Sarah Waters

Sarah

Waters

Mali stranac

naslov izvornika:

Sarah Waters

THE LITTLE STRANGER

copyright © Šarah VVaters 2009 Ali rights reserved

Jednog poratnog popodneva u ruralnoj Engleskoj doktor Faraday je pozvan u kućnu posjetu u osamljeno georgijansko zdanje Hundreds Hali. Hundreds je više od dva stoljeća bio dom plemenitaške obitelji Ayres te simbol okruga - ostatak feudalnog poretka koji se odavno pretopio u klasni - a sada ubrzano propada. Njegovi vlasnici, majka, sin i kći, pokušavaju se suočiti s izazovima vremena, ali i razdirućim međusobnim trzavicama.

No Ayresovi su, postaje sve izvjesnije, opsjednuti nečim mnogo zlokobnijim od pukog prolaska vremena, a doktor Faraday ne može ni predvidjeti u kakvu će se kompliciranu i nepredvidivu priču uplesti...

Neobično brižno ispripovijedan, pomno strukturiran roman nagrađivane velške spisateljice sadrži sve što predani čitatelj može poželjeti: raskošnu, razvedenu naraciju nevjerojatno plastično portretiranih likova, složenu mrežu njihovih međusobnih odnosa u kojoj ne manjka intrige, napeti (para)psihološki triler te, možda najvažnije - naprosto sjajan portret jedne sredine i jednog vremena.

Svojim roditeljima, Mar/ i Ronu, te sestri Deborah hundreds hall prvi sam put vidio kad sam imao deset godina. Bilo je to ljeto nakon rata, a Ayreseovi su tada još imali veći dio svog novca, još su bili važni u kraju. Bila je priredba za proslavu Dana Imperija: stajao sam s nizom ostale seoske djece i izvodio dječački izviđački pozdrav kad su gospođa Ayres i Pukovnik prolazili mimo nas, dijelili spomen-odličja; poslije smo skupa s roditeljima išli na čaj i posjedali oko dugačkih stolova na, kako mi se činilo, južnom travnjaku. Gospođa Ayres mogla je imati trideset četiri ili pet, muž joj nekoliko godina više; njihova curica Sušan mogla je imati šest.

Zasigurno su tvorili lijepu obitelj, ali sjećanja na njih mutna su mi. Najživlje se sjećam same kuće koja mi je izgledala kao apsolutna palača. Sjećam se pojedinosti njezina starenja: načeta crvena cigla, iskrivljeno okno, bridovi što ih je izjelo vrijeme. Od toga je izgledala nejasno i pomalo nesigurno - kao led, mislio sam, koji se baš počeo topiti na suncu.

Unutra, naravno, nije bilo pristupa. Vrata i prozori preko cijele stijene bili su otvoreni, ali svaki je bio privezan užetom ili vrpcom; koristili smo se zahodima za služinčad i vrtlare, kod štala. Mama je, pak, i dalje imala prijatelja među slugama, pa kad je čaj bio gotov i kad je ljudima dopušteno da napuste poprište, tiho me na sporedna vrata uvela u kuću i ondje smo kraće vrijeme popričali s kuharom i djevojkama iz kuhinje. Taj me se posjet strašno dojmio. Kuhinja je bila u podrumu, a do nje se dolazilo kroz hladan zasvođen hodnik koji je donekle odavao osjećaj tamnice u kakvu zamku. Činilo se kao da nailazi neuobičajeno velik broj ljudi i prolazi kroz njega s košarama i pladnjevima. Djevojke su imale takvo brdo grnčarije za pranje da je i moja mama zasukala rukave da im pomogne, a na moju silnu radost, za nagradu za njezin rad meni je dopušteno da proberem želee i »šapice« koji su nepojedeni vraćeni s proslave. Postavili su me za drveni stol i dali mi žlicu iz obiteljskog pretinca - teška stvarčica od besjajna srebra, a čaška joj je bila veća od mojih usta.

A onda je došla još veća čast. Visoko na zidu nadsvođena prolaza bila je razvodna kutija sa žicama i zvonima, a kad je jedno od tih zvona zazvonilo, kao poziv poslužiteljici da dođe gore, povela me sa sobom da virnem mimo zavjese od zelene čohe koja je odvajala prednji dio kuće od stražnjeg. Rekla je da je tu mogu pričekati, samo ako budem dobar i miran. Samo ne smijem izlaziti iza zavjese jer ako me Pukovnik ili gospođa vide, bit će belaja.

