Hamnet

Hamnet Maggie O’Farrell .

Naslov izvornika: Hamnet

.

Posvećujem Willu

Povijesna bilješka

Osamdesetih godina 16. stoljeća, jedan par koji je živio u ulici Henley, u Stratfordu, imao je troje djece: Susannu, a potom blizance, Hamneta i Judith.

Dječak, Hamnet, umro je 1596., u dobi od jedanaest godina.

Koje četiri godine poslije, njegov je otac napisao dramu pod naslovom Hamlet.

On je umro, amen, gospo; On je umro, amen; Ledina mu krije glavu, Do nogu mu kamen.

Hamlet, IV. čin, V. prizor1 .

“Hamnet i Hamlet zapravo su isto ime, dva posve zamjenjiva oblika pa se oba često upotrebljavaju u spisima iz Stratforda s kraja 16. i početka 17. stoljeća.”

Stephen Greenblatt: “The death of Hamnet and the making of Hamlet”, New York Review of Books, 21. listopada 2004.

1

William Shakespeare, s engleskoga preveo Mate Maras, Matica hrvatska, Zagreb, 2011. (op. prev.)

PRVI DIO

.

Dječak silazi stubama.

Prolaz je uzak i zavojit. On korača polagano, klizi uza zid, a visoke cipele muklo udaraju po stubama, korak po korak.

Pri dnu stubišta načas zastaje, osvrće se prema gore. A onda, odjednom odlučan, iz navike preskače posljednje tri stube. Pri doskoku malko posrče i pada na koljena, na pod pokriven kamenim pločama.

Danje sparan, bez vjetra. Kasno je ljeto, a prostoriju u prizemlju presijecaju dugačke pruge svjetlosti. Sunce se izvana mršti prema njemu, prozori su rešetkaste plohe žute boje usađene u žbuku.

On ustaje i trlja noge. Gleda na jednu stranu, prema katu. Gleda na drugu stranu i ne uspijeva odlučiti kamo da krene.

U sobi nema nikoga, vatra tiho pucketa u kaminu, vidi se tek narančasta žeravica ispod blagoga dima koji se spiralno diže. Ozlijeđena koljena pulsiraju mu u ritmu otkucaja srca. Stoji jedne ruke položene na zasun vrata koja vode na stube, pridignuta iskrzanog vrška kožne cipele, spremne za novi korak, spremne za trk. Kosa, svijetle boje, gotovo zlaćana, u čupercima mu se uzdiže s čela.

Ovdje nema nikoga.

Uzdiše, udiše topao, prašnjav zrak i prolazi sobom, kroz glavna vrata izlazi na ulicu. Zvuk tačaka, konja, prodavača, ljudi koji se dovikuju, nekog čovjeka koji baca vreću s prozora na katu ne dopire do njega. Polagano prolazi ispred kuće i dolazi do susjednih vrata.

Miris bakine i djedove kuće uvijek je isti: mješavina dima, sredstva za laštenje, kože i vune. Sličan je, a opet neodredivo drukčiji od susjednog dvosobnog stana, koji je njegov djed izgradio u uskome prostoru do veće kuće i gdje on živi s majkom i sestrama. Ponekad mu nije jasno zašto je to tako. Te dvije kuće, naposljetku, ipak dijeli tek tanak zid od šiblja i blata, no zrak je u ta dva prostora drukčije vrste, drukčijeg mirisa i drukčije temperature.

Ova kuća prigušeno fijuče od strujanja i vrtloženja zraka, od kuckanja i udaranja u djedovoj radionici, od kucanja i dozivanja mušterija na prozoru, od buke i pomutnje u dvorištu iza nje, od zvuka njegovih stričeva koji dolaze i odlaze.

Ali danas nije tako. Dječak stoji u prolazu, osluškuje ima li koga. Odavde vidi da je radionica, njemu zdesna, prazna, da nema nikoga na stolicama i za radnim klupama, da alat besposleno stoji na ormarićima, pladanj s ostavljenim rukavicama, nalik na tragove dlanova, stoji tako da ga svi vide. Prozor za mušterije zatvoren je i čvrsto zaključan zasunom. U blagovaonici, njemu , slijeva, nema nikoga. Hrpa ubrusa složena je na dugačkome stolu, nezapaljena svijeća, hrpa perja. I ništa više.

Doziva, dovikuje pozdrav, upitnim tonom. Jednom, dvaput ispušta taj zvuk. A onda krivi glavu, osluškuje ne bi li začuo odgovor.

Ništa. Samo škripa greda koje se blago šire na suncu, šum zraka koji struji ispod vrata, među prostorijama, šuštanje zastora od lanenog platna, pucketanje vatre, neodredivi zvukovi kuće koja miruje, prazna je.

Prstima snažno obavija željeznu ručicu na vratima.

Dnevna žega, čak i ovako kasno, izvlači mu znoj na kožu čela, niz leđa. Bolje u koljenima oštriji, postaje prodoran, a onda se opet povlači.

Dječak otvara usta. Zaziva imena, jedno po jedno, sviju koji žive u toj kući. Doziva baku. Sluškinju. Stričeve.

Strinu. Naučnika. Djeda. Dječak ih sve redom pokušava dozvati. Na trenutak mu pada na pamet da zazove oca, da ga pokuša dozvati povikom, no njegova oca od tog mjesta dijele kilometri, dani i sati, u Londonu je, gdje dječak nije bio nikada.

Ali gdje su mu, zanima dječaka, majka, starija sestra, baka i stričevi? Gdje je sluškinja? Gdje mu je djed, koji danju obično ne odlazi od kuće, koji je najčešće u radionici, gdje gnjavi naučnika ili upisuje prihode u poslovnu knjigu? Gdje su svi? Kako je moguće da je kuća prazna?

Kreće onim prolazom. Zaustavlja se kod ulaza u radionicu. Brzo se osvrće, da se uvjeri da nema nikoga pa ulazi.

Rijetko kada smije ući u radionicu u kojoj djed izrađuje rukavice. Zabranjeno mu je čak i da zastane na vratima. Ne gubi tako vrijeme, zagrmi svaki put djed. Ne može čovjek mirno i pošteno raditi a da ljudi ne zastaju i ne pilje u njega? Nemaš pametnijeg posla nego se tako povlačiti uokolo i prodavati zjake?

Hamnet je bistar dječak i brzo povezuje stvari: bez problema prati učiteljeva predavanja. Shvaća logiku i smisao toga što sluša i lako pamti. Glagola, gramatike, glagolskih vremena, retoričkih figura, brojki i računa prisjeća se s lakoćom koja ponekad izaziva zavist drugih dječaka. Ali jednako tako lako misli mu odvlači nešto drugo. Kola koja prolaze ulicom tijekom sata grčkoga skrenut će mu pozornost od pločice i krede pa će se početi pitati kamo ta kola idu, što sve možda prevoze i kako mu je bilo kad je ujak njega i sestre povezao u kolima za sijeno, koliko je to bilo divno, onaj miris i bockanje tek pokošenoga sijena, kotači koji kloparaju u ritmu kopita umorne kobile. Posljednjih je tjedana više od dvaput u školi dobio šibom po turu jer nije pazio na nastavi (baka mu je rekla da će, dogodi li se to još jednom, samo jednom, izvijestiti njegova oca). Učitelj to ne može shvatiti. Hamnet brzo uči, s lakoćom uči stvari napamet, ali ne može zadržati misli na onome što treba raditi.

Od zvuka ptice na nebu može jednostavno prestati govoriti, usred rečenice, kao da je zbog nebesa iznenada i oglušio i zanijemio. Zbog pogleda na osobu koja ulazi u prostoriju, već i krajičkom oka, može prekinuti baš sve što u tom trenutku radi — jede, čita, prepisuje školski rad — te se zagledati u nju kao da upravo njemu donosi kakvu važnu poruku. Sklon je tome da izmakne izvan granica stvarnoga, opipljivoga svijeta koji ga okružuje i da uđe u neki posve drugi svijet. Tijelom će biti prisutan, ali u glavi će biti negdje drugdje, netko drugi, na nekome samo njemu znanome mjestu. Probudi se, dijete, viče mu često baka, pucka mu prstima pred nosom. Hajde, sikće mu starija

sestra, Susanna, usput ga kvrcka po uhu. Slušaj što govorim, viče na njega učitelj. Kamo si nestao, šapuće mu Judith kada se napokon vrati u stvarni svijet, kad dođe k svijesti, pogleda oko sebe i shvati da se vratio, da je ponovno u svojoj kući, za svojim stolom, okružen članovima obitelji, da ga majka promatra, napola se smiješi, kao da točno zna gdje je bio.

Sada, dok ulazi u zabranjeni prostor radionice u kojoj se izrađuju rukavice, Hamnet je na jednak način izgubio predodžbu o tome što bi trebao raditi. Načas se oslobodio sidra, činjenice da Judith nije dobro i da joj treba netko tko će se brinuti o njoj, da bi on trebao tražiti majku ili baku ili bilo koga drugoga tko bi mogao znati što treba učiniti.

Preko jedne prečke obješene su kože. Hamnet zna dovoljno da prepozna pjegavu, poput hrđe crvenkastu kožu jelena, profinjenu i podatnu jareću kožu, manja vjeveričja krzna, grube čekinje divlje svinje. Dok im se približava, kože se počinju blago micati i šuštati, tako obješene, kao da je u njima još preostalo nekih tragova života, tek malčice, tek toliko da čuju kako im se približava.

Hamnet pruža prst i dodiruje jareću kožu. Neobjašnjivo je meka, poput dodira riječne trave na njegovim nogama kad se kupa za vrućih dana. Blago se ljulja amo-tamo, raširenih nogu, sva istegnuta, kao da leti, poput ptice ili kakva zloduha.

Hamnet se okreće, gleda dvije stolice kod radnog stola: podstavljenu kožnu stolicu koja je već posve glatka i izlizana od trenja hlača njegova djeda te tvrdu drvenu stolicu za Neda, djedova naučnika. Vidi alat, koji visi na kukama i vješalicama na zidu iznad radnog stola. Zna

prepoznati što služi za rezanje, što za istezanje, što za učvršćivanje, što za šivanje. Vidi da uži kalup za istezanje — za ženske rukavice — ne stoji gdje treba, da je ostavljen na mjestu gdje Ned radi pognute glave i zgurenih ramena, napetih i spretnih prstiju. Hamnet zna da njegovu djedu treba vrlo malo da počne vikati na tog dječaka, možda učiniti i nešto gore pa uzima kalup, odvaguje taj topli drveni predmet i vraća ga na kuku.

Upravo se sprema izvući ladicu u kojoj se čuvaju namotaji špage te kutijice s dugmadi - oprezno, oprezno, jer zna da će ladica zaškripati - kada mu do ušiju dopire neki zvuk, neko jedva čujno kretanje ili struganje.

Već trenutak poslije Hamnet je vani, prolazom juri u dvorište. U misli mu se vraća što treba učiniti. Što radi kad se tako poigrava u radionici? Sestri mu nije dobro: mora pronaći nekoga tko će joj pomoći.

Redom i naglo otvara vrata vanjske kuhinje, varionice piva, praonice. Sve su prostorije prazne, u njima je mračno i svježe. Ponovno doziva, ovaj put pomalo promuklo, grla već bolna od vikanja. Naslanja se na zid kuhinje i šuta neku orahovu ljusku, tako da leti i poskakuje na suprotnu stranu dvorišta. Posve je zbunjen time što je tako sam. Netko bi morao biti ovdje, netko je uvijek ovdje. Kamo su uopće mogli nestati? Što mora učiniti? Kako je moguće da su svi negdje? Kako je moguće da mu majka i baka nisu kod kuće, kao što je uobičajeno, da ne otvaraju vrata pećnice, ne miješaju jelo u loncu na vatri? Stoji u dvorištu, gleda uokolo, vrata koja vode u prolaz, vrata koja vode u varionicu, vrata koja vode u njihov stan. Kamo da pođe?

Koga da zove u pomoć? I gdje su svi?

.

Svaki život ima jezgru, središnju točku, epicentar iz kojeg sve teče na sve strane, kojemu se sve vraća. Taj trenutak pripada majci koje ondje sada nema: dječak, prazna kuća, opustjelo dvorište, povik koji nitko ne čuje.

On stoji ondje, iza kuće, doziva ljude koji su ga hranili, previjali, uspavljivali, držali ga za ruku dok je učio prve nesigurne korake, učili ga kako se služiti žlicom, puhati njuhu prije nego što je stavi u usta, paziti kad prelazi ulicu, ne dirati psa koji spava, isprati šalicu prije nego što će piti, kloniti se duboke vode.

To će se kriti u njezinu samome središtu, do konca života. .

Hamnet visokim cipelama struže po zemlji i pijesku u dvorištu. Vidi ostatke igre koju su on i Judith igrali još ne tako davno: komade špage vezane za borove češere koje potežu i ljuljaju pred mačićima kuhinjske mačke. Tim sićušnim stvorenjima lica nalik na maćuhice i mekih jastučića na šapama. Mačka se bila povukla u jednu bačvu u spremištu da ih donese na svijet i ondje se skrivala još tjednima. Hamnetova baka posvuda je tražila mačiće, kaneći ih sve podaviti, kao što je običavala činiti, ali mačka ju je u tome spriječila, čuvajući mačiće na tajnome i sigurnome mjestu, a sada su već napola odrasli, njih dvoje, trče na sve strane, penju se na vreće, jure za perjem i mucicama vune i otpalim lišćem. Judith ne može dugo biti daleko od njih. Jednog mačića obično drži u džepu pregače, odakle onda znakovito strši, odaju ga dva šiljasta uha, zbog čega njihova baka viče i prijeti bačvom s vodom.

No Hamnetova im majka šapuće da su mačići već preveliki da ih se baka tako riješi. “To sad više ne može učiniti”, govori im, kad su nasamo, dok briše suze s Judithina užasnutog lica. “Ne bi za to imala želudac - otimali bi se, znaš, borili se.”

Hamnet prilazi ostavljenim češerima, sa špagom razvučenom po ugaženoj zemlji dvorišta. Mačićima nema ni traga ni glasa. Vrškom cipele gura jedan češer, a on se kotrlja od njega u nepravilnome luku.

Podiže pogled prema kućama, brojnim prozorima velike kuće, te mračnome ulazu u svoju kuću. On i Judith inače bi bili oduševljeni što su ostali sami. On bi, upravo u ovom trenutku, nju pokušavao nagovoriti da se s njim popne na krov kuhinje, jer bi s njega možda mogli dosegnuti grane šljive koje malko prelaze preko susjedova zida.

Prepune su, pretrpane plodovima, a crvenkastozlatna kožica gotovo im puca od zrelosti.

Hamnet ih već neko vrijeme gleda s jednog prozora na katu bakine i djedove kuće. da je ovo normalan dan, pridignuo bi Judith da se popne na krov i napuni džepove ukradenim voćem, unatoč njezinoj suzdržanosti i protivljenju. Ona ne voli činiti ništa nepošteno i zabranjeno, toliko je bezazlena i neiskvarena po prirodi, no Hamnetu je obično dovoljno nekoliko riječi da je uvjeri.

No danas, dok su se igrali s mačićima koji su izbjegli preranu smrt, rekla je da je boli glava, da osjeća bol u grlu, da joj je hladno, a onda joj je odjednom postalo vruće pa se otišla ispružiti u kuću.

Hamnet se kroz vrata vraća u glavnu kuću i prolaz. I upravo se sprema izaći na ulicu kada čuje nekakav zvuk.

Nešto je škljocnulo, ili se pomaknulo, bio je to nekakav jedva čujan zvuk, ali nema sumnje da je riječ o zvuku nekoga drugog bića.

“Hej!” dovikuje Hamnet. Čeka. Ništa. Tišina ga opet pritišće iz blagovaonice i salona iza nje. “Tko je to?”

Na trenutak, ali samo na trenutak, misli da je to možda njegov otac, da se vratio iz Londona, da ih iznenadi — to se već događalo. Njegov je otac možda ondje, iza vrata, možda se skriva i tako se s njima igra, tako ih želi prevariti.

Uđe li Hamnet u tu sobu, njegov će otac iskočiti iz zaklona.

U torbi će sigurno imati skrivene darove, možda u kesi.

Mirisat će na konje, na sijeno, na dane provedene na putu.

Zagrlit će sina, a Hamnet će priljubiti obraz uz grube, pomalo rasparane vezice koleta.2 Zna da to nije njegov otac. Zna, jednostavno zna.

Njegov bi se otac javio na toliko dozivanja, nikad se ne bi skrivao u praznoj kući. Ipak, ulazeći u salon, Hamnet osjeća ono razočaranje, onaj dojam da nešto tone, curi iz njega, a onda ondje, kraj niskoga stolića, vidi djeda.

U sobi je sumorno i mračno, zastori su navučeni na većinu prozora. Djed mu je okrenut leđima, gotovo čuči, nešto s nečim petlja: s nekim papirima, platnenom torbom, nekakvim kovanicama. Na stolu se nalaze vrč i šalica.

Djedova ruka prekopava po tim predmetima, glava mu je pognuta, diše pištavo i isprekidano.

Hamnet se uljudno nakašljava.

2

Jerkin — kratka pripijena jakna (prsluk, haljetak...) bez rukava, obično od lagane kože, u 16. i 17. stoljeću nosila se preko košulje ili dubleta, (op. prev.)

Djed se naglo okreće, izbezumljena lica, izvan sebe od bijesa, rukom široko zamahuje po zraku, kao da želi odvratiti kakva napadača. “Tko je to?” viče. “Tko je to?”

“Ja sam.”

“Tko?” “Ja.” Hamnet prilazi uskome snopu svjetlosti koji ukoso dopire kroz prozor. “Hamnet.”

2 Njegov djed svom se težinom spušta i sjeda. “Nasmrt si me prestrašio, mali”, kaže uznemireno. “Kako ti uopće pada na pamet tako se prikradati?” “Žao mi je”, kaže Hamnet. “Dozivao sam i dozivao, ali nitko mi se nije javio. Judith je...”

“Izašle su”, prekida ga djed i pokazuje rukom, samo kratkim pokretom zgloba. “Što uopće trebaš od toliko žena?” Hvata vrč za najuži dio pa cilja prema šalici.

Tekućina — pivo, čini se Hamnetu — naglo navire iz vrča, dio se slijeva u šalicu, dio curi po papirima na stolu pa njegov djed psuje, a onda briše tekućinu rukavom.

Hamnetu prvi put pada na pamet da bi mu djed možda mogao biti pijan.

“Znaš li kamo su otišle?” pita Hamnet.

“Ha?” pita njegov djed, koji i dalje briše pivo s papira.

Njegov bijes zbog toga što su sada mokri kao da izlazi iz svojevrsnih korica i pruža se od njega poput tankoga mača.

Hamnet osjeća kako vršak tog mača luta prostorijom, traži protivnika, i na trenutak misli na majčine rašlje od lijeske i na to kako vode prema vodi, samo što on nije podzemni tok, a bijes njegova djeda uopće nisu rašlje. Taj je bijes

prodoran, oštar, nepredvidiv. Hamnet nema pojma što će se dalje događati, ni što bi trebao učiniti.

“Ne stoj i ne pilji tako”, sikće djed. “Pomozi mi.”

Hamnet se pomiče korak naprijed, vukući noge, pa prilazi još za korak. Oprezan je, glavom mu se kovitlaju očeve riječi: kloni se djeda kad ga uhvati ono njegovo mračno raspoloženje. Svakako ga se kloni. Dobro ga se čuvaj, je li ti jasno?

Otac mu je to rekao za posljednjeg dolaska, kada su pomagali istovariti teret iz kola koja su došla iz štavionice.

Johnu, njegovu djedu, hrpa koža pala je u blato, te je, odjednom obuzet bijesom, bacio nož u zid oko dvorišta.

Otac je odmah povukao Hamneta, iza sebe, da ga skloni, no John je samo bez riječi kraj njih odjurio u kuću. Otac je Hamnetu dlanovima obujmio lice, spojio vrške prstiju na stražnjoj strani njegova vrata, pogledao ga postojano i prodorno. Tvojim sestrama neće ništa, ali brinem se za tebe, promumljao je tada, nabravši čelo. Znaš na kakvo raspoloženje mislim, zar ne? Hamnet je kimnuo, ali želio je samo da taj trenutak potraje, da ga otac i dalje tako drži: zahvaljujući tome osjećao se nekako prozračno, sigurno, kao da ga otac potpuno poznaje i silno cijeni. Istodobno je bio svjestan nelagode koja se komešala unutrašnjošću njegova bića, poput obroka koji njegov želudac ne želi.

Prisjetio se onih oštrih, isprekidanih riječi koje su probijale zrak između njegova oca i djeda, pomislio na to kako njegov otac neprestano popušta ovratnik dok sjedi za stolom s roditeljima. Zakuni mi se, rekao mu je otac promuklim glasom, dok su stajali u dvorištu. Zarekni se.

Moram znati da ćeš biti na sigurnome i kad nisam ovdje da se za to pobrinem.

Hamnet smatra da održava riječ. Kloni se. Na suprotnoj je strani kamina. Djed ondje ne bi mogao doći do njega, čak i da pokuša.

Njegov djed jednom rukom drži šalicu i ispija je, dok drugom otresa kapljice s jednog papira. “Uzmi ovo”, zapovijeda mu pa mu pruža taj papir.

Hamnet se naginje naprijed, ne pomiče noge pa ga uzima vršcima prstiju. Od djedovih očiju vide se samo uski prorezi, budno ga motri. Jezik mu proviruje iz jednoga kuta usta. Sjedi, pognuto i pogrbljeno: kao kakav star, otužan žabac na nekom kamenu.

“I ovo.” Djed mu pruža još jedan papir.

Hamnet se jednako naginje naprijed, drži se na potrebnoj udaljenosti. Misli na oca, na to kako bi se njime sad ponosio, koliko bi mu bilo drago.

Hitro poput lisca, njegov djed sad nasrće. Sve se odvija toliko brzo da Hamnet poslije više neće biti siguran kojim se redom sve zbilo: papir između njih pada na pod, djed ga hvata za ručni zglob pa za lakat, vuče ga k sebi, u taj prostor između njih, prostor na koji je po očevim riječima trebao paziti, dok mu druga ruka, u kojoj i dalje drži šalicu, leti uvis, brzo. Hamnet je svjestan nekih pruga pred očima — crvene, narančaste, boja plamena, koje mu u vidno polje ulaze iz kuta — a onda osjeća bol. Oštar je, snažan, prodoran. Rub šalice zahvatio ga je neposredno ispod obrve.

“To će ti biti pouka”, kaže mu djed, smireno, “da se tako ne prikradaš ljudima.”

Suze frcaju iz Hamnetovih očiju, iz oba oka, ne samo iz ozlijeđenoga.

“Plačeš, ha? Kao kakva curica? Nisi ništa bolji od oca”, kaže njegov djed, s gađenjem, pa ga pušta. Hamnet posrče naprijed, goljenicom udara o drvenu stranicu kreveta u salonu. “Uvijek je samo plakao, cendrao i tužio se”, mumlja djed. “Bez kičme. Bez pameti. To mu je uvijek bio problem. Ni u čemu nije mogao ustrajati.”

Hamnet ponovno trči van pa juri ulicom, briše lice, rukavom upija krv. Ulazi u svoju kuću te juri stubama na kat, u gornju sobu gdje netko leži na slamarici kraj velikog roditeljskog kreveta okruženog zastorima. Taj je netko odjeven - u smeđu dugu košulju, s bijelom kapicom čije su vrpce odvezane i spuštaju joj se niz vrat — i leži na plahtama. U međuvremenu je odbacila cipele, koje leže, okrenute naopačke, poput dvije prazne čahure, kraj nje.

“Judith”, kaže dječak pa joj dodiruje ruku. “Je li ti imalo bolje?”

Djevojčica otvara kapke. Pilji u brata, na trenutak-dva, kao iz nekakve velike daljine pa ponovno zatvara oči.

“Spavam”, kaže tiho.

Ima isto srcoliko lice kao on, isto visoko čelo, s kojeg ista kosa boje kukuruza u istome rasporedu raste prema gore. Oči koje su ga tako kratko pogledale iste su boje — tople boje jantara, sa zlaćanim šarama - istoga oblika kao njegove. Za to postoji i razlog: rodili su se istoga dana i zajedno su boravili u majčinoj utrobi. Dječak i djevojčica su

blizanci, rodili su se u razmaku od samo nekoliko minuta.

Slični su kao da su se rodili iz iste posteljice.

On joj čvrsto obavija prste — isti nokti, jednako oblikovani zglobovi, iako su njegovi veći, širi, prljaviji - i nastoji potisnuti pomisao da su nekako klizavi i vrući.

“Kako si?” pita. “Bolje ti je?”

Ona se malko komeša. Savija prste u njegovu stisku.

Pridiže bradu pa je opet spušta. Dječak sad vidi da joj je donji dio vrata natečen. Da ima oteklinu i na spoju ramena i vrata. Pilji u te izbočine. Kao da Judith pod kožom ima dva prepeličja jaja.

Blijeda, obla, tako nasađena, kao da čekaju da se nešto izlegne. Jedno na vratu, jedno na ramenu.

Ona nešto govori, usne joj se razmiču, jezik se kreće u ustima. “Što si rekla?” pita on i naginje se prema njoj.

“Tvoje lice”, kaže ona. “Što ti se dogodilo s licem?”

On polaže dlan na čelo, osjeća oteklinu, vlažnost svježe krvi. “Ništa”, kaže. “Nije to ništa. Čuj”, kaže sada gorljivije. “Potražit ću liječnika. Brzo ćemo doći.”

Ona kaže nešto drugo.

“Mama?” ponavlja ona. “Do... dolazi. Nije daleko.” .

Zapravo je dalje od kilometra i pol.

Agnes ima komad zemlje na Hewlandsu, parcelu koju je unajmila od brata, a prostire se od kuće u kojoj se rodila do šume. Ondje drži pčele, u kupolastim košnicama ispletenima od konoplje, koje bruje od užurbane i

posvećene aktivnosti. Tu su i redovi začinskog bilja, cvijeća, biljaka, stabljika koje vijugaju uvis i drže grančice.

Agnesin vještičji vrt, kako ga zove njezina maćeha, dok istovremeno koluta očima.

Agnes je moguće vidjeti, gotovo svaki tjedan, kako prolazi između tih redova biljaka, kako plijevi, kako polaže dlan na košnice, kako tu i tamo prorjeđuje stabljike, potajno stavlja pojedine cvjetove, listove, komuške, latice, sjemenke u kožnu torbu koju drži na boku.

Danas ju je onamo pozvao brat, koji je poslao pastirova sina da joj kaže da nešto nije kako treba s pčelama — napustile su košnice i masovno se okupljaju na drveću.

Agnes kruži oko svojih košnica, sluša što joj pčele govore, motri roj u voćnjaku, tu gotovo posve crnu mrlju raširenu po krošnjama, mrlju koja vibrira i bruji od ogorčenosti. Nešto ih je uznemirilo. Vrijeme, promjena temperature ili je netko dirao košnice? Netko od djece, neka pobjegla ovca, njezina maćeha?

Podiže dlan, gura ga ispod košnice, uvlači ga u nju, dalje od ruba, kroz preostali sloj pčela. Nije joj vruće u laganoj haljini, pod tamnom sjenom drveća boje rijeke, debelih pletenica učvršćenih za tjeme, skrivenih pod bijelom kapicom. Lice joj ne prekriva pčelarski veo - nikada ga ne nosi. Kad biste joj se dovoljno približili, vidjeli biste da joj se usne miču, da između njih izlaze prigušeni zvukovi, coktaji upućeni kukcima koji joj kruže oko glave, spuštaju joj se na rukav, bez namjere slijeću na lice.

Ona iz košnice vadi saće i spušta se u čučanj da ga bolje promotri. Površinu mu prekriva, u velikim količinama,

nešto što izgleda kao cjelovita jedinka koja se pomiče: smeđa, sa zlatnim prugama, krila u obliku sićušnih srdaca.

Riječ je o stotinama pčela, natisnutih na malome prostoru, koje se grčevito drže saća, svojega blaga, svojega djela.

Ona pridiže stručak ružmarina koji se dimi i njime blago maše preko saća. Dim ostavlja trag u nepomičnome kolovoškom zraku. Pčele se dižu, zajednički i usklađeno pa joj se roje iznad glave, kao kakav oblak, bez pravoga ruba, mreža koja leti i koja bez prestanka i unedogled hvata samu sebe.

Blijedi vosak pomnim se struganjem, opreznim i promišljenim, prebacuje u košaru. Med se od saća odvaja oprezno, gotovo nevoljko, kap po kap. Polagano poput biljnoga soka, narančastozlatan, prodorne arome majčine dušice i cvjetne slatkoće lavande, sad već curi u posudu koju Agnes drži u ispruženoj ruci. Tanka nit meda proteže se od saća do posude, širi se i izvija.

Osjeća se svojevrsna promjena, nešto drukčije u strujanju zraka, kao da je iznad nje nečujno proletjela ptica.

Agnes, koja i dalje čuči, podiže pogled. Zbog tog kretanja ruka joj malo drhti i med joj kaplje na ručne zglobove, klizi joj niz prste, vanjskom stranom posude. Agnes se mršti, odlaže saće pa se pridiže, oblizuje jagodice prstiju.

Gleda slamnate krovove Hewlandsa, s desne strane, bijele oblutke oblaka nad glavom, nemirne grane u šumi, njoj s lijeve strane, roj pčela u krošnji jabuke. U daljini, njezin drugi najmlađi brat tjera ovce konjskom stazom, s bičem u ruci, a pas juri prema stadu i udaljava se od njega.

Sve je onako kako treba biti. Agnes još nekoliko trenutaka promatra taj treperavi tok ovaca, poskakivanje njihovih

nogu, to čupavo, blatom prekriveno runo. Jedna pčela slijeće joj na obraz. Ona je tjera dlanom.

Poslije, ali i do konca života, mislit će da bi možda, samo da je u tom trenutku otišla odande, da je skupila torbe, biljke i med pa putom krenula kući, da se povela za onom nenadanom, bezimenom nelagodom, nekako promijenila sve ono što se dogodilo nakon toga. da je pčele koje su se rojile prepustila samima sebi, umjesto što se trudila da ih vrati u košnice, možda bi spriječila ono što se spremalo.

Ali to se nije dogodilo. Ona kratkim pokretom briše znoj s čela, s vrata, samoj sebi govori da ne bude glupa.

Stavlja poklopac na punu posudu, saće ornata listom, dlanovima pritišće sljedeću košnicu, da je ocijeni, da je shvati. Naslanja se na nju, osjeća kako sve unutra bruji i vibrira, sluti njezinu snagu, njezinu moć, nalik na oluju koja se tek sprema. ' Onaj dječak, Hamnet, trči ulicom, zamiče za ugao, izbjegava konja koji stoji, strpljivo, među rukunicama kola, oko skupine ljudi okupljenih ispred gradske vijećnice, koji se ozbiljna lica naginju jedni prema drugima. Prolazi kraj neke žene s djetetom u naručju, koja zdvojno poziva starije dijete da hoda brže, da drži korak, kraj nekog muškarca koji udara magarca, kraj psa koji podiže pogled s tog nečega što već jede da tako isprati Hamneta u trku. Pas kratko laje, oštro upozorava, a onda se vraća tome što već grize.

Hamnet dolazi do liječnikove kuće — onamo ga je uputila ona žena s djetetom koju je pitao kamo da pođe — pa odlučno kuca na vrata. Na trenutak uočava oblik

vlastitih prstiju, nokte, a sve to podsjeća ga na Judith. Još snažnije lupa. Udara snažno, gromoglasno, doziva.

Vrata se naglo otvaraju, a iza njih ukazuje se neko ispijeno, razdraženo žensko lice. “Što to radiš?” pita ona uzbunjeno, prema njemu mašući nekom krpom, kao da ga želi otjerati, kao da je kakav kukac. “Takva buka probudila bi i mrtve. Nestani sad.”

Već počinje zatvarati vrata, ali Hamnet skače naprijed.

“Ne”, kaže. “Molim vas. Ispričavam se, gospo. Treba mi liječnik. Treba nam. Moja sestra... nije joj dobro. Može li doći do nas? Može li odmah doći?” Žena odlučno drži vrata pocrvenjelim rukama, ali gleda Hamneta pomno, pozorno, kao da iz crta njegova lica iščitava koliko je situacija ozbiljna. “Nema ga”, kaže na koncu. “Otišao je k pacijentu.”

Hamnet guta slinu, s mukom. “Kad će se vratiti, ako možda znate?”

Pritisak na vrata sada je slabiji. On jednom nogom ulazi u kuću, drugu ostavlja vani.

“To ne bih znala reći.” Mjerka ga od glave do pete, gleda tu nogu koja je već u njezinu predvorju. “Što je tvojoj sestri?”

“Ne znam.” Pokušava se u mislima vratiti na Judith, na to kako je ležala na pokrivaču, sklopljenih očiju, vruće, ali blijede kože. “Ima groznicu. U postelji je.” Žena se mršti. “Groznica? Ima bubone?”

“Bubone?”

“One kvrge, otekline. Pod kožom. Na vratu, pod pazuhom.”

Hamnet pilji u nju, u taj mali nabor kože među njezinim obrvama, rub njezine kapice, kako joj je izgrebao dio kože kraj uha, te čvrste, žilave kovrče koje joj izmiču straga. Razmišlja o riječi “buboni”, njezinu blago biljnome prizvuku, kako i sam taj zvuk oponaša nelagodu tih kvrga koje opisuje. Leden strah spušta mu se prsima, učas mu obavija srce pucketavim injem. Žena se sad mršti još više. Polaže dlan nasred Hamnetovih prsa i gura ga unatrag, tjera iz svoje kuće.

“Idi”, kaže, nepomična lica. “Idi kući. Odmah. Kreni.”

Već kreće zatvoriti vrata, ali onda, kroz najuži mogući otvor, kaže, i to ne neljubazno: “Zamolit ću liječnika da ti dođe. Znam tko si. Ti si mali od onoga koji izrađuje rukavice, zar ne? Unuk. Iz ulice Henley. Zamolit ću ga da svrati k tebi kad se vrati. A sad idi. I nigdje se ne zaustavljaj na putu kući.” Potom, kao da se toga tek naknadno sjetila, kaže: “Sretno ti bilo.”

On trči natrag kući. Svijet kao da nekako jače blista, ljudi su glasniji, ulice duže, boja neba kao da se nekako nameće, ima plavičast odsjaj. Onaj konj i dalje stoji ispred kola. Onaj pas sad se sklupčao na jednome kućnom pragu.

Buboni, razmišlja on opet. Tu je riječ već negdje čuo. Zna što znači, što označava.

To je nemoguće, razmišlja dok skreće u svoju ulicu. To ne može biti. Jednostavno ne može. To — to nešto ne želi imenovati, neće dopustiti da se ta riječ formira, čak ni u njegovoj glavi — u ovome gradu nepoznato je već godinama.

Netko će već biti kod kuće, to zna, kada dođe do ulaznih vrata. Kada ih otvori. Kada prijeđe prag. Kada zazove nekoga, bilo koga. Netko će se javiti. Netko će biti ondje. .

Iako toga nije svjestan, na putu do liječnika prošao je kraj sluškinje, kraj bake i djeda i starije sestre.

Njegova baka, Mary, išla je nekim prolazom, kraj rijeke, obavljala dostavu, držala štap u ispruženoj ruci, da onemogući nekog osobito razdražljivog pijetla. Susanna je koračala iza nje. Susannu je povela da nosi njezinu košaru s rukavicama — od jelenje kože, jareće kože, podstavljene vjeveričjim krznom, podstavljene vunom, ukrašene vezom, obične, bez ukrasa. “Nikako mi nije jasno”, govorila je Mary dok je Hamnet neopazice prolazio ispred završetka tog prolaza, “zašto ne možeš barem pogledati ljudima u oči kad te pozdrave. To su neke od mušterija koje tvojem djedu najviše plaćaju i malo pristojnosti ne bi bilo naodmet. Doista sam uvjerena da...” Susanna se vukla za njom, kolutala očima, teglila košaru punu rukavica. Nalik na odsječene šake, razmišljala je i puštala da bakin glas posve zaguši zvuk njezina uzdisanja, pogled na malen dio neba koji se probija između vrhova kuća.

John, Hamnetov djed, bio je među onim ljudima ispred vijećnice. Salon i one svoje proračune napustio je dok je Hamnet bio na katu s Judith, i stajao je leđa okrenutih dječaku dok je ovaj trčao prema liječniku. Da se dječak u prolasku osvrnuo, bio bi vidio kako se njegov djed gura i ulazi u tu skupinu, kako se naginje prema drugim ljudima,

kako ih snažno hvata za nevoljke ruke, potiče ih, zadirkuje, usrdno ih poziva da s njime pođu u gostionicu.

John nije bio pozvan na taj sastanak, ali čuo je da će se održati pa je otišao onamo u nadi da će ljude uhvatiti prije nego što se raziđu. Želi se samo ponovno nametnuti kao važan i utjecajan čovjek, povratiti nekadašnji ugled. To može postići, toga je svjestan. Treba mu samo da ga ti ljudi poslušaju, ti ljudi koje poznaje već godinama, koji mogu potvrditi koliko je radišan, koliko je odan ovome gradu. Ili mu, ako ništa drugo, treba oprost ili malo gledanja kroz prste ceha i gradskih vlasti. Nekoć je bio šerifov pomoćnik, a potom i gradski vijećnik. Nekoć je sjedio u prvome redu u crkvi i nosio grimizni talar. Jesu li ovi ljudi to zaboravili?

Kako je moguće da ga nisu pozvali na taj skup? Nekoć je bio utjecajan - vladao svima njima. Bio je netko i nešto. A sada je spao na to da živi od ono malo novca što mu najstariji sin uspije poslati iz Londona (kako je taj mladić samo znao izazvati bijes, uvijek se nešto vrzmao oko sajmišnog trga, tratio vrijeme; tko bi i pomislio da će od njega na koncu nešto biti).

Johnov posao i dalje cvjeta, u određenoj mjeri, jer ljudima će uvijek trebati rukavice, a ako ovi ljudi i znaju za njegovu tajnu trgovinu vunom, njegove sudske pozive zbog neodlaska u crkvu i globe zbog bacanja otpada na ulicu, neka im. John se može nositi s njihovom kritikom, njihovim kaznama i zahtjevima, njihovim zlobnim šaputanjima o tome kako mu je upropaštena obitelj, o tome kako mu je zabranjen dolazak na sastanke gradskog vijeća.

Ima jednu od najboljih kuća u gradu: uvijek će mu ostati barem to. No John ne može podnijeti da niti jedan od njih

s njime ne želi popiti ni piće, podijeliti kruh za njegovim stolom, ugrijati se uz njegovo ognjište. Izvan vijećnice, ljudi izbjegavaju njegov pogled, samo nastavljaju razgovor. Ne slušaju njegov pripremljeni govor o pouzdanosti trgovanja rukavicama, o njegovim uspjesima, njegovim trijumfima, ne slušaju njegove pozive u gostionicu, kući na večeru. Samo odsutno kimaju, okreću se na drugu stranu. Jedan ga tapša po nadlaktici, kaže da, Johne, svakako.

Pa tako u gostionicu odlazi sam. Samo nakratko. Čovjeku može biti dobro i samo u vlastitome društvu.

Sjedit će ovdje, na tome polusvjetlu, kao svojevrsnome sutonu, s komadićem svijeće na stolu pred sobom, i gledati kako u njezinoj svjetlosti u beskonačnost kruže i kruže zalutale muhe. .

Judith leži na krevetu, a zidovi kao da se nadimaju prema unutra pa se opet povlače. Približavaju se pa se udaljavaju, približavaju, udaljavaju. Drveni stupovi u kutovima kreveta njezinih roditelja, u kutu, migolje se i izvijaju poput zmija. Strop se mreška i nabire poput površine jezera. Čini joj se da su joj ruke istodobno i preblizu i jako daleko. Linija u kojoj se spajaju bjelina žbuke i tamno drvo greda svjetluca i lomi se. Lice i prsa su joj vrući, gore, prekriveni su ljepljivim znojem, no stopala su joj ledena. Drhti, jednom, dvaput, hvata je pravi grč, i vidi zidove kako se savijaju prema njoj, primiču se pa se ponovno udaljavaju. Kako ne bi vidjela te zidove, zmije umjesto stupova kreveta, strop koji se miče, sklapa oči.

Istog trenutka nalazi se negdje drugdje. I to odjednom na mnogim mjestima. Prolazi nekom livadom, čvrsto se drži za nečiju ruku. To je ruka njezine sestre, Susanne. Ima dugačke prste i madež na četvrtome zglobu. Ne želi da je drži: nije obavila prste oko Judithine ruke, nego ih drži ravno i ukočeno. Judith je mora držati svom snagom da joj ne sklizne iz ruke. Susanna velikim koracima prolazi visokom travom na livadi, a pri svakome koraku ruka koju drži Judith pomalo se trza. Ispusti lije, Judith bi mogla potonuti pod površinu trave. Mogla bi se izgubiti tako da je nitko više nikada ne pronađe. Važno je presudno — da nikako ne ispusti tu ruku. Nikad je ne smije pustiti. Ispred njih, zna, hoda njihov brat. Hamnetova glava blago poskakuje, izranja i nestaje u travi. Kosa mu je boje zreloga žita. Dugačkim koracima grabi kroz travu, ispred njih, poput zeca, poput kometa.

A onda se Judith odjednom nalazi u nekoj gužvi. Noć je i hladno je. Sjaj svjetiljaka probija ledenu tamu. Čini joj se da se održava sajam povodom Svijećnice. U toj je masi, ali istovremeno i iznad nje, na nečijim snažnim ramenima.

Očevima. Nogama mu obavija vrat, a on je drži za gležnjeve. Ona je zarila prste u njegovu kosu. On ima gustu tamnu kosu, kao Susanna. Najmanjim prstom kucka mu po srebrnome prstenu koji ima na lijevoj usnoj resici. On se tome smije - osjeća potmuo zvuk njegova smijeha, nalik na grmljavinu, koji iz njega prelazi u nju - i odmahuje glavom, tako da naušnica udara po njezinu noktu. Ondje je i njezina majka, i Hamnet i Susanna, i njihova baka. Otac je za to da je stavi na ramena odabrao upravo Judith: samo nju.

Vidi se snažan bljesak svjetlosti. Zeravnici su blistavi i sjaje oko drvene pozornice, podignute do visine na kojoj je ona, na očevim ramenima. Na pozornici su dvojica muškaraca, u zlatnoj i crvenoj odjeći, s mnoštvom resa i vrpca. Na glavi imaju visoke cilindre, a lice im je bijelo poput krede, s naglašenim crnim obrvama i crvenim usnama. Jedan ispušta prodoran vrisak i na drugoga baca zlatnu loptu. Zatim se prebacuje na ruke i nogama hvata loptu. Otac joj ispušta gležnjeve, da zaplješće, a Judith se grčevito drži za njegovu glavu. Jako se boji da bi mogla pasti, skliznuti unatrag, s njegovih ramena i naći se u toj nemirnoj, uskomešanoj masi koja vonja po pečenim policama, mokrome psu, znoju i kestenju. Od povika onoga muškarca u srce joj se uvukao strah. Ne voli žeravnike, ne sviđaju joj se nazubljene obrve tih muškaraca. Ništa od svega toga ni najmanje joj se ne sviđa.

Počinje plakati, tiho, suze joj klize niz obraze i poput biserja se skupljaju u očevoj kosi. .

Susanna i njezina baka, Mary, još nisu kod kuće. Mary je zastala da porazgovara s nekom ženom iz župe: razmjenjuju komplimente i ljubaznosti, jedna drugu tapšu po ruci, ali Susannu nije tako lako zavarati. Zna da ta žena nimalo ne voli njezinu baku. Ta se žena ne prestaje ogledavati, osvrtati, pitati se vidi li tko da razgovara s Mary, suprugom osramoćenog rukavičara. Mnogi u gradu, Susanna zna, nekoć su im bili prijatelji, a sada prelaze ulicu da ih izbjegnu. To tako ide već godinama, no sve otkako je djed kažnjen zbog nedolaska u crkvu, mnogi iz grada prestali su glumiti uljudnost i samo su prolazili

kraj njih kao da ne postoje. Susanna vidi kako se baka toj ženi ispriječila na putu, kako ova ne može proći kraj nje, ne može izbjeći razgovor. Ona sve to primjećuje. Svijest o tome prži joj unutrašnjost glave, ostavlja crne tragove gorenja. .

Judith leži sama na krevetu, otvara i zatvara oči. Ne uspijeva pojmiti što se dogodilo s ovim danom. U jednome trenutku ona i Hamnet potezali su komade špage i zabavljali se s novim mačićima - dobro pazili da ne naiđe baka, jer ona je Judith rekla da nacijepa triješće i ulašti stol dok Hamnet piše zadaću — a onda je odjednom osjetila slabost u rukama i bol u leđima, kao i peckanje u grlu. Nije mi dobro, rekla je tada bratu, a on je podignuo pogled s mačića, pogledao nju, pogledom joj prešao po čitavome licu. Ona je sada na tome krevetu i nema pojma kako je onamo dospjela, ni kamo je otišao Hamnet, ni kad joj se vraća majka, ni zašto nema nikoga. .

Sluškinji treba puno vremena da odabere proizvode iz kasne ponude na tržnici, dok cijelo vrijeme očijuka s mljekarom uz tezgu. No da, no da, govori on i ne pušta kantu. O, govori sluškinja dok povlači ručku. Nećeš mi dati? Što dati, pita mljekar i znakovito uzdiže obrve. .

Agnes je skupila med, uzela vreću i zapaljeni ružmarin pa krenula prema roju pčela. Pokupit će ih vrećom i vratiti u košnicu, ali polagano i beskonačno oprezno. .

Otac je na dva dana jahanja, u Londonu, i upravo u tom trenutku dugačkim koracima prolazi kroz Bishopsgate, ide prema rijeci, gdje kani kupiti jednu od tankih pogačica od nedizanoga tijesta koje se ondje prodaju na tezgama.

Danas ga mori užasna glad, koju doručak koji se sastojao od piva i zobene kaše i pita koju je pojeo za objed nisu utažili. Pazi na novac, uvijek ga pomno čuva, nikad ne troši više nego što baš mora. I zbog toga je predmet stalne poruge među kolegama s kojima radi. Ljudi za njega govore da skriva zlato u torbama pod daskama u svome stanu: čuo je to i samo se smiješio. To, dakako, nije točno: sve što zaradi šalje kući u Stratford ili odnosi onamo, umotano i spremljeno u bisage, kad se vraća kući. Ipak, ne troši ni novčića ako nije apsolutno nužno. A tog je dana, sredinom poslijepodneva, upravo pogačica jedna takva nužnost.

Uz njega hoda muškarac, zet njegova stanodavca. Taj čovjek govori još otkako su izašli iz kuće. Hamnetov otac samo povremeno sluša što ovaj govori — nešto o tome što sve zamjera puncu, o neostvarenome mirazu, neispunjenome obećanju. Umjesto toga on razmišlja o tome kako se sunce, nalik na kakve ljestve, spušta kroz uske razmake među zgradama i osvjetljava ulicu blistavu od kiše, o pogačici koja ga očekuje uz rijeku, o bučnome vijorenju i sapunastome mirisu rublja koje mu visi nad glavom, o svojoj supruzi, tek načas, o tome kako joj se lopatice približavaju i razmiču dok učvršćuje gustu kosu ukosnicom, o jednome šavu na vršku visoke cipele koji je, kako se čini, popustio pa sad mora k postolaru, možda

nakon što pojede pogačicu, čim se riješi toga gazdinog zeta i njegova svadljivog blebetanja. .

A Hamnet? On se vraća u usku kuću, izgrađenu u prolazu, na praznome mjestu. Sada je siguran da će se ostali vratiti. On i Judith više neće biti sami. Ovdje će biti i netko tko će znati što učiniti, netko tko će preuzeti glavnu riječ u svemu, netko tko će im reći da je sve u redu. Sad ulazi, pušta vrata da se za njim sama zatvore. Doziva, govori da se vratio, da je kod kuće. Zastaje, čeka odgovor, ali odgovora nema: posvuda vlada samo tišina.

.

Kad biste na Hewlandsu stali kod prozora i nakrivili vrat, vidjeli biste rub šume.

Moguće je da biste zaključili da je riječ o nemirnome, zelenome, nestalnome prizoru: vjetar miluje, nabire, nosi masu lišća, svako stablo na promjene vremena reagira barem malo drukčijim tempom od susjednih stabala, savija se i podrhtava i maše granama, kao da se želi skloniti od tog zraka, od samoga tla koje ga hrani.

Jednoga jutra u rano proljeće, petnaestak godina prije nego što će Hamnet utrčati u liječnikovu kuću, jedan učitelj latinskoga stoji na tome mjestu kod prozora, odsutno poteže prstenastu naušnicu na lijevome uhu. Promatra drveće. Ta njihova zajednička pojava, to što su stabla tako poredana, obrubljuju farmu, podsjeća ga na kulisu u kakvome kazalištu, na onakvu oslikanu varku kakva se, brzo, postavlja kako bi publika znala da se sada nalazi u šumi, da više nema grada ili ulica iz prethodnoga prizora, da su sada na šumovitome, neobrađenome, možda i nestalnome tlu.

Lice mu se jedva primjetno mršti. Ostaje kod prozora, jagodica jedne ruke pritisnutih na staklo tako da su im vršci već bijeli. Dječaci su iza njega, sprežu glagole, učitelj ih trenutačno ne čuje jer je posvećen iznimnome kontrastu između prodornoplavog proljetnog neba i zelenila mladih

listova u šumi. Te boje kao da se bore, nadmeću za prevlast, snagu: zeleno protiv plavoga, jedno protiv drugoga. Njega preplavljuju dječji glagoli na latinskome, prolaze kroz njega poput vjetra koji šumi u krošnjama.

Negdje u kući na farmi čuje se zvono, prvo kratko, a onda i ustrajnije. U prolazu se čuju koraci, zvuk vrata koja udaraju u okvir. Jedan od dječaka — mlađi, James, zna njegov učitelj iako se nije okrenuo — uzdiše, kašlje, nakašljava se, a onda se pridružuje zajedničkome konjugiranju. Učitelj popravlja ovratnik, gladi kosu.

Latinski glagoli samo se nižu i komešaju oko njega, nalik na magle nad močvarom, provlače mu se između nogu, penju se i prelaze preko njegovih ramena, prolaze kraj ušiju, izlaze kroz pukotine u prozorima s olovnim prečkama. On pušta da se riječi koje dječaci recitiraju stope u nejasnu masu, nalik na auru, koja ispunjava prostoriju, diže se sve do visokih, već crnih stropnih greda. Ondje se skupljaju, zajedno s viticama i oblačićima dima iz vatre koja tinja u kaminu bez dimnjaka. Dječacima je zadao da sprežu glagol “incarcerare”: to stalno ponavljanje glasa k kao da struže po zidovima prostorije, kao da i same riječi nekako žele izaći.

Učitelja na dolazak ovamo, dvaput tjedno, tjera otac, izrađivač rukavica, koji je nešto dužan imanju Hewlands, nakon propasti nekog sporazuma ili ugovora sa slobodnim seljakom koji je prije bio vlasnik farme. Bio je to muškarac širokih ramena koji je za pojasom nosio kratku pastirsku kuku koja je mogla služiti i kao toljaga, a učitelju se podosta sviđalo nešto na njegovu otvorenome, iskrenom licu. Ali taj je seljak lani iznenada umro i za sobom ostavio

sva ta jutra i stada, kao i suprugu i osmero ili devetero djece (učitelj ne zna točno koliko ih je). Taj je događaj njegov vlastiti otac popratio jedva prikrivenom zluradošću. Jedino je on znao stvarnu prirodu tog zajma: učitelj je načuo oca kako se hvali, kasno noću, kada je mislio da ga nitko ne čuje (učitelj je jako dobar u prisluškivanju): Zar ne shvaćaš? Udovica za to ne zna, a ako i zna, neće se usuditi doći i tražiti da ispunim obećano, kao ni onaj gorostasni tupan od starijega sina. Čini se, međutim, da su udovica ili sin učinili upravo to i da taj sporazum (učitelj je načuo, prisluškujući razgovore iza zatvorenih vrata roditeljske sobe) ima nekakve veze s nečim što je njegov otac učinio s jednom pošiljkom seljakovih ovčjih koža.

Njegov je otac seljaku rekao da ih treba poslati na izbjeljivanje, a seljak mu je povjerovao. No onda je otac odlučno ustvrdio da na njima treba zadržati vunu, što je kod seljaka pobudilo sumnju i to je onda nekako izazvalo sve ove nevolje. Učitelj ovo posljednje baš nije posve shvatio, jer se njegova majka morala udaljiti od tog šaputanja zbog razdražljivog i prodornog plača Edmonda, svojega najmlađeg djeteta.

Učiteljev otac, koji izrađuje rukavice, ima neki novi, blago nedopušteni posao za koji ne bi trebao znati nitko od njih: učitelju je to jasno. Roditelji su im rekli da ako netko pita moraju reći da je ta ovčja koža namijenjena za izradu rukavica. On i njegova braća i sestre ostali su zbunjeni, jer im nije ni palo na pamet da bi koža mogla imati neku drugu svrhu. Za što bi je još uopće mogao trebati njihov otac, najuspješniji rukavičar u gradu?

Postoji neki dug ili globa koje njihov otac ne može — ili ne želi? — platiti, a seljakova udovica ili sin neće samo tako odustati pa se čini da je on sam svojevrsna otplata. Njegovo vrijeme, njegova gramatika latinskoga, njegov mozak.

Dvaput tjedno, rekao mu je otac, mora prijeći tih približno kilometar i pol do dva, izaći iz grada, uz rječicu, doći do tog niskog zdanja, okruženoga ovcama, gdje mlađim dječacima mora objašnjavati lekcije.

Za taj plan, za tu mrežu koja se plete oko njega, nije bilo nikakvog upozorenja. Otac ga je jedne večeri, kada su se svi već spremali za spavanje, pozvao u radionicu i rekao mu da treba poći na farmu Hewlands i “početi njihovim dječacima u glavu ulijevati malo znanja”. Učitelj je stajao, na vratima i prodorno gledao oca. Kada je to, upitao je, dogovoreno? Njegovi otac i majka počeli su brisati i laštiti alat, pripremati ga za sutrašnji dan. To se tebe ne tiče, rekao mu je otac. Važno je samo da ideš onamo. A što, uzvratio je sin, ako mi se ne ide? Otac je u kožne korice spremio dugačak nož, držao se kao da nije čuo odgovor. Majka je pogledala supruga pa sina, te mu jedva primjetno odmahnula glavom. Ići ćeš, rekao je njegov otac nakon nekoga vremena pa odložio krpu i to je bio kraj te priče. Želja da se udalji od to dvoje ljudi, da izađe iz te prostorije, da rastvori ulazna vrata i istrči na ulicu bujala je u sinu, poput soka u kakvu stablu. I da, da udari oca, da nekako naudi tome tijelu, da vlastitim šakama, rukama i prstima tome čovjeku vrati sve ono što je on činio njemu.

Svi su, svih šestero, povremeno trpjeli udarce, čelični stisak i pljuske kao posljedicu očeve raspaljivosti, ali nitko ni blizu toliko redovito i okrutno kao taj najstariji sin. Nije

znao zašto, ali nešto u vezi s njim uvijek je usmjeravalo očev bijes i frustriranost prema njemu, poput potkove koju privlači magnet. Uvijek je osjećao očevu žuljevitu ruku kako mu obavija meku kožu nadlaktice, taj neizbježni stisak koji ga je držao na mjestu dok ga je otac zasipao udarcima drugom, jačom rukom. Sok zbog pljuske, iznenadne i oštre, s visine, prodoran bol i pečenje od nekog drvenog pomagala po stražnjoj strani nogu. Koliko su samo tvrde kosti u šaci odrasloga muškarca, koliko meko i nježno tijelo jednoga djeteta, koliko je lako savijati i napinjati te mlade, još nerazvijene kosti. Taj prigušeni osjećaj sveobuhvatnoga bijesa, nemoćne poniženosti, tijekom beskonačnih minuta primanja batina.

Gnjev njegova oca nije potjecao niotkuda, bio je poput olujnog vjetra, i jednako je brzo nestajao. Nije bilo pravila, nije bilo upozorenja, nije bilo objašnjenja. Preko ruba ga nikad nije dvaput gurnula ista stvar. Sinje naučio, još u vrlo ranoj dobi, naslutiti početak tih erupcija, kao i niz lažnih pokreta i izmicanja kako bi izbjegao očeve šake. Kao što kakav astronom očitava neznatne promjene u rasporedu planeta i nebeskih tijela, da vidi što donosi budućnost, tako je i taj najstariji sin postao vrlo vješt u čitanju očevih raspoloženja i izraza. Jednostavno je već unaprijed znao, po zvuku ulaznih vrata kad je otac dolazio s ulice, po ritmu njegovih koraka na kamenim pločama, očekuju li ga batine ili ne. Prolivena zaimača vode, cipela ostavljena na pogrešnome mjestu na podu, izraz lica koji ne odražava dovoljno poštovanja - bilo što od toga moglo je poslužiti kao izlika koju je otac samo tražio.

U posljednjih približno godinu dana sin je narastao, visinom nadmašio oca: snažniji je, mlađi, brži. Zahvaljujući pješačenju do raznih lokalnih tržnica, do udaljenih seoskih imanja, do štavionice, s vrećama punima koža ili dovršenih rukavica na leđima, na ramenima i vratu stekao je nove, snažnije mišiće.

Sinu nije promaknulo da su očevi udarci, u posljednje vrijeme, rjeđi. U jednome trenutku, prije nekoliko mjeseci, otac je iz radionice izašao kasno navečer, a kad je u prolazu zatekao sina, bez riječi je nasrnuo na njega i, pridignuvši mijeh s vinom koji je držao u ruci, njime ga raspalio po licu.

Bol nije bio prodoran, nije ga ništa peklo, ništa nije nateklo, nije osjećao ni pritisak: bio je nekako oštar, kratkotrajan, kao da reže i razdire. Sin je znao da će na licu imati crveni trag, razrezotinu. Pogled na taj trag kao da je samo dodatno razjario oca, jer je ponovno podignuo ruku, spremajući se za drugi udarac, ali sinje također podignuo ruku. Uhvatio oca za ruku. Odupro mu se svom snagom i uvidio, na svoje veliko iznenađenje, da je očevo tijelo pod njegovim pritiskom popustilo. Može gurnuti tog čovjeka, tog gorostasa, to čudovište iz svojega djetinjstva, na zid, i to bez veće muke. To je i učinio. Držao je ondje oca samo pritiskom lakta. Pretresao mu ruku, kao da je riječ o kakvoj lutki, a mijeh je pao na tlo. Unio mu se u lice i istovremeno primijetio da gleda dolje. Ovo ti je, rekao mu je, posljednji put da si me udario.

Dok stoji kod prozora kuće na imanju Hewlands, potreba da ode, da se pobuni, da pobjegne toliko je velika da ga ispunjava sve do krajnjih rubova: ne može pojesti ništa s tanjura koji mu je ostavila farmerova udovica, toliko

ga ispunjava silna želja da ode, da pobjegne, da pokrene noge i dođe na neko drugo mjesto, koliko može dalje od ovoga.

Latinski se nastavlja, glagoli se vrte u krug, od pluskvamperfekta do prezenta. On se upravo sprema okrenuti prema učenicima kada vidi da netko izlazi iz šume.

Još trenutak-dva učitelju se čini da je to neki mladić.

Ima kapicu priljubljenu uz glavu, kožni prsluk, dugačke zaštitne rukavice. Iz šume izlazi sa svojevrsnom muškom nehajnošću ili samouvjerenošću, korača dugačkim koracima, u čizmama. Na ispruženoj ruci drži nekakvu pticu: crvenkastosmeđu, žućkastobijelih prsa, s crnim točkama na krilima. Ptica sjedi pognute glave, mirno, a tijelo joj se ljulja u ritmu kretanja pratitelja, prijatelja.

Učitelj zamišlja da je ta osoba, taj mladić koji kroti jastrebove, neki radnik angažiran na imanju. Ili rođak obitelji koji je možda došao u posjet. A onda primjećuje dugačku pletenicu, koja visi preko ramena i seže ispod struka, prsluk čvrsto vezan i pripijen oko torza koji se oko sredine neobično sužava. Vidi i suknju, koja je bila pridignuta, a sada se žurno spušta preko čarapa. Pod kapicom vidi blijedo, ovalno lice, visoko čelo, puna crvena usta.

Prilazi još bliže staklu, naslanja se na prozorsku dasku pa gleda kako se ta žena skladno ljulja slijeva nadesno unutar prozorskog okvira, drži pticu na ruci, dok joj suknja leprša oko čizama. A onda ulazi u dvorište kuće, prolazi između kokoši i gusaka, zaobilazi kuću i nestaje.

On se uspravlja, više se ne mršti, pod njegovom rijetkom bradom pojavljuje se slabašan osmijeh. Iza njega sve je utihnulo. Vraća se u stvarnost: poduka, dječaci, konjugacija glagola.

Okreće se. Spaja vrškove prstiju, jer misli da bi učitelji to trebali činiti, kao što su ne tako davno u školi činili njegovi učitelji.

“Izvrsno”, kaže im.

Oni gledaju prema njemu, poput biljaka koje se okreću prema suncu. Smiješi se njihovim blagim, još neformiranim licima, blijedima poput tijesta koje se još nije dignulo na toplini s prozora. Pretvara se da ne vidi da mlađeg brata ispod stola bodu oguljenim štapom, da je stariji svoju pločicu ispunio bezbrojnim šarama i vijugama.

“A sada”, kaže im, “htio bih da poradite na prijevodu ove rečenice: ‘Hvala, gospodine, na ljubaznome pismu’.”

Oni počinju mukotrpno raditi, pisati po pločicama, pritom stariji (i najgluplji, učitelj to zna) diše na usta, dok mlađi polaže glavu na ruku. Kakvog, zapravo, smisla ima dječacima davati ovakvu poduku? Nije li im sudbina već namijenila da budu farmeri, baš kao i njihov otac i starija braća? Ali, s druge strane, kakve je on imao koristi od takvoga znanja? Sve te silne godine u gimnaziji3, a evo kako je skončao - u sobi punoj dima, gdje pokušava navesti

3

Riječ je o tzv. grammar school, gotovo cjelodnevnoj školi (obično od 6 do 17 sati) koju su u elizabetinskome razdoblju polazili dječaci, najčešće pripadnici srednje klase, učili pisati i čitati, latinski, gramatiku (u dobi od 7 do 10 godina), a poslije (10-14 godina) i grčki, aritmetiku i si. (op. prev.)

sinove uzgajivača ovaca da nauče konjugaciju i pravilan poredak riječi u rečenici. Čeka da dječaci završe vježbu pa pita: “Kako se zove ona sluškinja? S pticom?”

Mlađi brat gleda ga izravno i otvoreno. Učitelj mu uzvraća osmijehom. Vješt je, i time se ponosi, u pretvaranju, u čitanju tuđih misli, u predviđanju njihovih koraka, sljedećih poteza. Život s roditeljem kratkog fitilja kod čovjeka usavrši te vještine već u vrlo mladoj dobi.

Učitelj zna da stariji neće pogoditi kakve se nakane kriju iza tog pitanja, ah da mlađi, sa svojih devet godina, hoće.

“Pticom?” pita stariji. “Nema nikakvu pticu.” Pa gleda brata. “Ili ima?”

“Nema?” Učitelj vidi da ga gledaju i ne razumiju. U mislima, na trenutak, ponovno vidi ono prošarano jastrebove perje. “Možda griješim.”

Mlađi brat sad žurno kaže: “Hettie se brine o svinjama i kokošima.” Sad gleda namršteno. “Kokoši su ptice, zar ne?”

Učitelj kima. “Da, svakako.”

Ponovno se okreće prema prozoru. Gleda van. Sve je jednako kao i prije. Vjetar, drveće, lišće, prljave ovce zbijene na okupu, dugačak komad pripitomljene, obrađene zemlje koja se spaja sa šumom. Nigdje ni traga nekoj djevojci. Je li moguće da je na njezinoj ruci bila kokoš? Sumnja. .

Kasnije toga dana, nakon nastave, učitelj odlazi iza kuće. Trebao bi putom krenuti prema gradu, započeti to

dugotrajno pješačenje, ali želi još jednom vidjeti onu djevojku, želi je promotriti, možda s njome razmijeniti pokoju riječ. Ima potrebu iz blizine bolje pogledati onu pticu, čuti kakav će glas izaći iz onih usta. Volio bi u ruci osjetiti težinu one pletenice, osjetiti kako mu taj svilenkasti pleteni konopac promiče kroz prste. Podiže pogled prema prozorima kuće dok je zaobilazi. Dakako, nema nikakva razloga da on bude ondje, u dvorištu. Majka onih dječaka u trenu bi mogla shvatiti što traži i otpraviti ga odande.

Mogao bi ostati bez učiteljskog posla kod njih, ugroziti taj vrlo osjetljivi dogovor koji je njegov otac postigao sa seljakovom udovicom. Učitelj ne zastaje čak ni zbog te pomisli.

Prolazi dvorištem, izbjegava lokvice i hrpice izmeta.

Ranije je kišilo, dok je dječacima pokušavao objasniti konjunktiv: čuo je rominjanje kapi na visokome slamnatom krovu u toj sobi. S neba malo-pomalo nestaje svjetlosti, sunce je već gotovo na zalasku. U zraku se i dalje osjeća nepopustljiva zimska hladnoća. Neka kokoš marljivo čeprka po tlu, tiho stenje sebi u bradu.

On misli na tu djevojku, njezinu pletenicu, njezina jastreba. Sada shvaća da bi mu ti sporazumom propisani posjeti mogli prestati padati toliko teško. Sada bi taj posao, s tom djecom, na tome sumornome i užasnome mjestu, napokon mogao postati podnošljivim. Zamišlja druženje nakon učiteljskih obaveza, šetnje šumom, susrete iza jedne od onih šupa ili pomoćnih zgrada.

Ni na trenutak ne pomišlja da je djevojka koju je vidio zapravo najstarija kći obitelji.

U tome je kraju na svojevrsnome zlu glasu. Govorka se da je čudna, udarena, nasađena na svoju stranu, možda i luda. Čuo je da po volji tumara zabačenim puteljcima i šumom, skuplja biljke i priprema nekakve sumnjive napitke. Mudro je ne ljutiti je jer ljudi kažu da je vještine naučila od neke krezube vještice koja je običavala spravljati ljekarije i presti te je bila u stanju usmrtiti novorođenče jednim jedinim pogledom. Govorka se da joj pomajka živi u strahu da je djevojka ne urekne, osobito sada kada je vlasnik imanja umro. No bit će da ju je otac volio, jer joj je oporukom ostavio nemali miraz. Iako, dakako, nema toga koji bi se njome htio oženiti. Priča se da je predivlja za bilo kojeg muškarca. Njezina majka, pokoj joj duši, bila je Ciganka, ili čarobnica, ili šumski duh: učitelj je o njoj čuo puno takvih nevjerojatnih priča. Njegova vlastita majka odmahuje glavom i s neodobravanjem cokće jezikom kad god netko spomene tu djevojku.

Učitelj je nikada nije vidio, ali zamišlja neko biće koje je napola žena, a napola životinja: gustih obrva, hromu, kose prošarane sjedinama, odjeće oblijepljene blatom i lišćem.

Kći mrtve šumske vještice. Zacijelo šepa, nešto si mumlja u bradu dok prekopava po torbi s čarolijama i lijekovima.

Gleda oko sebe, gleda sjenu iza svinjca, gole grane jabuka koje se savijaju preko ograde na samome rubu dvorišta. Ne bi htio slučajno naići na tu kćer. Prolazi kroz vrata u ogradi i dalje stazom. Osvrće se prema prozorima kuće, vratima staje, u kojoj stoka preživa i kima odijeljena pregradama. Gdje bi mogla biti?

Od misli o toj ludoj sestri vještici odvraća ga neki pokret njemu s lijeve strane: otvaraju se neka vrata, leprša

suknja, čuje se škripa šarke. To je ona djevojka s pticom!

Upravo ta, ista. Izlazi iz neke grubo izgrađene pomoćne zgrade, za sobom zatvara vrata. Točno je ondje, pred njim, kao da je samim mislima zazvao njezinu pojavu.

On kašlje u šaku.

“Dobar vam dan”, kaže.

Ona se okreće. Na trenutak ga gleda, uzdiže obrve, jedva primjetno, kao da je nekako vidjela kovitlanje njegovih misli i kao da mu je glava prozirna poput vode.

Spušta pogled sve do njegovih visokih cipela pa ga onda ponovno podiže.

“Gospodine”, kaže, nakon nekoliko trenutaka, uz gotovo neprimjetan naklon. “Što vas dovodi na Hewlands?”

Glas joj je jasan, moduliran, artikuliran. To odmah djeluje na njega: ubrzava mu se puls, osjeća toplinu u prsima.

“Ovdje poučavam dječake”, kaže on. “Latinski.”

Očekuje da će je se to dojmiti, da će s poštovanjem kimnuti. Učenje čovjek, čovjek od knjiga, od znanja. Pred vama ne stoji nekakav seljak, gospo, najradije bi joj rekao, nipošto običan mladić sa sela.

Ali izraz djevojčina lica uopće se ne mijenja. “Ah”, kaže. “Učitelj latinskoga. Pa naravno.”

Zbunjuje ga tako bezlična reakcija. Ta osoba doista jako zbunjuje: teško je i pretpostaviti koliko joj je godina, baš kao i koji joj je točno status. Možda je čak i malo starija od njega. Odjevena je poput sluškinje, u grubu i prljavu odjeću, ali govori poput kakve dame. Drži se vrlo

uspravno, gotovo mu je ravna po visini, kose tamne poput njegove. Gleda ga u oči kao kakav muškarac, ali figura pod tim pripijenim prslukom nedvojbeno je ženska.

Učitelj zaključuje da je u ovome slučaju najbolje pristupiti joj smiono. “Smijem li vidjeti vašu... vašu pticu?”

Ona se mršti. “Moju pticu?”

“Prije sam vas vidio, izlazili ste iz šume, nije li tako? Na ruci ste držali pticu? Jastreba. Bilo je baš intrigantno...”

Prvi put na njezinu se licu vide određene emocije: brižnost, zabrinutost, određene naznake straha. “Nećete im reći”, rukom pokazuje prema kući, “zar ne? Danas je nisam smjela izvesti, znate, ali bila je tako nemirna, tako gladna, da nisam mogla podnijeti pomisao da cijelo poslijepodne bude zatočena. Nećete reći, zar ne, da ste me vidjeli? Da sam bila vani?”

Učitelj se smiješi. Čini korak prema njoj. “Nikada neću ni spomenuti ništa slično”, kaže svečano, umiruje ju.

Polaže joj dlan na podlakticu. “Ne brinite se.”

Ona ga gleda u oči. Tako se promatraju s male udaljenosti. On vidi oči koje su gotovo zlatne, s tamnojantarnim prstenom oko zjenica. Zelenkaste mrljice.

Dugačke, tamne trepavice. Blijedu kožu s pjegama na nosu i jagodičnim kostima. Ona tada čini nešto neobično: stavlja dlan na njegovu ruku na svojoj podlaktici. Hvata ga za kožu i mišić između palca i kažiprsta pa stišće to mjesto.

Stisak je čvrst, ustrajan, neobično prisan, na rubu bola. On zatečeno uzdiše. U glavi mu se malko vrti. Ta čvrstoća i pouzdanje. Čini mu se da ga nitko nikada nije tako dodirnuo, za to mjesto, na taj način. Ne bi mogao povući

ruku bez naglog potezanja, čak i da želi. Iznenađenje njezinom snagom, koja ga, shvaća, neobično uzbuđuje.

“Ja...” zausti sada, ne znajući ni približno u kojem bi smjeru mogla poći ta rečenica, što zapravo želi reći. “Jeste li...”

Ona mu naglo ispušta ruku. Povlači svoju ruku od njega. A njegova ruka, na onome mjestu gdje ga je držala, sada je nekako užarena i posve gola. Njome trlja čelo, kao da je želi vratiti u prijašnje stanje. “Željeli ste vidjeti moju pticu”, kaže ona, sada strogo službenim i stručnim tonom pa uzima ključ s nekog lanca skrivenog u suknji, otključava vrata i otvara ih. Ulazi, a on, omamljeno, kreće za njom.

Riječ je o malenome, polumračnome i skučenome prostoru, obilježenome dobro poznatim mirisom sušenja.

On duboko udiše: aromu drva, vapna, nečega slatkastoga i vlaknastoga. Uz naznake mirisa krede i mošusa. A ta žena kraj njega: osjeća miris njezine kose i kože, s jedva primjetnim mirisom ružmarina. Upravo se sprema ponovno ispružiti ruku prema njoj - njezino rame, njezin struk toliko su mu blizu da ga to već gotovo izluđuje, a zašto bi ga zapravo uopće uvela ovamo ako nije mislila i na...

“Evo ga”, šapuće, usrdno i prigušeno. “Vidite ga?”

“Koga?” kaže on, posve zbunjen strukom, ružmarinom, policama koje ga okružuju, koje u polutami postaju sve jasnije, jer mu se oči navikavaju na nedostatak svjetlosti. “Što?”

“Mojega sokola”, kaže ona pa čini korak naprijed, a učitelj vidi, na suprotnome kraju prostorije, visoku drvenu motku na kojoj stoji ta grabljivica.

Ima kukuljicu, a krila su joj sklopljena, ljuskave narančastožute kandže čvrsto se drže za prečku. Pognuta je, sva nekako uvučena u sebe, kao da se tako štiti od snažne kiše. Perje krila tamno je, ali su prsa blijeda i nabrana poput kore kakva stabla. Njemu se čini nevjerojatnim biti toliko blizu stvorenju koje tako izrazito pripada nekome drugom svijetu, drugome počelu, vjetru, nebu, možda čak i mitu.

“Bože presveti”, čuje vlastite riječi, a ona se okreće i, prvi put, smiješi.

“To je vjetruša”, kaže tiho. “Jedan očev prijatelj, svećenik, dao mi ju je dok je bila posve malena. Najčešće je svaki dan vodim van, da leti. Sada joj neću skinuti kukuljicu, ali zna da ste ovdje. Zapamtit će vas.”

Učitelj u to uopće ne sumnja. Iako ptici oči i kljun prekriva minijaturna kukuljica, izrađena od kože - možda ovčje ili teleće, shvaća da razmišlja o tome i to mu smeta — glava joj se malko trza i okreće na svaku njihovu izgovorenu riječ, na svaki njihov pokret. Volio bi se, shvaća sada, zagledati u to ptičje lice, vidjeti joj oči, doznati što je ispod te kukuljice.

“Danas je ulovila dva miša”, kaže djevojka. “I voluharicu. Leti”, kaže i okreće se prema njemu, “posve bešumno. Ne čuju da se približava.”

Ohrabren njezinim pogledom, učitelj pruža ruku.

Dolazi do njezina rukava, njezina pripijenog prsluka i na

koncu do struka. Obavija ga rukom, čvrsto kao što je ona dirala njega, pokušava je privući.

“Kako se zoveš?” pita.

Ona se pokušava odmaknuti, no on je hvata još čvršće.

“Neću vam reći.”

“Hoćeš.”

“Pustite me.”

“Prvo mi reci.”

“A onda ćete me pustiti?”

“Da.” “A kako mogu znati da ćete održati obećanje, gospodine učitelju?”

“Ja uvijek održim obećanje. Ja sam čovjek od riječi.”

“Kao i čovjek od ruku. Pustite me, kažem vam.”

“Prvo ime.”

“A onda ćete me pustiti?”

“Da.” “U redu.”

“Reći ćeš mi?”

“Da, ovaj...”

“Kako se zoveš?”

“Anne”, kaže ona, ili se barem stječe takav dojam, dok on istovremeno izgovara: “To moram doznati.”

“Anne?” ponavlja on, tu riječ koja mu je u ustima nekako istovremeno i poznata i neobična. Tako mu se zvala sestra, koja je umrla prije nepune dvije godine. I to ime, uviđa sada, nije izgovorio još od dana kada su je

pokopali. Ponovno vidi, samo na trenutak, vlažno groblje, stabla tise s kojih klize kapi, mračno ždrijelo zemlje, rastvoreno da prihvati tijelo umotano u bijelo platno, tako maleno i krhko. Premaleno, činilo se, da tako završi u zemlji.

Sokolarica koristi priliku, tu njegovu trenutačnu smetenost pa ga odguruje od sebe, a on se sudara s policama koje prekrivaju sve zidove. Čuje se neobičan zvuk koji odjekuje, nalik na tisuću žetona ili kuglica koje dolaze na mjesto, u ležište. On pipa uokolo i pronalazi nekoliko okruglih predmeta, zategnute kože, hladnih, s nekakvim šiljkom u sredini. Odjednom shvaća koji to poznati miris prevladava unutra.

“Jabuke”, kaže.

Ona se kratko smije, na suprotnoj strani prolaza među policama, ruke položene na policu iza sebe, sa sokolom kraj sebe. “Spremište jabuka.”

On prinosi jednu jabuku nosu, duboko udiše miris, prodoran, jedinstven, kiselkast. U umu mu se zahvaljujući tome pojavljuje mnoštvo dalekih prizora: otpalo lišće, natopljena trava, dim, majčina kuhinja.

“Anne”, kaže on pa zagrize jabuku.

Ona se smiješi, usne joj se savijaju tako da njega to istodobno i izluđuje i oduševljava. “Ne zovem se tako”, kaže.

On spušta jabuku, glumi da je ogorčen, dijelom s olakšanjem. “Rekla si da se tako zoveš.”

“Nisam.”

“Jesi.”

“Onda nisi slušao.”

Napola pojedenu jabuku baca u stranu i kreće prema njoj. “Reci mi sada.”

“Neću.”

“Hoćeš.”

Stavlja joj dlanove na ramena pa joj spušta vrške prstiju po rukama, gleda kako drhti od njegova dodira.

“Reći ćeš mi”, kaže, “kad se poljubimo.”

Ona naginje glavu u stranu. “To je krajnje drsko”, kaže. “Što ako se uopće ne poljubimo?”

“Ali poljubit ćemo se.”

Ona ponovno pronalazi njegovu ruku, prstima snažno stišće meso između njegova palca i kažiprsta. On podiže obrve i pomno joj gleda lice. Ima izraz žene koja čita neki osobito zahtjevan dio teksta, žene koja nešto nastoji dešifrirati, nešto shvatiti.

“Hmm”, kaže ona. “Što to radiš?” pita on. “Zašto mi tako držiš ruku?”

Ona se mršti. Zatim ga gleda ravno u oči, u njima nešto traži. “Što je?” pita on, odjednom uznemiren zbog nje, zbog te šutnje, koncentriranosti, stiska na ruci. Jabuke oko njih miruju u svojim udubljenjima. Ptica se ne miče na prečki, samo sluša.

Djevojka se naginje prema njemu. Pušta mu ruku, koja je ponovno nekako sirova, kao da je oguljena, opustošena.

Bez ikakva upozorenja, primiče usne njegovim usnama, snažno. On osjeća dvije podatne usne, pritisak njezinih

zuba, nemoguću glatkoću kože na njezinu licu. A onda se ona povlači.

“Zovem se Agnes”, kaže. A njemu je znano i to ime, iako nikada nije upoznao niti jednu Agnes. Agnes.

Izgovara se drukčije nego što bi možda bilo napisano na papiru, s onim gotovo skrivenim, tajnim g. Jezik se savija prema tome glasu, ali ipak jedva dodiruje to mjesto. Annyis. Agn-yez. Čovjek mora naglasiti prvi slog, a onda idući gotovo preskočiti.

Ona se izvlači iz prostora između njegova tijela i polica.

Otvara vrata, a svjetlost s njihove druge strane zasljepljuje bjelinom, posve ih obuzima. A onda vrata udaraju za njom i on ostaje sam, sa sokolom, s jabukama, uz miris drva i jeseni, te suh, pernat, mesnat miris ptice.

Toliko je omamljen, poljupcem, spremištem jabuka, osjećajem njezinih ramena koji pamti, planovima o tome što će činiti kad ga sljedeći put pošalju na imanje Hewlands, o tome da na tu sluškinju ponovno nekako naiđe dok je sama, da je već prešao pola puta do grada kada mu je to palo na pamet. Nije li običaj da najstarija kći u obitelji ima jastreba? .

U ovome kraju pričalo se o nekoj djevojci koja živi na rubu šume.

Ljudi bi jedni drugima postavljali to pitanje - jesi li kada čuo za djevojku koja živi na rubu šume — dok bi navečer sjedili oko vatre, dok bi mijesili tijesto, dok bi grebenjali vunu za predenje. Zahvaljujući takvim pričama, dakako,

noć prolazi brže, takve priče umiruju razdražljivo dijete, ostalima odvlače pozornost od briga.

Na rubu šume, djevojka.

U takvu početku krije se obećanje, pripovjedača slušatelju, nalik na poruku zataknutu u neki džep, naznaka o tome da će se nešto dogoditi. Svatko tko se nađe u blizini okreće glavu i ćuli uši, a u umu mu se već stvara slika djevojke koja možda prolazi među drvećem ili stoji kraj zelenoga šumskog zida.

A kakva je to samo bila šuma. Gusta, zelena, suludo obrasla trnjem i bršljanom, drveća toliko zbijenog da su postojali cijeli dijelovi, govorkalo se, do kojih uopće ne dopire svjetlost. Stoga se u njoj nikako ne bi bilo dobro izgubiti. Ondje ima staza koje idu u krug i ne vode nikamo, putova koji putnike skreću s pravoga puta, od željenoga cilja. Povjetarca koji dolazi niotkuda. Pojedinih čistina na kojima se čuje glazba, na kojima netko ili nešto šapuće ili tiho izgovara tvoje ime, mami te: Dođi, dođi ovamo, ovdje sam.

Djeci koja su živjela u blizini te šume od malih su nogu govorili da onamo nikada ne idu sama. Djevojke se upozoravalo da je se klone, upozoravalo na to što bi sve moglo vrebati u onim zelenim i trnjem ispunjenim dubinama. Ondje ima stvorenja koja nalikuju na ljude — šumskih stvorenja, tako ih zovu — koja hodaju i govore, ali nikada nisu ni stupila izvan šume, cijeli život žive pod tom lisnatom svjetlošću, među granama koje ih posve okružuju, u toj vlažnoj i zapletenoj unutrašnjosti.

Govorkalo se da je jedan lovački pas, čudesno stvorenje, glatkih bokova i blistavih očnjaka, jednom uronio duboko

u grmlje u potrazi za nekim jelenom, te da ga više nitko nikada nije vidio. Pratio je bijeli bljesak te životinje, a šuma se oko njega zatvorila i više ga nikada nije ispustila.

