ono što je potrebno za to."

"Uvijek si želio biti nogometna zvijezda. Zašto si se predomislio? Uvijek si znao da je posao obiteljski, ali i dalje si odabrao drugu stazu."

Slegnem, pijući pivo. "Upoznao sam Belle, i iznenada taj život nije bio ono što sam htio."

"Imaš talent, sine. Sigurno ti nije lako odustati od toga."

"Ne, ali ona vrijedi puno više."

"Misliš li da ćeš ikad požaliti zbog toga?" pita me ozbiljno.

"Požaliti jer sam odustalo zbog nečega da bi dobio nešto bolje? Jebeno nikad."

Smije se, onim osmijehom koji dopire do njegovih očiju. "Pričaj mi o tvojim planovima za klub."

Provedem idućih sat vremena pričajući mu što planiram napraviti s klubom.

Ono što mu ne kažem je da su planovi koje imam s njegovom kćeri puno veći.

Samo je jedan život koji želim s njom, a on je jebeno predivan.

105.

Anabelle - sada Srce mi nabija dok ulazim u podzemno područje kluba. Ljudi riču, noge lupaju, a novac se baca okolo. Ne sviđa mi se baš bio ovdje, ali moram ga vidjeti. Cura koja radi za šankom mi je rekla da se tuče večeras. Znam da se Max tuče, ali nisam to vidjela, a sama ideja me užasava. Ne znam kako ću podnijeti vidjeti tu njegovu stranu, ali ne odustajem sada.

Guram se kroz gužvu dok ne dođem do ringa. Ne mogu vidjeti nikoga tamo, tako da gledam lijevo i desno, namještajući kratku crnu haljinu dok skeniram gužvu.

Primjetim Maxa blizu stražnjih vrata, priča s dva muškarca. Otvore ih i uđu, a ja znam da mi je ovo jedina šansa. Prođem pored pijanih, urlajućih ljudi dok ne dođem do vrata.

Testiram kvaku i otvorena je, tako da ih gurnem i uđem unutra.

Uđem u sobu koja izgleda kao svlačionica gdje tri muškarca međusobno razgovaraju. Kad čuju zvukove iz kluba, svi se okrenu i pogledaju u mom smjeru.

Maxove oči me nađu prve i uputim mu, slabašni, jadni osmijeh. Oči mu bljesnu ljutnjom i naredi ljudima da odu progunđanom naredbom. Kad odu, odmah ispljune ljutit riječi prema meni. "Koji kurac radiš ovdje, Anabelle?"

Auch.

To što koristi moje puno ime boli zato što me tako nikada nije zvao. Uvijek je bilo Ana, ili Belle, ili Blue Belle. Nikad Anabelle. Prekrižim ruke i pogledam u stopala, nesigurna kako odgovoriti, a da ne pogoršam stvari. Imam toliko toga za reći, ali ne znam kako to oblikovati u riječi.

"Htjela sam pričati s tobom nakon one večeri", kažem.

106.

"Nemam ti što reći."

Duboko udahnem da se smirim. "Imamo kći, Max, i za njeno dobro moramo ovo napraviti, zar ne misliš tako?"

Prekriži svoje velike ruke. "Oh, sad misliš da je to prihvatljivo? Misliš da možeš samo u šetati ovamo i zahtijevati da napravim ovo za njeno dobro, kad mi nikad jebeno nisi ni rekla za nju?"

"I pogriješila sam", pokušavam ostati smirena. "Ne kažem da nisam, ali ne možemo nastaviti…"

"Nastaviti što? Plesati oko istine? Nisi htjela jebeno pričati sa mnom, a sad očekuješ da sve odbacim i slušam te? To ne ide tako. Neću ti dati jebeno ništa dok ne budem spreman."

"Isuse, Max," viknem. "Rekla sam da sam pogriješila. Mogu ti priznati, ali ova jebena igra je samo dječja igra. Mislila sam da si bolji od toga."

Korača prema meni, unoseći mi se u lice. "Ne možeš znati, Anabelle, jer nisi bila u mom životu pet godina. Sad izlazi odavde, ili ću te izbaciti."

"Ne," kažem, prekrižajući ruke. "Ne dok me ne poslušaš."

"Ako želiš na takav način."

Posegne u džep traperica i izvuče mobitel. Napravim korak prema njemu u znak protesta, ali vrata se uz zamah otvore i zaustavim se na mjestu. Oči mi kliznu prema očaravajućoj, prsatoj plavuši koja uđe. Čini se da joj smeta što stojim ispred Maxa. Ne, samo klizne prema njemu i vrisne. "Tu si, bebo, zvala sam te."

Trznem se.

To boli.

Bože, boli više nego što sam ikad mogla zamisliti.

"Zauzet sam", ispljune prema njoj, pogled mu i dalje drži moj.

107.

Okrenem se. Ne mogu stajati ovdje i slušati ovu ženu koja se ponaša prema Maxu kao da je dio njegovog života. Ne mogu zato što ne mogu ni pomisliti na činjenicu da je bila u njegovom krevetu. Bol mi zgrabi prsa dok trčim kroz vrata, a najgora stvar od svega, stvar koja najviše boli…

Max me ne zaustavlja.

~~~ Nađem se naslonjena na zid, buljeći u ring. Želim otići. Želim se okrenuti i otići, ali ne mogu odvojiti oči od ringa gdje su upravo prozvali Maxovo ime. On će se tući.

Ne želim to vidjeti, ali ne mogu se prisiliti da skrenem pogled. Oči su mi zalijepljene na mjesto gdje će se za koju minutu tući.

Gužva podivlja kad se vrata otvore i Max izađe. Nosi samo kratke hlače i ništa više. Šake su mu spojene i izgleda kao divlja životinja, stišćući zube, zračeći bijesom.

Izgleda kao da se nabrijava prije nego izađe. Možda sam ga naložila prije nego je izašao pa se upravo sad ponaša kao čisti bijes.

Spojim ruke i nagnem se naprijed kad je protivnik pozvan na pozornicu. To je čovjek zvan Raide. Gledam užasnuto i fascinirano dok izlazi. Veći je od Maxa, a to nešto govori, zato što je Max velik. Ovaj čovjek, izgleda kako živi Hercules. Visok je, mišićav do pakla, i ima poznatu nijansu tamne kose koja se spušta i kovrča blizu njegova vrata.

Strah mi buja u prsima dok njih dvojica kruže jedno oko drugog, obojica izgledajući smrtonosno i zastrašujuće. Kad zviždaljka zvižne, obojica nastave kružiti nijedan do njih ne zaroni prema drugom. Obojica su podmukli, i pametni, i čekaju pravi trenutak da udare drugu osobu.

Max je onaj koji prvi zamahne, udarajući Raidea točno između očiju. Raideu je potreban trenutak da se sabere i izgleda omamljeno na pola sekunde. To je sve što je Maxu potrebno, udari ga šakom u trbuh, a on tetura unazad. Rulja podivlja, ričući i nabijajući nogama. Pomaknem se malo u lijevo, gdje se nalazi mali hodnik koji je

108.

ispunjen ženama koje gledaju tuču. Nađem si mjesto s očima na Maxu, zahvalna zbog malo manje buke. Pretpostavimo da Raide nije baš neki borac, zato što se čini da dobija poprilične batine od Maxa, ali sam u krivu. Raid se uspije sabrati i udari Maxa u rebra dok se ispravlja. Max nesigurno korakne unatrag, ali se zaustavi da ne ide dalje. Raide iskoristi trenutak i zabije lakat u Maxov nos. Užasavajuće cijepanje ispuni sobu i krv pljusne iz otvorene rane.

Trbuh mi se okrene.

Suze gore ispod mojih kapaka i želim povratiti.

To ne zaustavi Maxa. Nastavlja udarce i udara Raidea sa silom tako punom bijesa da je teško skrenuti pogled. Problem je što Raide uzvraća, jednako jako i smrtonosno.

Dvojica su rupa bez dna, oboje jednako snažni i odlučni. Pogledam u svoje drhtave ruke i pokušam umiriti disanje, ali je neravnomjerno.

"Kako je Max vruć", djevojka iza mene kaže prijateljici. "Oh, moj Bože, znam.

Volim ga gledati kako se tuče, ali više, volim ga gledati kako jebe nakon tuče. Životinja je."

Suze mi teku jače, i boli, Bože prokleti, boli.

"Tip s njim je isto vruć. Ali nitko ne pobjedi Maxa."

"U pravu si. Max je legenda, ali to je samo zato što se bori sa slomljenim emocijama, a ne samo s bijesom."

O čemu jebote ona priča? Okrenem se i brzo je pogledam. Visoka je, očaravajuća, brineta. Maxov je tip, skroz na skroz. Da nije bio sa mnom, uvijek bi ga smjestila sa ženom koja izgleda poput nje.

"Da, zato što ti znaš, Tam", njena prijateljica frkće.

"Znam. Bila sam tamo kad je imao masivni slom."

Slom? Primaknem se malo bliže, i dalje držeći oči na ringu gdje se Max i Raide tuku, krv teče, a rulja oko divlja.

109.

"Znam Maxa", cura kaže. "Vidjela sam najgore od njega." "Čula sam za slom,"

njena prijateljica kaže. "Ali nisam vidjela. Što se

dogodilo?"

"Bilo je to prije pet godina, baš kad je počeo voditi klub. Bio je oženjen tad, sjećaš se?"

"Oh, da. Ta uobražena kučka. Ne mogu se sjetiti njenog imena. Nikad nije dolazila ovamo."

Srce mi stane, zato što su u pravu - nikad nisam došla ovamo. Kad je Max odlučio preuzeti klub, ja sam se odlučila držati podalje. Zato nisam znala da ima ring. Ne znam zašto mi nije rekao, ali pretpostavljam zato što sam bila sretna zbog neznanja. Nedugo nakon toga se promijenio. Zna li cura zašto?

"Bila sam tu onu večer kad je došao i prebio čovjeka skoro do smrti", cura kaže svojoj prijateljici. "Izgubio je pamet, kunem se. Bio je pijan i Bog zna što još. Jedan iz njegovog osiguranja je raščistio gužvu, ali ja sam bila u njegovoj svlačionici, čekajući ga da završi tuču. Htjela sam ga tako jako i pokušavala neko vrijeme, ali on nije htio.

Kako god, znaš me. Ne odustajem."

"Droljo", njena prijateljica se hihoće. "Ali ozbiljno, što je bilo iza?"

"Pa, došli su unutra, a Max me prepao do pakla pa sam se skrila. Bacao je stvari i napokon je počeo govoriti zaštitaru što mu se dogodilo. Pričao je o automobilskoj nesreći koju je vidio jedne noći kad se vraćao s posla. Rekao je da je dijete bilo izbačeno iz auta i da je to dijete, umrlo u njegovim rukama ili slično. " Osjećam se kao da me netko udario ravno u srce. Vrti se u čistoj agoniji. Znala sam da je bila nesreća. Max mi je rekao čemu je svjedočio i da je morao dati izjavu policiji, ali mi nikad nije rekao nešto poput toga, ili što je poživio. Rekao je da nije bilo loše. Skrivao je to od mene. Nisam to spojila, zato što je nesreća bila najmanje mjesec dana prije nego je iskočio iz tračnica. Otišao je van oko mjesec dana nakon i kunem se da se vratio drugačiji.

110.

Je li to bila noć o kojoj je cura pričala? Je li skrenulo? Je li patio prije nego sam ja mislila da je počelo? Radio je toliko puno nakon nesreće, činio se normalan… Ali onda… Bio je tako zauzet, a ja nisam mislila da je nešto loše, tako da nisam pobliže obraćala pažnju. Živjela sam mjesec dana u istoj kući kao i moj muž, i cijelo vrijeme je bio slomljen, a ja nisam znala. Da sam znala, možda ne bi posto gori. Možda ne bi imao slom koji ga je poslao u tamu.

Max. Oh, Bože.

Suze sada padaju niz moje obraze i koraknem naprijed, gurajući se kroz gužvu, trebajući izaći. Trebam zrak, Bože, osjećam se kao da ne mogu disati. Svijet se krene okretati oko mene, a ja drhtavim rukama guram ljude dok pokušavam proći pored beskrajne mase ljudi. Čini se kao da im nema kraja. Ne znam gdje idem. Moj vidokrug je zamagljen i počnem dahtati, ruke se pojave, moje tijelo je odgurnuto.

Rulja i dalje riče, ljudi i dalje lupaju nogama, a ja sam bačena u more ljudi kao da ne težim ništa više od vreće brašna. Ljude nije briga, oni samo mašu rukama, gurajući svakoga na njihovom putu prema naprijed. Fanatično se okrenem, pokušavajući shvatiti gdje sam, ali ne mogu napraviti ništa nego teturati okolo, suze klize niz moje obraze.

Ljudi krenu jače vrištati i ja podigne glavu i vidim Raidea kako zadaje zadnji udarac u Maxovo lice.

Moj muž se sruši, krv curi iz toliko različitih rana da mi se trbuh okrene. Okrene glavu i pogleda ravno u mene. Suze su mi zamaglile vidokrug, ali mogu vidjeti njegov pogled usmjeren ravno u mene. Povrijeđen je. Oh Bože, povrijeđen je. Počnem se jače boriti, ovaj put s namjerom da dođem do njega, da mu pomognem. Ljudi su poludjeli, ali držim oči na Maxu dok Raide prihvaća pobjedu. Max pljune krv na pod i sjedne, lajući moje ime.

Ne uspijem doći do njega, zato što se lakat ispruži i pogodi me u oko, pretvarajući moj svijet u tamu.

111.

Max – tada Maglovito je večeras. Hladno, svježe vrijeme uzrokuje blagi pokrivač magle koja pluta okolo. Mračno je i sve što mogu vidjeti na cesti je izblijedjela bijela crta. Slijedim je najbolje što mogu, vozeći polako, gledajući u druge automobile i njihova svjetla.

Nisam daleko od kuće, možda pet minuta, deset u ovim uvjetima.

Svo sam vrijeme provodio u klubu u zadnje vrijeme. To me iznenadilo, zato što sam stvarno uživao u tome. Preuredio sam ga uz pomoć dizajnera. Izabrala je nove, odvažne boje i završili smo sa novim, modernijim staromodnim klubom. I dalje mi treba puno vremena da sve pohvatam, ali i to je početak. Bilo je potrebno šest tjedana za preuređenje, ali sad je otvoren i uspješan. Ljudi ga vole i dolaze iz daleka da provedu noć plešući i pijući i njemu.

Osim pitanja kako mi ide, Belle nije ušla u klub, i ne krivim je. To nije za nju, ali to ne utječe na mene. Ne očekujem od nje da provodi vrijeme tamo, i kad budemo imali djecu, ne želim da budu dio toga. Naš život funkcionira za nas, ima balans i jebeno je savršen. Jedini dio kad nam je teško je sada, a to je zato što još zapošljavam novo osoblje pa zbog toga provodim više vremena nego što bih htio u klubu.

Također sam otvorio podzemni ring. Nisam to rekao Belle, zato što nisam siguran da je to nešto s čim bi se složila. Nije to opasno, i samo su u pitanju boksački mečevi, ali je i dalje tuča, a ona nikad nije voljela nasilje. Postavio sam ga u podzemni dio kluba, i također postavio mjesto za vježbanje po danu kad klub ne radi. Pustim svoje boksače da se tuku svake subote navečer za novac, a muškarci to izgleda proždiru, tuču i atmosferu koju to stvori.

112.

To utrostruči moju noćnu zaradu, tako da će možda funkcionirati.

Zvuk škripe guma me trgne natrag na moju vožnju i vidim auto kako slijeće s ceste s moje suprotne strane. Na brzoj smo cesti, ali u ovo doba noći često je pusta. To je prvi auto kojeg sam vidio. Stanem sa strane odmah kad svjetla nestanu i iskočim iz auta. Tako je jebeno mračno. Odem do svog prtljažnika i izvučem lampu, zatim potrčim do mjesta gdje je auto sletio s ceste.

Sigurno je kliznuo, ili je nešto izletjeli pred njega. Nemam pojma zašto bi tako skrenuo. Srce mi nabija dok prelazim i prilazim bankini s druge strane. Osvjetlim dolje, pokušavajući vidjeti auto. Tako je jebeno mračno među drvećem koje je pored ceste, da je skoro nemoguće vidjeti. Adrenalin mi ispunjavam tijelo dok trčim dolje, malo se zaokrenem dok klizim niz brežuljak. Velika je strmina. To nije dobro.

Izbjegavam drveća i držim svjetlo na onom što se čini kao slomljena staza koju je auto napravilo. Nakon osvjetlim srebrno, slomljeni nered. Srce mi prestane kucati kad ga vidim, slomljenog, ulupljenog oko stabla, dimi. Strah mi se poveća i skupi u grlu, i krenem trčati, jako i brzo. Izvučem mobitel dok idem i biram hitnu. Ako su ovi ljudi još živi, nisu u dobrom stanju.

Uspijem ih dobiti u nekoliko sekundi i lajem im što se dogodilo i gdje mislim da sam dok dolazim do auta. Osvjetljavam kroz prozore, ali je tako prokleto teško vidjeti.

Gospođa na telefonu mi kaže da će netko ubrzo doći i da ne mičem ili diram nikoga.

Poklopim slušalicu i vratim mobitel u džep, prije nego posegnem za ručkom i krenem povlačiti, iznova i iznova. Napokon se otvore.

"Halo?" pozovem, slušajući nešto, bilo što.

Osvjetlim unutra i bolni vrisak pobjegne iz mog grla kad vidim prvu osobu, slomljenu na prvom sjedištu. Ta osoba više nije živa, a zbog grafičke scene ispred mene tijelo mi postane tupo od užasa. Idem dalje, prisiljavajući se da nastavim provjeravati.

Netko bi mogao biti živ. Ne mogu riskirati da mi promaknu. Osvjetlim okolo, ali auto je nagnut pod čudnim kutom, tako da ne mogu vidjeti drugu stranu.

113.

Šajba je skroz razbijena i čini se da ima krvi na haubi auta. Potrčim na drugu stranu i pokušam vidjeti na suvozačevo sjedalo. Oštećeni je nered, ali mislim da mogu vidjeti drugu osobu; teško je reći kad je auto u takvom stanju. Zovem ponovo, opet i opet, osjećajući da mi se rigotina podiže u grlu.

Ostavim suvozačevo mjesto i pogledam iza. Tamo nema ničega, ali zbog potrganih igračaka na sjedištu mi strah poraste. Trčim naprijed, gdje sam vidio tragove krvi i vidim da trag vodi pored auta. Pomičem noge najbolje što mogu dok ne vidim još jedno tijelo koje leži pored skupine drveća. To tijelo nije odraslo, već malog djeteta, možda desetogodišnjaka. Potrčim tamo, padajući na koljena i podižući malo dijete u moje naručje.

To je mala curica. Još je živa.

Toliko je rana po njenom tijelu, toliko da ne mogu odrediti koja najviše krvari.

Diše, ali je u nesvijesti. Tijelo joj je u neredu. Bol mi probada prsa, a vatra gori u mom srcu dok je gledam, držim u mom naručju, potpuno izgubljenu. Zašto nije nosila pojas?

Ne razumijem. Ona je samo dijete.

"Bit ćeš okej," graknem, iako me ne može čuti. "Pomoć stiže."

I dalje mi je u naručju, a disanje joj postane pliće. Suze se proliju i krenu padati niz moje lice dok gledam dolje u nju. Ima crnu kosu, predivnu, gustu. Tako dragocjen dar. Ne bi smjela biti ovdje, ležati, ozlijeđena u prljavštini. Ona je samo dijete. Na što su joj roditelji mislili? Zašto joj dovraga nisu stavili pojas? Je li ga skinula?

"Zašto nisi nosila pojas?" graknem. "Zašto, zlato?"

Držim je blizu, pokušavajući je ne pomaknuti, pokušavajući ne pogoršati nešto.

"Pomoć dolazi. Drži se."

Zvuk zavijanja sirena presiječe kroz užas, i prije nego sam svjestan, svjetiljke svijetle u mom smjeru. "Halo?" netko pozove.

"Ovdje", graknem, držeći curicu blizu.

114.

Čuju se koraci, zatim se područje osvijetli kad policajci stignu s reflektorom.

Sada mogu vidjeti auto, i više je oštećen nego što sam isprava mislio. Okrenem se, rigotina mi se podiže u grlu. Samo nastavim držati curicu, održavati je toplom u svom naručju, želeći samo da izdrži.

"Gospodine?" službenik iz hitne kaže. "Možete li mi reći što se dogodilo?"

Pogledam u njega, i vidim da je četvero ljudi s njim. Dvoje kleknu i krenu povlačiti curici iz mog naručja.

"Ja samo…" glas mi je tako napet, tako slomljen. "Vozio sam kući i čuo škripu njihovih guma. Pogledao sam prema njima i vidio ih kako slijeću s ceste. Nije bilo nikoga drugog. Ne znam zašto se dovraga nešto poput ovog dogodilo."

"Znači niste vidjeli druga vozila okolo?"

Tresem glavom.

"Moramo se pobrinuti za malu djevojčicu. Možete li nam reći jeste li je pomaknuli iz vozila?"

"Bila je…" glas mi zastajkuje, a bol iznova i iznova bode moje srce, poput tisuća malenih iglica. "Izbačena. Našao sam je ovdje. Živa je… diše… mogao sam joj osjetiti puls na zapešćima."

Službenik pogleda u njegov tim, a jedan do njih slabašno kimne.

"Preminula je."

Tresem glavom mahinalno dok je izvlače iz mog naručja. "Bila je živa!" vičem, stišćući ruke u šake. "Bila je!" "Žao mi je, gospodine, ali preminula je. Nije bilo ništa što ste mogli napraviti; previše je ozlijeđena da bi se nešto napravilo."

"Bila je živa!" ričem.

115.

Ubio sam je. Pomaknuo sam je kad vjerojatno nisam smio. Nisam je smio dirati.

Nisam napravio prvu pomoć. Nisam pozvao hitnu dovoljno brzo. Prokletstvo, zašto ih nisam zvao čim sam izašao iz auta? Zašto sam čekao tih par minuta? Možda su je mogli spasiti.

"Nitko ništa nije mogao napraviti. Molim vas povjerujete u to. Pustite da vam pomognem, u šoku ste."

Ruke su omotane oko mene i odveden sam na vrh brežuljka.

Ne sjećam se što se dogodilo nakon toga, zato što mi se zacrnilo.

Iznevjerio sam je. Mogao sam je spasiti.

Isto kao što sam je ubio.