Bio sam, u pravilu, poslušno dijete. Ali zavjesa se otvarala u kutni spoj dvaju hodnika s mramornim podom, a svaki je od njih bio pun prekrasnih stvari i čim je ona tiho nestala u jednom smjeru, ja sam izveo nekoliko odvažnih koraka u drugom. Uzbuđenje od tog poteza bilo je zapanjujuće. Ne mislim na puko uzbuđenje zbog prijestupa, mislim na uzbuđenje zbog same kuće, koje me vrebalo sa svake površine — sa sjaja na podu, patine po drvenim stolicama i vitrinama, s nagiba zrcala, vitičasta ukrasa na okviru. Odvelo me do jednog bijelog zida bez

prašine koji je imao dekorativan rub od gipsa, prikaz žirova i listova. Nikad nisam vidio išta slično tomu, a da je izvan crkve, i nakon trenutka razgledavanja učinio sam nešto što me sada pogađa kao nešto strašno. Zavukao sam prste pod jedan žir i pokušao ga istrgnuti iz ležišta, a kako ga nisam uspio osloboditi, izvadio sam perorez i počeo kopati. Nisam to napravio iz vandalizma. Nisam bio pakostan ili destruktivan dečko. Naprosto sam, zadivljen samom kućom, htio imati jedan njezin djelić - ili, bolje, kao da me za to ovlastilo samo divljenje kakvo običnije dijete vjerojatno ne bi osjetilo. Bio sam nekako kao muškić koji želi uvojak kose s glave djevojke u koju se iznenada i slijepo zaljubio.

Nažalost, žir je na kraju popustio, premda manje lako nego što sam očekivao, jer su se istegnula neka vlakna i rasuli su se prah i grumenčići -sjećam se toga kao razočaranja. Možda sam zamišljao da je sve bilo napravljeno od mramora.

Ali nitko me nije uhvatio. To je bio, kako se kaže, čin trenutka. Stavio sam žir u džep i šmugnuo natrag iza zavjese. Poslužiteljica se vratila čas poslije i odvela me natrag u podrum mama i ja pozdravili smo se s kuhinjskim osobljem i otišli k ocu koji je ostao u vrtu. Osjećao sam, sada s nekim bolesnim uzbuđenjem, kako mi se tvrdi gips koči u džepu. Počeo me obuzimati nemir da bi pukovnik Ayres, opak čovjek, mogao otkriti štetu i prekinuti svetkovinu.

No poslijepodne je protjecalo bez incidenta, sve dok se nije javila modrikasta potka predvečerja.

Moji roditelji i ja krenuli smo skupa s drugim ljudima iz Lidcotea na dugo pješačenje kući, dok su putem nad nama, kao da ih kovitlaju nevidljive strune, prolijetali i kružili šišmiši.

Mama mi je na koncu našla žir, naravno. Neprekidno sam ga vadio i stavljao natrag u džep, pa mi je na sivu flanelu hlačica ostao trag kao od krede. Kad je shvatila što je ta čudna stvarčica što je držim u ruci, zamalo je zaplakala. Nije me pljusnula niti je rekla ocu, nikad nije imala srca za svađe. Umjesto toga pogledala me plačnim očima, kao da je zbunjena i postiđena. »Morao bi bolje znati, pametan dečko kao ti«, očekivao sam da će reći.

Ljudi su mi uvijek govorili takve stvari kad sam bio mali. Moji roditelji, ujaci, učitelji svakakvi odrasli koji su se zanimali za moju karijeru. Riječi koje su upotrebljavali da me dovedu do pritajenog bijesa, jer s jedne sam strane očajnički želio živjeti u skladu s reputacijom svoje pameti, a s druge je izgledalo vrlo nepošteno da se pamet, koju nikada nisam tražio, može pretvoriti u nešto što me može sasjeći. Žir je završio u vatri. Sutradan sam među ugarcima našao pocrnjeli grumen. Ionako je to bila posljednja velika godina za Hundreds Hali. Iduću proslavu za Dan Imperija priredila je druga obitelj u jednoj velikoj kući u tom kraju - Hundreds je počeo nezaustavljivo propadati.

Nedugo potom umrla je kći Ayresovih, a gospođa Ayres i Pukovnik počeli su sve manje živjeti javno. Mutno se sjećam rođenja njihovo sljedeće dvoje djece Caroline i Rodericka - ali tada sam već bio na Leamington Collegeu i vodio svoje male gorke bitke. Mama mi je umrla kad sam imao petnaest godina. Imala je pobačaj za pobačajem, kako se pokazalo, cijelo vrijeme moga djetinjstva, a posljednji ju je ubio. Otac je poživio dovoljno i doživio je moju diplomu na medicinskoj školi i moj povratak u Lidcote kao kvalificiranog muškarca. Pukovnik Ayres umro je nekoliko godina poslije — od neurizma, mislim.