Ljudi koji su morali ići kroz šumu zastajali bi da se pomole. Ondje se nalazio i oltar, s križem, gdje je čovjek mogao zastati i prepustiti život Gospodinu, nadati se da ga je On čuo, vjerovati da će ga On čuvati, da neće dopustiti da mu se put sastane s putovima šumskih stvorenja ili šumskih duhova ili stvorenja iz krošanja. Križ su pokrili, ugušili, govorili su neki, čvrsti namotaji bršljana. Drugi su se putnici pouzdali u mračne sile: posvuda oko šume, na rubnim dijelovima, nalazila su se svojevrsna svetišta na kojima su ljudi vezali komadiće odjeće za grane, ostavljali šalice piva, hljebove, komadiće pržene svinjske kožice, niske perla jarkih boja, sve u nadi da će tako umiriti duhove drveća i da će im oni omogućiti siguran prolazak.

I tako su u kući na samome rubu šume živjeli djevojka i njezin mali brat. Sa stražnjih prozora vidjelo se drveće, vidjelo se kako za vjetrovitih dana nemirno zabacuje glavu, kako zimi maše golim i izobličenim šakama. Djevojka i njezin brat rodili su se osjećajući kako ih ta šuma privlači, kako ih moćno doziva.

Ljudi koji su živjeli u obližnjem selu dugo su vjerovali da je djevojčina majka došla iz te šume. Nitko nije znao odakle. Možda je bila šumsko stvorenje koje se izgubilo, koje se odvojilo od ostalih pripadnika vrste, ili je možda pripadala nekoj drugoj skupini.

To nitko nije znao. Priča je glasila da se pojavila jednoga dana, da je razdvojila trnje, istupila iz zelenoga, polumračnoga svijeta i došla do seljaka, vlasnika imanja,

koji je igrom slučaja stajao ondje, promatrao ovce, a koji onda više nije mogao odvojiti pogleda od nje. Izvadio joj je lišće iz kose i puževe iz skuta suknje. S rukava joj je uklonio grančice i mahovinu, oprao joj blato sa stopala. Odveo ju je u kuću, nahranio je i odjenuo, njome se oženio, a ubrzo zatim rodila im se djevojčica.

U toj fazi priče pripovjedači bi najčešće navodili da niti jedna žena nikada nije tako voljela i pazila na dijete kao ta.

Vezala ga je maramom na leđima i nosila ga kamo god je išla, kućom je hodala bosonoga, čak i za najhladnijih zimskih dana. Nije odlagala dijete u kolijevku, čak ni noću, nego je djevojčicu uvijek držala uza se, kao kakva životinja.

Ponekad je na više sati nestajala u šumi, s djetetom, vraćala se nakon što bi se spustio mrak, možda s pregačom punom neočišćena kestenja, u kuću u kojoj nije bilo ni vatre, ni hrane, baš ničega što bi njezin suprug mogao pojesti. Žene iz susjednih kuća počele su šaputati, jedna drugu pitati kako taj čovjek to trpi. A znajući da je mlada majka i sama bez majke, ili se tako barem čini, te su žene počele dolaziti na imanje, da joj prenesu mudrosti o održavanju kućanstva, odvikavanju od dojenja, izbjegavanju bolesti, najboljem načinu za šivanje tkanine, o tome kako žena mora nositi kapicu, da pokrije kosu sad kad je udana. Žena je na sve to samo kimala, s odsutnim osmijehom na licu. Često su je viđali na cesti, otkrivene kose raspuštene po ramenima. Pred kućom je bila prekopala komad zemlje i ondje uzgajala neobične biljke - šumsku paprat i ljekovite penjačice, paprenu metvicu i ružno, nisko grmlje. Činilo se da zapravo razgovara jedino s jednom starom udovicom koja je živjela na suprotnome kraju sela.

Često su ih viđali kako razgovaraju u udovičinu malom vrtu okruženome zidom. Starica se naslanjala na štap, dok se mlađa žena, s djetetom na leđima, i dalje bosonoga, i dalje kose izložene svim pogledima, saginjala i brinula o udovičinu bilju. Žena je ubrzo ponovno završila u postelji, ovaj put rodila je dječaka, snažnoga već od prvoga udaha. Bilo je to divovske dijete, širokih dlanova i stopala dovoljno velikih da hoda. Žena je postupila jednako, i to dijete vezala za sebe, ali dan ili dva nakon što se dječak rodio, otišla je u šumu, dok je kraj nje koračala njezina djevojčica.

Kad joj se trbuh povećao i treći put, ženu je napustila sreća. Ispružila se na krevetu, da rodi treće dijete, no ovaj put više nije ustala. Seljanke su došle da je operu i pripreme za drugi svijet. Pritom su plakale, ne jer im je ta žena bila draga, ta žena koja se pojavila iz šume i udala za jednoga od njih, žena koja se zvala po stablu, koja im nije imala gotovo ništa reći, koja je odbijala njihove pokušaje druženja, nego jer ih je njezina smrt podsjećala na mogućnost vlastite smrti. Zajedno su plakale dok su je prale i češljale joj kosu, uklanjale prljavštinu ispod njezinih noktiju, te joj preko glave navlačile dugačku košulju, dok su umatale.sićušno tjelešce mrtvorođenog djeteta i stavljale ga u naručje mrtve majke.

Malena je djevojčica sve gledala, leđa okrenutih prema zidu, podvijenih nogu, bez riječi, bez zvuka. Nije jecala, nije plakala. Nije rekla ni riječi. Pogled joj ni u jednom trenutku nije napuštao majčino tijelo. U krilu je držala mlađega brata, koji je jecao, šmrcao i brisao oči njezinom haljinom. Ako bi joj se netko od tih dobronamjernih

susjeda približio, djevojčica bi pljuvala i zamahivala oštrim noktima, poput mačke. Nije puštala brata, koliko joj ga god ljudi pokušalo oteti iz ruku. Tako nije lako pomoći djetetu, govorili su, nije lako prema njoj išta osjetiti.

K sebi je puštala jedino onu udovicu, majčinu osobitu prijateljicu. Udovica je sjedila na stolici u blizini djece, gotovo posve nepomična, sa zdjelicom neke kaše u krilu.

Svako malo djevojčica bi ženi dopustila da žlicom stavi malo kaše u dječakova usta.

Jedna od susjeda sjetila se neudane sestre, Joan, koja je bila mlada, ali se brinula o mnogobrojnoj mlađoj braći i sestrama, kao i o svinjama, te je bila naviknuta naporno raditi. Zašto je ne bi angažirali kod ovoga seljaka? Netko će morati održavati kuću, paziti na djecu, brinuti se za vatru i hranu. Tko zna što bi se iztoga još moglo izroditi.

Svi su znali da je seljak imućan, da ima lijepu kuću i jutra i jutra zemlje. Djeca bi još mogla postati poslušna i normalna, uz samo malo ispravnog postupanja.

Možda jest, ali i ne mora biti istina da se Joan, prije nego što je na imanju provela i puni mjesec, na tu djevojčicu počela žaliti svima koji su je bili voljni slušati. To će je dijete izludjeti. Dvaput se noću probudila i zatekla djevojčicu kako stoji iznad nje i čvrsto je drži za ruku. Uhvatila ju je kako u džep sprema nešto za što se, kad je bolje pogledala, pokazalo da su grančice povezane kokošjim perom. Pod svojim je jastukom otkrila lišće bršljana, a tko bi ga drugi stavio onamo? Žene iz sela nisu znale što bi rekle, ni bi li joj vjerovale, ali mnoge su primijetile da je Joan koža postala puna mrlja i ožiljaka. Da su joj po rukama izbile bradavice. Da joj je

pređa zapletena i da se para, dok joj se kruh jednostavno ne diže. Ali djevojčica je bila tek dijete, vrlo malo dijete, kako je onda moguće da je u stanju izvoditi takve stvari? Čovjek bi pomislio da bi Joan to možda odbilo, da bi napustila imanje i vratila se kući, svojoj obitelji. Ali Joan nije moglo tako lako odbiti jedno neposlušno, zastranjelo dijete. Samo je ustrajno nastavila, svinjskim salom trljala bradavice, trljala lice krpom punom pepela.

S vremenom, kako to često biva s takvim stvarima, Joan se ta ustrajnost i isplatila. Vlasnik imanja uzeo ju je za ženu i ona mu je rodila šestero djece, odreda svijetle, ružičaste i okrugle, baš poput nje, baš poput oca.

Nakon vjenčanja Joan se ljudima prestala tužiti na djevojčicu, naglo i neočekivano, kao da joj je netko zašio usta. U vezi s djevojčicom ništa nije neobično, govorila je kratko. Baš ništa. Glupo je tako ogovarati i pričati da djevojčica ljudima vidi dušu. U vezi s njezinom obitelji, s njezinom kućom, baš ništa nije drugačije, sve je u najboljem redu.

Dakako, i dalje su se širile glasine o neobičnim sposobnostima te djevojčice. Ljudi su dolazili pod krinkom noći. Djevojčica je, odrastajući, uspijevala pronaći način da se nekako nađe s onima kojima je bila potrebna. U tom se kraju znalo da hoda rubom šume, uz prvo drveće, kasno poslijepodne, rano navečer, da njezin sokol leti na grane pa se opet naglo spušta, slijeće na njezinu kožnu rukavicu.

Ona je s tom pticom izlazila u suton pa ako je tko za to bio raspoložen, mogao se pretvarati da se slučajno šeće upravo tim područjem.

Ako bi je to tražili, djevojka — sada već žena — skinula bi sokolarsku rukavicu i držala čovjeka za ruku, samo na trenutak, snažno stisnula meso između palca i kažiprsta, gdje se krije sva snaga šake, te rekla što osjeća. Neki su govorili da taj dodir izaziva vrtoglavicu, crpi snagu, da njime iz čovjeka izvlači sve. Drugi su govorili da dodir donosi novu snagu, da oživljuje, da je nalik na ljetni pljusak. Njezina ptica kružila je visoko na nebu, raširena perja, kliktala, kao da upozorava.

Ljudi su govorili da se djevojka zove Agnes. .

To je priča, mit o Agnesinu djetinjstvu. Ona sama mogla bi možda ispričati drukčiju priču.

Vani su bile ovce, a njih treba hraniti, pojiti, o njima se brinuti bez obzira na sve. Uvesti ih unutra i izvesti van, preseliti s polja na polje.

Unutra je bila vatra i nikada se ne smije dopustiti da se ugasi. Za nju se treba brinuti, na nju stalno stavljati drvo, davati joj zraka, a njezina majka u nju ponekad mora i puhati, napućenih usana.

I sama je majka bila teško dohvatljivo stvorenje, jer i ranije je postojala jedna majka, a imala je vitke i snažne gležnjeve iznad bosih stopala. Ta su stopala imala crne tabane i koračala su amo-tamo po kamenim pločama, a ponekad i izlazila iz kuće i išla kraj ovaca u šumu, gdje su hodala po lišću, grančicama i mahovini. Bila je tu i ruka, koja je držala Agnes za ruku, da ne padne, i bila je topla i čvrsta. Ako bi majka Agnes sa šumskoga tla podigla na leđa, mogla se udobno smjestiti pod gust plašt kose.

Drveće joj je tada, kroz te tamne pramenove, izgledalo poput kakve predstave sa svjetiljkama. Pogledaj, govorila je majka, vjeverica, a kićen crvenkast rep nestao bi uz deblo, kao da ga je ona sama stvorila od kore stabla.

Pogledaj, vodomar: strijela s dragim kamenjem na leđima koja probija srebrnu površinu potoka. Pogledaj, lješnjaci: majka se penje među grane, trese ih snažnim rukama, a na tlo padaju grozdovi biserja u sivosmeđim košuljicama.

Njezin brat, Bartholomew, s onim razrogačenim, iznenađenim očima i prstima koji se rastvaraju i čine bijele zvijezde, bio je povezan majci s prednje strane i njih dvoje tako su se mogli gledati i u hodu, isprepletati prste preko zaobljenih kostiju majčinih ramena. Majka je rezala zeleni šaš, sušila ga pa im od njega plela lutke. Lutke su bile posve jednake pa su ih Agnes i Bartholomew stavili jednu uz drugu u neku kutiju, bezizražajnih zelenih lica s povjerenjem zapiljenih u strop.

A onda njezine majke više nije bilo i kraj vatre se umjesto nje pojavila neka druga, koja je dodavala drva, puhala da raspiri plamen, prebacivala lonac s kamena na rešetku ognjišta, govoreći: ne diraj, pazi, vruće. Druga je majka bila šira, imala blijedu kosu, čvrsto vezanu i pridignutu u punđu, skrivenu pod kapicom uprljanom znojem. Mirisala je na ovčetinu i ulje. Imala je crvenu kožu punu pjegica, kao da su je poprskala kola u prolasku kroz blato. Imala je i ime, “Joan”, koje je Agnes podsjećalo na psa koji zavija. Uzela je nož i Agnes odrezala kosu, govoreći da nema vremena svaki se dan brinuti o njoj.

Uzela je lutkice od šaša, proglasila ih vražjom djecom te ih bacila u vatru. Kad je Agnes opekla prste u pokušaju da ih

izvuče, već napola spaljene, nasmijala se i rekla da je dobila što je i zaslužila. Imala je cipele vezane oko stopala. Ta stopala nikada s imanja nisu otišla u šumu. Kad bi Agnes onamo otišla sama, ne zatraživši dopuštenje, majka bi skinula jednu cipelu, Agnes zadignula suknju pa je stala udarati po stražnjoj strani nogu, bum, tres, a bolje bio takvo iznenađenje, toliko nepoznat osjećaj, da bi Agnes čak zaboravila kriknuti. Umjesto toga, piljila je u stropne grede, visoko gore, gdje je druga majka bila vezala svežanj bilja za kamen s rupom u sredini. Da odagna nesreću, rekla je tada. Agnes se sjećala kad je to radila. Sad se ugrizla za usnu. Samoj sebi zapovjedila je da ne plače. Gledala u tu crnu rupu u kamenu. Pitala se kad će se ta majka vratiti.

Nije plakala.

Ta bi nova majka skinula cipelu i kad bi Agnes rekla: Ti mi nisi majka, ili kad bi Bartholomew nagazio psu na rep, ili kad bi Agnes prolila juhu ili pustila guske na put, ili ako ne bi podignula kantu sve do korita za svinjski napoj. Agnes je tako naučila biti okretna, brza. Spoznala je prednosti nevidljivosti, kako proći kroz prostoriju a da ne privuče pozornost. Shvatila je da se ono što se skriva u nekoj osobi može izvući na površinu ako se, primjerice, u šalici te osobe nekako nađe prstohvat mješinke. Naučila je da puzavica skinuta s debla hrasta pa ovlaš povučena po posteljini, jamči da onaj tko ondje spava te noći neće ni oka sklopiti. Spoznala je da će, uhvati li oca za ruku i povede ga do stražnjih vrata, gdje je Joan počupala sve šumsko bilje, otac zašutjeti, a Joan početi plakati i zapomagati, govoriti mu da nije mislila ništa loše, da je mislila da se radi

o korovu. A shvatila je i da će je, nakon svega, Joan pod stolom štipati tako da će joj na koži ostajati ljubičaste mrlje.

Bilo je to vrijeme velike pomutnje, godišnjih doba koja su se nesmiljeno smjenjivala. Prostorija zamućenih dimom.

Neprekidnoga blejanja i glasanja ovaca. Oca kojeg veći dio dana nije bilo kod ognjišta, jer se brinuo o životinjama. Ili nastojao spriječiti da blato izvana zaprlja čistoću unutra.

Brige za to da se Bartholomew kloni vatre, da se kloni Joan, da se kloni jezerca, i kola na cesti, i opasnih konjskih kopita, i rječice, i zamaha kose. Bolesnu janjad stavljali su u košaru uz vatru, hranili krpama umočenima u mlijeko, a njihovo promuklo glasanje paralo je zrak u sobi. Njezin otac u dvorištu, drži ovce među koljenima, one užasnuto kolutaju očima, dok im on škarama prolazi kroz vunu.

Runo poput olujnih oblaka pada na tlo, a iz svakoga od tih oblaka izlazi posve drukčije stvorenje - mršavo, kože boje mlijeka i ispijeno.

Agnes su svi govorili da nije imala drugu majku. O čemu ti to govoriš, pitali su u nevjerici. Kad se nije dala smesti, mijenjali su pristup. Ne možeš se sjećati prave majke - nikako je se ne možeš sjećati. Ona je njima govorila da to nije točno. Toptala nogom, šakom udarala po stolu.

Kriještala na njih poput kakve kokoši. Što to znači? Zašto ustraju u tim lažima, u tim neistinama? Sjeća se. Sjeća se svega. Rekla je to i ljekarnikovoj udovici koja je živjela na kraju sela, ženi koja je uzimala vunu na predenje. Ona je nastavila raditi na svome kolovratu, kao da Agnes nije ništa rekla, no onda je kimnula. Tvoja je majka, rekla je, imala čisto srce. U njezinu malom prstu - i tada je

pridignula kvrgavu šaku — bilo je više dobrote nego u cijelome biću sviju ostalih.

Svega se sjećala. Svega osim kamo je otišla, zašto je otišla.

Agnes je noću Bartholomewu šaputala o ženi koja je s njima voljela šetati šumom, koja je za kamen s rupom vezala bilje, koja im je izrađivala lutkice od trske, koja je iza kuće imala vrt s ljekovitim biljem. Sjećala se svega.

Gotovo svega.

A onda je jednoga dana naišla na oca iza svinjca, s koljenom na vratu jednoga janjeta i visoko podignutim nožem. Taj miris, taj prizor, ta boja, u mislima su je vratili na krevet natopljen crvenom bojom i prostoriju koja je poprište pokolja, nasilja, strašne grimizne boje. Piljila je u oca, piljila i piljila, iako ga zapravo nije vidjela. Umjesto toga vidjela je krevet s crvenim cvatom u sredini, a potom i uzak sanduk. U njemu je, znala je, njezina majka, ali ne onakva kakva je bila. Taje majka opet bila drukčija. Bila je sva poput voska, ledena i nijema, a u naručju je držala zamotuljak s tužnim, naboranim licem kakve lutke.

Svećenik je došao noću, jer je to bila tajna, a bio je to svećenik kojeg Agnes dotada nije vidjela. Imao je dugačku halju i zapaljenu kuglu koju je ljuljao nad sandukom, dok je mumljao neke nepoznate riječi nalik na pjesmu. Agnes to nikada nikome ne smije reći, rekao je otac, između jecaja, nikada ne smije reći susjedima, ni ikome drugom, da je došao svećenik i da je nad ženom od voska i tužnim djetetom izgovarao magične riječi. Prije nego što je otišao, svećenik je dodirnuo Agnes, ovlaš, po glavi, palcem joj

pritisnuo čelo, a onda rekao, zagledan ravno u njezine oči, na jeziku koji je poznavala: Siroto janješce.

Agnes sve to govori ocu, dok on kleči na tome drugom janjetu, a crvena boja šiklja iz crte koja mu je povučena na vratu. Sad viče - dere se punim plućima, iz dubine srca.

Kaže: Sjećam se, sve to znam.

Tiho, malena, kaže on pa se okreće prema njoj. Ne možeš se sjećati. Tiho sad. Ne govori tako. Nije bilo svećenika koji je došao noću. Nije ti dodirnuo glavu.

Nemoj da itko ikada čuje da to govoriš. Nemoj da čuje tvoja majka.

Agnes ne zna misli li na Joan, onu ženu u kući, ili na njezinu majku, koja je na Nebesima. Ima dojam da se svijet nekako rastvorio, poput jajeta. Nebo iznad nje svakog bi se trena moglo otvoriti tako da iz njega, na sve njih, počnu padati vatra i pepeo. Ima dojam da oko ruba njezina vidnog polja lebde nekakvi tamni, nejasni oblici. Kuća, svinjac, njezina braća i sestre u dvorištu, sve to odjednom izgleda toliko daleko i nepodnošljivo blizu. Zna da je onda došao svećenik. Kako se njezin otac može pretvarati da nije bilo tako? Sjeća se križa koji je imao oko vrata i koji je poljubio, te kako je ona njegova kugla ostavljala pramenove prozračnoga dima u zraku iznad majke i djeteta, da je izgovarao majčino ime, nebrojeno puta, usred tih svojih zagonetnih molitava: Rowan, Rowan. Sjeća se.

Siroto janješce, rekao joj je. Njezin otac kaže: Tiho, nikada nemoj govoriti o tome pa ona bježi od njega, od janjeta, sada beživotnoga i bez krvi, gotovo tek nekakve želučane vreće i kosti, te odlazi u šumu gdje sve to govori, viče i vrišti, drveću, lišću, granama, gdje je nitko ne može čuti.

Čvrsto stišće trnovite stabljike kupina sve dok joj ne probiju kožu i viče Bogu crkve u koju odlaze svake nedjelje, u pravilnoj povorci, nose malu djecu na leđima, gdje nema dima, nema kuglastih posuda, gdje nitko ne govori čudnim jezicima. Doziva ga, zapomaže i doziva imenom. Ti, kaže, ti, čuješ li me, ja sam s tobom završila.

Nakon ovoga ići ću u tvoju crkvu jer moram, ali neću reći ni riječi, jer nakon smrti nema ničega. Postoji zemlja i postoji tijelo i od svega na koncu ne ostaje ništa.

To govori ljekarnikovoj udovici i starica zbog tih riječi diže pogled. Kolo se okreće sporije, usporava, a žena pilji u to dijete. Nemoj to nikada nikome reći, kaže starica Agnes slabašnim, isprekidanim glasom. Nikada. Inače ćeš si na glavu navući sedam vrsta pošasti.

Odrasta gledajući kako majka s cipelama grli i mazi tu svjetlokosu, punašnu djecu. Gleda kako njima na tanjur stavlja najsvježiji kruh, najprobranije meso. Agnes mora živjeti s dojmom da je drugorazredna, da joj nešto nekako nedostaje, da je neželjena. Ona mora mesti podove, bebama mijenjati pelene, uspavljivati ih, vaditi pepeo iz ognjišta i održavati vatru. Ona vidi, ona prepoznaje, da će za svaki nesretni slučaj ili plod nesreće — ispušteni pladanj, razbijeni vrč, zapetljano pletivo, kruh koji se nije dignuo - nekako biti kriva ona. Odrasta znajući da mora štititi i braniti Bartholomewa od svih životnih udaraca, jer ga nitko drugi neće zaštititi. On je njezine krvi, posve i do kraja, onako kako to nije nitko drugi. Odrasta sa skrivenim, samo svojim plamenom u sebi: on paluca po njoj, grije ju, upozorava. Trebaš otići odavde, govori joj taj plamen.

Moraš.

Agnes osjeća nečiji dodir rijetko - ili nikada. Odrast će žudeći upravo za time: za nečijom rukom na svojoj ruci, na kosi, na ramenu, dodirom prstiju na podlaktici. Tragom čovjekove dobrote, sličnih osjećaja. Pomajka joj se nikada ne približava. Braća i sestre plaze po njoj i diraju je, ali to se ne računa.

Odrasta opčinjena tuđim rukama, uvijek je privlače i želi ih dodirnuti, osjetiti ih u svojim rukama. Onaj mišić između palca i kažiprsta upravo je, barem njoj, neodoljiv.

Moguće ga je zatvoriti i otvoriti poput ptičjega kljuna i ondje se krije cjelokupna snaga stiska, sva moć čvrstog dodira. Iz njega se može spoznati čovjekova sposobnost, doseg, sama bit. Sve što je čovjek držao, čuvao i sve što silno želi držati nalazi se na tome mjestu. Moguće je, uviđa, doznati sve što trebaš znati o toj osobi samo kad pritisneš to mjesto.

U dobi od svega sedam-osam godina neka joj posjetiteljica dopušta da joj tako drži ruku pa Agnes kaže: Unutar mjesec dana susrest ćete se sa Stvoriteljem, i doista, samo tako, tu je ženu već sljedeći tjedan snašla teška groznica.4 Govori da će pastir pasti i ozlijediti nogu, da će joj oca uhvatiti oluja, da će se dijete razboljeti baš na drugi rođendan, da je čovjek koji njezinu ocu nudi otkup ovčje kože lažljivac, da prodavač koji se pojavio na stražnjim vratima ima određene namjere prema sluškinji u kuhinji.

Joan i otac su zabrinuti. Ta njezina sposobnost nije kršćanska. Preklinju je da prestane, da ljudima ne dira 4

Ague - jedan od naziva za malariju, čestu bolest u Engleskoj prije i za vrijeme “malog ledenog doba” (1564. — 1730.), osobito u močvarnim krajevima, (op. prev.)

ruke, da skriva taj neobični dar. Od toga ne može izaći ništa dobro, govori otac, koji stoji nad Agnes dok ona čuči uz vatru, baš ništa dobro. Kad pruža ruku ne bi li njega uhvatila za šaku, on je naglo povlači.

Odrasta i cijelo se vrijeme osjeća nekako pogrešno, kao da ne pripada onamo, pretamnoputa je, previsoka, preneposlušna, pretvrdoglava, pretiha, preneobična.

Odrasta svjesna toga da je tek trpe, da je iritantna, da je beskorisna, da nije zaslužila ljubav, da će se morati iz korijena promijeniti, posve potisnuti sebe želi li se udati.

Odrasta i uza sjećanje na to što je značilo biti istinski voljenom, zbog onoga što jest, a ne zbog onoga što bi trebala biti.

To je sjećanje živo još tek toliko, nada se da će to nešto moći prepoznati naiđe li ponovno na njega. A dođe li do toga, neće oklijevati. Zgrabit će priliku objeručke, kao mogućnost za bijeg, kao sredstvo preživljavanja. Neće slušati tuđe prosvjede, tuđe primjedbe, tuđe razloge. To će biti njezina prilika, njezin način da se provuče kroz minijaturni otvor u središtu kamena i ništa joj se neće ispriječiti na tome putu.

.

Hamnet se uspinje stubama, zadihan nakon što je cijelim putem trčao. Čini se da mu to posve iscrpljuje snagu, jer jedva stavlja nogu pred nogu, jedva ih pridiže do sljedeće stube. Hvata se za ogradu i tako se vuče prema gore.

Siguran je, posve uvjeren, da će, kada dođe na kat, ugledati majku. Ona će biti nadvijena nad krevet u kojem leži Judith, tijela savijena poput luka. Judith će biti udobno smještena na čistoj posteljini. Bit će blijeda, ali budna, sve pratiti, s puno povjerenja. Agnes će joj davati neku tinkturu. Judith će se lecnuti od gorčine, ali će je ipak popiti. Napitci njegove majke mogu izliječiti praktički sve — i to svi znaju. Ljudi dolaze iz cijeloga grada, iz cijeloga Warwickshirea pa i dalje, da s njezinom majkom razgovaraju kroz prozor uske kućice, opisuju simptome, govore joj što ih muči, što sve trpe. Neke od njih ona poziva da uđu. To su žene, uglavnom, i ona ih smješta uz vatru, u najbolji naslonjač pa ih hvata za ruku i tako drži, istodobno meljući neko korijenje, nešto lišća i pokoju laticu. Odlaze s malenim platnenim zamotuljkom ili kakvom bočicom, začepljenom papirom i voskom, s olakšanjem na licu, vedrije.

Njegova je majka sigurno ondje. Izliječit će Judith. Ona može odagnati svaku bolest, svaku boljeticu. Znat će što treba učiniti.

Hamnet ulazi u sobu na katu. U njoj je samo njegova sestra, sama, na krevetu.

U međuvremenu je, vidi kada joj prilazi, postala još bljeđa, još slabija, dok je on išao po liječnika i vraćao se.

Koža oko očiju sad joj je plavičastosiva, kao da ima modrice. Diše plitko i isprekidano, oči joj se, pod kapcima, brzo miču amo-tamo, kao da vidi nešto što on ne može vidjeti.

Hamnet osjeća kako ga noge izdaju. Sjeda na rub slamarice. Čuje njezin dah. To mu donosi barem malu utjehu. Malim prstom hvata je za mali prst. Jedna suza klizi mu iz oka i pada na plahtu, a potom i na slamu ispod nje.

Pa još jedna suza. Hamnet nije uspio. To sad jasno vidi.

Trebao je nekoga pozvati, nekoga od roditelja, baku ili djeda, odraslu osobu, liječnika. U svemu je pogriješio.

Zatvara oči, da zaustavi suze, i spušta glavu na koljena. .

Kojih pola sata kasnije Susanna ulazi kroz stražnja vrata. Odbacuje košaru na stolicu i beživotno sjeda za stol.

Gleda na jednu stranu, neutješno, pa na drugu. Vatra se ugasila: nema nikoga. Majka je obećala da će se vratiti, a nema je. Majka nikad nije ondje gdje kaže da će biti.

Susanna skida kapicu i odbacuje ju na klupu kraj sebe.

Kapa klizi i pada na pod. Susanna razmišlja o tome da se sagne i podigne je, ali to ne čini. Umjesto toga, pronalazi je nožnim prstom pa je šuta još dalje. Uzdiše. Uskoro će navršiti četrnaest godina. Sve — pogled na posude naslagane na stolu, na bilje i cvijeće vezano za stropne grede, sestrinu lutku od kukuruza na jastučiću, vrč

postavljen kraj ognjišta — sve to u njoj izaziva duboku i nedokučivu ogorčenost. . Ustaje. Otvara prozor da pusti malo zraka, ali ulica vonja po konjima, po izmetu, po nečemu što se pokvarilo i trune. Zatvara prozor uz tresak. Samo na trenutak, čini joj se da čuje nešto s kata. Je li netko ovdje? Još trenutak-dva stoji, osluškuje. Ali ne. Nema više nikakvih zvukova.

Sjedi sama u najboljem naslonjaču, onome u koji .sjedaju majčine posjetiteljice, osobe koje se šuljaju do vrata, najčešće kasno noću pa šapuću o bolovima, krvarenju, izostanku krvarenja, snovima, znakovima, čežnji, poteškoćama, nezgodnim ljubavima, ustrajnim ljubavima, nagovještajima, mjesečevim ciklusima, zecu na putu, ptici u kući, gubitku osjeta u nekome od udova, općoj preosjetljivosti, o osipu, kašlju, peckanju, bolu ovdje ili ondje ili u uhu ili u nozi ili u plućima ili u srcu. Njihova majka saginje glavu i sluša, kima, suosjećajno cokće. A onda tim posjetiteljicama uzima ruku, dok joj pogled pritom luta uvis, prema stropu, prema zraku, nefokusiranih, napola zatvorenih očiju.

Neki su pitali Susannu kako njezinoj majci to polazi za rukom. Prilazili su joj na tržnici ili na ulici i pitali kako Agnes utvrđuje što treba kojemu tijelu, što mu nedostaje ili čega ima previše, kako može znati je li neka duša nemirna ili čezne, kako zna što koji čovjek ili srce skriva.

Susanna bi zbog toga najradije uzdahnula i nešto bacila. Sada već zna jasno odrediti kad se netko želi raspitivati o neobičnim sposobnostima njezine majke i u tome ih pokušava spriječiti, ispričati se i otići ili ih počinje ispitivati o njihovoj obitelji, o vremenu, o usjevima. S

vremenom je shvatila da tim razgovorima prethodi određena neodlučnost, osobit izraz lica - napola znatiželjan, napola sumnjičav. Zašto ljudi ne shvaćaju da je Susanna najnesretnija upravo kad mora razgovarati o tome? Kako je moguće da im nije posve jasno da to nema nikakve veze s njome — to ljekovito bilje, trave, staklenke i bočice s prahom i korijenje i latice od kojih soba smrdi poput hrpe gnojiva, ti tihi razgovori, plač, držanje za ruke?

Kad je bila mlađa, Susanna je najčešće odgovarala iskreno: da ne zna, da je to poput neke magije, da je to svojevrsni dar. Sada je, međutim, odrješitija: Nemam pojma, odgovara ljudima, o čemu govorite, visoko uzdignute glave, pridignuta nosa, kao da njuši zrak.

I gdje joj je sad majka? Susanna mijenja položaj prekriženih gležnjeva pa ih onda opet zamjenjuje. Po svoj prilici baulja negdje po prirodi, gazi po jezercima i mlakama, skuplja trave, penje se preko ograda da dođe do ove ili one biljke, dere odjeću, prlja cipele. Druge majke u gradu djeci mažu maslac na kruh ili vade varivo u tanjur.

A Susannina majka? Ona svima priređuje pravi mali spektakl, kao i uvijek, zastaje i pilji u oblake, šapuće nešto u uho nekoj muli, u suknju skuplja maslačke.

Susanna gotovo skače na zvuk kucanja na prozoru.

Potom još trenutak sjedi posve nepomično. A onda se taj zvuk čuje ponovno. Ustaje i prilazi staklu. Kroz olovne okvire i mutno staklo razabire blijedi luk kapice, tamnocrveni prsluk: netko tko ima novca, dakle. Žena ponovno kuca, vidjevši Susannu, s visoka, kao da zapovijeda.

Susanna i ne pokušava otvoriti prozor. “Nije kod kuće”, dovikuje, pridižući se. “Morat ćete doći poslije.”

Okreće se na peti i odlazi od prozora, vuče se do naslonjača. Žena još dvaput kratko kuca, a onda Susanna čuje korake koji se udaljavaju.

Ljudi, ljudi, neprestano nekakvi ljudi, koji dolaze i odlaze, pristižu i vraćaju se. Susanna i blizanci i njihova majka ponekad baš sjednu za stol i spremaju se jesti juhu, no prije nego što uopće podignu žlicu, čuje se kucanje, a njihova majka zatečeno gleda, ostavlja juhu po strani, kao da se Susanna uopće nije trudila pripremiti je, od pilećih kostiju i mrkava koje je trebalo u beskraj prati i prati pa oguliti, da i ne spominje sate i sate miješanja i cijeđenja u vrućoj vanjskoj kuhinji. Susanni se ponekad čini da Agnes nije majka samo njoj — i blizancima, dakako - nego da je majka i cijelome gradu, cijeloj grofoviji. Hoće li to ikada prestati, ta stalna rijeka ljudi koja prolazi njihovom kućom?

Hoće li ih ikada jednostavno ostaviti na miru, da žive bez ometanja? Susanna je načula kako njezina baka kaže da joj nije jasno zašto Agnes to i dalje radi, jer nije baš da joj treba novca, barem u posljednje vrijeme. Iako to, dodala je njezina baka, ionako nikada nije puno donosilo. Njezina je majka samo šutjela, nije čak ni podignula glavu s nečega što je šivala.

Susanna prstima obavija izrezbarene završetke naslona za ruke, glatkih poput jabuke od dodira stotina dlanova.

Povlači tijelo unatrag, tako da joj se leđa posve priljubljuju uz naslon. U tome naslonjaču voli sjediti njezin otac, kad dođe kući. Dva, tri, četiri, pet puta na godinu. Ponekad na cijeli tjedan, ponekad i više. Danju odnosi taj naslonjač na

kat, gdje se nadvija nad stol i radi. Uvečer ga vraća dolje i sjedi kraj vatre. Dolazim kad god mogu, rekao joj je kad je posljednji put bio ovdje, i vršcima prstiju dodirnuo joj obraz. Znaš da je tako, rekao je tada. Spremao se za odlazak, još jednom — smotci papira, posve ispunjeni njegovim rukopisom, rezervna košulja, knjiga koju je uvezao nitima od mačjih crijeva i koja ima korice od svinjske kože. Njezina je majka nekamo otišla, nestala, izgubila se ondje kamo već ide, jer joj je jako teško padalo gledati ga kako odlazi.

Piše im pisma, koja njezina majka čita, pomno i mukotrpno, prstom ide od riječi do riječi, usnama oblikuje glasove. Njihova majka zna malo čitati i napisati tek nekoliko osnovnih stvari. Teta Eliza obično je pisala njihove odgovore — ima lijep rukopis — ali to sada čini Hamnet. On ide u školu, šest dana u tjednu, od svitanja do mraka. Zna pisati onoliko brzo koliko brzo možeš govoriti, kao i čitati latinski i grčki i upisivati brojke u stupce. Škripa pera nalik je na zvuk kokošjih nogu koje stružu po zemlji.

Njihov djed, ponosno, kaže da će Hamnet jednoga dana preuzeti posao s rukavicama, kad njega više ne bude, da taj dječak na ramenima nosi pametnu glavu, da je pravi učenjak, rođeni poduzetnik, jedini od njih koji ima nešto u glavi. Hamnet se naginje nad svoje školske knjige i ničim ne pokazuje da je čuo, tjemena okrenuta prema svima njima dok sjede uz vatru, a razdjeljak mu niz tjeme vijuga poput kakva potočića.

Otac u pismima govori o ugovorima, o beskonačnim danima, o masama koje bacaju trulo voće i povrće ako im se ne svidi što čuju, o velikoj rijeci u Londonu, o vlasniku

suparničkoga kazališta koji je na vrhuncu njihove nove predstave oslobodio cijelu vreću štakora, o učenju napamet stihova, stihova i još novih stihova, o gubitku kostima, o požaru, o probi prizora u kojem se glumci na pozornicu spuštaju na užadi, o tome koliko je teško doći do hrane kad su na gostovanjima, o kulisama koje padaju, o rekvizitima koji se zametnu ili ih netko ukrade, o kolima koja ostaju bez kotača pa svi s njih padaju u blato, o prenoćištima u kojima im ne dopuštaju da prespavaju, o novcu koji je uštedio, o tome što treba učiniti njihova majka, s kime mora razgovarati u gradu, o komadu zemlje koji bi volio kupiti, o kući za koju je čuo da se prodaje, polju koje bi trebali kupiti pa potom iznajmiti, o tome koliko mu nedostaju, kako im šalje pozdrave i svu ljubav, kako samo želi da ih može izljubiti u obraz, jedno po jedno, kako jedva čeka da ponovno bude kod kuće.

Dođe li kuga do Londona, možda će s njima kod kuće biti i mjesecima. Sva su kazališta zatvorena, kraljičinim ukazom, i nitko se ne smije okupljati u javnosti. Pogrešno je željeti kugu, rekla je njezina majka, ali Susanna ju je poželjela više puta, sebi u bradu, noću, nakon što bi se pomolila. Poslije bi se uvijek prekrižila. Ali je i dalje priželjkuje. Otac kod kuće, mjesecima, s njima. Ponekad se pita priželjkuje li to potajno i njezina majka.

Zasun na stražnjim vratima otvara se uz zveket i u sobu ulazi njezina baka, Mary. Sva je zadihana, lice joj je crveno, pod rukama joj se vide polumjeseci znoja. “Što radiš tu, zašto tako sjediš?” pita Mary. Njoj nema veće uvrede na svijetu od besposlene osobe.

Susanna sliježe ramenima. Prstima trlja izlizane spojeve naslonjača.

Mary gleda uokolo. “Gdje su blizanci?” pita.

Susanna pridiže jedno rame pa pušta da se spusti.

“Nisi ih vidjela?” pita Mary, rupčićem briše čelo.

“Ne.” “Rekla sam im”, mumlja Mary pa se saginje i podiže Susanninu kapu, stavlja je na stol, “da nacijepaju triješće i potpale vatru u vanjskoj kuhinji. I jesu li to učinili? Ne, nisu. Oboje ih očekuju batine kad se pojave.”

Vraća se i staje pred Susannu, dlanova položenih na bokove. “A gdje ti je majka?”

“Ne znam.”

Mary uzdiše. Nešto zausti. Ali ipak šuti. Susanna to primjećuje, sluti neizgovorene riječi koje se nabiru poput zastavica i lepršaju zrakom između njih.

“Pa hajde onda”, kaže Mary i pregačom zamahne prema Susanni, “pokreni se. Večera se neće sama skuhati.

Dođi i pomozi nam, djevojko, umjesto da tako sjediš kao kvočka.”

Mary hvata Susannu za ruku i povlači je na noge. Izlaze na stražnja vrata, koja se za njima zatvaraju uz tresak.

Na katu, Hamnet se budi trgnuvši se od tog zvuka.

.

Odjednom

više nema ničega boljeg od podučavanja latinskoga. Onih dana kada treba na imanje Hewlands, učitelj se budi već na prvi poziv, slaže posteljinu i energično se pere iz kante. Pomno češlja kosu i bradu. Puni tanjur doručkom, no od stola odlazi i prije nego što sve pojede. Pomaže braći da pronađu knjige i prati ih do vrata, kada odlaze u školu, maše im. Mnogi su već primijetili da nešto pjevuši, čak i da tu i tamo uljudno kima ocu. Sestra ga motri, ispod oka, dok tako nešto zviždi, veže vezice na prsluku malo na jedan, malo na drugi način, provjerava odraz u staklu prozora, a onda odlazi, neprestano zatiče kosu za uho pa je spušta preko njega, za sobom lupa vratima.

Onih dana kad nije na Hewlandsu, leži na krevetu dok mu otac ne zaprijeti da će njegovu kožu dati na štavljenje ako se ne pokrene. Nakon što ustane, povlači se po kući, uzdiše, ne odgovara ako mu se netko obrati, zamišljeno žvače koricu kruha, uzima stvari pa ih opet odlaže.

Ponekad ga vide u radionici, kako se naslanja na radni stol, gleda i okreće beskonačne nizove ženskih rukavica, kao da u njihovim šavovima, njihovim nepomičnim prstima traži neko skriveno značenje. Potom ponovno uzdiše pa ih bez reda gura natrag u kutiju. Stoji iznad Neda, gleda kako šiva sokolarski pojas, iz tolike blizine da se dječaku na taj način

nikako ne radi, pa John onda viče na njega, govori mu da ga samo vrata dijele od ulice.

“A ti”, okomljuje se John na sina, “nosi se odavde. Nađi neki pošten posao. Ako možeš.” John odmahuje glavom, ponovno usmjerava pozornost na rezanje vjeveričjega krzna na praktične, uske trake. “Toliko školovanja”, mumlja, sebi u bradu, kao da se obraća skliskim komadima krzna, “a ni mrvice pameti.” .

Njegovu sestru, Elizu, majka poslije šalje da ga pronađe. Nakon što je pregledala prizemlje i dvorište, uspinje se na kat i iz muške sobe odlazi u svoju pa u roditeljsku pa natrag. Doziva ga.

Odgovor se pojavljuje tek nakon nekog vremena, a i tada je bezbojan, razdražen, ljutit.

“Gdje si?” pita ona zbunjeno, okreće glavu lijevodesno.

Ponovno dugotrajna, nevoljka stanka. A onda: “Ovdje, gore.” “Gdje?” pita ona izgubljeno.

“Ovdje.”

Eliza izlazi iz roditeljske sobe i staje u podnožju ljestava koje vode u potkrovlje. Ponovno ga doziva.

Uzdah. Nekakvo zagonetno šuškanje. “Što hoćeš?”

Još trenutak-dva Elizi se čini da možda radi ono što ponekad čine dječaci - mladići. Ima dovoljno braće da zna da neke stvari čine kad su nasamo i da su zlovoljni ako ih netko prekine. Neodlučno stoji u podnožju ljestava, s jednom rukom na prečki.

“Smijem... se uspeti?”

Tišina.

“Jesi li bolestan?”

Ponovno uzdah. “Nisam.”

“Majka pita možeš li otići u štavionicu i onda u...”

Odozgo se čuje prigušen, neartikuliran krik pa zvuk nečega teškoga bačenoga u zid, možda kakve teške cipele ili cijeloga kruha, pokret, a onda mukli udarac, podosta sličan zvuku koji se čuje kad netko naglo ustane i glavom udari o stropnu gredu. “Au”, čuje se njegov glas, a zatim i prava bujica psovki, od kojih su neke šokantne, a neke Eliza nikada dotada nije čula, ali će ga poslije pitati za njih, poslije, kada bude bolje raspoložen.

“Dolazim gore”, kaže ona pa se počinje uspinjati ljestvama.

Tako, prvo glavom, dolazi u topao i prašnjav prostor, u koji jedina svjetlost dopire od dviju svijeća postavljenih na jednu balu. Njezin brat beživotno sjedi na podu, dlanovima obavija glavu.

“Da vidim”, kaže ona.

On mumlja nešto nečujno, možda i bezbožno, ali značenje je posve jasno: želi da ona ode i ostavi ga na miru.

Ona stavlja ruke na njegove nadlanice, odvaja mu prste od glave. Drugom rukom pridiže svijeću i gleda bolno mjesto. Ondje vidi oteklinu, crvenu i natučenu, neposredno ispod mjesta na kojem mu počinje rasti kosa.

Pritišće njezine vanjske rubove, a on se svaki put lecne.

“Hmm”, kaže ona. “Imao si već i gorih ozljeda.”

On podiže pogled prema njezinim očima i tako se još nekoliko trenutaka gledaju. Napola joj se smiješi. “To je točno”, kaže.

Ona spušta ruku te, i dalje držeći svijeću, sjeda na jednu od bala vune natisnutih u prostor između poda i krova.

Ondje stoje već nekoliko godina. Jednom, prošle zime, u dvorištu, dok su omatali rukavice lanenim platnom, da ih, posložene prstima jedne do zgloba druge, prstima do zgloba, i tako u beskraj, polože u košare na jednim kolima, njezin se brat oglasio i upitao zašto je potkrovlje puno bala vune i koja bi im trebala biti svrha. Njihov otac nagnuo se preko kola i šakom ščepao sina za prsluk. U ovoj kući nema nikakvih bala vune, rekao je tada, sa svakom riječju pošteno pretresavši sina. Je li to jasno? Elizin brat samo je gledao oca u oči, netremice. Jasno je, odgovorio je, nakon nekoliko trenutaka. Njihov ga je otac i dalje držao, stisnutom šakom za odjeću, kao da pokušava odrediti je li drzak, a onda ga je pustio. Ne govori o onome što te se ne tiče, procijedio je pa se ponovno posvetio umatanju, a svi u dvorištu istovremeno su odahnuli.

Eliza si dopušta da skače po balama vune, čije postojanje zauvijek moraju poricati. Brat je još nekoliko trenutaka promatra, ali ništa ne kaže. Zabacuje glavu i promatra krovne grede.

Ona se pita sjeća li se da je to potkrovlje oduvijek bilo njihov prostor — njezin i njegov, kao i Annein, prije nego što je umrla. Njih troje povlačili su se ovamo poslijepodne, kad bi on došao iz škole, pa bi za sobom uvukli ljestve, unatoč molbama i moljakanju mlađe braće i sestara.

Potkrovlje je tada bilo uglavnom prazno, osim nekoliko

uništenih koža koje je njihov otac čuvao iz nekog nejasnog razloga. Ovdje nitko nije mogao doći do njih. Bili su sami, ona, on i Anne, dok ih majka ne bi pozvala da nešto učine ili da se pobrinu za neko od mlađe djece.

Eliza nije znala da njezin brat i dalje dolazi ovamo. Nije znala da ovdje i dalje pronalazi utočište od svega i sviju u kući. Ona se tim ljestvama nije uspela još otkako je Anne preminula. Pogledom sada polagano prolazi po prostoriji: zakošeni stropovi, donja strana crepova, bale i bale vune, koje treba držati ondje, da ih nitko ne vidi. Vidi stare ostatke svijeća, sklopivi nož, bočicu tinte. Po podu je razbacano nekoliko izgužvanih papira, s nažvrljanim riječima, prekriženima, ponovno napisanima, ponovo prekriženima, potom zgužvanima i odbačenima. Bratov palac i kažiprst, rubovi noktiju, vidi ona sada, imaju crne mrlje. Što li on to ovdje proučava, u tajnosti? “Što se dogodilo?” pita ona.

“Ništa”, odgovara on, ne pogledavši je. “Baš ništa.” “Što te muči?”

“Ništa.” “Što onda radiš ovdje?”

“Ništa.”

Ona gleda zgužvane papire. Uočava riječi “nikada" i “vatra” i nešto što je možda “muha” ili “kuha”. Ponovno podiže pogled i vidi da gleda nju, uzdignutih obrva. Ona se i nehotice kratko smiješi. On je jedina osoba u ovoj kući — štoviše, cijelome gradu — koja zna da ona zna slova, da zna čitati. A kako on to zna? Jer je on naučio i nju i Anne.

Svakoga poslijepodneva, ovdje, nakon što bi se vratio iz

škole. Napisao bi neko slovo u prašini, na podu, i rekao: Pogledaj, Eliza, pogledaj, Anne, ovo je slovo p, a ovo je a, a ako na završetak još dopišeš s, napisala si “pas”. Vidiš, moraš spojiti glasove, nizati ih dok ti se u glavi ne pojavi značenje riječi.

“Možeš mi reći jedino ‘ništa’?” pita ona.

Vidi da su mu se usta malko trznula i zna da se sada oslanja na sve što je naučio s područja retorike i argumentacije ne bi li pronašao način da i na to pitanje odgovori upravo tom riječju.

“Ne možeš”, kaže ona radosno. “Ne možeš pronaći način da odgovoriš s ‘ništa’, zar ne, koliko se god trudio?

Jednostavno ne možeš. Priznaj.”

“Ništa ja ne priznajem”, kaže on slavodobitno.

Još nekoliko trenutaka tako sjede i gledaju se. Eliza petu jedne cipele polaže na vršak druge.

“Ljudi govore”, kaže ona oprezno, “da te viđaju s onom djevojkom s Hewlandsa.”

Ne spominje neke od manje lijepih i uvredljivih stvari koje je čula o bratu, koji je bez novca i zanimanja, a da se i ne spominje da je poprilično mlad da se udvara takvoj ženi, koja je punoljetna i zacijelo ima velik miraz. Kakav bi to samo bio izlaz za mladića, čula je kako joj iza leđa šapuće neka žena. Svima je jasno zašto bi se htio oženiti bogatom ženom i maknuti se od oca.

Samoj sebi govori da se suzdrži i da ne spomene što ljudi govore o toj djevojci. Da je divlja i neobuzdana, da na ljude baca prokletstvo, da može izliječiti baš sve, ali i izazvati baš sve. One ciste na po majčinim obrazima,

načula je kako netko govori neki dan, izazvala joj je kad joj je pomajka oduzela sokola. Mlijeko se može ukiseliti i čim ga dodirne prstima.

Kad čuje takve tvrdnje, koje u njezinoj nazočnosti iznose ljudi na ulici, susjedi, oni kojima prodaje rukavice, Eliza se ne pretvara da nije čula. Naglo zastaje. Gleda u oči osobu koja tako ogovara (ima pogled koji kod ljudi izaziva nesigurnost: to zna - brat joj je to rekao nebrojeno puta, on kaže da to ima nekakve veze s čistoćom boje njezinih očiju, s time kako je u stanju toliko otvoriti oči da joj se vidi cijela šarenica). Tek joj je trinaest godina, ali visoka je za svoju dob. Gleda ih dok ne spuste pogled, dok se ne odvuku dalje, prekoreni njezinom smionošću, njezinom nijemom oštrinom. S vremenom je spoznala da šutnja zapravo ima veliku moć. A taj njezin brat to nikada nije shvatio. “Čula sam”, nastavlja silno suzdržanim glasom, “da zajedno idete u šetnje. Nakon poduke. Je li to točno?”

On je ne gleda kad kaže: “Pa što?”

“U šumu?”

On sliježe ramenima, ni da ni ne.

“Zna li njezina majka?”

“Da”, odgovara on, brzo, prebrzo, a onda mijenja odgovor: “Ne znam.”

“Ali što ako...?” Elizi se čini da je pitanje koje bi mu željela postaviti prenezgrapno, tek nejasno shvaća njegov sadržaj, to što u praksi obuhvaća, stvari o kojima je riječ.

Pokušava još jednom: “Što ako vas uhvate? Dok ste u jednoj od tih šetnja?”

On pridiže jedno rame pa ga spušta. “Onda ćemo biti uhvaćeni.”

“I ti se zbog toga nikad ne zamisliš?”

“A zašto?”

“Njezin brat...” počinje ona, “... uzgajivač ovaca. Nisi ga vidio? Pa pravi je div. Što bi bilo kad bi on...”

Elizin brat samo odmahuje. “Previše se brineš. Uvijek je negdje s tim svojim ovcama. Nikad ga nisam vidio na Hewlandsu, koliko sam god puta boravio ondje.”

Ona sklapa dlanove, ponovno gleda prema onim zgužvanim papirima, ali ne uspijeva razabrati smisao u napisanim riječima. “Ne znam znaš li”, kaže plaho, “što ljudi govore o njoj, ali...”

“Znam što se govori o njoj”, kaže on ljutito.

“Mnogi tvrde daje...”

On se uspravlja, odjednom zažarena lica. “Ništa od toga nije točno. Baš ništa. Čudi me da uopće slušaš takva dokona naklapanja.” “Žao mije”, kaže Eliza pokunjeno. “Samo se...”

“To su sve laži”, nastavlja on, kao da se ona nije ni oglasila, “koje širi njezina maćeha. Toliko je na nju ljubomorna da je to izobličuje poput zmije i...” “... bojim za tebe!”

Zapanjeno je gleda. “Za mene? Zašto?”

“Jer...” Eliza nastoji srediti misli, nekako posložiti sve što je čula “... jer naš otac na to nikada neće pristati. Toga moraš biti svjestan. Imamo dug prema toj obitelji. Otac nikada neće izgovoriti čak ni to prezime. I zbog toga što se

o njoj govori. Ja u to ne vjerujem”, dodaje žurno, “dakako da ne vjerujem. Ali ipak, sve to zabrinjava. Ljudi govore da iz te tvoje privrženosti ne može izaći ništa dobro.”

On se ponovno svom težinom naslanja na bale vune, kao da je potučen pa sklapa oči. Cijelo mu tijelo drhti, od bijesa ili nečega drugoga. Eliza to ne zna. Još dugo samo šute. Eliza tkaninu svoje haljine presavija na čvrste nabore.

A onda se prisjeća još nečega što ga je htjela pitati pa se naginje naprijed.

“Zbilja ima jastreba?” pita šaptom, novim glasom.

On otvara oči, pridiže glavu. Brat i sestra još se nekoliko trenutaka promatraju.

“Da”, odgovara.

“Doista? Čula sam da ga ima, ali nisam znala je li...”

“Vjetrušaje, nije jastreb”, kaže on žurno. “Sama ga je obučila. Nju je naučio neki svećenik. Ima rukavicu i ptica s nje uzlijeće, poput strijele, kroz drveće. U životu nisi vidjela ništa slično. Neusporedivo drukčije nego kad leti... čovjek bi pomislio da je riječ o dva različita stvorenja. Jedno na tlu, drugo u zraku. Kad je pozove, vrati joj se, radi divovske krugove na nebu i slijeće na rukavicu, nevjerojatnom snagom, neopisivo odlučno.”

“Dopustila ti je da to činiš? Da nosiš tu rukavicu i uhvatiš jastreba?”

“Vjetrušu”, ispravlja je on pa kima, a od silnoga ponosa gotovo blista. “Da, jest.”

“To bih baš”, kaže tiho Eliza, “voljela vidjeti.”

On je gleda, trlja bradu umrljanim jagodicama. “Možda te”, kaže, gotovo kao da govori samome sebi, “jednom povedem.”

Eliza ispušta haljinu, a nabori se šire. Istodobno je i oduševljena i užasnuta. “Hoćeš?”

“Naravno.”

“I misliš da će mi dopustiti da puštam jastreba?

Vjetrušu?”

“Ne vidim razloga da ti ne dopusti.” Još trenutak-dva promatra sestru. “Ona će ti se svidjeti, čini mi se. Na određeni ste način čak i slične.”

Elizu to otkriće šokira. Pomalo je slična ženi o kojoj ljudi govore tako užasne stvari? Baš neki dan, u crkvi, pružila joj se prilika da bolje promotri ten gospodarice Hewlandsa — one čireve, mrlje i ciste - a sama pomisao da netko to može izazvati kod nekoga drugoga duboko ju je uznemirila. No bratu to ne govori, a dio nje zapravo čezne za time da tu djevojku vidi izbliza, da joj se zagleda u oči.

Eliza stoga ne kaže ništa. Njezin brat ne voli kad ga na nešto tjeraju ili požuruju. Njemu treba pristupati neizravno, oprezno, kao kakvu nemirnom konju. Mora ga obzirno poticati pa će, na taj način, po svoj prilici lakše doznati više.

“Onda, kakva je uopće, kao osoba?” pita Eliza.

Njezin brat prvo malo razmišlja pa odgovara: “Drukčija je od sviju koje si ikada upoznala. Uopće je ne zanima što ljudi misle o njoj. Slijedi samo svoj put.”

Naginje se naprijed, stavlja laktove na koljena, govori tiše, šaptom. “Može pogledati čovjeka i zaviriti mu u samu

dušu. U njoj nema ni trunke osude. Sve prihvaća onakvima kakvi jesu, a ne kakvi bi trebali biti.” Načas gleda Elizu. “A to su rijetke odlike, nije li tako?”

Eliza osjeća kako ne prestaje kimati. Ne može vjerovati da sluša toliko pojedinosti, počašćena je što joj sve to govori. “Čini mi se daje...” traži pravu riječ, prisjeća se izraza kojem ju je on osobno podučio, prije koji tjedan “... bez premca.”

On se smiješi i ona zna da se i on sjeća da ju je to naučio.

“Upravo tako, Eliza. Bez premca.” “Čini mi se i”, započinje ona oprezno, krajnje oprezno, da ga ne uzbuni, da ga ne natjera da se ponovno povuče u šutnju — ne može vjerovati da je već rekao sve to što je rekao, “kao da si... kao da si se odlučio. Da si se posve odlučio za nju.”

On šuti, samo se isteže tako da dlanom dodiruje balu vune kraj sebe. Još trenutak-dva ona je uvjerena da je ipak pretjerala, da neće dopustiti da još nešto izvuče iz njega, da će odustati i otići, da joj više ništa neće povjeriti.

“Jesi li razgovarao s njezinima?” pokušava ona još.

On odmahuje glavom i sliježe ramenima.

“Razgovarat ćeš s njima?”

“Razgovarao bih”, mumlja on, i dalje spuštene glave, “ali uopće ne sumnjam da bi me odbili. Ne bi me smatrali dostojnim mužem za nju.”

“Možda da... malo pričekaš”, kaže Eliza, ne zna kako dalje, stavlja mu dlan na rukav, “godinu ili tako nešto.

Tada ćeš i ti biti punoljetan. I imati čvršći položaj u društvu. Možda će u očevu poslu doći do nekakvog

napretka pa možda povrati dio ugleda u gradu i onda bi ga možda bilo moguće nagovoriti da prestane s tom vunom...”

On naglo povlači ruku i uspravlja se. “A kada si to”, pita je, “uopće čula da on sluša nečije uvjeravanje, da sluša razum? Kada se on predomislio, čak i kad je u krivu?”

Eliza ustaje i udaljava se od bale. “Mislim samo...”

“Kada se”, nastavlja njezin brat, “uopće potrudio dati mi nešto što želim ili što mi treba? Kada si čula da je učinio nešto u moju korist? Kada si vidjela da se nije namjerno i dodatno potrudio samo da me onemogući?”

Eliza se nakašljava. “Ali kad bi pričekao, onda...”

“Stvar je u tome”, kaže njezin brat i dugačkim koracima prolazi potkrovljem, između onih riječi razbacanih po podu, tako da se zgužvani papir kovitla i poskakuje oko njegovih visokih cipela, “da ja za to nemam dara. Ne podnosim čekanje.”

Okreće se, dolazi do ljestava pa joj nestaje iz vida. Ona gleda kako se dvije motke ljestava tresu pri svakome njegovu koraku, a onda stoje posve nepomično. .

Nizovi i nizovi jabuka miču se, poskakuju, ljuljaju se na policama. Svaka od njih nalazi se u svojoj udubini, urezanoj u drvene police koje pokrivaju zidove toga malenog spremišta.

Ljuljaju se i ljuljaju, trzaju i trzaju.

Jabuke su onamo posložene pažljivo i precizno: drvenastom peteljkom prema dolje, zvijezdom časke prema gore. Ne smiju se dodirivati. Moraju tako stajati,

lagano utonule u ta udubljena mjesta, na prst razmaka jedne od drugih, tijekom zime, jer će se inače pokvariti.

Dodirnu li se među sobom, posmeđit će, osušiti se, početi se kvariti i trunuti. Treba ih čuvati u takvim nizovima, upravo tako, odvojene, s peteljkom prema dolje, izolirane i na zračnome mjestu.

Za to su zadužena djeca iz kuće: beru jabuke s isprepletenih grana stabala, slažu ih u košare pa donose ovamo, u spremište za jabuke, i slažu na te police, na pravilnome razmaku i oprezno, da se zrače, da se očuvaju, da izdrže zimu i proljeće do trenutka kada će stabla ponovno donijeti plodove.

Osim što nešto sada pomiče te jabuke. Gurka ih i ljulja, i opet i opet ispočetka, uz kratke, ustrajne pokrete.

Ona vjetruša, na motki, ima kukuljicu, ali sve budno prati, uvijek je budna. Glava joj se okreće u tome ovratniku od perja s mrljama, kako bi utvrdila izvor tih zvukova koji se ponavljaju i odvlače pozornost. Uši, toliko izoštrena sluha da, po potrebi, mogu čuti i otkucaje srca kakvoga miša na trideset metara udaljenosti, korak hermelina u šumi, zamah palčićevih krila iznad polja, sada čuju ovo: deseci jabuka malko se miču, gurkaju, ljuljaju u udubinama u koje su položene. Disanje sisavaca, prevelikih da bi pobudili zanimanje njezina teka, sve brže i brže. Udubina dlana koja se lagano spušta na mišiće i kost. Škljocaj i povlačenje jezika po zubima. Dvije površine prekrivene tkaninom, različite teksture, taru se jedna o drugu u usklađenome smjeru.

Jabuke se preokreću u ležištima. Peteljke se pojavljuju s donje strane, čaške su sada okrenute u stranu pa onda

unatrag pa gore pa dolje. Ritam pokreta mijenja se: zastaje, usporava, jača, ponovno se umiruje.

Agnes ima pridignuta koljena, raširena poput leptirovih krila. Stopala, na kojima i dalje ima visoke cipele, položena su joj na policu na suprotnoj strani.

Dlanovima se odupire o bijeli zid. Leđa joj se uspravljaju i savijaju, naoko sama od sebe, dok joj se iz grla čuje prigušen zvuk, nalik na režanje. To je čudi: to što joj se tijelo tako ponaša samo od sebe. To kako zna što mu je činiti,, kako reagirati, kako se držati, kamo se smjestiti, nogu bijelih i savijenih pri slabašnoj svjetlosti, stražnjice položene na rub police, prstiju koji se hvataju za kamenje u zidu.

U uskome prostoru između nje i police na suprotnoj strani nalazi se učitelj latinskoga. Stoji u tome blijedom slovu V koje čine njezine noge. Oči su mu sklopljene.

Prstima je drži za luk leđa. Upravo su njegove ruke odvezale vrpce oko njezina vrata, svukle joj haljinu, izvadile joj grudi na svjetlost — a kako su se samo činile zatečenima i bijelima, našavši se tako na zraku, pri danjoj svjetlosti, pred nekim drugim, tih ružičastosmećkastih očiju koje šokirano pilje. No suknju su zadignule njezine ruke, one su se pridignule na tu policu, one su privukle tijelo učitelja latinskoga. Ti, rekle su mu te ruke, biram tebe.

A sada je tu taj - sklad. Suglasje i poklapanje kakvo baš nikada nije ni približno osjetila. Podsjeća je na ruku koja navlači rukavicu, na janje koje onako vlažno klizi iz ovce, na sjekiru koja cijepa cjepanicu, ključ koji okreće nauljenu bravu. Kako išta, pita se, zagledana u učiteljevo lice, može

pristajati tako dobro, tako precizno, tako da imaš osjećaj da ništa ne može biti bolje i ispravnije?

Jabuke, koje se od nje protežu i na jednu i na drugu stranu, okreću se i poskakuju u udubinama.

Učitelj latinskoga načas otvara oči, zjenice su mu raširene, gotovo kao da ne vide ništa. Smiješi se, dlanovima joj obuhvaća lice, nešto tiho govori, ona ne zna točno što, ali u tom trenutku nije ni važno. Dodiruju se čelom. Baš je neobično misli si ona, imati nekoga u takvoj blizini: ta silna veličina trepavica, preklopljenoga kapka, dlaka u obrvama, odreda jednako usmjerenih. Ne hvata ga za ruku, čak ni iz navike: nema potrebe.

Kad ga je onoga dana uhvatila za ruku, kad su se prvi put vidjeli, osjetila je... što? Nešto što nikada nije upoznala, čak ni nešto slično. Nešto što ni u snu nije očekivala u ruci gradskoga gimnazijalca čistih čizama. Bilo je to nešto dalekosežno: to joj je bilo posve jasno. To nešto imalo je slojeve i razine, poput kakvoga krajobraza. Bilo je tu prostora i praznina, zgusnutih dijelova, podzemnih špilja, uzvisina i strmina. Nije imala dovoljno vremena da sve to nekako spozna - sve to bilo je preveliko, presloženo.

Uglavnom joj je izmicalo. Znala je da postoji puno više od onoga što ona uspijeva spoznati, da je sve to veće i od njih dvoje zajedno. Imala je i osjećaj da ga nešto veže i sputava, da negdje postoji nekakva spona, veza, koju treba osloboditi ili prekinuti, i da će on tek tada moći u cijelosti nastaniti taj krajobraz, da će on tek tada moći preuzeti nadzor.

Gleda jednu jabuku koja prema njoj okreće crvenkastu koru, a onda je opet odvraća od nje, kako se pojavljuje

jedna tamna pjega, a potom načas i onaj kraj koji je nalik na pupak.

Kad je on posljednji put došao na imanje, zajedno su pošli u šetnju nakon njegove nastave, došli do najudaljenijeg polja kada se već spuštao sumrak, tako da je i drveće već postalo gotovo crno, a brazde tek pokošenih polja kao da su se u dolinama produbljivale, te naišli na Joan, koja je hodala između dvaju živahnih krila njihovih stada. Ona je voljela provjeravati kako je Bartholomew što obavio, ih pak voljela da Bartholomew zna da ga provjerava. Ili jedno ili drugo. Agnes je znala da je vidjela da se njih dvoje približavaju. Vidjela je kako Joan okreće glavu prema njima, dugo ih promatra, dok su tako zajedno prolazili stazom. Zacijelo je shvatila zašto dolaze, zasigurno vidjela da se drže za ruke. Agnes je naslutila učiteljevu napetost: prsti su mu odjednom postali hladni i osjetila je da drhte. Stisnula mu je ruku jednom, dvaput, a onda je pustila i pričekala da dođe malo ispred, nje, prođe kroz vrata.

Joan je tada rekla: Nikada. Ti? Onda se nasmijala, bio je to opor i prodoran zvuk koji je uzbunio ovce oko nje, tako da su pridignule tupe glave i počele premještati rascijepljene papke. Nikada, ponovila je. Koliko ti je godina? Nije čekala odgovor, nego je sama odgovorila: Nisi dovoljno star. Poznajem ja tvoju obitelj, rekla je Joan pa prijezirno napućila usne, pokazujući prema učitelju.

Njih svi znaju. Tvojega oca i njegove mutne poslove, tu sramotu. Bio je načelnik, rekla je, gotovo pljunuvši dok je izgovarala riječ “bio”. Kako se samo volio držati toliko iznad nas, šepiriti u crvenoj halji. Ali toga više nema. Imaš

li ti uopće pojma koliko tvoj otac duguje ljudima u gradu?

Koliko duguje nama? Ti bi moje sinove mogao poučavati sve dok ne odrastu i time još ni približno ne bi podmirio njegove dugove prema nama. Stoga, ne, rekla je pa nakon njega pogledala nju, ne možeš se oženiti njome. Agnes će se udati za vlasnika nekog imanja, prije ili kasnije — nekoga tko ima nekakvu budućnost, nekoga tko će se za nju moći brinuti. Ona je odgojena za takav život. Otac joj je oporučno ostavio miraz — uvjerena sam da to znaš, zar ne?

Neće se udati za neodgovornog mladića bez zanimanja kao što si ti. I nakon toga okrenula se od njih, kao da je time sve završilo. Alija se ne želim udati za nekog seljaka, uskliknula je tada Agnes. Joan se ponovno nasmijala.

Zbilja? Želiš se udati za njega? Da, rekla je ona. Želim. Jako.

A Joan se ponovno nasmijala, pritom odmahujući glavom.

Ali obećali smo se jedno drugome, rekao je učitelj.

Zaprosio sam je, pristala je i sad smo tako vezani.

Ne, niste, rekla je Joan. Osim ako ja kažem da je tako.

Učitelj je otišao s polja, ljutito se uputio stazom pa kroz šumu, smrknuta lica zastrta bijesom, a Agnes je tako ostala s pomajkom, koja joj je rekla da prestane samo stajati poput kakve glupače, da se vrati u kuću i pobrine za djecu. Kad je sljedeći put došao na farmu, Agnes ga je pozvala pokretom prsta. Postoji način, rekla je. Imam rješenje.

Možemo, rekla je, uzeti stvar u svoje ruke. Dođi. Pođi sa mnom.

Svaka jabuka, barem njoj, u tom trenutku, izgleda silno drukčije, različito, jedinstveno, svaka je prošarana raznim varijacijama grimizne, zlatne i zelene boje. Sve one okreću to jedino oko prema njoj pa od nje pa ponovno prema njoj.

Previše je, sve joj je to previše, preplavljuje ju, to koliko ih ima, ti zvukovi koje stvaraju, to kuckanje, zvuk ritmičnog ljuljanja, zvuk koji ne prestaje, traje i sve je brži i brži. Od toga ostaje bez daha, srce joj ubrzano udara, više ne može izdržati, ne može, ne može. Pojedine jabuke ispadaju iz ležišta, padaju na pod, a možda je i učitelj nekako gazio po njima, jer zrak ispunjava slatkast, jedak miris, a ona ga hvata za ramena. I ona zna, osjeća, da će sve biti u redu, da će sve ići njima u prilog. On je privija, a ona osjeća kako on ispušta zrak, kako udiše, kako ponovno izdiše. .

Joan nipošto nije dokona žena. Ima šestero djece (osmero ako se računaju i ta napola luda pokćerka i onaj idiot od njezina brata koje je morala preuzeti kad se udavala). Udovica je, od lani. Seljak je imanje ostavio Bartholomewu, dakako, ali prema odredbama oporuke, ona, Joan, smije ostati živjeti ondje i sve nadgledati. I nadgledat će, itekako. Nema povjerenja u Bartholomewa, smatra da ne vidi dalje od vlastitog nosa. Rekla mu je da će i dalje voditi kuhinju, dvorište i voćnjak, uz pomoć djevojaka. Bartholomew će se brinuti o stadima i poljima, uz pomoć dječaka, a ona će s njim, jednom na tjedan, obilaziti imanje, da se uvjeri da je sve kako treba. Joan se tako brine o kokošima i svinjama, muze krave, iz dana u dan priprema hranu za muškarce, nadničara i pastira.

Treba i školovati dvojicu mlađih dječaka koliko može bolje - a sam Bog zna da će im obrazovanje trebati, jer neće, na veliku žalost, naslijediti imanje. Ima tri kćeri (četiri, ako se računa i ona druga, koju Joan obično ne računa) koje mora držati na oku. Mora peći kruh, musti stoku, spremati

šumske plodove u staklenke, raditi pivo, krpati odjeću, štopati čarape, ribati podove, prati posuđe, zračiti posteljinu, isprašivati tepihe, prati prozore, ribati stolove, četkati kosu, mesti prolaze, ribati stube.

Stoga joj treba oprostiti što su prošla puna tri mjeseca prije nego što je primijetila da iz rublja nedostaje određen broj mjesečnih krpa.

U prvi mah misli da je možda pogriješila. Rublje se pere jednom u četrnaest dana, ponedjeljkom rano ujutro, jer tako onda ostaje vremena za sušenje i glačanje. Uvijek ima dana s manjim brojem krpenih uložaka, ona i njezine kćeri krvare u isto vrijeme. Ona druga sama se brine za svoje potrebe, dakako, kao i za sve ostalo. Ona i djevojke dobro znaju ritam: svakih četrnaest dana peru se njezini i ulošci njezinih kćeri, hrpe, sasušene tako da nalikuju na hrđu, a tu je onda i hrpa s manjim brojem Agnesinih uložaka. Njih Joan najčešće ubacuje u lonac drvenim hvataljkama, zadržavajući dah pa ih posipa solju.

Jednoga jutra potkraj listopada Joan prekopava hrpe rublja za pranje u praonici. Jedna hrpa haljina, dugačkih košulja, ovratnika i kapica, spremna za namakanje u vreloj vodi i soli, hrpa čarapa za malo manje vruću vodu, hlače prekrivene sasušenom prljavštinom i blatom, umrljana tunika, plašt koji je otrpio veći dio vodenog udara iz jedne lokve. Hrpa koju Joan smatra “najprljavijom” manja je nego inače.

Joan uzima komad umrljane tkanine, jednom rukom prekriva nos, plahtu koja vonja po mokraći (njezin najmlađi sin, William, i dalje nije posve pouzdan kad je riječ o tom pitanju, unatoč prijetnjama i nagovaranju, iako

su mu već tri godine, Bog ga blagoslovio). Jedna košulja umrljana nekakvim životinjskim izmetom slijepljena je s kapicom. Joan se mršti, gleda uokolo. Još trenutak-dva nepomično stoji i razmišlja.

Izlazi, a vani njezine kćeri, Caterina, Joanie i Margaret, cijede jednu plahtu. Caterina je vezala konopac oko Williamova struka, a njegov drugi kraj obavila oko sebe.

On povlači i zateže konopac, stenje i prigušeno gunđa, sa šakom punom trave.

Pokušava doći do svinjca, no Joan je čula previše priča o tome kako su svinje izgazile djecu ili je pojele ili je zgnječile. Neće dopustiti da njezina najmlađa djeca tumaraju kako i kamo hoće.

“Gdje su krpice za mjesečno pranje?” pita s vrata.

One se okreću prema njoj, njezine kćeri, odvojene i povezane izvijenom plahtom, s koje voda kapa na tlo.

Sliježu ramenima, bezizražajna i nedužna lica.

Joan se vraća u praonicu. Bit će da je pogriješila. Moraju biti negdje drugdje. S poda diže hrpu po hrpu. Prekopava po košuljama i kapama i čarapama. Bijesno izlazi, prolazi kraj kćeri, ulazi u kuću i ide ravno prema ormaru. Tri, broji debele tkanine, presavijene i oprane, na gornjoj polici. Zna koliko ih ima u kući i sada joj ih je točno toliko pred nosom.

Joan bijesno korača prolazom, izlazi kroz vrata i s treskom ih zatvara. Još nekoliko trenutaka stoji na stubi, ubrzano i energično diše na nos. Zrak je svjež, čak i prodorno hladan, najavljuje prijelaz jeseni u zimu. Neka kokoš penje se malim ljestvama u kokošinjac. Koza, vezana konopcem, zamišljeno žvače travu i motri je. Joan ima

posve bistru glavu, a u njoj odzvanja samo jedna misao: koja od njih, koja, koja?

Možda već zna, no ipak se spušta stubama, prelazi dvorište i dolazi do praonice gdje djevojke i dalje cijede mokre plahte, nečemu se smijulje. Prvo hvata Caterinu, za nadlakticu pa dlanom snažno pritišće djevojčin trbuh, gleda je u oči, ne obazire se na njezine povike. Plahta pada na mokro, lišćem prekriveno tlo pa po njoj gaze i ona i prestrašena djevojčica. Joan je pipa: ravan trbuh, zdjelična kost, prazna utroba. Pušta Caterinu i hvata Joanie, koja je mlada, još djevojčica, za ime svijeta, a ako je ona i ako joj je netko to učinio, Joan će, svakako hoće, učiniti nešto užasno, nešto opako i strašno i osvetoljubivo, a taj muškarac požalit će dan kada je došao na Hewlands, kada je njezinu kćer odveo kamo ju je već odveo i ona će...

Joan spušta ruku. Joaniein je trbuh ravan, gotovo prazan. Možda bi, hvata se sad u razmišljanju, te svoje djevojčice trebala malo bolje hraniti, poticati ih da jedu više mesa. Jesu li zbog nje neuhranjene? Je li ona neuhranjena?

Dopušta li dječacima da uzmu više nego što im pripada?

Odmahuje glavom i potiskuje te misli. Margaret, misli sada pa gleda glatko i zabrinuto lice najmlađe kćeri. Ne. To ne može biti. Pa još je dijete.

“Gdje je Agnes?” pita.

Joanie pilji u nju, užasnuta pa spušta pogled na blatnjavu plahtu koja im je pod nogama. Caterina, primjećuje Joan, gleda u stranu, ispod oka, kao da shvaća o čemu je riječ.

“Ne znam”, kaže Caterina pa se saginje da podigne plahtu. “Možda je...”

“Muze kravu”, izlijeće iz Margaretinih usta.

Joan vrišti već i prije nego što je došla do staje. Riječi joj frcaju iz usta poput stršljenova, riječi za koje nije ni znala da ih zna, riječi koje sijevaju i prže i sakate, riječi koje joj izvijaju i deformiraju jezik.

“Ti”, viče, ulazeći u toplinu staje, “gdje si?”

Agnes drži glavu priljubljenu uz gladak bok krave i muze je. Joan čuje pšš-pšš-u-pšš mlijeka koje šišti i u mlazovima ulazi u kantu. Začuvši Joan, krava se pomiče, a Agnes pridiže obraz i okreće se prema maćehi, već zabrinuta lica. Evo ga, počinje, kao da razmišlja.

Joan je hvata za nadlakticu, povlači je s tronošca pa je gura na jednu pregradu. Prekasno vidi da u susjednome odjeljku stoji njezin sin James, koji je, kako se čini, pomagao Agnes s mužnjom. Joan mora djevojci doći ispod tunike, do vrpca koje joj drže haljinu, a djevojka se otima, gura njezine prste od sebe, pokušava se osloboditi, no Joan uspijeva provući ruku, samo na trenutak, i osjeća... što?

Ispupčenje, tvrdo, i vruće. Humak novoga života, koji se uzdignuo poput kruha.

“Kurvo”, kaže Joan prijezirno kada je Agnes odguruje od sebe. “Droljo.”

Joan leti unatrag, prema kravi, koja sada zabacuje glavu, nervozna zbog takve promjene atmosfere, zbog te neobjašnjive stanke u mužnji. Pada na stražnji dio krave i malo posrče, a Agnes već nestaje, bježi, trči kroz staju, kraj ovaca koje drijemaju, kroz vrata, no Joan joj neće dopustiti

da umakne. Uspravlja se, juri za pokćerkom, a bijes je tjera da trči sve brže, tako da je bez poteškoća sustiže.

Pruža ruku, hvata Agnes za pramen kose. Tako je jednostavno povući ga i zaustaviti djevojku, osjetiti kako joj se glava trznula unatrag, kao da ju je povukla uzdama.

Taje lakoća čudi i da je joj novu snagu: Agnes pada na tlo, nespretno na leđa, a Joan je u tom položaju može zadržati omatanjem kose oko šake.

Na taj način, dok su njih dvije kraj ograde dvorišta, Joan može natjerati Agnes da sluša što joj govori.

“Tko je”, viče na djevojku, “to učinio? Tko ti je u trbuh usadio to dijete?”

Joan prebire po nimalo zanemarivu broju prosaca koji su tražili Agnesinu ruku, sve otkako se doznalo za pojedinosti o mirazu u oporuci njezina oca. Je li to mogao biti netko od njih? Bio je tu onaj kolar pa vlasnik imanja sa suprotne strane Shotteryja pa kovačev naučnik. Ali nije stekla dojam da se djevojci netko od njih imalo svidio. Tko još? Agnes pruža ruke, pokušava odvojiti Joanine prste od svoje kose. Njezino lice - to njezino umišljeno, blijedo lice visokih jagodičnih kostiju kojim se toliko ponosi izobličeno je od boli, od sputanog bijesa. Niz obraze joj klize suze, skupljaju joj se u očima.

“Reci mi”, govori Joan tome licu koje je morala gledati, iz dana u dan, kako je promatra nezainteresirano, drsko, sve otkako je došla ovamo. To lice, za koje Joan zna da nalikuje na lice prve supruge, voljene supruge, žene o kojoj njezin suprug nikada nije htio govoriti, čiju je kosu držao u rupčiću u džepu na košulji, na srcu — to je otkrila kad ga

je pripremala za pokop. Bit će da je tu kosu u rupčiću imao cijelo vrijeme, sve te godine dok mu je ona čistila i prala, hranila ga, rađala mu djecu, a on je za to vrijeme imao kosu prve supruge. Ona, Joan, nikada neće prijeći preko te gromoglasne i bolne uvrede.

“Je li to učinio pastir?” pita Joan i vidi da se, unatoč svemu, Agnes na te riječi smiješi.

“Ne”, uspijeva reći Agnes, “nije pastir.“ “Tko onda?” pita Joan i upravo se sprema izgovoriti ime sina vlasnika susjednog imanja kada se Agnes uspijeva okrenuti i nogom je raspaliti po goljenici. Udarac je toliko snažan da Joan posrče unatrag, a šake joj se naglo rastvaraju.

Agnes se već pridiže, na nogama je, trči, bježi, zadiže skute. Joan ustaje nesigurno pa kreće za njom. Već su u dvorištu kada je Joan sustiže. Hvata djevojku za ručni zglob, okreće je pa je dlanom udara posred lica.

“Reći ćeš mi tko...” započinje, ali ne dovršava rečenicu jer se s lijeve strane njezine glave čuje neka buka: prasak koji zaglušuje, nalik na tresak groma. Još nekoliko trenutaka ne može pojmiti što se dogodilo, što taj zvuk zapravo znači. A onda osjeća bol, osjeća kako joj bridi koža, dublji bol u kosti, te shvaća da ju je Agnes udarila.

Joan užasnuto prinosi ruku licu. “Kako se samo usuđuješ?” vrišti. “Kako se usuđuješ udariti me? Djevojka koja podiže ruku na majku, netko tko...”

Agnesina je usna natečena i krvari, tako da joj riječi baš nisu najrazgovjetnije, najjasnije, no Joan ipak uspijeva razabrati: “Ti mi nisi majka.”

Gnjevna Joan opet je udara. Agnes, krajnje nevjerojatno i bez imalo oklijevanja, opet uzvraća. Joan ponovno podiže ruku, ali je netko hvata s leđa. Netko je sada drži oko struka — to je onaj veliki nasilnik Bartholomew, koji je podiže i udaljava, na silu joj spušta ruke i čvrsto ih drži, bez imalo napora, prstima. Njezin sin, Thomas, također je ondje, sada stoji između nje i Agnes, drži pastirski štap, a Bartholomew joj govori da prestane, da se smiri. Ostala njezina djeca stoje kraj kokošinjca, razjapljenih usta, u nevjerici. Caterina grli Joanie, koja plače. Margaret drži malenog Williama, koji joj je zario lice pod vrat.

Joan osjeća kako gotovo leti na suprotnu stranu dvorišta, Bartholomew je obuzdava, pita što se dogodilo, kako je došlo do svega toga, ona mu govori, pokazuje Agnes, kojoj Thomas sada pomaže da ustane.

Bartholomew sluša, a lice mu postaje sve snuždenije.

Zatvara oči i duboko diše. Dlanom prelazi po čekinjama na bradi, a onda nekoliko trenutaka pomno promatra vlastita stopala.