~~~ "Točno ovim putem, gospođo."

Zvuk trčećih stopala me navede da podignem glavu. Sjedim u čekaonicu bolnice, spreman ići kući. Policija mi je rekla da sam napravio sve što sam mogao, da nisam mogao spasiti te ljude, tu malu curicu, ali u krivu su. Mogao sam je spasiti. Nisam je trebao dirati. Trebao sam joj zaviti rane. Trebao sam brže doći do nje. Moja je krivnja što se nije izvukla.

Rekli su mi da joj je otac bio pijan. Pijan. Pijan. Pijan. S malom curicom u autu.

Sa svojom ženom u autu. Koristili su riječi 'teška, oštećena obitelj'. Zato što zbog toga zvuči bolje.

Rekli su da im je bio problem, već mjesecima. Loše sjeme, opasan čovjek.

I dalje je stavio svoje dijete u auto.

Nije imala pojas.

"Max?"

116.

Trgnem se i vidim Belle kako ulazi u sobu, blijeda lica, oči ispunjene strahom.

Projuri prema meni, bacajući ruke oko mog vrata.

"Oh, moj Bože, Okej si. Moj predivni Max." Nisam okej. "Što se dogodilo?" šapće, odmičući se i obuhvaćajući mi lice. "Rekli su mi da si svjedočio automobilskoj nesreći. Jesi li povrijeđen, Max?" Gledam u nju. Stvarno gledam. Gledam u njene predivne plave oči i mogu u njima vidjeti strah. Mogu vidjeti koliko joj je ovo teško. Nikad nisam gledao u njene oči i vidio toliko terora. Ako joj kažem što sam vidio, zbog toga će u prsima imati isti osjećaj kao i ja. Slomit će je. Bože, što ako me i ona bude krivila? Što ako i ona bude mislila da nisam napravio sve što sam mogao?

"Nisam povrijeđen", kažem, glas mi je napet.

"Tako mi je žao, Max. Nisu mi rekli mnogo samo da su svi ljudi umrli. Jesi li okej? Jesi, jesi li vidio išta? Oh Max." Opet te oči. One koje su široke i ispunjene suzama, očajne da im kažem da je okej. Tako se boji za mene. Tako slomljena zbog mene. Oči me skoro preklinju da kažem da sam dobro, da je sve dobro. Da nisam slomljen ili oštećen zbog ovoga, da naši životi neće potonuti u jebeni očaj nakon ovoga, da će sve biti jebeno okej.

Nećemo.

Ali ona to ne mora znati.

Zaključam se, gurajući slike male djevojčice duboko u svoju dušu. Naći ću način da se nosim s tim. Naći ću način da to ne uništi predivne, plave oči moje žene. Način da ne potone zbog toga, i da ne zrači manje. Način da je pustim da spava noću, onako kako to zaslužuje... bez horora.

Tako da napravim jedinu stvar koju mogu.

Lažem.

117.

"Sve je u redu, Blue Belle. Bio je to samo šok. Ništa nisam vidio. Bit ću dobro."

Nikad više neću biti dobro.

118.

Anabelle - sada "Hej," glas me pozove, a ruka nježno potapša moj obraz. "Probudi se. Hajde."

Oči mi se drhtavo otvore i bol mi probada glavu dok se pokušavam fokusirati na oblik koji se nadvija nad mnom. Muškarac je, muškarac sa zakrpanim licem punim šavova i gaza koje prekrivaju njegove rane. To nije Max, a kad mi se vidokrug razbistri, shvatim da je to Raide. Čovjek koji se tukao s Maxom. Pokušam sjesti, bijes me ispunjavam, ali me uhvati nježno za ramena i gurne ih dolje.

"Ne sjedaj tako brzo, povrijediti ćeš se."

Otvorim usta da zahtijevam da me pusti, ali on progovori prije mene.

"Nemoj biti ljuta na mene. Bila je to poštena tuča, i dobio je jednako jako kao što je i dao. Nisam ovdje da bih te povrijedio; pazim te dok Maxa ne zašiju. Sad se smiri i ne svađaj se. Poprilično jako su te udarili tamo."

"Je li on…" progutam. "Okej?"

Raide se isceri, i Bože kako je zgodan. "Dobro je. Max je ratnik."

"Nadam se da ćeš spavati noćas s puno boli", gunđam prema njemu.

Hihoće se. "Pošteno. Hajde sada, polako sjedini."

Pomogne mi i prisiljena sam uhvatiti ga za zapešće zbog ravnoteže. Moja glava nabija. Pustim jedno zapešće i posegnem gore, trljajući bočno mjesto blizu sljepoočnice.

"Auch!" mrmljam.

"Dobila si dobar udarac. Poslala si svog muškarca tamo u rasulo."

119.

"Maxa?" kažem, moje oči skeniraju sobu. U svlačionici smo, i čini se da smo samo nas dvoje.

"Da, ustao je i iskočio iz jebenog ringa poput bijesnog bika. Svugdje je ostavio krv."

"Oh", kažem.

"Dobila si lakat u sljepoočnicu, tako da te trebamo držati na oku." "Čekaj", kažem, u potpunosti ga sada puštajući. "Zašto si ti ovdje i paziš na mene?"

Slegne. "Znam Maxa. On mi je pomogao. Pitao me da te pripazim."

Proučavam mu lice. Bože predivan je - pa na grub način. Ima te jantarne oči, one najintenzivnije, nevjerojatne boje. Kosa mu je tamna, koža maslinasta, i ima nekoliko nesavršenosti na licu, poput malo nakrivljenog nosa, ali to samo dodaje čar njegovoj oštećenoj savršenosti.

"Nikad nisam čula da te spominje."

Zabljesne me osmijehom. "To je zato što se mene ne spominje." "Što si ti?" stenjem, migoljeći se. "Kriminalac ili nešto?"

Pređe rukom kroz kosu i posegne za kutijom prve pomoći pored klupe na kojoj sam ležala. "Moglo bi se tako reći."

Trepnem. "Čovječe, šalila sam se."

Proučava mi lice. "Ja nisam."

Točno.

"Okej, ne želim znati. Prijatelj si s Maxom, vas ste dvojica skoro ubili jedno drugog tamo, a sad mi govoriš da si misteriozni kriminalac."

120.

Hihoće se i podigne alkoholnu gazu. "Max i ja smo znali što radimo. Nikad ne bi završilo smrću, i nisam loš kriminalac."

"Nisu li svi kriminalci loši?"

Oči mu bljesnu. "Vjeruješ li istinski u tu izjavu?"

Izdahnem. "Ne", mrmljam.

"Točno. Sad, sjedi mirno da mogu obrisati tu malo porezotinu koju imaš iznad obrve. Mora da se koža razdvojila."

Pomakne se naprijed i krene brisati ranu. Peče pa ja stisnem zube, ali se iznenada nađem kako buljim u njegova prsa, osjećajući se nervozno.

"Znači, ah," kažem, pokušavajući skrenuti pogled, ali je jednostavno prevelik i ravno u pravcu mojih očiju. "Jesi li prijatelj s Maxom tako da ti može pomoći?"

"Znam Maxa već neko vrijeme, ali da, upravo sad mi pomaže. Max zna dosta ljudi. Ljudi koje trebam naći." "Čak ni ne želim znati", gunđam. "O čemu je onda bila tuča?"

Slegne. "Uvijek je zabavno ući u ring s njim."

"Ideš u ring da te prebiju, iz zabave?" dahćem.

"To je odličan način za riješiti se stresa."

"Ti imaš problema."

Smije se, grleno i duboko. "Ne poričem to."

Nagne se unatrag i proučava svoje djelo, zatim počisti nered i ustane. "Hoćeš vode?"

Da, molim", kreštim.

Ode do hladnjaka i natoči mi čašu, donoseći je natrag. Popijem je i on sjedne pored mene, čekajući…što ne znam? Možda čeka da se Max vrati.

121.

"Kad će se Max vratiti?"

"Kad završe njegovo lice."

Proučavam njegovo modro, izmučeno lice. "Tko je riješio tvoje?"

"Max." Tresem glavom. "Točno. Ludo."

"Znači ti i on... vjenčani ste."

"Bili smo", stenjem, pomičući svoje bolno tijelo. Biti bacan uokolo među gužvom ludih ljudi nije lijep osjećaj. "Pa, još uvijek smo, ali nismo zajedno."

"To je jebena šteta. Taj čovjek gleda u tebe kao da si ti razlog zbog kojeg živi."

Trznem se. "Mislim da pogrešno vidiš."

"Ne, damo, ti si. Gledam muškarce, puno njih, zaljubljenih, a nijedan ne gleda u žene onako kako on gleda u tebe. Mislim da je tu problem jer ti to više ne možeš vidjeti."

Skrenem pogled, ruke mi drhte.

"Bila sam loša žena."

Sjedne pored mene, ispruživši duge noge. "Kako to?"

"Nisam shvatila da ga je boljelo. Da je patio. Pustila sam ga da me odgurne zatim sam dobila dijete za koje nije nije znao."

Dugo šuti. Izdahnem.

"Samo naprijed i reci to. Ja sam usrana osoba."

"Ne sudim nikome. Vidio sam loša sranja, dovoljno toga da se i pretvaram da razumijem zašto ljudi rade stvari koje rade. Sve što znam jest da, ako ti misliš da je pogrešno, i da si ga povrijedila, onda to popraviš."

"Bih da znam kako."

122.

"Kopaj duboko. Uvijek postoji odgovor."

Pogledam prema njemu i slabašno se nasmijem. "Pretpostavljam da nakon svega ipak nisi loše sjeme."

Isceri se.