S njegovom se smrću Hundreds Hali još više povukao od svijeta. Vrata parka gotovo su neprekidno bila zatvorena. Čvrst granični zid od smeđeg kamena nije bio odveć visok, ali ipak dovoljno da djeluje kao zabrana. I premda je zbog svega toga kuća djelovala tako velika, nije bilo nijedne točke na bilo kojoj cesti u tom dijelu Warwickshirea s koje se mogla vidjeti. Ponekad sam razmišljao o njoj, tako odmaknutoj, dok sam u svojim šetnjama prolazio pokraj zidova - i predočavao je sebi uvijek onakvom kakva mi je izgledala onoga dana 1919., s divnim ciglenim pročeljima i hladnim mramornim prolazima koji su svi bili prepuni čudesnih stvari.

I kad sam ponovno vidio tu kuću - gotovo trideset godina poslije onoga prvog posjeta i

nedugo nakon svršetka Drugoga rata - zapanjile su me promjene na njoj. Čista me slučajnost onamo odvela, jer su Ayresovi bili prijavljeni kod mog partnera Davida Grahama, ali se on toga dana bavio nekim hitnim slučajem, pa kad je njihova obitelj poslala po liječnika, zahtjev je proslijeđen meni. U trenutku kad sam ušao u park zadrhtalo mi je srce. Sjetio sam se dugačka prilaza kući kroz uređene rododendrone i lovor, ali park je sada bio zarastao i zapušten pa sam se pomučio da se sa svojim malim autom probijem niz prilaz. Kad sam se napokon probio između grmova i našao se na čistini od neravna šljunka točno pred Hallom, pritisnuo sam kočnicu i zinuo od užasa. Kuća je bila manja nego što mi je ostala u pamćenju, naravno — ne baš palača koje sam se sjećao — ali to sam i očekivao. Užasnuli su me zapravo znakovi propadanja. Oni dijelovi prekrasnih bridova što ih je nagrizlo vrijeme kao da su sada potpuno otpali, pa je tako nedosljedan gregorijanski izgled kuće bio još neodređeniji nego prije. Bršljan se proširio, mjestimično se sasušio i visio kao mišji repovi. Stube koje su vodile prema širokim ulaznim vratima raspucale su se, a kroz pukotine je bujao korov.

Parkirao sam se, iskobeljao iz auta, a gotovo da me bilo strah zalupiti vrata. To je mjesto zbog svoje velike i čvrste strukture djelovalo zlokobno. Bilo je očito da nitko nije čuo da dolazim pa sam nakon kraćeg oklijevanja krenuo preko šljunka koji mi je strugao pod nogama i oprezno se popeo po napuklim kamenim stubama. Bio je vreo, miran ljetni dan bez daška vjetra tako da sam, kad sam potegnuo staru zamrljanu ručicu zvona od mesinga i slonovače, začuo zvono, čisto i jasno, ali negdje daleko, kao iz same utrobe kuće. Nakon zvona smjesta je uslijedilo tiho, neugodno pseće režanje. Lavež je domalo prestao i na dulje je vrijeme nastupila tišina. A onda, odnekud sebi zdesna začuh struganje nepravilnih koraka i trenutak potom iza ugla se pojavio sin obitelji Roderick. Pomalo je sumnjičavo škiljio u mene dok nije primijetio torbu što sam je nosio u ruci. Izvukao je loše smotanu cigaretu iz usta pa viknuo: »Vi ste liječnik, je li? Mi čekamo doktora Grahama.« Ton mu je bio ljubazan, ali je imao prizvuk klonulosti, kao da mu je sam pogled na mene prisjeo. Sišao sam niza stube i prišao mu, predstavio se kao Grahamov partner i objasnio mu da je Graham imao jedan hitni slučaj. Uzvratio je laskavo: »Pa dobro, lijepo je od vas što ste došli. I to ovako u nedjelju, tako grozno vruć dan. Pođimo ovuda, molim. Brže je nego da idemo ravno kroz kuću. Uzgred, ja sam Roderick Ayres.« Zapravo smo se već bili sreli, više nego jednom zgodom. On je to, očito, zaboravio i dok smo hodali pružio mi je ruku pa smo se ovlaš rukovali. Prsti su mu bili neobični, na nekim mjestima grubi kao krokodilska koža, a na drugima čudno glatki: ruke su mu bile spaljene, znao sam, u nekoj ratnoj nezgodi, a uz njih i dobar dio lica. Ne računajući ožiljke, bio je zgodan: viši od mene, i kao dvadesetčetverogodišnjak još je bio mladolik i vitak. I odjeća mu je bila mladalačka - košulja raskopčana oko vrata, ljetne hlače i prljave platnene cipele. Hodao je bez žurbe i primjetno šepao. Dok smo hodali, rekao mi je: »Pretpostavljam da znate zašto smo vas zvali.« Rekoh: »Rekli su mi, zbog jedne od vaših sobarica.« »Jedne od naših sobarica. To mi se sviđa. Samo i jest jedna: naša djevojka Betty. Neki problemi s trbuhom, čini se.« Djelovao je sumnjičavo. »Ne znam. Moja majka, sestra i ja skloni smo tomu da sređujemo stvari bez liječnika, što nam je pravilo. Prehlade i glavobolje prebolijevamo na nogama. No, shvaćam da je zapostavljanje posluge smrtna uvreda ovih dana, da njih treba paziti bolje nego nas, očito. Stoga i jesmo morali poslati po nekoga.