“Učitelj latinskoga”, kaže i gleda Agnes.

Agnes ne odgovara, nego samo malko pridiže bradu.

Joan gleda posinka pa pokćerku, sinove pa kćeri. Svi oni, osim pokćerke, spuštaju pogled i ona shvaća da su svi, svi do jednoga, primijetili nešto što je njoj promaknulo.

“Učitelj latinskoga?” ponavlja. Odjednom ga vidi kako stoji na vratima u ogradi kod najudaljenijeg polja, kako je, nesigurnim glasom, traži Agnesinu ruku. To je bila gotovo posve zaboravila. “On? Ono... ono dijete? Ona lijenčina?

Ono beskorisno, golobrado derište bez prihoda...” Počinje

se smijati, oporo, bez imalo radosti, tako da sad ima osjećaj da su joj se prsa ispraznila i da su užarena. Sada se sjeća svega, tog malog koji stoji dok mu ona govori ne. Sjeća se kako je načas prema njemu osjetila sažaljenje, za tog mladića, kojem se lice toliko snuždilo pa još uz takvoga oca. Ali Joan je posve prestala razmišljati o njemu čim joj se izgubio s očiju.

Joan se sad oslobađa Bartholomewove ruke.

Usredotočuje se, postaje nemilosrdna. Bijesnim korakom odlazi u kuću, pokraj Agnes, pokraj djece, pokraj kokoši.

Naglo rastvara vrata, a našavši se unutra, radi brzo i temeljito. Obilazi cijelu prostoriju, prikuplja sve što pripada njezinoj pokćerci. Dvije haljine, rezervna kapica, pregača. Drveni češalj, kamen s rupom, remen.

Obitelj i dalje stoji u dvorištu kada Joan izlazi iz kuće i baca zavežljaj Agnes pod noge.

“Ti si”, viče, “za sva vremena izgnana iz ove kuće.”

Bartholomew gleda Agnes pa Joan pa ponovno Agnes.

Prekriživši ruke na prsima, prilazi malo bliže. “Ovo je moja kuća”, kaže, “otac mi ju je ostavio oporukom. I ja kažem da Agnes smije ostati.”

Joan pilji u njega, bez riječi, a obrazi joj se sve više žare.

“Ali...” započinje arogantno, pokušava pribrati misli “... ali... u oporuci piše da ja smijem ostati u kući do trenutka kada...”

“Smiješ ostati”, kaže Bartholomew, “ali kuća je moja.”

“Ali meni je povjereno upravljanje kućom!” Toga se sad hvata slavodobitno, očajnički. “A ti se brineš o imanju.

Stoga je imam pravo protjerati iz kuće, jer ovo je stvar kuće, a ne imanja i...”

“Kuća je moja”, ponavlja tiho Bartholomew. “I ona ostaje.” “Ne može ostati”, vrišti Joan, bijesna, nemoćna.

“Moraš misliti na... na braću i sestre, na ugled ove obitelji, a da i ne spominjem tvoj ugled, naš položaj u...”

“Ostaje”, kaže Bartholomew.

“Mora otići odavde, mora.” Joan grozničavo pokušava razmišljati, pronaći nešto zbog čega bi se on mogao predomisliti. “Sjeti se oca. Što bi on rekao? Ovo bi mu slomilo srce. On ni u snu ne bi...”

“Ostat će. Osim ako se pokaže da...”

Agnes stavlja dlan na bratov rukav. Još se dugo gledaju, bez riječi. A onda Bartholomew pljuje na zemlju i stavlja ruku na njezino rame. Agnes mu se smiješi, nakrivljenih usta s krvavom usnom. Bartholomew kima.

Ona pridiže rukav i briše lice. Razvezuje čvor na onome zavežljaju pa ga veže, još jednom, iznova.

Bartholomew gleda kako zavežljaj prebacuje preko ramena. “Ja ću se za to pobrinuti”, kaže joj i dodiruje joj ruku. “Budi bez brige.”

“Ne brinem se”, kaže Agnes.

Prelazi, tek malčice nesigurno, dvorište. Ulazi u spremište jabuka i, nakon nekoliko trenutaka, izlazi s vjetrušom na rukavici. Ptica ima kukuljicu, sklopljena krila, ali glava joj se okreće i trza, kao da se pokušava naviknuti na novo okruženje.

Agnes uzima zavežljaj i, bez riječi pozdrava, odlazi s farme, prolazi stazom uz kuću i nestaje.

.

Za očevom je tezgom na tržnici, naslonjen na nju. Danje svjež, neočekivano neugodan i hladan za ranu zimu. On gleda kako mu dah iz tijela izlazi u vidljivome mlazu koji nestaje, dok napola sluša kako neka žena raspreda o prednostima rukavica podstavljenih vjeveričjim krznom u odnosu na one podstavljene zečjim krznom, kad se uz njega odnekud ukazuje Eliza.

Smiješi mu se nekako neobično, razrogačenih očiju, gotovo škrgućući zubima.

“Moraš poći kući”, kaže mu, tiho, ne dopuštajući da joj se taj zamrznuti izraz lica poremeti. Potom se obraća ženi koja razgledava rukavice: “Izvolite, gospođo?”

On se pridiže. “Zašto moram ići kući? Otac mi je rekao da trebam...”

“Samo kreni”, sikće ona, “odmah”, pa se glasnije obraća mušteriji: “Ja držim da je zečja podstava najtoplija.”

On dugačkim koracima kreće preko tržnice, vijuga među tezgama, izbjegava neka kola natovarena kupusom, dječaka koji nosi svežanj slame. Ne žuri mu se: zacijelo je riječ o nekoj očevoj pritužbi u vezi s njegovim držanjem ili zadaćama koje treba obaviti ili njegovom zaboravljivošću ili njegovom lijenošću ili nesposobnošću da zapamti što je važno ili nevoljkošću da odradi ono što njegov otac ima hrabrosti nazvati “poštenim radom”. Zasigurno je zaboravio zapisati neku narudžbu ili podignuti kožu kod štavitelja ili je zaboravio majci nacijepati drva. Probija se širokom i važnom ulicom Henley, zastaje i razmjenjuje

pokoju riječ s raznoraznim susjedima, pogladi neko dijete po glavi i, na koncu, ulazi u svoju kuću.

Briše cipele na otiraču, pušta vrata da se za njim zatvore pa viri u očevu radionicu. Očeva je stolica prazna, odgurnuta unatrag, kao u žurbi. Uska naučnikova ramena zgurena su nad nečim na čemu radi. Na škljocaj zasuna dječak se osvrće i gleda ga, razrogačenim, prestrašenim očima.

“Zdravo, Nede”, kaže. “Kako ide?” Čini se da bi Ned mogao nešto reći, ali ipak zatvara usta. da je znak glavom, nešto između kimanja i odmahivanja pa pokazuje prema salonu.

On se smiješi naučniku pa prolazi kroz vrata, prelazi pravokutne kamene ploče u glavnoj prostoriji u kući, kraj blagovaoničkog stola, kraj praznoga ognjišta, i dolazi u salon.

Prizor koji ga ondje dočekuje toliko je neobjašnjiv, toliko zbunjuje da mu treba još nekoliko trenutaka da ga pojmi, da pokuša shvatiti što se zbiva. Zastaje kao ukopan, pod okvirom vrata. Istoga trena postaje mu jasno da je njegov život krenuo u novome smjeru.

Agnes sjedi na niskoj stolici, s nekakvim odrpanim zavežljajem pod nogama, njegova majka sjedi joj nasuprot, kraj vatre. Otac mu je kod prozora, leđa okrenutih sobi.

Vjetruša stoji na najvišoj prečki stolice s naslonom s letvicama, kandža obavljenih oko drva, ovješenoga kožnog remenja i zvonca. Jedan dio njega najradije bi se okrenuo i pobjegao. Drugi dio želi prasnuti u smijeh: sama pomisao na sokola, na Agnes, u salonu njegove majke, među

vitičastim i oslikanim zidnim ukrasima, kojima se toliko ponosi.

“Ah”, kaže, pokušavajući se prikrati, a sve troje okreću se prema njemu. “Nego...”

Riječi mu presušuju u grlu, jer primjećuje Agnesino lice. Lijevo joj je oko otečeno i zatvoreno, crveno, s plavom modricom, koža ispod obrve raspuknuta i još krvari.

Kreće prema njoj, smanjuje udaljenost između njih.

“Bože presveti”, kaže pa joj stavlja ruku na rame, osjeća pomicanje njezine lopatice, kao da se sprema poletjeti, vinuti u zrak, poput svoje ptice, kad bi samo mogla. “Što se dogodilo? Tko ti je to učinio?”

Na obrazu ima jasne tragove udaraca, na usni porezotinu, tragove noktiju, ogrebotine na ručnome zglobu.

Mary se nakašljava. “Majka ju je”, kaže, “izbacila iz kuće.”

Agnes odmahuje glavom. “Maćeha”, kaže.

“Joan je”, kaže on, “Agnesina maćeha, a ne...”

“Znam”, obrecne se Mary. “Tu sam riječ upotrijebila samo da...”

“I nije me izbacila”, kaže Agnes. “Kuća nije njezina.

Vlasnik je Bartholomew. Sama sam odlučila otići.”

Mary duboko udiše, na trenutak zatvara oči, kao da prikuplja posljednje tragove strpljenja. “Agnes je”, kaže pa otvara oči i prodorno gleda sina, “noseća. Kaže da je dijete tvoje.”

On istovremeno kima i sliježe ramenima, gleda očeva široka leđa, iza majke, jer je i dalje okrenut prema ulici. I unatoč svemu, unatoč svojim željama, unatoč činjenici da za ruku drži ženu kojoj je obećao brak, unatoč svemu tome, pokušava odrediti na koju će se stranu morati sagnuti da izbjegne neizbježnu šaku, morati se izmaknuti, blokirati zamah i zaštititi Agnes od udaraca za koje zna da će sigurno doći. Takvo što još nije bilo zabilježeno u njihovoj obitelji. Može samo zamišljati što će učiniti njegov otac, što se sve kuha u toj njegovoj proćelavoj, kvrgavoj glavi. A onda shvaća, uz duboko strujanje stida, da će Agnes vidjeti kako stoje stvari između njega i njegova oca, da će vidjeti ta žestoka previranja i sukobe, da će u njemu vidjeti to što i jest: čovjek čija je noga zapela u zamci, to će vidjeti i sve shvatiti, već za trenutak.

“Je li?” pita njegova majka, blijeda, izdužena lica.

“Je li što?” pita on, već usplahiren i pomalo sluđen, pa se stoga ne može suzdržati od takva verbalnog nadmetanja.

“Tvoje.”

“Je li što moje?” uzvraća on, gotovo zlurado.

Mary čvrsto stišće usne. “Jesi li joj ga ti stavio onamo?”

“Jesam lija što stavio kamo?”

U tom trenutku svjestan je da Agnes okreće glavu prema njemu i promatra ga - na sebi zamišlja pogled njezinih tamnih očiju, očiju koje ga procjenjuju, prikupljaju informacije, kao što čunak skuplja nit — ali se i dalje ne može zaustaviti. Želi da to nešto što mu se sprema dođe što prije: želi izazvati, natjerati oca na potez, želi sa svime

time završiti, jednom za svagda. Dostaje okolišanja. Neka na vidjelo napokon izađe istina o tome tko je njegov otac.

Neka Agnes vidi.

“Dijete.” Mary govori polagano, glasno, kao da se obraća nekome tko nije osobito bistar. “U njezin trbuh. Jesi li ga ti usadio onamo?”

Osjeća kako mu se lice razvlači u osmijeh. Dijete. Koje su začeli on i Agnes, među jabukama u spremištu. Kako bi sad uopće moglo biti da se neće vjenčati? To sada više ništa ne može spriječiti, u ovakvim okolnostima. To će se dogoditi, baš kao što je ona i rekla. Vjenčat će se. On će biti suprug i otac, njegov će život započeti i on sve ovo može ostaviti za sobom, sve ovo, ovu kuću, ovoga oca, ovu majku, radionicu, rukavice, ovaj život u ulozi njihova sina, život monotonije i zamora zbog rada na obiteljskome poslu. Kakva pomisao, kakva promjena. To dijete, u Agnesinu trbuhu, u njegovu će životu promijeniti baš sve, oslobodit će ga života koji mrzi, oca s kojim ne može živjeti, kuće koju više ne može trpjeti. On i Agnes će pobjeći: u neku drugu kuću, drugi grad, drugi život.

“Jesam”, kaže i osjeća kako mu se osmijeh na licu samo širi.

Sad se istovremeno događa nekoliko stvari. Njegova majka naglo ustaje, kreće prema njemu, počinje ga udarati šakama. On osjeća kako ga pogađa u prsa i ramena, kao da udara u bubanj. Čuje Agnes, koja govori: Dosta, prestanite, i neki drugi glas, svoj, koji kaže da su se jedno drugome obećali, da tu nema grijeha, da će se vjenčati, da se moraju vjenčati. Njegova majka vrišti da nije punoljetan, da će mu trebati njihov pristanak i da mu ga oni nikada neće dati pa

nešto o tome da ga je začarala, da je ovo propast, da će ga ona otpraviti, da bi joj bilo draže i da pođe na brod nego da se oženi tom djevojčurom, kakva katastrofa. Negdje iza leđa, svjestan je ptice koja se s nelagodom meškolji na naslonu stolice, širenja njezina perja, klepeta njezinih krila koja isteže, zveckanja njezina zvonca. A onda se pokraj njega stvorio već i mračan i širok obris oca, a gdje je Agnes u cijelome tom kaosu, je li iza njega, je li na sigurnome, izvan očeva dosega, jer, tako mu svega, ubit će ga, ubiti, ako je se taj usudi samo i dodirnuti.

Njegov otac pruža ruku i on je već spreman, zategnutih mišića, no mesnata ga šaka ne pogađa, ne steže se, ne nanosi mu ozljedu. Umjesto toga, spušta mu se na rame.

Osjeća svih pet prstiju kako mu se utiskuju u meso, kroz tkaninu košulje, osjeća onaj dobro poznati dašak mirisa sredstva za izbjeljivanje kože - jetkog, prodornog, pomalo sličnog mirisu mokraće - koji dopire s tih prstiju.

Osjeća nešto nepoznato: očeva ruka pritišće ga prema dolje, spušta na stolicu. “Sjedni”, kaže otac, postojana glasa. Pokazuje prema Agnes, koja je iza njih, umiruje pticu. “Sjedni, djevojko.”

Trenutak-dva poslije, on ga sluša. Agnes staje do njega, nadlanicom i prstima gladi perje na vjetrušinu vratu. On vidi kako je njegova majka pomno motri s izrazom nevjerice na licu, izrazom neskrivene zapanjenosti. Od toga mu se smije, ponovno. A onda progovara njegov otac i to mu zaokuplja svu pozornost.

“Uopće ne sumnjam”, kaže njegov otac, “da možemo... postići svojevrsni dogovor.”

Izraz lica njegova oca neobičan je. Pilji u to lice, ne može se načuditi toj neobičnosti. John je ogolio zube, oči mu imaju neobičan sjaj. Treba mu još nekoliko sekunda da shvati da se John, zapravo, smiješi.

“Ali, Johne”, javlja se uznemireno njegova majka, “baš nikako ne možemo pristati na takav...”

“Tiho, ženo”, kaže John. “Mali je rekao da su se obećali.

Nisi ga čula? Moj sin neće pogaziti obećanje, neće pobjeći od odgovornosti. Mladić je ovu djevojku ostavio u drugom stanju. Stoga ima dužnost, ima...”

“Osamnaest mu je godina! Nema nikakvo zanimanje!

Kako uopće možeš pomisliti...”

“Rekoh da ušutiš.” Njegov otac govori uobičajeno grubo i bijesno, no samo na trenutak, a onda opet prelazi na onaj neobični, gotovo laskavi ton. “Moj ti je sin nešto obećao, nije li tako?” kaže zagledan u Agnes. “Prije nego što te odveo u šumu?”

Agnes miluje pticu. Gleda Johna, netremice. “Obećali smo se jedno drugome.”

“A što na to kaže tvoja majka - tvoja, ovaj, maćeha?”

“Ona... nije bila za to. Prije. A sada”, pokazuje prema trbuhu, “ne znam više odrediti.”

“Tako, znači.” Njegov otac još nekoliko trenutaka šuti, razmišlja. A u toj očevoj šutnji sin vidi nešto poznato, i baš dok tako zuri u njega, mršti se, pita se, shvaća u čemu je stvar. To je izraz lica koji otac ima kad razmišlja o nekoj poslovnoj ponudi, poslu koji bi mu mogao donijeti korist.

Ima jednak izraz lica kao kad se domogne kakve jeftine pošiljke krzna, ili dviju dodatnih bala vune, koje će sakriti

u potkrovlju, ili kada mu na trampu pošalju nekog neiskusnog trgovca. Taj izraz ima kad pokušava drugoj strani ne pokazati da će nakon sklopljenog posla on biti na dobitku.

Taj je izraz gramziv. Zlurad. Suspregnut. Sin zbog njega osjeća jezu, sve do same srži, u kostima. Zbog toga se objema rukama hvata za rubove stolice na kojoj sjedi.

Ovaj brak, postaje odjednom jasno sinu, uz nevjericu koja ga već guši, donijet će korist njegovu ocu, onome odnosu, kakav god bio, koji već ima s udovicom uzgajivača ovaca. Njegov će otac sve ovo — Agnesino raskrvareno lice, njezin dolazak ovamo, vjetrušu, dijete koje raste u njezinoj utrobi - okrenuti u svoju korist.

I ne može vjerovati. Jednostavno ne može. Da su on i Agnes, nesvjesno, skrenuli vodu na mlin njegova oca. Od same te pomisli želi istrčati iz prostorije. da je ono što se između njih dvoje dogodilo i na Hewlandsu, i u šumi, dok je vjetruša poput igle prodirala kroz tkaninu od lišća iznad njih, moguće isplesti u konopac kojim će ga otac još više i čvršće vezati za ovu kuću, za ovo mjesto. To je nedopustivo. To se ne može otrpjeti. Zar nikada neće otići odavde? Zar se nikada neće osloboditi ovoga čovjeka, ove kuće, ovoga posla?

John iznova počinje govoriti, istim slatkorječivim glasom, kaže da će odmah poći na Hewlands, razgovarati s udovicom, s Agnesinim bratom. Uvjeren je, govori im, da može postići dogovor, da može uglaviti uvjete koji će svima ići u korist. Mladić se želi oženiti tom djevojkom, kaže on svojoj supruzi, ona se želi udati za njega: tko su oni da zabrane taj savez? Dijete se mora roditi u braku, ne

može doći na ovaj svijet s pogrešne strane. To je njihovo unuče, nije li tako? Mnoga vjenčanja začinju se upravo tako. To je prirodno.

U tom trenutku okreće se prema supruzi i smije se, pruža ruku i hvata je za bok pa sin pogled mora uperiti u pod, koliko mu je mučno.

John naglo skače na noge, već zajapurena lica, sav pun želje i žara. “To je, znači, dogovoreno. Ja idem na Hewlands, da iznesem svoje uvjete... naše uvjete... da... zapečatimo tu krajnje... iznenadnu... i, mora se reći, blagoslovljenu zajednicu između naših dviju obitelji.

Djevojka će ostati ovdje.” Potom poziva sina. “Trebam te trenutak, nasamo, molit ću lijepo.”

Vani, u prolazu, John više ni najmanje ne pokušava glumiti srdačnost. Hvata sina za ovratnik, hladnim prstima dodiruje mu kožu. Pridiže mu lice prema svome licu.

“Samo mi reci”, kaže, tiho, prigušeno gnjevno i zlokobno, “da ih nema više.”

“Više čega?”

“Da te čujem. Reci mi da ih nema još. Ima li ih još?”

Sin osjeća kako mu zid pritišće leđa, rame. Prsti mu stišću ovratnik takvom snagom da mu zrak više ne prolazi grlom kako treba.

“Ima li ih još?” sikće otac dok mu se unosi u lice. Dah mu mirisom neodređeno podsjeća na ribu, na ilovaču.

“Hoće li biti i drugih priležnica iz raznih dijelova Warwickshirea koje će mi se dogegati pred vrata i tvrditi da si ih blagoslovio djetetom? Hoću li morati rješavati i

druge? Reci mi istinu, i to odmah. Jer, tako mi svega, bude li bilo i drugih, a njezina obitelj za to dozna, bit će problema. I za tebe i za sve nas. Shvaćaš?”

On s mukom hvata zrak, odguruje oca, no ovaj mu laktom pritišće rame, podlakticom grlo. Pokušava reći, ne, ni u snu, nema druge i ona nije nikakva priležnica, kako se usuđuješ tako nešto reći, ali riječi mu ne izlaze iz usta.

“Jer ako si uzorao i posijao još neko — samo jedno — ubit ću te. A ako te ne ubijem ja, ubit će te njezin brat. Jesi li me čuo? Kunem ti se da ćeš se oprostiti od života, a Bog će mi biti svjedok. To zapamti.”

Otac mu još jednom pritišće dušnik, a onda se udaljava od njega, prolazi kroz vrata, koja se za njim zatvaraju s treskom.

Sin se savija u struku, uvlači zrak, trlja vrat. Uspravivši se, vidi Neda, onog naučnika, koji ga promatra. Njih se dvojica tako još nekoliko trenutaka gledaju, a onda se Ned okreće, nadvija se nad radni stol, da bolje vidi što je izradio. .

John ide ravno na Hewlands. Ne svraća do tržnice, da još malo gnjavi Elizu, da je kritizira i osuđuje, ni da provjeri stanje zaliha. Ne zastaje ni da porazgovara s jednim članom gradskoga vijeća kojeg susreće u ulici Rother.

Kreće putem za Shottery, i to žurno, gotovo kao da bi ta djevojka svakog trenutka mogla roditi i nekako poništiti priliku koja mu se ukazala. Korača brzo i, zadovoljno razmišlja, živahna koraka, osobito za muškarca svojih godina. Sav je u iščekivanju povoljne pogodbe, osjeća taj osobiti užitak koji mu kola žilama, poput ispijenoga pehara

vina. John zna da je to taj trenutak, da sporazum treba sklopiti bez odgađanja, kako se nešto ne bi promijenilo i kako mu korist ne bi izmaknula iz ruku, što bi se lako moglo dogoditi. U prednosti je, da. Djevojka je kod njega, u njegovoj kući, kao i mladić, kojem će trebati posebna dozvola da se vjenča jer je tako mlad, dopuštenje koje potpisuju roditelji. Tu je još pitanje onoga starog duga među njima, no najhitnija stvar bit će ta djevojka. S obzirom na stanje u kojem se nalazi, mora se hitno udati, a vjenčanja ne može biti ako ga on, John, ne dopusti. U idealnome je položaju. Ima sve karte u rukama. Dok tako pješaci, samome sebi dopušta da se opusti i počne zviždati, neku staru plesnu melodiju iz mladosti.

Brata pronalazi u nekome polju daleko od kuće. Mora se oprezno probiti kroz blato da dođe do njega. Brat se naslonio na pastirski štap, gleda kako se približava, ne miče se.

Skupine ovaca premještaju se oko njega, prema njemu okreću izbuljene oči, skreću podalje od njega, kao da je kakav velik i strašan grabežljivac. Rukavice, mumlja on, sebi u bradu, ni u jednom se trenutku ne prestajući smiješiti, sve ćete se vi pretvoriti u rukavice i prije nego što se snađete. Na rukama će vas nositi gospođe i gospoda iz cijeloga Warwickshirea i prije zime, budem li ja. odlučivao i o čemu. Dok tako prelazi polje, teško mu je prikriti zlurad izraz na licu.

Lokvice su pod njegovim visokim gradskim cipelama zamrznuti bijeli oblačići, posve kruti, pretvoreni u grebene i brazde blata.

John dolazi do brata koji uzgaja ovce. Pruža mu ruku.

Brat je na trenutak gleda. Riječ je o pravome divu, oko očiju sličnome Agnes, crne kose vezane straga, tako da mu ne pada u oči. Ima plašt od ovčje kože, kakav je nosio i njegov otac, a ima i izrezbaren kratki štap. Jedan drugi, svjetliji, mlađi momak, također s pastirskim štapom, drži se u pozadini, budno motri i John na trenutak osjeća blagu nesigurnost. Što ako mu ti muškarci, ta braća, ti ljudi, žele nauditi, osvetiti mu se zbog njegova sina besposličara koji je njihovoj sestri oduzeo djevičanstvo? Što ako je pogrešno protumačio situaciju i ako mu sve to, naposljetku, ipak ne ide u korist, te je dolaskom teško pogriješio? U djeliću sekunde jasno vidi kako po njega dolazi smrt, ovdje, na zaleđenome polju u Shotteryju. Vidi vlastiti leš, glave razbijene pastirskim štapom, nagnječena i rasprsnuta mozga, iz kojeg se na zaleđenome tlu uzdiže para. Njegova je Mary udovica, njegova mlada djeca, mali Edmond i Richard, bez oca. A sve zbog njegova sina koji je zastranio.

Seljak premješta onu toljagu u drugu ruku, dramatično pljuje na tlo pa Johna hvata za prste i stišće ih toliko da ovoga boli. John čuje samoga sebe kako ispušta piskutav, gotovo djevojački vrisak.

“No, da”, kaže John, koliko uspijeva dubljim, muževnijim glasom, kroza smijeh, “čini mi se, Bartholomew, da moramo razgovarati.”

Brat ga još nekoliko trenutaka netremice gleda. A onda kima, gleda kraj njega, nešto preko Johnova ramena.

“Da, doista moramo razgovarati”, kaže on pa pokazuje rukom. “Evo i Joan. I ona će zacijelo imati što reći, to mogu jamčiti.”

Joan žurno prelazi polje, okružena kćerima, dok na boku nosi nekog dječarca.

“Ti”, dovikuje, kao da joj je on jedan od nadničara.

“Moram s tobom razgovarati, molit ću lijepo.”

John joj srdačno maše, a onda se okreće pa se i Bartholomewu smješka i malo kima. Riječ je o tajnoj, gotovo nevidljivoj muškoj gesti kojom kao da govore: Žene, ha? Uvijek hoće da je sve po njihovu. Mi muškarci moramo paziti da se ne osjećaju isključenima.

Bartholomew još nekoliko trenutaka ne skreće pogled, očiju koje imaju sitne mrlje i nevjerojatno su nalik na sestrine, ali bezizražajne i hladne. A onda spušta pogled i, nevidljivim pokretom, bratu pokazuje da pođe, da Joan otvori vrata, pa psima zviždukom da je znak da trebaju krenuti s njima.

Još dugo tako stoje u polju, Bartholomew, Joan i John.

Ostala ih djeca promatraju, tako da ih ne vide, skrivena iza zida. Nakon nekog vremena jedno drugo počinju ispitivati, je li riješeno, je li dogovoreno, je li Agnes otišla k njima, hoće li se vjenčati, zar se nikad neće vratiti? Najmanjem je bratu ubrzo dosta te igre stajanja na zidu pa cvili i traži da ga spuste. Oči sestara ni u jednom trenutku ne odvajaju se od triju pojava koje stoje među ovcama. Psi se natežu i zijevaju, spuštaju glavu na šape, svako je malo ponovno pridižu, da pogledaju Thomasa, čekaju njegove zapovijedi.

Njihov brat odmahuje glavom, okreće se u stranu, kao da kani napustiti pregovore. Onaj rukavičar kao da nešto moli i preklinje, otvara prvo jednu pa drugu šaku. Nešto broji na prstima desne ruke. Joan govori dugo i živahno,

maše rukama, pokazuje prema kući, snažno se hvata za pregaču. Bartholomew dugo i prodorno gleda ovce, a onda pruža ruku ijednu od njih dodiruje po leđima, okreće se prema rukavičaru, kao da mu želi dokazati nešto o ovcama. Ovaj energično kima, još dugo nešto govori, a onda se smiješi, slavodobitno, kako se čini. Bartholomew onim štapom lupka po čizmi, a to je siguran znak da nije zadovoljan. Rukavičar im prilazi. Joan ne uzmiče.

Rukavičar stavlja ruku Bartholomewu na rame, seljak je ne uklanja.

Potom se rukuju. Rukavičar s Joan, a potom i s Bartholomewom. O, kaže jedna od djevojčica. Sinovi više ne čekaju suspregnuta daha. Gotovo je, šapće Caterina.

.

Hamnet se naglo budi, ležaj pod njim šuška. Nešto ga je probudilo — neki zvuk, prasak ili povik — ali ne zna što.

Po dugačkim zrakama sunca koje prodiru u sobu zna da se svakako bliži večer. Što on radi ovdje, zašto spava na krevetu?

Okreće glavu pa se svega prisjeća. Netko leži ravno, kraj njega, glave okrenute u stranu. Judithino je lice žuto poput voska i nepomično, a zbog tankoga sloja znoja blista poput stakla. Prsa joj se dižu i spuštaju nepravilnim ritmom.

Hamnet s mukom guta slinu, uska i stisnuta grla. Ima dojam da mu jezik prekriva nekakvo krzno, da je posve nespretan, prevelik za njegova usta. Naglo se pridiže, a soba oko njega postaje mutna. Neki bol zahvaća mu stražnju stranu glave i ondje se smješta, savija u klupko, reži, poput štakora stjeranog u kut.

U prizemlju, Agnes ulazi na glavna vrata i nešto si pjevuši u bradu. Na stol odlaže ove stvari: dva stručka ružmarina, svoju kožnu torbu, staklenku meda, komad pčelinjeg voska, omotan u nekakav list, slamnati šešir, stručak gaveza, kojem kani otrgnuti i osušiti latice, a onda ih staviti da se namaču u zagrijanome ulju.

Prolazi prostorijom, popravlja položaj naslonjača kraj ognjišta, Susanninu kapicu sa stola premješta na vješalicu

iza vrata. Otvara prozor koji gleda na ulicu, za slučaj da je potraže neke mušterije. Odvezuje tuniku i svlači je. Potom otvara stražnja vrata i stazom odlazi do vanjske kuhinje.

Toplina se osjeća i s udaljenosti od nekoliko koraka.

Unutra vidi Mary, koja miješa vodu u nekome loncu, a kraj nje i Susannu, koja sjedi na stolici i s luka uklanja zemlju.

“A tu si”, kaže Mary pa se okreće, lica crvena od vrućine. “Nije ti se baš žurilo.”

Agnes se neodređeno smiješi. “Pčele su se rojile u voćnjaku. Morala sam ih nekako vratiti u košnice.”

“Hmm”, kaže Mary pa u vodu ubacuje šaku grubo mljevenog brašna. Nema razumijevanja za pčele. To su nepredvidiva stvorenja. “A kako su svi na Hewlandsu?”

“Pa, čini mi se”, odgovara Agnes, te u znak pozdrava kratko dodiruje kćer po kosi, uzima kruh koji je tog jutra ispekla i stavlja ga na radnu plohu, “da Bartholomewa i dalje muči noga, nažalost, iako to ne želi priznati. Vidim da šepa. Kaže da ga boli za vlažna vremena i da je to sve, noja sam mu rekla da mu treba...” Agnes prekida misao, s nožem za kruh u ruci. “Gdje su blizanci?”

Ni Mary, ni Susanna ne podižu pogled s toga što rade.

“Hamnet i Judith”, kaže Agnes. “Gdje su?”

“Nemam pojma”, kaže Mary pa pridiže žlicu ustima, da kuša jelo, “ali kad ih pronađem, ne ginu im batine. Ništa od drva nije nacijepano. Stol nije postavljen. A njih dvoje... sam Bog zna kamo su nestali. Ubrzo će večera, a njima nema ni traga ni glasa.”

Agnes nazubljenom oštricom noža reže kruh, jednom, dvaput, a kriške padaju jedna na drugu. Upravo se sprema i treći put zarezati koru kada ispušta nož iz ruke.

“Idem samo...” Ne dovršava rečenicu, nego izlazi iz kuhinje pa stazom ulazi u veliku kuću. Viri u radionicu, gdje je John nadvijen nad radnom klupom, drži se kao da ne želi da ga itko ometa. Prolazi kroz blagovaonicu i salon.

Zaziva ih uza stube. Ništa. Izlazi kroz glavna vrata, na ulicu Henley. Toplina dana napokon se stišava, prašina se na ulici sliježe, ljudi se povlače u kuću, na večeru..

Agnes ulazi u svoju kuću, drugi put te večeri.

A onda, u podnožju stuba, vidi sina. Posve je nepomičan, lica blijeda poput zida, prstima se grčevito drži za ogradu stuba. Ima oteklinu, porezotinu na čelu koje jutros posve sigurno nije bilo.

Brzo mu prilazi, prelazi prostoriju u samo nekoliko koraka.

“Stoje?” pita pa ga hvata za ramena. “Što se dogodilo? Što ti je s licem?”

On ne govori. Odmahuje glavom. Pokazuje prema stubama. Agnes grabi gore, odjednom prelazi po dvije stube.

.

Eliza kaže Agnes da će joj ona izraditi svadbeni vjenčić.

Ako bi, dodaje, Agnes to htjela.

Ponudu iznosi stidljivo, nesigurnim glasom, jednoga jutra. Eliza leži leđa naslonjenih na leđa žene koja je u njihovu kuću došla tako neočekivano, tako dramatično.

Tek je nedavno svanulo i na ulici se čuju prva kola i koraci.

Eliza mora, rekla je Mary, dijeliti krevet s Agnes do trenutka kad budu u mogućnosti prirediti vjenčanje. Majka joj je to priopćila zategnutih, gotovo nepomičnih usana, ne gledajući Elizu u oči, dok je na krevet stavljala još jedan pokrivač. Eliza je pogledala onu polovicu slamarice bližu prozoru, koja je prazna još otkako joj je umrla sestra Anne.

Podignula je pogled i primijetila da i njezina majka gleda onamo, te ju je željela upitati, misliš li i ti na nju, uhvatiš li se i dalje koji put da osluškuješ ne bi li čula njezine korake, njezin glas, zvuk njezina disanja noću, jer ja osluškujem, bez prestanka. I dalje mislim da bih se jednoga dana mogla probuditi i ponovno je ugledati ovdje, do sebe, da će nastati neki nabor u vremenu i da ćemo se vratiti gdje smo i bili, dok je bila živa i disala.

No umjesto toga, Eliza se u tom krevetu budi sama, i tako svakoga jutra.

A sad je tu ova žena koja će se udati za njezina brata: nekakva Agnes umjesto Anne. Sve se to zbilo i prebrzo i

bilo presloženo da se organizira, a njezinu bratu trebala je posebna dozvola - Eliza nije posve sigurna u vezi s time - i u beskonačnost se vodila (ogorčena) rasprava o novcu.

Neki prijatelji Agnesina brata dali su jamstvo: to pouzdano zna. U trbuhu joj je dijete, načula je Eliza, no samo kroz vrata. To joj još nitko nije otvoreno rekao. Baš kao što nikome nije palo na pamet ni da joj kaže da će vjenčanje biti sutra, ujutro: njezin brat i Agnes sutra će pješice otići u crkvu u Temple Graftonu, gdje ih je jedan svećenik pristao vjenčati. To nije njihov svećenik i to nije crkva u koju redovito idu nedjeljom. Agnes kaže da dobro poznaje tog svećenika. Blizak je prijatelj njezine obitelji. Štoviše, upravo joj je on dao vjetrušu. Uzgojio ju je sam, iz jajeta, a jednom ju je naučio i kako sokolu izliječiti bolesna pluća.

On će ih vjenčati, rekla je nekako nehajno, dok je nogom pokretala Maryin kolovrat, jer je zna još od djetinjstva i prema njoj je uvijek drag i dobar. Jednom je s njim razmijenila neke ptičarske remenčiće za bačvu piva. On je, objasnila je, usput slobodnom rukom skupljajući vunu, stručnjak za sokolarstvo i pivarstvo i pčelarstvo i s njome je podijelio veliko znanje sa sva tri područja.

Kad je Agnes sve to izgovorila, s mjesta na kojem je sjedila za kolovratom, kraj kamina u salonu, Elizina majka ispustila je pletače igle, kao da ne može vjerovati što čuje, zbog čega se Elizin brat stao neumjereno smijati u šalicu, a to je, pak, razljutilo njihova oca. No Eliza je slušala, opčinjeno, sve, od riječi do riječi. Nikada dotada nije čula ništa slično, nikada nitko u njihovoj kući nije tako govorio, tako tečno i bez imalo sustezanja, tako iskreno vedro i veselo.

Bilo kako bilo, vjenčanje je zakazano. Taj svećenik sokolar, pčelar i pivar vjenčat će ih sutra rano ujutro, u obredu koji je organiziran na brzinu, kriomice, tajnovito.

Kad se bude udavala, Eliza želi koračati ulicom Henley, s cvjetnim vjenčićem u kosi, pod jarkom sunčevom svjetlošću, tako da je svi vide. Ne želi nekakav obred kilometrima od grada, u nekakvoj crkvici s neobičnim svećenikom koji nju i mladoženju krišom uvodi kroz vrata.

Ona će se visoko uzdignute glave vjenčati u gradu. U to je uvjerena. Njezina će se objava čitati glasno, pred ulazom u crkvu. Ah njezin otac i Agnesin brat ovo su nekako isplanirali među sobom i tu se više nema što reći.

No svakako bi voljela izraditi cvjetni vjenčić za Agnes.

A i tko drugi da to učini? Agnesina maćeha sigurno ne bi, Eliza je u to uvjerena, ni njezine sestre: one se drže za sebe, u Shotteryju. Možda dođu na vjenčanje, slegnula je Agnes ramenima, a možda i ne.

Ali Agnes mora imati vjenčić. Bez takve se krune ne može udati, nosila dijete ili ne. Stoga je Eliza pita.

Nakašljava se. Isprepleće prste, kao da se sprema pomoliti se.

“Smijem li...” počinje, obraćajući se ledenome zraku u sobi "... zanima me bi li ti se svidjelo da... da ti izradim cvjetni vjenčić? Za sutra?”

Osjeća kako Agnes iza nje osluškuje. Čuje kako udiše i još trenutak misli da će odbiti, da će reći ne, da je to ipak izgovorila prerano.

Ležaj šušti i podrhtava, a Agnes se okreće prema njoj.

“Vjenčić?” ponavlja Agnes, a Eliza u njezinu glasu čuje da se smiješi. “To bi bilo baš jako lijepo. Hvala.”

Eliza se okreće prema njoj i sada se tako gledaju, odjednom kao zavjerenice.

“Ne znam”, kaže Eliza, “koje ćemo cvijeće pronaći u ovo doba godine. Možda nešto s bobicama ili...”

“Kleku”, prekida je Agnes. “Ili božikovinu. Malo paprati.

Ili koju borovu grančicu.”

“Ima bršljana.”

“Ili rese lijeske. Mogli bismo otići do rijeke, ti i ja”, kaže Agnes pa hvata Elizu za ruku, “kasnije u toku dana pa da vidimo čega ima.”

“Ja sam ondje prošli tjedan vidjela šareni jedić.

Možda...”

“Otrovanje”, kaže Agnes pa se okreće na leđa, i dalje drži Elizinu ruku i sada je stavlja nasred svoga trbuha. “Želiš li je opipati? Često se miče rano ujutro. Bit će da traži doručak.”

“Ona?” pita Eliza, u nevjerici zbog te iznenadne prisnosti, topline čvrste, zategnute kože te žene, snažnoga stiska njezine ruke.

“Mislim da će biti djevojčica”, kaže Agnes i zijeva, skladno i brzo.

Agnes prstima pritišće Elizinu ruku. To je krajnje neobičan osjećaj, kao da nešto izvlači iz nje, poput trna u koži ili upale u nekoj rani, dok se istovremeno nešto drugo ulijeva u nju. Ne zna odrediti događa li joj se sada zbog

toga da nešto da je ili da nešto prima. Želi povući ruku, no istodobno je želi i zadržati ondje.

“Tvoja sestra”, kaže tiho Agnes. “Bila je mlađa od tebe?”

Eliza gleda glatko čelo, bijele sljepoočnice i crnu kosu žene koja će joj ubrzo postati šogoricom. Kako zna da je Eliza mislila na Anne?

“Da”, kaže Eliza. “Gotovo dvije godine mlađa.”

“A koliko joj je bilo kad je umrla?”

“Osam.”

Agnes suosjećajno cokće jezikom. “Žao mi je”, kaže tiho, “zbog tog gubitka.”

Eliza ne spominje da je zabrinuta zbog Anne, koja je tako sama, tako mlada, bez nje, gdje god bila. Da je još dugo noću ležala budna, šaputala njezino ime, za slučaj da sluša, ondje gdje se već nalazi, za slučaj da joj zvuk Elizina glasa nekako donosi utjehu. Ta bol zbog razmišljanja o tome je li Anne negdje jako prestrašena i uznemirena, a ona, Eliza, ne čuje ju i ne može doći do nje.

Agnes tapša Elizinu nadlanicu i brzo govori: “S njom su i druge sestre, nemoj zaboraviti. One dvije koje su umrle prije nego što si se rodila. Sve one brinu se jedna o drugoj.

Ona ne želi da budeš zabrinuta. Želi da...” Agnes prekida rečenicu, gleda Elizu, koja drhturi od hladnoće ili od šoka ili od jednoga i drugoga. “Hoću reći”, kaže ona, drukčijim, opreznijim glasom, “pretpostavljam da ne bi željela da se brineš. Željela bi da budeš mirna i spokojna.”

Još nekoliko trenutaka šute. Čuje se topot kopita konja koji prolazi kraj prozora, kreće se ulicom u smjeru sjevera.

“Kako znaš”, šapuće Eliza, “za još dvije sestre koje su umrle?” Čini se da Agnes još nekoliko trenutaka razmišlja.

“Rekao mi je tvoj brat”, kaže, ali ne gleda Elizu.

“Jedna od njih”, šapuće Eliza, “zvala se Eliza. Bila je prvo dijete. Jesi li to znala?”

Agnes već počinje kimati, a onda sliježe ramenima.

“Gilbert katkad kaže da...” Eliza se mora prvo osvrnuti preko ramena “da bi mogla doći, usred noći, i stajati u mojem krevetu i tražiti da joj vratim ime. Da se sigurno ljuti jer sam joj ga uzela.”

“Gluposti”, kaže Agnes odlučno. “Gilbert govori besmislice. Ne slušaj ga. Tvoja je sestra sretna što imaš njezino ime, jer ga nastavljaš. To nikad nemoj smetnuti s uma. Čujem li ikada da ti Gilbert to opet govori, stavit ću mu koprivu u hlače.”

Eliza prasne u smijeh. “Ma nećeš.”

“Itekako hoću. Pa će naučiti da ne smije tako plašiti ljude.” Agnes pušta Elizinu ruku i pridiže se. “Nego...

Vrijeme je da započnemo dan.”

Eliza spušta pogled na ruku. Na koži ima malenu udubinu, od pritiska nokta Agnesina palca, oko nje ružičasto-crvenu mrlju. Trlja to mjesto drugom rukom, iznenađena time koliko je vruće, kao da se nalazilo kraj kakve svijeće. .

Eliza izrađuje vjenčić od paprati, grančica ariša i brdskog zvjezdana. Radi ga za stolom u blagovaonici. Dok to radi, dobila je zadaću da čuva najmlađeg brata,

Edmonda pa mu da je nekoliko listova ariša i latica zvjezdana. On sjedi na podu, ispruženih nogu pa ispušta listove, jedan po jedan, svečano, u drvenu zdjelicu, i miješa ih žlicom. Ona sluša niz zvukova koji uz glasno disanje izlaze iz njegovih usta dok miješa: tu je “st”, za “list”, “iza” za “Elizu” i “uha” za “juhu”. Te riječi postoje, samo ako čovjek zna kako ih slušati.

Njezini prsti — snažni, vitki, naviknutiji na šivanje kože — pletu stabljike u malen krug. Edmond ustaje. Gega se do prozora pa natrag pa do ognjišta, upozorava samog sebe kada mu se približi: “Ne-ne-ne-ne-ne.” Eliza se smiješi i kaže: “Ne, Edmonde, ne vatru.” On prema njoj okreće oduševljeno lice, uzbuđen zbog toga što ga je razumjela.

Vatra, toplina, ne, ne diraj. Zna da ne smije doći blizu, ali to ga ispunjava velikom i neodoljivom čežnjom, ta jarka, treperava boja, udar topline na licu, mnoštvo fascinantnih predmeta kojima se vatra može potaknuti, stvari koje se mogu uhvatiti i premjestiti.

Ona čuje, iza kuće, kako joj majka u vanjskoj kuhinji lupa posuđem. Opako je raspoložena i već je rasplakala sluškinju. Mary svu ljutnju i gnjev unosi u hranu. Pečenje se neće dobro ispeći. Tijesto za pitu samo će se izmrviti.

Tijesto se nije dovoljno brzo diglo. Kolačići imaju zrnat okus. Elizi se čini da je kuhinja usred snažne oluje i da ona mora ostati ondje, što dalje od nje, s Edmondom, ondje gdje su na sigurnome.

Vršcima prstiju samo plete i plete, krajeve odrezanih stabljika prepleće među sobom, dok dlanom druge ruke oblikuje krug vjenčića.

Iznad sebe čuje mukle udarce i tresak nogu braće.

Hrvaju se na vrhu stuba, ako je suditi po tim zvukovima.

Stenjanje, nagli smijeh, Richard tugaljivo moli da ga brat pusti, Gilbertova lažna uvjeravanja, mukli udarac, škripa podne daske, a onda i prigušeno “Au!”.

“Momci!” čuje se povik iz radionice. “Da ste odmah prestali! Ili ću doći gore pa ćete itekako imati razloga za plač, bez obzira na vjenčanje.”

Trojica braće pojavljuju se na vratima, među sobom se naguravaju. Elizin najstariji brat, ženik, praktički uklizava u sobu, hvata je, ljubi je u tjeme, a onda se okreće i visoko podiže Edmonda. Edmond i dalje jednom rukom čvrsto drži onu drvenu žlicu, a drugom šaku listova. Najstariji brat okreće ga oko sebe, jednom, dvaput. Edmond pridiže obrve i smiješi se, strujanje zraka diže mu kosu s čela.

Pokušava postrance ugurati žlicu u usta. A onda ga najstariji brat spušta i sva trojica starije braće brzo nestaju kroz vrata, izlaze na ulicu. Edmond ispušta žlicu i izgubljeno gleda za njima, ne shvaća zašto su ga tako naglo ostavili.

Eliza se smije. “Vratit će se, Ede”, kaže. “Prije ili kasnije. Nakon što se vjenča. Vidjet ćeš.”

Na vratima se pojavljuje Agnes. Kosa joj je raspuštena i pomno raščešljana. Siri joj se niz leđa i preko ramena, nalik na crnu vodu. U haljini je koju Eliza dotada nije vidjela, boje blijedožutog jaglaca, čija prednja strana jedva primjetno strši.

“O”, kaže Eliza pa sklapa dlanove. “Žuta će naglasiti središte zvjezdana.” Skače na noge i pruža joj vjenčić.

Agnes se saginje, da joj ga Eliza može staviti na glavu.

Noću se stvorio mraz. Svaki list, svaka vlat, svaka grančica na putu do crkve obavijena je, udvojena mrazom.

Tlo je pod nogama čvrsto i tvrdo. Mladoženja i njegovi ljudi daleko su naprijed: od te skupine dopiru podvikivanje, cika, nešto pjesme, zvuk frule, koju svira neki prijatelj koji poskakuje jednom nogom preko ruba puta. Bartholomew je na začelju, visinom zaklanja one koji su ispred njega, hoda pognute glave.

Mladenka korača posve ravno, ne gleda ni lijevo ni desno. Uz nju su Eliza, Edmond, kojeg ona nosi na boku, Mary, nekoliko Agnesinih prijateljica, pekareva žena. Po strani su Joan i njezine tri kćeri. Joan za ruku vuče najmlađeg sina. Sestre hodaju zbijeno, drže se pod ruku, njih tri u redu, smijulje se i došaptavaju. Eliza ih nekoliko puta pogledava ispod oka, a onda odvraća glavu. Agnes to vidi, vidi kako Elizu obuzima tuga, nalik na maglu koja je obavija. Vidi sve. Šipak u živici koji na vršku poprima smeđu boju, neubrane kupine, previsoko da ih se dosegne, raskošan luk i poniranje drozda s grana jednoga hrasta kraj puta, bijelu paru iz usta njezine maćehe dok nosi najmlađeg sina na leđima, pramenove neobično bezbojne kose koja joj bježi ispod marame, široko ljuljanje njezinih bokova. Agnes vidi da Caterina ima majčin nos, plosnat i širok na hrptu, Joanie majčino nisko čelo, a Margaret debeo vrat i izdužene ušne resice. Vidi da Caterina ima dar ili sposobnost da joj život bude sretan, Margaret također, ali u manjoj mjeri, ali da Joanie to nema. U najmlađem dječaku

vidi svojega oca. Ovaj sada hoda, drži Caterinu za ruku: tu svijetlu kosu, pomalo kockastu glavu, pridignute kutove usta. Osjeća vrpce kojima su joj vezane čarape, kako se zatežu i opuštaju dok joj se mišići nogu pružaju i stežu.

Osjeća pomicanje i bockanje bilja, bobica i cvijeća u vjenčiću, osjeća sićušan protok vode u žilama njihovih stabljika i lišća. Osjeća slično kretanje u sebi, u skladu s biljkama, protok struje ili plime, odlazak njezine krvi djetetu koje nosi u sebi. Napušta jedan život i započinje drugi. Sve je sad moguće.

Negdje lijevo od sebe sluti i svoju majku. Da se život razvijao drukčije, sad bi bila ovdje s njom. Ona bije držala za ruku dok Agnes tako pješači na vjenčanje, prstima obavijala kćerinu ruku. Koracima bi pratila njezin ritam.

Zajedno bi prolazile tim putom, jedna uz drugu. Ona bi joj izradila vjenčić, stavila joj ga na glavu, iščetkala joj kosu tako da lebdi oko nje. Ona bi bila uzela plave vrpce i njima joj vezala čarape, uplela joj ih u pramenove kose. Sve bi to učinila ona.

Stoga je, dakako, logično da je sada ovdje, u kakvu god obliku uspijeva biti. Agnes se ne mora okrenuti onamo, ne želi je prestrašiti i otjerati. Dovoljno je znati da je ondje, tako očita, da lebdi, tako nestvarna. Vidim te, razmišlja.

Znam da si ovdje.

Umjesto toga, gleda naprijed, dalje niz put, gdje bi joj bio otac, sprijeda, s ostalim muškarcima, pa tako vidi budućeg muža. Tamnu češljanu vunu njegove kape, njegov hod, poletniji od hoda ostalih muškaraca — njegove braće, oca, prijatelja, njezine braće. Osvrni se, pokušava ga

natjerati snagom volje, dok tako hoda, osvrni se i pogledaj me.

Ne čudi se kada on čini upravo to, okreće glavu, kada mu odjednom vidi lice i kada zabacuje kosu da je pogleda.

Još je koji trenutak tako promatra, zastajući na cesti, a onda se smiješi. Nešto joj pokazuje, podiže jednu ruku pa drugom ide prema njoj. Ona upitno krivi glavu. On joj ponovno pokazuje, i dalje se smiješi. Čini joj se da oponaša prsten koji ide na neki prst - ili tako nešto. A onda jedan od njegove braće, Gilbert, čini se Agnes, ali ne može biti sigurna, na njega nasrće s boka, hvata ga oko ramena i gura ga. On uzvraća jednakom mjerom, hvata Gilberta oko vrata cijelom rukom, pregibom lakta, tako da dječak već zdvojno viče.

Svećenik čeka na vratima crkve, u tamnoj sutani koja se ističe na pozadini od kamena bijeloga od mraza.

Muškarci i dječaci odjednom šute i prilaze mu putom.

Okupljaju se oko njega, nervozni, bez riječi, lica rumenih na jutarnjem zraku. Putom sada dolazi i Agnes, svećenik joj se smiješi pa duboko udiše.

Sklapa oči i progovara: “Objavljujem nakanu braka između ovoga muškarca i ove žene.” Sve obavija potpuni mir, čak i djecu. Ali Agnes u sebi ponavlja jednu drugu molbu: Ako si ovdje, misli sada, pokaži mi sada, daj neki znak, sada, molim te, čekam te, ovdje sam. “Ako itko od vas zna neku prepreku ili razlog da ovo dvoje ljudi ne bude sjedinjeno u bračnome savezu, neka ga iznese. Ovo je prvo traženje.”

Otvara oči i sve ih obuhvaća pogledom, jedno po jedno.

Thomas listom božikovine bocka Jamesa u vrat,

Bartholomew ga udara, brzo i djelotvorno, po zatiljku.

Richard poskakuje s noge na nogu, izgleda kao da se hitno mora olakšati. Caterina i Margaret potajice mjerkaju mladoženjinu braću, pokušavaju procijeniti koliko doista vrijede. John se smiješi, palaca zataknutih za vrpce kojima mu je vezan dublet5. Mary pilji u tlo, nepomična lica, gotovo shrvana.

Svećenik ponovno udiše. Drugi put izgovara onu objavu. Agnes udiše jednom, dvaput, a dijete se u njoj okreće, kao da je čulo neki zvuk, neki povik, kao da je prvi put začulo svoje ime. Sad mi pokaži, misli opet Agnes pa u glavi oblikuje riječi, pomno i beskrajno promišljeno. Joan se saginje da čuje nešto što šapuće njezin sin. Ušutkuje ga prinoseći prst usnama. John se premješta na drugu nogu i slučajno se sudara sa suprugom. Mary ispušta rukavice koje drži u rukama i mora se sagnuti da ih podigne, ali prvo ga strijelja pogledom.

Objava nakane izgovara se i treći put, svećenik ih sve drži na oku, raširenih ruku, kao da ih sve želi zagrliti. Prije nego što izgovara završne riječi, ženik stupa naprijed, na trijem crkve, zauzima mjesto kraj svećenika, kao da želi reći: počnimo već jednom s time. Sa svih strana razliježe se smijeh, napetost popušta, a Agnes s lijeve strane vidi neki bljesak, krajičkom oka, pravu eksploziju boje, poput kose koja joj je pala preko lica, poput kretanja ptice u letu. Nešto pada sa stabla iznad njih. Pada Agnes na rame, na žutu tkaninu njezine haljine, a onda i na prsa pa na blago

5

Kratka i pripijena muška podstavljena košulja ili haljetak, od 14. do 17. stoljeća, (op. prev.)

ispupčeni trbuh. Ona to nešto spretno hvata, privija uz tijelo. Riječ je o grančici punoj bobica jarebike, plamenocrvenih, s nekoliko uskih listova srebrna naličja koji se još drže za nju.

Ona je još nekoliko trenutaka tako drži. A onda joj prilazi brat. Uočava bobice koje Agnes drži na dlanu.

Gleda stablo iznad njih. Brat i sestra još se trenutak gledaju.

A onda Agnes poseže za Bartholomewovom rukom.

Njegov je stisak snažan, možda i presnažan. Nikada nije ni spoznao ni priznao vlastitu iznimnu snagu. Prsti su mu hladni, koža gruba i zrnata. Odvodi je prema vratima crkve. Mladoženja već pruža ruku prema njoj, željno.

Bartholomew zastaje, zaustavlja i Agnes. Mladoženja čeka, ispružene ruke, s osmijehom na usnama. Bartholomew se naginje naprijed, i dalje zadržava Agnes rukom. Pruža drugu ruku i budućeg supruga hvata za rame. Agnes zna da ona to ne bi trebala čuti, ali ipak čuje: sluh joj je oštar kao u jastreba. Bartholomew se naginje i budućem suprugu na uho govori: “Dobro pazi na nju, ti mali latinašu, jako dobro pa ti se ništa neće dogoditi.”

Kad se ponovno naginje unatrag, prema sestri, Bartholomew se smiješi, pokazuje zube, gleda okupljene.

Pušta Agnesinu ruku i prilazi mladoženji, koji je sad malo blijed.

Svećenik uranja prsten u svetu vodicu i tiho izgovara blagoslov pa ga zatim uzima ženik. In nomine Patris, kaže, jasnim glasom, tako da ga svi čuju, čak i oni straga pa stavlja prsten na njezin palac i opet ga skida, in nomine Filii, prsten dolazi na njezin kažiprst, in nomine Spiritus Sancti, na njezin srednjak. Na Amen prsten dolazi na prstenjak,

kojim, rekao joj je mladoženja neki dan, dok su se skrivali u voćnjaku, prolazi žila koja ide izravno do srca. Nekako je hladan, barem u prvi mah, na njezinoj koži, vlažan od svete vodice, ali onda ga grije krv, koja joj dolazi izravno iz srca, dovodi ga na temperaturu njezina tijela.

Ona stupa u crkvu, svjesna triju stvari koje drži.

Prstena na prstu, grančice s bobicama jarebike, koju drži u .dlanu, ruke svoga supruga. Zajedno koračaju prolazom među klupama, okupljeno mnoštvo kreće za njima, koraci odjekuju kamenim podom, zauzimaju mjesta u klupama.

Agnes se spušta na. koljeno pred oltarom, lijevo od supruga, čeka bogoslužje. Istovremeno poginju glavu, a svećenik ih pokriva platnom, da ih zaštiti od demona, od vraga, od svega lošega i nepoželjnoga na svijetu.

.

Agnes prolazi sobom na katu, kroz snopove svjetlosti koji se približavaju i stapaju, gdje se prašina kovitla i lebdi.

Kći joj leži na slamarici, i dalje u haljini, cipela odbačenih kraj ležaja.

Diše, kaže Agnes samoj sebi, govori svome ustreptalom srcu, bilu koje divljački udara, dok se približava, a to je dobro, nije li tako? Prsa joj se dižu i spuštaju i, pogledaj, obrazi su joj zažareni, ruke položene kraj tijela, prsti savijeni. Nije sve tako strašno. Ne može biti.

Ovdje je, Hamnet također.

Agnes dolazi do kreveta i spušta se u čučanj, suknje koja se nadima oko nje.

“Judith?” kaže pa dlan polaže djevojčici na čelo, potom na ručni zglob, zatim na obraz.

Svjesna toga da je Hamnet u sobi, odmah iza nje, Agnes spušta glavu i razmišlja. Groznica, kaže samoj sebi, nečujnim glasom koji zvuči toliko smireno, toliko pribrano. A onda se ispravlja: visoka temperatura, vlažna i užarena koža. Diše ubrzano i isprekidano. Puls je slab, nepravilan i ubrzan.

“Koliko joj je već dugo ovako?” pita naglas, ne okreće se.

“Otkako sam se vratio iz škole”, odgovara Hamnet, piskutava glasa. “Igrali smo se s mačićima i Judeje rekla...

odnosno, baka je zatražila da nacijepamo drva i baš smo se spremali početi, cijepati drva, ali smo se igrali s mačićima i komadićem vrpce. Drva su bila ondje i ja sam...”

“Pusti sad drva”, kaže ona, trudeći se da joj glas ostane pod nadzorom. “To sad nije važno, Reci mi što je bilo s Judith.”

“Rekla je da je boli grlo, ali još smo se malo igrali i onda sam ja rekao da ću ja nacijepati drva, a ona je rekla da je odjednom neopisivo umorna pa je došla ovamo i ispružila se. Ja sam nacijepao nešto drva - ne sva - a onda sam je došao obići i nije joj baš bilo dobro. A onda sam krenuo tražiti tebe i baku i sve”, glas mu sad već postaje sve viši, još piskutaviji, “ali nije bilo nikoga. Sve sam pretražio, tražio sam tebe i dozivao te. I otrčao sam po liječnika, ali nije bilo ni njega pa nisam znao što učiniti. Nisam znao kako... nisam znao...”

Agnes se uspravlja, prilazi sinu. “No, no”, kaže pa ga privlači. Njegovu glatku i svijetlu glavu priljubljuje uz svoje rame, osjeća kako se sav trese, osjeća kako mu drhti i dah. “Dobro si učinio. Jako dobro. Nisi kriv ni za...”

On se naglo odvaja od nje, shrvana i vlažna lica. “Ali gdje si bila?” viče, strah se pretvara u bijes, glas ga izdaje, što mu se u posljednje vrijeme događa sve češće pa postaje dublji kod druge riječi, potom se opet diže na trećoj.

“Tražio sam te posvuda!”

Ona ga netremice gleda, a onda opet gleda Judith. “Bila sam na Hewlandsu. Bartholomew me pozvao jer su se pčele rojile. Zadržala sam se duže nego što sam namjeravala. Žao mi je”, kaže. “Žao mi je što me nije bilo.”

Ponovno pruža ruke prema njemu, no on se izmiče i primiče se krevetu.

Zajedno kleče kraj djevojčice. Agnes je hvata za ruku.

“Ima... to”, kaže Hamnet, promuklim šaptom. “Zar ne?”

Agnes ga ne gleda. Tako je pronicljiv, tako shvaća druge i ona zna da joj može čitati misli, kao da su riječi ispisane na papiru. Stoga ih mora zadržati za sebe, pognute glave. Ona pregledava sve jagodice na prstima, traži kakvu promjenu boje, postupan dolazak sive ili crne.

Ništa. Svi su prsti ružičasti, svi nokti blijedi, s bijelim polumjesecom. Agnes pregledava stopala, prst po prst, oble i osjetljive kosti gležnja.

“Ima... onu pošast”, šapuće Hamnet. “Zar ne? Mama?

Nije li tako? To misliš, zar ne?”

Ona čvrsto drži Judith za ručni zglob. Bilo joj treperi, nestalno, jača i slabi, gotovo nestaje pa onda srce opet kuca suludom brzinom. Agnes se pogled zaustavlja na oteklini na Judithinu vratu. Veličine jajeta, koje je kokoš tek snijela.

Pruža ruku i oprezno je dodiruje, samo vrškom prsta.

Nekako je vlažna i vodenasta, nalik na močvarno tlo.

Popušta vrpcu na Judithinoj haljini i malko je spušta. Vide se i druga jaja, stvaraju joj se pod pazusima, neka su od njih malena, neka velika i odvratna, gomoljasta, napinju kožu.

Takve je stvari već viđala. U gradu, čak i u grofoviji, malo je onih koji ih nisu vidjeli u nekoj životnoj fazi. Njih se ljudi najviše boje, svi se nadaju da ih nikada neće otkriti, ni na vlastitome tijelu ni na tijelu voljenih osoba. Toliko su moćan dio strahovanja sviju da ona ne može vjerovati da

ih doista gleda, da to nije neka izmišljotina ili duh koji je prizvala njezina mašta.

A ipak su ovdje. Oble otekline, koje se uzdižu pod kožom njezine kćeri. Čini se da se Agnes podijelila na dva dijela, da se nekako raskolila. Dio nje užasnut je pogledom na te kvrge.

Drugi dio primjećuje tu užasnutost, promatra je, bilježi: užas, u redu. Suze naviru na oči te prve Agnes, a srce joj gromoglasno udara u prsima, poput životinje koja se baca na svoj kavez od rebara. Ona druga Agnes bilježi znakove: kvrge, temperatura, dubok san. Prva Agnes ljubi kćer, u čelo, u obraze, na mjesto na kojem joj se kosa spaja s kožom na sljepoočnici. Druga razmišlja: vruć oblog od izmrvljenog kruha i preprženog luka i kuhanog mlijeka i ovčjeg loja, uvarak od šipka i u prah samljevene rutvice, boražine i kozje krvi.

Sada ustaje, prolazi sobom i spušta se stubama. Nešto u vezi s njezinim pokretima neobično je poznato, gotovo prepoznatljivo. Pojavilo se ono čega se oduvijek užasavala.

Sada je to ovdje. Trenutak kojeg se najviše pribojavala, događaj o kojem je razmišljala, osvjetljavala ga sa svih strana, okretala ovako i onako, iskušavala i ponovno isprobavala u mislima, tijekom najdublje tame besanih noći, u trenucima dokolice, kada je sama. Pošast je stigla u njezinu kuću. Ostavila trag oko vrata njezina djeteta. Čuje samu sebe kako Hamnetu govori da pronađe baku, sestru, da, vratile su se i sada su u kuhinji, idi po njih, odmah, da, sada. A onda je već ispred svojih polica i rukama traži poklopljene posude. Ima rutvice i ima cimeta,

to je dobro za snižavanje temperature, a tu su i korijen slaka i majčina dušica.

Spušta pogled na police. Rabarbara? Na trenutak u ruci drži sasušenu stabljiku. Da, rabarbara, da joj pročisti želudac, da istjera pošast.

Sada je svjesna da je pri pomisli na tu riječ ispustila jedva čujan zvuk, nalik na cviljenje psa. Naslanja glavu na žbuku na zidu. Razmišlja: moja kći. Razmišlja: one otekline. Razmišlja: to ne može biti, neću to trpjeti, neću to dopustiti.

Uzima tučak i snažno ga spušta u mužar, tako da se po stolu rasipavaju prah, lišće i korijenje.

Hamnet je već vani, ide stazom u dvorište iza kuće, do vrata vanjske kuhinje, gdje mu baka prekopava po bačvi luka, a sluškinja stoji kraj nje, ispružene pregače, spremna prihvatiti što god Mary u nju ubaci. Vatra huči i pucketa na ognjištu, plamen seže uvis i blago dodiruje donju stranu nekoliko posuda. Susanna stoji kraj stapa za maslac, jednom beživotnom rukom naslonjenom na držak.

Ona ga prva primjećuje. Hamnet je gleda, ona gleda njega, blago otvara usta kad vidi da je to on. Mršti se, kao da bi mogla nešto reći, kao da bi mu zbog nečega mogla prigovoriti. A onda okreće glavu prema baki, koja sluškinji govori da očisti i nasjecka luk. Vrućina u toj prostoriji Hamnetu je nepodnošljiva - osjeća kako diše u njega, kako do njega dolazi isparavanje, kao da se nalazi na ulazu u pakao. Vrućina gotovo zatvara vrata, posve ispunjava prostor, tom zgusnutom masom pritišće zidove. Nije mu jasno kako žene to podnose. Dlanom prolazi po čelu, a

vanjski rubovi kao da svjetlucaju, i vidi, ili mu se barem čini da vidi, samo na trenutak, tisuću svijeća u tami, svijeća čiji plamen slabi i jača, tanahna svjetla, vilenjačke svijeće.

Nakon treptaja sve to nestaje, sve je pred njim opet kako je i bilo. Njegova baka, ona sluškinja, luk, njegova sestra, stap za maslac, fazan bez glave na stolu, ljuskavih nožica oprezno privučenih, kao da pticu brine hoće li joj se noge uprljati, iako je igrom slučaja bez glave i potpuno mrtva.

“Bako?” kaže Susanna nesigurno, i dalje ne odvajajući pogled od brata. Poslije će se Susanna sjećati tog trenutka, nebrojeno puta, osobito rano ujutro, nakon buđenja. Njezin brat, tako stoji, pod okvirom vrata. Sjećat će se da je pomislila kako je blijed, šokiran, nimalo nalik na sebe, s porezotinom ispod obrve. Bi li nešto bilo drukčije da je to napomenula baki? da je na to skrenula pozornost majci ili baki? Bi li se tada išta promijenilo? To nikada neće doznati jer u tom trenutku kaže samo: “Bako?”

Mary je usred rečenice upućene sluškinji: “I dobro pazi, nemoj da ti ovaj put zagori, čak ni malo uz rub... čim se počne hvatati za dno, posudu digni s plamena, jesi li me čula?” Potom se okreće, prvo prema unuci, a onda, prateći Susannin pogled, i prema vratima i Hamnetu.

Zamalo skače uvis, dlanom prekriva srce. “O”, kaže.

“Prestrašio si me! Što to radiš, mali? Izgledaš poput duha dok samo tako stojiš.”

Mary će samoj sebi, sljedećih dana i tjedana, govoriti da nije izgovorila te riječi. Da to nije moguće. Nikada mu ne bi rekla da je “duh”, ni slučajno mu ne bi rekla da ju je nešto u vezi s njegovim izgledom prestrašilo, da nešto nije kako

treba. Izgledao je posve normalno i u redu. Ona nikada nije rekla ništa slično.

Uzdrhtalim rukama Agnes skuplja i vraća rasute latice i korijenje u mužar pa ih počinje usitnjavati, vrti i vrti ručni zglob, zglobovi na prstima postaju joj bijeli, dok noktima čvrsto stišće drveni tučak. Usitnjava i miješa suhu stabljiku rabarbare, rutvice, cimet, tako da im se mirisi miješaju i prožimaju, slatkasti, prodorni i gorki.

Dok ustrajno radi, u sebi navodi ljude koje je ta mješavina spasila. Bila je tu ona mlinareva supruga koje je dotada ludjela i čupala odjeću. Već sutradan, nakon što je popila dvije doze napitka, mirno je sjedila u krevetu, mirna kao janje, jela juhu. Bio je tu onda i nećak onoga zemljoposjednika u Snitterfieldu: Agnes su onamo odveli usred noći, nakon što je zemljoposjednik dao poslati po nju. Mladić se lijepo oporavio od tog lijeka i toploga obloga. Pa onaj kovač iz Coptona, ona usidjelica iz Bishoptona. Svi su se oni oporavili, nije li tako? Nije nemoguće.

Toliko se silno usredotočuje da praktički skače uvis kad joj netko dodiruje lakat. Tučak joj iz ruke ispada na stol.

Kraj nje je njezina svekrva, Mary, obraza crvenih od boravka u vanjskoj kuhinji, zadignutih rukava, namrštena čela.

“Je li to istina?” pita.

Agnes duboko udiše, jezikom osjeća prigušen okus cimeta, kiselost rabarbare u prahu, pa, shvativši da bi mogla zaplakati ako progovori, kima.

“Ima bubone? Temperaturu? Je li to istina?”

Agnes ponovno kima, jednom. Maryino je lice nepomično, oči joj sijevaju. Čovjek bi mogao pomisliti da je bijesna, no Agnes zna da nije tako. Dvije se žene gledaju, a Agnes vidi da Mary misli na svoju kćer, Anne, koja je umrla od te bolesti, u dobi od osam godina, prepuna oteklina i sva užarena od groznice, crnih smrdljivih prstiju koji su joj trulili i otpadali sa šaka. Ona to zna, jer joj je Eliza jednom ispričala, ali, s druge strane, to je ionako znala.

Agnes ne okreće glavu, ne prestaje se gledati s Mary, ali zna da je mala Anne s njima u prostoriji, ondje, kraj vrata, izgužvane i izvijene plahte koja joj je ostala prebačena preko ramena, razbarušene kose, bolnih i beskorisnih prstiju, natečenoga vrata koji je guši. Agnes se tjera da oblikuje misao: Anne, znamo da si ovdje, nismo te zaboravili. Koliko je krhak, barem Agnes, taj tanahni veo između njihova i njezina svijeta. Njoj se ti svjetovi među sobom ne razlikuju, dodiruju se i trljaju, omogućuju da se iz jednoga ide u drugi. Neće dopustiti Judith da prijeđe na drugu stranu.

Mary sebi u bradu mumlja niz riječi, svojevrsnu molitvu, usrdnu molbu, a onda Agnes privlači k sebi.

Dodir joj je gotovo grub, prstima čvrsto steže Agnes za lakat, podlakticom joj pritišće rame. Agnesino lice priljubljeno je uz Maryinu kapicu, na njoj osjeća sapun, sapun koji je izradila ona sama - od pepela i loja i tanahnih pupoljaka lavande - čuje šuštanje kose na tkanini, pod kapicom. Prije nego što sklapa oči i prepušta se tome zagrljaju, vidi kako Susanna i Hamnet ulaze na stražnja vrata.

A onda ju je Mary već pustila i okreće se, taj je trenutak između njih završio. Sada se drži strogo službeno, otire pregaču, gleda što je u mužaru, odlazi do kamina, kaže da će zapaliti vatru, govori Hamnetu da donese drva, brzo, dječače, pripremit ćemo veliku vatru jer za istjerivanje temperature nema boljega od jake vatre. Raščišćava prostor ispred ognjišta i Agnes zna da će Mary s kata donijeti slamaricu. Donijet će čiste pokrivače, ondje će pripremiti ležaj, uz vatru pa će Judith smjestiti pokraj kamina.

Sva neslaganja i razlike između Agnes i Mary - a ima ih mnogo, dakako, kad žive u tako skučenome prostoru, uz tako puno posla, toliko djece, toliko gladnih usta, obroka koje treba pripremiti, toliko odjeće koju treba oprati i zakrpati, muškarce na koje treba paziti, stalno ih procjenjivati, tješiti i usmjeravati — raspršuju se pred zadaćama. Njih dvije mogu grintati i podbadati ijedna drugoj ići na živce, mogu se prepirati i svađati i uzdisati, mogu svinjama davati pripremljenu hranu jer je preslana ih nije dovoljno fino samljevena ili je prezačinjena, mogu se čuditi krpanju i šivanju ili vezu one druge. No u ovakvim situacijama mogu funkcionirati kao dvije ruke iste osobe.

Evo. Agnes u posudu ulijeva vodu i dodaje malo onoga praha. Mary već radi s mijehom, uzima drva od Hamneta, govori Susanni da pođe do škrinje u susjednoj kući i donese plahte. Sada pali svijeće, a plamen se diže i produljuje, širi krugove svjetlosti u mračne zakutke sobe.

Agnes dodaje posudu Mary, koja je stavlja nad plamen, da se ugrije. Sada se obje uspinju stubama, bez riječi, a Agnes

zna da će Mary Judith pozdraviti nasmiješena lica, da će joj uputiti vedre i nehajne riječi. Zajedno će se pobrinuti za tu djevojčicu, podignuti ležaj, dati joj lijek. Preuzeti sve to u svoje ruke.

.

Odavno

je prošla ponoć u noći nakon Agnesina

vjenčanja. I svitanje bi već moglo biti blizu. Hladno je toliko da se oblačić pare vidi kad god ispusti zrak iz pluća, da se skuplja u obliku kapljica na deki kojom se obavila.

Ulica Henley, kad pogleda kroz prozor, natopljena je najtamnijom nijansom crne. Vani nema nikoga. S vremena na vrijeme čuje se sova, negdje iza kuće, njezin drhturav huk para noć.

Neki bi, razmišlja Agnes dok tako stoji kraj prozora, čvrsto omotana dekom, to mogli shvatiti kao loš znak, jer je glasanje sove znak smrti. Ali Agnes se ne boji tih stvorenja. Voli ih, voli njihove oči, koje sliče središtu kadifica, to njihovo preklopljeno višebojno perje, nedokučiv izraz lica. Izgledaju joj kao da postoje u nekakvu udvostručenom stanju, kao da su napola duhovi, a napola ptice.

Agnes je ustala iz bračne postelje i obilazi prostorije svoje nove kuće. Jer se čini da joj san neće doći na oči i obaviti je svojim mekim perjem. Jer je misli u njezinoj glavi previše, sve je njima prenapučeno, nadmeću se za prostor.

Jer je previše toga što treba pojmiti, previše toga dogodilo se tog dana na što se treba vratiti. Jer je ovo prvi put da se od nje očekuje da spava bilo u krevetu, bilo na katu.

I tako sada polagano prolazi tim stanom, usput dodiruje razne predmete, naslon stolice, jednu praznu policu, žarače, ručicu na vratima, ogradu na stubama.

Dolazi u prednji dio kuće pa zatim u stražnji pa opet u prednji. Spušta se stubama, ponovno se uspinje na kat.

Dlanom prelazi po zastorima koji okružuju krevet, krevet koji su od njegovih roditelja dobili kao vjenčani dar.

Povlači jedan zastor i gleda obris muškarca koji je unutra, svojega supruga, u morskim dubinama sna, ispruženoga nasred postelje, ispruženih ruku, kao da pluta na riječnoj struji. Podiže pogled prema stropu, iznad kojeg se nalazi maleni prostor pod zakošenim krovom.

Ovaj stan, njezin novi dom, izgrađen je uz obiteljsku kuću. Ima dvije razine: u prizemlju su ognjište i drvena klupa s visokim naslonom, stol i posuđe, ovdje gore je krevet. John se ovom kućicom inače koristio kao spremištem — za što točno nikada nije spomenuto, ali je Agnes, njušeći zrak, kad je prvi put ušla onamo, nepogrešivo osjetila miris runa, balirane vune, smotane i tako ostavljene više godina. Što god da se ovdje nalazilo, u međuvremenu je uklonjeno i nekamo preseljeno.

Agnes ima snažan dojam da sve to ima nekakve veze s njezinim bratom, da je možda bilo dio njegovih uvjeta za taj brak. Bartholomew je bio ovdje kad su prvi put prešli prag. Pogledao je uske sobe, uspeo se stubama i vratio u prizemlje, išao od zida do zida, a onda kimnuo Johnu, koji je cijelo vrijeme stajao na vratima.

Bartholomew mu je dvaput morao kimnuti prije nego Što je John predao ključ sinu. Bio je to neobičan trenutak, Agnes i zanimljiv. Gledala je kako otac polagano, polagano

pruža ključ sinu. Očevoj nevoljkosti da ga prepusti bila je ravna — možda čak i veća od nje - tek nespremnost sina da ga prihvati. Prsti su mu bili bez života, mlohavi. Oklijevao je, pomno motrio taj željezni ključ u očevoj ruci, kao da točno ne zna o čemu je riječ. A onda ga je uzeo, posluživši se samo kažiprstom i palcem, te ga držao, i dalje u ispruženoj ruci, kao da nastoji zaključiti hoće li mu nekako nauditi ili neće.

John je pokušao ublažiti nelagodu tog trenutka, govoreći nešto o ognjištu, sreći i suprugama pa je ispružio ruku i potapšao sina po leđima. To je trebala biti svojevrsna ljubazna gesta, na grub, očinski način, ali nije li u njoj, razmišljat će poslije Agnes, bilo nečega nelagodnoga?

Nečega neprirodnoga? To je tapšanje bilo malo prejako, malo pregorljivo. Sin ga nije očekivao pa je gotovo posrnuo u stranu, zamalo izgubio ravnotežu. Onda se ispravio, brzo, gotovo prebrzo, poput kakva boksača ili mačevaoca, pridignuo se na prste. Još trenutak izgledali su, njih dvojica, kao da bi mogli početi razmjenjivati udarce, a ne ključeve.

Ona i Bartholomew to su promatrali svaki s jedne strane prostorije. Kada se sin okrenuo i stavio ključ ne u kesu na pojasu, nego na stol, uz metalni zveket, ona i Bartholomew samo su se pogledali. Lice njezina brata bilo je bezizražajno, osim jedva primjetnog pokreta jedne obrve. Agnes je to značilo puno. Vidiš sada, znala je da joj brat time govori, kamo si se udala? Vidiš sada, značio je taj pokret obrve, zašto sam tražio da živite odvojeno?

Agnes se naginje prema staklenim plohama prozora, pušta da se na njima skuplja njezin dah. Podsjećaju je, te

prostorije, na početno slovo njezina imena, slovo koje ju je otac naučio prepoznati, kad ga je urezivao u zemlju zašiljenim štapom: “A”. (Toga se i dalje živo sjeća, kako sjedi s roditeljima na tlu, među majčinim potkoljenicama, glave naslonjene na mišić na njezinu koljenu. Mogla je ispružiti ruke i uhvatiti majku za stopala. Još može prizvati osjećaj pravoga vodopada majčine kose na svojemu ramenu kada se nagnula naprijed da vidi kako se pomiče štap Agnesina oca, a pritom je rekla: “Pogledaj ovamo, Agnes,” Slovo koje se ukazalo ispod zacrnjenoga vrška, otvrdnuloga poput ugljena na kuhinjskoj vatri: “A”.

Njezino slovo, zauvijek njezino.)

Stan ima raspored poput tog slova, pod oštrim se kutom spaja na vrhu, a po sredini ima jedan pod. Agnes to smatra svojim znakom — slova ispisana na zemlji, sjećanja na majčina snažna stopala, dodir njezine kose — ne na sovu, ne na svekrvine dugotrajne, mučne poglede, ne na suprugovu mladost, ne na skučenost kuće, na njezinu atmosferu ispraznosti i nepomičnosti, na snažno tapšanje svekra, ni na što od toga.

Odvezuje zavežljaj i odlaže stvari na pod kada joj razmišljanja naglo prekida nekakav glas iz kreveta.

“Gdje si?” Njegov glas, ionako dubok, još je dublji od sna, prigušen zastorom.

“Ovdje”, kaže ona, i dalje u čučnju, na podu, drži torbicu, knjigu, svoj vjenčić - koji već vene i sav je neuredan, ali ona će ga povezati i osušiti cvijeće i ništa neće propasti.

“Vrati se.”

Ona ustaje i, još uvijek držeći svoje stvari, kreće prema krevetu, razmiče zastor i gleda ga. “Budan si”, kaže.

“A ti si jako daleko”, kaže on žmirkajući prema njoj. “Što radiš čak ondje kad bi trebala biti ovdje?” Pokazuje mjesto kraj sebe.

“Ne mogu spavati.”

“Zašto?”

“Kuća je slovo A.” Još nekoliko trenutaka ne čuje se ništa i ona se već pita je li je čuo. “Hmm?” kaže on pa se pridiže na lakat.

“Slovo A”, ponavlja ona pa sve što drži premješta u jednu ruku da mu u ledenome zimskom zraku koji se nalazi među njima ispiše to slovo. “Ovo je A, zar ne?”

On ozbiljno kima. “Jest. Ali kakve to ima veze s kućom?”

Ne može vjerovati da on ne uviđa isto što i ona. “Kuća se na vrhu spaja, kao ove dvije kose crte, a ima kat, pod po sredini. Nisam sigurna da ću ikada moći spavati ovdje gore.”

“Gdje gore?” pita on.

“Ovdje.” Ona pokazuje sve oko njih. “U ovoj sobi.”

“Zašto, zaboga?”

“Jer pod lebdi u zraku, kao ta ravna crta u A. Pod njim nema zemlje. Samo prazan prostor i još praznog prostora.”

Na njegovu licu ukazuje se osmijeh, pomno je promatra pa se onda ponovno spušta na jastuk. “Znaš li ti”, kaže, kao da se obraća pokrovu nad sobom, “daje to glavni razlog zbog kojeg te volim?”

“To što ne mogu spavati u zraku?”

“Ne. Nego to što svijet vidiš kao nitko drugi.” Pruža ruke prema njoj. “Dođi u krevet. Dostaje ovoga. Obećavam ti da još neko vrijeme uopće nećemo imati potrebu spavati.”

“Zbilja?”

“Da.” On ustaje, podiže je pa je oprezno polaže u postelju.

“Imat ću svoju Agnes”, kaže pa liježe pokraj nje, “u našemu A. I imat čuje opet i opet i opet.”

Ljubi je da naglasi te riječi, sa svakom riječi, a ona se smije i njezina se kosa razlijeva po njima, između njih, ostaje mu na usnama, u bradi, među prstima.

“U ovoj postelji neće biti puno spavanja”, kaže on, “barem još neko vrijeme.” I: “Zašto, za ime svijeta, držiš sve te stvari? Čemu služe? Čini mi se da nam u ovome trenutku ne treba baš nijedna od njih.”