Mislim da mi se sviđa Raide.

~~~ Max se vrati deset minuta kasnije, i u trenutku kad uđe kroz vrata, moje srce se stisne i suze gore ispod kapaka. Naredi svima da izađu iz sobe, a Raide ustane, upućujući mi osmijeh prije nego se rukuje s Maxom i izađe iz sobe. Sad smo sami. Ne znam što mu reći. Ne znam čak ni gdje početi. Pogledam u njegove smeđe oči i mogu vidjeti bol tamo pa se pitam kako mi je dovraga ikad promakla. "Štitio si me", kažem mekano, prve riječi koje mi dođu na usne.

Imala sam te misli nebrojeno puta u proteklih sat vremena, ali čuti ih naglas ih čini puno stvarnijim.

"Nisam namjeravao pustiti nekom jebaču da te udari i samo ostati tamo, Ana." "Nisam mislila tada", kažem, pokušavajući sakriti bol u glasu. "Mislila sam kad smo bili u braku."

Trzne se i znam da sam u pravu.

Takva sam budala. Odgurnuo me da me zaštiti. Da spriječi bol da uđe u moj svijet. Da sam obraćala pažnju. Da sam mu dala ono što sam mu trebala dati, vidjela bih to. One noći u bolnici, vidjela bih da mi nije rekao istinu. Pretpostavljam da je dio mene htio vjerovati da se ništa nije dogodilo, zato što sam se užasavala od same pomisli. Kako sebično.

"Zašto, Max?" kažem, ustajući na drhtave noge. "Zašto se nisi oslonio na mene?"

123.

Pogleda dolje u svoje ruke, vilica mu je stegnuta, šake skupljene.

"Zato što, da je svjetlo u tvojim očima bilo ugašeno, ne bih se izvukao", kaže, glas mu je napet i blago slomljen.

Ne razumijem.

"Nisi mi rekao da se ne rastužim? Da moje oči ne plaču zbog tebe?"

Posegne, uzimajući moju bradu u svoje ruke. "Tvoje oči su jedino što sam imao kroz sve to. Kad si pogledala u mene onaj dan u bolnici, bile su pune straha. Straha da će što god ti kažem, uništiti sve lijepo što smo do tad imali."

"Max, ne", kažem, osjećajući se tako povrijeđena tako slomljeno, tako užasnuta jer se tako osjećao.

"Nisam to mogao podnijeti. Nisam mogao pogledati u te oči i vidjeti bol koju sam ja stvorio."

"Ako je to bilo tako, zašto si me odgurnuo?" Suze mi sada peku oči, ali držim ih na njegovima.

"Zato što me ono što sam imao unutar sebe pojelo živog dok više ništa nije ostalo.

Nakon toga, bio sam tup. Mislio sam da se mogu nositi s tim, da mogu to skrivati od tebe i nastaviti sa svojim životom, ali nisam mogao." "Što se dogodilo tamo?"

Pusti me i okrene se, cijelo tijelo mu se ukoči. Koraknem naprijed, stavljajući ruku na njegova leđa. "Molim te. " Drži leđa okrenuta prema meni, ali krene pričati odsječenim glasom, bez ikakvih emocija. To me preplaši, ali ga pustim da priča. Trebam da mi ispriča, ali najviše od svega, on treba ispričati.

"Vraćao sam se kući s posla, isključen u svom vlastitom svijetu. Čuo sam škripu guma i vidio auto kako je sletio s ceste i niz brežuljak. Zaustavio sam se i izvadio lampu,

124.

zatim potrčao pomoći. Zvao sam hitnu pomoć kad sam vidio stanje auta. Bilo je omotano oko stabla, i tako sjebano… " Glas mu odlebdi, ali ne kažem ništa. Samo ga pustim da nastavi kad bude spreman.

"Došao sam do vozačeve strane, a osoba unutra je bila… užasavajuće mrtva.

Nisam mogao vidjeti osobu s druge strane. Primjetio sam krv na haubi i slijedio je."

Srce mi se toliko skupilo da jedva mogu disati, ali pustim ga da priča.

"Tamo je bilo dijete," glas mu zastajkuje a bol mi kida srce. "Imala je samo oko deset godina, možda starija. Bila je… Izbačena iz auta. Bila je u lošem stanju, ali je i dalje bila živa."

Oh ne.

Molim te, ne.

"Podigao sam ju u svoje naručje i počeo joj pričati, iako je bila u nesvijesti. Bila je jebeni nered." Sada zvuči ljuto. "Roditelji joj nisu stavili pojas. Nisu…"

Srce mi se slomi na dva dijela i suze krenu niz moje obraze kad shvatim kroz koju je bol prolazio.

"Zašto joj nisu stavili jebeni pojas?" riče, zamahnuvši šakom i zabijajući je u zid.

Koraknem bliže i omotam ruku oko njega, osjećajući njegovu zadihanost.

Pritisnem obraz na njegova leđa. Ne postoji nijedna prokleta stvar da mu sad olakšam, ali samo želim da zna da sam tu za njega. Uvijek. Da ću mu dati ono za što sam prije bila toliko slijepa.

"Dok je hitna došla, preminula je. Rekli su mi da sam napravio sve što sam mogao, ali nisam, Blue Belle."

Njegov glas, Bože. Bol u njegovu glasu. Plačem jače.

125.

"Nisam je trebao dirati, trebao sam prije zvati hitnu. Trebao sam to ranije shvatiti…"

Ne. Bože ne.

Nije on bio kriv.

"A ona je mrtva, samo tako. Život ugašen zbog nebrige njenih roditelja."

"Nisi ti kriv," napokon uspijem reći. "Max, moraš znati da nisi ti kriv."

"Nisam je smio pomaknuti."

"Vjerojatno ne bi značilo i da nisi. Zlato, napravio si sve što si mogao."

Odmakne moje ruke sa sebe i projuri naprijed, koračajući po sobi, tijelo mu se trese.

"Nemoj pokušavati učiniti to boljim, Anabelle, jer jebeno ne može biti bolje. Živio sam s tim što sam napravio. Prihvatio to, ali ne pokušavaj uljepšati. Sada znaš i pusti to."

"Iznevjerila sam te", kažem, stojeći, ne mičući se.

Stane i okrene se, gledajući u mene krvavim očima.

"Pustila sam te da sam patiš jer nisam vidjela da si povrijeđen. Nisam shvatila da je nešto užasno pošlo po zlu. Mislila sam… nisam uopće ni povezala to dvoje."

"A zašto bi?" kaže ledenim glasom. "Rekao sam ti da sam dobro."

"Ali nisi bio!" vrištim. "A ja sam trebala znati, Max." Sad ja dahćem. "Trebala sam znati da se čovjek kojeg volim lomi na komadiće.

Trebala sam..."

"Nemoj", zaškrguta. "Nemoj se kriviti zbog nečega što nisi mogla kontrolirati."

Pogledam u svoje ruke, a suza padne s vrha mog nosa. "Zato si otišao od nje, zar ne? Kad si nas vidio u trgovini."

126.

Ne podignem pogled, ali mogu čuti njegov oštri udah. Razmišljala sam o onome što se dogodilo s Imogen toga dana, toliko puta, pitala sam se zašto je otišao, zašto je gledao u nju sa toliko boli u očima. Sad kad mi je rekao priču, sve ima smisla. Vidio je malu curicu, a bol iz njegova srca vjerojatno se vratila. Pakao, vjerojatno misli da ne može biti ono što Immy treba, zbog onog što je tragedija te večeri unijela u njegov život.

"Nisam znao kako se nositi s tim… njena kosa..."

Podignem pogled i bol u njegovim očima me skoro prelomi na dva dijela.

"Bila je iste nijanse…"

Oh Bože.

"Ne mogu uništiti još jedan život, Anabelle. Ne mogu biti tata, ja nisam… nisam vrijedan."

Koraknem prema njemu. "U krivu si što se toga tiče. Znam to, zato što je ono što si napravio herojski. Pokušao si spasiti život, Max, a to nije bilo lako, posebno uzimajući u obzir štetu koja je prije nastala. Više si nego vrijedan biti njen tata."

Oči mu bljesnu i on gleda u mene. "Što ako ne želim biti?"

To boli, ali razumijem zašto to govori. Pogleda u zid njemu s lijeva, lice mu je čvrsto. Moram ovo popraviti. Na meni je sada da se probijem kroz zidove koje je izgradio oko sebe i dokazati mu da može biti ono što joj treba. Razumijem zašto ne vjeruje u to, ali ja vjerujem i to je dovoljno. Tako počnem pričati bez da razmislim.

"Imala je samo tri kile kad se rodila." Kažem nježno, glas mi je tako topao kad pričam o svojoj kćeri. "Tako sićušna, a ipak je došla na ovaj svijet vrišteći, svakome dajući do znanja da ima svoje mjesto."

Tijelo mu se trzne, ali ne pogleda u mene.

"Do prve godine, sve je omotala oko malog prsta. Bila je jaka, i odlučna, i tako prokleto sretna da je nisi mogao ne voljeti."

Počne dahtati.

127.

"Kad je napunila tri, pretukla je susjedovo dijete jer joj je rekao da je ružna."

Smijem se na sjećanje nje kako udara malog dječaka. Naravno da je bila u nevolji zbog toga, ali bila sam tako ponosna na nju. "Znaš li što mu je rekla?"

Max sada pogleda prema meni.

"Rekla mu je 'Samo ružna osoba može nešto takvo reći'."

Maxova usna se izvije.

"Govorila sam joj, od malena, da su ljudi koji su užasni prava ružnoća ovog svijeta i nisam skužila da je shvatila do tog dana."

Oči mu proučavaju moje lice.

"Više sliči na tebe nego što možeš zamisliti. Borbena je, jaka, frustrirajuća i tako prokleto lijepa da boli."

Teško proguta.

"I zaslužuje tebe u životu, Max. Nikad nije bilo na meni da odlučim da to ne možeš imati."

"Izabrala si, i to je bio jebeno pametan izbor."

Gledam u njega, stvarno mu proučavajući lice. "Ako stvarno ne želiš biti u njenom životu, otići ću, Max. Preselit ću svoju majku i vratiti se svom životu. Ali želim da budeš siguran u to, zato što, dok ti živiš u boli, ta mala curica se pita tko si ti. Pustit ću te da ti odlučiš hoće li dobiti šansu da te upozna."

S tim, okrenem se i idem prema vratima.

"I Max?" kažem kad dođem do njih.

Pogleda u mene, oči su mu tako pune boli.

"Nikad se nisu trebao bojati zbog gašenja svjetla u mojim očima, zato što, u slučaju da ne znaš, ti si bio razlog što je to svjetlo bilo tamo."

128.

Odem od zvuka njegova bolnog stenjanja.

Shvatio me.

129.

Max - tada Prošla su dva tjedna.

Dva tjedna otkako je život male curice oduzet na najokrutniji način. Dva tjedna otkako je njen mali život okončan.

Otišao sam na sprovod i gledao ga iza stabala dok su se opraštali od obitelji koja je, kako se činilo, imala jako malo ljubavi. Bilo je samo pet ljudi. Pet. U njihovim životima, imali su samo pet ljudi koji su ih voljeli. Nitko nije smio živjeti bez takve vrste ljubavi. Nitko. Čak ni gmazovi na zemlji.

"Hej." Podignem glavu sa šalice za kavu u koju sam buljio, i vidim Belle kako ulazi.

Smiješi mi se, i potrebno mi je sve unutar mene da joj uzvratim smiješak, ali jesam.

Smiješio sam joj se tjednima, pokušavajući nastaviti sa životom. Pokušavali smo napraviti bebu i mogu vidjeti sreću u njenim očima. Činim je sretnom. Sve sam joj. Muž sam joj - zakleo sam se da ću je štititi i to je ono što radim.

"Jutro, Blue Belle."

"Kako si spavao?"

Sranje. Užasno. Ne spavam.

"Odlično. Ti?" Zrači. "Odlično. Želiš još kave?"

"Ne, moram ići. Vrijeme je za posao."

130.

Namršti se, ali dođe do mene i podigne mi glavu, nježno me ljubeći. "Sinoć sam ti spakirala ručak. Hoćeš li doći kući ranije?"

Pogledam u njene oči, pokušavajući skriti bol iz mojih. "Da, bebo."

"Nedostaješ mi kad te nema."

Poljubim je i ustanem. "I ti nedostaješ meni, Blue Belle."

Omotam ruku oko njenog vrata i poljubim je u čelo. Izdahne u mene.

Zatim je pustim i odem.

Prazan i tup.

~~~ Ne mogu to više podnositi.

Pokušavam. Tako je teško.

Ni alkohol me večeras ne otupljuje.

Prošla su četiri tjedna i pokušavam tako jako ponašati se normalno, pretvarati se da ne vidim lice te male curice u snovima svake večeri. Ne mogu je izbaciti. Boli toliko jako i tonem. Tonem brže nego mogu plivati.

Pokušavam održavati ženu sretnom, ne dopustiti joj da me vidi kako se slamam.

Provodim više vremena ovdje nego doma, samo da je spriječim da vidi kakav sam nered postao. Mislim da zna, mogu vidjeti zabrinutost u njenim očima. Ne znam kako se boriti više; ne znam što da napravim da to nestane. Postoje vremena kad mislim da će mi biti lakše ako maknem sebe iz te slike. Tako sam umoran od pokušavanja.

Večeras prestajem pokušavati.

Večeras pijem u svom baru, zamahujući sa strane u stranu, dok bol nalazi svoj put unutra. Ništa to neće maknuti uz mene. Ništa to neće popraviti. Patim u potpunoj

131.

tišini. Popio sam toliko alkohola da više ne osjećam vlastite noge, ali bol iz mog srca ne odlazi. Jebeno neće otići. Zašto jebote neće otići?

"Još", gunđam barmenu, gurajući čašu prema njemu.

Proučava me s naboranim očima. "Jeste li sigurni u to, gospodine?"

"Posjedujem li jebeni klub?" lajem.

"Da, ali niste u dobrom stanju večeras i…"

Ne mogu to podnijeti. Ne mogu.

Ustanem i podignem stolac na kojem sam sjedio, bacajući ga preko šanka.

Barmen se izmakne i jedva ga promaši. Pogodi zid iza njega i boce alkohola eksplodiraju s polica. Poprskan sam staklom i alkoholom. Natopilo mi je košulju i nije me briga. Ljudi krenu dahtati i cvokotati, ili jednostavno šute.

"Ja posjedujem ovaj klub!" ričem, zatim bacam staklo na njega. "Ako želim jebeno piće, dobit ću ga!"

"Oprostite, gospodine, nisam…"

"Prestani me tretirati kao jebenu slomljenu igračku", režim. "Prestani me gledati kao da sam jebeni jadni čovjek."

"Nisam..."

"Zašuti! Pričam ti, ti šutiš!"

"Max." Jaka ruka se omota oko mog ramena i okrenem se, boreći se najjače što mogu.

To je jedan od mojih zaštitara. Vizija mi se zamagli dok emocije koje sam zarobiljivao punih mjesec dana ne krenu izlaziti, kao otrov. Kupe se u mom grlu dok više ne mogu disati. Svi su stali, i gledaju u mene kao da sam slomljen, kao da sam jadan.

"Hajde, smiri se."

132.

"Nemoj mi govoriti da se jebeno smirim!" ričem.

"Gubiš svoje sranje. Smiri se."

Njeno lice mi bljeska u glavi, opet i opet, opet i opet, dok ne puknem. Zabijem šaku u njegovo lice, opet i opet. Prije nego shvatim što se događa, moj klub je prazan i nekoliko me ruku drži. Krv mi je na šakama i ja vrištim od krvavog bijesa, bacajući se, samo želeći da stane. Tim zaštitara me odvuče u svlačionicu, a ja krenem zabijati šaku iznova i iznova u njih.

"Max, moraš se smiriti druže, ili ću zvati policiju. Želiš li to? Želiš li da te Belle vidi ovakvoga?"

To je jedan od mojih zaštitara, koji ne mogu reći jer mi je vidokrug zamagljen.

Boli. Boli tako jebeno puno. Zašto ta bol neće otići iz mog srca?

"Jebeno me više nije briga!" ričem, grabeći si kosu i povlačeći je.

"Briga te. Što god da se dogodilo, uvijek postoji način da se popravi."

"Ne postoji," sikćem, čupajući vlastitu kosu. Bol je tako dobra distrakcija.

"Nikad neće biti mira. Vidio sam je kako umire. Vidio sam je kako umire pred mojim očima i nisam to spriječio."

"Tko? Koga si vidio?"

"Mala curica. Nesreća. Izbačena je iz auta i ona... pokušao sam joj pomoći.

Jebeno sam pokušao. Nisam joj mogao pomoći. Pomaknuo sam je, a nisam smio. Nisam zvao hitnu dovoljno brzo."

"Prijatelju," kaže, glas mu je pun sažaljenja.

"Nemoj", hučem. "Nemoj me žaliti. Ne više. Ne jebeno više."

Sve mi je previše. Izgubio sam. Ne mogu to više podnositi. Jednostavno ne mogu više biti ta osoba ni sekundu duže. Žao mi je, Blue Belle, pokušao sam.

Potonem na koljena, Max koji jesam umire hladnom, bolnom smrću.

133.

Anabelle - sada Ne čujem ni ne vidim Maxa nakon toga, ne duga tri dana. Pippa mi pokušava praviti društvo, razveseliti me, ali čini se da me ništa ne može navesti da se osjećam bolje. Max je živio u boli toliko dugo, a ja nisam znala. Stvarnost je dovoljna da mi slomi srce na tisuće komada. Moj jadni, predivni muž je patio, a ja sam ga ostavila.

Mama mi je bolesnija, što samo nadoda ulje na vatru, tako da sam danas s njom, pazeći je. Immy je sa mnom, gleda tv. Obično je ne bi stavljala u ovu situaciju, ali Tina je morala otići van grada s mužem, Chaseom, tako da nemam izbora nego je povesti sa sobom.

Pokušavam je držati podalje od terora kroz koji mama prolazi najbolje što mogu, ali postajem sve zabrinutija za mamu. Izgleda užasno i povraćala je zadnjih sat vremena.

Nastavlja me uvjeravati da je to normalno i da se to događa nekoliko dana, ali dolazila sam je posjetiti nekoliko dana i nikad nije bila ovakva. Koža joj je sivkasta, oči ispijene, i tako je mršava da sam zabrinuta.

"Pusti da te odvedem u bolnicu da te pregledaju, mama," kažem, brišući joj lice s hladnim, mokrim ručnikom.

"Tako da mi mogu reći očigledno", grakne. "Umirem, zlato, i nitko ništa ne može napraviti s tim."

Suze gore ispod mojih kapaka. "Da, ali rekli su… ima još vremena… vjerojatno imaš virozu."

134.

Uhvati mi lice rukom i pređe palcem po mom obrazu. "Pričale smo o tome, nemaš se čega bojati. Sve će biti okej."

"Ali…" Ne stignem završiti rečenicu jer se opet nagne. Brzo podignem kantu pored kauča, stavljajući je ispred nje dok povraća u nju. Ovaj put, sićušne mrljice krvi se pojave, a panika mi stegne prsa. To nije u redu. Moram je odvesti u bolnicu.

"Vodim te da te pregledaju. Ili ćeš me pustiti da te odvezem, ili ću zvati hitnu."

Ne može protestirati, jer leži na leđima i stenje od boli. Ustanem i pojurim u sobu gdje Immy gleda tv. "Hajde, zlato, moramo odvesti baku u bolnicu."

"Ne želim ići u bolnicu, mama!" viče.

Immy ne podnosi dobro provoditi sate u bolnici čekajući. Obično bude s Tinom ili Pippom kad vodim mamu, ali danas su obje nedostupne.

"Znam, ali nema nikoga ovdje.

Moram je odvesti. Hajde, bebo, nemoj

otežavati."

"Ne želim ići", viče.

Otkrila je ispade u zadnjih šest mjeseci. Rekli su mi da će stati nakon četiri.

Lagali su. Tvrdoglava je poput mene i Maxa zajedno, i ako nešto ne želi napraviti, cijeli svijet obavijesti o tome.

"Ideš. Kraj priče."

Baci se na pod, vrišteći. Tresući glavom, vratim se provjeriti mamu. Oči su joj zatvorene i mirna je. Prokletstvo, moram zvati hitnu. Biram 911 i govorim operateru što se događa s njom. Uvjere me da je netko na putu, i da će stići za manje od pet minuta.

Pokušam uhvatiti Immy ponovno, ali ona krene vrištati i pobjegne.

Frustrirana i stresirana, fokusiram se na mamu. Brinut ću se za Immy kad hitna dođe i budem znala da je mama sigurna. Pojurim natrag i vidim da se mama ne miče.

135.

Panika mi raste u prsima dok se bacam naprijed, padajući na koljena. "Mama," zovem, nježno ju tresući. Ne budi se. Suze krenu i ja viknem opet. "Mama?"

Ništa. "Što nije u redu s bakom?" Immy viče, videći paniku u mojim očima.

"Ništa zlato. Psstt, spava."

Immy počne plakati, i znam da je ne smijem pustiti da svjedoči ovome. Imam samo jednu osobu na koju se mogu osloniti za koju znam da će dati svoj život za Immynu sigurnost. Moram zvati Maxa. Ne zna ga, ali barem s njim znat ću da je sigurna.

"Slušaj me, zlato." kažem, okrećući se prema njoj. "Mama ima prijatelja kod kojeg možeš ostati dok odvedem baku u bolnicu, bi li to htjela?"

Treptanjem makne suze. "Ima li Minione."

Smiješim se. Voli taj prokleti crtić i ta mala prokleta žuta stvorenja. "Ako nema, možemo mu posuditi naš. Što kažeš?"

"Je li on jako zločest?"

Tresem glavom. "On je jako drag."

"Okej, želim ići tamo."

Immy je naviknuta na čuvanje, budući da moram raditi da bi preživjele, tako da nikad nisam bila doma cijelo vrijeme s njom. Socijalna je, i voli društvo. Ne boji se muškaraca, tako da se molim da se ne prepadne svog tate. Pomisao da će to biti prvi njihov službeni susret me plaši, ali nemam izbora. Samo se nadam da će Max reći da.

Prije nego uspijem nazvati, hitna dođe. Brzo im kažem što je bilo, pokušavajući spriječiti suze dok rade oko moje mame, koja se bori za dah. Zagrcem jecaj i odvedem kćer, zato što opet postaje fanatična. Posjednem je na krevet, daleko od užasne scene koja se događa na kauču.

"Nazvat ću svog posebnog prijatelja Maxa, okej?"

136.

Ona kimne, brišući suze.

Nađem Maxov broj i zovem. Ne očekujem da će se javiti, ali kad se javi, izdahnem od olakšanja. "Anabelle?"

Pokušavam naći riječi i reći ih jasno, ali izađu izmrmljane i prigušene. "Max, trebam tvoju pomoć." "Što se događa?" pita, glas mu sadrži zabrinutost.

"Mama je, tako je bolesna. Hitna je ovdje da je odvede, ali.."

"Jebiga, je li okej?"

"Nije, Max." šapćem. "Sestra mi je van grada, a Pippa je s Tykeom… Immy... stvarno je uzrujana."

Zašuti.

"Ne bih te zvala da nisam očajna, Max. Znaš da ne bih... Nisam htjela da se ovo ovako odvije. Znam da sam obećala da će to biti tvoj izbor, ali ona je histerična. Ne može svjedočiti ovome. Nemam nikoga drugog kome vjerujem."

"Vjeruješ mi?" kaže, glas mu je napet.

"Ti i ja možda imamo naše probleme, ali znam da nikad ne bi dopustio nikom da ju povrijedi, iako ju ne znaš."

"To je problem, Anabelle." Tako me zove, isto tako bi me mogao ošamariti. "Ne zna me."

"Objasnila sam joj da ćeš je pričuvati i to joj je okej."

"Jebiga, ne znam…"

"Max, molim te." jecam. "Ti si jedina osoba kojoj mogu vjerovati."

"Gospođice?"

137.

Okrenem se i vidim službenika iz hitne ma vratima. "Mama ti je stabilno, ali je hitno moramo odvesti u bolnicu. Hoćete li se voziti s njom?"

"Ja… imam kći." graknem. "Pratit ću vas."

Kimne i kaže mi u koju će je bolnicu odvesti.

"Isuse," Max kaže. "Jebiga, okej, krećem."

"Hvala ti."

Poklopim i okrenem se prema Immy, koja se zagledala u mjesto gdje je službenik stajao. "Hoće li baka umrijeti, mama?"

"Oh bebo."