Pazite gdje stajete, gledajte.« Vodio me duž pošljunčane terase koja se prostirala dobrim dijelom sjeverne strane Halla: pokazao mi je mjesto na kojem se terasa spuštala i stvarala opasne jame i pukotine. Tražio sam put da ih zaobiđem, iznenađen što mi je dana prigoda da vidim tu stranu kuće — no

ponovno bijah zaprepašten koliko su zapravo dopustili da cijeli taj kraj propadne. U vrtu je bio kaos od koprive i ladoleža. U zraku se osjećao slabašan, ali neporeciv vonj začepljenih slivnika.

Prozori mimo kojih smo prolazili bijahu izgrebeni i prašnjavi, svi su bili zatvoreni i gotovo su na svima bile spuštene rolete s iznimkom dvokrilnih staklenih vrata koja su stajala na vrhu niza kamenih stuba obraslih slakom. Vrata su mi davala pogled u veliku neurednu sobu - u njoj radni stol s nesređenim papirima, rub zavjese od brokata... Nisam imao vremena vidjeti išta drugo.

Stigli smo do uskih vrata za poslugu, a Roderick je stao u stranu da me pusti da prođem. »Samo dajte«, rekao je i učinio gestu rukom punom ožiljaka. »Dolje je moja sestra. Ona će vas odvesti do Betty i reći vam sve što treba.« Tek poslije, kad sam se prisjećao njegove ozlijeđene noge, shvatio sam da zasigurno nije želio da vidim kako se muči niza stube. U stvari, mislio sam da je to za njega uobičajeno, pa sam bez riječi samo prošao mimo njega. Odjednom sam čuo kako onim cipelama s gumenim potplatima tiho gazi po šljunku.

A i sam sam se tiho kretao. Ta uska vrata, shvatih, bila su ona na koja me mama bila više-manje prošvercala prije tolikih godina. Sjetio sam se golog kamenog stubišta do kojeg su vodila i potom stuba prema dolje. Našao sam se u mračnu zasvođenu prolazu što me onda bio onoliko zadivio. Ali eto novog razočaranja. Predočavao sam sebi taj prolaz kao nešto nalik na kriptu ili tamnicu, a zapravo su zidovi imali onu masnu zelenodrap boju kao u policijskim i vatrogasnim postajama; preko kamenita poda prostrta je staza od kokosova vlakna, a u kanti se kiseli krpa. Nitko mi nije izišao u susret, ali vrata s desne strane priuštila su mi kratak pogled na kuhinju, pa sam tihano prišao da zavirim. Nova mokra krpa: zatekao sam veliku beživotnu prostoriju s viktorijanskim pultovima i radnim površinama kao u mrtvačnici, sve okrutno ostrugano i izribano. Na prvi je pogled isti bio samo onaj stari drveni stol... gdje sam jeo one želee i šapice - i prizvao isto ono oduševljenje svog prvog posjeta. Bio je to ujedno i jedini predmet u toj prostoriji koji je odavao bilo kakav znak aktivnosti, jer je na njemu stajala gomilica blatnjava povrća, a uz nju zdjela s vodom i nož - voda bez boje, a nož mokar kao da su koga tko je netom započeo posao pozvali na drugo mjesto.

Ustuknuo sam, a zasigurno mi je cipela škripnula ili strugnula po prostirci od kokosa.

Ponovno se javilo grubo razdragano lajanje -alarmantno blizu ovaj put - i trenutak poslije jedan ostarjeli crni labrador uleti odnekud u hodnik i stane skakati na mene. Stao sam mirno i podigao torbu, a on je lajao i propinjao se oko mene, ali se domalo pojavila jedna mlađa žena i blago rekla: »Dobro je, idiote mali, dosta! Ne gnjavi! Dosta! Oprostite.« Privukla se bliže i prepoznao sam Roderickovu sestru Caroline. »Ne podnosim pse koji skaču, a on to zna. Ne gnjavi!« Krenula je rukom da ga udari nadlanicom po bedru, a on se na to smirio. »Mali imbecil«, rekla je i potegnula ga za uši od dragosti. »Zbilja je dirljivo. Misli da svatko nepoznat tko dođe u kuću dolazi da nam presiječe grkljan i pobjegne s obiteljskim srebrom. Nismo mu imali srca reći da je sve srebro razdijeljeno. Mislila sam da nam dolazi doktor Graham. Vi ste doktor Faraday. Zapravo se nikad nismo upoznali kako valja, je li?« Smiješila se dok je govorila i pružala mi ruku. Stisak joj je bio čvršći i iskreniji nego bratov.