Iz njezinih ruku uzima sve te stvari, jednu po jednu njezine rukavice, njezin vjenčić, njezinu torbicu - i stavlja ih na pod. Iz ruke joj uzima Bibliju, a potom i još jednu knjigu, ali zastaje i gleda prije nego što će je odložiti. “Što je ovo?” pita i okreće knjigu.

“Ostavila mi ju je jedna susjeda kad je umrla”, kaže Agnes pa vrškom prsta dodiruje naslovnicu. “Nekoć je za nas prela, a ja sam joj odnosila vunu, potom išla po nju kad bi završila. Uvijek je bila draga prema meni i u oporuci je navela da to ostavlja meni. Pripadala je njezinu suprugu, koji je bio ljekarnik. Ja sam joj kao dijete pomagala u vrtu.

Jednom mi je rekla”, sada na tren šuti, “... da su ona i moja majka nekoć zajednički gledale u tu knjigu.”

On je povukao ruku kojom ju je grlio i sada drži knjigu objema rukama, lista je. “I kod tebe je još od rane mladosti?” pita, pogledom prelazi po gusto otisnutim riječima. “Na latinskome je”, kaže, mršteći se. “O biljkama.

O tome kako se upotrebljavaju. Kako ih prepoznati. Kako liječe određene bolesti i stanja.”

Agnes viri preko njegova ramena. Vidi sliku neke biljke latica u obliku suze i dugačkog, tamnog i zapetljanog korijenja, ilustraciju grane s teškim bobicama. “To znam”, kaže. “Dovoljno sam je često listala, iako, dakako, ne znam čitati. Hoćeš li mi ti čitati?” pita ga. Čini se da se on vraća u stvarnost. Odlaže knjigu, gleda prema njoj. “Itekako ću ti čitati”, kaže, a prstima već radi na vrpcama na njezinoj košulji. “Ali ne sada.” .

Agnes se čini neobičnim, u tom razdoblju, što se, u samo mjesec dana, sa sela preselila u grad, sa seoskog imanja u malenu kuću, od maćehe k svekrvi, iz jedne obitelji u drugu.

Jedna kuća, uviđa sada, uvelike se razlikuje od druge.

Umjesto pripadnika svih naraštaja koji zajednički rade i brinu se o životinjama i zemlji, kuća u ulici Henley ima jasno izraženu strukturu: na jednoj su razini roditelji, zatim sinovi, potom kći, a onda svinje u svinjcu i kokoši u kokošinjcu, zatim naučnik i potom, na samome dnu, sluškinje. Agnes smatra da je njezin položaj, kao tek udane snahe, ponešto nejasan, negdje između naučnika i kokoši.

Agnes gleda ljude kako dolaze i ljude kako odlaze. U tom je razdoblju skupljačica, informacija, stvari izgovorenih u povjerenju, dnevnoga rasporeda, karaktera i interakcija. Nalik je na kakvu sliku na zidu, njezinim očima ništa ne promiče. Ima svoju kuću, taj mali, uski stan, ali može izaći na stražnja vrata i naći se u zajedničkome dvorištu: ona i njezin suprug dijelit će povrtnjak, vanjsku kuhinju, svinjac, kokoši, praonicu, varionicu piva. Znači da se može povući u svoj prostor, ali i družiti se i viđati s drugima. Istodobno je i promatračica i sudionica.

Sluškinje ustaju rano, rano kao i Agnes: ljudi u gradu puno duže ostaju u krevetu nego ljudi na selu, a Agnes je naviknuta započeti dan prije izlaska sunca. Djevojke donose drva za ogrjev, pale vatru u glavnoj prostoriji i vanjskoj kuhinji. Puštaju kokoši i daju im zobati u dvorištu.

Odnose napoj u svinjac. Donose pivo iz varionice. Donose tijesto, koje se preko noći dizalo u staklenci u vanjskoj kuhinji pa ga mijese i oblikuju, ostavljaju kraj pećnice koja se zagrijava. Tek nakon dobrih sat vremena pojavljuje se obitelj.

Ovdje, u gradu, ne treba popravljati ograde, nema blata koje treba čistiti s cipela. Na odjeći nema tragova zemlje, dlake, izmeta. Muškarci se ne vraćaju u podne, kad umiru od gladi i promrzli su do kosti. Nema janjadi koju treba grijati kraj ognjišta, nema životinja s grčevima, glistama, ni truleži kopita. Ne treba hraniti životinje, rano ujutro, a nema ni vjetruše: njezina ptica sad živi kod svećenika koji ih je vjenčao. Agnes je može posjetiti kad god poželi, kaže on. Nema ovaca koje pokušavaju pobjeći kroz ogradu.

Nema gavrana ni golubova ni šumskih šljuka koji slijeću na slamnati krov i glasaju se kroz dimnjak.

Umjesto toga, ovdje kola po cijele dane prolaze amotamo, ljudi dovikuju jedni drugima na ulici, njome prolaze skupine i mase ljudi. Ima dostava, nešto treba poslati, nešto primiti. Straga se nalazi spremište za radionicu rukavica, a ondje su spremne kože šumskih stvorenja, rastegnute poput pokajnika na spravama za mučenje. Ima sluškinja koje gotovo neprimjetno dolaze i odlaze iz glavne prostorije u kući, uz lupkanje i kuckanje cipela po kamenim pločama. Mjerkaju Agnes od glave do pete, kao da procjenjuju koliko vrijedi i zaključuju da nije baš nešto.

Uzdišu, jedva čujno, ako im se slučajno nađe na putu, ali ako se pojavi Mary, naglo se uspravljaju, popravljaju položaj kapice i govore: Da, gospodarice, ne, gospodarice, ne znam, gospodarice.

Ljudi su na selu odviše zauzeti stokom i usjevima da se posjećuju, no u ovu kuću ljudi dolaze u svako doba dana i očekuju da će pronaći neko društvo: Maryini rođaci, Johnovi poslovni suradnici. Prve valja odvesti u salon, druge prvo u radionicu, a onda John odlučuje kamo će ih se povesti. Mary je uglavnom kod kuće, pazi na poslugu i naučnika ili se bavi ručnim radom, osim ako je otišla nekome u posjet. Johnu najčešće nema ni traga ni glasa.

Mlađi su dječaci u školi. Agnesin je suprug ponekad ovdje, a ponekad nije: poučava, navečer ide u gostionice, ponekad ga otac nekamo pošalje da nešto obavi. Ostalo se vrijeme povlači po katu u njihovoj kući, čita ili pilji kroz prozor.

Mušterije u sva moguća doba dana dolaze na prozor radionice, pregledavaju rukavice, ispituju. John ih ponekad pušta unutra pa mogu pregledati cijelu radionicu i možda naručiti kakve posebne rukavice.

Agnes sve to promatra tri ih četiri dana. Petoga dana ustaje prije sluškinja i izlazi na stražnja vrata, koja vode u zajedničko dvorište. Kada se one pojavljuju, ona je već potpalila vatru u kuhinji i razdijelila tijesto na kuglice, dodavši im i šaku izmrvljenog začinskog bilja iz povrtnjaka. Sluškinje se zabrinuto pogledavaju.

Za doručkom članovi obitelji uzimaju te kruščiće, peciva koja se doimaju mekšima, plosnatijima i sjajno zapečenima. Maslac je serviran u obliku zavijutka. Kad se razlome, kruščići ispuštaju topao miomiris majčine dušice, mažurana. Johna podsjećaju na baku, ženu koja je za pojasom nosila stručak začinskog bilja. Mary se prisjeća kvadratnog, zidom ograđenog povrtnjaka kod vrata imanja na kojem je odrasla, vremena kada je njezina majka morala tjerati guske metlom, jer su provalile u povrtnjak i počele jesti grmove majčine dušice. Smiješi se na tu uspomenu, na sjećanje na majčinu suknju, vlažnu od rose i blata, na uvrijeđeno gakanje gusaka pa uzima još jedan komad, nožem uranja u maslac.

Agnes pogledava lice svekra i svekrve, a onda i supruga. On hvata njezin pogled, jedva primjetno glavom pokazuje prema kruhu i upitno uzdiže obrve.

Mary treba oko tjedan dana da primijeti da je kuća drukčija. Stjenjevi svijeća su skraćeni a da Mary nije morala podsjetiti sluškinje. Stolnjaci su promijenjeni, ponovno bez traženja, a na zidnim draperijama nema prašine. Posuđe je

besprijekorno čisto i blistavo. Ona te stvari primjećuje pojedinačno, ali ih ne povezuje. Tek kad jednoga dana u salonu, gdje je primila neku susjedu, osjeti nedvosmislen miris pčelinjeg voska, počinje se pitati.

Nakon što je susjeda otišla, počinje obilaziti kuću. U glavnoj se prostoriji u staklenci nalaze grančice božikovine. Po slatkišima u kuhinji već su raspoređeni klinčići, a ondje je i posuda s nekim miomirisnim lišćem koje Mary ne prepoznaje. Čvornato korijenje još puno zemlje suši se pod strehom varionice, dok su bobice na jednome pladnju. Hrpa uškrobljenih i izglačanih ovratnika čeka na odmorištu. Svinje u svinjcu izgledaju sumnjivo čisto i ružičasto, kokošje je korito čisto i puno vode.

Začuvši nekakve glasove, Mary stazom kreće prema praonici.

“Da, tako”, čuje kako Agnes tiho govori, “kao da među dlanovima trljaš sol. Lagano. Samo mali pokret. Tako će se cvjetići očuvati.”

Tu je i još jedan glas — koji Mary ne razaznaje — a onda i iznenadan glasan smijeh.

Ona gura vrata: Agnes, Eliza i dvije sluškinje natisnule su se u praonici, u pregačama, a vruć zrak ispunjava jedak, prodoran miris lužine. Edmond je u jednome kablu, na podu, s hrpom kamenčića.

“Ma...” kliče on čim ju je ugledao, “Ma-ma-ma!”

“O”, kaže Eliza pa se okreće, lica zajapurena od vrućine i smijeha, “samo smo... ovaj, samo smo...” Ponovno se počinje smijati pa podlakticom uklanja kosu s lica. “Agnes nam je pokazivala kako u sapun dodati lavandu, a onda

je... onda smo...” Eliza se ponovno počinje smijati, na što se jedna od sluškinja počinje hihotati, što je posve neprikladno za njezin status.

“Radite sapun?” pita Mary.

Agnes skladnim korakom dolazi do nje. Staložena je, nimalo uzrujana, nimalo zajapurena. Izgleda kao da je upravo ustala iz naslonjača u salonu, a ne topila i miješala sapun u užasno vrućoj i vlažnoj praonici. Prednja strana pregače ispupčena joj je od trbuščića. Mary je gleda pa odvraća pogled. Ne prvi put, no pada joj na pamet da to nikada više neće osjetiti, da joj je to iskustvo sada nedostupno, u toj dobi, u toj životnoj fazi. Gubitak te mogućnosti ponekad je peče: ženi se teško od toga odvojiti.

Još je teže ako neka druga žena u tvome kućanstvu upravo ulazi u to stanje. Pogled na djevojčin trbuh, svaki put, Mary podsjeti na prazninu, na potpun mir u njezinoj vlastitoj utrobi.

“Da”, odgovara Agnes pa osmijehom pokazuje sitne, dosta oštre zube. “S lavandom. Nekako sam mislila da bi to moglo biti zgodno, za promjenu. Nadam se da vam je to u redu?”

“Naravno”, odgovara Mary otresito. Potom se saginje i pridiže Edmonda. On je toliko iznenađen da počinje jecati.

“U redu, naravno”, kaže pa izlazi, čvrsto privija neutješnoga sina, pušta da se vrata za njom zalupe. .

U prvim tjednima braka Agnes skuplja dojmove onako kako skupljač vune gomila runo: čuperak odavde, komadić odande, pokoji pramen s ograde, komadićak s

kakve grane, sve dok, dok, dok nema pregršt, dovoljno da se isprede nit.

Uočava da John od svih dječaka najviše voli Gilberta — jer je snažan i voli iz zabave okretati ljude jedne protiv drugih — ali da je Mary najdraži Richard. Odmah podiže glavu kad on progovori, utišava druge da ga što bolje čuje.

Agnes vidi da Mary osjeća duboku ljubav prema Edmondu, ali se pomirila s činjenicom da većina brige o njemu zapada Elizu. Agnes vidi da Edmond bez prestanka gleda njezina supruga, svog najstarijeg brata. Pogledom ga prati gdje god se nalazi u prostoriji. Pruža ruke prema njemu kad je u prolasku. Edmond će, vidi već Agnes, odrasti spokojan, vedar i sretan. Slijedit će najstarijeg brata, neizbježno, bez traženja, uglavnom neprimijećeno. Neće živjeti dugo, ali će živjeti dobro: žene će ga voljeti, tijekom kratkoga života začet će mnogo djece. Posljednja osoba na koju će pomisliti, neposredno prije smrti, bit će Eliza.

Agnesin suprug platit će njegov pogreb i plakati mu nad grobom. Agnes to vidi, ali ne spominje.

Vidi i da se sve šestero djece lecne ako John iznenada ustane, poput životinja koje slute da se približava kakav grabežljivac. Vidi kako Mary polagano trepće, kao da zatvara oči pred onim što bi se moglo dogoditi.

Tijekom jedne večere Edmond je umoran, razdražljiv, gladan, ali nekako ne može jesti, ne uspijeva uočiti povezanost između hrane na tanjuru i te bezimene nelagode koju osjeća u trbuhu. Cendra i cvili, zabacuje glavu čas lijevo, čas desno. Agnes sjedi kraj njega, ubacuje mu malene zalogaje u usta. Desni su mu crvene i bolne, zubi već malko proviruju iz njih, obrazi su mu posve

crveni, užareni. Razdraženo negoduje, prstima hvata pitu, ruši svoju šalicu, naginje se Agnes na rame, hvata njezin ubrus pa ga baca na pod. Agnesin suprug, koji joj sjedi s druge strane, izrazom lica glumi žalost pa pita: Danas baš nisi zadovoljan, ha? No njihov otac izgleda sve smrknutije i smrknutije pa mumlja: Što muči to dijete, ne možete ga nekako odnijeti? Nakon što Edmond, koji više nema strpljenja za večeru, koru pite baca na suprotnu stranu stola pa pogađa Johna u rukav, na kojem ostaje smeđa mrlja, svi još dugo samo šute i čekaju. Mary spušta glavu, kao da je odjednom zanima nešto što ima u krilu, Elizi se u očima skupljaju suze, a John skače na noge i viče: Tako mi svega, taj mali, ja ću...

Agnesin suprug skače na noge i već je zaobišao stol i prije nego što Agnes shvaća što se događa. Postavlja se između svojega oca i dječaka, koji sada zavija, razjapljenih usta, kao da sluti promjenu atmosfere. Dolazi do naguravanja, njezin suprug obuzdava oca, ima i psovki, guranja prsa o prsa, ruke koja obuzdava tuđu ruku. Agnes to ne vidi najbolje, jer diže dijete i odnosi ga od stola, izvlači mu stopala preko klupe, privija ga i s njime bježi iz prostorije.

Nakon nekog vremena suprug izlazi i pronalazi je. Ona je s Edmondom u dvorištu, svoju maramu dvaput je obavila oko njegova kratkog tijela, a on je ponovno dobro raspoložen, hrani kokoši. Ona mu drži zdjelicu sa sjemenjem, malo govori, tek toliko koliko treba, dok kokoši jure amo-tamo i kljucaju. Suprug joj prilazi i staje do nje, sve promatra. Glavu zatim naslanja na njezinu, obavija je rukama. Ona, dok tako drži zdjelicu, razmišlja o onom

krajoliku punom špilja i šupljina koji je osjetila u njemu.

Razmišlja o šavovima rukavice, koji se protežu gore i dolje, preko svakog prsta, drže kožu koja ne pripada onome tko je nosi. O tome kako rukavica pristaje ruci, kako je pokriva i obuzdava. Misli na one kože u spremištu, zategnute i raširene gotovo - ali ne posve - do točke pucanja. Misli na onaj alat u radionici, za rezanje i oblikovanje, učvršćivanje i bušenje. Razmišlja o tome što sve mora biti odbačeno i ukradeno od životinje kako bi postalo korisno izrađivaču rukavica: srce, kosti, duša, duh, krv, utroba. Rukavičara zanima jedino koža, površina, vanjski sloj. Sve mu je ostalo beskorisno, nepraktično, nepotreban nered. Razmišlja o prikrivenoj okrutnosti u pozadini nečega toliko lijepog i savršenog kao što je rukavica. Misli da bi, kad bi ga sad uhvatila za ruku i pritisnula je prstima, možda ugledala taj krajobraz koji je ranije pronašla, ali bi ondje ugledala i neku mračnu i veliku pojavu, s alatom kojim se vadi i dere i oduzima sama bit nekoga stvorenja. Misli, dok Edmond baca hranu kokošima, da oni možda i neće osobito dugo živjeti u toj kućici: ubrzo će morati otići, pobjeći i pronaći neko drugo mjesto.

Eliza izlazi na dvorište, pokazuje da je večera pri kraju.

Lice joj je nepomično, oči vlažne. Podiže Edmonda i nosi ga u kuću. Agnes i njezin suprug gledaju se pa odlaze prema stražnjim vratima svoje kuće.

Agnes je sada očito, kad ulaze u kuhinju, dok on potiče vatru i dodaje novu cjepanicu, da je njezin suprug podvojen. U njihovoj je kući on jedan čovjek, a u roditeljskoj kući neki posve drugi čovjek. U njihovu je

stanu on čovjek kojega zna i prepoznaje, onaj za kojeg se udala. Čim se nađe u susjednoj, velikoj kući, postaje mrzovoljan, smrknuta lica, razdražljiv, osjetljiv. Sav je raspaljiv, poput kremena, oko njega frcaju iskre koje mogu zapaliti vatru. Zašto, izazovno zapitkuje majku. Zbog čega, otresa se ljutito. Ne želim, odgovara ocu. Nikada joj nije bilo jasno zašto je tako, ali taj potisnuti gnjev kojem je svjedočila kod Johna, kada je onako ustao, pokazao joj je sve što uopće treba znati.

U njihovoj kući, on joj dopušta da ga uhvati za ruku, dopušta joj da ga povede od vatre do naslonjača, pušta da mu se oči više ne fokusiraju, pušta da mu prstima prolazi kroz kosu, a ona osjeća kako iz jednog lika prelazi u drugi.

Jasno osjeća kako se ono njegovo drugo ja, ja iz velike kuće, samo topi i nestaje s njega, poput voska koji klizi sa zapaljene svijeće, i tako otkriva čovjeka koji je pod njim.

.

Tri snažna udarca po ulaznim vratima malene kuće: buum, buum, buum.

Hamnet je najbliži pa ih odlazi otvoriti. Zatim istog trenutka uzmiče i prigušeno ciči: na pragu je užasan prizor, neko stvorenje iz noćne more, iz Pakla, od samog vraga.

Visoko je, obavljeno crnim plaštem, a umjesto lica ima odvratnu masku, bez obilježja, osim što ima kljun nalik na kljun kakve divovske ptice.

“Ne”, viče Hamnet, “odlazi odavde.” Pokušava zatvoriti vrata, no stvorenje pruža ruku i gura ih prema njemu, užasnom, nadnaravnom snagom. “Odlazi”, viče ponovno Hamnet i udara nogom.

Već trenutak poslije kraj njega je baka, gura ga u stranu, ispričava se toj pojavi, tome duhu, kao da je sve u vezi s njime posve normalno, poziva ga da uđe u kuću, da pregleda pacijenta.

Duh i bez usta govori, kaže da neće ući, da ne može ući, a da se njima, stanovnicima kuće, naređuje da ne izlaze na ulicu, nego da ostanu u zatvorenome dok pošast ne mine.

Hamnet se povlači za korak pa za još jedan. Sudara se s majkom, koja prilazi prozoru i otvara onaj prozorčić na koji joj dolaze mušterije. Naginje se van, da bolje promotri tu osobu.

Hamnet juri do nje i, prvi put nakon više godina, hvata je za ruku. Majka mu stišće prste, ali ga ne gleda. “Ne boj se”, šapće mu. “To je samo liječnik.”

“Lije...?” Hamnet pilji u njega, koji je i dalje na pragu, razgovara s njegovom bakom. “Ali zašto je...?” Hamnet pokazuje prema njegovu licu, nosu.

“Nosi masku jer misli da će ga zaštititi”, kaže.

“Od pošasti?”

Majka kima.

“A hoće li ga zaštititi?”

Njegova majka pući usne pa odmahuje glavom. “Ne bih rekla. Ali možda ga zaštiti to što ne ulazi u kuću i odbija pogledati ili pregledati pacijenticu”, dodaje sebi u bradu.

Hamnet stavlja drugu ruku među majčine snažne i dugačke prste, kao da će nekako biti siguran zahvaljujući njezinu dodiru. Vidi da liječnik uvlači ruku u torbu pa njegovoj baki da je neki zamotuljak.

“Ovo djevojčici vežite za trbuh lanenom tkaninom”, kaže pa u blijedu ruku od Mary prima nekoliko novčića, “i tako ostavite tri dana. Potom možete uzeti luk i namočiti ga u...” “Što je to?” prekida ga njegova majka, koja se naginje kroz onaj svoj prozor.

Liječnik se okreće prema njoj, onaj užasni šiljasti kljun skreće prema njima. Hamnet se privija uz nju. Ne želi da ga taj čovjek gleda, ne želi mu se naći u vidokrugu.

Obuzima ga pomisao da bi to bio užasan predznak, da bi ih sve snašla neka užasna sudbina kad bi ga ovaj vidio. Želi pobjeći, nekamo odvući majku, čvrsto zatvoriti vrata i

prozore, tako da ovaj ne može ući, tako da njegov pogled ne padne ni na koga od njih.

Ali njegova se majka ni najmanje ne boji. Liječnik i Hamnetova majka gledaju se još nekoliko trenutaka, kroz taj prozorčić s kojeg njegova majka prodaje sredstva za liječenje. Hamnet shvaća, vidi, s onom prodornom jasnoćom djeteta na pragu muževnosti, da njegova majka tome muškarcu nije ni najmanje simpatična. Štoviše, odbojna mu je: prodaje nekakve lijekove, sama priprema ljekovita sredstva, skuplja listove i latice, koru i sokove i zna pomoći ljudima. A taj muškarac, uviđa odjednom Hamnet, želi da se njegova majka razboli. Ona mu oduzima pacijente, smanjuje zaradu, odnosi posao. Kako samo svijet odraslih u tom trenutku zbunjuje Hamneta, koliko je složen, koliko neuhvatljiv. Kako će se on u njemu ikada snaći? Kako će se nositi s time?

Liječnik malko spušta kljun, jednom pa se ponovno okreće prema Hamnetovoj baki, kao da se majka i nije oglasila.

“Je li to sasušena žaba?” pita Agnes jasnim, zvonkim glasom. “Jer ako jest, mi je ne želimo.”

Hamnet rukama čvrsto obavija majku oko struka. Želi joj prenijeti koliko je hitno, koliko je nužno, završiti taj razgovor, što se više udaljiti od te osobe. Ona se ne miče, nego spušta dlan na njegov ručni zglob, kao da mu želi reći: Znam kako ti je, ovdje sam.

“Gospođo”, kaže liječnik pa ponovno okreće kljun prema njima, “budite uvjereni da sam u te stvari daleko upućeniji od vas. Osušena žaba, kada se nekoliko dana

drži na abdomenu, u ovakvim se slučajevima pokazala vrlo djelotvornom. Ako vaša kći ima ovu pošast, nažalost moram reći da postoji vrlo malo toga što...”

Ostatak njegovih riječi više se ne čuje, prekinut je, izgubljen, jer je Agnes uz tresak zatvorila prozorčić.

Hamnet gleda kako pokušava brzo navući i zasun. Na licu joj se vide gnjev i zdvojnost, sva je zajapurena. Nešto si mumlja u bradu: on uspijeva razabrati riječi “čovjek”, “usuđuje” i “budala”.

Pušta je iz zagrljaja i gleda kako prelazi na suprotnu stranu sobe, kako razdraženo popravlja položaj stolice, podiže i odlaže neku zdjelu, a onda se spušta u čučanj kraj ležaja na kojem leži Judith, kraj vatre.

“Da, baš žaba”, kaže njegova majka tiho dok vlažnom krpom Judith briše čelo.

Na suprotnoj strani prostorije, njegova baka zatvara ulazna vrata i povlači zasun. Hamnet vidi kako onaj zamotuljak odlaže na jednu od viših polica.

Bez glasa izgovara nešto što Hamnet ne razumije pa kratko kima.

.

Jednoga jutra u proljeće 1583., da su ustali dovoljno rano, stanovnici ulice Henley vidjeli bi Johnovu i Maryinu snahu kako izlazi iz uske kućice u kojoj živi tek vjenčani par.

Vidjeli bi kako na rame stavlja košaru, popravlja položaj tunike pa kreće u smjeru sjeverozapada.

Gore, na katu, njezin se mladi suprug okreće u krevetu.

Spava dubokim snom, kao i uvijek. Ne primjećuje da na njezinoj strani postelje nema nikoga i da se taj dio kreveta ubrzano hladi. Glavom uranja dublje u jastuk, rukom obavija pokrivač, kosa mu je prekrila veći dio lica. Spava duboko i neopterećeno, kao svi mladi: ne probudi li ga netko ili nešto, tako bi mogao spavati još satima. Usta mu se malko otvaraju, udiše pa počinje, posve tiho, hrkati.

Agnes nastavlja koračati, prelazi tržnicu u ulici Rother, na koju pristižu prvi prodavači. Neki muškarac prodaje svežnjeve lavande. Neka žena s kolica prodaje vrbovo šiblje. Agnes zastaje i kratko razgovara s prijateljicom, pekarevom ženom. Govore o tome kako je dan lijep i vedar, o mogućnosti da padne kiša, o vrućim pećima u pekarnici, o tome kako napreduje Agnesina trudnoća i kako ima osjećaj da joj je dijete nisko, da joj pritišće kosti zdjelice. Pekareva supruga pokušava Agnes ugurati jedan kruh. Agnes odbija. Pekareva je žena uporna pa podiže poklopac Agnesine košare i stavlja kruh u nju. Tako vidi krpe, čiste i uredno složene, škare, staklenku s poklopcem,

ali tome ne pridaje osobitu pozornost. Agnes joj kima, smiješi se i kaže da mora poći dalje.

Pekareva supruga još trenutak-dva stoji pred praznom tezgom, gleda prijateljicu kako se udaljava. Agnes zastaje, na samome rubu tržnice, jednim dlanom naslanja se na zid.

Pekareva se supruga mršti i upravo je se sprema zazvati kad se Agnes uspravlja i odlazi dalje.

Agnes je tijekom noći sanjala majku, što se događa s vremena na vrijeme. Agnes je u snu stajala u dvorištu na Hewlandsu, a skuti su joj se vukli po zemlji. Sve oko nje bilo je nekako teško, kao da joj je haljina natopljena vodom.

Kad je spustila pogled, ptice su joj stajale i gazile po porubu haljine: patke, kokoši, jarebice, grlice, sićušni palčići.

Svađale su se i naguravale, raširenih nespretnih krila, pokušavale se zadržati na tom njezinu rubu. Agnes ih je pokušavala otjerati, pokušavala se osloboditi, kada je naslutila da joj se netko približava. Okrenula se i ugledala majku u prolasku: kosa joj se u pletenici spuštala niz leđa, a crvena marama bila joj je vezana preko plave tunike.

Majka se nasmiješila, ali nije zastala, prošla je kraj nje, a bokovi su joj se pritom ljuljali.

Agnes je osjetila kako se duboko u njoj nešto oslobađa, kako se budi nekakva duboka žudnja, nalik na okret nekog kola. “Majko”, rekla je, “čekaj, čekaj me.” Pokušala je zakoračiti, krenuti za majkom, ali ptice su joj, s tim niskim trbusima prekrivenima perjem i nogama s plivaćim kožicama i kandžicama, i dalje stajale na rubu suknje i gazile po njoj. “Čekaj!” povikala je Agnes, u snu, prema majci koja se već udaljavala.

Majka nije zastala, nego se samo osvrnula i rekla, ili se tako barem činilo: “Grane u šumi toliko su guste da ne osjetiš kišu.” A onda je nastavila koračati prema šumi.

Agnes ju je ponovno zazvala, posrnula naprijed, spotaknuta se o hrpe tijela tih ustrajnih ptica koje mašu krilima, pata u blato. I upravo u trenutku kad je pata, probudila se, naglo i preneraženo pa sjeta u postelji i odjednom više nije bila na Hewlandsu, u dvorištu, više nije dozivala majku. Nalazila se u svojoj kući, u krevetu, noćna košulja spadala joj je s ramena, dijete joj se klupčalo pod kožom, suprug bio kraj nje, u snu pružao ruku da je privuče.

Ona se ponovno ispružila, privila se uz njega, a on joj je priljubio lice uz leđa. Pronašla je pramen njegove kose i zagladila ga, stala ga u beskonačnost savijati među prstima. Zamišljala je kako se misli iz njegove glave dižu, putuju uz kosu, ulaze u njezine prste, onako kako trska crpi vodu kroz šuplju stabljiku.

Jasno je slutila da se brine zbog nje, kao što je i inače slučaj s muškarcima kad se supruzi približava porod.

Glavom mu se samo komeša misao: Hoće li preživjeti?

Hoće li uspjeti? Čvrsto je obavija udovima, kao da je tako želi zadržati ondje, u sigurnosti njihove postelje. Bila bi mu najradije rekla: Ne smiješ se brinuti. Ti i ja imat ćemo dvoje djece i oboje će živjeti dugo. Ali samo je šutjela: ljudi ne vole slušati takve stvari.

Nakon nekog se vremena pridignula, razdvojila zastore oko kreveta, izašla. Prišla je prozoru, rašireni dlan položila na staklo. Grane su tako guste, pomislila je. Grane.

Ne osjetiš kišu.

Došla je do stolića kraj ognjišta, gdje je njezin suprug držao svoje papire i pero. Podignula je poklopac tintarnice i umočila pero, čiji je vršak nalik na kandžu zadržao tintu.

Zna pisati, u određenoj mjeri, sitna i natisnuta slova, i možda ne redom koji je većini čitljiv (za razliku od supruga, koji je pohađao gimnaziju, potom i oratorij pa zna pisati velika, vitičasta slova koja se samo nastavljaju jedno na drugo, poput skladnoga veza, samo ostaju iza poteza njegova pera. Ostaje budan dugo u noć, piše, za pisaćim stolom. Što piše, ona to ne zna. Piše toliko brzo i toliko usredotočeno da Agnes to uopće ne može pratiti, ne može razabrati). Ali zna dovoljno da je u stanju približno zabilježiti tu rečenicu: Grane u šumi toliko su guste da ne osjetiš kišu.

Agnes je potaknula vatru, nabacila još nekoliko cjepanica da je pojača, na stol stavila vrč vrhnja i cijeli kruh.

Uzevši košaru, izašla je na prednja vrata. Porazgovarala je s prijateljicom, pekarevom ženom, a sada ide stazom kraj jednog potoka, dok joj košara preteže ruku.

Sredina je svibnja. Sunčeva svjetlost obasjava tlo pod kutom, plohama koje mijenjaju oblik. Agnes primjećuje, unatoč svemu, jer ne može ne primjećivati takve stvari, što cvjeta uz rubove. Ljekoviti odoljen, klinčić, divlji šipak, cecelj, medvjeđi luk, perunike. U bilo kojoj drugoj situaciji već bi bila na sve četiri, brala cvjetove i pupoljke. Danas nije tako.

Iako je još rano, zaobilazi ogradu Hewlandsa. Ne želi se izložiti opasnosti da usput nekoga sretne. Ni Joan, ni Bartholomewa, ni nekoga drugoga od braće i sestara. da je vide, sve bi uzbunili, nekoga pozvali, dali poslati po

njezina supruga, prisilili je da pođe u kuću. A to bi bilo baš posljednje mjesto na kojem bi se zbog ovoga željela naći.

Grane u šumi, rekla joj je majka.

Dok prolazi putom, vidi brata Thomasa, kako iz kuće izlazi na dvorište, te čuje kako Bartholomew prodorno zviždi psima. Ondje je krov kuće, ondje svinjac, ondje stražnja strana spremišta jabuka, prizor koji joj mami osmijeh na lice.

U šumu ulazi na kojih pola kilometra od Hewlandsa.

Bolove sada već osjeća u redovitim razmacima. Između njih jedva uspijeva doći do daha, umiriti se, pripremiti za novu navalu bola. Mora pričekati kraj jednoga divovskog brijesta, dlanom pritiskati grubu, grebenastu koru u trenutku kada joj se budi taj osjećaj u križima, duboko između nogu pa se naglo penje, posve je obuhvaća, silovito joj potresa cijelo tijelo.

Kad uspijeva doći k sebi, ponovno podiže košaru i kreće dalje. Došla je do onoga dijela šume u koji je i željela doći. Probiti se kroz gustiš isprepletenih grana i trnja i grmova borovice. Prijeći potok, otići iza gustiša stabala božikovine, koja jedina daju boju tijekom zimskih mjeseci.

A onda se ondje nalazi jedna čistina, svojevrsna čistina, do koje dopire sunčeva svjetlost, i stvara debeo pokrov zelene trave, s kružnim uzorcima, sa zakrivljenim perastim listovima paprati. Ondje se nalazi jedno gotovo vodoravno stablo, divovska jela, oborena poput kakva diva u priči, korijenja koje strši u stranu, crvenkastoga debla koje drže rašlje drugoga drveća, koje podupiru manji susjedi.

A ispod njegova završetka, ondje gdje je nekoć stajalo u zemlji, nalazi se udubina — suha, zaklonjena, dovoljno

velika za nekoliko ljudi. Agnes i Bartholomew kao djeca su često dolazili ovamo, kad je Joan na njih vikala ili im davala previše zadataka. U platnenoj vreći ponijeli bi kruh i sir, provukli se ispod korijenja stabla i jedno drugome rekli da će ondje ostati zauvijek, živjeti u šumi poput vilenjaka. Da se nikada neće vratiti.

Agnes se spušta na tlo. Suho je, u zaklonu stabla iščupanoga iz korijena, s pravim sagom od borovih iglica.

Osjeća kako ponovno nailazi bol, kako napreduje prema njoj, približava joj se, nalik na grmljavinu koja odjekuje krajolikom. Okreće se, čuči, cijelo vrijeme puše, zadihana, jer zna da tako mora biti, drži se za korijen stabla. Čak i u tim mukama, kad je napadaji pritišću svom silom, kada joj iz misli istiskuju sve osim krajnje usredotočenosti na pitanje kad bi to moglo prestati, jasno joj je da se bol pojačava. Taj bol znači da je došlo vrijeme. Neće je ostaviti na miru. Ubrzo joj neće dopustiti da odahne, ni da se pribere. Želi se na silu probiti iz nje, ono što je unutra izokrenuti van.

Viđala je žene koje su to proživjele. Sjeća se i majke: vidjela ju je s vrata, čula još ispred kuće, kamo su poslali nju i Bartholomewa. Pomagala je Joan pri svakome porodu, rukama hvatala braću i sestre kada su dolazili na ovaj svijet, brisala im sluz i krv s usta i nosa. Gledala je kako to čine i djevojke u susjedstvu, čula kako se njihovi povici pretvaraju u krikove, osjećala miris poroda nalik na miris hrđavog novčića. Gledala je kako mlade na svijet donose svinja, krava, ovce. Upravo bi nju otac zvao, pa i Bartholomew, kada bi janjad zapela. Njezini ženski prsti, tanki i vitki, bili su potrebni kako bi se ušlo u taj uski,

užareni, klizavi tunel, kako bi izvukli meka kopita, ljepljivu njušku, slijepljene uši. A ona zna, onako kako uvijek zna, da će izdržati porod, da će i ona i ovo dijete preživjeti.

Međutim ništa je nije moglo pripremiti na neumoljivost tog iskustva. Imala je dojam da pokušava uspravno stajati na olujnome vjetru, da pokušava plivati protiv struje u nabujaloj rijeci, da pokušava podignuti srušeno stablo. Nikada nije jasnije osjećala vlastitu slabost, vlastitu nedoraslost. Oduvijek je imala dojam da je snažna osoba: može gurnuti kravu u položaj za mužnju, može potopiti i promiješati pun lonac rublja, može podignuti i nositi manju braću i sestre, balu koža za štavljenje, kantu vode, naramak drva za ogrjev. Tijelo joj je snažno i otporno: ispod glatke kože kriju se sami mišići. Ali ovo je nešto drugo. Nešto drukčije. To nešto smije se njezinim nastojanjima da ga nadvlada, da se izdigne iznad njega. To nešto, pribojava se Agnes, posve će je preuzeti. Ščepat će je za šiju i gurnuti je duboko, pod površinu vode.

Ona sad pridiže glavu i vidi, na suprotnoj strani čistine, srebrnasto deblo i profinjene listove stabla jarebike. Smiješi se, unatoč svemu. U sebi izgovara tu riječ — jarebika, jarebika — razvlači ta četiri sloga. Crvene bobice ujesen, kuhane se koriste protiv boli u želucu, kao i kod hripanja u prsima. Ako se posadi kraj kućnih vrata, tjerat će zle duhove od ukućana. Ljudi kažu da je prva žena stvorena od njezinih grana. Tako joj se zvala majka6, iako joj njezin

6

Engl. rowan, (op. prev.)

otac nikada nije izgovorio ime. Rekao joj je pastir, kad ga je pitala. Grane u šumi.

Agnes polaže dlanove preda se, spušta se na sve četiri, poput vučice pa se prepušta novome valu bola. .

U ulici Henley, on se budi. Još neko vrijeme pilji u tamnocrveni zastor iznad sebe. A onda ustaje, prilazi prozoru i gleda na ulicu, odsutno se češe po bradi.

Poslijepodne treba održati dva sata latinskoga, u kućama u gradu. Svjestan je toga koliko ga guše dosadom, onako kako čovjeku može dojaditi smrad obližnjeg lesa. Dječaci koji napola spavaju, škripa pločica, šuštanje i gužvanje stranica početnica, recitiranje glagola i konjugacija.

Prijepodne trebao bi pomoći ocu s isporukama i prikupljanjem. Sad zijeva, naslanja glavu na drveni okvir prozora, nepomično gleda muškarca koji poteže magarca za uzde, ženu koja uplakano dijete vuče za kaputić, dječaka koji trči u suprotnome smjeru sa svežnjem drva za ogrjev pod rukom.

Je li im suđeno, pita se, da ostanu ovdje, u ovome gradu, zauvijek? Zar nikada neće vidjeti neko drugo mjesto, nikada neće živjeti negdje drugdje? Najviše od svega želi se samo domoći Agnes i djeteta i s njima pobjeći, koliko mogu dalje. Kad se oženio, nekako je mislio da će mu sad možda otpočeti neki veći, slobodniji život, život odraslog muškarca, a on je i dalje ovdje, tek jedan zid odvaja ga od kuće u kojoj je odrastao, od obitelji, od oca, te nepredvidivih bljeskova njegova nestalnog karaktera. Zna, dakako, da moraju pričekati dijete, da se ništa ne može ostvariti dok dijete sigurno ne dođe na svijet. No sada se

taj trenutak približio, a on nije nimalo odmakao s planom za odlazak. Kako da se ikada makne odavde? Zar doista neće moći pobjeći? Agnes kaže da mora...

Pomislivši na Agnes, odjednom se uspravlja. Gleda prema njezinoj strani postelje, gdje se i dalje vidi udubina u slamarici, njezin otisak. Doziva je. Ništa. Ponovno doziva. I dalje ništa. Um mu, na trenutak, ispunjava slika njezina tijela, u sadašnjem nevjerojatnom obliku, onako kako ga je vidio sinoć: udovi, skladan prsni koš, kralježnica kao dubok žlijeb na leđima, poput traga kola u snijegu, a onda i ona savršeno zaobljena kugla s prednje strane.

Poput žene koja je progutala mjesec.

Podiže odjeću sa stolice kraj prozora i navlači je u nekoliko kratkih poteza. U čarapama dolazi do suprotne strane prostorije i pritom odmahuje glavom da izvuče kosu iz ovratnika. Želudac mu kruli od gladi, potmulo i prijeteće, poput kakva psa koji mu čuči u utrobi. Dolje će biti zasigurno kruha i mlijeka, zobi i jaja, ako su ih kokoši snijele. Na tu se pomisao zamalo smiješi. Dok prolazi kraj pisaćeg stola u kutu, čini mu se, primjećuje to krajičkom oka, da je nešto na njemu drukčije. Nešto se promijenilo.

Načas zastaje. Pero je u tintarnici, vrškom okrenuto prema dolje, percima uvis. Mršti se. On to nikada ne čini: nikada tako ne ostavlja pero, preko noći, u vlažnoj tami tintarnice.

Kakvo uludo trošenje, kakav nemar. Zasigurno je već posve uništeno.

Prilazi stolu i vadi pero, blago ga trese, da kapljice ne padnu na uvijene stranice papira. A tada primjećuje nešto što je dodano onome što je pisao prošle večeri.

Niz slova, ispisanih ukoso. Te riječi kao da se nekako kližu niz papir, kao da su na kraju rečenice teže nego na početku. Saginje se da bolje pogleda. Nema interpunkcije, nema nikakvog znaka o početku i završetku. Razabire riječi “grane” i “kiša” (napisana je pogrešno). Tu je još jedna riječ koja počinje velikim slovom G i još jedna s velikim S ili možda S. Grane nečega su nešto nešto... kišu. Ne shvaća. Prstima ravna papir i pridržava ga. Drugom rukom, vrškom pera, češka se po obrazu. Grane, grane.

Njegova supruga tako nešto nije učinila nikada, uzela pero i napisala nešto za njegovim stolom. Je li to neka poruka upućena njemu? Je li važno da je shvati? Što znači?

Odlaže pero. Okreće se. Ponovno je zaziva, ovaj put upitnom intonacijom. Spušta se uskim stubama.

Nema je ni u prizemlju, ni vani, na ulici. Je li mogla otići k svećeniku, da malo pušta vjetrušu, kao što ponekad čini?

Ali ne bi se valjda odlučila pješačiti toliko daleko sad kad se bliži porod. Prolazi kroz stražnja vrata, izlazi u dvorište, a ondje zatječe majku kako stoji nad Elizom, koja namače neku tkaninu u crvenoj boji.

“Jesi li vidjela Agnes?”

“Ne tako”, kori njegova majka Elizu. “Onako kako sam ti jučer pokazala, lakim pokretima. Lakim, rekla sam.”

Tada podiže glavu prema njemu. “Agnes?” ponavlja. .

Dijete je živo: Agnes ne shvaća, unatoč svim znakovima, koliko se zapravo pribojavala da možda neće biti živo sve dok ne vidi kako okreće glavu, nabire lice da

počne gnjevno plakati. Lice njezine kćeri vlažno je, sivkasto, na njemu se odražava zdvojnost. Drži stisnute šake, svaku uzdignutu s jedne strane glave i ispušta zvuk — nevjerojatno glasan i odlučan za jedno tako maleno stvorenje. Agnes je okreće na bok, onako kako je to njezin otac uvijek činio s janjadi, i gleda kako joj voda - s onoga drugog mjesta na kojem je bila, sve te mjesece - istječe iz usta. Usne joj poprimaju ružičastu boju, a onda joj se boja širi i obrazima, bradom, očima, čelom. Izgleda ljudski, odjednom i potpuno. Više nije neko vodeno biće, sirena, kao kad se tek pojavila na ovome svijetu, nego više pravi mali čovjek, samo svoja, s očevim visokim čelom, njegovom donjom usnom, zavijutkom pramena kose na tjemenu te Agnesinim istaknutim jagodičnim kostima i velikim očima.

Ona pruža slobodnu ruku i iz košare vadi pokrivač i škare. Polaže dijete na pokrivač i škarama počinje rezati vrpcu. Tko bi uopće pomislio da može biti toliko debela, toliko čvrsta, da još pulsira kao kakvo izduženo, isprugano srce? Boje poroda nasrću na Agnes sa svih strana: crvena, plava, bijela.

Ona povlači haljinu, ogoljuje dojku, pridiže dijete prema njoj, gleda, gotovo sa strahopoštovanjem, kako se kćerina usta širom rastvaraju, kako hvata bradavicu i počinje sisati. Agnes se smije. Sve je kako treba. Djevojčica zna što joj je činiti, bolje nego ona. .

U kući, ubrzo nakon toga, u cijelome gradu, podiže se velika strka, panika i kuknjava. Eliza je u suzama, Mary vrišti, trči gore-dolje stubama skučenoga stana, kao da se

Agnes skriva u nekome ormariću. Sve sam joj bila pripremila, viče bez prestanka, sobu za porod, sve što joj treba, ovdje, pod nosom. John gromoglasno ulazi i izlazi iz radionice, čas viče da nikako ne može raditi uz takvu buku i pomutnju, čas pita kamo je, dovraga, otišla?

Neda, naučnika, šalju na Hewlands, da vidi imaju li ondje kakve novosti o njoj. Nitko ne može pronaći Bartholomewa, koji je izašao rano ujutro, no ubrzo su svi već vani, sve sestre i Joan, susjedi i seljani, svi traže Agnes.

Jeste li vidjeli neku ženu, s velikim trudničkim trbuhom, koja nosi košaru? Sestre su pretražile put, u oba smjera, raspitivale se kod sviju na koje su naišle. Ali nitko je nije vidio, osim pekareve žene, a ona je rekla da je otišla u smjeru puta za Shottery. Kršila je ruke, zabacila pregaču preko glave, govoreći: Zašto sam je pustila da pođe, zašto, kad sam znala da nešto nije kako treba? Gilberta i Richarda šalju na ulice, da presreću prolaznike, da vide ima li itko ikakve novosti.

A suprug? Upravo je on pronašao Bartholomewa.

Kad ga uočava na putu koji prolazi uz vanjski rub njegova imanja, Bartholomew baca balu slame koju drži u rukama i dugačkim koracima grabi prema njemu. Taj momak — Bartholomew o njemu ne može razmišljati drukčije nego kao o momku, s obzirom na to da je mladić iz grada nježnih ruku, zaglađene kose, s naušnicom — ostaje i bez posljednje kapi krvi u licu kad vidi da mu ovaj dolazi sa suprotne strane polja. Psi dolaze prvi pa skaču i laju oko njega.

“Stoje?” pita Bartholomew, našavši se u domašaju glasa. “Je li završila u postelji? Je li sve u redu?”

“Eh”, kaže suprug, “situacija je, takva kakva jest, ako to čovjek tako uopće može nazvati, ovaj...”

Bartholomew hvata supruga za prednju stranu prsluka. “Govori tako da te razumijem”, kaže. “Odmah.”

“Nestala je. Ne znamo gdje je. Netko ju je vidio, rano jutros, kako kreće u ovome smjeru. Jesi lije vidio? Imaš ikakvu predodžbu o tome gdje bi...”

“Ne znaš gdje je?” ponavlja Bartholomew. Još dugo pilji u njega, sve ga snažnije stežući, a onda progovara polagano, prijetećim tonom: “Mislio sam da sam ti sve posve jasno dao do znanja. Rekao sam ti da paziš na nju.

Nisam tako rekao? Rekao sam da se o njoj moraš dobro brinuti. Najbolje što je moguće.”

“I jesam! I brinem se!” Suprug se pokušava oteti iz tog stiska, ali je za dobru glavu i ramena niži od Bartholomewa, koji je pravi div od čovjeka, dlanova nalik na zdjele i ramena nalik na kakav hrast.

Kao iz vedra neba, bez ikakve najave, između njih odjednom počinje zujati neka pčela. Na licu osjećaju njezine pokrete. Bartholomew instinktivno podiže ruku, da je otjera, a suprug koristi priliku da se oslobodi njegova stiska.

Juri u stranu, vrlo okretan, spreman, već na vršcima prstiju. “Čuj”, kaže sad, s malo veće udaljenosti, uzdignutih ruku, stisnutih šaka, poskakuje s noge na nogu, “ne želim se tući...”

Unatoč svemu, Bartholomew bi najradije prasnuo u smijeh. Sama pomisao da bi se taj učenjak lica nalik na

tijesto mogao s njime potući nezamislivo je apsurdna. “U to sam siguran”, kaže.

“Cilj nam je isti”, kaže suprug, koji malko poskakuje naprijed-natrag, “i tebi i meni. Nije li tako?”

“A koji bi to bio cilj?”

“Obojica je želimo pronaći. Zar ne? Uvjeriti se da je s njome sve u redu. Kao i s djetetom.”

Na pomisao o Agnesinoj sigurnosti — i djetetovoj — u Bartholomewu ponovno buja bijes, poput vode u loncu ostavljenome na vatri.

“Znaš”, mumlja on, “nikada mi nije bilo jasno zašto je moja sestra od sviju odabrala baš tebe. ‘Što će ti on kao muž?’ pitao sam je. ‘Od kakve je on koristi?’” Bartholomew uzima svoj pastirski štap i polaže ga točno između stopala.

“I znaš što mi je rekla?”

Suprug, koji sad stoji uspravno poput trske, prekriženih ruku, stisnutih usana, odmahuje glavom. “Što je rekla?”

“Da ti u sebi imaš skriveno više toga nego itko koga je ikada upoznala.”

Suprug pilji u njega, kao da ne može vjerovati što čuje.

Na licu mu se odražavaju bol, nelagoda, zapanjenost. “To je rekla?”

Bartholomew kima. “Ne mogu se pretvarati da razumijem taj njezin izbor, kad se udala za tebe, ali znam jedno o svojoj sestri. Zanima te što?”

“Da.”

“Rijetko griješi. U vezi s bilo čime. To je ili dar ili prokletstvo, ovisi koga pitaš. Pa ako to misli o tebi, moguće je da je to i točno.”

“Ja ne mogu predviđati”, govori suprug, “je li...”

Bartholomew nastavlja, ne obazire se na njegove riječi.

“Ali to je u ovome trenutku, bilo ovako ili onako, potpuno nevažno. Naša je zadaća sada da je pronađemo.”

Suprug samo šuti i spušta se na zemlju, pridržava glavu rukama. Kad progovara, glas mu je prigušen. “Prije nego što je otišla, napisala je nešto na papiru. Možda svojevrsnu poruku meni.” “Što je pisalo?”

“Nešto o kiši. I granama. Ali nisam uspio pročitati kako treba.”

Bartholomew ga još nekoliko trenutaka gleda, vrti te riječi u mislima. Kiša i grane. Grane. Kiša. A onda pridiže štap i stavlja ga za pojas.

“Ustaj”, kaže.

Suprug i dalje nešto govori, više sebi nego nekome drugom. “Jutros je bila ondje, a onda je više nije bilo”, kaže.

“Sudbina se umiješala i odnijela je od mene, kao na plimnome valu, a ja nemam pojma gdje je pronaći, nemam pojma gdje uopće tražiti i...”

“Ja znam.” “... neću mirovati dok je ne pronađem, dok ne...”

Suprug odjednom ušuti i pridiže glavu. “Znaš?”

“Da.”

“Kako?” pita. “Kako možeš tako brzo spoznati na što misli, a ja, koji sam s njome u braku, ne mogu čak ni...”

Bartholomew je sad već sit svega. Vrškom čizme gurka suprugovu nogu. “Diži se, kad ti kažem”, zapovijeda.

“Dođi.”

Mladić naglo skače na noge i oprezno gleda Bartholomewa. “Kamo?”

“U šumu.”

Bartholomew ustima prinosi dva prsta pa zviždukom poziva pse, pritom ne odvaja pogled od mladićeva lica.

Agnes drijema, negdje je na pola puta između budnoga stanja i sna, s djetetom privijenim na prsa, kada Bartholomew dolazi do njih.

Prešao je polja, sa psima za petama, i suprugom koji se vuče daleko iza njih, i dalje kuka i zapomaže, a on ju je pronašao, ovdje, upravo ondje gdje je i pretpostavljao.

“No, no”, govori joj pa se saginje da je podigne u naručje — ne smetaju mu ni mrlje, ni smrad, ni ostaci poroda. “Ne možeš ostati ovdje.”

Ona se buni, slabašno, sneno, ali onda naslanja glavu na bratova prsa. Dijete je, primjećuje on, živo i obrazi mu se šire i skupljaju. Znači da siše. Bartholomew kima samome sebi.

Suprug ih je sad napokon sustigao pa podiže halabuku, gestikulira, čupa kosu, i dalje ne zatvara usta, izbacuje bujice riječi i riječi i samo riječi, prema zelenilu oko sebe.

On će je nositi, kaže, i što je dijete, djevojčica ili dječak, i gdje joj je bila pamet, zašto je tako otišla, svi su se izbezumili, on nije imao pojma kamo je otišla.

Bartholomew već razmišlja o tome da bi ga mogao opaliti nogom, oboriti ga na to smrdljivo, vlažnim lišćem pokriveno tlo, ali se ipak suzdržava. Suprug od njega pokušava preuzeti Agnes, ali Bartholomew ga samo gura u stranu, kao da je riječ o kakvoj dosadnoj muhi.

“Ti uzmi košaru”, kaže mladiću. A potom dodaje, preko ramena, dok dugačkim koracima grabi dalje od njega: “Ako ti nije preteška.”

.

Da bi pošast, u ljeto 1596. godine, dospjela u engleski Warwickshire, trebaju se dogoditi dvije stvari u životu dviju različitih osoba, a onda se te osobe trebaju sastati.

Prva je jedan puhač stakla na otočiću Muranu, u Mletačkoj Republici. Druga je jedan brodski mali na trgovačkome brodu koji plovi za Aleksandriju, jednoga neuobičajeno toploga jutra obilježenoga istočnjakom.

Nekoliko mjeseci prije nego što je Judith završila u bolesničkoj postelji, dok završava 1595. i počinje 1596. godina, glavni puhač stakla koji je vrlo vješt i u slojevima nanosi pet ili šest boja i tako stvara staklene perlice u obliku zvijezde ili s cvjetnim uzorkom, poznate pod nazivom millefiori, načas gubi koncentraciju zbog tučnjave ložača na suprotnoj strani staklarske radionice. Ruka mu gubi uporište i dva prsta ulaze mu u snažan bijeli plamen na kojem se, samo trenutak ranije, kugla stakla grijala i pretvarala u rastezljivu masu koju je moguće po želji oblikovati. Bol je toliko snažan da nadilazi osjet i u prvi ga mah on uopće ne primjećuje. Ne može ni razmišljati o tome što se dogodilo, zašto svi pilje, a onda trče prema njemu.

Osjeća se miris pečenog mesa, čuje viku koja po intenzitetu gotovo podsjeća na pseći lavež, vidi velik metež oko sebe.

Krajnji su ishod svega, kasnije toga dana, dvije amputacije.

Jedan od njegovih kolega stoga će sutradan spremiti sićušne crvene, žute, plave, zelene i ljubičaste perlice u kutije. Taj čovjek ne zna da glavni puhač — koji je sada kod kuće, u zavojima i omamljen napitkom od maka — obično podstavlja i pakira perlice sa strugotinama drva i pijeskom, kako se ne bi razbile. Umjesto toga, s poda radionice uzima šaku krpa i gura ih oko perlica, perlica koje izgledaju poput stotina sićušnih, budnih očiju koje pilje u njega i time kao da ga optužuju.

U Aleksandriji, na suprotnoj strani Sredozemnoga mora, točno u istome trenutku brodski mali mora napustiti kabinu, da bi se Judith zarazila i da bi se pokrenula tragedija, gotovo na drugome kraju svijeta. On mora dobiti zapovijed da se iskrca i pronađe određene zalihe za izgladnjele i premorene kolege s broda.

Stoga odlazi na kopno.

Spušta se sizom, grčevito drži kesu s novcem koju mu je dao kadet, pritom ga kratko i oštro udarivši nogom u stražnjicu, zbog čega dječak šepa i naginje se u hodu.

Njegovi kolege, članovi posade, s broda istovaruju sanduke s malajskim klinčićima i indijskim indigom, a potom ukrcavaju vreće zrna kave i bale tkanina.

Nakon tjedana i tjedana plovidbe, pristanište je toliko čvrsto i nepomično da ga to gotovo uznemiruje. Ipak, on posrče prema nečemu što mu izgleda kao gostionica, prolazi kraj tezge na kojoj se prodaju začinjeni oraščići, kraj neke žene koja oko vrata drži zmiju. Zastaje da pogleda muškarca koji drži majmunčića na zlatnome lancu. Zašto?

Jer još nikada nije vidio majmuna. Jer voli sve moguće

životinje. Jer, naposljetku, nije puno stariji od Hamneta, koji, upravo u tom trenutku, sjedi u hladnoj zimskoj učionici i gleda kako učitelj dijeli pločice s grčkom poezijom.

Onaj majmunčić u aleksandrijskoj luci na sebi ima crvenu jaknicu i šeširić iste boje. Leđa su mu pognuta i meka, kao u šteneta, ali mu je lice izražajno, neobično ljudsko, dok tako gleda dječaka.

Brodski mali - mladac iz jedne obitelji s otoka Mana gleda majmunčića, a majmunčić gleda dječaka. Životinja krivi glavu u stranu, sjajnih i blistavih očiju, te nešto tiho blebeće, riječ je o jedva čujnome, drhturavome zvuku, prozračnome i čistome glasu. Dječaka podsjeća na onaj instrument koji njegov ujak svira na obiteljskim okupljanjima na otoku Manu pa se u mislima na trenutak vraća na sestrin blagoslov nakon poroda, na rođakovo vjenčanje, vraća se u sigurnost svoje kuhinje kod kuće, gdje njegova majka zacijelo čisti ribe, govori mu da pazi kamo staje s tim visokim cipelama, da obriše prednju stranu košulje, da pojede to što već jede. Onamo gdje bi njegov ujak svirao svoju frulu i svi bi govorili jezikom uz koji je odrastao i nitko na njega ne bi vikao, niti ga udarao nogom, niti mu govorio što da radi, a poslije bi možda bilo i plesa i pjesme.

Suze u očima peckaju brodskog malog, a majmunčić, koji ga i dalje promatra, pronicljivo i s puno razumijevanja, prema njemu pruža ruku.

Majmunčićevi prsti dječaku su, istovremeno, i poznati i neobični. Crni i sjajni, poput kože na čizmama, s noktima nalik na koštice jabuka. No dlan je pun nabora, baš kao i

dječakov, i tada i ondje, pod palmama koje se nižu uz pristanište, između njih nastaje sutok suosjećanja kakav može prostrujati između čovjeka i životinje. Dječak pipa zlatni lanac, kao da se nalazi oko njegova vrata. Majmunčić vidi dječakovu tugu, koliko žudi za domom, modrice na njegovim nogama, mjehure i žuljeve na prstima, kožu koja mu se guli s ramena od nesmiljenog višemjesečnog prženja na morskome suncu.

Dječak pruža ruku majmunčiću, a majmunčić je prihvaća. Stisak mu je neočekivano snažan: govori o silnoj želji, o zlostavljanju, o potrebi, o žudnji za blagonaklonim društvom. Majmunčić se penje uz dječakovu ruku, služi se svim četirima stopalima pa mu preko ramena dolazi na glavu, ondje sjedi, šapica uronjenih u dječakovu kosu.

Dječak kroza smijeh podiže ruku da se uvjeri što se događa. Da, na glavi mu doista sjedi majmunčić. Osjeća kako ga odjednom ispunjavaju mnogobrojni, suprotstavljeni, porivi: želi potrčati pristaništem, kolegama s broda doviknuti: Pogledajte me, pogledajte me; ovo ispričati svojoj sestrici, reći joj: Nikada nećeš pogoditi što mi se dogodilo, majmun mi je sjedio na glavi; zadržati majmunčića za sebe, odjuriti,, istrgnuti lanac tom čovjeku iz ruke i potrčati sizom na brod i nestati negdje na njemu; te priviti to stvorenje u naručje, držati ga zauvijek, nikad ga ne ispustiti.

Onaj muškarac ustaje, nešto pokazuje dječaku. Ima kožu prepunu rupica i ožiljaka, usta puna pocrnjelih zuba, oko koje ne izgleda posve jednako kao drugo oko, ni po smjeru u kojem gleda, ni po boji. Prstima ruke pokazuje svugdje razumljivu gestu, traži novac.

Dječak odmahuje glavom. Majmunčić se još čvršće hvata za njega, repom mu obavija vrat.

Muškarac kozičave kože saginje se, hvata dječaka za nadlakticu. Ponavlja ono s prstima. Novac, traži ustrajno, novac. Pokazuje majmunčića pa ponovno to s prstima.

Dječak opet odmahuje glavom, čvrsto stišće usne, zaštitnički dlanom prekriva kesu koja mu visi s remena.

Zna što će mu se dogoditi vrati li se na brod bez hrane, bez piva. Uspomenu na kadetov bič — koji je dvanaest puta osjetio u Malacci, sedam u Galleu i deset u Mogadišuu — nosit će zauvijek.

“Ne”, kaže dječak. “Ne.” Onaj muškarac Časti ga bujicom psovki, izravno u lice.

Jezik kojim govore u toj Aleksandriji nekako je oštar, prodoran, nalik na vršak noža. Muškarac pruža ruke prema majmunčiću, koji prvo nešto blebeće, a onda vrišti, prodorno i piskutavo, pokazuje koliko je uznemiren, hvata dječaka za kosu, za ovratnik košulje, oni sitni crni nokti probijaju mu kožu na vratu.

Dječak sad već gotovo jeca, pokušava držati novoga prijatelja. Na trenutak ga i hvata, za jednu ruku, toplo krzno lakta nalazi mu se u dlanu, no muškarac potom naglo poteže lanac i majmunčić pada, pritom vrišti, iz dječakova zahvata, na kamene kocke u pristaništu, gdje se uspravlja, a onda, nakon još jednog povlačenja, juri za muškarcem, tiho cvileći.

Užasnut, dječak gleda kako životinja odlazi, gleda mu pognuta leđa, napor stražnjih nogu dok nastoji održati korak s gospodarom. Brzo dodiruje lice, oči, glavu, koja

mu sada izgleda golo i prazno, samo želi nekako povratiti onaj trenutak, žali što nekako nije uspio nagovoriti onog čovjeka da mu dopusti da ga zadrži. Majmunčić je njegov, to je valjda jasno svakome, nije li tako?

Ali dječak ne zna - ne može znati - da majmunčić za sobom ipak ostavlja dio sebe. U onome natezanju, na njemu je ostavio tri buhe.

Jedna od tih buha, neopazice, pada na tlo, gdje će je dječak nehotice zgaziti potplatom. Druga se još malo zadržava u dječakovoj pepeljastoj kosi, i probija se prema prednjem dijelu tjemena. Dok plaća vrč mjesnoga piva u gostionici, preskače — okretno i snažno — s njegova čela na gostioničarevo rame.

Treća buha s majmunčića ostat će ondje kamo je i pala, u naboru crvene tkanine koju dječak ima vezanu oko vrata, a koju mu je dala njegova ljubav u rodnome gradu.

Poslije, nakon što se dječak te večeri vratio na brod, nakon što je pojeo večeru koja se sastojala od nekoliko onih začinjenih orašastih plodova i neke neobične pogačice, u obliku palačinke, uzet će najdražu brodsku mačku, životinju koja je uglavnom bijela, ali ima prugast rep, te je milovati i privijati uz vrat. Buha, koja uvijek dobro osjeća kad se pojavi neki novi domaćin, prebacit će se s dječakove marame u gusto, mliječnobijelo krzno na mačkinu vratu.

Ta mačka, koja se neće osjećati dobro i zahvaljujući nepogrešivome mačjem osjećaju za one koji je ne vole, naselit će se, sutradan, u kadetovoj mreži za spavanje. Kad se on, te večeri, vrati u mrežu, proklet će sada već mrtvu

životinju koju će ondje zateći, kratkim je pokretom izbaciti i nogom odbaciti na suprotnu stranu prostorije. Četiri ili pet buha, od kojih je jedna bila na onome majmunu, ostat će na mjestu na kojem je ležala mačka.

Buha s majmuna vrlo je lukava, čvrsto je odlučila preživjeti i uspjeti u velikome svijetu. Probija se, poskakivanjem i preskakivanjem, do plodnog i vlažnog pazuha usnulog kadeta koji već hrče, gdje će se do mile volje hraniti raskošnom mornarevom krvi punom alkohola.

Tri dana poslije, nakon Damaska, dok plove prema Alepu, glavni kormilar ulazi u kapetanovu kabinu i izvješćuje ga da kadetu nije dobro i da je ostao u potpalublju. Kapetan kima, i dalje proučava pomorske karte i sekstant i o tome više uopće ne razmišlja.

Sutradan do njega dolazi vijest, dok stoji na palubi, da kadet bunca, da mu na usta izlazi pjena, da mu je glava nagnuta u stranu zbog tumora koji mu raste na vratu.

Kapetan se mršti dok mu glavni kormilar to govori na uho, a potom da je zapovijed da brodski liječnik obiđe kadeta.

O, dodaje potom kormilar, čini se da je preminulo i nekoliko brodskih mačaka.

Kapetan se okreće prema glavnome kormilaru. Na licu mu se odražavaju gađenje, smetenost. Mačke, kažeš?

Glavni kormilar kima, s poštovanjem, spuštena pogleda.

Baš neobično.

Kapetan još trenutak razmišlja, a onda puca prstima i pokazuje prema moru. Bacite ih u more.

Uginule mačke, njih ukupno tri, uzimaju za prugasti rep i bacaju u Sredozemno more. Brodski mali sve gleda, iz otvora u palubi, briše oči crvenom maramom.

Ubrzo zatim pristaju u Alepu, gdje istovaruju još klinčića i dio kave, kao i nekoliko desetaka štakora, koji jure na obalu. Brodski liječnik kuca na vrata kapetanove kabine, gdje se ovaj o vremenu i jedrima savjetuje s drugim časnikom.

“A”, kaže kapetan, “kako je taj čovjek... ovaj, kadet?”

Liječnik se češe pod perikom i potiskuje poriv da se podrigne. “Mrtavje, gospodine.”

Kapetan se mršti, pažljivije gleda liječnika, uočava njegovu nakrivljenu periku, snažan miris ruma koji se širi oko njega. “Koji je uzrok?”

Liječnik, čovjek koji je prije dorastao namještanju kostiju i čupanju zuba, podiže pogled, kao da bi se odgovor nekako mogao ukazati na niskome stropu od dasaka.

“Groznica, gospodine”, odgovara, odlučnošću pravog pijanca.

“Groznica?”

“Afrička groznica, bilo bi”, govori liječnik, otežala jezika, “moje mišljenje. Sav je pocrnio, znate, na određenim mjestima, oko udova i na drugim mjestima koja sad ovdje, na ovome zdravome mjestu, ipak neću spomenuti, suzdržat ću se, tako da nužno moram zaključiti da se sigurno razbolio i...”

“Tako, znači.” Kapetan ga prekida i okreće se od njega, prema zemljovidima, to je pitanje riješeno, barem što se njega tiče.

Drugi se časnik nakašljava. “Organizirat ćemo”, kaže, “pogreb, gospodine.”

Kadeta umataju u plahtu i iznose na palubu. Mornari koji su u blizini pokrivaju nos i usta tkaninom: leš užasno zaudara. Kapetan kratko čita nešto iz Biblije. I on ima problema sa smradom mrtvoga tijela, iako je već dvadeset pet godina na moru i vidio je toliko morskih pogreba da im se ne može ni prisjetiti broja.

“U ime Oca”, izgovara kapetan pa govori još glasnije, da nadjača zvuk diskretnog dizanja nečijeg želuca u pozadini, “Sina i Duha Svetoga, ovo tijelo predajemo valovima.”

“Vas dvojica”, pokazuje prema dvojici mornara koji su mu najbliži, “bacite... ovaj... ah... da... u more.”

Oni jure naprijed i, već zelena lica, podižu tijelo i bacaju ga preko ograde.

Uzburkana, naborana površina Sredozemnog mora sklapa se preko kadetova tijela.

U vrijeme kada dolaze u Carigrad, sa zadaćom da preuzmu pošiljku krzna sa sjevera, sve su mačke već mrtve, a sa štakorima imaju sve više problema. Uspijevaju progristi sanduke i hraniti se zalihama sušenog mesa, objašnjava drugi časnik kapetanu. Kod kuhara ih je jutros bilo petnaest ili šesnaest. Ljudi su demoralizirani, kaže, pritom ne odvaja pogled od linije obzora koju vidi kroz prozor, a preko noći ih se razboljela još nekolicina.

Umiru još dvojica članova posade, potom i treći, i četvrti. Svi od iste one afričke groznice od koje natiče vrat, a koža na pojedinim mjestima postaje crvena i crna te puna

mjehura. Kapetan je prisiljen neplanirano pristati u Dubrovniku, da na brod primi još mornara, o kojima nema nikakve informacije i preporuke, a to je prenagljeno i nepromišljeno postupanje, što on inače najviše voli izbjeći.

Ti novi mornari izbjegavaju izravne poglede, imaju krive zube, drže se za sebe i govore vrlo malo, i to samo na nekakvome poljskom jeziku. Posada s otoka Mana prema njima odmah pokazuje nepovjerenje, s njima ne želi komunicirati ni samo tako dijeliti prostor.

No ti su Poljaci vješti u ubijanju štakora. Tome pristupaju kao svojevrsnome sportu, na uzicu kao mamac stavljaju hranu pa čekaju u zasjedi s divovskom lopatom.

Kad se stvorenje pojavi — onako glatko i sjajno, s trbuhom koji se vuče po podu, jer se najelo mornarskih zaliha - ovi iskaču iz zaklona, viču, pjevaju, tuku ga do smrti, a štakorski mozak i utroba završavaju i na stropu i na zidovima. Potom im režu repove i nižu ih za pojas, jedan drugome dodaju bocu s nekom prozirnom tekućinom iz koje onda svi piju.

Da ti se digne želudac, kaže jedan od mornara s Mana brodskome malom, dok ih gledaju sa suprotne strane kabine. Nije li tako? A onda se udara po vratu i ramenu.

Sve je prepuno buha. Prokleti štakori, reži sebi u bradu i okreće se u mreži za spavanje.

U Mlecima se ne kane zadržati dugo — kapetan želi što prije s tovarom stići u Englesku i pokupiti naknadu, nekako završiti ovo pakleno putovanje — ali za vrijeme istovara i utovara određuje brodskome malom da pronađe nekoliko mačaka za brod. Dječak se željno iskrcava. Drago mu je što napušta brod, te skučene prostore s niskim

stropom, smrad štakora, groznice i smrti. Danas su još dvojica članova posade ostala ležati zbog groznice, jedan s Mana, kao i on, drugi jedan od onih Poljaka, a remen ukrašen štakorskim repovima bio je obješen uz njega.

Dječak je jednom već bio u Mlecima, na prvome putovanju, i upravo su onakvi kakvima ih pamti: neobično, dvojno mjesto, napola more, napola kopno, grad u kojem stube ispred kuća oplakuje voda zelena poput žada, dok prozore obasjava treperav sjaj svijeća, grad u kojem nema ulica, nego postoje tek uski prolazi, koji se odvajaju na sve moguće strane, stvaraju vrtoglavi labirint, te lučni mostovi. Čovjek se ondje vrlo lako može izgubiti u magli i nepravilnim trgovima, među visokim zgradama i zvonicima.

Još nekoliko trenutaka promatra posadu, koja prenosi sanduke i vreće, dovikuje se na mješavini manskoga7, slavenskoga i engleskoga. Neki Mlečanin gura kolica prema njima, kolica prepuna kutija. I on počinje vikati, na mletačkome. Pokazuje prema mornarima, prema svojim kutijama i sanducima, istodobno čvrsto drži ručicu kolica, a dječak vidi da mu nedostaju kažiprst i srednjak, dok mu je ostatak ruke nekako neobičan, nabrane kože, nalik na rastopljen vosak. Doziva mornare, zdravom rukom pokazuje prema brodu, prema kutijama, a dječak vidi da će se kolica ubrzo prevrnuti u stranu, da kutije samo što se nisu rasule po pristaništu.

Skače naprijed, ispravlja kolica i smiješi se prema iznenađenome licu čovjeka bez prstiju, a onda juri dalje, jer 7

Gaelski (otočni keltski) jezik s otoka Mana. (op. prev.)

je, pod tezgom s ribom, ugledao brkata trokutasta lica nekoliko mačaka.

Nijedan ni drugi pritom ne znaju da ona buha koja je potekla s aleksandrijskog majmunčića — a koja, približno posljednjih tjedan dana, živi na jednome štakoru, dok je prije toga živjela na kuharu, koji je umro nadomak Alepa s dječaka skače na rukav puhača stakla, nakon čega mu dolazi do lijevoga uha pa ga ondje grize, iza resice. On to ne osjeća, jer mu je koža neosjetljiva od hladnoga zraka koji dopire s magličastoga kanala, i želi jedino nekako dopremiti te kutije s perlicama na brod, uzeti novac pa se vratiti na Murano, gdje treba odraditi još mnoge narudžbe, dok se ložači sigurno, za njegova kratkog izbivanja, ponovno tuku.

Dok brod zaobilazi Siciliju, drugi časnik dobiva afričku groznicu, prsti su mu ljubičasti i crni, tijelo toliko užareno da mu znoj kroz čvorove mreže za spavanje kapa na pod.

Ispraćaju ga u more, zajedno s dvojicom Slavena, nadomak Napulja.

One mletačke mačke, kada ne ubijaju štakore, ponašaju se u skladu sa svojom prirodom, spavaju u štivi, na kutijama sa staklenim perlicama s Murana. Privlači ih nešto na tim drvenim plohama, čvorovima kojima su povezane, kredom ispisanim oznakama na mletačkome sa strane. Nešto od toga očito im se sviđa.

Budući da ljudi tijekom putovanja rijetko zalaze u štivu, kada mačke uginu — a ugibaju, jedna za drugom, redom — nitko ne pronalazi njihova tijela na tim kutijama.

Buhe koje su sa štakora na samrti preskočile u njihovo prugasto krzno uvlače se u te kutije i nastanjuju u krpama

koje čuvaju stotine tih sićušnih, višebojnih kuglica millefiori (istim onim krpama koje je onamo stavio onaj radnik vlasnika staklarnice; a riječ je o istome onom puhaču stakla koji je sad na Muranu, čija radionica ne radi, jer se toliko njegovih radnika razboljele od nekakve zagonetne i vrlo zarazne groznice).

U Barceloni preostali Slaveni napuštaju brod, nestaju u lučkoj gužvi. Kapetan, stišće zube i posadi govori da će jednostavno nastaviti dalje, koliko god bili desetkovani.

Isporučit će sanduke klinčića i tkanine i kave i isploviti. Članovi posade slušaju njegove naloge. Brod pristaje u Cadizu, potom u Portu, zatim u La Rochelleu, uz dodatne gubitke u ljudstvu pa napokon dolazi na sjever, u Cornwall. Kad uplovljavaju u London, broj članova posade već je spao na pet. Brodski mali odlazi pronaći brod koji plovi na Man, ona nekoć crvena marama i dalje mu je vezana oko vrata, pod rukom drži jedinu preživjelu mletačku mačku. Ostala trojica kreću u jednu gostionicu na najudaljenijem kraju London Bridgea. Kapetan naručuje konja, kojim če poći kući, supruzi i obitelji.

Tovar, iskrcan i složen u spremištu Carinarnice, malopomalo razvozi se širom Londona: klinčići i mirodije i tkanine i kava idu trgovcima, koji će ih prodavati, svila u Palaču, stakleni ukrasi jednome prodavaču u Bermondseyu, bale tkanina krojačima i prodavačima galanterijske robe u Aldgateu.

Kutije sa staklenim perlicama, koje je izradio onaj majstor s Murana, neposredno prije nego što je ozlijedio ruku, leže na polici u skladištu gotovo punih mjesec dana.

A onda jedna od njih odlazi jednome krojaču u

Shrewsbury, druga ide u York, treća nekom .zlataru u Oxford. Posljednju kutiju, najmanju, i dalje umotanu u krpe s poda mletačke staklarnice, jedan glasnik dostavlja u neko svratiste na sjevernome rubu grada, gdje ostaje još cijeli tjedan. Vlasnik je potom iznosi i, zajedno sa snopom pisama i paketom čipke, da je nekome čovjeku koji na konju odlazi u Warwickshire.

Njegove kožne bisage tijekom jahanja ritmički kuckaju i zveckaju, perlice se sudaraju u ritmu kretanja konja pa se šest boja u beskonačnost preokreće, međusobno se tare.

Tijekom dva dana putovanja on se dokono pita što bi moglo biti umotano u toj kutiji: što bi moglo odavati tako fin, jasan zvuk?

Dvije se perlice razbijaju, pod težinom vlastitih replika.

Dvije na površini imaju nepopravljive ogrebotine. Teže se malo-pomalo, sa svakim poskakivanjem, spuštaju do dna.

Buhe iz krpa izlaze, gladne i desetkovane dugotrajnim boravkom u skladištu, bez domaćina. Međutim, uskoro se oporavljaju, stječu novu snagu, skaču s konja na čovjeka pa ponovno natrag, a zatim i na razne ljude koje taj čovjek susreće putem - ženu koja mu da je litru mlijeka, dijete koje dolazi potapšati njegova konja, nekog mladića u gostionici uz cestu.

Kada dolazi do Stratforda, buhe su već snijele jajašca: u šavovima njegova haljetka, u konjskoj grivi, u šavovima sedla, u filigranskome vezu čipke, u krpama koje štite perlice. Ta su jajašca praunuci one buhe s majmunčića.

On pisma, paket čipke i kutiju sa staklenim perlama dostavlja vlasniku jednoga svratišta nadomak grada.

Pisma, jedno po jedno, primateljima dostavlja neki dječak, u zamjenu za jedan peni (jedno od njih, igrom slučaja, dolazi i u ulicu Henley, jer je suprug iz Londona pisao svojoj obitelji, opisao kako je istegnuo ručni zglob kad je pao niz neke stube, pisao o psu kojeg ima njegov stanodavac, o predstavi s kojom će uskoro krenuti na turneju, sve do Kenta). Paket s čipkom, nakon dan-dva, preuzima neka žena iz Eveshama. Jahač se na konju vraća u London, primjećuje da mu kretanje konja izaziva određenu nelagodu: čini mu se da pod pazuhom ima neko bolno, osjetljivo mjesto. Ali ne obazire se i nastavlja putovanje.

Kutiju sa staklenim perlicama isti onaj dječak dostavlja jednoj krojačici u ulici Ely. Ona ima narudžbu za novu svečanu haljinu za suprugu jednoga gradskog vijećnika, koja će je nositi na žetvenoj svetkovini. Govorka se da je ta žena u svoje vrijeme bila i u Londonu i u Bathu pa ima vrlo profinjene predodžbe o odjeći. Krojačici je rekla da mora imati gornji dio ukrašen mletačkim perlicama, inače joj haljina neće vrijediti ništa. Baš ništa.

I tako je krojačica poslala narudžbu u London, a odande su poslali narudžbu u Mletke pa su čekah i čekali, a vijećnikova supruga pribojavala se da perle možda neće stići na vrijeme pa su poslali i drugo pismo u London, i nisu dobili odgovor, ali sada su perlice ipak dostavljene.

Krojačica otvara manji otvor u prozoru i uzima kutiju od maloga dostavljača. Već je se sprema otvoriti kada susjedina kći, Judith, koja joj pomaže sa šavovima i uređivanjem dodatnog konca u boji i rezanjem tkanine, ulazi na vrata.

Krojačica pridiže kutiju. “Pogledaj”, kaže djevojčici, koja je sitna za svoju dob, svjetlokosa poput anđela i jednake takve naravi.

Djevojčica oduševljeno plješče. “Perlice iz Mletaka?

Stigle su?”

Krojačica se smije. “Pa da, izgleda da jesu.”

“Smijem pogledati? Smijem vidjeti? Jedva čekam.”

Krojačica stavlja kutiju na radnu plohu. “Smiješ i više od toga. Upravo ih ti smiješ otvoriti. Morat ćeš razrezati i baciti sve te odvratne stare krpetine. Uzmi ove škare.”

Ona djevojčici dodaje kutiju s perlicama millefiori, a Judith je uzima, željno i žurno, lica ozarena osmijehom.

.

Jednoga poslijepodneva u ljeto Susannine prve godine, Agnes u kući primjećuje nekakav nov miris. Žlicom hrani željna Susannina usta i govori: Jedna žličica za tebe pa još jedna, a žlica u usta ulazi puna zobene kaše, a izlazi isprugana i sjajna. Susanna sjedi na uglu stola, na stolici na koju je naslagana hrpa jastučića. Agnes ju je na tome visokom prijestolju učvrstila maramom vezanom čvorom. Dijete je opčinjeno, minijaturne šake posve su stisnute, nalik na puževe kućice, oči se ne odvajaju od žlice koja od zdjele ide do usta pa opet natrag.

“To”, ciči Susanna, usta u kojima se vide četiri plavobijela zuba, u nizu, na donjim desnima.

Agnes ponavlja taj zvuk. Često uviđa da ne može odvojiti pogled od tog djeteta, ne piljiti u lice svoje kćeri.

Zašto bi ikada uopće poželjela gledati nešto drugo kad može gledati Susannine uši, nalik na blijede nabore ruže, sićušne obrve nalik na malena krila, tu tamnu kosu, koja joj je priljubljena uz tjeme, kao da je ondje naslikana kistom?

Njoj nema ničega ljepšega i profinjenijega od njezina djeteta: na svijetu nikako ne može postojati neko savršenije biće, nigdje i nikada.

“Tooo”, kliče Susanna pa odlučnim pokretom hvata žlicu, tako da kaša pada po stolu, po njezinim prsima, po njezinu licu, po Agnesinoj haljini.

Agnes pronalazi neku krpu, briše stol, stolice, Susannino lice koje ju gleda u nevjerici, pokušava utišati ogorčen krik, a onda pridiže glavu i njuši zrak.

Riječ je o nekome vlažnom, teškom, jetkom mirisu, poput mirisa pokvarene hrane ili neprozračene posteljine.

Taj miris još nikada nije osjetila. Da ima boju, bio bi sivkastozelen.

I dalje s krpom u ruci, okreće se prema kćeri. Susanna čvrsto drži žlicu, njome ritmički udara po stolu, trepće pri svakom udarcu, stisnutih usana, kao da to udaranje iziskuje najviši mogući stupanj koncentriranosti.

Agnes pokušava omirisati krpu. Njuši zrak. Nosom dodiruje svoj rukav, a potom i Susanninu haljinicu. Obilazi sobu. O čemu je riječ? Ima dojam da je riječ o mirisu uvelog cvijeća, nalik na miris biljaka predugo ostavljenih u vodi, poput mirisa lokve s ustajalom vodom, poput vlažnih lišajeva. Je li u kući nešto vlažno, trune li nešto?

Gleda pod stol, za slučaj da je jedan od Gilbertovih pasa nešto dovukao. Spušta se na koljena i gleda ispod škrinje. Stavlja dlanove na bokove i stoji nasred prostorije pa duboko udiše.