Odem do nje i podignem je u naručje. Ne razumije stvarno smrt, ali zna da nešto nije u redu. Mazim joj mekane kovrče, tješeći ju. Sjednem na krevet i ljuljam je, pričajući joj nježno. Ne primjetim da je Max ušao u kuću, niti da stoji na dovratku i gleda nas dok Immy ne kaže. "Mama, ovdje je muškarac. Je li to tvoj posebni prijatelj?"

Podignem glavu i vidim ga da stoji, buljeći u Imogen. Oči su mu intenzivne i izgleda povrijeđeno.

"Da", šapćem, ustajući i spuštajući ju. Vodim je preko dok ne stanemo ispred njega. "Imogen, ovo je moj prijatelj Max." Immy pogleda u njega, a toliko emocija eksplodira u mojim prsima dok ju gleda, lice mu je mekše svake sekunde. Napokon, klekne i pogleda u nju, a kad progovori glas mu je napet od emocija. "Hej, dijete, kako si?"

Stidljivo se osmjehne. "Okej sam. Moja baka je bolesna."

Kimne. "To nije dobro, zar ne?"

Trese glavom. "Mama kaže da ćeš me pustiti da gledam Minione ako ostanem s tobom dok ona pomaže baki."

"Mislim da možemo nešto smisliti."

138.

Max pogleda u mene, a oči su mu staklaste od emocija. Plačem jako, tako da se okrenem i rukom pritisnem nos da spriječim bol. Pokušavam se dovoljno sabrati da se suočim s ovim, ali je najgore vrijeme. Htjela sam da se upoznaju pod drugačijim uvjetima, ali ostala sam bez izbora.

"Pobrinut ću se za nju." Max kaže, glas mu je blizu.

Okrenem se, a on se približi, tako da mu mogu vidjeti prsa. Koraknem unazad i pogledam u njega. "Vjerujem u to."

Nagne se bliže, prinoseći usne mom uhu. "Jebeno je savršena. To je sve na tebe."

Suze mi jače poteku i okrenem se, nemoćna nositi se s tim upravo sad. Čučnem pored Immy. "Želim da budeš dobra cura Maxu, okej? Donijet ću ti omiljeni kolačić na putu kući, ali samo ako budeš najbolja, najbolja cura što možeš biti."

"Bit ću, mamice", sretno vikne. Ništa je ne brine. Oh, da mi je ponovno imati četiri.

Okrenem se prema Maxu. "Hoćete li biti ovdje ili ćeš je odvesti negdje drugdje?"

"Radije bih je odveo u svoj stan. Na putu je prema bolnici, ali to već znaš."

Znam, zato što sam nekad tamo živjela.

"Okej."

Skupim najviše njenih stvari koliko mogu, slušajući dok ona puni Maxu uši.

Pogledam u njih svako malo, i emocije koje eksplodiraju na njegovom licu mi lome srce. Gleda u nju kao da je najljepša stvar koju je ikad vidio. Kao da je se ne može zasititi. Smiješi joj se, istinski Maxov osmijeh, s jamicama i toplinom.

Tad vidim čovjeka za kojeg sam se udala. Točno tu, s tim izrazom lica... točno je onakav kakvog ga pamtim.

Srce mi se zagrije.

"Hajde", kažem, mašući im.

139.

Immy uhvati Maxovu ruku i vidim da mu strah bljesne u očima, ali nakon nekoliko sekundi pusti je da ga odvuče. Dok prolazi pored mene, pogleda u moje oči, i vidim bol tamo, bol koju sam ja ostavila.

Nemam vremena pričati sada s njim o tome, ali hoću.

Reći ću mu koliko sam u krivu bila.

Najviše od svega, reći ću mu koliko ga volim.

~~~ Četiri riječi. Četiri užasne, srcedrapajuće riječi. Žao mi je, umrla je.

Govore mi, ali tupa sam. Samo buljim u njih. Ne mogu biti u pravu; doktori su rekli da ima još nekoliko mjeseci. Rekli su da dobro napreduje. Ne razumijem. Sigurno su pogriješili, sigurno. Možda su izgubili pogrešnu osobu. Ona je samo bila bolesna.

Prehlada. To nije bio kraj. Nisam... ne mogu… ne.

"Gospođice?"

Trepnem, potpuno tupa i pogledam u doktora. "Ne, r... r….. rekli ste mi da ima još vremena i…"

"Imala je virus, i očigledno joj se tijelo više nije moglo boriti. Rak se još više proširio. Bila je jako dehidrirana i umrla je. Jako mi je žao. " Dehidrirana? Ne. Oh Bože. Trebala sam prije zvati hitnu. Nisam smjela dopustiti da me odgovori od toga. Što sam dovraga mislila?

"Ali... nisam se oprostila", kažem, glas mi je drhtav.

"Jako mi je žao. Postoji li netko koga bi mogao nazvati?"

140.

Tresem glavom, tupo. Moram zvati sestru. Trebam se sabrati i obavijestiti obitelj.

Odem niz hodnik dok ne dođem do čekaonice, i sjednem, tijelo mu gori od nerazdjeljene boli. Želim vrištati i histerično plakati, ili sjediti tu i biti ljuta. Nisam se uspjela oprostiti od nje. Nisam joj uspjela reći da je volim. Nisam bila pored nje. Da sam je ranije prisilila da ode u bolnicu... možda bi uspjela.

S drhtavim prstima, izvučem mobitel i nazovem Tinu. Van grada je s mužem, ne bi trebala sad primiti te vijesti, ali nema druge opcije. Moram joj reći.

To je najgori telefonski poziv u mom životu.

Puno plače i njen muž uzme mobitel i kaže mi da će se pobrinuti za nju, i da će uhvatiti idući let kući. Do tad moram živjeti s tim. Jednostavno ne mogu prihvatiti da više nije tu. Sve u mom tijelu je tupo, vanzemaljsko, kao da ne pripadam tu.

Ne znam što napraviti odavde. Gdje da odem? Trebam li nešto potpisati? Trebam li nekome platiti? Jednostavno ne shvaćam što bi dovraga trebala napraviti. Spustim glavu na ruke i borim se protiv suza koje se hitno žele proliti.

"Anabelle?"

Podignem glavu i vidim sestru s dragim zelenim očima kako gleda u mene.

"Da?" graknem.

"Ne moraš ostati ovdje. Mi ćemo sve riješiti ovdje i pobrinuti se da ti je mama na sigurnom mjestu dok ne organizirate sprovod."

Misliš mrtvačnica.

"Ali naravno možeš ostati koliko god ti je potrebno."

Ne mogu provesti ni jednu sekundu više ovdje. Trebam svoju malu curicu.

Trebam je udahnuti. Treba mi podsjetnik da će sve biti okej.

"Trebam li nešto potpisati?" graknem.

"Da, imam to tu."

141.

Da mi da potpišem nekoliko stvari i zatim sam slobodna otići. Slobodna ostaviti majčino pokojno tijelo. Od te pomisli želim vrištati. Nije ovako smjela otići. Trebalo je biti zabavno. Njeni zadnji dani su trebali biti sretni. Trebala je vidjeti da smo Tina i ja sretne, da preživljavamo. Ne ovako. Nikad ovako.

Tupo hodam do svog auta i odem, ne radeći ništa osim buljenja kroz šajbu.

Iskreno ne znam kako sam uopće uspjela doći do Maxove kuće. Izađem, užasnuta jer mi je cijelo tijelo tupo. Trebala bih plakati. Trebala bih vrištati i zahtijevati odgovore.

Zašto sam dovraga tako tupa? Penjem se po prednjem stepeništu kuće koju sam toliko voljela, a čak ni to ne izvuče osjećaje iz mene.

Kad dođem do ulaznih vrata, podignem ruku da pokucam.

Trenutak kasnije, vrata se otvore i Max je tu. Vidjeti ga potakne sve moje osjećaje koje sam mislila da ne osjećam, da pojure. Osjećam da mi se cijelo lice raspada i mrvi dok histerične suze nadiru iz mojih očiju.

Max ne kaže ni riječ. Umjesto toga, napravi najbolju stvar koju mi može napraviti. Povuče me u svoje ruke i u toplinu kuće.

Podigne me u naručje i ponese me do kauča, a zatim tako sjedne, sa mnom slomljenom u tisuće komadića na njegovom krilu, satima. Sjedi tamo dugo nakon što prestanem plakati. Sjedi tamo čak i kad mi tijelo počne tonuti u njegovo, a oči se drhtavo zatvarati. Da, moj muž ostane sa mnom dok napokon ne padnem u iscrpljeni, slomljeni san.

142.

Anabelle - tada Buljim u Maxa, samo buljim.

Sjedi na kauču, gleda kroz prozor. Nije mi riječi rekao tri dana. Ne otkako se vratio kući te noći s jednim od njegovih zaštitara iz kluba. Rekao je da je imao slom.

Ne znam što se dogodilo. Ne znaju što se dogodilo. Jednostavno je izgubio svoje sranje i sad sjedi tu, prazno buljeći.

Ne znam što se okrenulo u njegovom mozgu. Bio je dobro; sve se činilo normalno. Svi koji su zvali nakon su mi rekli da ne znaju je li se nešto dogodilo tu večer prije nego što je došao u klub, zato što je kasno došao. Pitala sam ga, ali je samo nešto progunđao i nije mi odgovorio. Nešto nije u redu, ali nemam pojma što.

Možda samo treba vremena.

Redovno sam mu donosila jelo i piće, ništa od toga nije taknuo. Koža mu izgleda blijedo, a njegovo veliko tijelo tone. Postajala sam depresvina više nego jednom posljednjih nekoliko dana, pitajući ga što nije u redu, preklinjući ga da mi kaže, ali samo mi je davao isti odgovor. "Sve je u redu. Dobro sam."

Očigledno je da nije tako. Što je vidio? Je li ga netko povrijedio? Je li se nešto dogodilo na putu do kluba?

Nije blizak s obitelji, i žive dobrih osam sati udaljeni, ali ih svejedno nazovem. Njegova majka nema pojma, tako da ne dobijem tu odgovore. Svi u klubu su rekli da je samo došao, nešto se okrenulo. Bio je van sebe i planuo na člana osoblja.

143.

Kao da mi netko nešto nije rekao. Najviše sam sumnjičava prema zaštitaru, Peteru, koji je rekao da ga je vratio pod kontrolu i smirio. Bio je neodređen kad je odgovarao na moja pitanja, govoreći da je Max samo pod stresom i da mu treba malo slobodnog vremena. Možda je u pravu, ali tu mora biti još nešto. Max se ne isključi samo tako. To nije normalno.

"Hej," kažem, hodajući prema njemu i spustim ruku na njegovo rame. Ni ne trzne se. "Okej si?"

Kimne. "Dobro, Blue Belle."

"Nisi se pomaknuo zadnjih nekoliko dana. Jesi li bolestan, Max?" "Dobro sam, Blue Belle."

Riječi su mu tako prazne, bezosjećajne i slomljene.

"Max, molim te. Plašiš me."

Otrese moju ruku s ramena. "Pod stresom sam. Trebam odmor. Dobro sam."

Zatim ustane, napokon se pomičući s mjesta.

"Max, ne mogu ti pomoći ako mi ne kažeš što nije u redu."

"Sve je u redu", prasne, lice mu je puno bijesa.

Kao da je upravo shvatio što je napravio, njegova bezosjećajna maska se vrati.

"Samo trebam odmor."

"Molim te," preklinjem. "Osjećam se tako bespomoćno. Trebam ti pomoći, a ne znam kako. Max molim te."

Ignorira me. Okrene se i samo ode po stepenicama i čujem kako se vrata uz tresak zatvore.

Suze mi se kotrljaju niz obraze.

144.

~~~

Max Ništa više nije ostalo.