Jedva da sam je prije viđao, i to na daljinu na županijskim priredbama ili na ulici u Warwicku i Leamingtonu. Bila je starija od Rodericka, imala je dvadeset šest ili dvadeset sedam, i redovito sam o njoj slušao kao o »prilično krepkoj«, »rođenoj usidjelici«, »pametnoj ženskoj« drugim riječima, bila je primjetno jednostavna, previsoka za ženu, odebljih nogu i gležnjeva.

Kosa joj je bila blijedoengleski smeđa i da ju je pazila kako treba, mogla je biti i lijepa, ali nikad je nisam vidio sređenu, a i sada joj je suho padala preko ramena kao da ju je oprala kuhinjskim sapunom, te je potom zaboravila počešljati. Uza sve to imala je najgori osjećaj za odijevanje od

svih žena koje sam poznavao. Nosila je dječačke ravne sandale i izblijedjelu ljetnu haljinu koja joj je loše stajala i nimalo nije pristajala njezinim širokim kukovima i golemim grudima. Oči su joj bile bademaste, lice izduženo s uglatim čeljustima, a profil plosnat. Samo su joj usta, mislim, bila dobra: iznenađujuće velika, dobro oblikovana i gipka.

Ponovno sam objasnio sve u vezi s Grahamovim hitnim slučajem i s time da je poziv bio proslijeđen meni. Rekla je što i njezin brat: »Pa, lijepo je od vas što ste prevalili toliki put. Betty nije s nama baš dugo, manje od mjeseca. Obitelj joj živi preko na drugoj strani Southama, malo predaleko da bismo ih i pomislili gnjaviti. Majka joj je, kako čujemo, prilično gadna mustra...

Sinoć se počela žaliti na trbuh, a kako joj očito ni jutros nije bilo bolje, eto, mislili smo da treba provjeriti. Hoćete li je odmah pregledati? Tu je gore.« Okrenula se dok je govorila, zakoračila onim mišićavim nogama, a pas i ja za njom. Soba u koju me odvela bila je točno na kraju hodnika i možda je nekoć, pomislio sam, bila djevojačka soba. Bila je manja od kuhinje, ali je kao i sve ostalo u podrumu imala kameni pod i visoko postavljene prozorčiće, te isto sivosmeđe ličilo kao u institucijama. Ondje je bila uska rešetka, očišćena, izblijedio naslonjač te stol i krevet s metalnim okvirom - od onih koji se, ako se ne rabe, mogu podići i ugurati u šupljinu ormara iza njega. U krevetu je ispod pokrivača ležala tako mala i mršava figura u podsuknji i spavaćici bez rukava da sam isprva pomislio da je dijete.

Kad sam bolje pogledao, vidio sam da je to nedorasla šiparičica. Pokušala se pridići kad me vidjela na vratima, ali je jadno pala natrag na jastuk čim sam joj prišao. Sjeo sam sa strane na krevet i rekao: »Ti si Betty, je li? Ja sam doktor Faraday. Gospođa Ayres kaže mi da imaš bolove u trbuhu. Kako se sada osjećaš?« Rekla je, lošim seoskim govorom: »Molim vas, doktore, ja sam strašno loše!« »Jesi li ti uopće bolesna?« Zatresla je glavom. »Imaš li proljev? Znaš što je to?« Kimnula je, a onda još jednom odmahnula glavom.

Otvorio sam torbu. »Dobro, hajde da te pregledamo.« Razdvojila je djetinje usne samo toliko da joj toplomjer stavim pod jezik, a kad sam joj povukao ovratnik spavaćice i stavio joj hladan stetoskop na prsa, trznula se i zaječala. Kako je dolazila iz tamošnje obitelji, vjerojatno sam je već i prije vidio, pa makar kad sam joj u školi davao cjepivo, ali je se sada nisam sjećao. Bila je od sasvim običnih. Kosa joj je bila grubo ošišana i pričvršćena kopčom kraj čela. Imala je široko lice, oči su joj bile široko razmaknute, bile su, pak, sive i, kao mnoge svijetle oči, bezdane. Obrazi su joj bili blijedi, tek malo tamniji zbog rumeni od stida kad sam joj zadigao spavaćicu da joj pregledam trbuh i otkrio iznošene gaće od flanela. Čim sam joj stavio prste na meso iznad pupka, dahnula je i viknula -gotovo vrisnula.