Odjednom su joj jasne dvije stvari. Ne zna kako ih je spoznala, ali to sad jednostavno zna. Agnes nikada ne dovodi u pitanje te spoznaje, način na koji joj određene informacije dolaze u glavu. Prihvaća ih onako kako netko može prihvatiti neočekivan dar, uz ljubazan osmijeh i dobroćudnu iznenađenost.

Ima dojam da nosi dijete. Do konca zime u kući će se pojaviti još jedno dijete. Agnes oduvijek zna koliko će imati

djece. To zna unaprijed: zna da će kraj kreveta u kojem će umrijeti stajati dvoje njezine djece. A sada je ovdje drugo dijete, njegov prvi znak, sam začetak.

Zna i da taj miris, taj smrad truleži, nije nešto fizičke prirode. To nešto znači. Znak je nečega — nečega lošega, nečega što nije u redu, nečega što u kući nije kako treba.

Osjeća kako je to nešto tu negdje, kako raste, buja, nalik na crnu plijesan koja se zimi izvlači iz žbuke.

Zbunjuje ju suprotstavljena priroda tih dvaju osjećaja.

Ima dojam da se ona sama razvlači u dva smjera: dijete, dobro; miris, loše.

Agnes se vraća do stola. Prvo i jedino misli na kćer. Je li to miris tuge, one crne tvari, koji izlazi iz nje? Agnes licem uranja u djetetov meki vrat i udiše. Je li to njezin miris? Je li to njezino dijete, njezina djevojčica, pred opasnošću od neke mračne sile koja samo jača?

Susanna ciči, zatečena takvom pozornošću, govori: Mama, mama, čvrsto rukama obavija Agnesin vrat. Agnes jasno osjeća da joj ruke nisu dovoljno dugačke da je posve obujmi pa je stoga prstima žestoko hvata za ramena.

Agnes je njuši kao što pas prati trag divljači, objema nosnicama, kao da u sebe uvlači i samu bit svoje kćeri.

Osjeća tračak mirisa cvijeta kruške u mirisu Susannine kože, toplu kosu, miris posteljine i zobene kaše. I ništa više.

Pridiže kćerino maleno, bucmasto tijelo, pita hoće li potražiti krišku kruha, šalicu mlijeka, i razmišlja o novome djetetu, sklupčanome, veličine oraha, u utrobi, te kako će ga Susanna voljeti, kako će se zajedno igrati, kako će to biti njezin Bartholomew, prijatelj i drug i saveznik, zauvijek.

Hoće li roditi dječaka ili djevojčicu, pita se Agnes, a, što je još neobičnije, ne uspijeva naslutiti nikakav odgovor.

Dok joj je Susanna pod nogama, reže krišku kruha i premazuje je medom. Susanna joj sada sjedi u krilu, za stolom, jer Agnes želi da joj bude blizu, želi je uza se, za slučaj da se taj miris, ta tama, pokuša približiti. A Agnes govori, samo da kćeri skrene pozornost, da je zaštiti od svijeta. Dijete sluša te nizove riječi koje dopiru iz Agnesinih usta, hvata se riječi koje poznaje pa ih izvikuje: kruh, šalica, noga, oko.

Zajedno pjevaju, o pticama koje svijaju gnijezdo i pčelama koje zuje, kada se s kata spušta Susannin otac i ulazi u sobu. Agnes je svjesna njegova dolaska, osjeća kako uzima šalicu, u nju ulijeva vodu iz vrča, pije pa još jednom pa još jednom. Obilazi ih i svom se težinom spušta na stolicu na suprotnoj strani.

Agnes ga gleda. Osjeća kako ona sama udiše pa izdiše, udiše pa izdiše, poput stabla čija se krošnja nadima na vjetru. Onaj se kiselkasti, vlažni miris vratio. Snažniji je.

Sada je tu, pred njima. Nekako dopire od njega, poput dima, skuplja mu se iznad glave u obliku sivkastozelenog oblaka. On ga vuče za sobom, taj miris, kao da je obavijen nekakvom maglicom. Kao da mu izlazi iz kože.

Agnes pomnije gleda supruga. Izgleda jednako. Ili možda ne? Lice mu je, pod bradom, žućkaste boje, blijedo poput pergamenta. Kapci su mu nekako teški, a pod očima ima ljubičaste sjene. Pilji kroz prozor, ali zapravo ne vidi. Čini se da ne vidi ništa pred sobom. Drugu ruku, koja mu se nalazi na stolu, između njih, ispunjava samo zrak. Nalik je na sliku kakva muškarca, tanahnu poput platna, ispod

koje nema ničega. Nalik na osobu kojoj je nešto isisalo dušu, ukralo je tijekom noći.

Kako se to moglo dogoditi pa još njoj pred nosom?

Kako je mogao pasti u takvo stanje, bez upozorenja, a da ona nije vidjela znakove? Je li bilo znakova? Pokušava bolje razmisliti. On u posljednje vrijeme spava više nego inače, istina, navečer je više vani, u gostionicama s prijateljima.

Već joj dugo nije čitao, noću, uz svjetlost svijeće, u postelji — ne može se sjetiti kad je to posljednji put učinio. Jesu li njih dvoje razgovarali, kao nekoć, noću uz vatru? Čini joj se da jesu, možda nešto manje nego inače. Ali ona ima pune ruke posla, s djetetom, s kućom, s vrtom, s mušterijama na prozoru, a on je nastavio sa satovima poduke koju da je poslijepodne, dok prijepodne obavlja razne poslove za oca. Život ih jednostavno sve odnosi zajedno, usklađeno, mislila je dotada. A sad ovo.

Susanna i dalje pjeva, plješće ručicama. Na zglobovima prstiju ima rupice, svima redom, uleknuća na mjestu zgloba. Pjesma se ponavlja u beskraj, ista četiri tona, ista četiri monotona zvuka, iznova i iznova. Njemu zbog toga očito nije drago, jer ona vidi da se u jednome trenutku lecnuo pa pokrio uho dlanom.

Agnes se mršti. Misli na ono dijete, u svome trbuhu, sklupčano u vodi, kako osluškuje sve što se događa, kako udiše taj smrdljivi zrak, misli na toplu težinu Susannina tijela u svome krilu, misli na taj sivi i truli oblak kojim zrači njezin suprug.

Je li uzrok te boljetice ovaj brak, ovo dijete, njihov zajednički život? Cijedi li život iz njega na taj način upravo činjenica da im je dom u ovoj uskoj kućici? Ona nema

pojma. Sama ta pomisao ispunjava je panikom. Kako da mu kaže za novo dijete u utrobi dok je u takvu stanju? To bi moglo samo pogoršati njegovu melankoliju, a ona ne bi podnijela da on novost dočeka s tugom, s ičim osim ushita.

Izgovara njegovo ime. Ništa. Još ga jednom izgovara.

On pridiže bradu pa je gleda: njegovo je lice užasava. Sivo, podbuhlo, čupave, neuredne brade. Kako je postao takav?

Kako se to zbilo? Kako je moguće da ona nije naslutila tu promjenu? Što to nije vidjela ili pred čime je namjerno zatvorila oči?

“Jesi li bolestan?” pita ga.

“Ja?” kaže on. Čini se da mu treba puno vremena da je čuje, da oblikuje nekakav odgovor. “Nisam. Zašto pitaš?”

“Ne izgledaš dobro.”

On uzdiše. Dlanom trlja čelo pa oči. “Ne?” pita.

Ona ustaje, prebacuje Susannu na bok. Dodiruje mu čelo, ljepljivo i hladno, poput žablje kože. On se razdraženo izvija dalje od nje, odguruje joj ruku.

“Sve je u redu”, kaže, a te su riječi nekako teške, kao da u govoru iz usta izbacuje kamenčiće. “Ne brini se.” “Što te muči?” pita ona. Susanna udara nožicama, pokušava prema sebi okrenuti majčino lice, govori joj da treba pjevati.

“Ništa”, kaže on. “Umoran sam. Ništa više.” Ustaje, tako da stolica struže po podu. “Vraćam se u krevet.”

“Zašto ne jedeš?” pita Agnes, pokušava ušutkati Susannu pa tako sad s njom gotovo poskakuje. “Malo kruha? Meda?”

On odmahuje glavom. “Nisam gladan.”

“Nemoj zaboraviti da je tvoj otac htio da rano pođeš...”

On je prekida, kratkim zamahom ruke. “Reci mu da pošalje Gilberta. Ja danas ne idem nikamo.” Kreće prema stubama, vuče noge po podu, za sobom odvlači onaj magličasti miris, poput komada stare, neoprane krpe.

“Moram spavati”, kaže.

Agnes gleda kako se uspinje stubama, kako se povlači gore držeći se za ogradu. Okreće se i gleda u okrugle, tamne, mudre kćerine oči.

“Pjevaj, mama”, glasi Susannin savjet. .

U potpunoj noćnoj tišini ona mu šapuće, pita ga što mu je, što ga muči, može li mu pomoći. Stavlja mu dlan na prsa, osjeća kako mu srce kuca uz njezin dlan, još pa još, još pa još, kao da postavlja uvijek isto pitanje, ali ne dobiva nikakav odgovor.

“Ništa”, odgovara on.

“Mora biti nešto”, kaže ona. “Ne možeš mi reći?”

On uzdiše, prsa mu se dižu i spuštaju pod njezinom rukom. Nemirno se poigrava rubom plahte, mijenja položaj nogu. Ona osjeća dodir njegove potkoljenice na svojoj nozi, to nemirno potezanje plahte. Zastori na krevetu navučeni su oko njih, kao da su u kakvoj špilji u kojoj leže zajedno, dok Susanna spava na prostirci sa slamom, posve raširenih ruku, napućenih usana, kose slijepljene za obraze.

“Je li...”, počinje ona, “... jesi li... žališ li što smo se... vjenčali? Je li u tome stvar?”

On se okreće prema njoj, prvi put, čini joj se, nakon nebrojenih dana. Na licu mu se odražava bol, užasnutost.

Stavlja ruku na njezinu nadlanicu. “Ne”, kaže. “Ni slučajno. Kako uopće možeš reći tako nešto? Živim isključivo za tebe i Susannu. Ništa drugo nije važno.” “Što ti je onda?” pita ona.

On pridiže njezine prste, jedan po jedan, prinosi ih ustima, ljubi im vrške. “Ne znam”, kaže. “Ništa. Nekakva težina duha. Melankolija. Ništa važno.”

Ona upravo tone u san, kada on kaže, ili se čini da kaže: “Izgubljen sam. Nemam više svoj put.”

Potom joj se približava, čvrsto je obujmljuje oko struka, kao da se ona udaljava od njega, ulazi u duboku vodu sa snažnim strujama. .

Sljedećih dana ona ga pomno motri, onako kako kakav liječnik promatra pacijenta. Vidi kako noću ne može spavati, a onda se ujutro ne može probuditi. Kako ustaje oko podneva, sav omamljen, lica blijeda poput sirutke, neraspoložen i bezvoljan. Onaj miris koji dopire od njega tada je još gori, kiselkast, smrad truleži koji mu je prožeo odjeću, natopio kosu. Njegov otac dolazi na vrata, viče i psuje, govori mu da se pokrene, da odradi svoj dio posla za taj dan. Njoj je jasno da ona, Agnes, mora ostati mirna, postojana, da mora na određen način postati još veća i jača, da zadrži stabilnost kuće, da ne dopusti da je preuzme ta tama, da joj se suprotstavi, da od nje zaštiti Susannu, da zatvori vlastite pukotine, da je ne pusti unutra.

Vidi kako on vuče noge i uzdiše kad odlazi poučavati učenike. Gleda kako pilji kroz prozor kad se njegov brat Richard vraća iz škole. Vidi kako sjedi za stolom s roditeljima, sav namrgođen, kako se poigrava hranom, tanjurom. Vidi kako poseže za vrčem s pivom kada njegov otac hvali Gilberta i to kako se postavio prema jednome radniku u štavionici. Vidi kako Edmond dolazi i stoji kraj njega i polaže mu glavu na rukav. Dječak ga mora nekoliko puta gurnuti čelom da bi njegov brat uopće shvatio da je ondje. Vidi kako podiže to dijete u krilo, odsutno i umorno.

Vidi kako Edmond pomno pilji u bratovo lice, malenim dlanovima pritišće obraze prekrivene čekinjama. Vidi da Edmond jedini osim nje primjećuje da s njime nešto nije kako valja.

Vidi kako njezin suprug gotovo skače na stolici ako neka mačka skoči na stol, ako se vrata zalupe od propuha, ako netko pregrubo odloži tanjur. Vidi kako se John često obrecne na njega, kako mu se podrugljivo smije, poziva Gilberta da mu se u tome pridruži. Beskoristan si, čuje kako mu John govori, kada prolijeva pivo po stolnjaku. Ne možeš si sam čak ni natočiti pivo, ha, ha, Gilberte, jesi vidio?

Vidi kako oblak nad njim postaje sve tamniji, kako se u tom oblaku samo nakuplja ona užasna snaga koja tako zaudara. Tada želi pružiti ruku prema njemu, položiti je na njegovu nadlakticu. Želi mu reći: tu sam. Ali što ako njezine riječi nisu dovoljne? Što ako ona nije dovoljan melem za njegovu bezimenu bol? Prvi put u životu uviđa da ne zna kako nekome pomoći. Ne zna što joj je činiti.

Osim toga, ne može ga uhvatiti za ruku, tu, za tim stolom.

Između njih su tanjuri, šalice i svijećnjaci, Eliza sad ustaje da ukloni pladanj s mesom, a Mary pokušava Susannu nahraniti komadićima mesa koji su za nju preveliki. U tako velikoj obitelji uvijek je toliko posla, treba se pobrinuti za toliko toga, tolikim ljudima treba toliko različitih stvari.

Kako je samo jednostavno, misli Agnes, dok uzima tanjure, ne primijetiti bol i tjeskobu jedne osobe, ako ta osoba samo šuti, ako sve drži u sebi, poput prejako začepljene boce, a pritisak u njoj samo raste i raste dok... što?

Agnes ne zna. ...

Previše pije, kasno navečer, ne vani s prijateljima, nego dok sjedi za stolom u spavaćoj sobi. Oštri nebrojena pera za pisanje, ali niti jedno nije posve kako treba, kaže. Jedno je predugačko, drugo prekratko, treće pretanko za njegove prste. Oštećuju ili grebu papir, ili ostavljaju mrlje i točke. Je li previše kad čovjek traži samo da ima pero koje piše kako treba? Agnes se budi jedne noći i čuje kako to viče, kako sva pera baca u zid, zajedno s tintarnicom i svime, tako da Susanna već plače. U tom ga trenutku ne prepoznaje, dok privija dijete koje vrišti: to lice zeleno od bijesa, tu razbarušenu kosu, ta usta koja viču, tu prolivenu tintu, nalik na crni otok, posred zida.

Ujutro, dok on spava, ona veže Susannu za leđa i odlazi stazom do Hewlandsa, usput zastaje da skupi pera, glavice maka, stabljike koprive.

Bartholomewa pronalazi tako što prati nekakve mukle udarce koji se ponavljaju. Nalazi se u najbližoj udolini, maljem udara po stupu u ogradi, zabija ga u zemlju: tup,

dum. Izrađuje obore za novu janjad. Zna da je nekome drugome mogao reći da to obavi, no on dobro radi ograde: zahvaljujući visini, iznimnoj snazi, zahvaljujući tome što se zadaći posvećuje potpuno, što se nimalo ne štedi.

Dok mu se približava, on spušta malj do nogu. Čeka, briše lice, gleda kako mu prilazi.

“Donijela sam ti ovo”, kaže Agnes pa mu pruža komad kruha i zamotuljak sira koji sama priprema, u dvorišnoj zgradi u ulici Henley, gdje ovčje mlijeko cijedi kroz komad muslina.

Bartholomew kima, prihvaća hranu, odgriza komadić i žvače, ali cijelo vrijeme ne odvaja pogled od Agnesina lica.

Pridiže jedan kut Susannine kapice i prstom joj prelazi po usnulom obraščiću. Potom ponovno gleda Agnes. Ona mu se smiješi. On i dalje žvače.

“Onda?” glasi njegova prva riječ.

“Nije”, počinje Agnes, “ništa strašno.”

Bartholomew zubima trga koricu kruha. “Reci.”

“Samo...” Agnes malko premješta Susannu “... ne spava. Po cijele je noći budan i onda ne može ustati. Tužan je i mrzovoljan. Ne želi govoriti, osim kad se svađa s ocem.

Nešto ga užasno tišti. Ne znam što da radim.”

Bartholomew razmišlja o njezinim riječima, baš kao što je i očekivala, glave nagnute u stranu, pogleda usredotočenog na nešto u daljini. Žvače, u beskonačnost, mišići na obrazima i sljepoočnicama samo se zatežu i opuštaju, zatežu i opuštaju. U usta stavlja i ostatak kruha i sira, i dalje ništa ne govori. Nakon što je progutao i

posljednji zalogaj, ispušta uzdah. Saginje se. Uzima malj.

Agnes staje u stranu, izvan domašaja njegova zamaha.

Dvaput udara po stupu, oba puta ravno i točno po sredini. Stup kao da drhti i nekako se uvlači u sebe.

“Muškarac”, kaže pa ponovno udara, “mora raditi.”

Ponovno udara, točno po gornjoj plohi stupa. “Imati pošten posao.”

Bartholomew rukom iskušava čvrstoću stupa, utvrđuje da stoji čvrsto. Prelazi na sljedeći stup, koji već dijelom stoji uspravljen u zemlji. “On samo razmišlja”, kaže pa zamahuje maljem, “taj tvoj. Sve mu je samo u glavi, bez previše razuma. Treba mu posao da ga ustali, da mu pruži smisao. Ne može tako nastaviti, biti očev potrčko, tu i tamo nekoga poučavati. Uz takvu će glavu jednostavno poludjeti.”

Dodiruje stup, koji ne stoji kako bi on htio pa ga ponovno udara maljem, jednom, dvaput, i stup prodire dublje u zemlju.

“Ljudi govorkaju”, mumlja Bartholomew, “daje otac brz na šakama, osobito s tim tvojim latinašem. Je li to istina?”

Agnes uzdiše. “Nisam vidjela na vlastite oči, ali ne sumnjam u to.”

Bartholomew se sprema udariti maljem, ali se zaustavlja. “Je li kada izgubio živce s tobom?”

“Nikada.”

“A djetetom?”

“Nije.”

“Digne li ikada ruku na ijednu od vas dvije”, kaže Bartholomew, “pokuša li ikada, onda...”

“Znam”, prekida ga Agnes, uz osmijeh. “Ne bih rekla da bi se usudio.”

“Hmm”, mumlja Bartholomew. “Nadam se da ne bi.”

Odbacuje malj na zemlju i prilazi hrpi stupova složenih na hrpu.

Uzima jedan od njih, malko ga odvaguje, pridiže i gleda koliko je ravan.

“Muškarcu je zacijelo teško”, govori, ne gledajući je, “živjeti u sjeni takva nasilnika. Čak i ako je riječ o susjednoj kući. Teško i disati. Teško pronaći vlastiti životni put.”

Agnes kima, gotovo da nema riječi. “Nisam”, šapće, “znala koliko je to gadno.”

“Treba mu posao”, ponavlja Bartholomew. Prebacuje stup na rame pa joj prilazi. “I možda da se malo makne od oca.”

Agnes odvraća pogled, gleda niz stazu, psa, koji leži u hladu, isplažena velikog ružičastog jezika.

“Nešto si mislim”, kaže ona, “da bi Johna moglo zanimati da počne prodavati i negdje drugdje. U Londonu.”

Bartholomew pridiže glavu, malko stišće kapke. “U Londonu”, ponavlja, kao da tu riječ nekako iskušava na jeziku.

“Da ondje proširi posao.”

Njezin brat malo zastaje, trlja bradu. “Tako...” kaže.

“Misliš da bi John mogao nekoga poslati u veliki grad, na neko vrijeme. Nekoga kome vjeruje. Možda sina.”

Agnes kima. “Samo na neko vrijeme”, kaže.

“Ti bi pošla s njim?”

“Naravno.”

“Napustila bi Stratford?”

“U prvo vrijeme ne. Pričekala bih da se skrasi, da dođe do kuće pa bih onda pošla za njim, sa Susannom.”

Brat i sestra netremice se gledaju. Susanna, koju Agnes i dalje drži na leđima, sad se malo komeša, nakratko tiho jeca pa onda ponovno tone u san.

“London nije tako daleko”, kaže Bartholomew.

“Istina.”

“Mnogi odlaze onamo, pronaći posao.”

“I to je istina.”

“Ondje bi moglo biti dobrih prilika.”

“Da.” “Za njega. Za posao.”

“I meni se tako čini.”

“Možda pronađe neko zaposlenje. Daleko od oca.”

Agnes pruža ruku i dodiruje odrezani dio stupa koji Bartholomew i dalje drži, prstom nebrojeno puta prati godove u drvu.

“Nisam baš sigurna da bi John u tom pitanju slušao mišljenje jedne žene. No kad bi mu tu ideju iznio neki poslovni suradnik - netko tko se zanima za njegov posao,

koji u tome ima i određeni interes — tako da to izgleda kao Johnova ideja, onda...”

“Onda bi to imalo neke izglede”, dovrši Bartholomew rečenicu umjesto nje. Stavlja joj dlan na ruku. “A ti?” pita tiho. “Tebi ne bi smetalo ako... pođe onamo prije tebe?

Moglo bi i potrajati dok se ne skrasi.”

“Smetalo bi mi”, kaže ona. “Jako. Ali što da učinim? Ne može nastaviti ovako. Ako ga London može spasiti ovog jada i bijede, onda to želim.”

“Ti bi se u međuvremenu vratila ovamo”, palcem pokazuje prema Hewlandsu, “ti i Susanna, tako da...”

Agnes odmahuje glavom. “Joan nikada ne bi pristala na to. A uskoro će nas biti još.”

Bartholomew se mršti. “Što želiš reći? Rodit ćeš još jedno dijete?”

“Da. Krajem zime.”

“Jesi mu rekla?” .

“Još nisam. Još ću malo pričekati, dok se to sve nekako ne sredi.”

Bartholomew kima, a onda se široko smiješi, što je kod njega prava rijetkost pa je grli snažnom rukom. “Potražit ću Johna. Znam gdje pije. Večeras ću otići onamo.”

.

Agnes sjedi na podu kraj slamarice, uz Judith, s krpom u ruci. Uz nju je cijelu noć: ne ustaje, ne jede, ne spava, niti se odmara. Mary je jedva uspijeva nagovoriti da nešto malo popije. Toplina koja dopire od vatre toliko je jaka da Agnes na obrazima ima jarko crvene mrlje. Pramenovi kose izvukli su joj se ispod kapice i u vlažnim joj se viticama zalijepili za vrat.

Dok Mary gleda, Agnes uranja krpu u posudu s vodom i Judith briše čelo, ruke, vrat. Kćeri nešto tiho govori, nastoji je umiriti blagim glasom.

Mary se pita čuje lije dijete uopće. Judith i dalje ima groznicu. Oteklina na vratu toliko joj je velika, toliko zategnuta, da bi se mogla rasprsnuti. A tada će svemu biti kraj. Djevojčica će umrijeti. Mary to zna. To se može dogoditi noćas, u vrijeme najmrklijeg mraka, jer to je najopasnije doba za bolesnike. To se može dogoditi i sutra ili čak dan nakon toga. Ali dogodit će se.

Sada više ne mogu ništa. Baš kao što su otišle i tri njezine kćeri, dvije još kao novorođenčad, tako će ih napustiti i Judith. Više je neće imati.

Agnes čvrsto drži djetetove mlohave prste, vidi Mary, kao da nekako pokušava održati njezinu vezu sa životom.

Zadržala bije ovdje, dovukla natrag, već i samom snagom volje, samo da može. Mary poznaje taj poriv — osjeća ga,

proživjela gaje, ona je taj poriv i sada i zauvijek. I ona je bila majka uz ležaj, previše puta, žena koja pokušava zadržati, održati vlastito dijete. Sve je bilo uzalud. Ono što je dano može biti i oduzeto, bilo kada. Okrutnost i uništenje čekaju iza ugla, u škrinjama, iza vrata: mogu te zaskočiti u svakom trenutku, poput kakva lopova ili razbojnika. Zbog toga se nikada ne smije uzimati zdravo za gotovo da srce tvoje djece kuca, da ti djeca hodaju, govore, smiješe se, prepiru i igraju. Ni na trenutak ne smiješ zaboraviti da mogu nestati, da ti ih mogu oduzeti u tren oka, odnijeti ih od tebe poput sjemenki maslačka.

Mary osjeća kako joj se u očima skupljaju suze, osjeća kako joj se steže grlo. Pogled na Judithinu kosu, još uvijek ispletenu, na liniju njezine donje vilice, vrata. Kako je moguće da više neće postojati? Da će, ubrzo, ona i Agnes prati to tijelo, raščešljati tu pletenicu, pripremiti je za pokop? Mary se brzo okreće na drugu stranu, uzima vrč, krpu, tanjur, bilo što, odnosi ih na stol pa ih opet vraća.

Eliza, koja sjedi za stolom, dlanom pridržava bradu, šapuće. “Trebala bih pisati. Ne misliš li i ti tako, mama?”

Mary gleda slamaricu, pokraj koje je Agnes pognute glave, kao u molitvi. Agnes cijeli dan ne dopušta Elizi da piše Judithinu ocu. Sve će biti u redu, govorila je cijelo vrijeme, dok je mljela ljekovito bilje, sve mahnitijim pokretima, pokušavala navesti Judith da pije tinkture i biljne čajeve, dok joj je utrljavala masti u kožu. Ne smijemo ga uzbuniti. Nema potrebe.

Mary se ponovno okreće prema Elizi i kima, kratko i samo jednom. Gleda kako Eliza odlazi do ormarića i vadi tintu, papir i pero. Njezin ih brat ondje drži da mu budu

pri ruci kad je kod kuće. Sjeda za stol i uranja pero u tintu pa, oklijevajući samo još trenutak, piše.

Dragi brat, žao mi je što ti moram reć da je Judith, tvoja ćer, jako bolesna. Izgleda nam da pred njom nije još puno sati života. Molim te da nam se vratiš, ak možeš. Brzo.

Sretno, najdraži brat.

Voli te sestra, Eliza Mary nad svijećom topi vosak za pečaćenje. Vidi da Agnes gleda kako pada na presavijeni papir. Eliza s prednje strane ispisuje adresu bratova smještaja, a onda Mary uzima pismo i odlazi u susjednu, svoju kuću. Pronaći će novčić, otvoriti prozor, zazvati nekoga na ulici, tko god se ondje u tom trenutku nađe, a taj netko odnijet će ga u svratiste na cesti koja vodi iz Stratforda te zamoliti vlasnika da ga nekako dostavi, koliko može brže, u London, njezinu sinu.

Ubrzo nakon što Mary odlazi potražiti novčić i pozvati nekog prolaznika, Hamnet se nekako uzdiže do površine sna. Još neko vrijeme leži pod plahtom, pita se zašto mu ništa ne izgleda kako treba, zašto mu se čini kao da se svijet pomalo nagnuo u stranu, zašto su mu usta tako suha, srce tako otežalo, glava nekako bolna.

Gleda na jednu stranu u mračnoj sobi i vidi roditeljsku postelju: prazna je. Gleda na drugu stranu i vidi slamaricu na kojoj mu spavaju sestre. Pod pokrivačem je samo jedno tijelo, a onda se prisjeća: Judith je bolesna. Kako je to uopće mogao zaboraviti?

Naglo se uspravlja, za sobom povlači posteljinu pa dolazi do dvije spoznaje. Glavu mu ispunjava bol, kao da je riječ o posudi koja je do vrha puna kipuće vode. Riječ je o nekoj neobičnoj vrsti bola koji unosi pomutnju — protjeruje sve misli i svaki osjećaj za smisleno djelovanje.

Posve mu prožima glavu, širi se na mišiće i sposobnost očiju da se usredotoče. Nešto mu radi i s korijenima zuba, dubokim zakutcima ušiju, prolazima u nosu, samim vlasima kose. Ima dojam da je neopisivo velik, znakovit, daleko veći od njega.

Hamnet se izvlači iz kreveta, povlači plahtu, ali to nema veze. Mora nekako pronaći majku: nevjerojatno je koliko je taj instinkt jak, čak i sada, kad je jedanaestogodišnji momak. Prisjeća se tog osjećaja, tog poriva - jedva - iz doba kad je bio puno mlađi: te neodgodive potrebe da bude s majkom, da joj bude na oku, da bude uz nju, dovoljno blizu da može ispružiti ruku i dodirnuti je, jer je nitko drugi u tome ne može zamijeniti.

Zacijelo se bliži svitanje, jer svjetlost novoga dana pomalo prodire u sobe, slabašna i blijeda poput mlijeka.

On se spušta stubama, koje kao da pred njim poniru i ljuljaju se, stubu po stubu. Mora se okrenuti prema zidu, jer mu se sve ostalo pred očima miče.

Dolje ga dočekuje ovakav prizor: teta Eliza spava za stolom, glave položene na ruke. Svijeće su izgorjele, ugasile se u lokvicama rastopljenoga voska. Od vatre je ostala tek hrpa pepela. Majka mu je nagnuta naprijed, glave položene na slamaricu, spava, u ruci čvrsto drži krpu. A Judith gleda ravno u njega.

“Jude”, kaže on, ili barem pokušava reći, jer mu se čini da mu glas ne djeluje kako treba. Hrapav je, peče ga, kao da ne može izaći iz njegova suhog i bolnoga grla.

Spušta se na koljena i puzi uz slamu da dođe do nje.

U njezinim očima svjetluca neobična, srebrnasta svjetlost. Lošije joj je, to jasno vidi. Obrazi su joj upali, bijeli, usne ispucale i bezbojne, ona oteklina na vratu crvena i sjajna. Prilazi i čuči kraj svoje sestre blizanke, pazi da ne probudi majku. Pronalazi njezinu ruku. Prsti im se isprepleću.

Vidi kako Judithine oči kolutaju, podižu se jednom, dvaput. A onda ih širom otvara i okreće prema njemu. Čini mu se da joj je za to potreban velik napor.

Usne joj se blago razvlače, možda u svojevrsnome osmijehu. On osjeća pritisak na prstima. “Nemoj plakati”, šapuće ona.

On ponovno osjeća ono što osjeća cijeli život: da je ona njegova druga strana, da pripadaju jedno drugome, on i ona, poput dviju polovica oraha. da je on bez nje nepotpun, izgubljen. On će do konca života imati otvorenu ranu, po cijelome boku, na mjestu gdje je ona otrgnuta od njega.

Kako da živi bez nje? Nikako. To je kao da netko od srca traži da živi bez pluća, kao da otrgneš mjesec s neba i tražiš od zvijezda da i dalje čine to što inače čine, kao da od ječma očekuješ da raste bez kiše. Suze joj se sad ukazuju na obrazima, nalik na srebrne sjemenke, kao kakvom čarolijom. On zna da su to njegove suze, da iz njegovih očiju kapaju na njezino lice, ali jednako tako mogu biti i njezine. To je isto, njegove i njezine suze.

“Sve će biti u redu”, tiho mu kaže. i68 On joj gnjevno stišće prste. “Neće.” Jezikom prelazi po usnama, osjeća okus soli. “Idem s tobom. Idemo zajedno.”

Ponovno tračak osmijeha, tek na trenutak, pritisak njezinih prstiju. “Ne”, kaže ona, a na licu joj blistaju njegove suze. “Ostat ćeš. Trebaju te.”

On u sobi osjeća Smrt, kako lebdi negdje u sjenama, ondje, kraj vrata, glave okrenute na drugu stranu, ali ipak gleda, uvijek samo motri. Čeka, ne žuri joj se. Krenut će naprijed na stopalima bez kože, daha koji podsjeća na vlažan pepeo, da je odvede, da je stisne u hladan zagrljaj, a on, Hamnet, neće je moći osloboditi tog stiska. Treba li tražiti da odvede i njega? Trebaju li poći zajedno, baš kao i uvijek?

A onda mu nešto pada na pamet. Nije mu jasno zašto se toga nije sjetio i prije. Hamnetu se čini, dok tako čuči, kraj nje, da bi možda bilo moguće prevariti smrt, izvesti smicalicu koju su on i Judith još od rane mladosti priređivali ljudima: zamijeniti mjesto i odjeću, navesti ljude na to da ih zamijene. Lice im je isto. Ljudi to neprestano govore, najmanje jednom na dan. Hamnet treba samo staviti Judithinu maramu ili ona njegovu kapu.

Ako tako sjede za stolom, spuštena pogleda, skrivena osmijeha, majka će položiti ruku na Judithino rame i reći: Hamnete, možeš li donijeti drva? Ili možda otac uđe u sobu, vidi, kako misli, sina, u prsluku pa od njega zatraži da konjugira neki glagol na latinskome, a onda shvati da mu je to kći, koja suspreže smijeh, uživa u prijevari pa gura vrata u stranu i otkriva pravoga sina, koji se skriva.

Bi li još samo jednom mogao uspješno izvesti tu smicalicu, tu šalu? Čini mu se da bi mogao. I čini mu se da hoće. Osvrće se prema tunelu tame kraj vrata. To je crnilo bez dna, meko, potpuno. Okreni se na drugu stranu, govori Smrti. Zatvori oči. Samo na čas.

Uvlači ruke pod Judith, jedan dlan pod ramena, drugi pod bokove pa je pomiče u stranu, bliže ognjištu. Lakša je nego što je očekivao. Okreće se na bok i malko otvara oči dok se ispravlja. Gleda, mršti se, dok se on spušta u udubinu koju je ostavilo njezino tijelo, dok zauzima njezino mjesto, dok gladi kosu, s obiju strana lica, dok prebacuje plahtu preko oboje, stavlja je i njoj i sebi pod bradu.

Uvjerenje da će izgledati jednako. Nitko neće znati tko je zapravo tko. Smrt će lako pogriješiti, uzeti njega umjesto nje.

Ona se kraj njega meškolji, pokušava sjesti. “Ne”, govori opet. “Hamnete, ne.”

Znao je da će ona odmah shvatiti što radi. Uvijek je tako. Ona odmahuje glavom ali preslaba je da se pridigne sa slamarice. Hamnet čvrsto drži plahtu nad oboma.

On udiše. Izdiše. Okreće glavu i diše u vijuge njezina uha. Upuhuje joj snagu, zdravlje, sve što ima. Ostat ćeš ovdje, šapuće joj, a ja ću otići. Te riječi šalje u nju: želim da uzmeš moj život. Bit će tvoj. Ja ti ga dajem.

Oboje ne mogu preživjeti: to je jasno i njemu i njoj.

Nema dovoljno života, dovoljno zraka, dovoljno krvi za njih oboje. Možda ih nikada nije ni bilo. A ako će netko od njih preživjeti, onda to mora biti ona. On to želi svom

snagom volje. Drži plahtu, čvrsto, objema rukama. On, Hamnet, tako određuje. Tako će biti.

.

Tek koji dan uoči drugog rođendana, Susanna sjedi u košari na podu u bakinu salonu, prekriženih nogu, suknje koja se nadima oko nje, prepuna zraka. U svakoj ruci drži po jednu drvenu kuhaču i njima vesla koliko može brže.

Juri niz rijeku. Struja je jaka i vijugava. Riječna trava leluja i razvlači se. Mora bez prestanka veslati da se održi na površini — stane li, tko zna što bi se moglo dogoditi? Patke i labudovi plutaju uz nju, čini se da su posve mirni i spokojni, no Susanna zna da itekako rade, da im se noge s plivaćim kožicama brzo miču pod površinom. Nitko osim nje ne vidi te životinje. Ni njezina majka, koja stoji kod prozora, leđima okrenuta prema sobi, rasipa sjemenje po prozorskoj dasci. Ni njezina baka, koja sjedi za stolom, nad otvorenom kutijom za šivanje. Ni njezin otac, koji se sastoji samo od dvije noge, u tamnim čarapama, koji hoda amotamo od zida do zida. Potplati njegovih cipela vuku se i pljuskaju po površini Susannine rijeke. Prolazi kraj jedne patke, kroz jednog labuda, preko obale obrasle trskom.

Susanna mu želi reći da pazi, da vidi može li možda zaplivati. Zamišlja očevu glavu — tamnu, poput tih čarapa — kako nestaje pod smećkastozelenom vodom i blagim valovima. Od te pomisli osjeća kako joj se steže grlo, kako je peku oči.

Podiže pogled prema ocu i vidi da je prestao hodati amo-tamo. Noge mu se ne miču, ravne su, poput dva

debla. Stoji ispred svoje majke, koja i dalje šije, igla joj nestaje pa se ponovno pojavljuje kroz tkaninu. Susanni izgleda poput kakve ribe, vitke i srebrne, možda bjelice ili lipljena, koja iskače iz vode pa opet uranja, iskače, uranja, i već ponovno razmišlja o rijeci kada vidi da je baka ljutito bacila to što radi, ustala i počela vikati na Susannina oca, da mu se unosi u lice i viče. Susanna gleda, užasnuto, nepomičnih vesala. Upija taj neobični prizor, utiskuje ga u sjećanje: baka, lica izobličena od gnjeva, snažno hvata sina za nadlakticu. Njezin otac, otima ruku iz njezina stiska, govori prigušeno i prijeteći. A onda njezina baka pokazuje prema Susanninoj majci, odlučno izgovara njezino ime baka ga izgovara tako da zvuči kao Annis — pa se njezina majka zbog toga okreće. Majčina haljina s prednje strane strši, jer očekuje još jedno dijete. Dobit ćeš brata ili sestru, rekla joj je. Njezina majka na ruci usto drži i vjevericu.

Može li to uopće biti istina? Susanna zna da jest. Vjeveričji rep crven je i blista poput plamena na sunčevoj svjetlosti koja dopire kroz staklo. Trči uz majčin rukav pa joj se uvlači pod kapicu, uz kosu, koju Susanna ponekad smije rasplesti, četkati, ponovo isplesti.

Majčino je lice spokojno. Gleda salon, baku, muškarca, dijete u košari-čamcu. Miluje vjeveričji rep. Susanna osjeća poriv, žudnju da također pomiluje taj rep, ali vjeverica joj ni u snu ne bi dopustila da joj priđe. Njezina majka samo miluje taj rep i sliježe ramenima na to što joj netko od njih već govori. Neodređeno se smiješi i okreće na drugu stranu, uzima vjevericu s ramena i pušta je da pobjegne kroz otvoreni prozorčić.

Susanna sve to promatra. Patke i labudovi plivaju joj sve bliže, natiskuju se oko nje.

Mary šije i šije, igla se diže iz šava i u njega uranja.

Gotovo i nije svjesna što radi, ali primjećuje da joj šavovi, dok sluša što govori njezin sin, postaju sve veći, neskladniji, a to joj smeta na vrlo konkretan način, jer je poznata po svojem bodu - zna da je tako. Pokušava ostati pribrana, ostati mirna, ali njezin sin govori da uopće ne sumnja u uspjeh plana, da će Johnu moći proširiti posao u Londonu. Mary jedva suspreže gnjev, jedva suspreže prijezir. Njezina snaha uopće ne sudjeluje u tome razgovoru, nego samo stoji kod prozora, ispušta nekakve tupave zvukove.

Na stablu ispred kuće živi neka crvenkasta vjeverica štakorske njuške: Agnes je, s vremena na vrijeme, voli hraniti i maziti. Mary to nikako ne može shvatiti i već je rekla snahi da životinja ne smije ući u kuću, sama nebesa znaju kakve bi sve boleštine i pošasti mogla donijeti, ali Agnes je ne sluša. Agnes nikada ne sluša. Čak ni sada, kad njezin suprug predlaže da će napustiti kuću, da će pobjeći, sakriti se, iako bi zapravo na koljenima trebao tražiti oprost, od majke, koja ga je primila, prije nepune tri godine, u kuću, kao i mladenku i njezin veliki trbuh, od oca koji, Bog im je svjedok, ima svoje mane, ali uvijek nastoji činiti što je najbolje za obitelj. Za Agnes je posve uobičajeno da ne sluša.

Ona ne može pogledati sina, ne može pogledati snahu, koja tako stoji, ponovno nabrekla trbuha, i nešto petlja oko te proklete vjeverice u rukama, kao da se ovdje ne događa baš ništa važno.

John se prema Agnes odnosi kao prema maloumnoj djevojci, seoskoj idiotkinji. Kima joj, ako se s njom sretne u kući ili je vidi za stolom. Kako smo danas, Agnes, zna pitati, kao da se obraća kakvu djetetu. Blago će je pogledati ako iz džepa izvuče hrpu zapetljanog i prljavog korijenja, ili ako otvori dlanove da im pokaže hrpu sjajnih žirova.

Tolerira njezinu ekscentričnost, njezina noćna lutanja, njezin ponekad razbarušen izgled, glupa zamišljanja i predviđanja koja ponekad iznosi, raznorazne životinje i druga stvorenja koja donosi u kuću (daždevnjaka, kojeg stavlja u vrč s vodom, grlicu koja je ostala bez perja i koju je njegovala dok se nije posve oporavila). Ako mu se Mary potuži dok navečer leže u postelji, on je tapša po ruci i kaže: Ostavi djevojku na miru. Sa sela je, ne zaboravi to, nije iz grada. Na što bi Mary mogla reći tri stvari: Agnes nije djevojka. Riječ je o ženi koja je zavela daleko mlađeg mladića, našeg sina, navela ga na brak iz najgoreg mogućeg razloga. I: Previše joj popuštaš, samo zbog tog njezina miraza. Nemoj misliti da ja to ne vidim. I: I ja sam sa sela, odrasla sam na seoskome imanju, ali hodam lija uokolo noću i u kuću donosim divlje životinje? Ne, to ne činim. Neki od nas, reći će suprugu zlovoljno, znaju se ponašati.

“Bilo bi bolje”, govori njezin sin, nezabrinuto, ustrajno, “bilo bi korisno za sve nas kad bi se očev posao tako proširio. To je njegova nadahnuta zamisao. Sam Bog zna da je u ovome gradu sad već u teškoj situaciji. Kad bih posao proširio i na London, uvjeren sam da bih mogao...”

Prije nego što uopće shvaća da je ostala bez strpljenja, da joj se izmaknulo poput leda pod nogama, već je na

nogama, uspravlja se, hvata sina za nadlakticu, trese ga, govori mu: “Cijeli je taj plan jedna obična glupost. Nemam pojma kako je to tvojem ocu uopće palo na pamet. Kada si ti pokazao ikakvo zanimanje za njegov posao? Kada si se pokazao dostojnim takve odgovornosti? London, ma možeš misliti! Sjećaš se kad smo te poslali po one jelenje kože u Charlecote, a ti si ih na povratku izgubio? Ili kad si tucet rukavica zamijenio za neku knjigu? Pamtiš to? Kako ti i on uopće možete razmišljati o širenju posla na London?

Mislite da u Londonu nitko ne izrađuje rukavice? Pojest će te živoga čim te ugledaju.”

Zapravo mu želi reći: Nemoj ići. Zapravo želi da on bude u stanju nekako poništiti brak s tom praljom čijim žilama kola divljina, želi da je nikada nije ugledao, tu ženu iz šume za koju svi govore da je čudna, da nije za brak.

Zašto bi ona bacila oko na Maryina sina, koji nema posao, nema imovinu? Sada žali što je uopće smislila plan da sina pošalje kao učitelja na to imanje na rubu šume: kad bi se mogla vratiti u prošlost i to promijeniti, to bi svakako učinila. Mary nikako ne podnosi što tu ženu ima u kući, mrzi to kako se samo pojavljuje u nekoj prostoriji a da je nitko ne čuje, to kako gleda čovjeka, ravno u njegovu dubinu, kroz njega, kao da joj je taj netko tek voda ili zrak, kako guguće i pjeva djetetu. Zapravo želi da njezin sin nikada nije ni načuo za Johnov plan da se proširi na London. Sama pomisao na veliki grad, na te mase ljudi, bolesti, zaustavlja joj dah u grudima.

“Agnes”, kaže sada, dok njezin sin razdražljivo povlači ruku od nje, “ti se svakako slažeš sa mnom. On ne može ići. Ne može samo tako otići.”

Agnes se, napokon, okreće od prozora. U rukama i dalje drži, Mary kipti od bijesa kad to vidi, vjevericu. Rep joj se provlači i kliže kroz njezine prste. Vjeveričine oči, zlatne kuglice s crnom točkom, sada se ne odvajaju od Mary. Prelijepi prsti, Agnes ima prelijepe prste, primjećuje zdvojno Mary. Bijele, vitke, prema vrhu sve tanje. Agnes je, mora priznati Mary, vrlo privlačna žena. Ali to nije dobra ljepota, to je ljepota koja uznemiruje: tamna kosa nekako ne odgovara tim zlatnozelenim očima, koži bjeljoj od mlijeka, pravilno razmaknutim, ali šiljastim zubima, kao u lisice. Mary sad već uviđa da ne može predugo gledati snahu, ne može izdržati njezin izravan pogled. To stvorenje, ta žena, ta vila, ta čarobnica, taj šumski duh — jer upravo je to, svi kažu, Mary zna da je to točno — začarala je i u stupicu uhvatila njezina dječaka, namamila ga u taj savez. A to joj Mary nikada neće oprostiti.

Mary se sad obraća Agnes. Barem bi u vezi s time mogle biti ujedinjene. Njezina snaha valjda će u tom pitanju ipak stati na njezinu stranu, sad kad ga treba zadržati s njima, kod kuće, na sigurnome, gdje ga mogu vidjeti.

“Agnes”, kaže Mary, “Nas se dvije slažemo, zar ne? Ti nepromišljeni planovi nemaju nikakve razumne temelje.

Mora ostati ovdje, s nama. Treba biti ovdje kad se rodi dijete. Mjesto mu je uz tebe, uz djecu. Mora se baciti na posao, ovdje, u Stratfordu. Ne može samo tako otići. Zar ne? Agnes?”

Agnes pridiže glavu pa joj se na trenutak vidi lice, pod kapicom. Smiješi se, a taj osmijeh ne može biti zagonetniji, ne može više izluđivati pa Mary osjeća kako joj se nešto

spušta u prsima, shvaća da je pogriješila, uviđa da Agnes nikada neće stati na njezinu stranu.

“Ne vidim razloga”, kaže Agnes, onim svojim nehajnim, pjevnim glasom, “da ga zadržavamo protiv njegove volje.”

Mary osjeća kako joj gnjev steže grlo. Mogla bi udariti tu ženu, bez obzira na to što je noseća. Mogla bi uzeti ovu iglu i zariti je u to njezino bijelo meso, meso koje je njezin sin dirao i uzimao i ljubio i sve ostalo. Sama pomisao na to kod Mary izaziva mučninu, od toga joj se diže želudac, od same pomisli na njezina sina, njezino dijete, i to stvorenje.

Ispušta neki neartikulirani glas, napola jecaj, napola krik. Baca švelo na pod i bijesnim se korakom udaljava od stola, od onoga što radi, od sina, preskače dijete, koje sjedi u košari uz ognjište, s kuhačama u ruci.

Pritom joj ne promiče, dok ide prema prolazu, da se Agnes i njezin sin počinju smijati, isprva tiho, a onda glasnije, da jedno drugo ušutkavaju, da im se čuju koraci na kamenu na podu, da, u to nema nikakve sumnje, idu jedno prema drugome. .

Više tjedana poslije, Agnes prolazi ulicama Stratforda, drži supruga pod rukom. Zbog velikog trbuha ne može prebrzo hodati. Ne može udahnuti dovoljno zraka, jer dijete zauzima sve više mjesta. Osjeća kako suprug radi nje pokušava koračati sporije, osjeća kako mu mišići podrhtavaju od silnog truda da potisne prirođenu potrebu da se više potrudi, da se kreće, da bude brz. Za njega je to kao da se pokušava suzdržati od pića kada ga razdire

neutaživa žeđ. Spremanje otići: ona to jasno vidi. Pripreme su trajale dugo, prepirke bile česte, trebalo je dogovoriti puno toga, napisati pisma, spakirati torbe, odjeću koju Mary sama mora prati i uvijek iznova prati. Nitko drugi to ne smije činiti. John mora nadgledati izradu i odabir uzoraka rukavica pa ih spakirati pa raspakirati pa ponovno spakirati.

A sada je kucnuo i taj čas. Agnes konjugira: ide, ići će, otići će. Sve je te okolnosti ona nekako udružila i spojila, pokrenula stvari, kao da je kakva lutkarica, skrivena iza kulise pa diskretno poteže niti drvenih lutaka, usmjerava ih i vodi kamo trebaju poći. Zamolila je Bartholomewa da razgovara s Johnom, potom pričekala da John razgovara s njezinim suprugom. Ništa od toga ne bi se dogodilo da nije navela Bartholomewa da uopće usadi tu ideju u Johnovu glavu. Ona je stvorila ovaj trenutak — nitko drugi - pa ipak, sada kada se to doista događa, uviđa da je posve u suprotnosti s onim što zapravo želi.

A želi da on ostane uz nju, da ga i dalje drži za ruku. Želi da bude ondje, u kući, kad ona na svijet donese još jedno dijete. Da budu zajedno. Ali to što ona želi nije važno. On odlazi. Ona ga, koliko god u tajnosti, otpravlja od sebe.

Uprtnjača mu je na leđima. Još kutija i stvari poslat će mu nakon što se smjesti. Čizme su mu čiste i ulaštene. Ona je mašću premazala sve šavove, da mu ne ulazi vlaga s londonskih ulica.

Agnes ga gleda ispod oka. Lice mu je nepomično, brada podšišana i nauljena (i to je ona učinila, sinoć, oštricom prelazila po kožnome brusilu, potom smrtonosnu

oštricu prinijela koži voljenoga — kakvo povjerenje, kakva pokornost). Gleda u tlo: ne želi se pozdravljati s ljudima ni dugo razgovarati. Snažno joj privija ruku, stišće je prstima. Želi što prije krenuti. Želi da ovo završi. Da krene.

Govori o rođaku kojeg će posjetiti u Londonu, kako mu je rođak pronašao sobu.

“Je li kraj rijeke?” čuje ona vlastiti glas, iako zna odgovor: sve joj je to već ispričao. Čini joj se važnim da nastave razgovarati, ni o čemu važnome. Posvuda oko njih građani su Stratforda. Gledaju, promatraju, slušaju. Važno je, za njega, za nju, za cijelu obitelj, za posao, da odaju dojam sklada, u koraku, u suglasju. Da već i samo njihovo držanje opovrgne glasine koje kolaju: da ne mogu živjeti zajedno, da Johnu propada posao, da on odlazi u London zbog nekakve sramote.

Agnes još malko pridiže bradu. Nema nikakve sramote, kao da govori uspravnim držanjem leđa. U našem braku nema nikakvih problema, govori s ponosom taj zaobljeni trbuh koji strši naprijed. Nema problema u poslu, govore sjajne čizme njezina supruga.

“Jest”, kaže on. “I nije daleko od štavionica, čini mi se.

Tako da ću ih moći obići, za oca, i utvrditi koja je najbolja.”

“Tako”, kaže ona, iako ima jasan predosjećaj da se neće dugo baviti rukavicama.

“Kažu”, nastavlja on, “da u toj rijeci ima opasnih struja.” “Da?” kaže ona, iako je već čula da on to govori majci.

“Najvažnije je, kaže moj rođak, da pri svakome prelasku imaš iskusnog lađara.”

“Svakako.”

On i dalje govori, o različitim riječnim obalama, o pontonskim pristaništima, o tome kako su određena razdoblja u danu sigurnija od drugih. Ona zamišlja gustu, široku rijeku, kojom se izvijaju kobne struje, prepunu malih plovila, nalik na kakav odjevni predmet načičkan staklenim perlicama. Zamišlja jedno od tih plovila, na kojem je njezin suprug, kako ga struja odnosi nizvodno, kako njegova tamna glava nije pokrivena, kako mu je odjeća natopljena riječnom vodom, zaprljana blatom, kako su mu čizme pune mulja. Mora odmahnuti glavom, prstima mu stisnuti podlakticu, da se nekako otrese te slike. To nije istina, neće biti istina. To se samo njezina mašta poigrava njome.

S njime odlazi sve do putničkog svratišta, on govori o smještaju, o tome kako će se već vratiti a da se ona neće pravo ni snaći, kako će misliti na nju, na Susannu, baš svaki dan. Osigurat će smještaj za sve njih, ondje, u Londonu, čim uzmogne pa će ponovno moći živjeti zajedno, prije ili kasnije. Ondje, kod miljokaza na kojem jedna strelica pokazuje “London” (zna tu riječ, te velike, samouvjerene linije slova “L”, okrugla slova “o”, nalik na dva oka, ponavljanje onoga luka u slovu “n”), zaustavljaju se.

“Pisat ćeš?” pita on, a lice mu se nabire. “Kada dođe vrijeme?” Pruža ruke i dlanovima joj obavija donji dio trbuha.

“Svakako”, kaže ona.

“Moj otac”, on se tužno smiješi, “nada se dječaku.”

“Znam.”

“Ali meni nije važno. Dječak ili djevojčica. Curica ili dečko. Menije to isto. Čim dobijem poruku, dogovorit ću da dođem po sve vas. A onda ćemo biti zajedno, u Londonu.”

Privija je, koliko može bliže, s obzirom na dijete koje je među njima, grli je. “Nemaš nikakav osjećaj?” šapuće joj.

“Ovaj put ne znaš? Što će biti?”

Ona naginje glavu prema njemu, dolazi do otvora na njegovoj košulji. “Ne”, kaže, svjesna zbunjenosti u vlastitome glasu. Sada je iznenađena time što nije u stanju zamisliti ili predvidjeti dijete koje nosi u sebi: ne zna je li djevojčica ili dječak. Ne uočava nikakve nedvosmislene znakove. Neki dan sa stola joj je pao nož, i to tako da je pokazivao prema vatri. Znači da je djevojčica, pomislila je.

No poslije toga istog dana, dok je žlicom vadila pulpu jabuke, reske, ugodno kiselkaste, i stavljala je u usta, pomislila je: dječak. To je posve zbunjuje. Kosa joj je suha i pucketa dok je četka, što znači djevojčicu, no koža joj je meka, a nokti jaki, a to znači dječaka. Jedan mužjak vivka neki joj je dan preletio put, ali je i ženka fazana izašla iz grmlja, prodorno se glasajući.

“Ne znam”, kaže. “I ne znam zašto ne znam.

Jednostavno...” “Ne smiješ se brinuti”, kaže on pa joj dlanovima obavija lice i pridiže ga tako da se sad gledaju u oči. “Sve će biti u redu.”

Ona kima i spušta pogled.

“Ne govoriš li oduvijek da ćeš imati dvoje djece?”

“Govorim”, kaže ona.

“Pa eto, onda. Tu je”, kaže on i polaže dlan na njezin trbuh, “drugo. Spremno je i čeka. Sve će biti u redu”, ponavlja. “Znam da će biti u redu.”

Ljubi je, u usta, a onda se malo odmiče, da je bolje pogleda. Ona se smiješi, u jednom trenutku uviđa da se nada da ih barem netko od sugrađana gleda. Eto, misli si, dok mu stavlja dlan na obraz, eto, misli dok mu prstima dodiruje kosu. On je ponovno ljubi, ovaj put duže. A potom uzdiše, dlanom joj pokriva zatiljak, lica već priljubljena uz njezin vrat.

“Ne idem”, mumlja, no ona osjeća koliko su te riječi napete i nategnute, kako ih izgovara, ali kako se istodobno odvajaju od njegovih stvarnih osjećaja.

“Ideš”, kaže ona.

“Neću.”

“Moraš.”

On ponovno uzdiše, dah mu šuška u njezinoj uškrobljenoj kapici. “Možda te ne bih trebao napustiti sada, dok si... mislim, možda...”

“Tako mora biti”, kaže ona pa prstima dodiruje platno njegove uprtnjače, iz koje je, ona zna, izvadio nekoliko uzoraka rukavica koje mu je dao otac, te ih zamijenio knjigama i papirima. Prepredeno mu se smješka. On možda shvaća da ona to zna, a možda i ne.

“Imam tvoju majku i sestru”, nastavlja ona pa dlanom dodiruje njegovu prtljagu, “i cijelu tvoju obitelj. A da i ne spominjem svoju obitelj. Moraš poći. Pronaći ćeš nam novi dom u Londonu pa ćemo ti se ondje pridružiti, čim uzmognemo.”

“Ne znam”, govori on tiho. “Nikako mi se ne sviđa što te ostavljam. A što ako ne uspijem?”

“Ne uspiješ?” “Što ako ondje ne pronađem posao? Što ako ne uspijem proširiti posao? Što ako...”

“Uspjet ćeš”, kaže ona. “Znam da ćeš uspjeti.”

On se mršti i pažljivije ju gleda. “Znaš? Što znaš? Reci mi. Nešto slutiš? Jesi li...”

“Pusti što ja znam. Moraš krenuti.” Odguruje mu prsa, tako da su između njih sada slobodan prostor i zrak, osjeća kako se njegove ruke spuštaju s nje, kako se razdvajaju.

Lice mu je zgrčeno, napeto, nesigurno. Ona mu se smiješi, udiše i zadržava dah.

“Neću reći zbogom”, kaže ona, trudi se da joj glas bude postojan.

“Ni ja.”

“Neću gledati kako se udaljavaš.”

“Hodat ću natraške”, kaže on pa se već povlači unatrag, “da te mogu gledati.”

“I tako sve do Londona?”

“Bude li trebalo.”

Ona se smije. “Upast ćeš u jarak. Sudariti se s kakvim kolima.”

“Nema veze.”

On juri naprijed, privlači je i ljubi. “Ovo je za tebe”, kaže pa je ljubi još jednom. “Ovo za Susannu.” Pa još. “A ovo za djetešce.”

“Svakako ću im prenijeti”, kaže ona i nastoji se smiješiti, “kada dođe čas. A sada idi.”

“Idem”, kaže on pa se udaljava od nje, ali i dalje okrenut prema njoj. “Budem li ovako hodao, uopće neću imati dojam da odlazim.”

Ona maše objema rukama. “Idi”, kaže mu.

“I idem. Ali nećeš se ni snaći, a već ću doći po sve vas.”

Ona se okreće od njega prije nego što je došao do zavoja. Do Londona će mu trebati četiri dana, nešto manje pokupi li ga negdje usput neki od dobronamjernih seljaka s kolima. Ona ga može poticati na odlazak, ali neće gledati kako odlazi.

Sada se vraća, sporije, putom kojim je došla. Kako je to samo neobičan osjećaj, ići istim tim ulicama, istim putom, samo natrag, u suprotnome smjeru, poput pisanja tintom po već ispisanim riječima, kao da su joj stopala pero, kojim se vraća po već napisanome, prepravlja, briše. Rastanci su neobični. Sve izgleda tako jednostavno: prije samo minutu, četiri, pet, bio je ovdje, uz nju. Sad ga više nema. Bez njega je. Sama je. Osjeća se nezaštićeno, zdvojno, oguljeno poput glavice luka.

Prije su prošli kraj jedne tezge, prepune limenih posuda i strugotina cedrovine. Kod nje su vidjeli ovu ženu, koja se još pokušava odlučiti, u rukama drži dvije posude za kuhanje, odvaguje ih, i kako ona i dalje može biti ovdje, kako još uvijek može raditi isto, birati posudu, kada se u Agnesinu životu dogodila takva promjena, takva transformacija? Sam njezin svijet rastočio se na dva dijela, a ovdje sad ipak vidi istoga psa koji drijema na nekome

ulazu. Ovdje je i neka mlada žena, koja veže odjeću u svežnjeve, baš kao što je to činila i kad su njih dvoje prošli kraj nje. Tu je i njezin susjed, muškarac prosijede kose i žućkaste nijanse mršava lica (neće doživjeti kraj godine, misli Agnes, a ta činjenica prolijeće joj umom poput lastavice koja para nebo), koji joj u prolasku ozbiljno kima.

Zar on ne vidi, zar ne uviđa da je život kakav ona poznaje završio, da njega više nema?

Dijete se nekako brzo, učas, premješta, dlanom, stopalom, ramenom pritišće stijenku kože. Ona na to mjesto stavlja ruku — dlan izvana na dlan iznutra — kao da se ništa nije promijenilo, kao da je svijet jednak kakav je i bio.

.

Elizino pismo odnosi neki mladić koji živi nekoliko kuća dalje: već je bio budan i vani, prolazio ulicom Henley prije svitanja jer ga je otac poslao da pogleda neku bređu kravu na suprotnoj strani rijeke. Mary ga je dozvala s prozora, dala mu pismo, uputila ga da ga odnese u svratiste i u dlan mu utisnula novčić.

Mladić ga sprema u rukav, ali tek nakon što bolje promotri zakošena slova na omotnici. Nikada nije naučio čitati, tako da mu to ne znači ništa, ali ipak mu se sviđaju ti oblici i vitice, tamno sjenčanje tintom, nalik na tragove koji nastaju kada grane prijeđu preko ledom prekrivenoga prozora.

Odnosi ga u svratište u blizini mosta pa odlazi prema svojoj kravi, koja se još nije otelila i samo pilji u njega, velikim i, kako se mladiću čini, prestrašenim očima, dok preživa. Kasnije tog prijepodneva vlasnik svratišta izručuje pismo, zajedno s ostalima, jednome trgovcu žitom, koji tog dana jaše za London.

Elizino pismo bratu putuje u kožnoj torbi trgovca žitom sve do Banburyja. Odande kolima dolazi do Stokenchurcha, te tako i do vrata kuće u kojoj stanuje.

Stanodavac ga žmirkajući gleda, pridiže prema sunčevoj svjetlosti, koja pod kutom dopire u njegov prolaz. Vid mu je slab. Vidi ime svojega stanara, koji je jučer otputovao u

Kent. Kazališta su zatvorena, zbog kuge, prema nalogu vlasti pa su stanar i njegova glumačka družina krenuli u obilazak obližnjih gradova, gdje se ljudi smiju okupljati u većem broju.

Stanodavac mora pričekati da mu se sin vrati iz Cheapsidea, kamo je otišao nekim poslom. A kada se vraća — mrzovoljan, jer se čovjek s kojim se trebao sastati nije pojavio i padala je jaka kiša i sinje mokar do kože - prolazi još nekoliko sati do trenutka kada priprema tintu i pero, uzima pismo s okvira kamina pa mukotrpno, jezika čvrsto uglavljenoga u kutu usta, ispisuje adresu svratišta u Kentu u kojem će, kako im je rekao, odsjesti njihov stanar.

Pismo potom prelazi iz ruke u ruku, stiže do jednog svratišta već na samome rubu grada, gdje čeka nekoga tko putuje u Kent — u ovome slučaju to je neki muškarac koji gura kolica na kojima su jedna žena, jedan pas ijedna kokoš.

Kada pismo dolazi do njega, on — stanar, brat, suprug, otac i, ovdje, glumac — stoji u gradskoj vijećnici u nekome gradiću na istočnome rubu Kenta. Prostor miriše na sušeno meso, kuhanu ciklu. U kutu se nalazi hrpa poljoprivrednog alata i vrećevine. Uski snopovi svjetlosti ulaze u taj prostor kroz visoke prozore na kojima se vide mrlje od plijesni.

Naslanja se, promatra te slabašne zrake svjetlosti, razmišlja o tome kako se sastaju negdje oko sredine dvorane, stvaraju svojevrsne lukove svjetlosti, te kako cijeli prostor zahvaljujući njima izgleda kao da je pod vodom, kao da su on i ostatak družine nekakve ribe, koje plivaju uokolo u polumračnim dubinama nekakvoga zelenkastog jezerca.

Neko malo dijete — dječak, pretpostavlja — ulijeće u dvoranu, bosonogo, gologlavo, u otrcanoj tunici, skrofulozne puti pa ga doziva, manje-više ispravnim oblikom imena, odlučnim, piskutavim glasom, maše pismom, kao da je riječ o kakvoj zastavi.

“Ja sam”, kaže umorno i pruža ruku. Zacijelo je neki zahtjev za plaćanje, neka pritužba, nalog nekoga mecene.

“Počujte ovo”, govori kolegama, koji su se besciljno razmiljeli podijem, kao da, čini mu se, nemaju predstavu za manje od tri sata, kao da se u toj prašnjavoj dvorani ne događa ništa osobito. “Morat ćete brojiti korake slijeva nadesno, ovako”, pokazuje im pa kreće prema bosonogome djetetu, “jer će inače netko od vas pasti s pozornice u publiku. Manja je nego što smo naviknuti, no moramo steći nove navike.” Zaustavlja se pred djetetom.

Neobično bezbojna kosa i široko razmaknute oči. Rana na donjoj usni. Nokti pod kojima je puno prljavštine. Šestsedam godina, možda i koja više.

Uzima pismo iz djetetove ruke. “Za mene?” pita pa uvlači prste u kesu i vadi novčić. “A ovo je za tebe.” Baca novčić u zrak, između njih dvojice. Dijete naglo pruža ruke, kržljavo tijelo odjednom je živahno.

On se smije, okreće se na peti, trga crveni pečat, sa znakom, malo po strani u odnosu na sredinu, svoje obitelji.

Prepoznaje sestrin rukopis prije nego što pridiže glavu. Na pozornici, mladić ukočeno prilazi starijem glumcu, oprezno prati rub podija, kao da pod ispod njega prekriva vrelo, rastaljeno olovo.

“Bože presveti”, grmi, a glas mu se širi pod drvenim gredama, po gipsu na zidovima. Zna kako upotrijebiti glas,

kako ga pojačati i proširiti da postane glasom pravoga diva. Glumci zastaju kao ukopani, razjapljenih usta.

“Imamo još samo nekoliko sati do trenutka kada će ovu dvoranu ispuniti dobri stanovnici Kenta. Namjeravate im prirediti cirkus? Kanimo li ih nasmijati ili igramo nekakvu tragediju? Saberite se malo, jer inače sutra nećemo jesti.”

Kratko i zvučno zamahuje papirom koji drži, još malo pilji u njih, da pojača dojam. Čini se da je uspio u naumu.

Mladić kao da je na rubu suza, krši prste i gnječi tkaninu kostima. On se okreće, da prikrije osmijeh pa spušta pogled na pismo.

“Dragi brat”, vidi. I “jako bolestna” i “tvoja ćer”.

“Molim te da nam se vratiš”, piše: “pred njom nije još puno sati”.

Odjednom ima problema s disanjem. U dvorani je vruće kao u kakvoj peći, zrak je pun čestica pljeve. Osjeća kako mu se prsa s mukom dižu i spuštaju, no ima dojam da zrak uopće ne dolazi do njega. Pilji u taj papir, čita riječi, jednom, dvaput. Bjelina papira kao da pulsira, onako jednolična i blistava, u jednom trenutku, a onda kao da nestaje pod crnim potezima ispisanih slova. Na trenutak vidi kćer, lica pridignuta prema njemu, sklopljenih ruku, očiju koje se ne odvajaju od njegova pogleda. Želi olabaviti odjeću koja je na njemu, strgnuti vezice. Mora izaći, mora napustiti ovu zgradu.

Grčevito držeći pismo u ruci, juri prema vratima, gura ih svom težinom. Vani mu sa svih strana na oči nadiru boje: jarkoplavo blistavilo neba, prodornozelena živica, žutobijeli cvjetovi stabla, ružičasta tunika žene koja cestom vodi neku ragu. Životinja na oba boka nosi pletene košare.

Njemu je odmah očito da je jedna košara teža od druge: košare nisu uravnotežene, na jednoj strani vise.

Ispravi taj tovar, najradije bi joj viknuo, onako kako je vikao na glumce u dvorani. Ali nedostaje mu daha. Pluća mu i dalje očajnički hvataju zrak, srce sad luđački lupa u prsnome košu, udara, zastajkuje, ponovno udara. Ima dojam da mu vidno polje na rubovima svjetluca, da blijedi cvjetovi na stablu lelujaju, kao da ih vidi kroz vruć zrak iznad plamena.

Jako bolesna, misli si, pred njom nije još puno sati. Želi srušiti nebo, želi s tog stabla strgnuti sve cvjetove, želi uzeti granu u plamenu i tu djevojku u ružičastome i njezinu ragu Otjerati preko ruba litice, samo da ih se riješi, samo da mu se svi sklone s puta. Toliko kilometara, toliki put sada je između njega i njegova djeteta, a vremena je tako malo.

Svjestan je nečije ruke na ramenu, lica koje mu je blizu, druge ruke koja ga hvata za podlakticu. Uz njega su dvojica prijatelja, pitaju: Što je, što nije u redu, što se dogodilo? Jedan od njih, Heminge, pokušava mu uzeti pismo, odvaja mu prste od papira, ali on ga ne pušta, ne kani ga ispustiti. Da netko drugi pročita te riječi, mogle bi postati istinitima, mogle bi se ostvariti. On se pokušava riješiti tih ljudi, obojice, sviju, jer sad ih je još više, njegovi glumci, natiskuju se oko njega, ali on nekako osjeća zrnato tlo pod koljenima, a glas prijatelja, Hemingea, naglas čita riječi pisma. Ljudi ga sad tapšu po ramenima, pomažu mu da ustane. Netko govori nekome drugome da otrči po konja, bilo kakvoga konja, da ga moraju što prije odvesti u Stratford. Idi, kaže Heminge, onome mladiću, koji je, još

maločas, nervozno stajao na rubu pozornice, i dovedi konja. Mladić odlazi dalje cestom, juri tako da mu se prašina diže za petama, a njegov kostim — nešto apsurdno i smiješno, od brokata i baršuna, izrađeno da na mladićevu tijelu ostavi dojam da je riječ o ženi — vijori oko njega.

On ga gleda kako odlazi, viri kroz gustiš nogu koje ga okružuju.

.

Pred kraj Agnesine druge trudnoće Mary je vrlo oprezna.

Ne dopušta da Agnes dugo bude sama. Primijetila je da snahin trbuh sve više raste, da je zaobljeniji i više nego što se čini mogućim. Već je vidjela da Agnes potajno sprema određene stvari u torbu pod stolom: krpe, škare, špagu, paketiće s biljem i sušene kore voća. Izgleda upravo nevjerojatno, kao da pod haljinom potajno nosi bundeve.

Nije mi jasno kako još uopće hoda, promumljao je jedne noći John, dok su ležali, iza čvrsto navučenog zastora, u svojoj postelji. Kako se uopće drži na nogama?

Mary je drži na oku, a to traži i od Elize i posluge. Neće dopustiti da se ovaj unuk — svi se nadaju dječaku — rodi u grmlju, kao sirota Susanna. Ali to je, tješi se ona, bilo prije nego što je posve shvatila razmjere Agnesina čudaštva i navika.

“Cim zatraži da se pobrineš za Susannu, čim vidiš da uzima onu torbu, javite mi”, Mary gotovo sikće sluškinji.

“Isti tren. Jesi li me čula?”

Djevojka kima, oči su joj razrogačene.

Agnes na vatri zagrijava med, u njega kani umiješati ekstrakt odoljena i tinkturu mišjakinje. U njega uranja žlicu pa je gura na jednu stranu pa na drugu, miješa, gleda kako med klizi i prelazi preko drvenog vrška. Sve više popušta pod toplinom, gubi onu krutost, mekša i pretvara se u

tekućinu, prelazi iz jednoga stanja u drugo. Misli na pismo koje je od njezina supruga došlo početkom tjedna. Dvaput je zamolila Elizu da joj ga pročita i želi je ponovno zamoliti da joj ga pročita i danas, čim je pronađe. On u njemu piše Agnes da je dobio ugovor za izradu rukavica za glumce u jednome kazalištu: Agnes je morala zamoliti Elizu da se vrati i još joj jednom pročita te riječi, da se uvjeri da je sve dobro razumjela, da joj ih pokaže na papiru, kako bi ih ponovno prepoznala, poslije. Glumci. Kazalište. Rukavice.

Takve im rukavice trebaju, pročitala je tada Eliza, zamuckujući, namrštena lica, dok je pokušavala izgovoriti nepoznate riječi. Dugačke viteške, za borbe, fine rukavice s dragim kamenjem i perlicama za kraljeve i kraljice i prizore na dvoru, meke rukavice za dame, ali potonje moraju svakako biti veće jer trebaju stati na ruku dječacima koji ih glume.

Toliko toga za promišljanje u tome pismu. Agnes su trebali dani i dani da upije sve pojedinosti. Te je riječi unedogled premetala u glavi, pratila ih prstom na papiru, a sada ih je već i znala napamet. Drago kamenje i perlice.

Prizori na dvoru. Ruke mladih glumaca. I meke rukavice za dame. Nešto u vezi s načinom na koji je sve to napisao, uz takve dojmljive pojedinosti, u dugačkome odlomku o tim rukavicama za glumce, Agnes ukazuje na nešto. Još nije sigurna što. Na neku promjenu u njemu, nešto što je drukčije ili se okrenulo. Nikada nije toliko pisao o toliko malo toga: o ugovoru za izradu rukavica. To je običan ugovor, kao i nebrojeni drugi, zašto se, onda, ona osjeća kao nekakva životinjica koja čuje nešto iz velike daljine?

Naginje se da uzme tinkturu mišjakinje i već je se sprema dodati medu, polagano, kap po kap, kada u donjem dijelu trbušne šupljine osjeti nešto neobično, a opet tako poznato. Neko potezanje, stiskanje, ustrajno, točno određeno. Ona zastaje. Ne može biti to. Prerano je. Mjesec još barem jednom treba postati pun da bi se rodilo to dijete.

Bit će da je neki lažni bol, jedan od onih koji tijelo upozoravaju na to što se sprema. Uspravlja se, pritom se pridržava za ognjište. Trbuh joj je toliko velik — daleko veći nego prošli put - da postoji opasnost da se sruši i padne u plamen.

Hvata se za okvir ognjišta, ravnodušnošću na kakvu nije naviknuta gleda kako joj zglobovi na prstima postaju bijeli. Što se događa? Namjeravala je zamoliti Elizu - danas ili sutra - da mu piše, da ga zamoli da im se vrati. Zaključila je da bi voljela da je ovdje u vrijeme poroda. Voljela bi ga ponovno vidjeti, uhvatiti ga za ruku prije nego što ovo dijete dođe na svijet. Želi mu se zagledati u lice, otkriti što se zbiva u njegovu životu, pitati ga o tim rukavicama za kraljeve, kraljice i glumce. Želi, uviđa sada, dok tako stoji kraj vatre, provjeriti je li isti kao i uvijek, je li ga London promijenio do neprepoznatljivosti.

Udiše: slatkast, cvjetni miris meda, jedak miris odoljena, kiselkast mošusni miris mišjakinje. A bol, umjesto da popušta, samo jača. Svjesna je toga da joj se središte steže, kao da ju je netko obavio željeznim pojasom.

Ovo nije lažni bol. Stiskat će je i stezati, sve dok njezino tijelo na svijet ne donese dijete. To može potrajati satima, može i danima: sad shvaća da nema nikakvu predodžbu o trajanju. Agnes izdiše, polagano, polagano, s jednom

rukom na ognjištu. Ovo nije očekivala. Nije bilo nikakve najave.

Mislila je da će mu stići javiti. No sad nema vremena.

Ovo je prerano. To dobro zna. Ipak, zna i da se protiv ovakvog bola ne može ništa, da se ne može zaobići.

Agnes se okreće prema sobi. Sve oko nje odjednom izgleda drukčije, kao da to nikada nije vidjela, kao da svakodnevno ne briše i ne lašti taj stol, te stolice, ne mete kameni pod, ne trese prašinu iz one tapiserije na zidu i saga. Tko živi ovdje, u ovoj uskoj sobi, s prozorima olovnih okvira na završetku, i dugačkim policama s posudama i raznim vrstama praha? Tko je u vrč stavio te grančice lijeske, tako da iz tih stisnutih pupoljaka ranije izniknu jarki, naborani listovi?

Napustilo ju je sve što je bilo pouzdano. Ništa nije onakvo kakvo misli da jest. Mislila je da ima još vremena.

Mislila je da će se ovo dijete roditi dosta kasnije, ali izgleda da ipak neće. Ona, koja oduvijek zna, koja oduvijek sluti što će se dogoditi prije samoga događaja, koja je spokojno prolazila krajnje providnim svijetom, zatečena je na krivoj nozi, posve nespremna. Kako je to moguće?

Agnes dodiruje trbuh, kao da želi komunicirati s djetetom koje je u njemu. U redu, kao da mu želi reći, ako mora biti tako, neka bude tako. Poslušat ćemo te. Bit ću spremna za tebe.

Mora se požuriti. Mora izaći iz kuće koliko je brže moguće. Ovo dijete neće roditi ovdje, pod ovim krovom.

Zna da je Mary drži na oku. Morat će sve obaviti brzo, neprimjetno i prepredeno. Mora odmah otići.

Kraj nje Susanna čuči na podu, drži lutku za nogu i nešto usklikuje samoj sebi.

“Dođi”, kaže joj Agnes, tonom pokušava prenijeti vedru odlučnost. Pruža ruku prema njoj. “Idemo potražiti Elizu, može?”

Susanna, izgubljena u igri s naopačke okrenutom lutkom, u nevjerici gleda kako se ruka odrasle osobe spušta prema njoj. U jednom trenutku tu je bila lutka, a lutka je bila osoba koja može letjeti, samo što joj se ne vide krila, a ona, Susanna, također može letjeti, njih dvije idu u nebo, među ptice, iznad drveća. A sada je tu ovo: ruka.

Pridiže glavu i nad sobom vidi majku, divovskoga trbuha, odsutna lica, kako govori nešto o Elizi, o tome da nekamo idu.

Susannino se lice grči i mršti. “Ne”, kaže pa objema rukama čvršće hvata lutkinu nogu.

“Molim te”, kaže njezina majka, a glas joj ne zvuči kao inače. Nekako je zategnut i skučen, poput haljinice koju je osoba prerasla.

“Ne”, ponavlja Susanna, sada već ljutita jer pomalo gubi nit igre, udaljava se od nje zbog tolikih riječi koje do nje dopiru odozgo. “Ne-ne-ne!”

“Da”, kaže Agnes, a Susanna zapanjeno osjeća da ju je podignula, da se sag pred ognjištem udaljava od nje, da vatra promiče kraj nje, dok je majka, bez imalo pompe, iznosi iz sobe, odvaja od lutke, koja je pala na pod, vodi kroz vrata pa stazom do praonice, gdje stoji sluškinja, riba neku zdjelu.

“Evo”, kaže Agnes pa joj u ruke gura dijete koje već gromoglasno plače. “Možeš li je odvesti Elizi?” Naginje se i ljubi Susannu u obraz, potom u čelo, a zatim ponovno u obraz. “Oprosti, dušo. Vratit ću se. Jako brzo.”

Agnes se brzo udaljava, jako brzo, istim putom, dolazi do svojega ognjišta upravo u trenutku kada nailazi novi bol. Sad više uopće nema sumnje u to što se događa. Svega se sjeća od prošli put, osim što sad ima nekakav drukčiji osjećaj. Sve je nekako brzo, prerano, ustrajno. Još nije ondje gdje bi trebala biti, u šumi, sama, s drvećem nad glavom.

Nije sama. Još je ovdje, u gradu, u svojoj kući. Ne smije čekati više ni trenutak. Ah-ah-ah, čuje vlastite uzdisaje.

Snažno se hvata za naslon stolice, čeka da bol mine. Potom dolazi do stola, gdje je ostavila onu torbu.

Prstima obavija remen torbe i za koji trenutak već je na ulaznim vratima, provlači se kroz njih, izlazi. Neposredno prije nego što će ih zatvoriti, na trenutak osluškuje pa kima, zadovoljno: Susanna je prestala plakati, a to znači da je s njom zacijelo teta.

Prelazi ulicu, zastaje da propusti nekog konja, a netko ide za njom, sustiže je. Okreće se i vidi Gilberta, šogora, koji je već kraj nje i smiješi se.

“Ideš nekamo?” pita, uzdignutih obrva.

“Ne”, odgovara Agnes, već obuzeta panikom, koja joj, poput bila, pulsira u čelu. Mora doći do šume, jednostavno mora. Prisile lije da ostane ovdje, ne zna što će se dogoditi.

Neće biti dobro. Nešto će poći po zlu. U to je posve sigurna, iako ne zna objasniti razloge. “Mislim, da. Idem u...”

Pokušava se usredotočiti na Gilberta, ali su joj njegovo lice,

brada, sve na njemu, mutni i nejasni. Još jednom iznenađeno uviđa koliko nije sličan bratu. “U...” Traži neko uvjerljivo objašnjenje “... pekarnicu.”

On je hvata za lakat. “Dođi”, kaže.

“Kamo?”

“Natrag u kuću.”

“Ne”, kaže ona pa povlači lakat. “Neću. Idem u pekarnicu, a ti... ti me moraš pustiti. Ne smiješ me sputavati.”

“Da, moram.”

“Ne, ne smiješ.”

U tom trenutku žurno im pritrčava Mary, bez daha.

“Agnes”, kaže pa je hvata za drugu ruku, “moraš se vratiti u kuću. Sve je već spremno. Ne smiješ se brinuti.” A onda se, samo iz kuta usta, obraća Gilbertu: “Idi po primalju.”

“Ne”, Agnes sada viče, “pustite me.” Kako da tim ljudima objasni da ne može ostati ovdje, da ne može tako roditi dijete? Kako da ih natjera da shvate užas koji je ispunjava sve otkako je čula riječi iz onoga pisma?

Agnes hvataju, napola odnose, napola odvlače, ne u onu njezinu usku kućicu, nego u svoju, kroz svoja široka vrata, prolazom pa uskim stubama. Jedna se vrata otvaraju, a ona gotovo ulijeće, čvrsto spojenih gležnjeva, koje joj drže kao da je kakva zločinka, kakva luđakinja. Čuje kako neki glas govori: Ne, ne, ne. Osjeća kako nailazi bol, onako kako je moguće naslutiti kišni oblak koji se približava prije nego što ga čovjek ugleda. Želi stati, čučnuti, tako da bude pripravna, spremna, da joj se može suprotstaviti, ali netko joj pritišće ramena i vraća je na

krevet. Netko drugi snažno joj drži čelo. Ondje je i primalja, zadiže joj suknju, govori da mora pogledati, da muškarci moraju izaći, da smiju ostati jedino žene.

Agnes želi samo šumsko zelenilo. Žudi za onim šarolikim, živahnim igrama svjetla i sjene na tlu, za onim milostivim hladom lisnatoga pokrova, ne posve tihim, za onim mirom i zaštićenošću koju pružaju stabla, koja se ponavljaju i nižu, koja nestaju u daljini. Neće dospjeti do šume. Sada više nema vremena. U ovoj je kući previše vrata, to dobro zna.

Da je barem on bio ovdje. On bi ih uspio obuzdati. On bi poslušao njezine molbe, na onaj svoj način, kad se naginje prema osobi, kao da doslovce upija njezine riječi.

On bi se bio pobrinuo za to da ona dođe do šume, da je ne prisile da dođe ovamo. Što je to učinila? Zašto ga je otpravila? Što će biti s njima, kad su tako odvojeni, dok se on cjenka i bori za kazališni novac, izrađuje rukavice za ruke mladića kako bi izgledali kao žene, dok je ona zaključana i zatočena u ovoj sobi, tako daleko, a nitko ne može preuzeti njezinu ulogu? Što je to učinila?