Ne osjećam ništa. Želim umrijeti.

~~~

Anabelle Dva tjedna kasnije

Nije došao kući tri dana. Tri dana. Bio je u klubu, bez obzira koliko puta bi ga zvala, nije se javljao. Poslao mi je neodređenu poruku da je dobro i da samo radi, ali mu nije slično da se tako ponaša. Mahnita sam od brige, i pitala sam ga toliko puta što se događa, ali bi me samo otpravio. Eventualno je prestao odgovarati i samo sijevao prema meni, kao da su moja pitanja glupa.

Koračam po dnevnom boravku, razmišljajući da odem u klub i zahtjevam da se vrati kući. Ne sviđa mi se ići tamo, i ne sviđa mi se gurati ga kad ne želi biti gurnut, ali

145.

nešto se mora napraviti. Očigledno se muči s nečim. Samo ne znam što je to. Svaki put kad pitam, otrese me. Ne želi da znam. Odguruje me.

Vrata se otvore, zaustavljajući me u mjestu. Okrenem se i vidim da Max tetura kroz njih. Nosi izblijedjele traperice i crnu majicu, s nabačenom kožnom jaknom.

Neuredan je, kosa mu je zapuštena i preduga. Lice mu treba dobro brijanje. Užasnuto gledam dok se bori s bravom i shvatim da je pijan.

Max mrzi alkohol. Nikad ne pije, a i kad pije, popije toliko malo da se i ne može skužiti.

Nikad ga nisam vidjela ovako pijanog. Nikad.

"Jesi li pijan?" šapćem, bol mi puca u srce.

Okrene se, kao da me tek sad primjetio, a zatim se glasno nasmije. "Popio sam nekoliko."

Led mi se penje po kralježnici dok trčim naprijed i zaključavam vrata. "Nikad ne piješ. Što se dovraga događa, Max?" "Sjaši s mene," mrmlja, drhtavo koraknuvši naprijed. "Dopušteno mi je zabaviti se."

"Da, jest, ali ono nije samo zabava. Patiš. Nešto nije u redu, ali mi ne želiš reći što. Je li klub? Ima li tamo problema?"

Sijevne prema meni. "Možda si ti jebeni problem. Prestani me gnjaviti."

Osjećam se kao da me netko ošamario. "Gnjaviti?" šapćem. "Misliš da te gnjavim? Pokušavam ti pomoći, Max." "Ne želim tvoju jebenu pomoć zato što je sve u redu."

"Zašto onda piješ?"

"Zašto što se zabavljam!" riče. "Možda bi i ti jebeno trebala tu i tamo."

146.

Suze me peku ispod kapaka. "Je li to problem? Misliš da se ne zabavljam jer ne dolazim u klub? Mislila sam da nije važno. Mislila sam… Mislila sam da si tako htio."

"Ništa nije kako sam jebeno htio, Anabelle. Jebeno ništa."

S tim, tetura po stepenicama.

Stojim u šoku.

Nikad prije nije sa mnom tako pričao i to boli kao vrag.

147.

Anabelle - sada Probudim se na kauču usred noći, sama, ali ušuškana dekom. Sjednem i protrljam oči, gledajući po sobi. Srce me boli kad shvatim gdje sam. Prošlo je dugo vremena otkako sam bila u ovoj kući. Bože, toliko je volim. Stanem na nogama, a parket škripi dok idem prema kuhinji. Popijem čašu vode pa na prstima odem do stepenica. Trebam znati da je Immy okej.

Penjem se polako, a kad dođem do sobe koja je prije bila gostinjska, polako otvorim vrata. Immy je zašuškana na velikom duplom krevetu, okružena medvjedićima.

Srce me boli, jer je Max sigurno otišao i kupio joj te. Izgleda sretno, udobno i zbrinuto.

To učini da mi suze poteku iz već bolnih očiju. Pobrinuo se za nju. Znala sam da hoće, ali vidjeti to učini da toplina ublaži malo boli.

Izađem i nježno zatvorim vrata. Namjeravam poći niz stepenice, ali oklijevam kad vidim vrata stare glavne sobe. Nađem se kako se okrećem i idem prema njima, hvatajući kvaku drhtavim prstima. Malo ih otvorim i provirim unutra. Krevet je točno tamo gdje je i bio, i točno na sredini kreveta je Max, spava, rukama zabijenim ispod glave.

Mjesečina mu samo dodiruje tijelo i mogu vidjeti sve tvrde brazde njegovih mišića. Plahta mu je omotana oko pasa, tako da imam jasan, savršen pogled na njegovo tijelo koje se toliko promijenilo otkako sam ga zadnji put vidjela, ali je jednako ukusno.

Tiho uđem, hodajući prema krevetu i pogledam u njegovo lice, koje je iznenađujuće meko na blagom svjetlu.

148.

Progutam debelu knedlu koja mi se stvorila u grlu i okrenem se da izađem, kad se ruka ispruži i uhvati me za zapešće. Stanem i pogledam natrag u Maxa koji me gleda pospanim, zamagljenim očima. "Što radiš, bebo?" mrmlja.

Srce mi naraste i eksplodira na te riječi, zato što je kao da je zaboravio da sam ikad otišla, i tretira me kao i prije. Povuče mi ruku, a ja koraknem naprijed. Pomakne pokrivače i gurne me u krevet, a ja se ne bunim. Trebam ga više nego idući udah. Ušuška me na svoju stranu, a obraz mi je na njegovim vrelim, čvrstim prsima.

"Max?" šapćem.

"Mmmm?"

"Hvala ti za večeras."

"Bilo kad, Blue Belle."

Njegov glas, nizak i hrapav, učini da mi srce natekne i pukne. Stavim ruku na njegov trbuh i ispružim je preko čvrstih mišića. Malo se ukoči, kao da ga je moj dodir iznenadio. Progutam i pokušam odgurnuti potrebu koju osjećam prema njemu u ovom trenutku. Nije ispravno to što ga želim; nije ispravno da ga trebam. Upravo sam izgubila majku.

Ali udobnost koju njegovo tijelo pruža mom, zove me više nego ikad.

Pokušam zatvoriti oči, pokušavam odgurnuti te misli i reći si da je neprikladno imati takve osjećaje u ovakvim vremenima, ali ne mogu se oduprijeti. Pokušavam, ali ne mogu. Ruka mi se sama kreće, klizeći preko njegova glatkog, tvrdog trbuha. Ide gore dolje po njegovim prsima, osjećajući čvrste brazde mišića, prije nego se spusti do ruba njegovih bokserica.

"Belle," protisne dok omotavam prste oko njegovog tvrdog kurca.

"Molim te, Max", šapćem uz njegovu kožu. "Trebam te. Trebam te više u ovom trenutku nego što sam ikad išta trebala u životu. Nedostaješ mi. Bože, toliko mi nedostaješ."

149.

Trzne se. "Bebo…"

"Volim te, Max. Žao mi je. Žao mi je što sam te iznevjerila. Žao mi je što sam te razočarala. Žao mi je što nisam bila žena kakva sam obećala biti. Žao mi je što sam te pustila da sam patiš…"

Brzo se zakotrlja, pritišćući usne na moje, sprečavajući da više i jedna riječ napusti moje suzama natopljene usne. Ljubi me meko, polako i duboko. Pomiče se kao da sam napravljena od lomljivog materijala, i iako je to slatko, ne želim da se ponaša kao da će me slomiti. Želim da se ponaša kao da je godinama izgladnjivan.

"Nemoj biti nježan, Max", šapćem u njegovo grlo dok pomiče tijelo preko moga.

"Neću se slomiti. Nećeš me povrijediti. Samo želim da mi daš sve do jedne stvari koju si suzdržavao."

"Povrijeđena si, Blue Belle."

"Pa, otjeraj to."

Posegnem između nas i uhvatim njegov kurac, čvrsto ga drkajući, brzim, snažnim potezima. Grokne i uhvati mi zapešće, povlačeći mi ruku i podižući je gore, stavljajući je na svoja prsa gdje mogu osjetiti nabijanje njegovog srca.

"Neću te jebati, Ana", riče uz moju kožu. "Stavit ću kurac unutar tebe, ali te neću jebati."

"Molim te," molim, prelazeći rukom niz njegove ruke. "Molim te pusti da dobijem ono što mi treba."

"Ne trebaš to."

"Trebam to."

Proizvede nezadovoljan zvuk u grlu, a frustracija izvuče najbolje od mene. Ne želim da bude nježan; ponaša se kao da ne znam što želim. Bila sam bez svog muža godinama. Jedna brza ševa na mračnom parkiralištu se ne računa da sam ga imala. Želim ga, upravo sad, tu gdje jesmo, duboko unutar sebe.

150.

"Ako me nećeš jebati, Max", sikćem, klizeći tijelom ispod njegovog, "onda ću ja jebati tebe."

Stavim ruke na njegova ramena i guram ga dok ne padne na leđa. Gleda u mene, vjerojatno malo šokirano, ali ne protestira kad se popnem na njega. Zgrabim mu lice rukama i ljubim ga jako i duboko, petljajući jezik s njegovim, zabilježavajući njegov okus u sjećanju. Iskoprcam se iz svoje odjeće, ne želeći predigru, samo želeći njega.

Kurac mu je već slobodan, tako da ne tratim vrijeme već omotam ruku oko njega i podignem se dok nije smješten točno na mom središtu.

Zatim polako potonem na njega.

"Jebiga", protisne.

"Da", dahćem.

Rastežem se i gorim oko njega, ali osjećaj je poput raja, dok me ispunjava. Kad je duboko unutar mene, krenem se njihati, polako isprva, puštajući da se ponovno naviknem na njegovu veličinu, zatim ubrzam. Jebem ga tako jako da je skoro divlje. To je kao da, što ga jače jebem, više zaboravljam užas proteklih nekoliko tjedana. Koža mi pljeska uz njegovu, moje stenjanje ispuni sobu, ali ne mogu stati. Ne želim stati.

"Isuse, Belle, stani!" grokće, grabeći me za bokove i pokušavajući me usporiti.

"Ne", dahćem, njišući se brže i jače. "Ne, Max. Moram zaboraviti. Učini da zaboravim."

"Jebiga."

Kurac mu natiče u meni i znam da mu je dobar osjećaj, znam da je. Zato idem brže, dok ga ne jašim kao žena koja je podivljala.

"Ne, stani!"

Podigne me sa sebe i baci na krevet prije nego uopće znam što se događa. Okrene se i namjesti tijelo preko mog, podižući mi ruke i pribije ih iznad moje glave.

151.

"Nećeš to raditi- izjebati bol. Ako me želiš u svom tijelu, Blue Belle, bit ću tamo, ali na svoj način."

Raširi mi noge, a ja sam prezauzeta dahćući da bi se borila protiv njega. Um mi se vrti i iskreno nemam pojma gdje sam dovraga.

Max posegne i okrzne prstima između mojih nabora, kao da provjerava jesam li mokra. Kad je zadovoljan, polako klizne kurcem natrag unutra, ovaj pun nježno i pažljivo. Osjećaj je nevjerojatan i ja zatvorim oči, plivajući u zadovoljstvu.

"Polako," protisne, "osjeti svaki dio mene."

"Molim te," preklinjem, stišćući ruke. "Max, molim te. " "Jebem te polako, bebo. Prihvati to."

"Ja samo…" slomljeno jecam. "Želim da prestane. " Obuhvatiti mi lice rukama, pritiščući čelo o moje. Taj čin donese bujicu topline u moju dušu. To je ono što mi je trebalo. "Prestat će. Obećavam ti da će prestati."

"Bez tebe, ništa neće prestati, Max. " "Tiho."

Poljubi mi usne, a ja se priljepim uz njega, omotavajući noge oko njega, želeći svaki dio svog tijela uz njegovo. Ljubi me tako duboko kad se krene pomicati, klizeći dužinom unutra i van. Uživam u napetosti, u oticanju koje uzrokuje među mojim nogama. Želim sve od njega, i bez obzira koliko jako pokušavala, čini se da jednostavno ne mogu dobiti dovoljno.

Osjetiti Maxa unutar sebe mi ne donese utjehu koju tako očajnički tražim, ali mi donesene neopisivo zadovoljstvo. Što se više miče, njiše bokovima, bliže dolazim eksplozivnom oslobađanju. Pustim ruke da lutaju njegovim tijelom, pustim usnama da proždiru njegova usta, i pustim mužu da mi da ono na što smo oboje bez sumnje mislili godinama.

"Max," šapćem uz njegov vrat, "svršit ću."

152.

"Ne suzdržavaj se, Blue Belle. Treba mi da mi to daš."

Izvijam se, pritišćući svoje ukrućene bradavice o njegova prsa. Proizvede grleni, zadovoljni zvuk i prodire jače i dublje, dok ne svršavam oko njega, stišćući njegove ruke, cvileći njegovo ime i sakupljajući noge dok nije blizu najviše što može. Grokće i sekundu kasnije, tijelo mu se trzne pa smiri. Spusti čelo na moje, a ja samo želim ostati ovako najduže što mogu.

Nježno se skotrlja s mene, paleći lampu. Zaškiljim i sjednem, pokušavajući kontrolirati svoje emocije. Max posegne do stolice pored kreveta i uhvati ručnik, čisteći sebe prije nego ga doda meni. Uzmem ga i očistim se najbolje što mogu, zatim pogledam u njega, koji sjedi na rubu kreveta, golog tijela. Bože, predivan je. Zaboravila sam koliko.

"Imogen je predivna, Blue Belle", kaže, gledajući ravno naprijed. "Nasmijala me toliko puta da me lice boli."

Smiješim se, ali osmijeh titra. "Ima tu crtu u sebi", kreštim.

Pogleda prema meni, oči mu skeniraju moje lice. "Ne želim je ponovno izgubiti."

Ne želi je izgubiti. To učini da me srce zaboli od sreće. Ali nije rekao mene. Od toga mi srce gori. Gledam dolje u svoje ruke, zato što iskreno ne znam kako odgovoriti na to. Ne želim ispasti željna, ili očajna, ali želim da on zna da ga volim, da ga ne želim opet izgubiti, da razumijem.

Ali povrijedila sam ga, i on je povrijedio mene, i nisam sigurna da ijedno od nas zna kako krenuti odatle.

"Neću je odvesti od tebe," napokon kažem. "Obećavam ti to. Sviđa mi se ovdje.

Ostat ću i dati joj sređen život."

Okrene se i gleda u moje oči. "Ostat ćeš u gradu?"

"Ti si joj tata, Max. Nisam toliko užasna."

U očima mu bljesne bol i okrene se natrag gledati u zid.

153.

"Jesi li to mislila?"

Namreškam oči. "Mislila što?"

"Prije, rekla si da me i dalje voliš. Jesi li to mislila?"

Srce mi nabija. "Naravno da jesam", kažem malim, bolnim glasom. "Kako si ikad mogao pomisliti da bih te prestala voljeti, Max?" Trzne se. "Ostavila si me na pet godina."

"Otišla sam jer sam bila povrijeđena i trudna. Nisam otišla zato što sam te prestala voljeti."

Ne kaže ništa. Samo gleda naprijed, kao da ništa nisam rekla.

"A ti?" kažem, prsa mi se stišću.

"Nikad nikoga neću voljeti više, Blue Belle, ali… sad smo drugačiji ljudi."

Oh Bože.

Ne želi ovo.

"Razumijem", kažem, ustajući se s kreveta. "Razumijem."

"Nisam rekao da se ne može dogoditi," kaže, okrećući se prema meni. "Ali neće biti lako, kao samo uskočiti natrag. Imamo dijete i stvari su drugačije, kao što sam rekao.

Postoji velika šansa da nećeš znati čovjeka koji sam sad."

"U pravu si u vezi toga", priznam. "Bilo je vremena kad sam gledala u tebe otkako sam se vratila i pitala se znam li te uopće više, ali Max…" pogledam u svoje ruke. "Iznevjerila sam te i voljna sam prihvatiti priliku i vidjeti može li biti popravljeno ono što je slomljeno."

"Moram ići polako s ovim, dijete," kaže, glas mu je napet. "Ne mogu ti ništa obećati i ne mogu te uvjeriti da će ovo funkcionirati. Samo… moram ići polako."

"I to shvaćam."

154.

"Što znači…" pogleda u moje usne. "Moramo se prestati jebati."

Prsa mi gore, ali kimnem. "Jesi li… hoćeš li… postoji li i jedna druga…"

Ustane, dođe do mene i uhvati mi bradu jednom velikom rukom. "Neću ovome dati drugu šansu, a jebati drugu ženu."

Ljubomora mi gori u trbuhu na pomisao da su postojale druge žene, i ne mogu zaustaviti pitanje koje izleti s mojih usana. "Koliko?"

Pusti mi bradu. "Zašto postavljaš pitanja koja će te samo povrijediti?"

"Molim te, Max." Gunđa i pređe rukom po licu. "Nisam jebeno brojao. Možda dvadeset."

Dvadeset.

Dvadeset žena je imalo mog muža u svojim krevetima.

Boli više nego što sam mogla zamisliti. Skrenem pogled zato što ne mogu podnijeti pogled na njega upravo sad. Ljuta sam, nisam, ali boli tako prokleto puno, a ne želim da on vidi bol.

"Hej." Priđe bliže, omotavajući ruku oko stražnje strane mog vrata, stišćući ga dok ne podignem pogled. Sretnem njegove sada crne oči.

"Nisu značile ništa. Znam da to ne poboljšava stvari, ali samo sam imao jednu ženu u svom krevetu koju sam volio, Blue Belle."

Kimnem. To je najbolje što mogu.

"Mamice?" Čujem Immyn mali vrisak i brzo se odmaknem od Maxa. Navučem odjeću i pojurim u sobu. Immy sjedi na njenom krevetu, izgledajući dezorijentirano. Pojurim, sjedajući sa strane i povlačeći je u moje naručje. "Tu sam, bebo. Kući sam."

155.

"Nisam znala gdje si", plače.

"Bila sam s bakom, sjećaš se? Ipak, sad sam ovdje."

"Hoćeš li i ti prespavati?"

"Hoću, bebo."

"Max je rekao da možemo imati palačinke ujutro."

Smijem se, pritšćući lice o njenu kosu i udišući ju. Podignem svoje oči i vidim Maxa da stoji na dovratku, hlače mu vise nisko na bokovima. Oči su mu na objema, a lice mu je meko.

"Sigurna sam ako je Max to rekao, da će tako i biti."

"Mama?"

Odmaknem se i pogledam u nju. "Da, bebo?"

"Hoće li Max biti moj novi tata?"

Trznem se i pogledam u Maxa, da bih vidjela da mu je vilica napeta. Zaslužuje znati i on zaslužuje da ona zna, tako da iskreno odgovorim.

"Max je tvoj tata, zlato."

Trpene, zatim joj se oči rašire. "On je moj tata onako kako djeca u školi imaju tatu?"

Smijem se i borim se protiv suza. "Da, to je točno."

"Hoću li živjeti i s njim i s tobom, ako je on moj tata?"

"Vidjet ćemo, zlato, okej?"

Pogleda prema Maxu. "Smijem li te zvati tata?"

Njegovo lice. Bože njegovo lice. Kimne, zato što je to očigledno sve što može.

"Jupii!" vikne.

156.

Djeca. Sve je tako jednostavno u njihovom svijetu.

"Okej, pa, trebaš se vratiti na spavanje jer je jako kasno. Sutra ćemo napraviti palačinke."

Zijevne i ja je ponovo ušuškam. "Volim te mamice."

"Volim i ja tebe, princezo."

"I taticu. Volim i tebe, tatice."

Pogledam prema Maxu koji izgleda kao da će izgubiti svoje sranje. Otvori usta, zatim ih zatvori, pa ih opet otvori. Bez riječi je.

"I tatica voli tebe. Sad natrag u krevet", kažem, ljubeći ju ponovo.

Namješta se i ja izađem, zatvarajući vrata. Max sada stoji na hodniku, gledajući u svoje stisnute šake.

"Kako bih to trebao raditi?" sikće.

"Raditi što?"

"Biti njen tata. Biti dobar tata. Nisam čak mogao ni spasiti život, Blue Belle. Što da je to bila ona…"

"Hej," kažem, koračajući prema njemu. "Ne mogu čak ni početi zamišljati kako ti je bilo gledati tu curicu kako umire, ali nisi ti kriv, Max. Znaš čija je krivnja? Njenih roditelja, zato što je nisu zaštitili kako su trebali. Misliš li iskreno da bi ikad stavio onu malu curicu tamo u takvu vrstu opasnosti?"

"Nikad. " "Onda nemoj dopustiti da strah upravlja tobom. Treba te. Znaš to."

"Mislim da možda i ja trebam nju, i to me jebeno plaši."

"Plaši i mene također, ali ispostavilo se da je to najbolje jebena stvar koju sam ikad napravila."

157.

Pogleda u mene. "Ti me plašiš."

Glas mu je napet. Progutam. "Da, mislim da i ja osjećam isto."

Proučava mi lice. "Trebala bi se odmoriti. Bio je dug dan."

"Okej", kažem, okrećući tijelo prema dnevnom boravku.

"Ne, u krevet. Ti ga uzmi."

"Okej je. Mogu se skupiti s Immy ili zauzeti kauč."

"Blue Belle," upozori me. "Uzmi prokleti krevet."

Smijem se i pogledam u njegove oči. "Dobro, zgodni. Neću se svađati, ali želim da ti pođeš sa mnom."

Nabora oči. "Mislio sam…"

"Ne pitam te da me jebeš, Max. Samo te pitam da budeš pored mene, samo ovu noć."

Kimne. "Mislim da ti to mogu dati."

Zračim.

Ovo bi mogla biti šansa za uspjeh. Samo možda.

~~~ Idući dan počne dovoljno dobro, s buđenjem uz Maxovo čvrsto, vruće tijelo.

Ustanem prije njega, otuširam se, a zatim počnem s palačinkama. Biti opet u kući je čudno, ali nađem se kako se osjećam kao da nikad nisam otišla. Nedostaje mi. Voljela sam je tako puno, s drvenim podovima, drvenim zidovima i otvorenim prostorom. Bio je to moj dom iz snova. Tu sam mislila odgajati djecu.

Immy se probudila prije pola sata i odvratila sam joj pažnju dajući joj palačinku s jagodom i kremom. Tina mi je poslala poruku i rekla da će biti ovdje za pola sata, sat,

158.

tako da možemo riješiti što će se dogoditi s mamom. Sjećajući se da sam jučer izgubila zadnjeg živućeg roditelja, srce mi se stegne. Želim je natrag, želim joj reći da je volim, i podsjetiti je da će toliko nevjerojatno nedostajati, ali ne mogu napraviti ništa od toga.

Umjesto toga mogu samo prihvatiti prazninu u srcu.

"Jutro."

Okrenem se, špatula je u zraku, maslac kapa na pod, i vidim Maxa kako stoji na dovratku, bez majice, kosa mu je neuredna od spavanja, oči su mu teške i seksi. Sveto sranje. Srce mi stane nabijati dok ide prema meni, i ne mogu napraviti ništa nego stajati tu, buljiti u njega otvorenih usta dok smjesa za palačinke kapa okolo.

Nagne se, a ja se naslonim, dah mi izlazi u kratkim dahtajima, ali on samo zgrabi moje zapešće i preusmjeri mi ruku iznad tave. Ups. "Ah," mucam, "oprosti, nisam, ah, mislila."

Isceri se i prisloni usne na moju glavu. Usne su mu tople i drhtim zbog kontakta.

"Jutro, Blue Belle."

"Jutro, Max", šapćem dok se odmiče.

"Gdje je Immy?"

"Jede palačinke i gleda televiziju."

"Idem je vidjeti. Vratit ću se."

"Skuhat ću kavu", mrmljam, vraćajući se prema pultu.

Maxa nema par minuta, a za to vrijeme ja poslužim njegove palačinke i skuham kavu. Vrati se bez Immy, ali ima ogromni osmijeh na licu. To mi zagrije srce. Gurnem palačinke prema njemu, skupa s kavom. "Doručak je poslužen."

Pogleda u tanjur zatim po kuhinji. "Gdje je tvoj?"

"Ne mogu jesti", blago kažem.

159.

Oči mu se namršte u fiksiraju na mene. "To ti neće donijeti ništa dobro. Znaš to, zar ne?"

"Mama mi je sinoć umrla. Ne mogu sad ni pomišljati na hranu."

Oči mu se smekšaju i zaobiđe pult, tjerajući moje tijelo u kut kuhinje. "Kako se osjećaš jutros?"

"Kao da me netko udario u prsa raketnim udarcem."

Proučava mi lice. "Tako ćeš se osjećati neko vrijeme, ali imat ćeš toliko ljudi koji će ti pomoći."

"Da," kažem, spuštajući pogled.

Uhvati me za bradu zatim podigne glavu. "Ja sam jedan od njih."

Grlo se pročisti i oboje se okrenemo i vidimo Tinu i njenog muža, Chasea, kako stoje na dovratku. Tina ne izgleda impresionirano što imam polugolog Maxa pritisnutog uz sebe, ali on se dovoljno brzo odmakne tako da pojurim, bacajući ruke oko nje. Počne plakati i moje suze krenu naprijed ponovo, iako sam sinoć dovoljno isplakala.

Momci ne kažu ništa.

Stvarno ne postoji ništa što bi se moglo reći.

Samo vrijeme može zacijeliti tu ranu.

160.

Anabelle - tada Max sjedi za blagavoničkim stolom, boca pića mu je u ruci, sijeva prema meni.

Zna da mrzim to što pije, ali čini se da ga više nije briga. Samo sjedi tu gledajući me, skoro kao da me izaziva da se svađam s njim. Neću to raditi. Samo nastavim s pravljenjem ručka, odbijajući popustiti mu, odbijajući dopustiti mu da vidi da me povrijedio. To je ono što želi, ali neće to dobiti od mene.

"Hoćeš li jesti?" mrmljam u svoj tanjur.

"Ne." "Dobro, Max." Otvorim kantu za smeće i istresem sadržaj njegova tanjura, ignorirajući način na koji se trzne kad to napravim. Bacim svoj sendvič nakon toga, nisam gladna. Izgubila sam dobrih nekoliko kila prošli mjesec, a sve je to zbog stresa. Max ima dobre i loše dane, ali u zadnje vrijeme više loših nego dobrih. Danas je kući, iz kojeg razloga ne znam, ali vjerojatno ima veze s crnim okom koje ima. "Što ti se dogodilo s okom?" pitam, kimajući prema tome.