Rekoh joj da je smirim: »U redu je: reci, gdje te najviše boli. Ovdje?« Rekla je: »Jao! Svugdje!« »Dolazi li ti bol oštro kao rez? Ili je više tupo, ili peče?« »Tupo«, vrisnula je, »ali i žiga! I peče. Jao!« Ponovno je kriknula i napokon otvorila usta i tako pokazala zdrav jezik i grlo, te niz sitnih iskrivljenih zuba. »U redu je«, ponovih te joj spustih spavaćicu. Nakon kratka razmišljanja obratio sam se Caroline - koja je s labradorom stajala na vratima i zabrinuto me gledala - pa rekoh: »Gospođo Ayres, molim vas, možete li me na trenutak ostaviti nasamo s Betty?« Namrštila se zbog ozbiljnosti moga glasa. »Da, naravno.« Dala je psu znak i izvela ga van u hodnik. Kad su se za njom zatvorila vrata, odložio sam stetoskop i zaklopio torbu. Pogledao sam bljedoliku djevojku i tiho joj rekao: »Eto ti ga na, Betty.

Ovo me stavlja u škakljiv položaj. Jer, tamo vani je gospođa Ayres koja je prošla silno mnogo muka da ti pokuša pomoći kako bi ti bilo bolje, a tu sam i ja koji znam da za tebe ne mogu učiniti ama baš ništa.« Buljila je u mene. Rekoh joj još jednostavnije: »Misliš da ja nemam itekako važnijih stvari na svoj slobodan dan od toga da potegnem devet kilometara od Lidcotea kako bih pazio zločeste curice? Najradije bih te poslao u Leamington da ti izvade slijepo crijevo. Ništa ti nije.« Lice joj je postalo ljubičasto. Rekla je: »Joj, doktore, jest.« »Ti si dobra glumica, svaka čast. Sve to deranje i previjanje. Ali ako mi treba gluma, onda idem u kazalište. I što misliš, tko će sad meni platiti, a? Znaš, ja ne dolazim za sitniš.« Prestravila se na spomen novca. Iskreno je zabrinuto rekla: »Ja jesam loše! Jesam! Noćas mi je zbilja bilo slabo. Bilo mi je strašno loše. Mislila sam...« . »Što? Da lijepo cijeli dan ostaneš u krevetu?« »Ne! Nije tako! Zbilja mi je bilo loše! I samo sam mislila...« I tu joj se glas počeo gušiti, a sive su joj se oči napunile suzama. »Samo sam mislila«, ponovila je nesigurno, »da bih, kad mi je tako loše, onda... onda mogla malo otići kući. Dok mi ne bude bolje.« Okrenula se lica od mene, sva ustreptala. Na oči su joj udarile suze, pa potekle u dva ćurka niz obraze. Rekoh: »I ovo je sve zbog toga? Hoćeš kući? Je li...?«, a ona je rukama pokrila lice i zdušno zaplakala.

Liječnik vidi mnogo suza, neke su ganutljivije od drugih. Zbilja sam kod kuće imao hrpu poslova i nimalo mi nije bilo zabavno potegnuti dovde ni za što. Ali, izgledala je tako mlado i jadno da sam je pustio da se isplače. Onda sam je taknuo po ramenu i čvrsto joj rekao: »Hajde sada, dosta je bilo. Reci mi što te muči. Ne sviđa ti se ovdje?« Izvukla je ispod jastuka zgužvan modri rupčić i ispuhala nos. »Ne«, rekla je, »ne sviđa mi se.« »Zašto? Je li posao pretežak?« Bespomoćno je slegnula ramenima. »Posao je u redu.« »Znači, ne radiš sve sama, je li?« Zatresla je glavom. »Dolazi gospođa Bazeley, svaki dan do tri, svaki dan osim nedjelje.

Ona pere i kuha, a ja sve ostalo. Ponekad jedan čovjek radi u vrtu. Gospođica Caroline radi malo...« »Pa to baš ne zvuči tako loše.« Nije odgovorila. Stoga sam nastavio pritisak. Nedostaju li joj roditelji? Na tu je pomisao iskrivila lice. Nedostaje li joj dečko? Na to je još gore iskrivila lice.

Uzeo sam svoju torbu. »Ne mogu ti pomoći kad mi ne želiš reći.« Kad je vidjela da sam počeo ustajati, napokon je rekla: »Naprosto, ova kuća!« »Ova kuća? Što s njom?« »Joj, doktore, to uopće nije prava kuća! Prevelika je! Kilometrima morate ići da nekamo stignete. I tako je tiha da se ježite. Sve je u redu po danu, kad radim i kad je gospođa Bazeley tu.

Ali po noći, sama sam. Ni glasa! Imam strašne snove... Ne bi ni to bilo tako gadno, ali tjeraju me da idem gore-dolje po onim starim stubama za služinčad. Tamo ima tako mnogo uglova, a nikad ne znate što se krije iza njih. Nekad mislim da ću umrijeti od straha.« Rekoh: »Umrijeti od straha? U ovoj divnoj kući? Imaš sreće što uopće tu živiš. Tako razmišljaj o tome.« »Sreća!« rekla je nepovjerljivo. »Svi mi prijatelji kažu da sam luda što sam došla u službu. Kod kuće mi se smiju! Nikad nikoga ne viđam. Nikad ne izlazim. Svi moji rođaci rade u tvornici. Mogla sam i ja isto -samo, tata mi nije dao! On to ne voli. Kaže da cure zbog tvornice odveć podivljaju. Kaže da se prvo moram ovdje skrasiti na godinu dana i naučiti kućni posao i

lijepo ponašanje. Godinu! Umrijet ću od straha, znam da hoću. Ili od straha ili od srama! Da samo vidite užasnu staru haljinu i kapu koje zbog njih moram nositi! Joj, doktore, nije pošteno!« Napravila je mokru grudu od rupčića i dok je govorila, bacila je na pod.