Agnes ih gura od sebe, ustaje s kreveta. Korača, umjesto po šarolikoj, vijugavoj stazi među stablima, od zida do zida pa natrag. Teško joj je srediti misli i upravljati njima. Voljela bi koji trenutak biti sama, bez ikoga, bez bola, da dobro promisli o svemu. Krši ruke. Čuje sebe, ili nekoga, kako zapomaže: Zašto sam to učinila? Ne zna što znači “to”. U ovoj sobi, zna, rodio se njezin suprug - i njegova braća i sestre, čak i oni mali, koji su umrli. On je ovdje prvi put udahnuo, među ovim zastorima, kraj ovoga prozora.

Ona se obraća njemu, u tome zbrkanom umu, ne stablima, ne magičnome križu, ne šarama i tragovima lišajeva, ne čak ni svojoj majci, koja je umrla pri porodu.

Molim te, govori mu ona, unutar vlastite glave, molim te, vrati se. Trebaš mi. Molim te. Nisam smjela kovati takve planove i tako te otpraviti odavde. Samo daj da ovo dijete sigurno dođe na svijet, da preživi, da ja preživim da se o njemu mogu brinuti. Samo da oboje ovo nekako preživimo. Molim te. Nemoj da umrem. Nemoj da skončam hladna i ukočena na krvavoj postelji.

Nešto nije kako treba, nešto je pogrešno, krivo. Ne zna što. Kao da sluša kakav instrument s jednom neugođenom žicom: ima onaj nelagodni osjećaj da sve nije posve kako treba. Sve se događa prebrzo, prerano. Nije imala nikakav predosjećaj da se ovo sprema. Na pogrešnome je mjestu.

On je na pogrešnome mjestu. Ona možda ne uspije, možda se ne izvuče. Možda je majka, već u ovome trenutku, doziva na ono mjesto s kojeg se ljudi nikad ne vraćaju.

Primalja i Mary sada drže ruke na njoj, vode je prema tronošcu, samo što to nije pravi tronožac. Riječ je o zacrnjenome i nauljenome drvu, s trima nogama, raširenima, ispod kojeg se nalazi posuda za pranje, bez pravog sjedala — tek velika rupa. Agnes se to nikako ne sviđa, ne sviđa joj se to sjedalo kojeg nema, ta praznina pa se povlači, uzmiče, pokušava istrgnuti ruke iz njihova zahvata. Ne kani sjediti na toj crnoj stolici.

Ono pismo. Što je bilo drukčije u vezi s onim pismom?

Stvar nije bila u pojedinostima ni u popisu potrebnih rukavica. To što je spomenuo dugačke damske rukavice?

Smeta li joj, boli lije spominjanje žena? Čini joj se da ne.

Stvar je u nekom osjećaju koji je zračio s tog papira.

Razdraganosti koja se dizala, poput pare, između riječi koje je napisao. Čini joj se da nikako nije u redu što su njih dvoje toliko daleko jedno od drugoga, što su tako razdvojeni. Dok on odlučuje o duljini rukavica, načinu ukrašavanja perlicama, kakav bi vez najbolje odgovarao kralju u predstavi, ona je na neizdrživim mukama i na korak od smrti.

Umrijet će, misli. Koji bi inače bio razlog za to što nije bilo baš nikakve naznake da će se ovo dogoditi? Da će umrijeti, preminuti, napustiti ovaj svijet. Nikada ga više neće vidjeti, nikada više neće vidjeti Susannu.

Agnes se spušta na pod, shrvana tim predosjećajem.

Nikada više. Priprema se, dlanova čvrsto oslonjenih o podne daske, nogu savijenih sjedne i druge strane, u čučnju. Ako me očekuje smrt, neka samo bude brza, moli se. Neka dijete koje je u njoj preživi. Neka se on vrati i bude s djecom. Neka s naklonošću misli na nju, zauvijek.

Primalja je vuče za rukav, no čini se da je Mary odustala od pokušaja da je navede na onu stolicu. Agnes ne dopušta da je netko vodi. Ima dojam da Mary to sad već zna. Mary sjeda na onaj omraženi tronožac i u ispruženim rukama drži komad muslina, spremna uhvatiti dijete.

Kazalište se, napisao joj je, nalazi u mjestu koje se naziva Shoreditch. Eliza je morala iskušavati tu riječ, izgovarati je slovo po slovo, da je nekako pojmi. “Shore”, rekla je tada, a onda “ditch”. “Shore-ditch”? ponovila je Agnes. Zamislila je obalu8 rijeke, muljevitu, obrubljenu 8

Engl, shore, (op. prev.)

trskom, neko mjesto na kojem bi mogle rasti žute perunike, gnijezditi se ptice, a potom i neki jarak9, varljivo sklisku rupu, kanal strmih rubova, koji na dnu ima blatnjavu vodu. “Shore” pa “ditch”. Prvi dio riječi ukazuje na neko zgodno mjesto, drugi na nešto užasno. Kako na obali može postojati takav jarak? Već je bila zaustila u želji da pita Elizu, no Eliza je čitala dalje, opisivala neku predstavu koju je ondje gledao, dok je čekao onog čovjeka s ugovorom za rukavice, predstavu o zavidnome vojvodi i njegovim nevjernim sinovima.

Primalja otpuhuje, spušta se na pod, nešto petlja sa svojom suknjom i pregačom, kaže da će joj trebati više platiti, da njezina koljena tome nisu dorasla. Zamalo se posve pruža na sagu i gleda gore.

“Ubrzo će biti gotovo”, glasi njezino mišljenje.

“Tiskaj”, kaže, pomalo otresito.

Mary stavlja ruku Agnes na rame, drugu na njezinu nadlakticu. “No, no”, govori joj tiho. “Ubrzo će završiti.”

Agnes njihove riječi čuje s velike udaljenosti. Misli su joj sada vrlo kratke, skraćene, ogoljene do kosti. Suprug, misli ona. Rukavice. Glumci. Perlice. Kazalište. Zavidni vojvoda. Smrt. Misliti s naklonošću. Uspijeva formirati spoznaju, možda ne riječima, već osjećajem, da u tom pismu nije zvučao drukčije, nego kao da se vratio. Vratio se sebi. Obnovljen. Bolji. Vratio se.

Sada gleda, sa svojevrsnom ravnodušnom opčinjenošću, kako joj se između nogu pojavljuje nešto kupolasto. Saginje glavu, prema sebi, da bolje vidi. Iz nje 9

Engl, ditch, (op. prev.)

izlazi tjeme, okreće se, izvija, onako sluzavo, poput kakva vodenog stvorenja pa rame, dugačka leđa, na kojima se ističu kralješci. Primalja i Mary hvataju dijete između sebe, Mary kaže, dječak, dječak, a Agnes vidi suprugovu bradu, njegova napućena usta. Vidi svijetlu kosu svojega oca, ponovno, koja strši s ovoga čela. Vidi dugačke, fine prste svoje majke. Vidi svojega sina. .

Agnes i dječak sad su na krevetu, ona doji dijete, koje sićušnom rukom posesivno drži majčinu dojku. Nahranit će ga prije svega, prije nego što se opere, rekla je. Ustrajno je tražila da pupčanu vrpcu i plodnu ovojnicu omotaju i povežu tkaninom. Pridignula je glavu i gledala kako Mary i primalja obavljaju tu zadaću. To će, govori im, zakopati pod jedno stablo kad dijete napuni prvi mjesec. Primalja skuplja pribor, sprema stvari u torbu, slaže plahtu, prazni posudu kroz prozor. Mary sjedi na krevetu, govori Agnes da joj mora dopustiti da povije dijete, da se to tako radi, da su sva njezina djeca uvijek bila povijena i pogledaj kako su ispala, svi su veliki i snažni momci, svi redom, kao i Eliza, a Agnes odmahuje glavom. Nema povijanja, hvala, govori, a primalja se u kutu samo smiješi, jer je pomagala Mary pri njezina posljednja tri poroda i shvatila da je daleko samozadovoljnija nego što bi trebala biti.

Primalja tkaninom briše posudu i mora pognuti glavu jer je ta snaha, neobična djevojka po svim mjerilima, itekako dorasla Mary. To sad jasno vidi. Bila bi spremna okladiti se u sve novčiće koje ima (skrivene u zemljanoj posudi ispod blata kojim je obložena njezina koliba, za što ne zna nitko živ) da ovo dijete neće biti čvrsto povijeno.

Zbog nečega se osvrće, s krpom u ruci. Kad bude pričala tu priču, a slušat će je desetak ili više sugrađana, reći će da ne zna zašto se zapravo okrenula: jednostavno se okrenula. Intuicija svih dobrih babica, reći će poslije, prstom lupkajući po nosu.

Agnes sjedi u krevetu, jednom rukom pritišće trbuh.

Drugom i dalje drži novorođenče na prsima. “Što je?” pita Mary pa ustaje.

Agnes odmahuje glavom pa se ponovno presavija, tiho stenje.

“Daj mi dječaka”, kaže Mary pa pruža ruke. Na licu joj se vidi uzbunjenost, ali i brižnost. Želi to dijete, vidi jasno primalja, bez obzira na sve, unatoč svojih osmero djece, unatoč dobi. Želi to dijete, želi ga osjetiti privijeno uza se, držati tu zbijenu, zgusnutu toplinu.

“Ne”, kaže Agnes, kroz stisnute zube, zgrčena tijela.

Izraz lica sad joj je izbezumljen, napet, prestrašen. “Što se događa?” šapće, promuklo, preplašeno poput djeteta.

Primalja joj prilazi. Stavlja dlan na djevojčin trbuh i pritišće ga. Osjeća kako se koža zateže, uvlači. Pridiže joj suknju i gleda gore. I vidi: vlažnu zaobljenu plohu druge glave. Ne može biti ništa drugo.

“Počinje opet”, kaže.

“Kako to misliš?” pita Mary, pomalo svisoka.

“Počinje iznova”, ponavlja primalja. “Stiže još jedno dijete.” Tapša Agnes po nozi. “Imaš blizance, draga moja.”

Agnes tu novost prihvaća bez riječi. Ponovno se naslanja i leži, čvrsto drži sina, iscrpljena, siva lica, mlohavih udova, pognute glave. Jedini su znak trudova

lice koje postaje sve bjelje, napućene usne. Dopušta im da uzmu dijete i stave ga u kolijevku kraj vatre.

Mary i primalja stoje svaka s jedne strane kreveta.

Agnes ih gleda, razrogačenih i staklastih očiju, sablasno blijeda lica. Uzdiže prst i pokazuje, prvo Mary, a onda i primalju.

“Vas dvije”, progovara promuklo. “Što je rekla?” pita primalja Mary.

Mary odmahuje glavom. “Nisam sigurna.” A onda se obraća djevojci: “Agnes, dođi na onu stolicu. Spremna je.

Ovdje je. Mi ćemo ti pomoći. Vrijeme je.”

Agnes obuzima neizdrživ bol, tijelo joj se grči prvo na. jednu pa na drugu stranu. Prstima hvata plahtu, povlači je s ležaja, njome pokriva usta. Krik koji se otima iz nje isprekidan je i prigušen.

“Vas dvije”, mumlja ponovno. “Oduvijek mislim da će mi tu stajati djeca, kraj postelje, ali pokazalo se da ste to ipak vas dvije.” “Što je to rekla?” pita primalja, ponovno nestaje pod porubom Agnesine haljine.

“Nemam pojma”, kaže Mary, vedrinom koju zapravo ne osjeća.

“Bunca”, kaže primalja i sliježe ramenima. “Ne zna gdje je. Na neke tako djeluje. No, da”, kaže pa se ponovno pridiže, “ovo dijete stiže. Moramo je nekako skloniti s kreveta.”

Hvataju je svaka pod jednu ruku pa je pridižu. Ona im dopušta da je iz kreveta odvedu do onoga tronošca pa se

bez prigovora spušta. Mary stoji iza Agnes, pridržava joj gotovo posve mlohavo tijelo.

Nakon nekoliko trenutaka Agnes počinje govoriti, ako se tako uopće mogu nazvati ti zvukovi i nepovezane riječi. .“Nisam smjela...”, mumlja, a glas joj je tek jedva čujan šapat, dok s mukom hvata zrak, “... nikako nisam smjela... pogriješila sam... Nije ovdje... ne mogu...”

“Možeš”, kaže primalja s poda. “I hoćeš.”

“Ne mogu...”, Agnes hvata Mary za ruku, vlažna lica, razrogačenih očiju, koje svjetlucaju, ne vide, snagom volje želi je navesti na to da shvati, “... znate, majka mi je umrla... a... a ja sam ga otpravila... i ne mogu...”

“Ti...”, počinje primalja, no Mary je prekida.

“Tiho”, govori strogo. “Radi što moraš.” Zatim dlanom obavija Agnesino posve blijedo lice. “Stoje?” šapuće joj.

Agnes je gleda i preklinje tim očima s mrljicama boje, obuzeta strahom. Mary na njezinu licu još nije vidjela takav izraz.

“Stvar je...”, šapuće, “što sam gaja... otpravila odavde... a onda mi je umrla majka.”

“Znam da je umrla”, kaže Mary, dirnuto. “Ali ti nećeš umrijeti. U to sam sigurna. Ti si snažna.”

“Ona... bila je snažna.”

Mary je čvrsto hvata za ruku. “Sve će biti u redu, vidjet ćeš.”

“Ali problem...”, govori Agnes, “...je u tome... nisam smjela... nikako nisam trebala...” “Što? Što nisi trebala?”

“Nikako ga nisam smjela poslati... u... u London... Bila je to greška... Trebala sam...”

“Stvar nije bila u tebi”, kaže Mary, tješeći je. “Stvar je bila u Johnu.”

Agnesina glava, koja se klima na vratu, sad se naglo okreće prema njoj. “Ja sam kriva”, mumlja, stisnutih zuba.

“Kriv je John”, ustraje Mary.

Agnes odmahuje glavom. “Neću preživjeti”, kaže, jedva hvatajući dah. Hvata Mary za ruku, prstima joj na koži ostavlja bolne točke. “Hoćete li se vi pobrinuti za njih?

Vi i Eliza. Hoćete?”

“Pobrinuti se za koga?”

“Za djecu. Hoćete li?”

“Pa svakako, ali...”

“Ne dajte da ih uzme moja maćeha.”

“Ni slučajno. Ja nikada ne bih...”

“Samo ne Joan. Bilo tko, samo ne Joan. Obećajte mi.”

Na licu joj se vidi koliko je sluđena, koliko izmoždena, prstiju zgrčenih u Maryinoj ruci. “Obećajte mi da ćete se brinuti o njima.”

“Obećavam”, kaže Mary pa se mršti, zagledana u snahino lice. Što je vidjela? Što zna? Mary osjeća jezu, nelagodu, koža joj se ježi od užasa. Odbija, najvećim dijelom, vjerovati što ljudi govore o Agnes, da ljudima može predvidjeti budućnost, da im može čitati iz dlana ili što već radi. No sada, prvi put, čini joj se da shvaća na što ljudi zapravo misle. Agnes pripada nekome drugom svijetu. Posve ne pripada ovamo. Međutim, pomisao na to

da Agnes umire, i to pred njom, ispunjava je zdvojnošću.

Ne može to dopustiti. Što bi u tom slučaju rekla sinu?

“Obećavam”, ponavlja, gleda snahu izravno u oči.

Agnes joj pušta ruku. Zajedno gledaju njezin ispupčeni trbuh, primaljina ramena ispod njega.

Drugi je porod kratak, brz i težak. Trudovi se javljaju bez konkretnijih razmaka, uopće ne posustaju, i Mary jasno vidi da Agnes, poput utopljenika koji već pomalo tone, između njih ne uspijeva doći do zraka. Krikovi su joj, pred kraj, isprekidani, promukli, zdvojni. Mary je drži, i njoj je lice mokro od suza. Počinje oblikovati riječi, u glavi, riječi koje će reći sinu. Dale smo sve od sebe. Učinile sve što je bilo u našoj moći. U konačnici je nismo uspjele spasiti.

Kad se dijete ukazuje, svima im je jasno da smrt koje su se toliko užasavale ipak nije dio Agnesine sudbine. Dijete je sivo, pupčana vrpca čvrsto mu je obavljena oko vrata.

Sve samo šute dok primalja jednom rukom izvlači dijete, a drugom ga hvata. Djevojčica, upola manja od dječaka, i ne da je glasa. Oči čvrsto zatvorene, šake stisnute, usne napućene, kao da se ispričavaju.

Primalja brzo, spretno odmata vrpcu pa malenu lutku okreće naglavce. Udara je po stražnjici, jednom, dvaput, ali ne događa se ništa. Nema zvukova, nema plača, nema traga životu. Primalja i treći put diže ruku.

“Dosta”, kaže Agnes pa pruža ruke. “Dajte je meni.”

Primalja mumlja nešto o tome kako je ona ne bi trebala gledati, kako to donosi nesreću. Najbolje je, kaže, da je ne vidiš. Ona će je odnijeti, kaže, pobrinuti se da je dostojno pokopaju.

“Dajte mije”, kaže Agnes i već se diže s tronošca.

Mary kreće naprijed i uzima dijete od primalje.

Djevojčica ima savršeno lice, misli, preslikano bratovo — isto čelo, ista vilica i obrazi. Ima trepavice i nokte i još je topla.

Mary to minijaturno tijelo predaje Agnes, koja ga prima i privija, dlanom mu pridržava glavu.

Sobom vlada potpuna tišina.

“Imaš prelijepog dječaka”, kaže primalja nakon nekoliko trenutaka. “Donesimo ga ovamo pa ga možeš nahraniti.”

“Ja ću ga donijeti”, kaže Mary i već kreće prema kolijevci.

“Ne, ja ću”, kaže primalja pa staje pred nju, zatvara joj put.

Mary je razdraženo gura hvatajući je za rame. “Miči mi se s puta. Idem po unuka.”

“Gospođo, moram reći da...” Primalja se uspravlja i kreće prema njoj, ali ne dovršava rečenicu, jer se iza njih čuje slabašan a onda sve jači plač.

Obje se okreću, istovremeno.

Dijete u Agnesinu naručju, ona djevojčica, plače, ruku ukočenih od gnjeva, sićušno joj tijelo poprima ružičastu boju dok udiše sve više zraka. .

Dvoje djece, znači, ne jedno. Agnes to govori samoj sebi dok leži u postelji, iza navučenih zastora, da je štite od jakog propuha.

Još nije nimalo sigurno, u tih prvih nekoliko tjedana, da će djevojčica preživjeti. Agnes to zna. Zna i u umu, i u kostima, i u koži, sve do samoga srca. Zna to po načinu na koji njezina svekrva oprezno ulazi u sobu i gleda djecu, ponekad im načas polaže dlan na prsa. Vidi to i u načinu na koji Mary nagovara Johna da djecu odnese na krštenje: ona i John novorođenčad umataju u bezbrojne dekice, zatim ih spremaju pod odjeću i žurno odlaze k svećeniku.

Mary nešto nakon toga ulijeće u kuću, držeći se poput žene koja je upravo završila nekakvu utrku, preduhitrila neprijatelja, pruža joj manje dijete i govori: Evo, obavljeno je, evo je. Čini se da Agnes ne može spavati. Ne može ustati. Ne može imati slobodnu ili praznu ruku. U svakom trenutku trebat će držati jedno ili oboje djece. Hrani jedno pa drugo pa onda opet ono prvo. Hrani ih i istovremeno, tako da se dodiruju glavom posred njezinih prsa, dok ih drži svako pod jednom rukom. I tako ih hrani i hrani i hrani.

Dječak, Hamnet, već je snažan. Ona to zna od trenutka kad ga je prvi put ugledala. Hvata se za nju odlučno i samouvjereno, siše krajnje usredotočeno. A djevojčicu, Judith, treba poticati da jede. Ponekad, kad otvori usta i kad joj ona u njih stavi bradavicu, doima se zbunjenom, kao da točno ne zna što bi trebala činiti. Agnes je mora milovati po obrazu, kuckati po bradi, prstom joj prolaziti po donjoj vilici da je podsjeti da siše, da upija, da živi.

Agnesina predodžba o smrti, već dugo, ima oblik jedne jedine prostorije, osvijetljene iznutra, možda nasred kakvog močvarnog terena. U toj su prostoriji oni koji žive.

Mrtvi se vrzmaju vani, oko nje, priljubljuju dlanove i lica i

prste uz prozorsko staklo, očajnički se žele vratiti, doći do svojih. Neki u toj prostoriji čuju i vide one koji su vani.

Neki mogu i govoriti kroza zidove. Većina to ne može.

Predodžba o tome da bi to sićušno djetešce nekako trebalo živjeti ondje, vani, u hladnoj i magličastoj močvari, bez nje, upravo je nezamisliva. Neće joj dopustiti da prijeđe na drugi svijet. A onamo uvijek odlazi onaj slabiji blizanac.

Svi, jasno vidi, čekaju, suspregnuta daha, da se dogodi upravo to. Zna da su za djevojčicu vrata koja vode iz prostorije sa živima odškrinuta. Osjeća to ledeno strujanje zraka, miris te hladnoće. Zna da bi trebala imati samo dvoje djece, ali to neće prihvatiti. To govori samoj sebi, u najmračnijim trenucima noći. Neće dopustiti da se to dogodi, ni večeras, ni sutra, nikada. Pronaći će vrata i zalupiti ih.

Blizance drži u krevetu, privijene uza sebe. Jedno joj dijete diše u jedno, a drugo u drugo uho. Kad se Hamnet budi, uz drečav plač, jer je gladan, Agnes budi i Judith.

Jesti, malena, šapuće joj, sad moraš jesti.

Pribojava se svojih predviđanja, doista se boji. Ledeno jasno prisjeća se prizora u kojem dvije osobe stoje u podnožju njezina kreveta u kojem će dočekati kraj. Sada zna da je moguće, više nego moguće, da će jedno njezino dijete umrijeti, jer djeca umiru, to se događa stalno. Ali ona to neće dopustiti. Neće. Ispunit će to dijete, tu djecu, životom. Ona će se ispriječiti između njih i tih vrata koja vode van i ona će stajati ondje, ogoljenih zuba, zapriječiti im put. Svoje troje dječice zaštitit će od svega što je izvan granica ovoga svijeta. Neće stati, neće spavati, dok se ne uvjeri da su na sigurnome. Suprotstavit će se, boriti,

poništiti to predviđanje koje je uvijek uz nju, o dvoje djece.

Hoće. Zna da može.

Kad joj se suprug vrati, u jednom je trenutku ne prepoznaje. Pogledom traži svoju lijepu suprugu punih usana, kako stoji pokraj svojih lonaca i mužara, ali umjesto nje nalazi ispijeno stvorenje, koje nepomično leži u krevetu, napola sluđeno od neispavanosti, odlučnosti i posvećenosti samo jednome cilju. Nailazi na ženu mršavu i iscrpljenu od dojenja, očiju okruženih sivim kolutovima, lica koje je zdvojno i krajnje usredotočeno. Nailazi i na dvoje djece istog nečitljivog lica, od kojih je jedno dvostruko veće od drugoga.

Uzima ih, gleda u te mirne, postojane oči. Gleda njihove identične oči. Polaže ih na koljena, tako da su okrenuta obrnuto, jedno glavom uz noge drugoga. Gleda kako jedno dijete u usta stavlja palac drugoga i počinje sisati. Vidi da su njih dvoje započeli zajednički život koji je otpočeo prije bilo čega ostaloga. Dlanovima im dodiruje glavu. Ti, kaže, i ti.

Ona jasno vidi, i unatoč omamljenosti i iscrpljenosti, čak i prije nego što ga stigne uhvatiti za ruku, da ga je on pronašao, da ga prilagođuje, da ga nastanjuje — taj život koji mu je oduvijek bio namijenjen, taj posao koji oduvijek treba raditi. Zbog toga se smiješi, tako ispružena na postelji, kad vidi da stoji onako uspravno, širom izbočenih prsa, lica na kojem nema traga brizi i frustriranosti, kad udiše njegov miris zadovoljstva.

I dalje misle, dok zajedno sjede u toj sobi u kojoj je rodilja, da će mu se ona ubrzo pridružiti u Londonu, da će troje djece povesti u veliki grad i da će ondje zajedno

živjeti. Uvjereni su da će se to dogoditi ubrzo. Ona već planira što će spakirati i ponijeti. Susanni govori da će uskoro živjeti u velikome gradu i da će ona ondje vidjeti kuće i brodove i medvjede i palače. Hoće li i bebe poći s nama, pita Susanna pa ispod oka pogledava prema kolijevci. Da, kaže Agnes i prikriva osmijeh.

On je već pogledao kuće. Štedi novac da kupi nešto za njih. Već zamišlja kako na ramenima nosi Susannu da vidi rijeku, kako ih dovodi u kazalište. Već zamišlja kako njegovi novi prijatelji čeznutljivo i zavidno gledaju tamne oči njegove supruge i vitke ručne zglobove pod rukavicama, zgodne glave njegove djece. Zamišlja kuhinju s dvjema kolijevkama, suprugu koja se nadvija nad vatru, dvorište iza kuće u kojem mogu držati kokoši ili zečeve. Bit će sami, njih petero, s vremenom ih možda bude i više: dopušta si i takve misli. Osim njih neće biti nikoga.

Neće biti obitelji u susjednoj kući. Neće biti braće, ni roditelja, ni svojte koja im upada u kuću u sva moguća i nemoguća doba dana. Neće biti baš nikoga. Samo oni sami, ta kuhinja, te kolijevke. Gotovo osjeća miris kuhinje: površina stola ulaštena voskom, miris djece koji podsjeća na miris ukiseljenog mlijeka, miris uškrobljenog rublja.

Njegova će si supruga pjevušiti dok radi, djeca će gugutati i blebetati, Susanna će biti iza kuće, razgovarati sa zečevima, proučavati njihove vodenaste oči, njihovo glatko krzno, a on će sjediti kod svog ognjišta, okružen obitelji, ne onako stisnut u podstanarskoj sobici, u kojoj piše pisma koja do njih putuju četiri dana. Više neće voditi takav dvostruki život, živjeti tako odvojeno. Oni će biti ondje, s njim. Bit će mu dovoljno da podigne glavu pa da

ih vidi. Više neće biti sam u velikome gradu: ondje će imati čvršće uporište, suprugu, obitelj, kuću. Tko zna što će sve još biti moguće kad i Agnes bude ondje, uz njega?

Ni on ni njegova supruga, dok sjede u toj sobi sa sićušnom djecom, ne znaju da se taj plan nikada neće ostvariti. Ona mu se nikada s djecom neće pridružiti u Londonu. On ondje nikada neće kupiti kuću.

Djevojčica će preživjeti. Izrast će u maleno pa u veliko dijete, ali njezina spona sa životom i dalje će biti slabašna, krhka, ne posve određena. Mučit će je grčevi, udovi će joj se tresti i drhtati, imat će groznice, začepljenje pluća. Koža će joj biti puna osipa, pluća se mučiti da dođu do zraka.

Ako ostalo dvoje djece navuče prehladu, nju će obuzeti groznica. Ako oni zakašlju, ona će se mučiti s pištanjem u prsima. Agnes će za nekoliko mjeseci odgoditi njihov odlazak u London: dok se ne oporavi, moli Elizu da mu piše. Do dolaska proljeća. Dok ne mine ljetna žega. Kada jesenski vjetar postane stvar prošlosti. Nakon što se otopi snijeg.

Judith su dvije godine, majka svake noći bdije uz nju, liječi je parom iz zdjelica s borovinom i klinčićima, na krevetu iza navučenih zastora, tako da može disati, tako da joj se plava boja povuče s usana, da može spavati, prije nego što svima postaje jasno da se nikada neće preseliti u London. Djetetovo je zdravlje prekrhko. Nikako ne bi preživjela u velikome gradu.

Otac će ih posjetiti, za epidemije kuge, kada su kazališta zatvorena. Odustao je od prodaje rukavica, pridobivanja kupaca za očevu robu, posve se odvojio od tog posla. Sada radi samo u kazalištima. Jedne noći gleda

kako njegova supruga hoda amo-tamo s malenom djevojčicom. Muče je grčevi.

Riječ je o nadnaravno lijepome djetetu, čak i nezainteresiranome promatraču, bistrih plavih očiju i mekih, nebeskih uvojaka. Netremice gleda, preko majčina ramena, dok koračaju amo-tamo, s jedne na drugu stranu prostorije, gleda oca. Nijeme suze polagano joj klize niz obraze i sada objema ručicama hvata majčinu noćnu košulju. I on nju netremice gleda. Nakašljava se. Govori supruzi da je odlučio utrošiti ušteđeni novac, ali ne na kuću u Londonu, nego na komad zemlje nadomak Stratforda. Donosit će im lijepu rentu, kaže joj. Ustaje, kao da se želi odvažno suočiti s tom odlukom, s tom novom budućnošću.

U sobi u kojoj je rodila, uz sićušne blizance u krilu, dlanova kojima im obavija tjeme, govori Agnes kako smatra da je njezino predviđanje, njezino proročanstvo o dvoje djece bilo pogrešno. Odnosno, da je to bio predosjećaj o dolasku na svijet blizanaca. To je značilo, kaže on, i dalje zagledan u svoje dvije bebe, da će roditi blizance. Susannu i potom blizance.

Njegova supruga šuti. Kad podiže pogled prema postelji, on vidi da je zaspala, kao da je samo čekala da on dođe, da djecu uzme u krilo, da im glavu položi na dlanove.

.

Agnes se naglo budi, glava joj se pridiže, jezik i usne već gotovo oblikuju neku riječ. Nije sigurna koja bi to točno bila riječ. Sanjala je vjetar, veliku i nevidljivu silu koja joj nezadrživo nosi kosu sjedne strane na drugu, poteže odjeću s tijela, u lice joj nosi prašinu i pijesak.

Spušta pogled prema svojem tijelu. Nije u krevetu, nego se čini da nekako napola sjedi, a napola visi s ruba slamarice, i dalje u haljini. U jednoj ruci drži krpu. Krpa je mokra, izgužvana, topla od njezina dlana. Zašto je drži?

Zašto sjedi tako zgurena i spava?

A onda joj se sve naglo vraća u svijest, kao da zapuh vjetra iz njezina sna odjednom prelazi sobu. Judith, groznica, noć.

Agnes hitro ustaje. Je li do sada spavala? Kako je mogla spavati? Odmahuje glavom, jednom, dvaput, kao da se poku-šava riješiti te snenosti, tog sna. Sobom vlada potpuna tama: najmračniji je dio noći, najkobniji. Vatra je već gotovo izgorjela, vide se još tek ostaci crvene žeravice, svijeća je dogorjela. Zdvojno pipa oko sebe, ne vidi ništa: ovdje je nečiji ud, pod plahtom, koljeno, gležanj. Agnes pipa dalje i nailazi na nečiji ručni zglob, dvije ruke, sklopljene. Koža je na dodir vruća. A to je, govori samoj sebi, dok se okreće i počinje u škrinji mahnito tražiti

svijeću, dobro, jako dobro, jer to znači da je Judith još uvijek živa.

To je dobro, govori samoj sebi, to je dobro, dok uzima hladnu voštanu svijeću i stijenj prinosi žeravici. Dok ima živo-ta, ima i nade.

Stijenj se pali, plamen treperi, smanjuje se, gotovo nestaje, a onda počinje jačati. Krug svjetlosti pojavljuje se oko Agnesine ispružene ruke pa se širi, raspršuje tamu.

To je ognjište, njegov okvir, Agnes vidi svoje cipele i maramu. Pali su na pod. Vidi i ležaj i Judithina stopala, koja proviruju ispod pokrivača. Tu su joj noge, koljena pa i lice.

Agnes ga vidi i dlanom pokriva usta. Koža je toliko blijeda da je gotovo bezbojna. Kapci su napola otvoreni, oči pod njima podignute. Usne, bijele i ispucale, otvorene su i zrak udišu isprekidano, napola.

I dalje dlanom prekriva usta, Agnes sada gleda kćer.

Onaj dio nje koji je njegovao bolesne, pogođene, one koji se oporavljaju, simulante, ucviljene, lude, misli: Neće još dugo. Onaj drugi dio nje, koji je njegovao i brinuo se i skrbio i milovao i hranio i odijevao i grlio i ljubio ovo dijete misli: To ne može biti, to se ne može dogoditi, molim te, samo ne nju.

Agnes se naginje i dodiruje joj čelo, pipa bilo, pokušava joj malo olakšati stanje, a u tom trenutku svjetlost svijeće otkriva prizor toliko neobičan, toliko neočekivan, da Agnes treba još nekoliko trenutaka da shvati što zapravo vidi.

Prvo primjećuje da Judith rukom ne drži, kako joj se učinilo u prvi mah, drugu ruku. Drži neku drugu, tuđu ruku. Netko je na tome ležaju s Judith, neko drugo tijelo, još jedna — koliko se god to činilo neobičnim — Judith. Tu su sad dvije Judith, sklupčane zajedno, pred vatrom koja zamire.

Ona ubrzano trepće. Pokušava se pribrati. To je Hamnet, dakako. Došao je ovamo noću i stisnuo se na ležaj uz svoju blizanku. I sad tako leži, posve spokojan, duboko usnuo, kraj nje, drži je za ruku.

Agnes promatra taj prizor, drži pridignutu svijeću. Tog će se trenutka sjetiti poslije, te se upitati kada je zapravo shvatila da sve nije onako kako je mislila. Kada je primijetila? Što joj je ukazalo na to?

Tu je njezina kći, uistinu jako bolesna, leži na leđima, lica posve bijela od groznice, a tu joj je i sin, sklupčan uz nju, grli je. Pa ipak, nešto u vezi s tom rukom nije kako treba. Agnes pilji u nju, opčinjena. To je Hamnetova ruka, a ipak nije Hamnetova ruka.

Ona skreće pogled na ruku koju drži, Judithinu ruku, te vidi da su nokti te ruke umrljani nečim crnim. Gotovo nalik na tintu.

A kada se to, pita se Agnes, Judith služi tintom?

U njoj se pokreće neka neobična pomutnja koja sluđuje, nalik na zujanje stotinu pčela. Juri naprijed i, utisnuvši svijeću u svijećnjak na ognjištu, polaže dlanove na svoju djecu.

Njezin je sin, zdrave boje kože, kraj vatre, dok joj je kći na drugoj strani ležaja. No ondje, pod Hamnetovim

vratom, prstima pronalazi dugačku pletenicu koja pripada Judith. I tu su Hamnetovi ručni zglobovi, koji strše iz Judithina haljetka, s onim ožiljkom u obliku polumjeseca koji mu je kao malome ostao od srpa. Hamnetova je kraća kosa tamna od znoja Judithine groznice, a Judith spava spokojem zdravih.

Agnes nikako nije jasno to što vidi. Je li moguće da sanja? Je li to nekakvo noćno priviđenje? Naglo s njih povlači pokrivač i gleda kako leže. Noge bolesnoga djeteta sežu dalje na ležaju. Bolesno je više dijete.

Bolestan je Hamnet, a ne Judith.

U tom trenutku, možda osjećajući hladan zrak, oči manjega djeteta otvaraju se i gledaju nju, koja stoji iznad njih, s plahtom u ruci.

“Mama?” kaže dijete.

“Judith?” šapće Agnes, jer i dalje ne može vjerovati vlastitim očima.

“Da”, kaže dijete. .

Hamnet ne može znati za konja kojeg su unajmili za njegova oca. Nikada neće doznati da mu je jedan prijatelj osigurao kobilu, temperamentnu životinju plamena oka, mišićavih ramena i dlake sjajne poput kestena.

Nema pojma da njegov otac, i u tom trenutku, juri, koliko ga brže njegova zlovoljna kobila nosi, zastaje samo radi vode i onoliko hrane koliko uspijeva pronaći u tih nekoliko minuta koliko si dopušta da predahne. Od Tunbridgea do Weybridgea, potom do Thamea. U Banburyju mijenja konja. Misli jedino na kćer, kako mora

smanjiti tu udaljenost među njima, kako mora doći kući, mora je držati u naručju, mora je još jednom vidjeti, prije nego što prijeđe u taj drugi svijet, prije nego što posljednji put izdahne.

Njegov sin, međutim, o tome ne zna ništa. Nitko od njih ne zna za to. Ni Susanna, koju su poslali u majčin povrtnjak s ljekovitim biljem iza kuće, da prikupi korijenje srčanika i ljupčaca za melem. Ni Mary, koja kori sluškinju u vanjskoj kuhinji, jer djevojka cijelo poslijepodne plače i tuži se da želi ići kući, da se mora vidjeti s majkom. Ni Eliza, koja nekoj ženi koja je došla na onaj otvor u prozoru govori da danas ne može osobno razgovarati s Agnes, koja čuči uz slamaricu, leđa okrenutih prozoru.

Judith, njezino dijete, njezina kći, njezino najmlađe dijete, sjedi u naslonjaču. Agnes i dalje ne može vjerovati.

Lice joj je blijedo, ali su joj oči sjajne i bistre. Mršava je i slaba, ali otvara usta i jede juhu, ne odvaja pogled od majke.

Agnes je sada razapeta, dok sjedi kraj sina, drži to njegovo uzdrhtalo tijelo. Kći joj je pošteđena, vraćena im je, darovana još jednom. Ali sada se čini da bi, u zamjenu za nju, mogli ostati bez Hamneta.

Dala mu je sredstvo za čišćenje, nahranila ga džemom od ružmarina i metvice. Dala mu je sve što je davala Judith pa i više. Pod jastuk mu je stavila kamen s rupom. Prije nekoliko sati od Mary je zatražila da donese žabu te mu je platnom vezala za trbuh.

I ništa od toga nije ga vratilo. Ništa mu nije donijelo ozdravljenje. Ima dojam da je u vezi s njime napušta i

posljednja nada, poput vode koja istječe iz probušene kante. Obična je budala, idiot koji ništa ne vidi, najgora moguća glupača. Cijelo vrijeme mislila je da mora štititi Judith, a zapravo je Sudbina sve vrijeme kanila odnijeti Hamneta. Kako Sudbina može biti toliko okrutna i postaviti takvu zamku? Natjerati je da se usredotoči na pogrešno dijete, tako da može pružiti kandže, dok ona gleda na drugu stranu, i oteti drugo dijete?

Misli na svoj vrt, na police s raznoraznim prahovima, napitcima, lišćem, tekućinama, s nevjericom, s gnjevom.

Kakve je koristi bilo od svega toga? Kakva je korist od bilo čega? Sve te godine i godine brige, plijevljenja, orezivanja i skupljanja. Najradije bi izašla i sve te biljke iščupala s korijenom i bacila ih u vatru. Glupa je, neučinkovita, tašta budala. Kako je uopće mogla pomisliti da bi njezine biljke mogle biti dorasle ovome?

Tijelo njezina sina u mučilištu je, u paklu. Migolji se, izvija, napinje i zateže. Agnes ga drži za ramena, za prsa, da ga umiri. Sve više uviđa da više od toga ionako ne može. Može biti uz njega, činiti sve što može da mu olakša stanje, no ova je pošast prevelika, prejaka, preopaka. To je za nju jednostavno premoćan neprijatelj. Izvila se i stegnula vitice oko njezina sina i odbija ga pustiti. Ima nekakav mošusni, vlažan, slankast miris. Do njih je došla, misli Agnes, iz daleka, s nekog mjesta truleži, vlage i zatočeništva. Probila široku stazu i među ljudima i životinjama i kukcima. Hrani se boli, nesrećom i tugom.

Nezasitna je, nezaustavljiva, to je najgori, najcrnji oblik zla.

Agnes se ne udaljava od njega. Briše mu čelo, udove, vlažnom krpom. Na ležaj mu stavlja malene zavežljaje soli.

Na prsa mu stavlja stručak odoljena i labuđe perje, da ga umire, da mu donesu olakšanje. Hamnetova se groznica samo pojačava, kvrge bujaju i sve su napetije, zategnutije.

Ona mu pridiže šaku, koja je sa strane sumorne plavosive boje pa je naslanja na svoj obraz. Pokušat će bilo što, učiniti sve. Otvorila bi i vlastite žile, cijelo svoje tijelo, i dala mu svoju krv, svoje srce, svoje organe, samo kad bi od toga bilo i najmanje koristi.

On se preznojava, tjelesni mu sokovi izbijaju i prodiru kroz kožu, kao da se nekako prazne.

No Hamnetovje um negdje drugdje. Još je dugo čuo majku i sestre, tetu i baku. Bio ih je svjestan, ondje, oko sebe, svjestan toga kako mu daju ljekovita sredstva, kako mu govore, kako mu dodiruju kožu. Ali sada su negdje daleko u pozadini. On je negdje drugdje, u krajoliku koji ne prepoznaje. Ondje je svježe i mirno. Sam je. Pada snijeg, tiho, nezadrživo, pada i pada. Skuplja se na tlu oko njega, prekriva staze, tragove i kamenje. Težinom povija grane stabala, sve pretvara u bjelinu, prazninu, potpun zastoj svega. Ta tišina, hladnoća, drukčija srebrna svjetlost tog krajolika njemu donosi više od umirenja. Želi se samo ispružiti u tome snijegu, odmoriti se. Noge su mu umorne, ruke ga bole. Želi leći i prepustiti se, ispružiti se na tome svjetlucavom, debelom bijelom pokrivaču: kakvo bi mu to samo donijelo olakšanje. Nešto mu govori da ne smije leći, da ne smije popustiti toj želji. Što bi to moglo biti? Zašto se ne bi smio odmoriti?

Negdje izvan njegova tijela, Agnes nešto govori.

Pokušava mu melemom premazati otekline na vratu i pod pazusima, ali on toliko drhti da ta smjesa nikako ne ostaje

ondje gdje ju je nanijela. Izgovara njegovo ime, unedogled.

Eliza podiže Judith i odnosi je na suprotnu stranu sobe.

Judith ispušta neki promukao, piskutav zvuk, udara nogama i opire se tetinim odlučnim rukama. Tko god, misli Eliza, umiranje opisuje kao “tihi odlazak” ili nešto “spokojno”, nikada nije vidio smrt. Smrt je nasilna, smrt je prava borba. Tijelo se grčevito drži života, kao što se bršljan drži zida, i ne pušta se samo tako, ne predaje se bez borbe.

Susanna gleda brata, gleda kako se grči kraj ognjišta, gleda majku kako nešto petlja oko njega s tom svojom beskorisnom smjesom i zavojima. Voljela bi joj sve to istrgnuti iz ruku, baciti u zid i reći: Prestani, pusti ga, ostavi ga na miru. Zar ne vidiš da je za to prekasno? Susanna šakama svom snagom pritišće oči. Više ne može gledati, ne može to više podnijeti.

Agnes šapuće: Molim te, molim te, Hamnete, molim te, nemoj nas napustiti, ne idi nikamo. Judith se kraj prozora otima, traži da je polože na ležaj uz njega, govori da joj treba, da mora s njime razgovarati, da je puste. Eliza je drži, govori joj: No, no, ali nema pojma što time zapravo želi reći. Mary kleči u podnožju ležaja, drži ga za gležanj.

Susanna se čelom naslanja na žbuku na zidu, dlanovima prekriva uši.

Odjednom, posve iznenada, on se prestaje tresti, a prostoriju ispunjava potpuno bešumje. Tijelo mu je odjednom posve nepomično, pogled usredotočen na nešto visoko iznad njega.

Hamnet, tako okružen snijegom i ledom, spušta se na tlo, pušta da koljena pod njim popuste. Polaže prvo jedan

pa drugi dlan na netaknutu, kristalnu površinu snijega i kako ga samo spremno prigrljuje, kako je ugodno, kako je sve to ispravno. Nije prehladan, nije pretvrd. Liježe, naslanja obraz na snježnu mekoću. Ta bjelina blista, bolna mu je za oči, pa ih sklapa, samo na trenutak, tek toliko da malo otpočine i prikupi snagu. Neće spavati, nipošto.

Nastavit će. Ali mora se odmoriti, samo na trenutak.

Otvara oči, da se uvjeri da je svijet još uvijek gdje je i bio, a onda ih pušta da se zatvore. Samo za sada.

Eliza ljulja Judith, privlači djetetovu glavu pod svoju bradu i tako mumlja molitvu. Susannino je lice okrenuto prema bratu, vlažan obraz priljubljen uza zid. Mary se križa, snažno hvata Agnes za rame. Agnes se naginje naprijed da mu usnama dodirne čelo.

I tako ondje, kraj vatre, u majčinu naručju, u sobi u kojoj je naučio puzati, jesti, hodati, govoriti, Hamnet posljednji put udiše.

Udiše, pa izdiše.

Ostaje tišina, potpun mir. Ništa više.

DRUGI DIO Ja sam mrtav, ti si živ. ... i diši s patnjom na ovome surovom svijetu, da kazuješ moju priču.

Hamlet, V. čin, II. prizor10

10

S engleskoga preveo Mate Maras, Matica hrvatska, Zagreb, 2011. (op. prev.)

.

Soba. Dugačka i uska, s pomno složenim i spojenim kamenim pločama, posve ravnima, tako da nalikuju na zrcalo. Skupina ljudi stoji u blizini prozora, okrenuti su jedni prema drugima, nešto se prigušeno savjetuju. Preko prozora su navučene tkanine, tako da je svjetlosti vrlo malo, no netko ga je odškrinuo, samo malo. Prostorijom struji povjetarac, pokreće zrak u njoj, poigrava se zidnim draperijama, tkaninom na okviru kamina, donosi miris ulice, prašine sa suhe ceste, tračak mirisa pite koja se peče negdje u blizini, jetke slatkoće karamelizirane jabuke.

Svako malo ljudi koji prolaze ulicom nešto dobace, u sobi se začuje pokoja riječ, riječ odvojena od svakoga smisla, maleni mjehur zvuka koji se oslobađa u tišini.

Stolice skladno dolaze na mjesto oko stola. Cvijeće je uspravno u posudi, rastvorenih latica, a čestice peluda rasute su po stolu na kojem se nalazi. Pas koji spava na jednome jastuku naglo se budi, počinje lizati šapu pa se predomišlja i ponovno tone u san. Na stolu je i vrč s vodom, a kraj njega više šalica. Nitko ne pije. Ljudi kraj prozora i dalje se nešto došaptavaju. Netko od njih stišće ruku nekome drugome, ta osoba kratko spušta glavu, tako da se bijeli, uškrobljeni gornji dio kapice ukazuje ostalima.

Gledaju prema kraju sobe, gdje se nalazi ognjište, pogledavaju često, svako malo pa se ponovno okreću jedni prema drugima.

Jedna su vrata skinuta sa šarki i položena na dvije bačve kraj ognjišta. Neka žena sjedi kraj njih. Ne miče se, leđa su joj pognuta, glava spuštena. Nije čak posve očito ni da diše. Kosa joj je razbarušena i u zasebnim se pramenovima spušta preko ramena. Tijelo joj je zgureno, stopala uvučena pod tijelo, ruke ispružene, stražnja strana vrata izložena.

Pred njom je tijelo nekoga djeteta. Gola stopala nagnuta su prema van, nožni prsti svijeni. Na tabanima i noktima i dalje se vidi prljavština nedavno skupljena u životu: prašina s ceste, zemlja iz vrta, blato s riječne obale, gdje se s prijateljima kupao prije nepunih tjedan dana. Ruke su mu položene uz bokove, glava malčice okrenuta prema majci.

Koža mu sve više gubi izgled živih, postaje bijela poput pergamenta, ukočena i upala. Odjeven je, i dalje, u noćnu košulju. Njegovi su stričevi skinuli ta vrata i unijeli ih u sobu. Podignuli su ga, nježno i obzirno, opreznih ruku, suspregnuta daha, s ležaja na kojem je preminuo na tvrdu plohu vrata.

Mlađi stric, Edmond, plakao je, tako da su mu suze zamutile pogled, a to je, njemu, bilo olakšanje, jer mu je bilo odviše bolno gledati nepomično lice bratova mrtvog sina.

To je dijete on poznavao i viđao svaki dan njegova kratkog života, bilo je to dijete koje je učio hvatati drvenu lopticu, uklanjati buhe sa psa, od trske raditi frulu. Stariji stric, Richard, nije plakao: njegova tuga izbila je na površinu u obliku gnjeva — gnjeva zbog sumorne zadaće koja ih je snašla, gnjeva na svijet, na Sudbinu, na činjenicu da se dijete može razboljeti i onda tako ležati mrtvo. Zbog tog se bijesa ljutito obraćao Edmondu, smatrajući da ne preuzima

dovoljan dio dječakove težine, da ne drži noge onako čvrsto kako je trebao, za koljena, a ne za gležnjeve, da to radi nespretno, da će sve upropastiti.

Obojica stričeva odlaze ubrzo nakon toga, razmijenivši pokoju riječ s nazočnima, a onda pronalaze nekakve izgovore, tvrde da moraju raditi, nešto obaviti, nekamo otići.

U sobi su uglavnom žene: dječakova baka, pekareva supruga, koja je dječakova kuma, dječakova teta. Sve su učinile sve što su mogle. Spalile posteljinu i prostirku i slamu i plahte. Prozračile sobu. Dječakovu blizanku smjestile u krevet na katu, jer je i dalje slaba, i dalje joj nije dobro, iako se lijepo oporavlja. Počistile su sobu, poškropile je vodom s lavandom, unutra pustile zraka.

Donijele su bijelu plahtu, jak konac, oštre igle. Rekle su, tiho i s velikim poštovanjem, da su tu, da neće otići, da su spremne početi. Dječaka treba pripremiti za pokop: ne smiju gubiti vrijeme. Grad je odredio da sve koji umru od pošasti valja pokopati brzo, isti dan. Žene su to prenijele majci, za slučaj da ne zna za tu odluku ili da ju je u silnoj boli zaboravila. Kraj majke su stavile zdjelice s toplom vodom i krpe te se počele nakašljavati.

Ali ništa se ne događa. Ona ne reagira. Ne diže glavu.

Ne sluša, čak se čini da i ne čuje njihove prijedloge da počnu pripremati i prati tijelo, šivati pokrov. Ne želi ni pogledati zdjelice s vodom, nego samo pušta da se voda kraj nje hladi. Nije ni pogledala bijelu balu platna, uredno složenu, položenu u podnožju vrata na kojima je tijelo.

Samo sjedi, pognute glave, jednom rukom dodiruje dječakove nepomične, savijene prste, drugom kosu.

Misli se u Agnesinoj glavi šire pa potom sužavaju, šire, sužavaju pa opet i opet tako. Misli: Ovo se ne može dogoditi, jednostavno ne može, kako ćemo živjeti, što ćemo učiniti, kako će to podnijeti Judith, što ću reći ljudima, kako dalje, što sam trebala učiniti, gdje mi je muž, što će on reći, kako sam ga mogla spasiti, zašto ga nisam spasila, zašto nisam shvatila da je on zapravo u opasnosti?

A onda joj se područje o kojem razmišlja sužava pa misli: Mrtav je, mrtav je, mrtav je.

Te dvije riječi za nju nemaju baš nikakav smisao. Ne uspijeva prisiliti um da to nekako pojmi. Nemoguće je i pomisliti da je njezin sin, njezino dijete, njezin dječak, najzdravije i najsnažnije od njezine djece, tako obolio, za samo nekoliko dana, i umro.

I ona, kao sve majke, neprestano pruža i zabacuje misli, poput ribarskih niti i mreža, prema svojoj djeci, podsjeća se na to gdje su, što rade, kako im je. Dok tako sjedi u blizini ognjišta, jedan dio njezina uma tako iz navike podsvjesno bilježi gdje je tko od njih: Judith je na katu. Susanna u susjednoj sobi. A Hamnet? Njezina podsvijest opet zabacuje i traži pa još i još, zbunjena time što ništa ne grize, zbunjena odgovorom koji joj ona daje: mrtav je, nema ga više. A Hamnet, pita opet njezin um. U školi je, igra se, na rijeci je? A Hamnet? A Hamnet? Gdje je?

Ovdje, pokušava reći samoj sebi. Hladan i beživotan, na ovim daskama, tebi pod nosom. Pogledaj, ovamo, vidiš.

A Hamnet? Gdje je on?

Leđa okrenutih vratima, okreće se prema kaminu, u kojem je sad samo pepeo, zaostao u krhkome obliku nekadašnje cjepanice.

Svjesna je da ljudi dolaze i odlaze, kroz vrata koja vode na ulicu, i vrata koja vode u dvorište. Njezina svekrva, Eliza, pekareva žena, susjed, John, neki drugi ljudi koje ne zna točno povezati.

Obraćaju joj se, ti ljudi. Čuje riječi i glasove, uglavnom tihe, ali se ne okreće. Ne pridiže glavu. Ti ljudi, koji ulaze i izlaze iz njezine kuće, prema njoj nešto govore i upućuju nekakve riječi, s njome nemaju nikakve veze. Ne nude ništa od onoga što ona želi ili što joj treba.

Jednu ruku drži na sinovoj kosi, drugom mu i dalje čvrsto stišće prste. To su jedini dijelovi njega koji su joj poznati, koji još izgledaju jednako. Samoj sebi dopušta da tako misli.

Tijelo mu je drukčije. Sve više, kako dan odmiče. Kao da je nekakav snažan vjetar — onaj iz njezina sna, uvjerena je — podignuo njezina sina s tla, njime udarao o stijenje, svom ga snagom odnio, bacao po cijeloj litici pa ga ponovno položio ovamo. Zlorabljen je, zlostavljan, pun modrica, izubijan: bolest ga je razorila. Još neko vrijeme nakon što je umro, modrice i crne mrlje širile su se i povećavale. A onda je to prestalo. Koža mu je postala žućkasta poput voska, kosti pod njom stale stršati. Ona porezotina iznad oka, za koju ona nema pojma kako je nastala, i dalje je jarkocrvena.

Promatra sinovo lice, ili lice koje je nekoć pripadalo njezinu sinu, to nešto ispod čega se nalazio njegov um, gdje

je nastajao govor, gdje se pohranjivalo sve što su vidjele njegove oči. Usne su suhe, zatvorene. Voljela bi ih ovlažiti, dati im malo vode. Obrazi su razvučeni, ispijeni od groznice. Kapci nježne ljubičastosive boje, nalik na latice ranoproljetnog cvijeća. Ona ih je sama zatvorila. Vlastitim rukama, vlastitim prstima, a kako su joj se ti prsti samo činili vrućima i skliskima, koliko se cijela zadaća doimala nemogućom, koliko joj je bilo teško staviti prste — uzdrhtale i vlažne — na te kapke, tako drage, tako poznate, znala bi ih nacrtati po sjećanju da joj netko u ruku stavi komadić ugljena. Kako itko ikada može zatvoriti oči vlastitoga mrtvog djeteta? Kako je moguće pronaći dva novčića i položiti ih onamo, na očne duplje, da pritisnu kapke? Kako to itko može? To nije u redu. To ne može biti.

Ona mu čvrsto steže ruku. Toplina njezine kože nudi se i predaje njegovoj koži. Gotovo je u stanju povjerovati da je ta ruka kakva je i bila, da je još živ, samo ako mu ne gleda to lice, ta prsa koja se ne dižu i neumoljivu ukočenost koja mu obuzima tijelo. Mora snažnije stisnuti tu ruku.

Mora mu ruku držati na kosi, koja je onakva kakva je bila uvijek: svilenkasta, meka, ispucala na vrhovima, gdje je poteže dok uči.

Prstima pritišće mišić između Hamnetova palca i kažiprsta. Gnječi ga, nježno, kružno, i čeka, osluškuje, usredotočuje se. Nalik je na onu svoju staru vjetrušu, iščitava zrak, sluša, čeka znak, zvuk.

Ne događa se ništa. Baš ništa. To još nikada nije osjetila.

Uvijek postoji barem nešto, čak i kod najzagonetnijih i najzatvorenijih ljudi. Kod vlastite je djece uvijek nalazila pravi kaos, mnoštva različitih slika, zvukova, tajni,

informacija. Susanna je u majčinoj blizini počela držati ruke na leđima, toliko je svjesna da Agnes na taj način može doznati sve što želi.

Ah Hamnetova je ruka nijema. Agnes sluša, napinje se.

Pokušava čuti što bi moglo biti ispod te tišine, iza nje. Čuje li se kakav dalek i prigušen zvuk, nešto, neka poruka, možda, od sina? Znak o tome gdje je, mjesto na kojem bi ga mogla pronaći? Ali nema ničega. Piskutav cvilež ničega, nalik na odsutnost zvuka kada utihne crkveno zvono.

Netko je, svjesna je sada, došao do nje, čučnuo, dodiruje joj podlakticu. Ne mora podignuti pogled, zna da je to Bartholomew. Po širini i težini tog dlana. Po teškim koracima i načinu kako vuče noge. Po Čistome mirisu sijena i vune.

Brat joj dodiruje suhi obraz. Izgovara njezino ime, jednom, dvaput. Kaže da mu je žao, da ga boli srce. Kaže da to nitko nije očekivao. Kaže da žali što nije bilo drukčije, da je bio najbolji dječak, daleko najbolji, da je to užasan gubitak. Stavlja dlan na njezinu nadlanicu.

“Pobrinut ću se za sve”, kaže tiho. “Poslao sam Richarda u crkvu. On će se pobrinuti za to da sve bude spremno.” Udiše, a ona čuje, u tom udahu, sve što je izgovoreno oko nje. “Žene su došle, da ti pomognu.”

Agnes odmahuje glavom, bez riječi. Uvlači jedan prst u udubinu Hamnetova dlana. Sjeća se kako mu je pregledavala dlan, kao i Judithin, dok su bili tek malena djeca, dok su zajedno ležali u kolijevci. Otvorila bi im sićušnu šaku i prstom pratila crte na dlanu. Kako su joj se samo te linije na njihovim dlanovima činile iznimnima:

posve nalik na njezine, samo manje. Hamnet je imao jasnu duboku crtu posred dlana, poput poteza kistom, što je ukazivalo na dug život. Judithina je linija bila slabašna, ne posve jasno vidljiva, gubila se pa opet počinjala malo dalje.

Zbog toga se tada mrštila, pridizala te savijene prstiće do usana, ljubila ih, nebrojeno puta, sa žestokom, gotovo gnjevnom ljubavlju.

“Mogu ga...”, kaže Bartholomew, “... pripremiti. Ili mogu biti uz tebe dok ti to radiš. Kako god želiš.”

Ona se drži posve nepomično.

“Agnes”, kaže on.

Ona otvara Hamnetov dlan i pomno ga promatra. Prsti nisu primjetno ukrućeniji nego prije, posve sigurno. I evo je, ta dugačka, snažna linija života, koja se pruža od ručnoga zgloba do donjeg dijela prstiju. Prelijepa linija, savršena, nalik na rječicu koja protječe krajolikom.

Pogledaj, najradije bi rekla Bartholomewu. Vidiš lije?

Možeš li to objasniti?

“Moramo ga pripremiti”, kaže Bartholomew pa joj još snažnije pritišće ruku.

Ona snažnije stišće usne. Da su sami, ona i Bartholomew, onda bi se možda i odvažila i izgovorila neku od riječi koje joj se sve više nakupljaju u grlu. No ovako, uz sobu punu ljudi koji šute, to ne može učiniti.

“Moramo ga pokopati. To dobro znaš. Ne učinimo li to mi, po njega će doći iz grada.”

“Ne”, kaže ona. “Ne još.”

“A kada onda?”

Ona spušta glavu, okreće se od njega, ponovno prema sinu.

Bartholomew premješta težište. “Agnes”, kaže, tiho, kako ih nitko ne bi čuo, iako, zna Agnes, zasigurno osluškuju. “Moguće je da nije doznao. Došao bi da zna.

Znam da bi došao. Ali ne bi nikomu zamjerio da mi sada učinimo što treba učiniti. Shvatio bi koliko je to nužno.

Moramo poslati još jedno pismo, a u međuvremenu...” “Čekat ćemo”, uspijeva izustiti ona. “Do sutra. Tako možeš reći gradu. I ja ću ga pripremiti. Nitko drugi.”

“U redu”, kaže on pa ustaje. Ona vidi kako gleda Hamneta, gleda kako njegov pogled putuje od nećakovih golih i pocrnjelih stopala pa sve do poharanoga lica. Usne njezina brata stišću se u tanku crtu i on načas zatvara oči.

Križa se. Prije nego što će se okrenuti, pruža ruku i stavlja dlan dječaku na prsa, neposredno iznad mjesta na kojemu mu je nekoć kucalo srce.

Treba obaviti zadatak, i ona će ga obaviti sama. Čeka da padne večer, da svi odu, vrijeme kada je većina ljudi već u postelji.

Imat će vodu kraj desne ruke i u nju će uliti nekoliko kapi ulja. Ulje će se opirati, neće se htjeti miješati s vodom pa će se pretvoriti u zlatne krugove na površini. Ona će umočiti i iscijediti krpu.

Počinje od lica, od gornje strane. Ima široko čelo i kosa mu raste prema gore od njegova gornjeg ruba. U posljednje vrijeme ujutro bije smočio, kako bije spustio i zalizao, ali kosa se nije dala ukrotiti. Ona je sada vlaži, no kosa se i dalje ne da, čak ni u smrti. Vidiš, govori mu, ne možeš

promijeniti ono što ti je dano, ne možeš prilagoditi ni promijeniti što ti je dodijeljeno.

On ne odgovara.

Ona vlaži ruke u vodi pa mu potom prstima prolazi kroz kosu, pronalazi neke mrvice i mucice, komadić sukna, list s neke šljive. Odlaže ih u stranu, na tanjur: ostaci njezina dječaka. Češlja ga tako prstima, sve dok posve ne očisti kosu. Smijem li ti, pita ga, uzeti jedan uvojak? Bi li ti to smetalo?

On ne odgovara.

Ona uzima nož, koji joj je toliko koristan kada iz voća vadi sjemenke - kupila ga je od nekog Ciganina na kojeg je jednom naišla u uličici - pa reže pramen kose s njegova zatiljka. Nož s lakoćom reže vlasi, kao što je i očekivala.

Pridiže ruku u kojoj drži pramen. Svijetložut na vrhovima, izbijeljen ljetnim suncem, tamniji, gotovo smeđ pri korijenu. Oprezno ga odlaže kraj tanjura.

Briše mu čelo, zatvorene oči, obraze, usne, otvorenu ranu na čelu. Cisti obje usne školjke, meki donji dio vrata.

Samo da može, iz njega bi isprala i groznicu, izvukla mu je iz kože. Mora mu odrezati noćnu košulju pa tako ciganskim nožem reže rukave po dužini pa po sredini prsa.

Krpom, nježno, beskonačno oprezno, dodiruje pomodrjele i natečene pazuhe, kada u sobu ulazi Mary.

Stoji na vratima, gleda dječaka. Lice joj je vlažno, oči podbuhle. “Vidjela sam svjetlo”, kaže, drhturava glasa.

“Nisam spavala.”

Agnes glavom pokazuje prema stolici. Mary je bila s njom kad je Hamnet došao na svijet. Stoga može ostati i da ga isprati.

Plamen svijeće jača i diže se, obasjava strop, dok rubovi prostorije ostaju u sjeni. Mary sjeda. Agnes vidi bijeli porub njezine noćne košulje.

Uranja krpicu, pere, ponovno je uranja. Ponavlja uvijek isti pokret. Prstima prelazi po ožiljku na Hamnetovoj ruci koji je mu je ostao nakon što je pao s ograde na Hewlandsu, preko nabranog čvora preostalog nakon ugriza psa na žetvenoj svetkovini. Srednjak desne ruke žuljevit mu je od čvrstog stiskanja pera. Ima malene ožiljke na koži trbuha, iz vremena kad je kao malo dijete imao pjegavac.

Pere mu noge, gležnjeve, stopala. Mary uzima posudu, mijenja vodu. Agnes ponovno pere stopala pa ih briše.

Dvije se žene časak gledaju, a onda Mary uzima presavijenu plahtu, u svakoj ruci drži po jedan kut. Plahta se odmata, rastvara se poput divovskog cvijeta, širokih latica pa se Agnes sada nalazi pred tom nevjerojatnom praznom bjelinom. Blista poput kakve zvijezde, nemoguće ju je ne vidjeti, tu u toj polumračnoj sobi.

Ona je uzima. Naslanja je na lice. Miriše na kleku, na cedrovinu, na sapun. Tkanina je meka, sve obavija, milosrdno.

Mary joj pomaže da Hamnetu podigne noge pa torzo, da plahtu podvuku pod njega.

Teško ga je umotati. Teško podignuti kutove plahte i pokriti ga, posve ga prekriti tom bjelinom. Teško je i pomisliti, znati, da nakon toga više nikada neće vidjeti te

ruke, te zglobove, te potkoljenice, taj nokat na palcu, taj žulj, to lice.

Prvi ga put ne može pokriti. Ne može ni drugi. Uzima plahtu, prebacuje je preko njega pa je uklanja. Pa još jednom. Pa je ponovo uklanja. Dječak leži, bez odjeće, temeljito opran, nasred plahte, ruku sklopljenih na prsima, pridignute brade, čvrsto zatvorenih očiju.

Agnes se naslanja na rub vrata na kojima leži, sva zadihana, grčevito stišće tkaninu.

Mary gleda. Pruža ruku preko dječakova tijela i dodiruje Agnesinu ruku.

Agnes gleda sina. Rebra nalik na kakav kavez za ptice, isprepleteni prsti, zaobljene kosti koljena, nepomično lice, kosa boje kukuruza, koja se sad osušila, koja mu strši s čela, baš kao i uvijek. Njegova je tjelesna prisutnost uvijek bila toliko snažna, toliko neporeciva, za razliku od Judithine.

Agnes je uvijek znala kad bi ušao u neku prostoriju ili iz nje izašao: onaj nepogrešivo jedinstven zvuk koraka, strujanje zraka, mukao udarac kad bi se spustio na stolicu.

A sada mora prepustiti to tijelo, predati ga zemlji, tako da ga više nikada ne vidi.

“Ne mogu”, kaže.

Mary uzima plahtu iz njezinih ruku. Prebacuje jednu stranu preko nogu, potom drugu preko njegovih prsa.

Jedan dio Agnes primjećuje, po njezinim spretnim pokretima, da je to već radila, i to ne jednom.

A onda, zajedno, posežu prema stropnim gredama.

Agnes odabire rutvicu, gavez, žutu kamilicu. Uzima ljubičastu lavandu i majčinu dušicu, šaku ružmarina. Ne i

maćuhicu, jer Hamnet nikako nije volio taj miris. Ni anđeliku, jer je za to prekasno i nije pomogla, nije ispunila zadaću, nije ga spasila, nije snizila temperaturu. Ni odoljen, zbog istog razloga. Ni sikavicu, jer je lišće toliko trnovito i oštro da može probiti kožu, doći čak i do pokoje kapljice krvi.

Osušeno bilje stavlja u plahtu, kraj njegova tijela, tako da mu šapuće i umiruje ga.

Sljedeća je igla. Agnes u nju uvlači debeo konac.

Počinje od stopala.

Vršak je oštar. Prolazi kroz tkanje plahte i izlazi s druge strane. Ne odvaja pogled od toga što radi, od šava kojim zatvara plahtu, dovršava pokrov. Sad je poput mornara, koji krpa jedro, priprema barku koja će joj sina odvesti na drugi svijet.

Dolazi do potkoljenica kada zbog nečega pridiže glavu.

U podnožju stuba netko stoji. Agnes osjeća kako joj se srce steže poput šake, te zamalo viče: Tu si, jesi li se vratio, no onda vidi da je to, zapravo, Judith. Isto lice, samo što je ovo živo, shrvano, ustreptalo.

Mary naglo ustaje sa stolice pa kaže: Vrati se u krevet, odmah, hajde, moraš spavati, ali Agnes kaže: Ne, pustite je da ostane.

Odlaže iglu, oprezno, jer ga ne smije ubosti, čak ni sada pa pruža ruke prema njoj. Judith se udaljava od stuba, ulazi u sobu, baca se na majku, licem joj snažno pritišće pregaču, govori nešto o mačićima pa još nešto o bolesti, o zamjeni mjesta, o tome kako je ona kriva, a onda je počinju

potresati jecaji, nalik na olujni vjetar koji prodire kroz krošnju stabla.

Agnes joj govori: Nisi kriva. Ni najmanje. Groznica je potekla iz njega i bili smo nemoćni. Moramo ovo izdržati koliko bolje možemo. A onda pita: Želiš li ga vidjeti?

Mary pomiče plahtu tako da se Hamnetu vidi lice.

Judith dolazi do njega, gleda ga, stisnutih šaka, nepomičnih u grču. Izraz lica postupno joj se mijenja, nevjericu smjenjuje plahost pa sažaljenje pa bol pa se opet pojavljuje nevjerica.

“O”, kaže pa naglo udiše. “Je li to doista on?”

Agnes, koja stoji uz nju, kima.

“Ne izgleda kao on.”

Agnes ponovno kima. “Da, više ga nema.”

“A kamo je otišao?”

“U...”, udiše duboko, gotovo posve mirno i postojano, “... na... nebesa. Ostalo je samo njegovo tijelo. Zato se za njega moramo pobrinuti najbolje što možemo.”

Judith pruža ruku i dodiruje blizančev obraz. Suze joj se slijevaju niz lice, jedna sustiže drugu. Oduvijek ima tako divovske suze, nalik na krupne bisere, posve u suprotnosti s njezinim krhkim tijelom. Odmahuje glavom, odlučno, jednom ili dvaput. A onda pita: “Zar se nikada neće vratiti?”

I Agnes tada shvaća da može podnijeti sve osim boli svojega djeteta. Može podnijeti odvojenost, bolest, udarce, porod, neimaštinu, glad, nepravdu, izoliranost, ali ne i ovo: vlastito dijete koje gleda mrtvoga blizanca. Svoje

dijete koje jeca zbog izgubljenoga brata. Svoje dijete, koje razdire bol.

Prvi put i Agnes osjeća suze u očima. Skupljaju se bez upozorenja, zamućuju joj pogled, slijevaju joj se niz lice, niz vrat, natapaju joj pregaču, klize između njezine odjeće i kože. Čini se da joj ne teku samo iz očiju, nego i iz svih pora na tijelu. Cijelo njezino biće žudi, pati za sinom, za kćerima, za suprugom kojega nema, za svima njima, dok govori: “Ne, ljubavi moja, nikad se više neće vratiti.” .

Mliječnobijela, nepostojana svjetlost svitanja dopire u sobu. Agnes posljednjim šavovima zatvara mrtvački pokrov, popravlja mu položaj na ramenu, ravna rubove u blizini koljena. Mary je ispraznila sve posude, iscijedila krpe, s poda pomela lišće i pupoljke. Judith naslanja obraz na plahtu u blizini njegova ramena. Susanna je došla iz susjedne kuće i sad sjedi kraj sestre, pognute glave.

Pripremile su ga, same. Čist je i spreman za pokop, omotan bijelom tkaninom.

Agnes uviđa da joj se um propinje, poput konja koji odbija prijeći neki jarak, kada pomišlja na grob. Može zamisliti kako ga prate u crkvu - nosit će ga Bartholomew i možda Gilbert i John. Može zamisliti kako svećenik tijelu udjeljuje blagoslov. Ali spuštanje u zemlju, u mračnu jamu, da ga nitko više nikada ne vidi, na to ne može ni pomisliti.

Ne može zamisliti. Nikako ne može dopustiti da se to dogodi njezinu djetetu.

Pokušava, sad već treći ili četvrti put, uvesti konac u iglu — mora mu zašiti pokrov preko lica, mora, to se mora

učiniti — ali konac je deblji od onoga s kakvim inače radi i iskrzan je pa ne ide kroz ušicu, koliko god puta pokušavala. Upravo ga ovlažuje slinom u ustima kada se na vratima čuju mukli udarci.

Pridiže glavu. Judith tiho plače, podiže pogled. Mary se okreće od kamina.

“Tko bi to mogao biti?” pita.

Agnes odlaže iglu. Sve četiri ustaju. Ponovno se čuje kucanje, niz oštrih udaraca.

U jednome trenutku izbezumljenosti, Agnes misli da joj je nešto došlo u kuću, opet, da joj odvede i ostalu djecu, da joj odvede dječaka, prije nego što bude spremna, prije nego što njega uspije do kraja pripremiti. Prerano je ujutro da to bude netko od ožalošćenih ili od susjeda, netko tko je došao odati posljednju počast, ili da netko od gradskih dužnosnika dođe po tijelo. To mora biti nekakva sablast, neka utvara, koja im kuca na vrata. Ali po koga je došla?

Ponovno se čuje taj zvuk: mukli pa oštri udarci. Vrata poskakuju na šarkama.

“Tko je to?” uzvikuje Agnes, glasa punog smionosti koju ne osjeća.

Zasun se podiže, vrata se otvaraju, a pred njima, odjednom, stoji njezin suprug, prolazi ispod nadvratnika, odjeće i glave natopljenih i tamnih od kiše, kose koja mu se u pramenovima lijepi za obraze. Na licu mu se vidi da nije spavao, da je sluđen, koža mu je blijeda. “Jesam li zakasnio?” pita.

A onda mu se pogled zaustavlja na Judith, koja stoji kraj svijeće i lice mu se razvlači u osmijeh.

“Ti”, kaže pa joj prilazi velikim koracima, pruža ruke prema njoj. “Tu si i dobro ti je. Tako sam se zabrinuo... nisam imao mira... došao sam čim sam doznao, no sada vidim da...”

Zastaje, ostaje bez riječi. Vidio je ona vrata, pokrov, umotano tijelo.

Obuhvaća ih pogledom, jedno po jedno. Na licu mu se vide strah i smetenost. Agnes jasno vidi da ih broji.

Njegova supruga, njegova majka, njegova starija kći, njegova mlađa kći.

“Ne”, kaže. “Nije...? Je li...?”

Agnes ga gleda, a on gleda nju. Ona želi, više od svega, da se taj trenutak produži, da se produži to vrijeme prije nego što će on doznati, da ga što duže zaštiti od toga što se dogodilo. Ona zatim samo jednom, kratko, kimne.

Zvuk koji izlazi iz njega zagušenje, potisnut, kao u životinje koja mora ponijeti veliki teret. To je zvuk nevjerice, duboke boli. Agnes ga nikada neće zaboraviti.

Na kraju života, kada će joj suprug već godinama biti mrtav, i dalje će biti u stanju u misli prizvati točno taj ton, točno tu boju zvuka.

On brzo prelazi sobu i podiže tkaninu. I pred sobom tada vidi sinovo lice, boje je plavo-bijelog ljiljana, sklopljenih očiju, napućenih usana, kao da je dječak nekako nezadovoljan, kao da mu se nimalo ne sviđa to što se dogodilo.

Otac dlanom pokriva sinov ledeni obraz. Prsti mu lebde, uzdrhtali, iznad one ozljede na čelu. Govori: Ne, ne,

ne. Kaže: Oče na nebesima. A onda, spustivši se nisko nad dječaka, šapuće: Kako ti se to dogodilo?

Njegove se žene skupljaju oko njega, grle ga, privijaju. .

Tako na koncu otac Hamneta nosi na pokop. Podiže ona vrata, drži ih na ispruženim rukama, drži sina pred sobom, umotanoga u bijeli pokrov, s cvijećem i vjenčićima položenima oko tijela.

Iza njega korača Agnes, sjedne strane za ruku drži Susannu, s druge Judith. Bartholomew nosi Judith, ona mu privija lice uz vrat, a njezine mu suze natapaju košulju.

Mary i John, Eliza i braća, idu iza njih, zajedno s Joan, Agnesinim sestrama i braćom, kao i pekarom i njegovom suprugom.

Otac ga nosi, bez ičije pomoći, ulicom Henley, a niz lice mu se slijevaju suze i znoj. Već u blizini raskrižja, Edmond se odvaja od ostalih ožalošćenih i dolazi do brata. Nakon toga zajedno nose vrata, otac kod glave, Edmond kod nogu.

Susjedi, ljudi iz grada, ljudi na ulicama povlače se u stranu kada vide tu nijemu povorku. Odlažu alat, zavežljaje, košare. Povlače se unatrag, na rub ulica, ostavljaju slobodan prolaz. Skidaju kape i šešire. Ako u naručju drže djecu, privijaju je još malo snažnije kada vide kako prolazi rukavičarev sin sa svojim mrtvim sinom pod mrtvačkim pokrovom. Križaju se. Dovikuju im riječi utjehe, iskazuju tugu. Mole se — za dječaka, za obitelj, za sebe. Neki plaču. Neki se došaptavaju o obitelji, o rukavičaru, o držanju njegove supruge, o tome kako su svi

smatrali da od rukavičareva sina neće biti ništa, kako se oduvijek čini da je lijenčina, a pogledajte ga sada — to je čovjek koji nešto znači u Londonu, priča se, i tu sad prolazi s raskošno izvezenim rukavima i u sjajnim kožnim čizmama. Tko bi i pomislio tako nešto? Je li doista točno da toliko zarađuje od kazališta? Kako je to moguće? No svi oni s tugom gledaju pokriveno tijelo, shrvano lice majke koja korača između dviju kćeri.

Agnes je hod do groblja istovremeno i prespor i prebrz.

Ne može podnijeti te beskonačne nizove očiju koje pilje u nju, koje ih tako prosuđuju, koje u vlastitu svijest utiskuju sliku njezina sina pod pokrovom, kradu tu njegovu bit. To su ljudi koji su ga viđali svakodnevno, kako prolazi kraj njihovih vrata, ispod njihova prozora. S njime bi razmijenili pokoju riječ, promrsili mu kosu, poticali ga da se požuri ako je kasnio u školu. On se igrao s njihovom djecom, dolazio k njima u kuću ili u prodavaonicu.

Prenosio im je poruke, tapšao im pse, milovao mačke koje su spavale na osunčanim prozorskim daskama. A oni sada nastavljaju živjeti, bez ikakvih promjena, njihovi psi i dalje zijevaju uz kamin, njihova djeca i dalje traže večeru, a njega više nema.

Stoga ne može podnijeti njihove poglede, ne može ih pogledati u oči. Ne želi njihovo suosjećanje, ni njihove molitve, ni šaptom izgovorene riječi. Užasno joj je to kako se ljudi razdvajaju da ih propuste, a onda se, nakon njihova prolaska, ponovno sastaju u skupinama, kao da brišu tu povorku, kao da je to ništa, kao se nikada nije ni dogodilo.

Najradije bi prekopala tlo, možda kakvom motikom, tako ostavila trag na ulicama kojima prolaze, da na njima

zauvijek ostane znamen, da se uvijek zna da je Hamnet prošao tim putom. da je bio ovdje.

Prerano, prebrzo, približavaju se groblju, prolaze kroz ulaz, prolaze između nizova tisa, prepunih mekih, grimiznocrvenih bobica.

Grob je šokira. Duboka, mračna rana u zemlji, kao da ju je načinio nemaran potez neke divovske kandže. Nalazi se na udaljenijoj strani groblja. Neposredno iza nje rijeka skreće, polagano i široko, odnosi vodu u drugome smjeru.

Površina joj je danas neprozirna, ispletena poput konopca, uvijek snažno teče dalje.

Kako bi se Hamnetu samo svidjelo to mjesto. I sama primjećuje da joj se u glavi oblikuje ta pomisao. Da je mogao birati, da je ovdje, kraj nje, da mu se može obratiti i pitati ga, uvjerena je da bi odabrao upravo to mjesto: kraj rijeke. Uvijek je volio vodu. Uvijek ga je teško odvajala od obala punih visoke trave, od vlažnih bunara, od smrdljivih odvoda, od lokvica koje su okaljale ovce. A sada će tu i počivati, vječno zatočen u zemlji, kraj rijeke.

Otac ga spušta u jamu. Kako to može činiti, kako je to moguće? Zna da mora biti tako, da samo radi što mora, ali Agnes ima dojam da ona to ne bi mogla učiniti. Ona nikada ne bi, nikada ne bi mogla, tako staviti njegovo tijelo u zemlju, tako samo, tako hladno, da ga zatrpaju. Agnes ne može gledati, jednostavno ne može, suprugove se ruke naprežu, lice mu je izobličeno i zgrčeno i sjajno, Bartholomew i Edmond prilaze da mu pomognu. Netko negdje jeca. Eliza? Bartholomewova supruga, koja je ne tako davno i sama izgubila dijete? Judith prigušeno jeca, Susanna je čvrsto drži za ruku pa Agnes tako propušta taj

trenutak, ne vidi sina, pokrov koji mu je zašila, kako nestaje, kako ulazi u mračnu, crnu, riječnom vodom natopljenu zemlju. U jednom trenutku tijelo se vidjelo, a onda je ona samo malo spustila pogled da pogleda Judith i više ga nije bilo. I više ga nikada neće vidjeti.

Još je teže, uviđa sad Agnes, otići s groblja, nego što je bilo onamo doći. Toliko grobova kraj kojih treba proći, toliko tužnih i gnjevnih duhova koji joj potežu skute, dodiruju je hladnim prstima, povlače je, ustrajno, tugaljivo, govore: Ne idi, čekaj nas, ne ostavljaj nas ovdje.

Mora priviti skute uz tijelo, držati ruke uz tijelo. Neobično je teško pojmiti i to da je ovamo ušla s troje djece, a da sad odlazi s dvoje. Mora, govori samoj sebi, jedno od njih ostaviti ovdje, ali kako da to učinim? Ovdje gdje duhovi zavijaju i zapomažu, gdje kiša kapa s tisa, gdje je sve puno ledenih ruku koje samo posežu i grabe?

Suprug je uzima za ruku kada dolaze do izlaza s groblja. Ona se okreće prema njemu i ima dojam da ga vidi prvi put u životu, koliko joj se njegovo lice čini neobičnim, izobličenim i starim. Je li stvar u dugotrajnoj odvojenosti, u boli, u svim tim suzama, pita se dok ga promatra. Tko je taj čovjek uz nju, koji je hvata za nadlakticu, tako je privlači k sebi? Jasno vidi, na njegovu licu, jagodične kosti svoga mrtvog sina, oblik čela, ali ništa više. Samo život, samo krv, samo dokaze o otpornome srcu koje kuca, očima blistavima od suza, obrazima rumenima od osjećaja.

Ona je posve ispražnjena, rubovi su joj zamućeni i nestvarni. Mogla bi se raspršiti, raspasti, poput kišne kapi kada padne na list. Ne može otići odavde, ne može proći kroz ta vrata. Ne može ga ovdje ostaviti.

Hvata se za drveni stup na kojem stoje vrata i grčevito ga drži objema rukama. Sve se raspada, no čini joj se da je najbolje od svega držati se za taj stup, da je to jedino rješenje. Uspije li ostati ovdje, na ovome ulazu, dok su joj kćeri s jedne, a sin s druge strane, moći će još nekako održati sve na okupu.

Ruke od stupa moraju joj odvojiti suprug, braća i obje kćeri, tek tada uspijevaju je povesti dalje. .

Agnes je žena razmrskana na komadiće, razmrvljena i razasuta uokolo. Ne bi se iznenadila da, jednom, spusti pogled, i ugleda neko stopalo u kutu, neku ruku ostavljenu na tlu, šaku ispuštenu na pod. Isto je i s njezinim kćerima.