"Tukao sam se."

"S kim?"

"S protivnikom."

"Nisam mislila da si to radio s najboljim prijateljem", ispljunem.

Prekriži ruke. "Imam ring u klubu, sjećaš se?"

161.

"I sad se tučeš?" dahćem, užasnuta.

Znam da je Max započeo neke 'zabavne tuče' u klubu vikendom da zaradi više novca, ali čini se u zadnje vrijeme da to postaje manje zabavno, a više tuča. Zašto nisam znala da se stavlja u opasnost uključivši se?

"U čemu je veliki problem?" gunđa, ustajući. "To oslobađa stres."

"Slušaš li se?" vrisnem, podižući ruke. "Iskreno, Max, što dovraga nije u redu s tobom?"

"Ne to sranje ponovo", gunđa, okrećući se i hodajući prema ulaznim vratima.

"Kamo ideš?"

"Jebeno van."

S tim izađe i zalupi vratima.

Srce mi se slomi u komade.

~~~ "Žao mi je, gospođice, odbijeno je."

Suze mi gore ispod kapaka dok gledam u uređaj, bljeskajući s užasom radi moje situacije. Kod doktora sam, zbog bolesti koju imam tjednima, a sad ne mogu platiti. Ne razumijem. Bila sam tako pažljiva s novcem. Možda mjesečno transfer nije prošao.

"Jeste li sigurni?" šapćem.

"Sigurna sam. Imate li drugu karticu s kojom možemo probati?"

Predam mu sve kartice, ali nijedna ne radi.

"Postoji li netko koga možete pozvati?"

Sram mi raste i kimnem, izvlačeći mobitel i pozivajući svoju sestru, Tinu.

162.

"Hej, dušo, što se događa?" pita, javljajući se.

"Ah… ja… pitala sam se bi li mi mogla posuditi nešto novca, samo dok ne dođem kući. Kod doktora sam, moje kartice su odbijene. Sigurno sam zaboravila prebaciti novac."

"Naravno, je li sve okej?"

"Samo virus."

"Okej, spoji me s onim tko radi transakcije."

Predam telefon i Tina mu da detalje. Uzmem recept, zahvalim i odem prije nego me sram oblije. Pojurim do auta i kliznem u njega, prsti mi drhte. Pošaljem Tini hvala i obećam joj da ću joj vratiti novac, zatim odem doma, pitajući se gdje je dovraga moj novac nestao.

Kad uđem u kuću, tamo nema nikoga, tako da odem do laptopa i provjerim bankovne račune. Svi su prazni. Prazni. Danas, oni su ispražnjeni. Mahnita, stanem zvati banku i saznam da je Max jutros podigao novac. Srce mi nabija dok ga pokušavam zovnuti ali se ne javlja.

Dosta mi je ovoga.

Skoro dva mjeseca me moj muž isključuje i sad ću saznati zašto. Trčim na kat i u sobu u kojoj je odlučio spavati zadnjih četrnaest dana, tvrdeći da je nemiran i da mu treba odmor. Kopam kroz ladice i ormariće, ne nalazeći ništa. Kliznem pod krevet, izvlačeći bilo što dok ne nađem stari ruksak.

Ispuzam ispod kreveta i sjednem, oslanjajući se na madrac. Otvorim ruksak i nađem par boksačkih rukavica, također i nekoliko računa. Kopam dalje, otvarajući džepove, dok ne nađem vreću… Oh Bože… je li to marihuana? Srce mi preskočio i suze krenu iz mojih očiju, dok je otvaram i mirišem. Jest. Max puši travu. Mrzi droge. Ne razumijem.

163.

Drhtavim prstima, nastavim kopati, ali ne nađem ništa osim nekoliko brojeva i adresa. Ustanem i uzmem mobitel, birajući klub. "Halo?" žena odgovori.

"Da, hej, Anabelle je. Pitala sam se je li Max tu?"

"Ah, ne, žao mi je, ne viđamo ga puno zadnjih par dana. Rekao je da nisi dobro."

Krv mi se sledi. "Nije dolazio na posao?"

"Ne. Dao nam je dodatne smjene. Zadnji put sam ga vidjela prije tri dana."

Oh moj Bože.

"Okej, hvala."

Poklopim i gledam u brojeve koje sam našla u njegovom ruksaku. Biram prvi, koji je isključen broj. Biram drugi i hrapavi ženski glas se javi. "Halo?"

"Ah, halo", kažem, grlo mi je stisnuto od napetosti. "Koga sam dobila?"

"Dobili ste Southside Casino."

Casino.

Ne. Oh, Bože, ne.

"Oh, krvi broj, hvala."

Poklopim, a suze krenu jače i brže. Plačem dok me tijelo ne zaboli, a zatim se naljutim. Postanem toliko jebeno ljuta da ustanem, pojurim niz stepenice i do svog auta.

Bijes prolazi kroz mene - grubi, slomljeni bijes. Kako se usuđuje? Kako se usuđuje uzeti sve što smo uštedjeli i prokockati to? Kako se usuđuje sve okrenuti kao da nije važno?

Kako se usuđuje isključiti me i lagati mi?

On je moj muž, a večeras ovo prestaje.

Vozim do kasina i nađem prazno parkirno mjesto. Izađem, ruke mi se tresu, i uletim unutra. Automati i stolovi su razbacani svuda okolo, sa stotinama ljudi koji

164.

igraju. Gusti dim ispuni zrak i svugdje mogu namirisati travu. Zašto je dovraga toliko ljudi ovdje tijekom dana? Što nije u redu s njima?

Pustim očima da pretraže sobu i napokon vidim Maxa, sjedi za stolom, cigareta mu visi iz usta, boca piva mu je u ruci. Zaustavim se na mjestu i samo gledam u njega.

Taj čovjek točno tu? Ne poznajem ga. Izgleda ispijeno i umorno, ali većinom izgleda kao stranac. Što mu se dovraga dogodilo? Što se dovraga promijenilo u njegovom životu da postane ovakav? Što sam dovraga propustila?

Je li to bila nesreća koju je vidio? Rekao je da nije bilo strašno; uvjerio me je u to.

Pa što je, dovraga, onda?

Ljutnja mi buja u prsima dok gledam ženu koja se naginje prema njemu, grudi su joj blizu njegova lica, hihoće se dok reda nekoliko karata. Ne. Ne više. Pojurim prema njemu i u trenutku kad dođem do njega, krenem vrištati. "Što dovraga nije u redu s tobom?"

"Koji kurac ti radiš ovdje, Anabelle?"

To što koristi moje puno ime je poput šamara. "Što ja radim ovdje?" dahćem.

"Jesi li ozbiljan?"

"Da, jebeno sam ozbiljan."

"Potrošio si sav moj novac, i drogiraš se, i…"

Skoči od stola, omotavajući prste oko moje nadlaktice i izvuče me iz kasina brzinom munje. Vodi me niz nekoliko hodnika do privatnih soba. Otvori vrata i ugura me unutra, zalupivši vratima. "Na što si dovraga mislila? Onako vrištati naša sranja." "Šališ se, točno?" vičem. "Potratio si naš novac, pušiš travu, piješ i odguruješ me, i ozbiljno se pitaš zašto sam ovdje?"

"Malo se zabavljam."

165.

Tresem glavom, gubeći sve za što sam se držala.

"Zabava? Zabava? Jesi li jebeno ozbiljan?"

Oči mu se prošire jer vrištim tako glasno. "Što s nama, Max?" kažem, glas mi pukne na njegovom imenu. "Što s ovim?

Morala sam danas ići doktoru, i nisam mogla čak ni platiti jer nisam imala novca na računu!"

"Zašto si trebala doktoru?" pita, proučavajući me.

"Ozbiljno me to pitaš? Ne ponašaj se kao da te briga. Nisi primjetio prokletu stvar zadnjih nekoliko tjedana, pa se ne pretvaraj da ti je sad bitno. Očigledno nisam važna."

"Namjeravao sam ga vratiti," kaže, glas mu je skoro mrtav. To me uplaši.

"Uzeo si do zadnjeg centa," šapćem, donja usna mi drhti. "Isuse, Max, što se dovraga događa?"

"Ništa i ne želim pričati o tome."

Glasno vrisnem i podignem lampu s obližnjeg stola, bacajući je preko sobe na njega. Šokiran oboje, i njega i sebe, jer se nikad nisam tako nasilno ponašala. Ruke mi se tresu, tijelo mi eksplodira od bijesa, i ne mogu ga zadržati.

"Ako želiš da odem, zašto dovraga ne kažeš tako? Što sam ikad napravila da zaslužujem ovu vrstu pakla?"

"Nikad nisam rekao da želim da odeš!"

Koraknem naprijed i stavim ruku na njegova prsa, pokušavajući ga gurnuti.

Omota prste oko mog zapešća i makne je, izbacujući me iz ravnoteže. Zateturam naprijed i glavom udarim o njegova prsa.

"Jesi", borim se, trzajući i povlačeći. "Samo nisi dovoljno jebeni muškarac da to kažeš. Samo naprijed, Max, reci to. Reci da želiš da odem."

166.

"Ne", gunđa.

"Zašto mi ovo radiš?" vičem pokušavajući ga opet odgurnuti.

"Zato što možda nisam slatki jebeni muškarac kako ti misliš."

"To nije istina, i suzdržavaš se. Samo reci, reci što god trebaš."

"Ne." "Bože prokleti. Max! Pusti me!"

"Jebeno ne", riče.

Privuče mi tijelo bliže i njegove se usne sudare s mojima. Max me nije dodirnuo skoro mjesec dana, tako da moje tijelo odgovori kao očajno dijete željno maženja.

Nabijem se o njega, ljubeći ga tako jako da mi usne gore pod njegovima. Okrene nas i zabije mi leđa o zid, a ludilo koje nikad prije nisam doživjela od Maxa izađe na površinu. Želi me jebati kao divlja životinja, a ja mu želim dopustiti.

Pa i jesam.

Nema predigre, nema slatkih poljubaca i nema nježnog maženja. Ne, sve je u očajničkom životinjskom ludilu. Podigne mi suknju, ja spustim njegove traperice zatim su moje noge oko njegova struka, a njegov kurac ulazi u mene. Grubo je i divlje i tako prokleto vrelo. Pribija me u zid svakim prodorom. Nokti mi klize po njegovim rukama, guleći kožu kuda prođu. Grize mi vrat, grokčući uz njega i jebiga sve to je nevjerojatan osjećaj.

"Max," vrištim, probijajući se uz njega.

Uhvati mi bradavicu kroz top i uštipne je, čvrsto. Ciknem i posegnem, hvatajući njegovu kosu i čupam je tako jako da on sikće. U ludilu smo, opasnom, predivnom ludilu. Naše ruke nanose bol drugom tijelu, ali u isto vrijeme, pružamo jedno drugom tako zadovoljstvo.

167.

Ne mogu spriječiti orgazam. Dođe kao divlja vatra, trgajući kroz moje tijelo i čineći da i stisnem Maxov dah, jer čini se da uopće ne mogu utišati vrištanje. Grokće, zabija, udara i grize dok ne krene svršavati u mene, njegovo veliko tijelo se trza svakim štrcajem oslobađanja. Prva se spustim sa svog oblaka, spuštajući glavu na njegovo rame, i puštajući noge dole.

Klizne iz mene zatim se odmaknemo jedno od drugog, gledajući bilo gdje drugo.

Ne želim priznati da je ono što smo upravo napravili nevjerojatno pravo, a opet nevjerojatno krivo, i ne mislim da ni on želi. To nije riješilo nijedan problem - pakao, sve što je to napravilo je odnijelo bol kroz koju živimo na pet minuta.

Ali na kraju, problem i dalje živi kao cimer, kao otrovna eksplozija spremna eruptirati.

A eruptirat će.

168.

Anabelle - sada "Što dovraga radiš ovdje s njim?" Tina sikće u moje uho dok stojimo u kuhinji, gledajući Maxa i Chasea kako ćaskaju.

"Svi su bili van grada. Trebala sam nekoga da pripazi na Imogen."

"Jesi li spavala s njim?" zahtjeva.

"To te se stvarno ne tiče, Tina. Moj život, moj posao."

"Rastrgao te na komadiće, zagazio te i pljunuo te ponovno, a ti ga sad braniš."

Okrenem se prema njoj. "Možda ne znaš cijelu priču, i možda on nije jedini koji je pogriješio, jesi li ikad pomislila na to?"

Oči joj se prošire i korakne unazad.

"A da ne spominjem, majka nam je upravo umrla. Je li ovo stvarno ono što je sad bitno?"

S tim podignem torbicu i izjurim iz kuhinje. "Imogen, dođi."

"Kamo idete?" Max pita, namreškajući oči sa zabrinutošću.

"Bilo kamo osim ovdje." prasnem.

Imogen dotrči i podignem je, napuštajući kuću prije nego itko od njih stigne još nešto reći.

Trebam vremena; trebam obraditi. Majka mi je upravo umrla, a moja je sestra više zabrinuta zašto sam s Maxom. Smjestim Imogen u auto i odem do svog stana. Samo

169.

trebam biti što dalje od svih njih. Trebam tugovati. Trebam razmisliti o onom što se sinoć dogodilo s Maxom. Trebam provesti vrijeme sa svojom kćeri.

Kad dođem kući, vidim Tykeov motor u dvorištu. Zapravo, vidim ih više u dvorištu. Baš magično. Izdahnem i izvadim Imogen iz auta. Samo ću ih brzo pozdraviti i otići u svoju sobu, obično mi ne smetaju puno. Uzmem Immynu ruku i povedem je unutra, a u trenutku kad uđem, suočena sam s masom seksipila.

Tykova braća, kako ih on zove, su vreli, možda čak i vreliji od njega. Jedini koje znam su Maddox, koji je predsjednik kluba i super jebeno vruć, Krypt, koji je potpredsjednik, i Mack, koji je član kluba kao i Tyke. Svi su zgodni muškarci, grubi i opasni, u rasponu od mračnih i opasnih do pravih Amerikanaca i tajanstvenih.

"Belle!" Santana mahne. "Kako si?"

Prisilim osmijeh, ali je slab. "Žao mi je što vam smetam, ljudi. Ja sam… bit ću u svojoj sobi."

"Je li sve okej?" Pippa pita, ustajući s Tykova krila i hodajući prema meni.

"Moja mama je sinoć preminula."

Oči joj se prošire, a zatim omota ruke oko mene. Prije nego znam, sve cure su došle, omotavajući me u ogroman zagrljaj. Ne mogu suzdržati suze. Pustim ih da slobodno teku, i dalje držeći Imogen uz sebe, ali pustim ih da me drže neko vrijeme.

Kad se odmaknu, nekoliko njih isto ima suze.

"Jesi okej?" Jaylah, Mackova stara dama, pita.

"Držim se najbolje što mogu, pretpostavljam."

"Tako mi je žao," Santana kaže, stišćući mi ruku.

"I meni." Ash se tužno osmjehne.

"Hajde, daj da uzmem Imogen na par sati. Izgledaš iscrpljeno." Pippa ponudi.

"Okej je, stvarno."

170.

"Nije problem. Gledat ćemo filmove i praviti kokice."

"Mogu li ostati s tetom Pippom?“ Immy moli.

"Naravno, bebo", kažem, ni ne pokušavajući se svađati.

"Ako trebaš da je uzmem, bilo kad," Pippa kaže, stišćući mi rame, "Znaš da hoću.

Teško će biti par dana. Pusti da smanjim pritisak. Bit ćeš sretnija ako budeš znala da je dalje od svega toga."

U pravu je što se toga tiče.

"Hvala ti, Pip." "Idi, napravi dugu finu kupku, odmori se, a onda ćemo ti pomoći s čim god. Tako mi je žao, Anabelle."

Zagrlim je opet i mahnem momcima. Dobijem masu kimanja nazad, ali oči su im pune suosjećanja. Kleknem pred Immy, sklanjajući joj pramen kose iza uha. "Hoćeš li biti okej, dušo?"

"Da, mamice", isceri se. "Gledat ću filmove!"

Voli filmove, tako da je zbog ovoga i više nego sretna.

"To je super odlično. Sigurna sam da će teta Pippa napraviti najbolje kokice, također. Mama će biti gore, okej?"

Zagrli me zatim otrči, mašući bajkerima, ni najmanje zabrinuta zbog njihove prisutnosti. Oni je svi vole i odmah počnu razgovor s njom. Smiješeći se i tresući glavom, zagrlim Pippu i zahvalim joj ponovo prije nego odem gore i uđem u svoju sobu.

Prsa su mi stisnuta, osjećam kao da će eksplodirati svaki čas, ali borim se protiv toga i prisilim se otuširati.

Topla voda ne ublaži nimalo bol u mom srcu. Vidim mamin predivni osmijeh, i čujem njen smijeh, a to boli. Boli tako jebeno jako. Nisam se čak uspjela ni oprostiti.

Bože prokleti, nisam se čak uspjela ni oprostiti. Je li znala da je volim? Jesam li joj

171.

dovoljno puta rekla? Samo želim da se vrati. Želim još pet minuta. Želim joj reći da sam sretna, da ću biti okej.

Nisam htjela da umre brinući se.

A jest.

Suze eksplodiraju iz mojih očiju, a tako sam umorna od njih, ali ne mogu se nastaviti boriti protiv vodopada koji treba slobodno padati da olakša bol u mojim prsima. Tako da plačem. Plačem dok se ne borim za dah i dok mi se cijelo tijelo ne trese. Plačem tako jako da ne čujem da su se vrata otvorila, ne vidim da se vrata od tuša otvaraju i ne primjetim nikoga dok se voda ne ugasi, a snažna ruka se omota oko mene.

Ne prestajem plakati. Čak se i ne borim.

Topli je ručnik pritisnut o moju kožu, i zabije svoje lice u pamuk majice koja prekriva prsa koja toliko volim. Postoji samo jedna osoba koja je dovoljno hrabra da me slijedi kad izjurim van, a to je muškarac kojeg toliko volim. Jedina osoba koja me zna bolje od ikoga. Jedina osoba koja me razumije.

"Učini da nestane", jecam. "Max, samo učini da nestane."

"Ne mogu to napraviti, zlato", mrmlja, sjedajući na krevet.

Omotam prste oko njegove majice, vukući je iznova i iznova, samo želeći da nestane. Pusti me; pusti me da mu vučem majicu dok mi zglobovi ne pobjele. Tijelo mi drhti u njegovom naručju, a sve u meni toliko boli da želim skinuti vlastitu kožu i učiniti da nestane.

"Nisam se uspjela oprostiti, Max." "Ponekad se to dogodi, ali bila je pripremljena na to, Belle, kao i ti."

"Nisam joj rekla da je volim."

"Misliš da to nije znala?"

"Ali nisam joj stigla reći to zadnji put."

172.

Čvrsto me stisne. "Nikad nema zadnjeg puta. Možeš joj reći koliko god puta želiš, čak i sad."

"Bila je zabrinuta za mene, zabrinuta da neću biti sretna. Htjela sam da umre u miru."

"Jest, Belle."

"Ne, nije. Bila sam u neredu, Max. Uvijek u jebenom neredu, zbog tebe, zbog stvari koje su pošle u krivu…"

"Znala je da ćeš biti sretna", kaže, glas mu je napet. "Zato što sam joj ja rekao da ćeš biti."

Umirim se u njegovom naručju. "Što?"

"Otišao sam je vidjeti - dan prije nego što je umrla. Htio sam - ah, jebeno ne znam, raščistiti zrak, pretpostavljam."

"Otišao si je vidjeti?" šapćem.

"Da, i kad sam bio tamo, rekla mi je puno stvari, ali me pitala… pitala me da se pobrinem za tebe."

"A ti si joj rekao da hoćeš samo da ju usrećiš."

"Ne, bebo," kaže, jače me stišćući. "Rekao sam joj jer sam to jebeno mislio."

Opet počnem plakati.

"Rekla mi je da sam ja jedina stvar koju si uvijek htjela i trebala, i sve što je htjela znati prije nego što ode je da zna da ćeš ti dobiti ono što zaslužuješ."

"Mislila je da te zaslužujem?" jecam.

"Da, i bila je u pravu."

"Ne zaslužujem te, Max. Ne zaslužujem nikoga."

"To nije istina, Blue Belle, i znaš to."

173.

"Nisam," kažem, tegleći mu majicu. "Pustila sam te da me odgurneš i nisam uopće znala da patiš."

"Ne nisi, ali ja ti nisam olakšao. Ne možeš živjeti držeći se prošlosti. To je otrovno mjesto koje će ti samo zadati bol. Sad smo ovdje, nismo li?"

"Biti bez tebe - Bože, Max bilo je užasno."

"Da," kaže. "Jebeno je."

"Rekao si da ti… da mi…"

"Moramo ići polako, ali bio sam jebena budala ako sam rekao da nisam očajan da te ponovno imam u svom životu. Jebiga, volim te, Blue Belle. Ti si jedina žena koju sam ikad volio."

"Jesi?" ciknem.

"Apso-jebeno-lutno, i ništa mi neće stati na jebenom putu da popravim ono što sam slomio, ali trebat će vremena, i mislim da nam oboma treba vremena."

"Mislim da si u pravu."

"Ali poslušaj me sad, bebo," kaže, naginjući se i spuštajući čelo na moje. "Nitko mi te neće uzeti. Nitko. Čak ni ti."

"Mogu živjeti s tim", graknem.

Isceri se. "Jebeno mi je drago, bebo."

Poljubim mu vilicu.

Možda se svjetlo na kraju tunela napokon počinje vidjeti.