Sagnuo sam se i podigao je. »Ajme meni, pa godina će proći začas, znaš to. Kad budeš starija, činit će ti se kao ništa.« »Ali sada nisam starija!« »Koliko ti je?« »Četrnaest. A ovako zakopana ovdje mogu imati i devedeset.« Nasmijao sam se. »Ne budi luda, daj. A sada, što ćemo napraviti u vezi s tim? Ja nekako moram zaraditi svoju plaću. Hoćeš da nešto kažem gospođici Ayres? Siguran sam da ne žele da si nesretna.« »Joj, oni samo žele da obavim svoj posao.« »A da popričam s tvojim roditeljima?« »Smijat će se. Moja mama stalno izlazi s drugim frajerima, nije ju briga gdje sam ja. Od tate nema koristi. Samo se dere kao lud. Samo dernjava i svađa po cijeli božji dan. Onda se okrene i vrati mamu, svaki put! Samo me koristi, a ja ne želim završiti kao ona.« »Za kog vraga onda želiš kući? Očito ti je ovdje mnogo bolje.« »Pa ne želim ja kući«, rekla je. »Jednostavno - došlo mi je do grla\u171?

Lice joj je potamnjelo od potpune bezizlaznosti. Sada je manje izgledala kao dijete, a više kao pomalo opasna mlada zvijer. Ali, primijetila je kako je gledam, pa je tračak bijesa počeo blijedjeti. Opet je počela žaliti samu sebe — nesretno je uzdahnula i zatvorila otečene oči. Sjedili smo koji trenutak bez riječi, a ja sam kratko promotrio tu sumornu, gotovo podzemnu izbu.

Tišina je bila toliko potpuna da je djelovala hermetično: bila je u pravu barem što se toga tiče.

Zrak je bio hladan, ali čudnovato otežao: čovjek je nekako bio svjestan velike kuće odozgo svjestan, čak, puzava kaosa koprive i korova koji se taložio odmah iza nje.

Pomislio sam na svoju majku. Vjerojatno je bila mlađa od Betty kad je prvi put otišla u Hundreds Hali. Ustao sam. »Draga moja, bojim se da se svi s vremena na vrijeme moramo nositi sa stvarima do kojih nam baš nije stalo. To se zove život i tu nema lijeka. Ali, što veliš na ovo: ostani do kraja dana u krevetu, a onda ćemo razmisliti o odmoru. Neću reći gospođici Ayres da si se prenemagala i poslat ću ti neki pripravak za trbuh - kad vidiš bočicu, sjeti se koliko si bila blizu toga da ostaneš bez slijepog crijeva. Ali, pitat ću gospođicu Ayres postoji li način da ti stvari ovdje budu malo vedrije. A u međuvremenu, ti daj ovom zdanju još jednu priliku. Što veliš?« Na trenutak je buljila u mene bezdanim sivim očima, a onda kimnula. Rekla je dirljivim šapatom: »Hvala vam, doktore.« Dok sam odlazio, okrenula se u krevetu i otkrila bijelu šiju i male oštre lopatice na uskim plećima.

Hodnik je, kad sam stupio u njega, bio prazan, ali je, kao i prije, na zvuk zatvaranja vrata pas počeo lajati: prvo se začuo štropot šapa i pandži, a onda je i on nahrupio iz kuhinje. Taj je put, pak, bio manje unezvijeren, a razgaljenost mu je ubrzo splasnula i na kraju je bio sretan što mi je dozvolio da ga pomilujem i čupnem za uši. Caroline se pojavila na kuhinjskim vratima — brisala je ruke podmetačem za čajnik — premetala je tkaninu među prstima žustrim pokretima kućanice. Na zidu iza nje još je bila ona kutija sa zvonom za poslugu i uz njega vezice: imperijalna mala naprava koja je osmišljena da doziva poslugu u gornje, veće carstvo. »Sve u redu?« upitala je dok smo joj se pas i ja približavali.

Rekoh bez okolišanja: »Neki mali problemi s probavom, to je sve. Ništa ozbiljno, ali dobro ste napravili što ste me pozvali. S trbušnim problemima nikad dovoljno opreza, osobito

kad je ovakvo vrijeme. Poslat ću vam recept, a možete je malo poštedjeti dva-tri dana... Ali ima jedna stvar.« Tu sam joj se već približio pa sam stišao glas: »Mislim da je prilično željna doma.