Susannino je lice nepomično, obrve stisnute kao da je bijesna. Judith samo plače, u beskraj, bez zvuka. Suze samo izlaze iz nje i nikada, čini se, neće stati. .

Kako su mogli znati da je upravo Hamnet taj čavlić koji ih drži na okupu? Da će se bez njega svi razbiti i raspasti, poput šalice koja leži smrskana na podu? ...

Suprug, otac, korača amo-tamo u prizemlju, te prve noći, kao i druge. Agnes ga čuje iz sobe na katu. Drugih zvukova nema. Ne plače, ne jeca, ne uzdiše. Čuju se samo mukli udarci i struganje, mukli koraci i povlačenje njegovih nemirnih nogu, samo hoda i hoda, poput osobe koja nastoji pronaći put i nekako se vratiti na mjesto za koje više nema zemljovid. .

“Nisam to predvidjela”, šapuće ona u mračan prostor između njih.

On okreće glavu. Ona to ne vidi, ali čuje šuštanje i pomicanje plahte. Oko njihove postelje navučen je zastor, unatoč nesmiljenoj ljetnoj žezi.

“Nitko to nije očekivao”, kaže on.

“Ali ja nisam predvidjela”, šapuće ona. “A morala sam.

Trebala sam znati. Trebala sam predvidjeti. Trebala sam shvatiti da se radilo o užasnoj prijevari, jer sam bila u strahu za Judith iako je zapravo cijelo vrijeme...” “Ššš”, kaže on pa se okreće, prebacuje ruku preko nje.

“Učinila si sve što si mogla. Nitko ga nikako nije mogao spasiti. Dala si sve od sebe i...”

“Naravno da jesam”, sikće ona, odjednom gnjevna pa sjeda, otima se iz njegova zagrljaja. “Bila bih iščupala i vlastito srce i dala mu ga, samo da je to moglo nekako pomoći, bila bih...”

“Znam.”

“Ne znaš”, kaže ona pa šakom udara po ležaju. “Nisi bio ovdje. Judith”, šapće, a suze joj klize iz očiju, sad već i niz obraze, kapaju joj kroz kosu, “Judith je bila tako bolesna. Ja... samo... bila sam se toliko posvetila njoj da uopće nisam razmišljala... trebala sam bolje paziti na njega... ni u snu nisam pomislila... uvijek sam mislila da će odnijeti nju. Ne mogu vjerovati da sam bila toliko slijepa, toliko glupa da...”

“Agnes, učinila si sve, sve si pokušala”, ponavlja on, pokušava je obzirno spustiti na jastuk. “Bolest je bila prejaka.”

Ona mu se opire, klupča se, rukama obavija koljena.

“Nije te bilo”, ponavlja. ...

On izlazi u grad, dva dana nakon što su ga pokopali.

Mora razgovarati s čovjekom koji je unajmio njegova polja, mora ga podsjetiti na dug.

Izlazi iz kuće i primjećuje da je ulica puna sunčeve svjetlosti, puna djece. Djeca prolaze ulicom, dovikuju se, drže roditelje za ruku, smiju se, plaču, spavaju na nečijem ramenu, roditelji im zakopčavaju plašteve.

Prizor je nepodnošljiv. Ta njihova koža, lubanja, rebra, bistre, razrogačene oči: koliko su samo krhka. Zar to ne vidite, najradije bi doviknuo njihovim majkama i očevima.

Kako ih uopće možete pustiti iz kuće?

Dolazi do tržnice, a onda zastaje. Okreće se na peti, ne obazire se na pozdrav, na ispruženu ruku nekog rođaka pa se vraća. .

U kući njegova Judith sjedi kraj stražnjih vrata. U zadaću je dobila da oguli košaru jabuka. On sjeda kraj nje.

Nekoliko trenutaka poslije, pruža ruku prema košari i dodaje joj sljedeću jabuku. Ona drži nož u lijevoj ruci uvijek u lijevoj -is nje skida koru. Koža se od oštrice odvaja u dugačkim, zelenim zavijutcima, nalik na kosu kakve morske sirene. .

Dok su blizanci još bili posve mali, možda negdje oko prvog rođendana, on je supruzi rekao: Gledaj ovo.

Agnes je podignula pogled s radne plohe.

On im je preko stola gurnuo dvije uske kriške jabuke.

Točno u istome trenutku Hamnet je za jabukom posegnuo desnom rukom, a Judith lijevom.

Istovremeno su prinijeli komadiće ustima, Hamnet desnom, Judith lijevom rukom.

Odložili su ih, kao na neki prešutni znak koji su razmijenili, u istome trenutku, pa se pogledali, a onda ih ponovno uzeli, Judith lijevom, Hamnet desnom rukom.

Kao u ogledalu, rekao je on tada. Ili kao da su jedna osoba podijeljena po sredini.

Njihove dvije nepokrivene glave, sjajne poput zlatnih niti.

Na oca, Johna, nailazi u prolazu, upravo u trenutku kad ovaj izlazi iz radionice.

Dvojica muškaraca zastaju, pilje jedan u drugoga.

Otac podiže ruku da protrlja čekinje na bradi. Njegova Adamova jabučica s nelagodom poskakuje dok guta slinu.

A onda se oglašava nekom mješavinom stenjanja i kašlja pa zaobilazi sina i vraća se u radionicu. .

Kamo god pogleda: Hamnet. Kao dvogodišnjak, hvata se za rub prozorske daske, pokušava vidjeti što se događa na ulici, ispruženoga prsta, pokazuje konja u prolasku. Kao novorođenče, stisnut uz Judith u kolijevci, gdje skladno leže poput dva hljeba. Prevelikom snagom otvara vrata po povratku iz škole pa ostavlja trag, na žbuci na zidu, zbog čega Mary viče i kori ga. Hvata lopticu obručem s mrežicom, u nedogled, odmah ispred prozora. Pridiže

glavu s domaće zadaće, gleda prema ocu, da ga pita za neko glagolsko vrijeme na grčkome, na obrazu ima mrlju od krede u obliku zareza, jednostrukog navodnika. Zvuk njegova glasa, dok viče iz dvorišta, pita: Hoće li netko doći pogledati, jer je jedna ptica sletjela svinji na leđa.

I njegova supruga tako nepomična, nijema i blijeda, njegova starija kći toliko bijesna na svijet, samo ih šiba i šiba gnjevnim riječima. A njegova mlađa kći samo plače.

Spušta glavu na stol ili stoji na vratima ili leži u krevetu i plače i plače, sve dok je on ili njezina majka ne zagrle, ne počnu preklinjati da prestane, jer će se inače razboljeti.

I taj miris kože, štavljenja, sirove kože, osmuđenoga krzna: nikako mu ne uspijeva pobjeći. Kako je u toj kući uspio provesti tolike godine? Sada shvaća da ne može udisati taj kiselkasti zrak. To kucanje po prozoru, zahtjeve ljudi koji žele kupiti rukavice, pogledati ih, isprobati, u beskonačnost razgovarati o perlicama, pucetima i čipki.

Beskonačni razgovori i natezanja oko ovoga ili onoga trgovca, ovoga štavitelja, onoga seljaka, onoga plemića, cijene svile, cijene vune, tko je na sastanku ceha, a tko nije, tko će dogodine biti vijećnik.

To je nepodnošljivo. Sve redom. Ima dojam da se uhvatio u svojevrsnu mrežu nepostojanja, čije niti i ticala samo čekaju da se zalijepe i drže za njega, kamo se god okrenuo. I sad je opet ovdje, u ovome gradu, u ovoj kući i zbog svega toga osjeća strah da možda više nikad neće otići. Zbog ove boli, ovoga gubitka, možda ostane ovdje, možda uništi sve što je za sebe stvorio u Londonu. Njegova družina bez njega će utonuti u kaos i nered, ostat će bez svega novca i raspustiti se, možda pronađu nekoga drugog

kao zamjenu, neće pripremiti novu predstavu za predstojeću sezonu, ili hoće pa će biti bolja od svega što je on uopće u stanju napisati pa će se ime te osobe kočiti na plakatima umjesto njegova imena, a njega će onda izbaciti, zamijeniti, više ga neće željeti. Možda mu iz ruku izmakne sve što je ondje izgradio. Sve je to toliko slabašno, toliko krhko, taj život kazališnih družina. Često mu se čini daje, više nego išta, nalik na vez na očevim rukavicama: vide se jedino predivne predstave, jedino i najmanja uloga, premda je ispod toga, u podlozi gusto tkanje truda i vještine, frustriranosti i znoja. Mora biti ondje, cijelo vrijeme, zajamčiti da će se događati sve to što je ispod površine, da će sve ići po planu. I žudi, to je istina, za ona četiri zida svoje vlastite sobe, kamo nitko nikada ne dolazi, gdje ga nitko ne traži, niti pita za njega, niti mu se obraća, niti mu dodijava, gdje su samo krevet, škrinja i pisaći stol.

Nigdje drugdje ne može pobjeći od buke i života i ljudi oko sebe. Nigdje drugdje ne može pustiti da se svijet povuče, da se osjećaj za vlastito ja rasprši, tako da se pretvori samo u ruku, koja drži pero uronjeno u tintu i da gleda kako mu se iz tog vrška izvijaju riječi. A dok te riječi nailaze, jedna za drugom, on je u stanju pobjeći od sebe i pronaći mir koji ga toliko obuzima, toliko umiruje, toliko je samo njegov, toliko pun radosti da ga ništa drugo ne može nadomjestiti.

Od toga ne može odustati, ne može ostati ovdje, u ovoj kući, u ovome gradu, na rubovima proizvodnje rukavica, čak ni radi supruge. Jasno vidi kako bi mogao zauvijek zaglibiti u Stratfordu, poput stvorenja kojem je noga zapela u željeznoj stupici, uz oca u susjednoj kući i sina, ledenog i u raspadu, pod onom zemljom na groblju.

...

Dolazi do nje i govori joj da mora otići. Ne može predugo izbivati od svoje družine. Zasigurno ga trebaju: ubrzo se vraćaju u London i moraju se pripremiti za novu sezonu. Druga kazališta bila bi presretna kad bi vidjela njihovu propast. Konkurencija je, osobito na početku sezone, oštra. Treba pripremiti puno toga i on mora biti uz njih da se uvjeri da će sve biti obavljeno kako treba. To ne može prepustiti drugima. Ni na koga se ne može osloniti.

Mora poći. Žao mu je. Nada se da ona razumije.

Agnes samo šuti dok on drži svoj mali govor. Pušta da je riječi preplavljuju i oplakuju. I dalje pušta da napoj iz posude curi u korito za svinje. Tako jednostavna zadaća: držati posudu u zraku i puštati da sve iz nje pada. Od nje se ne traži ništa drugo doli da tako stoji, naslonjena na zid svinjca.

“Poslat ću poruku”, kaže on, iza nje, a ona zamalo skače uvis. Već je posve zaboravila da je on ondje. Što joj je ono govorio?

“Poslati poruku?” ponavlja ona. “Kome?”

“Tebi.”

“Meni? Zašto?” Pokazuje prema sebi. “Ovdje sam, pred tobom.”

“Mislim, poslat ću poruku kad stignem u London.”

Agnes se mršti, izbacuje i posljednje ostatke. Prisjeća se, da, još prije svega nekoliko trenutaka, pričao je o Londonu. O tamošnjim prijateljima. “Pripreme”, da čini joj se da je upotrijebio tu riječ. I “otići”.

“London?” ponavlja ona.

“Moram poći”, kaže on, malo odlučnije.

Ona se zamalo smiješi, koliko je ta predodžba apsurdna, koliko nevjerojatna.

“Ne možeš otići”, kaže mu.

“Ali moram.”

“Ali ne možeš.”

“Agnes”, kaže on, sada već posve razdražen. “Svijet nije stao. Ljudi me čekaju. Sprema se početak sezone i moja družina samo što se nije vratila iz Kenta i moram...”

“Kako uopće možeš pomisliti na odlazak?” pita ona, zbunjeno. Što još mora reći da on shvati? “Hamnet”, kaže ona, osjeća koliko je ta riječ, to njegovo ime, zaobljena u ustima, dok je izgovara, nalik na zrelu krušku. “Hamnet je umro.”

On se od tih riječi lecne. Ne može je pogledati nakon što ih je izgovorila. Spušta glavu, netremice gleda u čizme.

Njoj je sve to jednostavno. Njihov je dječak, njihovo dijete, mrtav, tek se ohladio u grobu. Nema odlaska. Ima samo ostanka. Zatvorit će se vrata i njih će se četvero približiti i stisnuti, zagrliti se poput plesača na završetku plesa. On će ostati ovdje, s njom, s Judith, sa Susannom.

Kako uopće može govoriti o odlasku? To nema smisla.

Prati njegov pogled do čizama i ondje, uz njegove noge, vidi njegovu putnu torbu. Puna je, ispunjena, poput trbuha noseće žene.

Pokazuje prema njoj, bez riječi, ne može ništa reći.

“Moram poći... odmah”, mumlja on, muči se s riječima, taj njezin suprug koji uvijek govori onako kako potok brzo

i jasno teče preko kamenja i šljunka. “Jedna... skupina trgovaca danas kreće za London... i imaju... konja viška. To je... Moram... to je, mislim... otići ću... i, s vremenom ću... odnosno...”

“Otići ćeš sada? Danas?” ona ne može vjerovati, od zida se okreće prema njemu. “Trebamo te ovdje.”

“Skupina trgovaca... ja... odnosno... Ne mogu čekati i... dobra je prilika... tako da ne putujem sam... Ne voliš da idem sam, sjeti se... I sama si to rekla... više puta... pa stoga...”

“Kaniš sada otići?”

On od nje uzima posudu i odlaže je na zid pa je hvata za obje ruke. “Mnogi ljudi u Londonu ovise o meni. Jako je važno da se vratim onamo. Ne mogu samo tako napustiti ljude koji...”

“Ali možeš napustiti nas?”

“Ne, naravno da ne. Samo...”

Ona posve pridiže lice prema njemu. “Zašto odlaziš?” sikće.

On odvraća pogled, ali joj ne ispušta ruke. “Rekao sam ti”, mumlja. “Zbog družine, drugih glumaca, moram...”

“Zašto?” pita ona odlučno. “Je li stvar u tvojem ocu? Je li se nešto dogodilo? Reci mi.”

“Nemam što reći.”

“Ne vjerujem ti.” Pokušava povući ruke iz njegova zahvata, ali on je ne pušta. Ona izvija zglobove na jednu pa na drugu stranu.

“Govoriš o svojoj družini”, kaže ona, govori u prostor između njihovih lica, koji je toliko uzak da zacijelo udišu i izdišu isti zrak, “govoriš o sezoni i pripremama, ali ništa od toga nije valjan razlog.” S mukom pokušava osloboditi ruke, prste, da ga može uhvatiti za ruku. On to zna i ne dopušta joj. Ona je zbog toga gnjevna, izvan sebe od bijesa, sva zažarena od ljutnje kakvu nije osjetila još od djetinjstva.

“To nije važno”, kaže ona zadihano, dok se tako natežu, kraj svinja koje pohlepno jedu. “Znam. To te mjesto posve obuzelo, sad si kao riba na udici.”

“Koje mjesto? Misliš na London?”

“Ne, nego na to mjesto u tvojoj glavi. Vidjela sam ga jednom, davno, unutra je cijela jedna zemlja, cijeli krajobraz. Otišao si onamo i to ti je mjesto sada stvarnije od bilo kojeg drugog mjesta. Ništa te ne može spriječiti da odeš onamo. Čak ni smrt vlastitog djeteta. Ja to vidim”, kaže mu ona, dok joj on sad jednom rukom drži obje ruke, a drugom već poseže za onom torbom. “Nemoj misliti da ne vidim.”

Pušta je tek nakon što je prebacio torbu preko ramena.

Ona protresa ruke, bolne i crvene zglobove, prstima trlja tragove njegovih ruku.

On teško diše i stoji na dva koraka od nje. Gnječi kapu koju drži u ruci, izbjegava njezin pogled.

“Nećeš se ni oprostiti?” pita ga ona. “Samo ćeš tako otići, bez pozdrava? Pozdrava ženi koja ti je rodila djecu?

Koja ti je njegovala sina do posljednjeg daha? Koja ga je pripremila za pokop? Otići ćeš od mene bez ijedne riječi?”

“Čuvaj djevojčice”, kaže on jedino, a to boli poput slabašnog, ali oštrog uboda igle. “Poslat ću poruku”, kaže opet. “I nadam se da ću ti se opet vratiti prije Božića.”

Ona se okreće od njega, prema svinjama. Vidi im čekinjava leđa, ovješene uši, čuje kako zadovoljno rokću.

On je odjednom ondje, iza nje. Rukama je obuhvaća oko struka, okreće je, privlači k sebi. Glava mu je kraj njezine glave: ona osjeća miris njegovih rukavica, sol njegovih suza. Tako stoje, zajedno, sjedinjeni, još trenutak, a ona osjeća privlačnost, onu privlačnost koju osjeća uvijek i oduvijek, kao da postoji nekakvo nevidljivo uže koje kruži oko njezina srca i povezuje ga s njegovim. Naš je dječak nastao, to ona misli, od njega i nje. Zajedno su ga stvorili, zajedno ga pokopali. Više se nikada neće pojaviti.

Jedan dio nje volio bi zategnuti i unatrag odviti vrijeme, skupiti ga, poput pređe. Voljela bi zavrtjeti kolovrat unatrag, odmotati klupko Hamnetove smrti, njegova dječaštva, njegovih prvih dana, njegova rođenja, sve do onoga trenutka kada su se ona i njezin suprug spojili, onako se stopili u onome krevetu i začeli blizance. Voljela bi sve to nekako odmotati, od svega ponovno stvoriti sirovu vunu, pronaći put natrag, do tog trenutka, a onda bi se uspravila, okrenula lice prema zvijezdama, prema nebesima, prema mjesecu pa od njih zatražila da promijene ono što ih iščekuje, usrdno ih zamolila da za njega osmisle drukčiji ishod, molim vas, molim vas. Za to bi bila spremna učiniti bilo što, dati bilo što, prepustiti što god nebesa požele.

Suprug je drži privijenu, a ona ga obavija objema rukama, unatoč svemu, baš kao i one noći, tako da mu je

tijelo posve priljubljeno uz njezino. On diše, u zaobljenu stranu njezine kapice, kao da bi mogao nešto reći, ali ona ne želi riječi, ne trebaju joj. Vidi, preko njegova ramena, onu njegovu putnu torbu, koja mu stoji do nogu.

Neće biti povratka. Neće se poništiti to što je pred njima. Dječaka više nema, suprug će otići, a ona će ostati, svinje će trebati svaki dan nahraniti, vrijeme teče samo u jednome smjeru.

“Idi onda”, kaže mu, odguruje ga, okreće se od njega, “ako ideš. Vrati se kad uzmogneš.”

Otkriva da je moguće plakati cijeli dan i cijelu noć. da je puno različitih načina na koje je moguće plakati: to može biti iznenadna provala suza, to mogu biti duboki jecaji koji potresaju cijelo tijelo, to može biti nijemo i beskonačno istjecanje suza iz očiju. Da je bolnu kožu oko očiju moguće liječiti uljem pomiješanim s tinkturom očanice i kamilice.

Da je moguće tješiti kćeri uvjeravanjem o određenim mjestima na nebesima i vječnoj radosti i tome kako će se svi možda ponovno sastati nakon smrti i kako će ih on čekati, a istovremeno u to uopće ne vjerovati. Da ljudi u svakoj prilici ne znaju što reći ženi kojoj je umrlo dijete. Da će netko zbog toga prijeći ulicu samo da je izbjegne. Da će, bez najave i upozorenja, u prvi plan dospjeti ljudi koje se ne smatra dobrim prijateljima, ostavljati kruh i kolače na prozoru, izgovarati ljubazne i prikladne riječi nakon crkve, mrsiti Judith kosu i štipati je za blijedi obraz. .

Teško je znati što učiniti s njegovom odjećom.

Agnes je još tjednima ne može skloniti sa stolice na kojoj ju je ostavio prije nego što je skončao u krevetu.

Kojih mjesec dana nakon pokopa podiže hlače pa ih odlaže. Dodiruje ovratnik njegove košulje. Gurka prednju stranu njegovih visokih cipela, tako da je par lijepo složen, jedna cipela točno do druge.

Potom licem uranja u njegovu košulju, hlače prislanja na srce, uvlači ruku u jednu pa u drugu cipelu, osjeća prazne obrise njegovih stopala, veže i odvezuje vezicu pod vratom, zakopčava i otkopčava puceta. Presavija odjeću, širi je, ponovno slaže.

Dok joj tkanina klizi kroz prste, dok spaja sve šavove, dok u zraku ravna nabore, tijelo joj se sjeća te zadaće. Vraća je u ono otprije. Dok slaže njegovu odjeću, brine se o njoj, udiše njegov miris, uspijeva samu sebe gotovo uvjeriti u to da je on još ovdje, da samo što se nije odjenuo, da će se svakog trena pojaviti na vratima i upitati: Gdje su mi čarape, gdje mi je košulja, zabrinut jer bi mogao zakasniti u školu. .

Ona i Judith i Susanna spavaju zajedno u krevetu sa zastorima, a da o tome nisu ni razgovarale: za djevojčice nikad ne izvlači pomoćni ležaj, već ta slamarica ostaje spremljena. Ona oko njih triju čvrsto navlači zastore. Samu sebe uvjerava da im se ništa ne može dogoditi, da ništa neće ući kroz te prozore ni kroz dimnjak. Veći je dio noći budna, osluškuje kucanje i prigušeno zapomaganje zlih duhova koji pokušavaju ući. Grli usnule kćeri. Često se budi, provjerava imaju li temperaturu, otekline, neobičnu

boju kože na pojedinim mjestima. Mijenja strane i mjesta, s vremena na vrijeme, cijele noći, tako da leži između Judith i vanjskoga svijeta, a potom između Susanne i vanjskoga svijeta. Ništa je ovaj put neće nadmudriti i provući se.

Spremno će čekati. Ništa joj neće doći po djecu. Nikada više. .

Susanna kaže da će noć provesti u susjednoj kući, kod bake i djeda. Ne mogu spavati ovdje, kaže, a pritom izbjegava majčin pogled. Premalo je mira.

Uzima noćnu kapu, dugu košulju, izlazi, rubom skuta skuplja hrpice prašine koja se nakupila na podu. .

Agnes ne vidi svrhu metenja poda. Poslije se opet uvijek ionako zapraši. Čini joj se da je podjednako uzaludno i pripremati hranu. Ona je skuha, pojedu je pa onda, kasnije, opet jedu. .

Djevojčice idu jesti u susjednu kuću. Agnes ih ne sprečava.

Prolazak kraj njegova groba svake nedjelje istovremeno izaziva i bol i zadovoljstvo. Želi leći ondje, tako da ga prekrije tijelom. Želi kopati golim rukama. Želi grob udariti kakvom granom. Želi iznad njega nešto izgraditi, neki zaklon, da ga zaštiti od vjetra i kiše. Možda bi se tada i preselila unutra, živjela ondje, s njim. .

Zatrebao je Bogu, govori joj svećenik, kad je jednoga dana nakon mise hvata za ruku.

Ona se okomljuje na njega, gotovo reži, ispunjena silnom potrebom da ga udari. Menije trebao, rekla bi mu najradije, a vaš je Bog trebao još pričekati.

Ne govori ništa. Hvata kćeri za nadlakticu i odlazi. .

Sanja da je negdje u poljima Hewlandsa. Spušta se noć i zemlja je gola, puna dubokih brazda. Ispred nje je njezina majka, saginje se prema zemlji pa se uspravlja. Kad joj se približi, Agnes vidi da joj majka u zemlju sije sićušne bisernobijele zube. Njezina se majka ne okreće i ne zastaje kad joj se Agnes približava, samo joj se smiješi i nastavlja mliječne zube bacati u zemlju, jedan po jedan. .

Ljeto je beskonačna muka. Dugotrajne večeri, topao zrak koji dopire kroz prozore, polagano protjecanje rijeke kroz grad, povici djece koja se dokasna igraju na ulici, konji koji tjeraju muhe s bokova, živice prepune cvjetova i bobica.

Agnes bi sve to voljela potrgati, rastrgati, baciti u vjetar. .

Jesenje, kada stiže, također užasna. Svježina zraka, rano ujutro. Maglica koja se skuplja u dvorištu. Kokoši koje nešto petljaju i tiho se glasaju u svome kokošinjcu, odbijaju izaći. Lišće koje na rubovima postaje krhko. Godišnje doba koje Hamnet nije upoznao, ni dodirnuo. Svijet koji ide dalje, bez njega.

.

Pisma dolaze, iz Londona. Susanna ih čita naglas.

Kraća su, primjećuje Agnes dok ih poslije proučava, ne zauzimaju ni cijelu jednu stranicu, rukopis mu je nepravilniji, kao da je pisao u žurbi. U njima nema riječi o kazalištu, o publici, o izvedbama, o komadima koje piše.

Baš ništa od toga. Umjesto toga, piše im o londonskoj kiši, o tome kako mu je prošli tjedan natopila čarape, kako konj njegova stanodavca šepa, kako je upoznao jednu prodavačicu čipke i svakoj od njih kupio po rupčić, svaki drukčijeg obruba. .

Ona zna da ne smije gledati kroz prozor u vrijeme početka i završetka školske nastave. Samoj sebi tada zadaje puno posla, tako da se i ne okreće onamo. U to vrijeme ne izlazi.

Svako zlatokoso dijete na ulici poprima njegov hod, njegov izgled, njegov karakter, zbog čega joj srce udara brže, kao u jelena. Ponekih su dana ulice pune Hamneta.

Hodaju uokolo. Skaču i trče. Naguravaju se. Hodaju prema njoj, udaljavaju se od nje, nestaju iza ugla.

Ima dana kad uopće ne izlazi. ...

Onaj pramen njegove kose čuva u malenoj keramičkoj posudi iznad ognjišta. Judith je za njega izradila malenu svilenu vrećicu. Kad misli da je nitko ne gleda, dovlači stolicu do okvira i uzima je.

Kosa je iste boje kao i njezina. Kao da je odrezana njoj.

Kroz prste joj promiče poput vode.

Kako se kaže, pita Judith majku, kad je netko bio blizanac, ali više nije blizanac?

Njezina majka, koja presavijen, udvostručen stijenj uranja u zagrijan loj, načas zastaje, ali se ne okreće.

Ako si supruga, nastavlja Judith pa ti muž umre, onda si udovica. A ako mu umru roditelji, dijete postaje siroče.

Ali kako se kaže to što sam ja?

Ne znam, odgovara joj majka.

Judith gleda kako tekućina klizi niz krajeve stijenja, kapa u posudu ispod njega.

Možda i nema takve riječi, kaže ona.

Možda nema, odgovara njezina majka. .

Agnes je na katu. Sjedi za stolom na kojem je Hamnet u četiri posudice držao zbirku oblutaka. Volio ih je povremeno vaditi i slagati na različite načine. Ona sada viri u svaku od tih posudica, primjećuje da ih je posljednji put složio po boji, a ne veličini i...

Podiže pogled i pred sobom vidi kćeri. Susanna u jednoj ruci drži košaru, u drugoj nož. Judith stoji iza nje, s drugom košarom. Obje imaju poprilično strog izraz lica.

“Vrijeme je”, kaže Susanna, “da prikupimo šipak.”

To čine svake godine, u ovo vrijeme, kada ljeto počinje naginjati prema jeseni, obilaze živice, pune košare plodovima koji nakon što otpadnu latice rastu i bubre. Ona ih je naučila, te svoje kćeri, kako pronaći najbolje primjerke, kako ih razrezati nožem, kako ih skuhati, kako pripremiti sirup protiv kašlja i prehlade, da svi lakše prežive zimu.

No ove su godine zrelost šipka i njegova drska boja prava uvreda, kao što i kupine postaju ljubičaste, a bobice bazge sve tamnije.

Agnesine ruke, koje obavijaju posude s kamenčićima, doimaju se nekako slabima, beskorisnima. Čini joj se da nije u stanju čvrsto uhvatiti nož, držati stabljike pune trnja, brati plodove šipka voštane površine. Sama pomisao na to da ih beru, da ih donose kući, da sa stabljika skidaju listove, a potom ih kuhaju na vatri: čini joj se da ona sve to jednostavno ne može. Radije bi legla u krevet i pokrila se po glavi.

“Hajde”, kaže Susanna.

“Molim te, mama”, kaže Judith.

Kćeri joj dlanove priljubljuju uz lice, uz ruke. Povlače je na noge. Vode je niza stube, van, na ulicu, cijelo vrijeme govore o jednome mjestu koje su vidjele, prepunome šipka, govore joj, baš prepunome. Mora poći s njima, kažu, pokazat će joj put. .

Živice su zviježđa prepuna plamenocrvenih plodova šipka. .

Kad su se tek vjenčali, on ju je jedne večeri izveo na ulicu i bilo je neopisivo neobično, biti ondje, kad je sve tako tiho, tako mračno, tako prazno.

Pogledaj gore, rekao joj je. Stajao je iza nje i obujmio je rukama, tako da su mu se dlanovi zaustavili na njezinu zaobljenome trbuhu. Ona je zabacila glavu i naslonila je na njegovo rame.

Kao da je položeno na krovove kuća, vidjelo se nebo posuto dragim kamenjem, izbodeno srebrnim rupama. On joj je tada, ispruženih prstiju, na uho šaputao nazive zvijezda, priče o njima, iz njih izvlačio razne oblike, ljude, životinje i obitelji.

Zviježđa, rekao je tada. Tako se to zove.

Dijete u njezinoj utrobi, Susanna, okretalo se, kao da sluša. .

Judithin otac piše i ističe da posao ide dobro, sve ih pozdravlja i kaže da će kući doći tek nakon zime jer su ceste u lošemu stanju.

Susanna naglas čita pismo.

Njegova glumačka družina ostvaruje velike uspjehe s novom komedijom. S njome su gostovali i u Palači i kraljica se uz nju navodno dobro zabavila. Rijeka se u Londonu zamrznula.

Kani kupiti još zemlje u Stratfordu, završava ona čitanje. Bio je na vjenčanju svojega prijatelja Condella.

Imali su divan svadbeni doručak.

Nakon toga svi šute. Judith gleda čas majku, čas sestru, čas pismo.

Komedija, pita njezina majka.

Nije lako biti sam u takvoj kući, zaključuje Judith.

Ovamo će netko uvijek energično ulaziti, netko te dozivati, netko ti biti za petama.

Postoji mjesto koje je oduvijek bilo njezino i Hamnetovo, dok su bili mali, jedan klinast prostor između

zida vanjske kuhinje i svinjca: uzak prostor, u koji se jedva možeš uvući, ako uđeš postrance, a potom i trokutast prostor koji se širi. Dovoljno mjesta da dvoje djece ondje sjedne, ispruženih nogu, leđa naslonjenih na kameni zid.

Judith uzima trsku s poda radionice, jednu po jednu stabljiku, skriva ih u nabore suknje. Provlači se kroz taj otvor kada nitko ne gleda pa od trske plete krov. Oni mačići, koji su sada mačke, potajice dolaze za njom, njih dvoje, jednakog prugastog lica i bijelih šapa.

Ona će onda moći sjediti ondje, sklopljenih ruku i čekati da on dođe, ako želi.

Nešto pjeva, sebi, mačkama, krovu od trske iznad glave, niz tonova i riječi, tuura-luura-tiira-liira-aj-aj-ajaii, tako pjeva i pjeva, sve dok taj zvuk ne pronađe ono šuplje mjesto u njoj, pronalazi ga pa se u njega ulijeva, ispunjava ga i ispunjava, no dakako da nikada neće biti ispunjeno, jer nema ni oblik ni rubove.

Mačke je promatraju, neumoljivim zelenim očima. .

Agnes stoji na tržnici s još četiri žene, u rukama drži pladanj sa saćem. Među njima je i njezina maćeha, Joan.

Jedna se od njih tuži, govori kako njezin sin odbija prihvatiti naučništvo koje su mu ona i muž dogovorili, kako viče ako o tome s njime pokušaju razgovarati, kako kaže da neće ići, da ga ne mogu natjerati. Cak i kada ga, kaže žena, već razrogačenih očiju, otac namlati.

Joan se naginje naprijed, da ispriča kako njezin najmlađi sin ujutro odbija ustati. Ostale žene kimaju i nešto gunđaju. A navečer, kaže ona, lica izobličena u grimasu, ne

želi ići u krevet, nego hoda po kući, potpiruje vatru, traži jelo, tako da nitko drugi ne može spavati.

Treća uzvraća pričom o tome kako njezin sin neće slagati drva za ogrjev onako kako ona želi, dok joj je kći odbila bračnu ponudu pa što da ona onda radi s takvom djecom?

Glupače, misli si Agnes, obične glupače. Između sebe i maćehe održava razmak od nekoliko pedalja. Pilji prema dolje, u pravilno raspoređene geometrijske oblike saća koji se ponavljaju. Voljela bi se smanjiti na veličinu pčele i izgubiti se među njima. .

“Misliš li”, pita Judith Susannu, dok košulje, haljine i čarape uranjaju u vodu, “da otac ne dolazi kući zbog... mojega lica?”

U praonici je vruće, nema zraka, sve je puno pare i mjehura sapunice. Susanna, koja pranje rublja mrzi više nego ijednu drugu zadaću, ljutito pita: “O čemu ti to govoriš? Dolazi kući. Stalno dolazi. I kakve veze tvoje lice ima s bilo čime?”

Judith miješa rublje u loncu, uranja neki rukav, suknju, neku kapu. “Mislim”, kaže tiho, ne gledajući sestru, “jer sam mu previše slična. Možda je ocu teško pogledati me.”

Susanna ne zna što bi rekla. Pokušava, uobičajenim tonom, reći ne budi smiješna, kakve su to gluposti. No istina je da otac već dugo nije došao. Još od pogreba.

Međutim, nitko to ne govori, nitko ne spominje. Pisma dolaze, ona ih čita. Njezina ih majka nekoliko dana drži na okviru kamina, povremeno ih uzima, kada misli da nitko

ne gleda. A onda nestaju. Što s njima radi nakon toga, Susanna to ne zna.

Gleda sestru, dobro, pomno je motri. Pušta veliku kuhaču za rublje da padne u lonac pa stavlja ruke na Judithina mala ramena. “Ljudi koji te tako dobro ne poznaju”, kaže Susanna, zagledana u njezino lice, “rekli bi da si isti on. I sličnost između vas dvoje svakako je... bila... iznimna. Ponekad i nevjerojatna. Ali mi koji živimo s vama vidimo razlike.”

Judith je zamišljeno gleda.

Susanna joj drhtavim prstom dodiruje obraz. “Lice ti je uže od njegova. Brada manja. A oči su ti malko svjetlije. On je imao više pjegica u očima. Imao više pjega na licu. Tvoji su zubi ravniji.” Susanna s mukom guta slinu. “I otac sve to sigurno zna.”

“Misliš?”

Susanna kima. “Nikada... nikada vas nisam zamijenila, vas dvoje. Uvijek sam znala tko je tko, čak i kad ste bili posve mali. Kad ste se znali onako igrati, zamjenjivati odjeću ili kape, uvijek sam znala.”

Suze sada klize iz Judithinih očiju. Susanna podiže kut pregače i briše ih. Šmrca i ponovno se posvećuje rublju, uzima veliku kuhaču. “Moramo se posvetiti rublju. Čini mi se da čujem da netko dolazi.” .

Agnes ga traži. Naravno da ga traži. Noćima i noćima i tjednima i mjesecima nakon smrti. Očekuje ga. Noćima sjedi budna, umotana u pokrivač, uza svijeću koja dogorijeva kraj nje. Čeka ondje gdje mu je nekoć bio krevet.

Sjedi u naslonjaču njegova oca, koji stoji točno na mjestu gdje je umro. Izlazi u dvorište blistavo od mraza pa stoji pod golim stablom šljive i naglas pita: Hamnete, Hamnete, jesi li ovdje?

Ništa. Nitko.

Nije joj jasno. Ona koja čuje mrtve, neizgovoreno, nepoznato, koja može dodirnuti čovjeka i slušati kako mu se žilama provlači bolest, može osjetiti mračan i baršunast pritisak tumora na plućima ili jetri, koja čovjeku može čitati iz oka i srca onako kako neki čitaju iz knjige. Ona ne može pronaći, ne može locirati, duh vlastitog djeteta. Čeka na tim mjestima, naćuljenih ušiju, pretražuje po zvukovima i željama i nezadovoljstvu drugih, bučnijih, bića, ali ga ne čuje, ne čuje onoga kojega jedinog želi čuti.

Nema ničega. Samo tišina. .

No Judith ga čuje u šumu metle na podu. Vidi ga u letu ptice preko zida. Pronalazi ga u pokretu konjske grive, u lupkanju tuče po oknu, u vjetru koji rukom ulazi u dimnjak, u šuštanju trske od koje je izradila krov svojega utočišta.

Ne govori ništa, dakako. Te spoznaje čuva u sebi.

Sklapa oči, dopušta si da nijemo, u mislima, kaže: vidim te, čujem te, gdje si? .

Susanni je teško biti u njihovoj maloj kući. Ona neupotrijebljena slamarica naslonjena na zid. Odjeća na stolici, pod njom prazne cipele. Posudice s njegovim

kamenčićima koje nitko ne smije dirati. Uvojak njegove kose koji se čuva na okviru ognjišta.

Svoj češalj, košulju i haljinu seli u susjednu kuću. Spava u krevetu u kojem je nekoć spavala njezina teta. Nitko ništa ne govori. Majku i sestru ostavlja njihovoj boli i useljava se iznad radionice. .

Agnes nije ista osoba kao nekoć. Posve se promijenila.

Sjeća se da je bila osoba sigurna u život i to što joj donosi.

Imala je djecu i supruga, imala je dom. Bila je u stanju duboko se zagledati u ljude i vidjeti što će ih snaći. Znala je kako im pomoći. Koračala je samopouzdano i skladno.

Ta je osoba za nju sad zauvijek izgubljena. Netko je tko samo lebdi i više ne prepoznaje vlastiti život. Neusidrena je, izgubljena. Netko tko plače ako ne može pronaći cipelu ili prekuha juhu ili se spotakne o neki lonac. Raspada se od sitnica. Ništa više nije pouzdano. .

Agnes zasunom zatvara svoj prozorčić, zatvara vrata.

Ne odgovara na kucanje navečer ni rano ujutro.

Ako je ljudi zaustave na ulici i žale se na rane, natečene desni, gluhoću, osip na nogama, srcobolju, kašalj, samo odmahuje glavom i odlazi dalje.

Pušta bilje da postane sivo i krhko, više ne zalijeva vrt s ljekovitim biljem. Posude i staklenke na njezinoj polici sve više prekriva sloj blijede prašine.

Upravo Susanna uzima vlažnu krpu i briše staklenke, upravo ona skida sasušeno i beskorisno bilje sa stropnih greda i baca ga u vatru. Ne nosi sama vodu, ali Agnes čuje

kako govori Judith da odnese lonac vode, jednom na dan, u tu malu gredicu, nasuprot kokošinjcu, gdje raste ljekovito bilje. Dobro pazi da sve zaliješ, dovikuje Susanna za Judith. Agnes sluša, uviđa da sve više preuzima bakin glas, ton kojim se Mary obraća sluškinjama.

Upravo Susanna usitnjava latice kadifica, stavlja ih u ocat, miješa i dodaje med. Upravo ona pazi da se mješavina svaki dan pretrese.

Judith počinje otvarati prozorčić kad ljudi kucaju.

Razgovara s ljudima koji su vani, stoji na vrhovima prstiju da ih čuje. Mama, kaže neki put, došla je ona pralja koja radi uz rijeku. Neki čovjek koji nije iz grada. Dijete traži nešto za majku. Neka starica iz mljekare. Hoćeš li ih primiti?

Susanna ne odgovara na kucanje, ali gleda i sluša i da je znak Judith ako netko dođe na prozor.

Agnes još neko vrijeme odbija. Odmahuje glavom.

Samo odmahuje na kćerino nagovaranje. Ponovno se okreće prema vatri. Ali kada starica iz mljekare dođe i treći put, Agnes kima. Žena ulazi, sjeda u veliki drveni naslonjač izlizanih naslona za ruke, a Agnes sluša njezinu priču o bolnim zglobovima, plućima punima sluzi, mislima koje joj preskaču i nestaju, kako zaboravlja imena, dane, obaveze.

Agnes ustaje i odlazi do radnoga stola. Iz ormarića vadi mužar i tučak. Samoj sebi ne dopušta pomisao na to da ih je posljednji put upotrijebila za njega. Posljednji je put u ruci držala taj tučak, osjećala njegovu hladnu težinu, upravo tada, neposredno prije, ali kako je samo bio

beskoristan, kako uopće nije pomogao. Uopće ne razmišlja o tome dok lomi oštre stabljike ružmarina, za krv i glavu, gaveza i ljekovitog miloduha.

Pruža smotuljak staroj mljekarici. Triput na dan, govori joj: prstohvat u vrućoj vodi. Piti kada se ohladi.

Ne želi uzeti novčiće koje joj žena pokušava dati, nespretno, neodlučno, ali pretvara se da ne vidi umotani sir ostavljen na stolu, zdjelicu gustog vrhnja.

Njezine kćeri ispraćaju ženu, pozdravljaju je. Glasovi su im cvrkutavi, kao da su bezbrižne ptice, koje polijeću, lepršaju uokolo sobom pa kreću put neba.

Kako je moguće da su ta djeca, te mlade žene, potekla od nje? Kakve veze imaju s onim sićušnim bićima koja je nekoć dojila, ljuljala u rukama i prala? Njezin vlastiti život, sve više i više, čini joj se neobičnim, neprepoznatljivim. .

Malo nakon ponoći Agnes stoji na ulici, obavljena maramom. Probudili su je neki koraci, lagani, brzi, u poznatome brzom ritmu.

Iz sna ju je trgnula slutnja koraka koji se približavaju njezinu prozoru, jasan osjećaj da je netko vani. I sada je tako vani, sama na ulici, čeka.

“Ovdje sam”, kaže naglas i okreće glavu prvo na jednu pa na drugu stranu. “A ti?” .

Upravo u tome istom trenutku njezin suprug sjedi pod tim istim nebom, u povećemu čamcu koji prolazi jednim riječnim zavojem. Putuju uzvodno, no on jasno osjeća da

nailazi plima. Rijeka je nekako zbunjena, gotovo neodlučna, pokušava istodobno teći u dva smjera.

On drhti pa se bolje omotava plaštem (prehladit će se, čuje neki glas u sebi kako ga kori, blag, brižan glas). Onaj znoj otprije sad se ohladio, neugodno i ljepljivo spaja mu kožu i vunenu odjeću.

Najveći dio glumačke družine spava, ispružen na dnu čamca, kapa navučenih preko lica. On ne spava. Nikada ne može zaspati za ovakvih večeri, dok mu krv još ubrzano kola žilama, srce i dalje nezaustavljivo udara, u ušima još čuje sve one zvukove i povike i zaprepaštenost i stanke. Žudi za svojim krevetom, za onim skučenim prostorom svoje sobe, za onim trenutkom kad će mu um utihnuti, kada će mu tijelo shvatiti da je gotovo i da se mora prepustiti snu. Šćućuren sjedi na tvrdoj dasci, gleda rijeku, kuće koje promiču kraj njih, ljuljanje i zanošenje svjetala na drugim plovilima, lađareva ramena dok s mukom usmjerava plovilo kroz opasnije struje, kapanje vode s vesala koja se podižu, bijeli veo daha koji mu izlazi iz usta.

Temza se sada otopila (u posljednjem pismu napisao im je da je zaleđena), sada ponovno mogu doći do Palače.

Vidi, ponovno, na trenutak, onaj prizor, oči iza ruba pozornice, iza svijeta koji okružuje njega i njegove prijatelje, zamućen plamenom svijeća. Lica koja ga gledaju, u tim trenucima, tek su mrlje boja nanesene vlažnim kistom. Njihovi povici, njihov pljesak, željan izraz njihova lica, njihova otvorena usta, redovi njihovih zuba, njihovi pogledi koji bi ga upili (samo da mogu, ali ne mogu, jer je

prekriven, zaštićen kostimom, poput morskoga puža u svojoj ljušturi - možda nikada neće vidjeti pravoga njega).

On i njegovi prijatelji upravo su izveli jedan povijesni komad, o jednome odavno mrtvome kralju, u Palači.

Pokazalo se, utvrdio je, da je to za njega sigurna tema, nešto s čime se može uhvatiti u koštac. U takvoj priči nema zamki, nema podsjetnika, nema nestabilnog terena na koji može nabasati. Dok oživljuje nekadašnje bitke, prizore s drevnoga dvora, dok stavlja riječi u usta nekih dalekih vladara, ništa ga ne može zaskočiti, vezati i odvući natrag da se posveti stvarima o kojima ne može razmišljati (o umotanome tijelu, stolici s praznom odjećom, ženi koja plače kod zida svinjca, djetetu koje guli jabuke na vratima, uvojku žute kose u posudi). S ovime se može nositi: s povijesnim komadima i komedijama. Može nastaviti.

Jedino uz njih može zaboraviti tko je i što se dogodilo. To su sigurna mjesta na koja može pohraniti um (i nitko drugi tko je s njime na pozornici, nitko od ostalih glumaca, njegovih najbliskijih prijatelja, neće znati da samoga sebe zatječe kako, svake večeri, promatra gledatelje, među njima traži posve određeno lice, dječaka blago nakrivljena osmijeha i neprekidno iznenađena lica; pomno motri publiku, lice po lice, jer i dalje ne može pojmiti da je njegov sin mogao samo tako nestati; mora biti negdje; on ga samo treba pronaći).

Pokriva prvo jedno pa drugo oko, okreće se da pogleda grad. Tu igru može igrati. Jednim okom može vidjeti samo ono što je daleko, drugim što je blizu. Dva oka zajednički djeluju tako da vidi većinu stvari, ali odvojeno. Svako oko

vidi samo ono što može: jedno ono što je daleko, drugo ono što je blizu.

Blizu: isprepleteni šavovi Condellova plašta, drveni rub čamca koji zapljuskuje rijeka, maleni vrtlozi koje na površini ostavljaju vesla. Daleko: ledeni sjaj zvijezda, krhotine stakla na crnoj svili, Orion zauvijek u lovu, čamac koji spokojno reže površinu vode, skupina ljudi koja čuči na rubu pristaništa — neka žena, s nekoliko djece, jedna djevojčica visoka gotovo poput majke (visoka kao sada Susanna?), najmanje dijete s kapicom (troje, toliko ih je imao, tako krasnu djecu, no sada ih je samo dvoje).

Mijenja oko, brzim pokretom, tako da žena i njezina djeca, u noćnome ribolovu (tako blizu vode, preblizu, nema sumnje), postaju tek neprepoznatljivi obrisi, potezi pera bez značenja.

Zijeva, vilica mu pucketa zvukom nalik na otvaranje ljuske oraha. Pisat će im, možda sutra. Bude li imao vremena. Jer treba napisati tri nove stranice, vidjeti se s čovjekom s druge strane rijeke, platiti stanodavcu, mora pokušati raditi s novim dječakom jer je drugi sad već previsok, glas mu je nepostojan, već mu izbija brada (a kakva je to tajna, samo njegova bol, gledati dječaka dok tako odrasta, kako se iz mladića pretvara u muškarca, bez napora, nehajno, ali to nikada neće reći, nikada nikome neće dati do znanja kako izbjegava tog dječaka, kako s njim nikad ne razgovara, kako mu je mrsko i pogledati ga).

Zbacuje plašt, odjednom mu je vruće pa zatvara oba oka. Ceste su sada zasigurno prohodne. Zna da bi trebao ići. Ali nešto ga zadržava, kao da ima vezane gležnjeve.

Brzina kojom ovdje radi — od pisanja, preko proba, do

postavljanja pa opet do pisanja — tako je vrtoglava, tako skladna, da mu često promaknu i tri-četiri mjeseca a da on to uopće ne primijeti. I tu je taj sveprisutni strah da se, kad bi sišao s tog kola koje se tako brzo okreće, na njega možda više nikada ne bi mogao vratiti. Možda ostane bez posla.

Već je viđao da se to događa drugima. Ali razmjer, dubina boli koju njegova supruga osjeća zbog njihova sina kobno ga privlači. Nalik je na kakvu opasnu struju koja bi ga mogla, kad bi joj se plivajući približio, uvući, povući ga pod površinu. I nikada više ne bi isplivao. Mora se držati odvojeno da preživi. Kad bi potonuo, i sve bi njih povukao pod površinu.

Zadrži li se u središtu tog života u Londonu, i dalje će biti nedodirljiv. Ovdje, u ovome čamcu, u ovome gradu, u ovome životu, gotovo se može uvjeriti u to da bi ih, da se vrati, zatekao onakve kakvi su i bili, nepromijenjeni, nesputani, troje djece koja spavaju na svojim krevetićima.

Spušta dlanove s očiju, podiže pogled prema zbrkanim krovovima kuća, mračnim obrisima iznad lelujave, nemirne površine rijeke. Zatvara dalekovidno oko i promatra grad nesavršenim, mutnim, vodenastim pogledom. .

Susanna i njezina baka sjede u salonu, režu plahte i porubljuju ih tako da dobiju krpe za pranje. Poslijepodne se razvlači u beskraj. Sa svakim probijanjem tkanine i provlačenjem konca, Susanna samoj sebi govori da je za nekoliko trenutaka bliže svršetku dana. Igla joj je među prstima skliska. Vatra je već pomalo dogorjela. Osjeća kako je obuzima drijemež pa se povlači pa je ponovno obuzima.

Osjeća li se čovjek tako i kad umire, osjeća li blizinu nečega što ne može izbjeći? Ta joj misao pada na pamet niotkuda, poput kapljice vina u vodu, boji joj um tom tamnom mrljom koja se širi.

Premješta se na stolici, nakašljava se, nadvija se nad iglu.

“Je li ti posve dobro?” pita je baka.

“Jest, hvala”, kaže Susanna, ali ne podiže pogled. Pita se koliko će još dugo rubiti te krpe: na tome rade još negdje od podneva i još se ne nazire kraj. I njezina je majka bila ovdje, nakratko, kao i Judith, ali nestala je u susjednoj kući s nekom mušterijom koja je tražila lijek za čir, dok je Judith gotovo neprimjetno otišla raditi ono što ona već radi.

Razgovarati s kamenčićima. Lijevom rukom na podovima kredom crtati nerazumljive likove. Skupljati pera ispala iz golubarnika pa ih vezati uzicom.

Agnes ulazi u sobu njima iza leđa.

“Jesi li mu dala lijek?” pita je Mary.

Jesam.

“A je li ti platio?”

I ne pomičući glavu, Susanna vidi, krajičkom oka, da je njezina majka slegnula ramenima i okrenula se prema prozoru. Mary uzdiše i iglom probija tkaninu koju drži u ruci.

Agnes ostaje kod prozora, jedan dlan podbočila je na bok. Haljina koju nosi tog je proljeća na njoj nekako široka, uski su joj i ručni zglobovi, nokti izgrizeni.

Mary, zna Susanna, smatra da su tuga i bol posve u redu u umjerenim okvirima, ali da jednom ipak dođe i

vrijeme kad se treba malo potruditi. Drži da neki ljudi neke stvari preuveličavaju. Da život ide dalje.

Susanna šije. Šiva i šiva. Njezina baka pita njezinu majku: Gdje je Judith, kako sluškinje napreduju s pranjem, pada li kiša, ne čini li se nekako da dani postaju duži, nije li baš lijepo od njihove susjede što im je vratila onu odbjeglu kokoš?

Agnes samo šuti, samo i dalje gleda kroz prozor.

Mary i dalje govori, o pismu koje su dobili od Susannina oca, o tome kako se sprema družinu ponovno povesti na turneju, kako se prehladio — od isparavanja iz rijeke — ali se sad oporavio.

Agnes naglo udiše, okreće se prema njima, živa, budna, napeta lica.

“O”, kaže Mary pa dlanom prekriva obraz, “prestrašila si me. Što te...” “Čujete li ovo?” pita Agnes.

Sve tri zastaju, osluškuju, malko nakrivljene glave. “Što trebamo čuti?” pita Mary, sve naboranija čela.

“To...”, Agnes podiže prst. “... Evo! Čujete?”

“Ja ne čujem ništa”, kaže Mary ljutito.

“Kuckanje.” Agnes dugačkim koracima dolazi do ognjišta, stavlja dlan na vanjski zid dimnjaka. “Šuštanje.”

Udaljava se od kamina i dolazi do drvene klupe pa podiže pogled. “Nešto se svakako čuje. Zar ne čujete?”

Mary šuti još nekoliko dugih trenutaka. “Ne”, kaže.

“Vjerojatno se samo neka čavka spustila u dimnjak.”

Agnes izlazi.

Susanna jednom rukom čvrsto hvata tkaninu, drugom iglu. Nastavi li samo tako šivati, uvijek istim pokretom i unedogled, ravnomjernim šavovima, možda sve ovo nekako prođe. .

Judith je na ulici. S njom je i Edmondov pas. Leži na suncu, uzdignute jedne šape, dok mu ona u dugačku dlaku na vratu upleće zelenu vrpcu. On je gleda s povjerenjem, strpljivo.

Sunce joj prži kožu, oči joj blistaju pa možda i zbog toga ne primjećuje osobu koja stiže ulicom Henley: nekog muškarca, koji ide prema njoj, sa šeširom u ruci, torbe prebačene preko ramena.

Doziva je po imenu. Ona pridiže glavu. On maše. Ona trči prema njemu i prije nego što u sebi izgovori njegovo ime, a pas već juri uz nju, misleći da je ovo puno zabavnije od one igre s vrpcom, taj muškarac podiže je u naručje i govori: Mala moja djevojčice, mala moja Jude, a ona ne može doći do zraka od smijeha pa zatim razmišlja kako ga nije vidjela od...

“Pa gdje si ti?” pita ga ona, odjednom bijesna, gura ga od sebe i sada nekako plače. “Nema te tako dugo.”

Ako i vidi njezin gnjev, on to ne pokazuje. Podiže torbu s tla, češka psa iza ušiju, nju hvata za ruku i vodi prema kući.

“Gdje su svi?” pita, gromoglasno, najzvonkijim, najbučnijim glasom. .

Objed. Njegova braća, njegovi roditelji, Eliza i njezin suprug, Agnes i djevojčice, svi natisnuti oko stola. Mary je odrubila glavu jednoj guski, u njegovu čast - prodorno gakanje i kriještanje bili su užasni — a njezino tijelo, razrezano i raščerečeno, sad leži među svima njima.

On priča priču o nekome vlasniku svratišta, konju i jezercu s mlinom. Njegova se braća smiju, njegov otac šakom udara po stolu. Edmond škaklja Judith, tako da ona ciči. Mary nešto prigovara Elizi. Pas skače prema ostacima koje mu baca Richard, a između toga laje. Priča dolazi do vrhunca — nešto u vezi s nekim otvorenim vratima, Agnes ne zna točno — i svi se grohotom smiju. A Agnes gleda supruga, sa suprotne strane stola.

Vidi nešto u vezi s njim, nešto drukčije. Ne zna točno odrediti što. Kosa mu je duža, ali nije to. U drugome uhu ima drugu naušnicu, ali nije ni to. Na koži mu se vidi da je izložena suncu i na sebi ima košulju koju ona još nije vidjela, s dugačkim orukavljem koje visi. Ali stvar nije ni u tome.

Sad govori Eliza i Agnes na trenutak pogledava prema njoj, a onda opet gleda supruga. On sluša to nešto što Eliza govori. Prstima, sjajnima od guščje masti, poigrava se nekom koricom na tanjuru. Kako se guska samo opirala i kriještala, razmišlja Agnes, a onda još na trenutak trčala, bez glave, kao da je sigurna da može pobjeći, da može promijeniti sudbinu. Dok sluša sestru, suprug joj ima gorljivo lice. Malko se naginje naprijed. Jednom rukom obavija Judithinu stolicu.

Prošla je cijela godina, gotovo cijela godina, otkako ga nije bilo. Ponovno je došlo ljeto i već je gotovo obljetnica

smrti njihova sina. Njoj nije jasno kako je to moguće, ali je tako.

Pilji u njega, pilji i pilji. Vratio se među njih, sve ih izgrlio, sve ih dozivao, iz torbe izvlačio darove, češljeve za kosu, lule, rupčiće, klupko vune jarke boje, narukvicu za nju, od kovanog srebra, s rubinom na kopči.

Taje narukvica profinjenija od ičega što je ikada imala.

Ima složene kružne gravure na glatkoj površini i povišeno postolje za onaj dragi kamen. Ne može ni zamisliti koliko je morala koštati. Ni zašto je na nju uopće trošio novac, on koji nikad uludo ne potroši ni novčića, koji je jako oprezan s novcem sve otkako je njegov otac ostao bez bogatstva.

Poigrava se njome, vrti je i vrti, dok tako sjedi za stolom, nasuprot suprugu.

Iz narukvice, uviđa ona sada, izlazi nešto loše, nešto poput pare. Bila je prehladna, u prvi mah, obavila joj je kožu ledenim, ravnodušnim zahvatom. No sada je prevruća, pretijesna. To jedino crveno oko gleda je sa zlokobnim namjerama. Nosio ju je netko nesretan, zna ona sada, netko kome se ona ne sviđa ili je mrzi. Sva je prožeta nesrećom, lošim predosjećajima, njima ulaštena do mutnoga sjaja. Tko god daju je prije imao njoj želi zlo.

Eliza sjedi, sad se smiješi, i završava priču. Pas se u međuvremenu smjestio kraj otvorenoga prozora. John uzima pivo i ponovno puni svoju šalicu.

Agnes gleda supruga i odjednom to vidi, osjeća, miriše.

Po cijelome tijelu, po cijeloj koži, kosi, licu, rukama, kao da ga je pregazila neka životinja, nebrojeno puta pa po njemu

ostavila sićušne tragove šapa. Prekriven je, shvaća sad Agnes, dodirima drugih žena.

Spušta pogled u svoj tanjur, prema vlastitim rukama, vlastitim prstima, njihovim ogrubjelim vršcima, viticama i zavijutcima jagodica, zglobovima, ožiljcima i žilama na njima, noktima koje ne može prestati gristi čim malo narastu. Još trenutak čini joj se da bi mogla povratiti.

Uzima narukvicu i naglo je skida. Gleda onaj rubin, prinosi ga licu, pita se što je sve vidio, odakle je potekao, kako se našao u vlasništvu njezina supruga. Tamne je, dubokocrvene boje, poput kapljice zamrznute krvi. Podiže pogled, a suprug gleda ravno u nju.

Odlaže narukvicu na stol, zadržava njegov pogled. On još nekoliko trenutaka izgleda zbunjeno. Načas gleda narukvicu, potom nju pa opet narukvicu. Napola ustaje, kao da bi mogao nešto reći. A onda mu krv navire u lice, u vrat. Pridiže ruku, kao da je želi ispružiti prema njoj, no onda je pušta da padne.

Ona ustaje, bez riječi, i izlazi. .

On je te večeri odlazi potražiti, neposredno prije zalaska sunca. Ona je na Hewlandsu, brine se o pčelama, čupa, plijevi, reže cvjetiće kamilice.

Vidi ga kako se približava putom. U međuvremenu je svukao onu finu košulju, šešir s pletenom vrpcom, te je sada u starome prsluku koji drži obješen na stražnjoj strani njihovih vrata.

Ne gleda ga dok korača prema njoj. Glava joj je okrenuta u stranu. I dalje ubire te cvjetove žuta lica, trga ih i stavlja u pletenu košaru pod nogama.

On zastaje na završetku jednoga reda košnica.

“Donio sam ti ovo”, kaže. U ispruženim rukama drži maramu.

Ona na trenutak okreće glavu da je pogleda, ali ne kaže ništa.

“Ako ti je hladno.”

“Nije.”

“No, da”, kaže on pa je odlaže na najbližu košnicu. “Bit će ovdje, ako ti ustreba.”

Ona se ponovno posvećuje cvijeću. Ubire jedan cvijet, dva cvijeta, tri cvijeta, četiri.

On prilazi, vuče noge kroz travu, sve dok se ne zaustavi iznad nje, zagledan u zemlju. Ona krajičkom oka vidi njegove čizme. Uviđa da je načas obuzima silna želja da im probije vrh. Da udara i bode, nebrojeno puta, vrškom noža, sve dok koža ispod površine čizme ne postane izranjavana i bolna. Kako bi samo zavijao i skakao uokolo.

“Gavez?” pita on.

Njoj nikako nije jasno na što misli, o čemu govori. Kako se usuđuje doći ovamo i govoriti joj o cvijeću? Samo ti lijepo uzmi tu svoju neupućenost, najradije bi mu rekla, narukvice i te svoje sjajne, skupe čizme i nosi ih natrag u London pa ondje i ostani. I više se ne vraćaj.

On sada pokazuje rukama, cvijeće u košari, pita je li to gavez, jesu li vrtne ljubice, jesu li...

“Kamilica”, uspijeva ona izustiti, a glas joj, u vlastitim ušima, zvuči tupo i teško.

“Ah. Pa naravno. Ali ovo je gavez, zar ne?” Pokazuje bokor majčinskog vratića.

Ona odmahuje glavom i ne može vjerovati kakvu vrtoglavicu osjeća od toga, kao da bi se sad i zbog najmanjeg pokreta mogla prevaliti u travu.

“Ne”, pokazuje, ona prstima sa zelenkastožutim mrljama, “ono.”

On energično kima, prstima uzima grančicu lavande, trlja je pa prinosi ruku nosu, dramatično uzdiše ne bi li pokazao užitak.

“Pčele dobro napreduju?”

Ona kima, samo jednom, kratko.

“Daju puno meda?”

“To ćemo još vidjeti.”

“A...” rukom pokazuje prema kući na imanju “... tvoj brat? Dobro je?”

Ona pridiže lice prema njemu, gleda ga prvi put otkako je došao. Ne može više ni trenutak dulje voditi ovaj razgovor. Kaže li joj još samo nešto o cvijeću, o Hewlandsu, o pčelama, ne zna što će učiniti. Zariti mu nož u čizme.

Gurnuti ga unatrag, na košnicu. Pobjeći od njega, na Hewlands, k Bartholomewu ili u tamnozeleno utočište šume i odbiti ponovno izaći.

On zadržava taj njezin otvoreni pogled koliko traje jedan dah, a onda mu oči bježe u stranu.

“Ne možeš me pogledati u oči?” pita ona.

On trlja bradu, uzdiše, nesigurno se spušta na tlo kraj nje pa dlanovima pridržava glavu. Agnes pušta da joj nož ispadne iz ruku. Čini joj se da ne može biti sigurna da će se moći kontrolirati dok ga ima u ruci.

I tako sjede, zajedno, ali okrenuti jedno od drugoga, još neko vrijeme. Neće, kaže samoj sebi, prva progovoriti.

Neka on zaključi što treba reći, s obzirom na to da je toliko vješt s riječima, da ga toliko hvale i slave zbog tih lijepih govora. Ona će mudro šutjeti. On je izazvao taj problem, taj razdor u njihovu braku: neka ga on onda i pokuša riješiti.

Tišina između njih samo buja. Širi se i obavija ih. Stječe obrise i oblik i ticala, koja lelujaju na zraku, nalik na niti koje vise s potrgane paukove mreže. Ona osjeća svaki dah koji ulazi i izlazi iz njega, svaki pomak dok križa ruke na prsima, dok se češe po laktu, dok uklanja kosu s čela.

Ona je i dalje gotovo posve nepomična, sjedi nogu podvijenih pod tijelom, ima dojam da u njoj tinja neka vatra, da guta i proždire baš sve što je ondje još preostalo.

Prvi put ne osjeća poriv da ga dodirne, da na njega položi ruke: naprotiv. Njegovo tijelo kao da odaje nekakav pritisak koji je odbija, tjera je da se povuče u sebe. Ne može ni zamisliti kako bi ikada mogla staviti ruku onamo gdje je bila ruka neke druge žene. Kako je to mogao učiniti? Kako je mogao otići, nakon smrti njihova sina, i tražiti utjehu u drugima? Kako joj se mogao vratiti, s tim tragovima po sebi?

Pita se kako je od nje mogao otići k nekoj drugoj. Ona ne može zamisliti drugoga muškarca u svojoj postelji, neko drukčije tijelo, drukčiju kožu, drukčiji glas. Od same te

pomisli bilo bi joj zlo. Pita se, dok tako ondje sjede, hoće li ga ikada ponovno dodirnuti, hoće li sada možda trajno biti odvojeni, postoji li u Londonu neka koja mu je zarobila srce i sada ga drži kao da je njezino. Pita se kako će joj on sve to reći, koje će riječi odabrati.

Kraj nje, on se nakašljava. Čuje kako udiše, kako se sprema progovoriti pa se priprema. Evo, počinje.

“Koliko često misliš na njega?” pita.

Još trenutak, posve je zatečena. Očekivala je neku priču, objašnjenje, možda nekakvu ispriku, za ono za što zna da se dogodilo. Pripremala se za to da on kaže: Ne možemo dalje ovako, moje srce pripada drugoj, više se neću vratiti iz Londona. Na njega? Koliko često misli na njega? Ne shvaća na koga misli.

A onda joj postaje jasno na što misli i okreće se prema njemu. Lice mu skrivaju prekrižene ruke, glava mu visi između njih. To je položaj krajnje boli, tuge, takve neizrecive žalosti da ona već zamalo ustaje da ga zagrli, da ga utješi. Ali prisjeća se da možda ne smije, ne može.

Umjesto toga, gleda kako se neka lastavica obrušava i leti uz vrhove biljaka, u potrazi za kukcima pa se onda diže prema drveću. Drveće se, pokraj njih, napuhuje i izdiše, grane prepune lišća drhture na povjetarcu.

“Cijelo vrijeme”, kaže ona. “Neprestano je ovdje, a ipak ga, dakako”, šakom pritišće prsnu kost, “nema.”

On ne odgovara, no kada ga ona načas gleda, vidi da kima.

“Ja se”, kaže on, i dalje prigušena glasa, “neprestano pitam gdje je. Kamo je otišao. To je poput nekakvog kotača

koji mi se neprestano vrti negdje u podsvijesti. Što god radio, gdje god bio, mislim samo: Gdje je, gdje je? Nije mogao samo tako nestati. Mora biti negdje. Trebam ga samo pronaći. Tražim ga posvuda, u svim ulicama, u svakoj gužvi, svakoj publici. To radim kad ih sve gledam: pokušavam pronaći njega ili neku inačicu njega.”

Agnes kima. Ona lastavica leti u krug i vraća se, kao da im želi reći nešto važno, kad bi je samo mogli razumjeti. U prolasku vide bljesak njezina grimiznog obraza i ljubičastoplave glave. Po površini posude svodom kraj nje prelazi niz oblaka, ravnodušnih i usporenih.

On sad kaže nešto posve tiho, promuklim glasom. “Što si rekao?” pita ona.

On ponavlja.

“Nisam te čula.”

“Rekao sam”, kaže on i pridiže glavu - ona sad vidi da mu je lice isprugano tragovima suza, “da bih od toga mogao poludjeti. Čak i sada, cijelu godinu poslije.” ) “Godina je ništa”, kaže ona pa uzima jedan otpali cvjetić kamilice. “To je tek sat ili dan. Možda ga nikad ne prestanemo tražiti. Mislim da to ne bih ni htjela.”

On pruža ruku u prostor između njih i hvata je za ruku, tako gnječi cvijet koji im se našao među dlanovima.

Prašnjav miris peludi širi se zrakom. Ona pokušava povući ruku, no on je čvrsto drži. “Žao mi je”, kaže.

Ona poteže ručni zglob, pokušava ga osloboditi iz njegova zahvata. Iznenađena je njegovom snagom, njegovom ustrajnošću.

On izgovara njezino ime, upitnom intonacijom. “Jesi li me čula? Žao mi je.”

“Zbog čega?” mumlja ona pa još jednom, posljednji put i uzaludno, povlači ruku, a onda pušta da ostane beživotno visjeti u njegovu stisku.

“Zbog svega.” On uzdiše, neravnomjerno, drhturavo.

“Zar nikada nećeš doći živjeti u London?”

Agnes ga gleda, gleda tog čovjeka koji joj je zatočio ruku, tog oca svoje djece pa odmahuje glavom. “Ne možemo doći. Judith to nikako ne bi preživjela. To dobro znaš.”

“Možda i bi.”

Iz daljine se čuje meket, zvuk koji donosi vjetar. Oboje okreću glavu u tome smjeru.

“Bi li tako riskirao?” pita Agnes.

On samo šuti, ali sad joj drži ruku među dlanovima.

Ona okreće ruku u tom zahvatu tako da joj dlan sada gleda prema gore i hvata mišić između njegova palca i kažiprsta te ga gleda izravno i netremice. On se blijedo smiješi, ali ne povlači ruku. Oči su mu vlažne, trepavice spojene u sitne šiljke.

Ona pritišće mišić, pritišće i pritišće, kao da bi iz njega mogla iscijediti kakav sok. Osjeća uglavnom nekakvu buku, barem u prvi mah: nebrojene glasove, koji nešto dovikuju, govore tiho, prijete i preklinju. U umu mu vlada prava kakofonija, puna razdora, govora koji se preklapa i

s krikovima i povicima i cviležom i šaptom, i ona ne zna kako on to podnosi, a tu su i druge žene, osjeća ih, njihovu raspuštenu kosu, tragove njihovih oznojenih dlanova, i to u njoj izaziva mučninu, ali ipak nastavlja, iako mu želi pustiti ruku, odgurnuti ga, a tu je i strah, puno straha, zbog nekog putovanja, nešto u vezi s vodom, možda morem, želja da krene prema nekome dalekom obzoru, da pogledom obuhvati prostranstvo, a ispod svega toga, iza svega toga, nešto pronalazi, neku pukotinu, prazninu, ponor, koji je mračan i u njemu sve zviždi od praznine, a na njegovu dnu nailazi na nešto što nikad prije nije osjetila: njegovo srce, taj veliki grimizni mišić, koji kuca, mahnito i željno u svojoj postojanosti, u njegovim grudima. Ima dojam da joj je toliko blizu da bi ga mogla dodirnuti, samo da ispruži ruku.

On je i dalje gleda kada ona popušta stisak. Ruka joj ostaje, sada nepomična, u njegovoj ruci. “Što si pronašla?” pita je.

“Ništa”, odgovara ona. “Tvoje srce.”

“I to je ništa?” pita on, pretvara se da je zgrožen.

“Ništa? Kako to uopće možeš reći?”

Ona mu se smiješi, slabašno, a on joj stavlja dlan na svoje grudi.

“To je tvoje srce”, kaže joj, “ne moje.” .

Te je noći budi dok ona sanja nekakvo jaje, veliko jaje, na dnu neke bistre rječice. Ona stoji na nekakvu mostu, promatra ga, gleda struje, koje mu oplakuju obris.

Sanje toliko živopisan da joj treba još nekoliko minuta da se snađe, da shvati što se događa, da je suprug snažno privija, da je uronio glavu u njezinu kosu, rukama joj obavio struk, da joj u beskraj ponavlja koliko mu je žao.

Ona još neko vrijeme ne odgovara, ne reagira, niti uzvraća milovanje. On ne može prestati. Riječi iz njega izlaze poput bujice. Baš kao ono jaje, i ona nepomično leži u toj struji.

A onda mu ona stavlja ruku na rame. Osjeća prazninu, šupljinu, koju ondje ostavlja njezin dlan. On uzima njezinu drugu ruku i stavlja je sebi na lice. Ona osjeća mek otpor njegove brade, njegove ustrajne i nezadržive poljupce.

On ne dopušta da ga zaustavi, da ga nešto smete. Čvrsto je naumio doći do jednoga cilja, do jedne stvari.

Povlači joj i poteže noćnu košulju, skuplja i stišće nabore tkanine, psuje i bogohuli od napora i muke, sve dok je nije odvojio od nje, sve dok mu se ona ne počne smijati pa je onda cijelu pokriva svojim tijelom i više je ne pušta. Ona osjeća da je postala neko drugo, odijeljeno biće, tijelo koje se odvojilo, raspršilo, tako da više nema pojma, nema ni predodžbu o tome koja je čija koža, koji ud pripada kome, čija joj je to kosa u ustima, čiji dah napušta i ulazi u čija usta.

“Imam jedan prijedlog”, kaže on poslije, nakon što se premjestio tako da leži uz nju.

Njoj je među prstima pramen njegove kose i sad ga vrti i uvija. Svijest o drugim ženama tijekom onog se čina povukla, odvojila se od nje, no sada su se one vratile, stoje s druge strane zastora kojim je krevet okružen, naguravaju

se oko tog prostora, rukama i tijelom ovlaš dodiruju tkaninu, skuti im se povlače po podu.

“Nudiš mi brak?” pita ona.

“Za to je malo”, kaže on pa je ljubi u vrat, rame, prsa, “bojim se, kasno, a osim toga... au! Moja kosa, ženo. Kaniš mi je iščupati?”

“Moguće.” Ona je još jednom okreće i poteže. “Bilo bi ti pametnije da se sjetiš svojega braka. Barem s vremena na vrijeme.”

On pridiže glavu od nje i uzdiše. “Sjetim ga se. I pamtit ću ga. Pamtim.” Prstima je gladi po licu. “Želiš li čuti moj prijedlog ili ne?”

“Ne”, kaže ona. Osjeća izopačenu želju da onemogući što god se on sprema reći. Neće mu dopustiti da se samo tako izvuče, neće mu dopustiti da misli da i njoj sve to ne znači ništa, baš kao i njemu.

“E pa onda poklopi uši ako ne želiš čuti, jer ću ja govoriti dala mi ti dopuštenje ili ne. Ovako...”

Ona već prinosi ruke ušima, no on ih drži čvrsto, samo jednom rukom.

“Pusti”, sikće ona.

“Neću.”

“Pusti, kad ti kažem.” “Želim da me poslušaš.”

“Alija to ne želim.”

“Mislio sam”, kaže on pa joj pušta ruke i privija je, “da bih mogao kupiti kuću.”

Ona se okreće prema njemu, no posve su obavljeni tamom, gustom, potpunom, neprobojnom tamom.

“Kuću?”

“Za tebe. Za nas.”

“U Londonu?”

“Ne”, kaže on nestrpljivo, “u Stratfordu, dakako. Rekla si da bi radije ostala ovdje, s djevojkama.”

“Kuću?” ponavlja ona.

“Da.” “Ovdje?”

“Da.” “Zar imaš novac za kuću?” Čuje kako se on pokraj nje smiješi, čuje kako mu se usne odvajaju od zuba. On je hvata za ruku i ljubi je između svake riječi. “Imam. I još više od toga.”

“Molim?” Ona povlači ruku. “Je li to istina?”

“Jest.”

“Kako je to moguće?”

“Znaš”, kaže on pa se spušta na krevet, “uvijek uživam kad te mogu iznenaditi. To je rijedak užitak na koji nisam navikao.”

“Kako to misliš?”

“Mislim”, kaže on, “da mi se čini da ti uopće nemaš pojma kako je to biti u braku s nekim poput tebe.”

“Poput mene?”

“Nekim tko o tebi zna sve, čak i prije nego što to sam spoznaš. Nekim tko te može samo pogledati i doprijeti do

tvojih najdubljih tajna, već na prvi pogled. Nekim tko zna što se spremaš reći - i što ćeš pritom možda prešutjeti - prije nego što to izgovoriš. To je”, kaže, “istovremeno i blagoslov i prokletstvo.”

Ona sliježe ramenima. “Ja sam u svemu tome nemoćna.

Nikada...”

“Imam novac”, prekida je on, šaptom, usnama joj ovlaš dodiruje uho. “Imam puno novca.”

“Doista?” Ona se zapanjeno uspravlja u postelji. Znala je da mu posao dobro ide, no to joj je svejedno velika novost. Načas misli na onu skupu narukvicu, koju je u međuvremenu prekrila pepelom i komadićima kostiju, umotala u kožu pa zakopala kraj kokošinjca. “Kako si došao do toliko novca?”

“Nemoj reći mojem ocu.”

“Tvojem ocu?” ponavlja ona. “Ja... neću, naravno, ali...”

“Bi li mogla otići odavde?” pita on. Ruka mu sad leži na njezinim leđima. “Tebe i djevojke želim odvesti odavde, sve vas lijepo izvući iz zemlje i presaditi nekamo drugamo. Želim da budete daleko od svega... ovoga... Želim da počnete na nekome novom mjestu. No bi li ti mogla otići odavde?”

Agnes još malo razmišlja o tome. Premeće tu misao, pokušava je sagledati sa svih strana. Zamišlja se u novoj kući, možda kakvoj kućici sa slamnatim krovom, s jednom ili dvije prostorije, negdje na rubu grada, s kćerima.

Komadić zemlje, za povrtnjak. Nekoliko prozora koji gledaju na njega.

“On nije tu”, kaže ona na koncu. Ruka na njezinim leđima istog se trenutka ukočila. Pokušava zadržati miran glas, ali bol prodire iz svakog razmaka među riječima.

“Posvuda sam ga tražila. Čekala. Motrila. Ne znam gdje je, ali ovdje nije.”

On je ponovno privlači, nježno, oprezno, kao da je nešto što bi nekako mogao slomiti pa je pokriva dekama.

“Ja ću se pobrinuti za to”, kaže. .

Za ulogu posrednika u kupnji angažira Bartholomewa.

Ne može, piše mu u jednome pismu, moliti nekoga od braće, jer bi ona u sve to mogla uvući i njegova oca. Može li mu Bartholomew s time pomoći?

Bartholomew razmišlja o tom pismu. Odlaže ga na okvir ognjišta i pogledava, tu i tamo, dok doručkuje.

Joan, razdražena zbog pojave tog pisma na njihovim vratima, korača amo-tamo sobom, pita što je u njemu, je li od “onog čovjeka”, kako zove Agnesina supruga.

Zahtijeva, traži da joj kaže, tako bi bilo pravedno. Želi li posuditi novac? Je li to? Je li u Londonu propao? Uvijek je znala da će biti tako. Znala je da je kvarljive sorte još otkako ga je prvi put vidjela. I dalje ne može prežaliti što je Agnes uludo utrošila priliku na ništariju poput njega. Traži li da mu Bartholomew posudi novac? Nada se da Bartholomew ni na trenutak ne pomišlja na to da mu bilo što posudi.

Mora misliti na farmu, na djecu, a da i ne spominje svu braću i sestre. Zbilja bi trebao slušati nju, Joan, kad je riječ o tome. Sluša li uopće? Sluša li?

Bartholomew i dalje bez riječi jede zobenu kašu, kao da je ne čuje, žlica mu se diže i spušta, diže i spušta. Njegova supruga od toga postaje nervozna pa prolijeva mlijeko, pola na pod, pola na vatru, a Joan je kori, spušta se na koljena da počisti nered. Neko dijete počinje plakati.

Supruga mahanjem pokušava raspiriti vatru.

Bartholomew od sebe gura ostatak doručka. Ustaje, a Joanin glas i dalje klepeće negdje iza njega, kao da je riječ o kakvu čvorku. Natakne kapu na glavu i izlazi iz kuće.

Prelazi imanje i odlazi istočno od Hewlandsa, gdje je teren u posljednje vrijeme postao močvaran. A onda se vraća.

Njegova supruga, njegova pomajka i njegova djeca okupljaju se oko njega i pitaju: Jesu li iz London stigle loše vijesti? Je li se nešto dogodilo? Joan je, dakako, proučila pismo, koje je u kući išlo od ruke do ruke, ali ni ona ni Bartholomewova supruga ne znaju čitati. Neka djeca znaju, ali nisu u stanju dešifrirati rukopis zagonetnoga tetka.

Bartholomew se i dalje ne obazire na pitanja žena, te uzima list papira i pero. Pomno ga uranja u tintu i, držeći jezik čvrsto među zubima, mukotrpno otpisuje šogoru i kaže, da, pomoći će mu. .

Nekoliko tjedana poslije odlazi pronaći sestru. Traži je prvo u kući, potom na tržnici, a onda i u kućici na koju ga upućuje pekareva žena — malenome i mračnome mjestu na cesti kraj mlina.

Kada Bartholomew otvara vrata te kućice, ona utrljava neki melem u prsa postarijeg muškarca koji leži na prostirci od trske. Prostorijom vlada polutama. Vidi sestrinu pregaču, bijeli obris njezine kapice. Osjeća jedak miris gline, vlažnoga zemljanog poda i još nečega — truloga smrada bolesti.

“Pričekaj vani”, kaže mu ona tiho. “Izaći ću za trenutak.”

On stoji na ulici, rukavicama lupka po nozi. Kad se pojavljuje pokraj njega, on se počinje udaljavati od vrata onoga bolesnika.

Agnes ga pogledava dok idu prema gradu. On osjeća da ga ona čita, da procjenjuje kako je raspoložen. Nakon još trenutak-dva, pruža ruku i od nje uzima košaru. Samo načas pogledavši unutra, vidi neki platneni zamotuljak iz kojeg viri nekakva sasušena biljka, bocu s čepom, nekoliko gljiva i napola dogorjelu svijeću. Suspreže uzdah. “Ne bi trebala ići na takva mjesta”, kaže joj dok se približavaju tržnici.

Ona popravlja položaj rukava, ali ne odgovara.

“Ne bi trebala”, ponavlja on, iako cijelo vrijeme zna da govori uzalud. “Moraš se brinuti za vlastito zdravlje.”

“On umire, Bartholomew”, kaže ona jednostavno. “I nema nikoga. I žena i djeca... svi su mu mrtvi.”

“Ako umire, zašto ga pokušavaš izliječiti?”

“Ne pokušavam.” U pogledu koji mu upućuje vidi se bljesak. “Ali mu mogu olakšati smrt, ublažiti bol. Ne zaslužujemo li to svi, u smrtnom času?”

Ona pruža ruku i pokušava uzeti košaru, no Bartholomew je ne pušta.

“Zašto si danas toliko zlovoljan?” pita ona.

“Kako to misliš?”

“Stvar je u Joan”, kaže ona pa napokon odustaje od uzaludne borbe za košaru i prodorno ga gleda, “nije li tako?”

Bartholomew udiše, premješta košaru u drugu ruku, tako da joj bude izvan domašaja, jednom za svagda. Nije došao ovamo razgovarati o Joan, ali bio je glup kad je pomislio da Agnes neće primijetiti njegovu neraspoloženost. Uz doručak se prepirao s maćehom. On već godinama štedi novac za proširenje kuće, želi podignuti kat i dodati još nekoliko prostorija straga — već je sit toga da spava u najvećoj prostoriji s tom silnom djecom, zlovoljnom maćehom i raznoraznim životinjama.

Joan od samog početka koči taj plan. Ova je kuća bila dobra tvome ocu, povikala je, dok je tog jutra posluživala zobenu kašu, zašto onda nije dobra i tebi? Zašto moraš dizati slamu, micati nam krov s glave? “Želiš moj savjet?” pita Agnes.

Bartholomew sliježe ramenima, nepomičnih usta. ' “S Joan se moraš pretvarati”, kaže Agnes, kad već vide prve tezge na tržnici, “da to što želiš zapravo uopće ne želiš.”