~~~ Pokopali smo mamu par dana nakon smrti, jednostavnom, ali predivnom službom. Polegli smo je pored tate, na mjestu gdje je htjela biti. Gomila ljudi je došla

174.

odati poštovanje, a Tina mi se ispričala jer je burno reagirala zbog Maxa. Bilo mi je drago, zato što je bilo teško reći mami zbogom, i trebala sam je tu.

Prošla su dva tjedna od tog dana, a stvari su bile teške. Neki dani su bili lakši od drugih, ali većinom su postajali bolji, a ne gori. Max je uzimao Imogen kad je bio slobodan, povodeći s njom vremena najviše što može, a ona je cvala. Obožava ga, a on je voli cijelom dušom.

Nisam provela puno vremena s njim, iako svaki put kad smo sami, uzme me u naručje i ljubi duboko i jako. Suzdržavao se, tvrdeći da treba ovo napraviti na ispravan način, a to je polako. Ne želimo navesti Immy pa je slomiti ako stvari ne uspiju, tako da smo se većinom družili kao obitelj. Što sam više vremena provodila s njim, to sam bila očajnija da dobijem još.

Večeras ga s curama iz kluba idem gledati kako se tuče. Dolaze zato što se Rainer večeras bori s Maxom. Ispalo je da, nakon što se Max potukao s Rainerom, odlučio je da želi da se dođe boriti za njega. Max očigledno je vidio talent u seksi barmenu, ali Rainer sada provodi njegove vikende u klubu, boreći se za dodatni novac. Dobar je također, iz onoga što sam čula.

Oboje sam, i nervozna i uzbuđena, što ću gledati Maxa kako se tuče jer nemam dobre uspomene vezane za to. Svaki put kad sam ga vidjela da se tuče je završilo loše, ali večeras znam da će biti drugačije. Večeras želi da budem tamo, i ja želim biti. Tako da cure i ja provedemo cijelo popodne sređivajući se i sad smo spremne vidjeti muškarca kako pada.

Klub nabija kad dođemo, što nije iznenađenje budući da je subota večer. Masivan je red na ulazu, ali mi uđemo odmah jer je Max rekao zaštitaru tko smo. Unutra je natrpano, ali uspijemo doći do šanka i naručiti pića. Sve su cure povele svoje muškarce, tako da sam upravo sad jedina ja bez očaravajućeg muškarca pod rukom.

Namjestim kratku haljinu i uzmem piće koje mi je ponuđeno. Nisam naviknuta nositi nešto ovako otvoreno, ali me Santana uvjerila da izgleda odlično, spareno s mojim

175.

crnim potpeticama, tvrdila je da će mi Max jesti iz ruke. Nisam sigurna u to, ali složila sam se i pustila da me sredi.

Haljina sama po sebi je slatka, i da je na nekoj drugoj ženi vjerojatno bi zavidila.

Samo nije nešto na što sam navikla. Kratka je i uska na dnu, ali gornji dio ima nabore koji padaju preko mog trbuha. Otvorena je oko mojih grudi tako da pokazuje dobar dekolte i ima vraški prorez sa stražnje strane. Santana je napravila kompromis s mojom kosom, tako da je puštena i pada u gustim tamnim kovrčama, tako da mi leđa nisu puno izložena.

"Ovaj klub je očaravajuć!" Jaylah viče, pribijajući se uz Macka.

"Pakao da!" Ash vrisne, ispijajući žesticu. Krypt je s upozorenjem potapše po ruci, a ona mu se isceri.

Smijem se i okrenem prema Pippi, koja očima skenira rulju, bez sumnje tražeći Rainera. Njih dvoje imaju ozbiljnu povezanost, iako ne znam zašto. Pretpostavljam da je to Pippina priča za reći, ali ne molim. Voli Tykea, ne sumnjam u to, ali mislim da mali dio nje isto tako voli i Rainera. Ne da je mogu kriviti; Rainer je odličan tip.

"Nisam mislio da ću te opet ovdje vidjeti."

Brzo se okrenem na zvuk poznatog glasa, i iscerim se kad vidim Raidea, čovjeka kojeg sam upoznala zadnji put kad sam bila ovdje, kako stoji za šankom, izgledajući zgodno do pakla u crnoj košulji na dugmad, zavrnutom do laktova i crnim trapericama.

"Nisam mislila da ću tebe opet vidjeti. Kako si Raide?"

Bljesne me osmijehom. "Dobro sam, kako si ti, draga?"

Slegnem. "Oh, znaš, borim se. Boriš li se ti večeras?"

Gunđa. "Jebeno ne. Imao sam jednu tuču, dobro sam sad. Došao sam vidjeti Maxa."

"Oh, zašto?"

Nagne se bliže. "Ako ti kažem, možda ću te morati ubiti."

176.

Rugam se. "Prestani s tim. Oboje znamo da ne bi mogao ubiti ovako lice."

Smije se. "U pravu si u vezi toga, ali ako ti kažem zašto sam ovdje, morat ću ti zatvoriti usta."

"Zašto?" kažem, migoljeći se bliže. "Jesi li ubio nekoga i zakopao ga ispod kluba?"

"Ne, ali možda će moja guzica završiti tamo ako se uskoro ne pomaknem."

"Zašto imam osjećaj da ne bi trebao biti ovdje?"

Nagne glavu i proguta jantarni viski iz njegove čaše. "Možda zato što stvarno ne bih trebao biti ovdje."

Ustane i ode prema stražnjim vratima, gdje je ulaz za ring. Skočim i slijedim ga.

"Ne možeš me ostaviti u neznanju. Daj! Podijeli!"

"Pobjegao sam s uvjetne", kaže, gurajući ljude s puta. "Čekaj, ti si što?"

Zapnem između nekoliko ljudi pa on posegne i uhvati me za zapešće, povlačeći me za njim.

"Da, pretpostavljam da možeš reći da sam bjegunac."

"Ozbiljno?" vičem preko muzike.

"Dap." "Što si napravio?"

Pogleda u mene. "Zbog te bih te informacije morao ubiti."

Iscerim se i on mi uzvrati, punom snagom.

"Okej, pa zar se ne bi trebao skrivati ili nešto?"

"Tražim nekoga."

177.

"Znači, pobjegao si s uvjetne da bi našao nekoga? Provodiš li pravdu prije nego odeš u zatvor?"

Dođe do vrata i izbacivač nam kimne da možemo ući. "To je točno ono što radim."

"Opasan si."

"Još jedno pitanje?"

Smijem se. "Još jedno… nećeš li imati lovce na glave za petama?"

Frkne i krene niz stepenice, ruka mu je omotana oko mog zapešća. "Vjerojatno, ali ti jebači neće staviti ruke na mene."

"Zašto to misliš?"

Okrene se i podigne obrvu. "Pogledaj koliki sam. Misliš li da će to biti lako?"

"Znači, ti si poput Herculesa. Oni imaju šokere… i pištolje."

"A ja sam pametan. Ti me se tipovi neće dočepati."

"Možda neće biti tip. Možda će poslati super vruću curu da ti rastopi gaće i stavi ti lisice dok čini da cviliš."

Grohotom se smije. "Prvo, zlato, ja ne cvilim, a drugo, čisto sumnjam da bi neka super vrela cura mogla biti lovac na glave. Jedva mogu nalakirati vlastite nokte bez drame."

Hihoćem se. "Mislim da si na nečemu, ali mogla bih te srediti ako to stvarno hoću."

"Nemoj me nasmijavati."

Smijem se. Da, sviđa mi se Raide.

"Pa, nadam se da ćeš dobiti pravdu za kojom žudiš."

"I ja. Sad čekaj vani dok pričam s tvojim mrzovoljnim čovjekom."

178.

"Nije mrzovoljan, samo je frustriran prije nastupa."

Raide se okrene i isceri. "Ti u toj haljini, s tim usnama, s tim nogama i tom jebenom guzicom? Neće dugo potrajati."

Usta mi se otvore, a on se nagne i poljubi me u glavu. "Lijepo je ponovno te vidjeti, curo."

Zatim otvori vrata i zatvori ih iza sebe prije nego uspijem odgovoriti.

Lukavo.

~~~ Max bulji u mene.

Samo stoji tamo, noseći samo hlačice za tuču, stisnutih šaka, buljeći u mene.

Meškoljim se, odvraćajući pogled jer stvarno ne znam što da kažem. "Što to nosiš, Blue Belle?"

"Ah," kažem, obrazi su mi crveni. "Haljinu?"

"Jebenu haljinu", gunđa. "Jebenu haljinu od koje mi se kurac diže, točno prije meča."

Oh, Bože.

"Ja… ah… ovo je stara krpa."

Oh moj Bože, upravo sam ciknula. Nek me netko upuca. I jesam li upravo rekla stara krpa? Sranje. Zbog njega sam nervozna.

"To je stara krpa? Jebiga, mrzio bih vidjeti kako ti nova odjeća izgleda, ako je ovo staro."

"Ne želim ti odvratiti pažnju, tako da ću, uhm, otići. Samo sam htjela da znaš da sam ovdje."

179.

"Crveniš se, zlato?"

Drhtim i pogledam u njegove tamno smeđe oči u kojima kovitla požuda.

"Ne", ciknem ponovo.

Nek me netko upuca.

Korakne naprijed i, sveto sranje, njegovi trbušnjaci se izviju. Zovu me. To je mučenje, čisto mučenje.

"Nisam te vidio da se tako crveniš otkako sam prvi put pričao s tobom."

"Da," rugam se, ali to je jadno. "Pa, nisam te, ah, znaš, vidjela, ah…"

Isuse. Saberi. Se. Hihoće se. "Mislim da si nervozna, zato što znaš koliko te jako sad želim jebati, i boriš se protiv toga koliko i ja."

Pogledam ponovo, i mogu osjetiti vrelinu na licu dok gledam u ono što je, bez sumnje, dignut kurac. Oh Bože.

Korakne naprijed ponovo. Ja nazad.

"Mislila sam da se ne, um, jebemo."

Isceri se, izgledajući kao vuk koji će nasrnuti na njegov plijen.

"Nismo, ali onda si odabrala obući ovu haljinu. Kako bi se dovraga trebao tući kad si ti sve što mogu vidjeti? Da ne spominjem ovo." Obuhvati kurac, a ja moram stisnuti noge, oči, ili bi glasno zastenjala i još se više osramotila.

"Možeš se pobrinuti za to", istaknem bez daha.

"Apsolutno, tako što ću ga zabiti u tu pičku."

Sveto sranje.

"Ili možda tvojom rukom," mucam.

180.

Cerek mu naraste. "Kad imam ženino usko, slatko tijelo u toj očaravajućoj haljini ispred sebe? Ne mislim tako."

"Ali… mi… idemo polako… sjećaš se?"

Isuse.

Gubim svoje sranje.

"Mogu ići polako."

Oh sranje.

Posegne i uhvati me oko struka, privlačeći me. Vrisnem, a ruke mi polete i slete na njegova prsa. Koža mu je vruća i kunem se, nauljena. Skliska je i ne želim ništa više nego spustiti glavu i sisati mu bradavicu dok ne počne stenjati. Sveto sranje. Što dovraga nije u redu sa mnom?

"Max," kažem, a to izađe kao stenjanje.

"Znaš da se ne želiš odupirati ovome jednako koliko i ja, zato pusti, Blue Belle.

Pusti da te jebem onako kako oboje želimo."

Zajebi to.

Cijela sam za.

Pustim sve što sam suzdržavala i pribijem usta na njegova, ljubeći ga jako. Ima okus poput Maxa i malo peperminta. Njam. Stenje i njegov jezik pleše s mojim dok nam ruke krenu lutati po tijelima. Trebam više njega, pakao, trebam okusiti njegove bradavice kao što sam htjela sekundu ranije.

Odmaknem usta od njegovih i spustim glavu, hvatajući mu bradavicu, obožavajući mali pirsing na njoj. Glasno grokće i psuje, omotavajući ruke u moju kosu i pritišćući prsa više o moja usta. Sviđa mu se. Oh Bože meni se sviđa. Sisam tako jako dok mi ne povuče kosu tako jako da zaboli, ali me nije briga. Kotrljam njegovu malu, čvrstu bradavicu po ustima dok ne osjetim njegov kurac pritisnut uz sebe, čvrst i spreman.

181.

Pustim mu bradavicu, i prije nego stigne protestirati, bacim se na koljena i spustim njegove hlače. Kliznu lako, budući da su olabavljene na vrhu. Kurac mu se slobodno ispruži i ja ga uzmem u ruku, nježno ga stišćući prije nego spustim usta i primim ga unutra, duboko i jako, ravno do dna.

"Sveto jebeno sranje", sikće.

Sišem ga duboko, obožavajući njegov okus, nedostajao mi je njegov okus.

Kružnim jezikom naokolo pa posegnem i uhvatim mu jaja rukom, stišćući ih. Van kontrole sam, znam to, ali me nije briga. Želim svaki njegov dio, i želim to dok sam živa.

"Ako nastaviš to raditi, svršit ću. Ustani."

Povuče me, a ja ližem usne, gledajući u njega. Posegne, prijeđe palcem preko moje donje usne, a zatim nisko zareži iz grla, gurajući me do najbliže stvari na koju me može nasloniti, što je stol. Pritisne ruku na moja prsa i gurne me dolje. "Trebam okusiti tvoju pičku. Nedostajalo mi je koliko je slatka."

Drhtim dok mi podiže haljinu zatim se riješi mojih svilenih gaćica u sekundi.

Zatim podigne moja koljena, gurajući me natrag tako da može staviti moja stopala u potpeticama na svoja ramena. "Izgledaš tako jebeno vrelo u ovom trenutku. Postoji dobra šansa da ću svršiti u gaće prije nego te uopće pojebem."

Drhtim i grizem donju usnu dok prelazi prstima po mojim naborima i kupi moje sokove. Prinese ih ustima i posisa, oči mu sijevaju od potrebe. Zatim spusti usta dolje, njegove usne oko mog klitorisa i siše istom snagom kojom sam ja sisala njegov kurac.

Oh. Bože. Stenjem njegovo ime iznova i iznova dok guram bokove u njegova usta.

"Max, oh Bože."

Siše jako, povlačeći moj nabrekli vršak unutar i van njegovih usta, zadirkujući, bockajući, dok više ne mogu podnijeti. Kad sam na rubu, klizne prstima u moju pičku i krene me jebati snagom koja bi trebala boljeti, ali nije. Osjećaj je tako jebeno dobar.

182.

"Max, svršavam", vrištim u strop dok mi se bokovi bacakaju i eksplodiram oko njega.

Miče se brže nakon toga, izvlačeći prste iz mojih pohlepnih dubina i uzme mi drhtavo tijelo, okrene me, tako da sam na koljenima i rukama na stolu. Prijeđe prstima niz moju guzicu, zabijajući ih opet u moju pičku, prije nego zariče. "Ti, sviđa ti se ovo? Jebote vruća si. Te štikle, ta pička…"

"Molim te", preklinjem.

"Ovo će biti jako, jebeno jako."

"Da", šapćem.

Izvuče prst i zamjeni ga kurcem, omotavajući ruku oko mog boka. Zatim se zabije unutra. Dahćem i grcajući vrisak pobjegne s mojih usana kad me ispuni. Da, oh Bože, da. Krene me jebati jako, bokovi mu udaraju od moju guzicu, a jaja moju pičku.

Jebiga, osjećaj je nevjerojatan. Tako prokleto dobar.

"Nedostajalo mi je ovo tako jako," rokće, stišćući mi bok. "Tako je dobar osjećaj.

Tvoja pička je stvorena za moj kurac."

"Jače, Max," vrištim. "Bože prokleti, jebi me jače."

"Isuse," stenje, a zatim me jebe jače.

Da, jebe me na tom stolu kao da je to zadnji put da ćemo biti zajedno. Učini da se broji. Učini da bude epsko. Svršim oko njega tako jako da sam sigurna da mi se svijet zabijeli na sekundu ili dvije prije nego osjetim da izvlači kurac pa eksplodira po mojoj guzici, vrela sperma curi niz moje polutke. Tako je erotično, zapravo, to je najbolji seks kojeg sam ikad imala s Maxom.

Dugo stojimo tako, oboje hvatamo dah, zatim me Max očisti i spusti sa stola.

Zatim povuče moja leđa na svoja prsa i omota ruke oko mog trbuha. "To je bilo jebeno vrelo, Blue Belle."

"Pričaj mi", mrmljam, ispreplićući prste s njegovim.

183.

"Koliko god bih volio ostati ovdje i biti s tobom cijelu noć, moram otići na ovaj meč."

"Hoćeš li mi se vratiti znojan i ponovno spreman za igru?"

Hihoće se. "Uvijek, bebo."

Okrene me i poljubi u usne, meko, ali brzo, prije nego me pusti i namigne mi.

Zatim ode.

A moje srce eksplodira od sreće.

184.

Anabelle - tada Tupa sam.

Totalno tupa.

Riječi se ponavljaju u mojoj glavi iznova i iznova poput noćne more.

Ne može biti istina. Ne u ovom trenutku. Ne kad su stvari loše. Ovo se trebalo dogoditi tijekom najsretnijih trenutaka u našim životima, ne u najgorim.

"Gospođice, jeste li tu?"

"D... d... da."

"Jeste li okej?"

"Ja sam…jeste li sigurni?"

"Granice su jako povišene, i ne možemo biti sigurni dok ne napravimo ultrazvuk, ali da, sve izgleda pozitivno."

"Hvala", šapćem, spuštajući slušalicu.

Trudna sam.

Trudna.

Imat ću dijete s čovjekom koji ne može podnijeti biti sa mnom u istoj prostoriji.

Ne samo to, već je i pio, drogirao se i kockao. Kako može biti otac kakav sam oduvijek htjela da bude? Ne znam što da radim. Zašto mi se dovraga ovo sad dogodilo? Ne mogu se nositi s tim sada.

185.

Max se sigurno ne može nositi s tim.

Oh, Bože, trudna sam.

Kako ću mu dovraga to reći?

Ne znam, ali moram.