“Ha?” Agnes zastaje da bolje pogleda niz izloženih sireva, da pozdravi neku ženu u žutoj marami pa onda nastavlja koračati.

“Uvjeri je da si se predomislio”, kaže ona pa ispred njega već vijuga kroz gužvu na tržnici. “Da ne želiš proširiti kuću. Da misliš da je to previše posla, previše novca.” Agnes ga pogledava preko ramena. “Budi uvjeren da će ti, za manje od tjedan dana, već govoriti da misli da je kuća postala pretijesna, da vam treba više prostorija, da kuću ne širiš isključivo zbog toga što si lijen.”

Bartholomew razmišlja o tome dok se približavaju suprotnoj strani tržnice. “Misliš da će to upaliti?”

Agnes pušta da je sustigne, tako da sad ponovno hodaju jedno uz drugo. “Joan nikada nije zadovoljna i nema mira ako su drugi zadovoljni. Zadovoljstvo osjeća jedino kada drugi zbog nje postaju nesretni, kao što je ona.

Voli imati društvo u tome trajnom nezadovoljstvu. Stoga skrivaj stvari koje bi te mogle usrećiti. Navedi je da misli da želiš nešto suprotno. I tada će sve biti onako kako želiš.

Vidjet ćeš.”

Agnes se upravo sprema skrenuti prema ulici Henley kada je Bartholomew hvata za lakat i uvlači joj ruku pod svoju, obzirno je usmjerava u jednu drugu ulicu, koja vodi prema gradskoj vijećnici i rijeci.

“Pođimo ovamo”, kaže.

Ona još trenutak oklijeva, upitno ga gleda, ali onda bez riječi popušta.

Prolaze kraj prozora gimnazije. Čuju kako učenici zajednički nešto ponavljaju. Neku matematičku formulu, tvorbu nekoga glagola, neki stih, Bartholomew ne uspijeva odrediti što točno. Zvuk je ritmičan, prodoran, gotovo nalik na glasanje nekih močvarnih ptica u daljini. Kad

pogledava sestru, vidi da joj je glava pognuta, ramena skupljena, kao da se štiti od tuče. Po stisku na ruci zaključuje da želi prijeći ulicu pa to i čine.

“Tvoj muž”, kaže Bartholomew, dok čekaju da prođe neki konj, “pisao mije.”

Agnes pridiže glavu. “Da? Kada?”

“Dao mi je upute da mu kupim kuću i...”

“Zašto mi nisi rekao?”

“Pa sad ti kažem.”

“Ali zašto mi nisi rekao ranije, prije nego što sam...” “Želiš lije vidjeti?”

Ona skuplja usne. On jasno vidi da želi reći ne, ali da je istodobno obuzima znatiželja.

Na koncu sliježe ramenima, glumi ravnodušnost. “Ako želiš.”

“Ne”, kaže Bartholomew, “ako ti želiš.”

Ona ponovno sliježe ramenima. “Možda nekom drugom prilikom, kad...”

Bartholomew pruža slobodnu ruku i pokazuje jednu kuću na suprotnoj strani ulice u odnosu na mjesto na kojem stoje. Riječ je o vrlo velikome zdanju, najvećoj kući u gradu, sa širokim ulazom na sredini, s dva kata, te smještenoj na uglu, tako da je prednja strana okrenuta prema njima, dok se jedna strana proteže još daleko od njih.

Agnes gleda u smjeru koji joj pokazuje. On gleda kako ona promatra kuću. Gleda kako pogledava obje strane.

Gleda kako se mršti.

“Gdje?” pita.

“Ondje.”

“Ona kuća?”

“Da.” Lice joj je nabrano od zbunjenosti. “Ali koji njezin dio?

Koje prostorije?”

Bartholomew odlaže košaru pa se malo ljulja na petama i kaže: “Sve.” “Što mi time želiš reći?”

“Cijela je kuća”, kaže, “tvoja.”. .

Nova je kuća prepuna zvukova. U njoj nikada nije posve tiho. Agnes noću prolazi hodnicima, stubama, sobama i prolazima, bosih nogu, i osluškuje.

U novoj kući prozori podrhtavaju u okvirima. I od slabašnoga vjetra dimnjak se pretvara u frulu, dugotrajnim, žalobnim tonom ispunjava glavnu prostoriju. Pucketanje drvenih zidnih obloga koje se navečer sliježu. Psi koji se meškolje i uzdišu u košarama.

Sitne mišje nožice s kandžama koje nevidljivo trčkaraju u zidovima. Lupanje grana u dugačkome vrtu iza kuće.

Susanna u novoj kući spava na najudaljenijem kraju hodnika. Zaključava vrata svoje sobe kako bi se zaštitila od majčina noćnog tumaranja. Judith ima sobu do Agnesine.

Ona spava tek napola, često se budi, nikada ne tone u dubok san. Ako Agnes otvori vrata, budi se već na škripu šarki i sjeda u krevetu, pita: Tko je? Mačke spavaju na njezinu pokrivaču, svaka s jedne strane.

Agnes je u novoj kući u stanju vjerovati da bi, kada bi se uputila ulicom, prešla tržnicu, pošla ulicom Henley i ušla u njihovu nekadašnju kuću, sve zatekla onakvima kakvi su bili: ženu s dvjema kćerima i sinom. Ondje ne bi živjeli Eliza i njezin suprug klobučar, ni slučajno, nego oni, onako kako bi trebali biti, kakvi bi bili sada. Sin bi sada bio stariji, viši, širi, glas bi mu bio dublji i bio bi samopouzdaniji. Sjedio bi za stolom, s cipelama na stolici i pričao joj — kako je samo volio pričati — o tome kako je bilo u školi, o stvarima koje im je rekao učitelj, koga je tukao šibom, koga je hvalio. Sjedio bi ondje, s kapom koja bi mu visjela iza vrata i rekao bi da je gladan i pitao što ima za jelo.

Agnes je u stanju dopustiti da je ta predodžba posve prožme. Uspijeva je zadržati u sebi, nalik na umotano i skriveno blago, koje vadi i pomno lašti, zadivljeno gleda kada je sama, dok noću prolazi tom novom, divovskom kućom. .

Vrt nekako smatra svojim terenom, svojim područjem.

Kuća je toliko velika, privlači toliko govorkanja i divljenja i zavisti, pitanja o njezinu suprugu i tome što radi, kako mu ide posao i je li istina da je često na dvoru. Ljude kuća i privlači i odbija, istovremeno. Otkako ju je njezin suprug kupio, ljudi o njoj ne prestaju govoriti. Pred njom se čude, no ona zna što joj govore iza leđa: kako je on to mogao postići, uvijek je bio tako beskoristan tupan, ne baš najbistriji, uvijek s glavom u oblacima, odakle je potekao toliki novac, trguje li nečim zabranjenim u Londonu, ne bi bilo ništa čudno, s obzirom na to kakav mu je otac, kako je

toliki novac mogao poteći od rada u nekakvu kazalištu? To nije moguće.

Agnes je sve to već čula. Nova je kuća prava staklenka s džemom, privlači muhe. Živjet će u njoj, ali nikada neće biti njezina.

No kada izađe na stražnja vrata, onda može slobodno disati. Uz visoki zid od opeka sadi niz jabuka. Dva para stabala kruške sjedne i druge strane glavne staze, šljive, bazgu, brezu, grmove ogrozda, rabarbaru ljubičastih stabljika. Uzima reznicu divlje ruže koja raste uz rijeku i uzgaja je uz topao zid sladorane. Kraj stražnjih vrata sadi mladicu jarebike. Tlo ispunjava kamilicom i ljekovitim nevenom, sipanom i kaduljom, boražinom i anđelikom, pelinom i majčinskim vratićem. U najudaljeniji dio vrta postavlja sedam košnica. Za toplih srpanjskih dana i u kući se čuje nemirno zujanje pčela.

Nekadašnju varionicu piva pretvara u prostoriju u kojoj suši biljke, gdje ih miješa, kamo dolaze ljudi, kroz pokrajnja vrata u ogradi, tražiti lijekove. Naručuje da se iza kuće podigne veća varionica, najveća u gradu. Raščišćava nekadašnji bunar u dvorištu. Uređuje pomno osmišljeni vrt s aromatičnim biljem, sa živicama šimšira koje se međusobno isprepleću i nadopunjavaju, a prostore među njima ispunjava lavandom ljubičastih cvjetova. .

Otac u novu kuću dolazi dvaput, ponekad triput na godinu. Druge godine njihova života u novoj kući kod kuće je cijeli mjesec. U velikome gradu izbili su nemiri zbog hrane, priča im, majstorski naučnici marširaju na

Southwark i pljačkaju prodavaonice. U Londonu je usto opet izbila epidemija kuge i kazališta su zatvorena. To se nikad ne govori naglas.

Judith primjećuje da se ta riječ za njegovih dolazaka ne izgovara. Primjećuje da je njezin otac oduševljen novom kućom. Obilazi je, polagano, usporena koraka, viri u dimnjake i motri nadvratnike, zatvara i otvara sva vrata. da je pas, bez prestanka bi mahao repom. Može ga se vidjeti u dvorištu, rano ujutro, gdje voli izvući prvu vodu iz bunara i piti. Voda je ovdje, kaže, najsvježija i najukusnija voda koju je ikada kušao.

Judith vidi i da ga prvih nekoliko dana njezina majka ne želi pogledati. Sklanja se u stranu ako joj se približi.

Izlazi iz prostorije ako on uđe.

No on ide za njom, kada nije zatvoren u svojoj sobi i radi. Ide za njom u varionicu piva, po vrtu. Prstom je hvata za rub rukava. Stoji uz nju u pomoćnoj zgradi dok radi, saginje se da zaviri pod njezinu kapicu. Judith, koja čuči na stazi među kamilicom, pretvara se da plijevi, vidi ga kako uzima košaru s jabukama i nudi je, uz osmijeh, njezinoj majci. Agnes bez riječi uzima jabuku i stavlja je na stranu.

No nakon nekoliko dana primjećuje se svojevrsno zatopljenje odnosa. Njezina majka dopušta da joj on položi ruku na rame dok joj dodaje stolicu. Ugađa mu, u vrtu, odgovara na njegova neprestana pitanja o tome koji je ovo cvijet, a koji ono i čemu služi. Ona sluša, dok on, držeći neku knjigu koja izgleda prastaro, uspoređuje njezine nazive s nazivima na latinskome. Ona mu priprema tinkturu od kadulje, čaj od ljupčaca i žutilovke. Odnosi ga na kat, u sobu u kojoj je on nadvijen nad pisaćim stolom pa

za sobom zatvara vrata. Drži ga pod rukom dok zajedno prolaze ulicom. Judith iz pomoćne kućice čuje smijeh i razgovor.

Kao da njezinoj majci treba da se London, i sve što on ondje čini, prvo nekako s njega ispere da bi ga ponovno prihvatila. .

Vrtovi nikad ne miruju: u njima se uvijek nešto mijenja.

Stabla jabuke šire se i rastu, tako da im vrhovi već nadvisuju zid. Kruške prve godine daju plod, druge ne pa onda treće ponovno rode. Neveni šire jarke latice, bez iznimke, svake godine, pčele napuštaju košnice i goste se na pravome sagu cvjetova, uranjaju među latice i ponovno se dižu. Grmovi lavande u vrtu s aromatičnim biljem postaju visoki i drvenasti, ali Agnes ih neće iščupati.

Orezuje ih, čuva stabljike, ruke su joj prožete miomirisom.

Judithine mačke imaju mačiće i, s vremenom, i ti mačići imaju mačiće. Kuharica ih želi uhvatiti i utopiti, ali Judith za to neće ni čuti. Neke od njih odnose na Hewlands, neke u ulicu Henley, druge dijele širom grada, ali vrt je i unatoč tome prepun mačaka raznoraznih veličina i dobi, odreda s dugačkim i tankim repom, bijelim ovratnikom i tamnozelenim očima, odreda gipkih, žilavih i snažnih.

U kući nema miševa. Čak i kuharica mora priznati da život uz pravu dinastiju mačaka ima određenih prednosti.

Susanna je visinom nadmašila majku. Preuzima brigu o ključevima kuće. Nosi ih na jednome prstenu oko struka.

Vodi knjigu računa, plaća poslugu, nadgleda što ulazi i izlazi iz majčine male tvornice lijekova, kao i sve razvijeniji

posao s pivom i sladom. Ako netko nešto ne plati, na vrata mu šalje jednoga od stričeva. Dopisuje se s ocem o prihodima, ulaganjima, najamnini od njegove imovine, o tome koji zakupci nisu platili, a koji kasne s plaćanjem.

Savjetuje ga o tome koliko novca da pošalje, a koliko da zadrži u Londonu. Obavještava ga ako čuje da je neko polje ili kuća ili parcela na prodaju. Na sebe preuzima, na očev nagovor, kupnju novog pokućstva: naslonjača, ležaja, škrinja za rublje, zidnih ukrasa, nove postelje. No njezina majka odbija odustati od svojega kreveta, govori da je to krevet u kojem se udala i da ne želi drugi, tako da novi, raskošniji krevet stavljaju u gostinsku sobu.

Judith se drži majke, njezine orbite, kao da joj njezina blizina nešto jamči. Susanna ne zna što. Sigurnost?

Preživljavanje? Smisao?

Judith plijevi povrtnjak, obavlja sitne poslove, posprema majčin radni stol. Ako je majka zamoli da otrči po tri lista lovora ili cvjetnu glavicu mažurana, Judith točno zna gdje je što. Susanni sve bilje izgleda jednako.

Judith dane i dane provodi s mačkama, njeguje ih, s njima komunicira pijevnim glasom, piskutavo ih moli i nagovara. Svakog proljeća ima mačiće na prodaju. Ljudima govori da izvrsno love miševe. Ima takvo lice, čini se Susanni, da joj ljudi vjeruju: te široko razmaknute oči, taj slatki, spremni osmijeh, budan, ali bezazlen pogled.

Zbog te silne aktivnosti u vrtu Susanna je nervozna.

Ona se uglavnom drži kuće. Biljke treba u beskonačnost plijeviti i o njima se brinuti i zalijevati ih, one proklete pčele zuje i bodu i zalijeću ti se u lice, posjetitelji koji po cijele

dane dolaze i odlaze, kroz pokrajnji ulaz... sve je to izluđuje.

Trudi se, jednom na dan, Judith učiti slova. To je obećala ocu. Savjesno poziva sestru iz vrta i tjera je da sjedi u salonu, pred nekom starom pločicom. Riječ je o nezahvalnoj zadaći.

Judith se neprestance vrpolji, pilji kroz prozor, odbija upotrijebiti desnu ruku, kaže da joj je u njoj sve nekako pogrešno, cupka konac koji joj se odvojio s poruba, ne sluša što joj Susanna govori, a kad i sluša, onda joj negdje na pola izlaganja pozornost odvlači muškarac koji na ulici viče nešto o kolačima. Judith odbija shvatiti slova, spoznati kako se spajaju da dobiju smisao, pita se postoji li na toj pločici možda tračak nečega što je Hamnet napisao, od dana do dana zaboravi što je a, a što je c, te po čemu će razlikovati d i b, jer njoj izgledaju po svemu isto, te ponavlja kako je sve to dosadno, kako besmisleno. U sve praznine u slovima ucrtava oči i usta, pretvara ih u raznorazna stvorenja, neka su tužna, neka vesela, neka dopadljiva.

Judith treba cijela godina da bude posve sigurna kad se potpisuje: to su tek nažvrljani inicijali, ali naopačke i zavijeni poput svinjskoga repa. Susanna nakon nekog vremena diže ruke od nje.

Kad se potuži majci, govori joj da Judith ne želi učiti pisati, da joj ne želi pomoći s računima, ne želi preuzeti barem malo odgovornosti za vođenje kućanstva, Agnes se malko smiješi i kaže: Judith ima drukčije sposobnosti od tebe, ali to su ipak sposobnosti.

Zašto, pita se Susanna, dok se ljutito vraća u kuću, nitko ne vidi koliko je njoj život težak? Oca nema i nikada

nije ovdje, brat je umro, treba se brinuti o cijeloj kući, paziti na poslugu. I sve to mora raditi dok živi s dvoje... Susanna oklijeva oko riječi “tupana”. Majka joj nije tupa, samo nije poput drugih ljudi. Staromodna je. Žena sa sela. Sve radi na svoj način. Živi u toj kući kao da je to kuća u kojoj se rodila, s jednom jedinom prostorijom, okružena ovcama. I dalje se drži kao seljačka kći, klipše raznoraznim puteljcima i poljima, u košari skuplja svakakve trave, vlažnih i prljavih skuta, rumenih i preplanulih obraza.

Nitko nikada ne razmišlja o njoj, misli si Susanna, dok se stubama uspinje do svoje sobe. Nitko nikada ne vidi kušnje i muke s kojima se ona suočava. Majka joj je u vrtu, do laktova u sloju lišća kojim će zastrti zemlju oko biljaka, otac u Londonu, glumi u predstavama za koje ljudi kažu da su krajnje nepristojne, dok joj je sestra negdje u kući, pjeva neku beskonačnu pjesmicu koju je sama smislila, tim svojim pomalo zadihanim, prodornim glasom. Tko će joj se doći udvarati, pita sada zrak, dok naglo rastvara vrata i pušta da se za njom zalupe, uz ovakvu obitelj? Kako će ikada pobjeći iz ove kuće? Tko bi uopće htio imati veze i s kim od njih? .

Agnes gleda kako s njezine mlađe kćeri nestaju tragovi onoga djeteta, poput plašta koji klizi s ramena. Viša je, vitka poput vrbe, tijelo joj sve više popunjava odjeću. Više ne osjeća onu potrebu da poskakuje, da se kreće brzo i okretno, da trčkara po sobi ili dvorištu. Stječe teži, ženstveniji korak. Crte lica sad su joj izraženije, jagodične se kosti podižu, nos postaje tanji, usta se pretvaraju u usta kakva trebaju biti.

Agnes promatra to lice. Gleda i gleda. Pokušava Judith vidjeti onakvom kakva jest, onakvom kakva će postati, no ima trenutaka kad se samo pita: Bi li on imao ovakvo lice, koliko bi se ovo lice razlikovalo na dječaku, kako bi izgledalo s bradom, s muškom donjom vilicom, na snažnome mladiću? .

Noć u gradiću. Duboka, mračna tišina prekriva ulice, a prekida je tek pomalo sablastan huk kakve sove koja priziva partnera. Povjetarac promiče, neopazice, ustrajno, ulicama, nalik na provalnika koji pokušava ući. Poigrava se vrhovima stabala, naginje ih čas na jednu, čas na drugu stranu. Podrhtava unutar crkvenoga zvona, tako da mjed vibrira, stvara samo jedan, dubok ton. Sušuri perje one usamljene sove, koja sjedi na nekome krovu u blizini crkve.

Trese neki labavi okvir prozora nekoliko ulaza dalje, tako da se ljudi unutra okreću u postelji, snova u koje se sad ubacuju slike kostiju koje se tresu, koraka koji se primiču, kopita koja topću.

Neka lisica juri iz zaklona iza nekih praznih kola, kreće u stranu, mračnom i pustom ulicom. Načas zastaje, jedne noge pridignute iznad tla, ispred gradske vijećnice, u blizini škole koju je pohađao Hamnet, a prije njega i njegov otac, kao da je nešto čula. A onda polagano kreće dalje, da bi ubrzo naglo skrenula ulijevo i nestala u prostoru između dviju kuća.

Teren je ovdje nekoć bio močvaran — vlažan, vodenast, napola rijeka, a napola kopno. Kako bi izgradili kuće, ljudi su to područje morali prvo isušiti, potom položiti podlogu od trske i grana koja će držati kuće, poput brodova na

moru. Za vlažna vremena kuće to pamte. Škripe i spuštaju se, kao da ih u dubinu vuče neki drevni zov. Drvene oplate škripe, prednji zidovi dimnjaka iznad ognjišta dobivaju pukotine, okviri vrata popuštaju i pucaju. Ništa ne odlazi i ne nestaje.

Gradom vlada tišina, kao da je suspregnuo dah. Za sat ili malo više, tama će početi slabjeti, svjetlost će ojačati i ljudi će se probuditi u krevetu, spremni — ili ne — da se suoče s novim danom. No, zasada, stanovnici spavaju.

Osim Judith. Ona prolazi ulicom, obavijena plaštem, a na glavi ima kapuljaču. Prolazi kraj škole, gdje se lisica nalazila samo koji trenutak prije.. Ne vidi je, ali lisica vidi nju, iz zaklona u onome prolazu. Gleda je raširenih zjenica, uzbunjena zbog te neočekivane pojave koja s njome sada dijeli noćni svijet, promatra taj njezin plašt, stopala koja brzo koračaju, užurbanost njezina hoda.

Ona brzo prelazi sajmišni trg, drži se zgrada pa skreće u ulicu Henley.

Neka je žena jesenas posjetila njezinu majku i zatražila nešto za natečene zglobove prstiju i bolne ručne zglobove.

Bila je to, rekla je Judith kada joj je ona otvorila pokrajnja vrata u ogradi, primalja. Činilo se da je njezina majka zna.

Dugo ju je i dobro promotrila, a onda joj se nasmiješila.

Uhvatila ju je Za ruke pa ih obzirno okrenula i pregledala.

Zglobovi su joj bili kvrgavi, ljubičasti, izobličeni. Agnes ih je omotala listovima gaveza pa sve povezala tkaninom, a onda izašla, rekla da će joj donijeti mast.

Ta je žena zamotane ruke položila u krilo. Još je nekoliko trenutaka gledala u njih, a onda se oglasila, ne podignuvši pogled.

“Ponekad”, rekla je tada, kao da se obraća rukama, “moram kasno noću prolaziti gradom. Djeca dolaze kad dolaze, znaš.”

Judith je pristojno kimnula. Žena joj se nasmiješila. “Sjećam se kad si ti došla na svijet.

Svi smo mislili da nećeš preživjeti. Ali evo, tu si.”

“Tu sam”, ponovila je tiho Judith.

“Mnogo puta”, nastavila je žena, “prolazila sam ulicom Henley, kraj kuće u kojoj si se rodila, i tada sam nešto vidjela.”

Judith na trenutak pilji u nju. Bila bi najradije upitala što, ali se istodobno užasavala odgovora. “Što ste vidjeli?” izlanula je ipak.

“Nešto, ili bi možda točnije bilo reći nekoga.”

“Koga?” upitala je Judith, ali znala je, već je znala.

“Trči, da.”

“Trči?”

Stara je primalja kimnula. “Od vrata velike kuće do vrata one drage male i uske. Jasan da ne može biti jasniji.

Neki lik, trči kao vjetar, kao da mu je sam vrag za petama.”

Judith je osjetila da joj se srce ubrzalo, kao da je upravo ona osuđena na to da cijelu vječnost trči ulicom Henley, a ne on.

“Uvijek noću”, rekla je ona žena pa promijenila položaj ruku. “Nikada danju.”

I tako Judith dolazi, svake noći, još od tada, iskrada se iz kuće u najmračnije doba, stoji ondje, čeka, motri. Ništa od toga nije spomenula ni majci, ni Susanni. Ona majčina babica odlučila je to reći njoj i samo njoj. To je njezina tajna, njezina poveznica, njezin blizanac. Ujutro ponekad osjeća kako je majka promatra, kako primjećuje to njezino umorno, upalo lice, te se pita zna li ona. Ne bi je čudilo. Ali o tome ne želi razgovarati ni s kim drugim, za slučaj da se nikada ne ostvari, za slučaj da ga ne uspije pronaći, za slučaj da joj se ne ukaže.

U uskoj kući, u posljednje vrijeme, u sobi u kojoj je Hamnet preminuo, drhteći i grčeći se cijelim tijelom, dok je otrov groznice kolao čitavim njegovim bićem, ima mnogo kalupa, lutaka za šešire, a sve su okrenute prema vratima, kao masa nijemih, drvenih promatrača bez lica. Judith motri ta vrata, u njih pilji i pilji.

Molim te, razmišlja. Molim te, dođi. Samo jednom. Ne ostavljaj me ovdje, ovako samu, molim te. Znam da si otišao umjesto mene, ali ja sam bez tebe samo pola bića.

Daj da te vidim pa makar i posljednji put.

Ne može ni zamisliti, kako bi bilo ponovno ga vidjeti.

On bi bio dijete, a ona je sada odrasla, gotovo žena. Što bi on pomislio? Bi lije prepoznao da se vide na ulici, taj dječak koji će zauvijek ostati dječakom?

Nekoliko ulica dalje, sova napušta mjesto na kojem se dotada nalazila, prepušta se svježem povjetarcu, krilima bešumno kroti zrak, očiju budnih u svakom trenutku. Njoj

grad izgleda kao niz krovova, dok su ulice među njima tek jarci, prolazi kojima treba oprezno letjeti. Hrpe lišća u krošnjama ukazuju joj se dok leti, kao i poneki zalutali pramen dima iz zatomljene vatre. Sova vidi kako se kreće lisica, koja sad prelazi ulicu, vidi nekog glodavca, moguće štakora, kako prelazi dvorište i nestaje u nekoj rupi, vidi nekog muškarca, koji spava na ulazu u jednu gostionicu, češe se po mjestu na potkoljenici gdje ga je ugrizla buha, vidi kuniće u kavezu iza nečije kuće, konje koji stoje u oboru u blizini svratišta, i vidi Judith, kako izlazi na ulicu.

Ona nije svjesna sove, koja lebdi iznad nje. Zrak uvlači isprekidanim, plitkim udisajima. Nešto je vidjela. Neki mali bljesak, naznaku nečega, pokret, nešto neprimjetno, ali ipak neosporno. Bilo je to poput povjetarca u polju žita, poput kratkog bljeska odraza na staklu, u trenutku dok prozor privlačiš k sebi — onaj neočekivani snop svjetlosti koji prolazi kroz sobu.

Judith prelazi cestu, kapuljača joj spada s glave. Stoji ispred svojeg nekadašnjeg doma. Od vrata te kuće dolazi do vrata kuće bake i djeda. Sam zrak nekako je zgusnut, pun naboja, kao uoči grmljavinske oluje. Sklapa oči. Osjeća ga. U to je toliko sigurna. Koža na rukama i vratu sažima joj se i ona očajnički želi ispružiti ruku, dodirnuti ga, uhvatiti ga za ruku, ali se ne usuđuje. Sluša grmljavinu vlastitoga srca, isprekidano disanje, i zna, čuje, pod zvukom vlastitoga disanja, još nečije disanje. Doista.

Doista čuje.

Sada drhti, pognute glave, čvrsto zatvorenih očiju.

Pomisao koja joj se oblikuje u glavi glasi: Nedostaješ mi,

nedostaješ mi, dala bih sve samo da se vratiš, baš sve na svijetu.

A onda je gotovo, taj je trenutak prošao. Pritisak pada poput kakva zastora. Ona otvara oči, pridržava se za zid kuće da ne padne. Otišao je, opet, tko zna koji put. ...

Mary, vrlo rano tog dana, kada otvara ulazna vrata da pusti pse na ulicu, ispred kuće zatječe neku osobu koja sjedi pognuto i zgureno, glave naslonjene na koljena. Još trenutak misli da je riječ o kakvu pijancu, koji se ondje srušio tijekom noći. A onda prepoznaje cipele i porub haljine svoje unuke, Judith.

Oko nje odmah podiže veliku strku, ispituje i cokće, napola promrzlo dijete unosi u kuću, već traži pokrivače i vruću juhu, za ime svijeta. .

Agnes je iza kuće, nagnuta nad svoje gredice, kada se pojavljuje jedna sluškinja, govori joj da je došla njezina maćeha, Joan.

Dan je neobuzdan i olujan, vjetar u snažnim zapusima zahvaća vrt, pronalazi put i prelazi visoke zidove, a onda se obrušava unutra, na sve njih, donosi obilje kiše i tuče, kao da ga je razbjesnjelo nešto što su učinili. Agnes je vani još od svitanja, slabašnije biljke veže za kolce, da ih zaštiti i ojača pred takvim vjetrom.

Sada zastaje, još drži nož i špagu pa bolje gleda djevojku. “Što si rekla?”

“Gospodarica Joan”, ponavlja djevojka, s grimasom na licu, dok jednom rukom pridržava kapicu, koju joj je vjetar,

kako se čini, čvrsto odlučio strgnuti s glave, “čeka u salonu.”

Susanna trči stazom, pognute glave, juri prema njima.

Nešto viče majci, ali riječi joj se gube, vjetar ih odnosi, diže prema nebu. Pokazuje prema kući, prvo jednom pa drugom rukom.

Agnes uzdiše, još malko motri situaciju pa sprema nož u džep. Zasigurno nešto što ima veze s Bartholomewom, ili nekime od djece, imanjem, tim proširenjem kuće. Joan se sigurno želi umiješati, a Agnes će morati biti odlučna.

Ne voli se miješati u stvari koje se tiču Hewlandsa. Nema li ona i svoju kuću i obitelj o kojima se treba brinuti? Čim uđe u kuću, Susanna joj počinje potezati kapicu, pregaču, kosu koja se otela svemu čime ju je učvrstila.

Agnes joj rukom pokazuje da se udalji. Susanna se vuče hodnikom i prolazi kroz veliko predvorje, šapuće da nikako ne može primati posjetitelje u takvu stanju, i zar se ne bi mogla malo urediti i dotjerati, ona, Susanna, pobrinut će se za Joan, obećava.

Agnes se ne obazire. Prelazi predvorje odlučnim, brzim korakom i otvara vrata.

Dočekuje ju prizor u kojem njezina maćeha sjedi vrlo uspravno u naslonjaču Agnesina supruga. Njoj je nasuprot Judith, koja se smjestila na pod. U krilu ima dvije mačke, dok još tri kruže oko nje, nesputano se trljaju uz njezine bokove, leđa i ruke. Ona govori, neuobičajeno tečno, o različitim mačkama i njihovim imenima, što koja najviše voli jesti i gdje odlučuju spavati.

Agnes igrom slučaja zna da Joan izrazito ne voli mačke — ometaju joj disanje i izazivaju svrbež, uvijek kaže — pa suspreže osmijeh kad ulazi u tu prostoriju. “... a od svega je najčudnije”, govori Judith, “što je ovaj brat onoj, što nitko ne bi pomislio, zar ne, kad ih vidi iz daljine, no izbliza se vidi da su im oči posve jednake boje.

Baš iste. Vidiš?”

“Mmm”, kaže Joan, koja dlanom prekriva usta dok ustaje da pozdravi Agnes.

Dvije žene sastaju se nasred salona. Joan hvata pokćerku za nadlaktice, brzo i odlučno. Načas zatvara oči dok je ljubi u obraz. Agnes se opire potrebi da se odmakne od nje. Jedna drugu pitaju kako si, jesi li dobro, je li ti dobro i obitelj.

“Bojim se”, kaže Joan, kada se vraća na mjesto, “da sam te prekinula u... nekome poslu?” Znakovito gleda Agnesinu uprljanu pregaču, skute prekrivene sasušenim blatom.

“Ni slučajno”, odgovara Agnes pa sjeda, u prolasku stavlja dlan Judith na rame. “Nešto radim u vrtu, pokušavam spasiti neke biljke. Odakle ti u gradu po ovako lošemu vremenu?” Čini se da je to pitanje načas smelo Joan, kao da nije očekivala da će je Agnes nešto pitati. Gladi nabore haljine i pući usne. “Posjet jednoj... jednoj prijateljici. Prijateljici kojoj nije dobro.”

“Da? Baš mi je žao. Što joj je?”

Joan odmahuje rukom. “Ma to je beznačajno... obična prehlada. Ništa što...”

“Rado ću joj dati tinkturu od borovih iglica i bazge. Baš sam je pripremila. Jako je dobra za pluća, osobito zimi i...”

“Nema potrebe”, kaže žurno Joan. “Hvala, ali ne.”

Nakašljava se, gleda uokolo. Agnes vidi kako pogledom obuhvaća strop, okvir kamina, žarače, draperije na zidovima, koje prikazuju šume, lišće, guste grane među kojima skaču jeleni: suprugov dar, on ih je dao izraditi u Londonu. Joan jako smeta to što se Agnes tako iznenada i tako neočekivano obogatila. Nešto joj je nepodnošljivo kad vidi kako joj pastorka živi u tako lijepoj kući.

Kao da prati njezine misli, Joan pita: “A kako ti je suprug?” Agnes načas gleda pomajku, a onda odgovara: “Dobro, čini mi se.”

“Zbog kazališta je i dalje u Londonu?”

Agnes sklapa ruke u krilu i smiješi se, pa kima.

“Pretpostavljam da ti često piše...?”

Agnes osjeća blag pomak u sebi, neku jedva primjetnu slutnju, kao da se u njoj pokrenula neka malena, zabrinuta životinjica. “Naravno”, odgovara.

Odaju je, međutim, Judith i Susanna. Obje se okreću prema njoj, brzo, prebrzo, poput pasa koji samo čekaju gospodarev znak.

Joan to, dakako, ne promiče. Agnes vidi kako njezina maćeha oblizuje usne, kao da osjeti nekakav ugodan okus, kao da je na njima nešto slatko. Prisjeća se onoga što je rekla Bartholomewu, prije puno godina, na tržnici: da Joan voli imati društvo u tome trajnom nezadovoljstvu. Kako je to Joan sada želi unesrećiti? Kojim to informacijama raspolaže, a kojima će zamahivati, kao kakvim mačem pa

njima probiti ovu kuću, ovu prostoriju, ovo mjesto na kojem ona živi s kćerima, pokušavajući živjeti najbolje što može i uz takve silne odsutnosti koje ju izluđuju? Što to Joan zna?

Prava je istina da suprug Agnes nije pisao već nekoliko mjeseci, ne računa li se jedno kratko pismo u kojem ih uvjerava da je dobro, te još jedno, naslovljeno na Susannu, u kojem je moli da osigura kupnju još jednoga polja. Agnes je samoj sebi, i djevojkama, govorila da je sve u redu, da sigurno ima pune ruke posla, da se pisma ponekad na putu zagube, da puno radi, da će ubrzo doći kući, no sve je to ipak kopka. Gdje je i što radi i zašto ne piše?

Agnes križa prste, njima uranja duboko u nabore pregače. “Javio nam se prije otprilike tjedan dana. Napisao je da ima jako puno posla, da pripremaju novu komediju i...”

“Njegov novi komad dakako nije komedija”, prekida je Joan. “Ali pretpostavljam da to znaš.”

Agnes šuti. Ona životinja u njoj nemirno se isteže i okreće, počinje je oštrim kandžama grepsti po utrobi.

“Riječ je o tragediji”, nastavlja Joan pa se smiješi i pokazuje zube. “I sigurna sam da ti je rekao i naslov.

Napisao u pismima. Jer dakako da joj nikada ne bi dao naslov, a da prvo ne kaže tebi, nije li tako, bez tvog dopuštenja? Uvjerena sam da si vidjela plakat. Po svoj ti ga je prilici poslao. Cijeli grad bruji o njemu. Donio ga je moj rođak, koji se jučer vratio iz Londona. Uvjerena sam da ga imaš, ali ja sam ga ipak ponijela, radi tebe.”

Joan ustaje i prilazi joj, nalik na jedrenjak koji je razvio sva jedra. U Agnesino krilo spušta neki smotan papir.

Agnes gleda pa ga uzima dvama prstima i širi na blatom umrljanoj pregači. Još trenutak ne zna što točno gleda. Riječ je o otisnutome prikazu. Na papiru je puno slova, toliko ih je, u redovima, raspoređena su u riječi. Vidi suprugovo ime, na vrhu pa riječ “tragedija”. A na sredini, daleko najvećim slovima, vidi ime svojega sina, svojega dječaka, ime koje je naglas izgovoreno u crkvi kad su ga krstili, ime na nadgrobnome kamenu, ime koje mu je dala ona sama, ubrzo nakon što je rodila blizance, prije nego što se njezin suprug vratio da tu dječicu drži u krilu.

Agnes ne razumije što to znači, što se dogodilo. Kako se ime njezina sina može naći na nekome plakatu iz Londona? Dogodila se neka neobična, čudna pogreška. On je umro. Ovo je ime njezina sina, a on je umro, prije nepune četiri godine. On je on, a ne predstava, ne papir, ne nešto što se izgovara ili izvodi ili prikazuje. Umro je. Njezin suprug to zna, Joan to zna. Nije joj jasno.

Osjeća da joj se Judith naginje preko ramena, da pita: Stoje, što je to, i naravno da ne može pročitati ta slova, da ih ne može nanizati tako da imaju smisla - čudno je da ne može prepoznati ime vlastitog blizanca - i svjesna je da Susanna pridržava ugao plakata — jer njezini vlastiti prsti drhte, kao da ih je zahvatio vjetar izvana - dovoljno dugo da pročita. Susanna joj ga pokušava izvući iz stiska, no Agnes ga ne pušta, ni slučajno ne pušta taj papir, ni to ime.

Joan je gleda, razjapljenih usta, zatečena time u što se ovaj posjet pretvorio. Očito je da je podcijenila učinak plakata, da nije imala pojma da će izazvati takvu reakciju. Agnesine

kćeri izvode Joan iz sobe, govore joj da im majka nije posve pri sebi, da Joan treba doći nekom drugom prilikom, a Agnes ipak uspijeva, unatoč plakatu, unatoč imenu, unatoč svemu, čuti lažnu zabrinutost u Joaninu glasu dok ih sve pozdravlja na odlasku. .

Agnes završava u postelji, prvi put u životu. Odlazi u svoju sobu i liježe i više ne želi ustati, ni radi hrane, ni radi posjetitelja, ni radi bolesnika koji kucaju na pokrajnja vrata.

Ne razodijeva se, nego samo tako leži, na pokrivaču.

Svjetlost prodire kroz prozore s ukrasnim rešetkama, probija se kroz razmake među zastorima oko postelje. Onaj plakat drži smotan među dlanovima.

Zvukovi s ulice, zvukovi iz kuće, koraci posluge koja prolazi amo-tamo hodnikom, prigušeni glasovi kćeri, sve to dopire do nje. Ima dojam da je pod vodom, a oni su svi gore, na zraku i promatraju je.

Noću ustaje iz kreveta i izlazi. Sjedi među pletenim, grubim plohama svojih košnica. Ono zujanje, vibriranje iznutra, koje počinje neposredno nakon svitanja, njoj izgleda kao najrječitiji, najrazgovjetniji, najsavršeniji jezik koji uopće postoji.

Susanna, izbezumljena od gnjeva, sjeda za svoju škrinjicu za pisanje s čistim papirom. Kako si mogao, piše ocu. Zašto nisi, kako si nam to mogao prešutjeti? .

Judith majci donosi zdjelice s juhom, stručak lavande, ružu u vazi, košaricu svježih oraha, još u ljusci. .

Dolazi pekareva žena. Donosi peciva, kolač s medom.

Pravi se da ne primjećuje kako Agnes izgleda, njezinu neurednu kosu, besano naborano i ispijeno lice. Sjeda na rub kreveta, popravlja suknju, svojom toplom, suhom rukom hvata Agnesinu ruku, i kaže: Uvijek je bio pomalo čudan, znaš to. Agnes samo šuti i pilji u tapiseriju na svodu svoga kreveta. Opet stabla, a na nekima su grane pune jabuka.

“Ne pitaš se što je u njemu?” pita pekareva žena pa otkida komad kruha i nudi ga Agnes.

“U čemu?” pita Agnes, ne obazire se na kruh, jedva je i sluša.

Pekareva žena komadić kruha stavlja u usta, žvače, guta, otkida još komadić pa odgovara: “U komadu.”

Agnes je gleda, sada prvi put. .

U London, znači.

Neće povesti nikoga, ni kćeri, ni prijateljicu, ni sestre, nikoga od rodbine, čak ni Bartholomewa.

Mary kaže da je to ludost, da će Agnes na putu napasti ili je ubiti u krevetu u nekome usputnom svratištu. Judith na to počinje plakati, Susanna je pokušava umiriti, ali i ona izgleda zabrinuto. John odmahuje glavom i govori Agnes da ne bude luda. Agnes sjedi za stolom svekrve i svekra, pribrana, s rukama u krilu, kao da uopće ne čuje te riječi.

“Idem”, kaže samo. Šalju po Bartholomewa. On i Agnes u šetnji nekoliko puta obilaze vrt. Prolaze kraj jabuka, kraj pomno orezanih krušaka, između košnica, kraj lijeha nevena pa ponovno u

krug. Susanna i Judith i Mary gledaju ih s prozora Susannine sobe.

Agnes drži brata pod rukom. Oboje imaju pognutu glavu. Zastaju, načas, kraj varionice piva, kao da proučavaju nešto na stazi, a onda nastavljaju koračati.

“Njega će poslušati”, kaže Mary, odlučnim glasom, iako ne osjeća takvu sigurnost. “Ni u snu joj neće dopustiti da pođe onamo.”

Judith prstima dodiruje vodenasto staklo prozora.

Kako ih je samo lako oboje izbrisati palcem.

Kada čuju tresak stražnjih vrata, jure u prizemlje, no u hodniku je samo Bartholomew, stavlja šešir na glavu, sprema se za odlazak.

“Onda?” pita Mary.

Bartholomew pridiže glavu prema njima, na stubama.

“Jesi lije uvjerio?”

“Uvjerio u što?”

“Da ne ide u London. Da odustane od te ludosti.”

Bartholomew popravlja položaj šešira. “Krećemo sutra”, kaže. “Ja nam trebam nabaviti konje.”

Mary kaže: “Kako, molim?” pa Judith ponovno počinje plakati, a Susanna krši ruke, pita: “Vama? Ideš s njom?”

“Idem.”

Tri ga žene okružuju, poput oblaka koji je obavio mjesec, zasipaju ga primjedbama, pitanjima, zaklinjanjima, ali Bartholomew se oslobađa, kreće prema vratima.

“Vidimo se sutra rano ujutro”, kaže pa izlazi na ulicu. .

Agnes je vješta, iako ne i posvećena jahačica. Životinja joj se sviđa, ali joj to što je tako visoko baš nije posve ugodno. Tlo koje joj promiče pod nogama izaziva joj blagu vrtoglavicu, to pomicanje i zanošenje nekog drugog bića pod njom, škripa i cviljenje kože sedla, prašnjav, isušen miris grive znače da broji sate koje još mora provesti na konju do dolaska u London. .

Bartholomew tvrdi da je cesta preko Oxforda sigurnija i brža. To mu je rekao čovjek koji trguje ovčetinom. Jašu blagim brežuljcima i dolinama Chiltern Hillsa, pod jakom kišom i malo tuče. U Kidlingtonu njezin konj počinje šepati pa prelazi na šarenu kobilu uskih bokova i bojažljiva povišena koraka kad naiđu na kakvu pticu. Noć provode u jednome svratištu u Oxfordu. Agnes gotovo i ne spava od zvuka miševa u zidovima i hrkanja nekoga u susjednoj sobi.

Negdje sredinom prijepodneva trećega dana jahanja, ona prvo vidi dim, nalik na sivu koprenu prebačenu preko neke udubine. Ondje je, kaže Bartholomewu, a on kima.

Dok se približavaju, čuju crkvena zvona, počinju osjećati njegov miris — miris vlažnog povrća, životinja, vapna, nekih drugih stvari kojima Agnes ne zna naziv — i vide koliko se širi unedogled, taj razlomljeni kaos zbijenoga grada, rijeku koja njime vijuga, oblake koji iz njega izvlače pramenove dima.

Jašu kroz selo Shepherd’s Bush, zbog čijeg se naziva Bartholomew smijulji11, kraj šljunčara Kensingtona pa prelaze rječicu u Maryburneu. Kod stabla za vješanje u Tyburnu Bartholomew se naginje iz sedla i pita kojim se putom ide do župe St. .Helen’s, u Bishopsgateu. Nekoliko ljudi samo prolazi i ne odgovara mu, neki se mladić smije, brzo ulazi kroz neka vrata, bosih, izranjavanih nogu.

Nešto dalje, u blizini Holborna, gdje su ulice uže i crnje, Agnes ne može vjerovati da postoje takva buka i takav smrad. Posvuda uokolo vide se prodavaonice, dvorišta, gostionice i prepuni ulazi. Prilaze im prodavači, nude robu — krumpir, pogače, tvrde divlje jabuke, zdjelicu kestena.

Ljudi viču i dovikuju se s jedne strane ulice na drugu; Agnes vidi, u to je sigurna, muškarca koji opći s nekom ženom u uskome prolazu između dviju kuća. Malo dalje, jedan se muškarac olakšava u jarak; Agnes načas vidi njegov privjesak, smežuran i blijed, a onda odvraća pogled. Mladići, naučnici, pretpostavlja, stoje ispred prodavaonica, nagovaraju prolaznike da uđu. Djeca još s mliječnim zubima cestom guraju tačke, izvikuju što nude, dok prastari muškarci i žene sjede tako da su oko njih raspoređene kvrgave mrkve, očišćeni orašasti plodovi, hljebovi.

Smrad kupusa i zagorene kože i tijesta za kruh i prljavštine s ulice ispunjava joj nosnice dok usmjerava konja, grčevito drži uzde objema rukama. Bartholomew 11

“Pastirov grm”, tj. pastirska livada; naziv može imati i nepristojnije konotacije, (op. prev.)

pruža ruku i hvata njezina konja za uzde, kako se ne bi razdvojili.

Misli se natiskuju u Agnesinu glavu dok tako jaše uz brata: što ako ga ne uspijemo pronaći, što ako se izgubimo, što ako do noći ne pronađemo smještaj, što ćemo onda, kamo da idemo, da sada osiguramo sobe, zašto smo došli, ovo je bila ludost, moja ludost, za sve sam ja kriva.

Kada dolaze do, kako smatraju, njegove župe, Bartholomew jednog prodavača pogačica i keksa moli da ih uputi do njegova prebivališta. Imaju zapisanu adresu, na papiru, ali prodavač joj ga istrgne jednim potezom, krezubo se smiješi, upućuje ih da idu na ovu stranu pa na onu stranu pa onda ravno, te da onda naglo skrenu, kraj crkve.

Agnes čvrsto hvata uzde konja, sjeda još uspravnije u sedlu. Sve bi dala samo da nekako može sjahati, da to njihovo putovanje već nekako završi. Bole je leđa, bole je stopala, ruke, ramena. Žedna je, gladna je, a ipak, sad kad je tu, sad kad će ga vidjeti, želi samo povući uzde, okrenuti konja i vratiti se ravno u Stratford. Gdje joj je bila pamet?

Kako mu ona i Bartholomew mogu samo tako doći na vrata? Bila je to užasna zamisao, grozan plan.

“Bartholomew”, kaže ona, ali on je ispred nje, već sjahuje, veže konja za prečku pa prilazi vratima.

Ona ga ponovno zaziva, ali on je ne čuje, jer kuca. Ona osjeća kako joj srce udara u kosti. Što će mu reći? Što će on reći njima? Sada se više ne sjeća što ga je željela pitati.

Ponovno prstima traži onaj plakat u bisagama i gleda prema kući: tri ili četiri kata, s nejednakim prozorima koji

su ponegdje i umrljani. Ulica je uska, kuće se naginju jedna prema drugoj. Neka žena stoji naslonjena na okvir svojih ulaznih vrata, pilji u njih s neskrivenom znatiželjom. Nešto dalje, dvoje djece igra neku igru s komadom konopca.

Neobično je pomisliti kako ga ti ljudi zacijelo viđaju svakodnevno, kada dolazi i odlazi, kada ujutro napušta kuću. Razmijeni li on s njima pokoju riječ? Jede li kad kod njih?

Iznad njih otvara se neki prozor. Agnes i Bartholomew podižu pogled. Na prozoru je djevojčica, devet joj je, možda deset godina, kosa joj je uredno počešljana, na sredini ima razdjeljak, pada joj s obiju strana lica, lica nezdrave blijedožute boje, dok na boku drži maleno dijete.

Bartholomew izgovara ime njezina supruga, a djevojčica sliježe ramenima, ljulja dijete koje sad već plače.

“Gurnite vrata”, kaže, “i uspnite se. On je u potkrovlju.”

Bartholomew joj pokretom glave da je znak da krene.

On će ostati na ulici. Dok ona klizi s konja na tlo, on hvata njezine uzde.

Stube su uske i noge joj drhte dok se penje, od dugotrajnog jahanja ili od neobičnosti svega, to ne zna, ali ipak se mora pridržavati za ogradu.

Na vrhu čeka još trenutak-dva da dođe do daha. Pred njom su neka vrata. Drvene obloge s vidljivim godovima.

Pruža ruku i kuca. Zove ga po imenu. Ponovno izgovara njegovo ime.

Ništa. Nema odgovora. Ona se okreće, gleda niza stube i već se zamalo spušta. Možda i ne želi vidjeti što je točno iza tih vrata. Bi li ondje moglo biti znakova tog njegova

drugog života, njegovih drugih žena? Ondje može biti stvari koje ona ne želi doznati.

Ponovno se okreće prema vratima, podiže zasun i ulazi. Soba ima nizak strop, zakošen pod svim mogućim kutovima. Vidi nizak krevet, gurnut do zida, malen sag, ormarić. Prepoznaje šešir, ostavljen na škrinji, prsluk koji leži na krevetu. Pod svjetlošću s prozora nalazi se kvadratni stol, pod koji je gurnuta stolica. Škrinjica za pisanje na njemu otvorena je i ona unutra vidi kutijicu za pera, tintarnicu i džepni nožić. Mnoštvo pera nanizano je pokraj tri-četiri knjige, uvezane njegovom rukom.

Prepoznaje čvorove i šavove koje on najviše voli. Ispred stolice nalazi se samo jedan papir.

Ne zna što je točno očekivala, ali svakako ne ovo: takvu ogoljenu skromnost, takvu jednostavnost. Ovo je redovnička ćelija, učenjakova radna soba. U zraku se nedvosmisleno osjeća, jasno je barem njoj, da ovamo nikada ne dolazi nitko drugi, da nitko nikada ne vidi taj sobičak. Kako čovjek koji ima najveću kuću u Stratfordu, k tome još i puno zemlje, može ovdje živjeti?

Agnes dodiruje prsluk, jastuk na krevetu. Okreće se, da sve bolje upije. Prilazi stolu i naginje se nad onaj papir, dok joj krv pulsira u glavi. Na vrhu vidi riječi: Najdraža moja...

Zamalo uzmiče, kao da se opekla, a onda, u sljedećem retku vidi: Agnes

I ništa više, samo te tri riječi, a onda samo bjelina. Što bi joj bio napisao? Prstima pritišće prazan prostor na stranici, kao da nekako pokušava utvrditi što bi joj bio napisao, samo da je mogao. Osjeća površinu papira, suncem ugrijano drvo stola. Palcem prelazi po slovima koja čine njezino ime, osjeća jedva primjetan udubljen trag njegova pera.

Trgnuvši se, shvaća da netko viče, da netko doziva.

Uspravlja se, podiže ruku s papira. To je Bartholomewov glas, zove je.

Prelazi sobu, prolazi kroz vrata pa se spušta stubama.

Brat je čeka na otvorenim vratima na ulazu. Kaže da mu je žena iz kuće na suprotnoj strani ulice rekla da Agnesina supruga neće pronaći kod kuće, da se neće vratiti do noći.

Agnes gleda tu ženu, koja je i dalje naslonjena na okvir vrata. Žena joj odmahuje glavom. “Nećete ga tu naći, kažem vam. Potražite ga u kazalištu ako ga trebate.”

Pokazuje rukom. “S druge strane rijeke. Tamo. Tamo ćete ga naći.”

Ulazi u kuću i energično zatvara vrata.

Agnes i Bartholomew još se nekoliko trenutaka gledaju. Bartholomew potom odlazi po konje. .

Susjeda s vrata u pravu je: kao što je i predvidjela, on je u kazalištu.

Stoji u garderobi, gdje se preodijevaju glumci, odmah iza galerije za glazbenike, kod malenog otvora kroz koji se vidi cijelo kazalište. Ostali glumci znaju za tu njegovu

naviku i ondje nikad ne ostavljaju ni kostime, ni rekvizite, nikad ne zauzimaju prostor oko tog prozorčića.

Misle da on ondje stoji kako bi promatrao ljude koji dolaze. Drže da voli procijeniti koliko ih stiže, koliko će publika biti brojna, koliki će biti prihod.

Ali stvar nije u tome. Njemu je to najbolje mjesto na kojem može biti, prije same izvedbe: pozornica je pod njim, publika ustrajno puni kružnu udubinu ispred nje, ostali su glumci iza njega, iz ljudi se pretvaraju u duhove ili prinčeve ili vojnike ili dame ili čudovišta. To je jedino mjesto na kojemu može biti sam u takvoj gužvi. Osjeća se poput kakve ptice, visoko iznad tla, koja počiva samo na zraku. Ne pripada tome mjestu, nego je iznad njega, odvojen, promatra ga. Njemu to u sjećanje priziva onu vjetrušu koja je lebdjela na zračnim strujanjima, a koju je nekoć imala njegova supruga, to kako se držala na tim visokim strujama, daleko iznad krošanja, raširenih krila, gledala dolje, motrila sve oko sebe. Čeka, obiju ruku položenih na gredu iznad otvora.

Ispod njega, daleko ispod, ljudi se okupljaju. Čuje njihovo dozivanje, žamor, povike, pozdrave, glasove koji traže oraščiće ili slatkiše, prepirke koje izbiju vrlo brzo i lako pa zatim zamru.

Negdje iza čuje tresak, psovku, iznenadan smijeh.

Netko se spotaknuo o nečiju nogu. Netko se vulgarno šali o padanju, o djevičanstvu. Čuje se još smijeha. Netko drugi trkom dolazi stubama i pita: Je li tko vidio moj mač, izgubio sam mač, tko ga je od vas glupe kopiladi uzeo?

Ubrzo će se morati svući, sa sebe skinuti svakodnevnu odjeću, odjeću ulice, običnoga života, i navući kostim.

Morat će se suočiti sa svojim odrazom u ogledalu i pretvoriti ga u nešto drugo. Uzet će smjesu krede i vapna i njome premazati obraze, nos, bradu. Ugljenom zatamniti područje oko očiju i obrve. Na prsa učvrstiti oklop, staviti kacigu na glavu, dugačkom plahtom obaviti ramena. A onda će čekati, osluškivati, pratiti stihove, sve dok ne čuje riječi koje će mu poslužiti kao znak pa će izaći, na svjetlost, da nastani tuđe tijelo; udahnut će; i izgovoriti svoje riječi.

Ne zna odrediti, dok tako stoji, je li taj novi komad dobar ili nije. Ponekad mu se, dok sluša kako članovi njegove družine izgovaraju te riječi, čini da se približio onome što je htio stvoriti. U nekim drugim prilikama ima dojam da je posve promašio cilj. Komad je dobar, komad je loš, komad je negdje između. Kako to čovjek ikada može znati i odrediti? On može samo ispisivati znakove na papiru — tjednima i tjednima činio je samo to, gotovo uopće nije napuštao sobu, jedva da je i jeo, nikada nije ni s kim razgovarao — i nadati se da će barem neka od tih strijela pogoditi metu. Taj mu komad, čitavom svojom dužinom ispunjava glavu. Ondje balansira, poput prepunog tanjura koji stoji samo na jednome prstu. Kreće se njime — više nego ijednim drugim koji je napisao — onako kako mu krv kola žilama.

Rijeka stvara svoju krhku mrežu izmaglice. Osjeća joj miris u povjetarcu, to vlažno isparavanje puno mirisa trave polagano dopire do njega.

Možda je stvar u toj magli, tome zraku teškome od mirisa rijeke, ne zna, no dan mu nekako ne izgleda kako

treba. Ispunjava ga svojevrsna nelagoda, nekakva blaga zla slutnja, kao da nešto dolazi po njega. Je li stvar u nastupu?

Ima li osjećaj da nešto neće biti kako treba s predstavom?

Mršti se, razmišlja, u glavi vrti sve trenutke koji bi mogli izgledati neuvježbano ili nepripremljeno. Nema ih. Svi su spremni i iščekuju. On to zna jer ih je osobno tjerao da sve uvježbaju kako treba, tjerao ih unedogled. Što ga, onda, muči? Zašto ima nekakav osjećaj da mu se nešto primiče, da ga očekuje nekakvo svođenje računa, te se zbog toga stalno mora osvrtati?

Načas drhti, unatoč tome što je u skučenome prostoru toplo i puno ljudi. Rukama prolazi kroz kosu, kratko poteže naušnice.

Večeras će se, odlučuje sada, iz vedra neba, odmah vratiti u svoju sobu. Neće ići piti s prijateljima. Smjesta će se vratiti u stan. Zapalit će svijeću, naoštriti pero. Odbit će otići u gostionicu s ostatkom družine. Bit će odlučan.

Oslobodit će se njihovih ruku pokušaju li ga odvući. Prijeći će rijeku, vratiti se u Bishopsgate i pisati supruzi, što pokušava učiniti, već dugo. Neće izbjegavati to što mora učiniti. Pisat će joj o ovoj predstavi. Sve će joj reći. Večeras.

Siguran je u to. .

Negdje na pola puta preko mosta, Agnes se čini da ne može dalje. Ne zna točno što je očekivala — možda jednostavan luk, drveni, preko nekakve vode - ali to nije to. London Bridge i sam je nalik na kakav grad, i to odvratan i neugodan i mučan. S obiju strana nalaze se kuće i prodavaonice, neke strše i nad rijekom. Te kuće nadvisuju

prolaz, tako da je, na pojedinim mjestima, posve mračan, kao da su utonuli u mrklu noć. Rijeka im se ukazuje u kratkotrajnim bljeskovima, između kuća, te je šira, dublja i opasnija nego što je mogla i zamisliti. Teče joj pod nogama, pod konjskim kopitima, čak i sada, dok se probijaju kroz tu gužvu.

Sa svih vrata i iz svih prodavaonica, prodavači ih dozivaju i dovikuju im, prilaze im s nekom tkaninom ili kruhom ili perlicama ili pečenim svinjskim nožicama.

Bartholomew poteže uzde kako bi se udaljio od njih, osornim pokretom. Agnes ga gleda, a njemu je lice bezizražajno kao i uvijek, no jasno joj je da ga sve to uznemiruje baš kao i nju.

“Možda smo”, mumlja ona dok prolaze pokraj, čini joj se, hrpe izmeta, “trebali ići čamcem.”

Bartholomew nešto gunđa. “Možda, ali u tom slučaju...” Ne dovršava rečenicu, riječi iščezavaju prije nego što ih uspijeva izgovoriti. “Ne gledaj”, kaže pa gleda uvis, a zatim ponovno nju.

Agnes ga gleda razrogačenih očiju, ne odvaja pogled od njegova lica. “Što je?” šapuće. “Je li on? Vidio si ga? Je li s nekim?”

“Ne”, odgovara Bartholomew pa još jednom kriomice gleda to nešto. “Samo... Nema veze. Samo nemoj gledati.”

Agnes si ne može pomoći. Okreće se u sedlu i tada vidi: niske sive mase nabijene na duge kolce, koji podrhtavaju na povjetarcu, a iznad njih neke stvari koje izgledaju, barem u prvi mah, poput kamenja ili repe. Ona ih bolje gleda. Pocrnjele su, očerupane, čudnovato kvrgave. Od

njih dopire, čini joj se, nekakav nečujan plač, zapomažu poput životinja u stupici. Što to može biti, zaboga? A onda primjećuje da lik najbliži njoj kao da u sebi ima niz zuba.

Imaju usta, uviđa tada, i nosnice, i prazne duplje na mjestu gdje su se nekoć nalazile oči.

Ona ispušta prigušen krik, ponovno se okreće prema bratu, dlanom prekriva usta.

Bartholomew sliježe ramenima. “Rekao sam ti da ne gledaš.” .

Dolaze do suprotne obale rijeke i Agnes se naginje pa iz bisaga vadi onaj plakat koji je dobila od Joan.

Ondje, ponovno, vidi ime svojega sina ispisano crnim slovima, pravilno raspoređenima, jednako šokantno kao i kad ga je prvi put ugledala.

Okreće plakat od sebe, čvrsto ga drži, pa njime maše prema prvoj osobi koja se nađe u blizini konja. Ta osoba — neki muškarac usiljene i iščetkane brade, te plašta zabačena s ramena — pokazuje prema jednoj pokrajnjoj uličici. Idite onuda, kaže pa lijevo pa opet lijevo pa ćete vidjeti zgradu.

Ona prepoznaje kazalište iz suprugova opisa: kružno drveno zdanje kraj rijeke. Silazi s konja, a Bartholomew hvata uzde. Ima osjećaj da u nogama više nema kosti, da su joj se izgubile negdje usput. Prizor oko nje — ulica, obala, konji, kazalište — kao da treperi i ljulja se, čas je oštar, čas mutan. Bartholomew nešto govori. On će je, kaže, čekati ovdje. Ne miče se s tog mjesta dok se ona ne vrati. Je li shvatila? Lice mu je na samo nekoliko centimetara od

njezina lica. Čini se da čeka nekakvu reakciju pa Agnes kima. Udaljava se od njega, prolazi kroz veliki ulaz, plaća jedan peni.

Prolazi kroz visoka vrata, dočekuje ju prizor u kojem vidi nizove i nizove lica, njih na stotine. Sva nešto govore i viču. Nalazi se u zatvorenome prostoru visokih zidova, koji se ispunjava ljudima. Prema masi koja je sve zbijenija strši pozornica, a iznad sviju njih, nebeski svod, krug na kojem se vide oblaci koji brzo promiču, obrisi ptica koje jure s jednoga kraja na drugi.

Agnes se provlači između ramena i tijela, muškaraca i žena, nekoga tko pod rukom drži kokoš, neke žene, napola zakrivene maramom, koja doji dijete, muškarca koji s pladnja prodaje pite. Okreće se postrance, prolazi kraj ljudi, sve dok se ne nađe koliko može bliže pozornici.

Sa svih strana guraju je tijela, laktovi i ruke. Sve više ljudi ulazi kroz vrata. Neki koji su na tlu viču i nešto pokazuju onima koji su na višim galerijama. Masa je sve zgusnutija i ljulja se, prvo u jednu pa u drugu stranu.

Agnes guraju natrag pa naprijed, ali ona se čvrsto drži na nogama. Čini se da se treba samo prepustiti tome kretanju mase, toj struji, a ne mu se opirati. Kao da, razmišlja, stojiš u rijeci: moraš se prilagoditi njezinu toku, a ne mu se opirati. Jedna skupina na najvišem balkonu bučno i uz povike spušta komad užeta. Čuju se povici, dovikivanje i smijeh. Prodavač raznih pita za kraj užeta veže prepunu košaru, a ljudi koji su gore počinju je podizati. Nekolicina ljudi iz publike skače da je dohvati, zaigrano ili možda gladno. Prodavač svakoga od njih časti brzim i oštrim udarcem. Ljudi odozgo dobacuju novčić i prodavač se baca

da ga uhvati. Jedan od ljudi koje je upravo udario prvi dolazi do novčića i prodavač ga hvata za vrat. Ovaj prodavača udara šakom u bradu. Padaju, obojica, svom težinom, a masa ih guta, uz klicanje i mnoštvo povika. Žena koja stoji do Agnes sliježe ramenima i smiješi joj se crnim, krivim zubima. Na ramenima drži malenog dječaka. Dijete se jednom rukom drži za majčinu kosu, dok drugom drži nešto što Agnes izgleda kao janjeća goljenica, gricka je, zadovoljno, odsutno i nezainteresirano. Nju gleda ravnodušno, s tom kosti među malenim, oštrim zubima.

Od nekog iznenadnog, prodornog zvuka, Agnes zamalo prestrašeno skače uvis. Odnekud se čuju fanfare.

Blebetanje u masi još se pojačava, stapa i pretvara u isprekidano klicanje. Ljudi podižu ruke, čuje se pljesak, nešto klicanja, pokoji prodoran zvižduk. Negdje iza Agnes čuje se neki vulgaran zvuk, psovka, povik i poziv izvođačima da se požure, za ime svijeta.

Fanfare se ponovno oglašavaju, odjekuje kratki dio koji se ponavlja, svirači produžuju i zadržavaju posljednji ton.

Gledatelje obavija tišina, a na pozornicu izlaze dvojica muškaraca.

Agnes ubrzano trepće. Činjenica da je došla vidjeti predstavu nekako joj je bila isparila iz svijesti. Ali sad je ipak tu, u suprugovu kazalištu, i pred njom se odigrava kazališna predstava.

Dvojica glumaca stoje na drvenoj pozornici i razgovaraju, kao da ih nitko ne gleda, kao da su posve sami.

Ona sve upija, sluša, pozorno. Nervozni su, razdražljivi, pogledavaju oko sebe, hvataju se za mač. Tko je ondje, dovikuje jedan. Otkrijte se, dovikuje drugi. Na pozornicu izlazi još glumaca, svi su nervozni, svi budno paze.

Masa oko nje, ne može ne primijetiti, posve je nepomična. Nitko ne govori. Nitko se ne miče. Svi su posve usredotočeni na glumce i ono što izgovaraju. Nema više onoga naguravanja, zviždanja, tučnjave, nitko više ne jede pite, a umjesto toga svi gledaju i slušaju bez riječi, puni strahopoštovanja. Kao da je neki mag ili čarobnjak zamahnuo štapićem prema gledateljima i sve ih skamenio.

Sad kad je ovdje i kad je predstava počela, onaj neobični osjećaj i odvojenost koje je osjećala tijekom putovanja i dok je stajala u njegovoj sobi, samo nestaju s nje, poput sloja prljavštine. Osjeća se spremno, osjeća se gnjevno. Hajde, onda, misli. Pokaži mi što si pripremio.

Glumci na pozornici jedni drugima drže govore.

Gestikuliraju i pokazuju i afektirano hodaju amo-tamo, laćaju se oružja. Jedan izgovori neki stih pa onda drugi pa je onda opet na redu onaj prvi. Ona zbunjeno gleda.

Očekivala je nešto poznato, nešto o svome sinu. O čemu bi drugome mogla biti predstava? No ovi su ljudi u nekakvu zamku, na kruništu bedema, međusobno raspravljaju ni o čemu.

Ona je jedina, kako se čini, izuzeta od čarolije tog maga.

Magija je nije ni dotaknula. Najradije bi počela podrugljivo dovikivati ili rugati se. Te je riječi napisao njezin suprug, te razgovore, ali kakve veze išta od toga ima s njihovim sinom? Želi početi vikati tim ljudima na pozornici. Ti, rekla

bi, i ti: vi ste jedno veliko ništa, ovo je sve ništa, u usporedbi s time što je on bio. Da se niste usudili izgovoriti njegovo ime.

Odjednom je obuzima beskonačan umor. Svjesna je bola u nogama i kukovima, od sati i sati provedenih na konju, od nedostatka sna, od svjetla, koje kao da je nekako peče u očima. Nema ni snage ni volje trpjeti pritisak i naguravati se s tim tijelima oko sebe, s tim beskonačnim govorima, tim bujicama riječi. Ne kani više stajati ovdje.

Otići će, a njezin suprug o svemu tome neće imati pojma.

Odjednom, glumac na pozornici izgovara nešto o nekakvu prizoru kojeg se užasava i ona malo pomalo počinje shvaćati. Ti ljudi traže duha, razgovaraju o njemu i očekuju ga, tu nekakvu prikazu. Priželjkuju je, ali je se, istodobno, i boje.

Ona je sad posve nepomična, gleda njihovo kretanje, sluša njihove riječi. Križa ruke, kako je nitko od ljudi oko nje ne bi mogao dodirnuti ili se o nju očešati, odvratiti joj pozornost. Mora se usredotočiti. Ne želi propustiti ni jedan jedini zvuk.

Kad se pojavljuje duh, zapanjeni uzdasi čuju se sa svih strana. Agnes se nije ni lecnula. Samo pilji u duha. U oklopu je, spuštena vizira na kacigi, pojavu mu dijelom prikriva nekakav pokrov. Ona više ne sluša razmetanje i blejanje prestrašenih muškaraca na bedemima zamka. Sve gleda kroz sužene kapke.

Pogledom prati duha: gleda mu visinu, kretnje ruku, prema gore okrenut dlan, osobit položaj prstiju, pokret ramena. Kad podigne vizir, ne osjeća ni iznenađenost, niti

ima osjećaj prepoznavanja, nego samo svojevrsne prazne potvrde. Lice mu je sablasno bijelo, brada obojena tako da bude sijeda. Odjeven je kao da se sprema u kakvu bitku, u oklopu i kacigi, ali nju to ni na trenutak ne može zavarati.

Točno zna tko je pod tim kostimom, pod tom krinkom.

Misli: No, da. Tu si. Što sad smjeraš?

Kao da su se njezine misli nekako prenijele njemu, iz njezina uma u njegov, kroz tu masu — koja sada dovikuje, izvikuje upozorenja onoj dvojici na bedemima — duh sada naglo okreće glavu. Kaciga je otvorena i oči prelaze po glavama u publici.

Da, govori mu Agnes, ovdje sam. I što sada?

Duh odlazi. Čini se da nije pronašao to što je tražio. Iz publike se čuje nezadovoljan žamor. Oni muškarci na pozornici nastavljaju razgovarati, govore u beskraj. Agnes mijenja položaj nogu, pridiže se na prste, pita se kad će se duh vratiti. Želi ga i dalje držati na oku, želi da se vrati, želi da joj objasni.

Upravo krivi vrat i pokušava vidjeti nešto preko glave i ramena muškarca koji stoji ispred nje kada slučajno staje na prste ženi do sebe. Žena ispušta prigušen krik i naglo se naginje u stranu, a ono dijete koje joj sjedi na ramenima ispušta janjeću kost. Agnes se ispričava, hvata ženu za lakat, da je zadrži na nogama pa se saginje da podigne kost, kada s pozornice čuje riječ zbog koje se uspravlja, pa joj kost klizi iz prstiju i pada.

Hamlet, rekao je jedan od glumaca. Čula je, jasno i zvonko poput zvuka nekog zvona u daljini.

I sad opet: Hamlet.

Agnes se grize za usnu, sve dok ne osjeti opor okus vlastite krvi. Spaja ruke i tako se čvrsto drži.

To oni izgovaraju, ti ljudi na pozornici, razmjenjuju tu riječ među sobom, poput žetona u kakvoj igri. Hamlet, Hamlet, Hamlet. Čini se da se riječ odnosi na tog duha, na mrtvog čovjeka, na nekoga koga više nema. Čuti to ime, iz usta ljudi koje nikada nije upoznala i nikada neće upoznati, ime koje se odnosi na nekoga staroga i mrtvoga kralja: Agnes to ne može shvatiti. Zašto bi njezin suprug učinio takvo što? Zašto bi se pretvarao da mu to ništa ne znači, da je to samo nekakav zbir slova?

Kako može tako ukrasti to ime pa mu oduzeti i ukloniti sve što utjelovljuje, odbaciti i sam život koji je u njemu nekoć boravio? Kako je mogao uzeti pero i napisati ga na papiru, prekinuti njegovu povezanost s njihovim sinom? To jednostavno nema smisla. To joj probija srce, vadi joj utrobu, moglo bije odvojiti od nje same, od njega, od svega što su imali, svega što su bili. Misli na one sirote glave, ogoljenih zuba, izložena vrata, nepomična izraza straha, ondje na onome mostu, pa se osjeća kao da je i sama jedna od njih. Osjeća drhtaj rijeke, njihovo bestjelesno zanošenje i spuštanje, njihovo žaljenje, bezglasno i uzaludno.

Otići će. Otići će odavde. Pronaći će Bartholomewa, uzjahati iscrpljenoga konja, vratiti se u Stratford i napisati pismo suprugu, u kojem će reći: Ne vraćaj se kući, više ne dolazi, ostani u Londonu, mi smo s tobom završili. Vidjela je sve što je trebala. I onako je kako se i pribojavala: uzeo je najsvetije i najdraže ime i pomiješao ga s nekim drugim zbrkanim riječima, usred nekakve kazališne izvedbe.

Dotada je mislila da će joj to što će doći ovamo, ovo odgledati, pomoći da zaviri u suprugovo srce. Tako joj se možda mogao ukazati put kojim bi se vratila do njega.

Mislila je da je to ime na plakatu možda sredstvo kojim joj je nešto htio prenijeti. Svojevrstan znak, mig, ispružena ruka, poziv. Dok je jahala u London, činilo joj se da bi sada možda mogla shvatiti tu rezerviranost, njegovu šutnju, još od sinove smrti. Sada ima dojam da u suprugovu srcu nema što shvatiti. U njemu je samo ovo: drvena pozornica, glumci koji deklamiraju riječi, napamet naučeni govori, publika koja ih obožava, kostimirane budale. Ona čitavo vrijeme traga za priviđenjem, prikazom koja joj neprestano izmiče.

Sad skuplja skute, čvršće se ornata maramom, priprema se okrenuti leđa suprugu i njegovoj družini, kada joj pozornost privlači neki dječak koji izlazi na pozornicu. Dječak, misli, odvezujući pa ponovo zavezujući maramu. A onda, ne, muškarac. Potom, ne, mladić - negdje na pola puta između muškarca i dječaka.

Kao daju je netko bičem snažno raspalio po koži. Ima žutu kosu koja mu strši s čela, brz i živahan korak, nestrpljivi pokret glavom. Agnes pušta ruke da joj padnu.

Marama joj klizi s ramena, ali se ne saginje da je podigne.

Netremice gleda dječaka. Pilji i pilji kao da više nikad neće odvojiti pogled od njega. Osjeća kako joj dah napušta pluća, osjeća kako joj se krv gruša u žilama. Onaj krug neba iznad nje kao da joj odjednom pritišće glavu, kao da pritišće sve njih, poput poklopca kakva kotla. Smrzava se; užasno joj je vruće; mora otići; stajat će ovdje zauvijek, baš na ovome mjestu.

Kada mu se Kralj obraća riječima “Hamlete, sine moj”, to je nimalo ne čudi. Dakako da je on upravo to. Naravno.

Tko bi drugi bio njegov sin? U ove je četiri godine posvuda, neprekidno tražila sina, i evo ga ovdje.

To je on. Nije on. On je. Nije on. Ta pomisao zamahuje kroz nju poput malja. Njezin je sin, njezin Hamnet ili Hamlet, mrtav, pokopan na groblju. Umro je još kao dijete.

Od njega su sada ostale tek bijele, gole kosti u grobu. Pa ipak, ovo je on, sad već gotovo muškarac, kao što bi sada i bio, preživio je, na pozornici, hoda korakom njezina sina, govori njegovim glasom, izgovara riječi koje mu je napisao otac njezina sina.

Dlanovima se hvata za glavu i tako je pridržava. Sve joj je to previše: ne zna kako to otrpjeti, kako samoj sebi objasniti. Jednostavno je previše. Još nekoliko trenutaka čini joj se da bi se mogla srušiti, nestati pod morem glava i tijela, ležati na ugaženoj zemlji, gdje će je izgaziti stotine nogu.

Ali onda se duh vraća i onaj mladić, Hamlet, s njime razgovara: užasnut je, bijesan, izvan sebe, a Agnes sad ispunjava ona stara, toliko poznata potreba, poput vode koja nadire u prazno korito. Želi položiti ruke na tog mladića; želi ga obgrliti, umiriti i utješiti — mora pa makar to bilo posljednje što će učiniti.

Mladi Hamlet na pozornici sluša staroga Hamleta, duha, koji priča o tome kako je umro, o otrovu koji mu je kolao tijelom, “poput žive”, a kako samo sluša, baš poput njezina Hamneta. Isti nagib i položaj glave, gesta kojom zglobom prsta pritišće usta kad čuje nešto što ne shvaća istog trenutka. Kako je to moguće? Njoj to nije jasno, ne

razumije baš ništa. Kako taj glumac, taj mladić, može znati kako biti njezin Hamnet kada tog dječaka nikada nije ni vidio ni upoznao?

Spoznaja se potom sliježe na nju poput fine kišice, dok kreće prema glumcima, probija se kroz natisnutu masu: njezin je suprug izveo neki alkemičarski čin. Pronašao je tog dječaka, podučio ga, pokazao mu, kako da govori, kako da stoji, kako da pridigne bradu, ovako, da tako. Vježbao je, podučavao ga, pripremao ga. Napisao mu riječi koje će izgovarati i slušati. Pokušava zamisliti te probe, kako ga je njezin suprug mogao toliko točno podučiti, toliko precizno, te kakav je to mogao biti osjećaj kada je dječak nešto pogodio kako treba, kada je uhvatio hod, onaj pokret glavom od kojeg se kida srce. Je li njezin muž morao reći: Pazi da ti prsluk bude otkopčan, da vezice vise, čizme ti trebaju biti izlizane, a sada smoči kosu da ti stoji tako, prema gore, točno tako?

Hamlet, ovdje, na pozornici, predstavlja dvoje ljudi, toga mladića, koji je živ, i oca, koji je mrtav. Istovremeno je i živ i mrtav. Njezin ga je suprug oživio, na jedini način na koji je to mogao postići. Dok duh govori, ona vidi da je njezin suprug, dok je to pisao, preuzeo ulogu duha, vidi da se zamijenio sa sinom. Uzeo je sinovu smrt, koja je sada postala njegovom. Sebe je doveo u kandže smrti, umjesto njega, umjesto sebe uskrisio je dječaka.

“O, užasa! O, užasa! O, najužasnije!” govori sablasni glas njezina supruga, dok se prisjeća muka i boli vlastite smrti. Učinio je, vidi sad Agnes, ono što bi volio učiniti svaki otac, na sebe preuzeti djetetove patnje, zauzeti

djetetovo mjesto, ponuditi sebe umjesto djeteta, tako da dječak preživi.

Sve će to reći svojemu suprugu, poslije, nakon što predstava završi, nakon što počne završna tišina, nakon što mrtvi ustanu da zauzmu mjesto u nizu glumaca na samome rubu pozornice. Nakon što se njezin suprug i taj dječak, držeći se za ruke, budu klanjali i klanjali, suočeni s pravom provalom pljeska. Nakon što pozornica opusti, nakon što prestane biti bedem, prestane biti groblje, prestane biti zamak. Nakon što je on dođe potražiti, nakon što se probije kroz gužvu, lica i dalje umrljana tragovima one smjese. Nakon što je uhvati za ruku i privije na kopče i kožu oklopa. Nakon što tako zajedno provedu neko vrijeme u otvorenome krugu kazališta, sve dok se ono ne isprazni i postane prazno kao što je prazno nebo iznad njega.

Zasada ostaje u prvim redovima gledališta, na samome rubu pozornice. Grčevito se objema rukama drži za njezin početak. Na samo korak, možda dva, od nje, stoji Hamlet, njezin Hamlet, kakav bi možda bio, da je poživio, kao i duh, koji ima ruke njezina supruga, bradu njezina supruga, koji govori glasom njezina supruga.

Ona pruža ruku, kao da želi pokazati da ih prepoznaje, kao da želi opipati zrak između njih troje, kao da želi probiti granicu između publike i glumaca, između stvarnoga života i predstave.

Duh okreće glavu prema njoj dok se priprema izaći s pozornice. Gleda ravno u nju, zadržava njezin pogled, i izgovara završne riječi:

„Spomeni me se.“ ~

Autoričina bilješka

Ovo je izmišljena priča, nadahnuta kratkotrajnim životom dječaka koji je u ljeto 1596. umro u Stratfordu, u Warwickshireu. Pokušavala sam se, gdje je god bilo moguće, držati oskudnih povijesnih podataka poznatih o stvarnome Hamnetu i njegovoj obitelji, ali nekoliko sam pojedinosti — a to se osobito odnosi na imena - promijenila ili izostavila.

Većina ljudi njegovu majku zna kao “Anne”, ali nju je njezin otac, Richard Hathaway, u oporuci naveo kao “Agnes” pa sam se odlučila povesti za njegovim primjerom. Neki smatraju da je Joan Hathaway bila Agnesina majka, dok drugi tvrde da joj je bila maćeha.

Dokaza o istinitosti jedne ili druge pretpostavke vrlo je malo.

Hamnetova jedina preživjela teta s očeve strane nije se zvala Eliza, nego Joan (kao i njezina starija sestra, koja je umrla prije njezina rođenja). Bila sam toliko slobodna da ime promijenim jer udvostručavanje imena, iako vrlo često u župnim zapisima iz tog doba, čitatelje romana može samo zbuniti.

Neki od vodiča u Zakladi Shakespeareova rodnoga mjesta rekli su mi da su Hamnet, Judith i Susanna odrasli u kući bake i djeda u ulici Henley. Drugi su, kako se čini, bili uvjereni da su živjeli u malenoj susjednoj kući. Bilo kako bilo, dva su kućanstva svakako bila usko povezana, no ja sam se odlučila za drugu mogućnost.

I na koncu, nije poznato zašto je umro Hamnet Shakespeare: njegov je pokop upisan, ali ne i uzrok smrti.

Shakespeare nigdje, ni u jednome dramskom djelu ili pjesmama ne spominje crnu smrt ili pošast, kako su kugu nazivali krajem 16. stoljeća. Meni je taj izostanak bolesti uvijek bio nekako neobičan i pitala sam se što bi mogao značiti. Ovaj je roman plod mojih dokonih nagađanja.

Zahvale

Hvala, Mary-Anne Harrington.

Hvala, Victoria Hobbs.

Hvala, Jordane Pavline.

Hvala, Georgina Moore.

Hvala, Hazel Orme, Yeti Lambregts, Amy Perkins, Vicky Abbott i svima u Tinder Pressu.

Hvala zaposlenicima Shakespeare’s Birthplace Trusta, kao i vodičima u crkvi Sv. Trojstva u Stratfordu, koji su bez iznimke bili vrlo velikodušni i strpljivi unatoč mojim bezbrojnim pitanjima.

Hvala, Bridget O’Farrell, što si mi posudila kuhinjski stol.

Hvala, Charlotte Mendelson i Jules Bradbury, na savjetima oko bilja.

Sljedeće knjige bile su mi dragocjene u pisanju ovoga romana: The Herhall or General Historie of Plantes Johna Gerarda, 1597. (priredio Marcus Woodward, © Bodley Head, 1927.); Shakespeare’s Restless World Neila McGregora (Allen Lane, 2012.); A Shakespeare Botanical Margaret Willes (Bodleian Library, 2015.); The Booke of Faulconrie or Hauking Georgea Turbervillea (London, 1575.); Shakespeare’s Wife Germaine Greer (Bloomsbury, 2007.); Shakespeare Billa Brysona (Harper Press, 2007.); Shakespeare: The Biography Petera Ackroyda (Vintage, 2006.); How To Be a Tudor Ruth Goodman (Penguin, 2015.); 1599: A Year in the Life of

William Shakespeare Jamesa Shapira (Faber &Faber, 2005.); kao i internetska stranica Shakespeare Documented, shakespearedocumented.folger.edu/ Osobitu zahvalnost dugujem g. Hendersonu, na čijim sam predavanjima iz engleskoga, 1989. godine, prvi put čula za postojanje Hamneta. Nadam se da će za ovu knjigu reći da “nije loša”.

Hvala, S. S., I. Z. ij. A. I hvala, Wille Sutcliffe, na svemu.