~~~ Max bulji u mene, samo stoji tamo i bulji u mene. Želim otvoriti usta i pustiti riječi da izađu, ali pio je i sve što sad stvarno želim napraviti je udariti ga šakom u lice.

Sjedi na stolici, doslovno sijevajući prema meni jer sam ga zvala da hitno dođe doma.

Ali ovo je hitno.

Imam bebu koja raste u meni. Bože, od te se pomisli još osjećam loše.

"Pa, zašto sam ovdje? Što je tako hitno?"

"Jesi li pio?" pitam.

"Hoćeš li mi ozbiljno opet dosađivati s tim sranjem koje nema nikakve veze s ovim sada?"

Izdahnem. "Ne, Max, neću. Samo želim da odgovoriš na pitanje. Trebam to."

"Da, pio sam."

"A kockao?"

Proučava me. "O čemu je ovo, Blue Belle?"

Trznem se na te riječi, zato što me nije zvao tako dobrih mjesec dana. Boli i dobar je osjećaj u isto vrijeme.

"Trebam da budeš iskren sa mnom, Max. Samo… trebam da budeš izravan.

Molim te, bez obzira što se dogodilo prošli mjesec, trebam to od tebe."

186.

Proučava mi lice, stvarno proučava. Zatim kimne.

"Drogiraš li se još?"

Kimne.

"I kockaš?"

Opet kimne.

Srce mi se okrene.

"Planiraš li uskoro prestati?"

Oči mu se namreškaju i izdahne, prelazeći rukama kroz kosu. "Anabelle, to nije jednostavno kao što misliš."

"Osoba sam, Max. Prokleta sam osoba, i zaslužujem više od ovoga. Zaslužujem ljubav i pažnju i muža kojem je stalo. Rekao si da me nikad nećeš povrijediti…" glas mi odlebdi i slomi se.

Ne mogu pogledati u njega.

"Tako da, pitam te," nastavim. "Trebam iskrenost... molim te."

"Ne znam hoću li prestati," kaže, njegovi osjećaji kao da su isključeni.

"Hoćeš li mi reći zašto se ovo događa?"

Oči mu bljesnu. "Zašto misliš da nešto nije u redu?"

Suze, ružne suze krenu. "Znači, radiš ovo samo zato što ti se hoće? Zato što je zabavno?"

Oči su mu krute ponovno. Trenutak mekoće je prošao. "Možda to radim jer više ne osjećam."

To je kao da me netko opalio šokerom u srž. Drhtavo koraknem naprijed.

"Oprosti?"

187.

"Možda te ne volim. Možda ne želim biti oženjen. Možda je ovo samo traćenje vremena."

Treptanjem otjeram vatru iz očiju, zato što ono što govori ne može biti istina. Ne voli me više?

Iznenada, sve ima smisla. On što se odmiče, on što je šupak, on što se izjašnjava što mu značim. Ne voli me više - pakao, možda me nikad nije ni volio. Možda je jednostavno odlučio da mu više nisam zabavna. Možda je ljut što zbog mene, nije dobio karijeru koju je htio.

"Je li zato što ti život nije otišao stazom kojom si htio?" graknem.

"Možda."

Posegnem i uhvatim se za stolić.

"Jednostavan je odgovor", uspijem reći, iako ni se srce kida u tisuće malih komadića. "Voliš li me, ili je gotovo?"

Ustane, gledajući u mene, oči mu proučavaju moje lice. Oči koje tako prokleto volim.

"Ne, ne volim te više. Mislim da trebamo prekinuti."

Ljutnja mi trga dušu i omotam ruke oko trbuha, hvatajući dah. Nikad nisam mislila da će nešto tako boljeti. Njegove riječi putuju do same moje srži i kidaju je na tisuće krhotina. Max... moj ljubavnik, moj najbolji prijatelj, više me ne voli.

"Jesam li ti ikad išta značila?" jecam, slomljeno.

"Iskreno, ne znam. Učini si uslugu, Anabelle, nađi si bolji život. Ja nisam taj život i mislim da to trebaš prihvatiti."

Proučava mi lice kao da čeka nešto od mene, samo što ne znam što je to nešto.

Izgleda skoro da gleda koliko ću se jako boriti za njega. Ono što on ne razumije je da su njegove riječi strgale moju već oštećenu dušu. Da sam samo ja, možda bih se borila, ali imam bebu u svom trbuhu.

188.

Tako da ne kažem ništa.

Oči mu bljesnu, zatim se opet zatvori i posegne preko, grabeći ključeve.

Ne kaže ništa više. Samo ode prema vratima.

Upravo je rastrgao moj svijet na komade, a sad odlazi bez riječi.

Pretpostavljam da to ostavlja samo jednu opciju za mene, i za bebu, koja zaslužuje puno više od ovoga.

Sa slomljenim srcem i dušom, spakiram svoje stvari, i kao lopov u noći, nestanem.

Kao da nikad nisam postojala.

Kao da Max i Belle nikad nisu postojali.

189.

Anabelle - sada "Tata, gurni me jače."

Max ljulja Immy na ljuljački, masivan osmijeh mu je na licu. Ne mogu izbrisati osmijeh sa svog dok njen smijeh odjekuje po igralištu. Max i ja idemo polako već mjesec dana, i bilo je neopisivo. Pokušavam se ne držati za nadu da će sve biti savršeno, ali sa svakim danom koji prođe, počinjem misliti da bismo mogli biti obitelj.

"Ne smijem te jače gurati, dijete. Odletjet ćeš sa ljuljačke i povrijediti se."

Immy frkće. "Ne, neću."

"Hoćeš. Hajde, uspori pa idemo na sladoled."

"Jupii!"

Ljuljačka se uspori, a Max digne Immy s nje, podižući je u svoje velike ruke.

Gledam ih i srce mi natiče od sreće. Imogen će ga uvijek imati kao zaštitnika, nekoga tko je čuva i brine o njoj, uvijek. To je više nego što sam ikad mogla tražiti. Okrećući se, Max je nosi prema meni, lice mu je obasjano, kao u dječaka u kojeg sam se zaljubila.

"Nadam se da si spreman uklopiti se, zgodni", smijem se. "Držat će te na prstima."

"Meni odgovara, Blue Belle", kaže, hvatajući mi ruku.

"Tatice?" Immy pita, omotavajući ruke oko njegovog ramena. "Hoćeš li oženiti mamicu?"

"Već sam ja braku s njom, dijete."

190.

"Jesi?" cikne. "Kako to da ja nisam morala nositi haljinu?"

Hihoće se. "Zato što još nisi bila rođena."

Slušam njihov razgovor, i znam da ćemo joj morati objasniti jednog dana zašto je propustio prvih nekoliko godina njenog života, ali bar će ga imati od sad. To je jedino bitno.

"Koji okus sladoleda?" pita, spuštajući ju.

Pojuri prema kolicima sa sladoledom u parku. "Jaboda! Jaboda!"

Ne može reći jagoda i to je tako prokleto slatko.

Max posegne, stavljajući ruku oko mojih ramena. "Oslobodi nedjelju navečer.

Vodim te na spoj."

"Da?" pitam, raširenih očiju.

"Jebiga, da. Je li ovo ozbiljno?"

"To je glupo pitanje, točno?"

Stane i okrene se, proučavajući me. "Prošli smo kroz dosta sranja, Blue Belle."

"I izašli smo na drugu stranu."

"Povrijedio sam te."

"I ja sam povrijedila tebe."

Usna mu se izvije. "Da, točno, shvaćam bit. Pa? Spoj?"

Omotam ruku oko njegova struka. "Apsolutno, zgodni."

Isceri se.

Pravi osmijeh, s jamicama i svime.

191.

~~~ "Kako idu stvari između tebe i Maxa?" Rainer pita, šaljući piće prema meni.

"Odlično. Što je s tobom? Sviđa li ti se tući s njim?"

Rainer se isceri, trljajući rukom bradu. "Ima prokleto jak udarac."

Hihoćem se. "Nisam očekivala ništa manje."

"Dao mi je način da ispušem i pobjegnem od sranja u svojoj duši, a to je prokleto dobra stvar."

Prestanem se smijati i pogledam ga u lice. "Nisam shvatila da imaš sranja u duši."

Slomljeno se osmjehne. "Imam hrpu sranja."

Skeniram njegovo predivno lice, i moram priznati da mogu vidjeti bol. Slomljenu bol u njegovim očima. Nešto se dogodilo u Rainerovom životu, i nekako je to povezani s onim što se dogodilo Pippi. Njegova priča me fascinira.

"Nešto što bi možda podijelio? Dobro slušam."

Smješi se, bacajući ručnik preko torbe, golih ramena. "Nisam siguran da tvoje uši žele čuti moju priču."

Slegnem. "Imamo cijelu noć, pa iskušaj me." "Što ti uopće radiš ovdje? Gdje je Max?" "Ima večer s Imogen, tako da sam se trebala naći ovdje s Pippom na piću, ali mora raditi do kasno."

"Ne radiš više?" pita.

Namrštim se. "Moje su smjene postale višak, što je vjerojatno dobra stvar budući da je mama preminula, i sa svime s Maxom, stvari su jako teške. Srećom, ostavila mi je nešto novca, ali ću uskoro opet početi tražiti."

192.

"Imam ovdje posao za tebe, bilo kad."

Cvjetam. "Pa, hvala. Sad nemoj izbjegavati temu. Pričaj mi."

Proučava me. "Misliš da želiš čuti kako sam prodan na farmu robova, gdje sam bio skoro deset jebenih godina? Kako ne mogu održati vezu da spasim život i da se trebam boriti kako bih mogao spavati noću?"

Trznem se. "Rainer..."

Slegne. "Rekao sam ti, moja priča nije lijepa."

"Tako mi je žao."

Posegne, tapšući mi ruku. "Nemoj da ti bude. Hoćeš još jedno piće?"

Kimnem i gledam dok ga priprema. očaravajuća brineta dođe do šanka, uhvati mi oko zato što priđe, oklijeva, pa ode. Minutu kasnije, vrati se. To se ponavlja dok je Rainer ne primjeti i pita je hoće li piće. Bulji u njega, velikim, predivnim zelenim očima, i izgleda kao da joj je upravo slomio srce.

Proučava je, zatim kimne, kao da ju požuruje. Pogleda prema meni, obrazi su joj rozi, kao da je osramoćena. Istinski je predivna cura, s dugom, gustom smeđom kosom.

Pada joj niz leđa u blagim kovrčama. Sićušna je, poput vile, a opet prsata u isto vrijeme budući da je tako mršava. Ima velike, kao u srne zelene oči i velike, roze usne.

"Mogu li ti donijeti nešto?" Rainer pita.

Bulji u njega, i ne mogu shvatiti kako ne vidi povrijeđenost u njenim očima.

"Ne, ah, ne, u redu je."

Okrene se i izjuri van, ali ja sam previše znatiželjna. Ustanem i pojurim za njom, zaustavljajući je prije nego dođe do vrata. "Hej, jesi li okej?" pitam je.

"Ah, oprosti, znam li te?"

Glas joj je poput meda. Nevjerojatno je slatka.

193.

"Upravo sam vidjela kako si se uzrujala jer je Rainer bio nepristojan. Htjela sam vidjeti jesi okej?"

"Znaš Rainera?"

"Da, a ti?"

Pogleda prema njemu, sa čežnjom u očima. "Mislila sam da znam."

Zatim nestane.

Pa, sad sam znatiželjna.

Mislila sam da je Pippa Rainerova priča, ali sam očigledno bila u krivu.

194.

"Kamo idemo?" smijem se, povlačeći povez za oči koji mi je Max stavio.

"Ostavi to, Blue Belle, ili ću te ispljeskati po guzici."

Frknem. "Kako romantično."

"Nikad nisam tvrdio da će ovo biti romantičan spoj. Sad ostavi to."

"Ozbiljno, kamo idemo? Tako je mračno."

Posegne, hvatajući me za ruku. "Vjeruješ mi, da?"

"Ne vodiš me da mi baciš tijelo u jezero ili slično?"

Smije se. "Zato što bi to bilo romantično."

Iscerim se, a on mi podigne bradu.

"Smiri se, bebo, bit će odlično."

"Sjeti se, moraš spavati sa mnom noću."

Hihoće se. "Pretpostavljam da je bolje da ponovo razmislim o plastičnom prstenu kojeg sam ti dao na poklon."

"Kreten si."

Stisne mi ruku. "Jebeno zgodni kreten."

Vozimo se dalje i imam osjećaj da smo došli na šljunčanu cestu. Poskakujemo, i sigurna sam da mogu čuti kako kamenje lupka po kamionetu. Nakon petnaest minuta, napokon stanemo i on mi kažem da budem mirna dok ne izađe. Čujem ga kako šuška okolo, otvaranje i zatvaranje vrata, a onda me napokon izvuče iz auta. Povede me straga i umiri, posežući naprijed i skidajući mi povez. Potrebno mi je nekoliko minuta, ali kad

195.

shvatim gdje smo, srce mi prišti od sreće i emocija. To je točno ono mjesto gdje me odveo kad smo prvi put vodili ljubav prije toliko godina. Ležali smo na stražnjem dijelu njegova kamioneta ispod zvijezda i promijenio mi je svijet.

"Max," hrapavo kažem.

"Sjećaš se?"

"Naravno da se sjećam."

Skoči na stražnju stranu i posegne za mnom, podižući me gore. Ima košaru za piknik i nekoliko svijeća, ali većina svjetla dolazi nam od punog, predivnog mjeseca koji sija kroz stabla. Borim se protiv suza dok sjedimo, gledajući u isto nebo koje nas je blagoslovilo te noći kad je sve postalo stvarno.

"Sjećaš se kako sam nervozna bila te noći?" dahćem.

"Bio sam i ja, vjerovala ili ne."

"Sad sam nervozna isto kao i tad, Max", kažem, okrećući se prema njemu.

"Osjećam se kao da te nanovo otkrivam."

Okrene se prema meni i posegne, omotavajući prste oko stražnje strane mog vrata i privlačeći me bliže. "Imam ti puno sranja reći, i mislim da to mora biti rečeno prije nego ovo počnemo za stvarno. Prva od tih stvari je da mi je tako jebeno žao, bebo.

Zbog načina kako sam se ponašao prema tebi, zbog stvari koje sam radio, zbog novca kojeg sam uzeo. Patio sam, i ti si mi pokušala pomoći, a ja sam te odgurnuo. Ne mogu to sad promijeniti, ali mi je žao, iz dna moje duše."

"Znam da je," kažem, obuhvaćajući mu vilicu. "I meni je žao također, jer se nisam jače borila, jer nisam shvatila da nešto nije u redu."

"To je sad u prošlosti, ali želim da znaš da će tu i ostati. Povrijedio sam te, povrijedila si me, ali nikad više to neću napraviti. Borit ću se svaki dan, do kraja svog života, da ti dam život koji sam ti obećao dati kad smo vodili ljubav točno na ovom mjestu prije svih tih godina."

196.

Nagnem se naprijed, prinoseći njegove usne mojima. "Volim te, Max. Volim te od dana kad si me gurnuo."

Hihoće se. "Nisam te gurnuo, Blue Belle, spotaknula si se o mene."

Smijem se. "Isto je." "Želiš li znati zašto sam se zaljubio u tebe?"

Tresem glavom.

"Tvoje oči. Uvijek su bile tvoje oči. U trenutku kad sam ih vidio, znao sam da te moram imati, da ih moram gledati najviše što mogu ostatak svog života zato što su me zarobile. Pričale su mi, i čak i sad, one su ulazu u moju dušu, i bez njih, ja sam prazan.

Kao da nemam za što disati."

Suza mi se kotrlja niz obraz. "Prestani biti sentimentalan, ubijaš me."

Frkne, privlačeći me bliže i poljubi me jako.

"Ne mogu te pitati da se udaš za mene, zato što to već imam. Ne mogu ti dati život, jer smo ga već stvorili. Ne mogu ti uzeti nevinost, zato što je posjedujem, ali ti mogu ponovo dati taj trenutak. Trenutak u kojem je počelo dugo, predivno, teško i ludo naše putovanje. Hoćeš li mi to dopustiti?"

"Pitaš li me hoću li ti dopustiti da me polegneš i vodiš ljubav sa mnom na stražnjem dijelu tvog kamioneta, pod zvijezdama?"

Isceri se. "Pakao da."

Omotam ruke oko njegovog vrata. "Pa, Isuse, Max, nisi me trebao nahraniti svim tim glupostima da me dobiješ u krevet. Sve što si trebao jest pitati."

Zabaci glavu unazad i smije se, zatim me povuče dolje na mekani tepih koji je prostro na stražnji dio njegova kamioneta. Zarolam se na svoju stranu i pritisnem čelo na njegovo, obuhvaćajući mu vilicu. To je oduvijek bio naš način izražavanja ljubavi, i ništa se nije promijenilo. Zatvorim oči i udahnem ga, zahvaljujući Bogu što mi ga je vratio natrag.

197.

Zarolamo se na naše strane i gledamo u zvijezde koje su jednom stvorile naš svijet, davno, a sad to rade ponovo. Samo ovaj put, stvaraju ga jačeg, s neraskidivim vezama koje ništa neće narušiti.

Ne ovaj put.

Ovaj put, ja ću ga zadržati.

198.