To vas nije pogodilo?« Namrštila se. »Do sada je djelovala u redu. Pretpostavljam da će joj trebati vremena da se ovdje skrasi.« »A, kako mi se čini, noću spava dolje potpuno sama? Sigurno je usamljena. Spominjala je neke stube, veli da su joj jezovite...« Pogled joj se razbistrio, postalo joj je gotovo zabavno. »Joj, u tome je stvar, je li? Mislila sam da je iznad takvih gluposti. Kad je tek došla ovamo, djelovala je kao senzibilno čeljade. Ali s tim seljančicama nikad ne znaš: ili su bezosjećajne pa bez problema mogu piletu zavrnuti vrat i tako dalje, ili imaju napade, kao Gušter. Vjerujem da je gledala previše neugodnih filmova.

Hundreds je tih, ali u njemu nema ništa čudno.

Nakon jednog trenutka rekoh: »Vi ovdje živite čitav život, naravno. Niste mogli naći načina da je obodrite?« Prekrižila je ruke. »Da joj možda počnem čitati priče prije spavanja?« »Ona je strašno mlada, gospođice Ayres.« »Čujte, ne postupamo s njom loše, ako na to mislite! Plaćamo joj više nego što to možemo podnijeti. Jede isto što i mi. Zbilja, u mnogočemu bolje joj je nego nama.« »Da«, odgovorih, »i vaš je brat rekao nešto takvo.« Govorio sam hladno, a ona se zajapurila, ne baš lijepo. Rumenilo joj se podiglo do grla i proširilo se u flekama po obrazima koji su joj i inače bili žućkasti. Odvrnula je pogled od mene kao da pokušava zadržati trpeljivost. Kad je opet progovorila, glas joj je bio malčice mekši.

Rekla je: »Veoma se trudimo da Betty bude sretna, ako već želite znati istinu. Činjenica je da nam ne bi bilo drago da je izgubimo. Žena koja nam dolazi preko dana čini koliko može, ali ova kuća treba više od jedne služavke, a u posljednje dvije godine gotovo da nam je bilo nemoguće naći neku djevojku - naprosto smo predaleko od autobusnih linija i takvih stvari.

Zadnja nam je služavka bila tu samo tri dana. To je bilo u siječnju. Dok Betty nije došla, većinu sam posla obavljala ja... Ali, drago mi je što je s njom sve u redu. Iskreno.« Rumenilo joj je blijedjelo na licu, ali je izgledom malčice potonula i izgledala je umorno.

Pogledao sam preko njezina ramena prema kuhinjskom stolu i vidio gomilu povrća koje je sada bilo oprano i oguljeno. Onda sam pogledao njezine ruke i prvi put opazio koliko su upropaštene -nokti joj bijahu iskrzani, a zglobovi crveni. To me pogodilo kao nešto sramotno jer to su, pomislih, nekoć bile lijepe ruke.

Zasigurno je primijetila smjer mog pogleda. Pomaknula se kao da je sva smetena i okrenula se od mene dok je od kuhinjske krpe pravila grudu, pa je onda jednostavno bacila u kuhinju tako da je pala na stol kraj blatnjave plitice. »Otpratit ću vas natrag stubama«, rekla je s prizvukom koji je značio da se moj posjet ima zaključiti. Šutke smo se penjali kamenim stubama - pas nam se pleo pod nogama i, penjući se, dahtao i brundao.

No, na okretištu na stubama, tamo gdje su služinska vrata vodila natrag na terasu, sreli smo se s Roderickom koji je upravo ulazio. »Caroline, mama te traži«, rekao je. »Zanima je što je s čajem.« Kimnuo mije. »Hej, Faraday. Jeste li uspostavili dijagnozu?« To »Faraday« pomalo me živciralo, jer je imao dvadeset četiri, a ja zamalo četrdeset godina, ali prije nego sam mu uspio odgovoriti, prišla mu je Caroline i uhvatila ga ispod ruke. »Gospodin Faraday misli da smo okrutni!« rekla je uz lagašan treptaj kapaka. »Misli da izluđujemo Betty i takve stvari.« Blago se osmjehnuo. »A, u tome je stvar, je li?«

Rekoh: »Bettyje dobro. Blagi gastritis.« »Ništa zarazno?« »Svakako ne.« »A mi joj nosili doručak u krevet«, nastavila je Caroline, »i tako je pokvarili, iz dana u dan. Sva sreća što znam po kuhinji! A kad već o tome govorim...«, sada me pogledala kako valja, »doktore, nemojte nam pobjeći. Osim ako ne morate. Ostanite i popijte s nama čaj. Vrijedi?« »Tako je, ostanite«, rekao je Roderick.

Glas mu je bio mlak kao uvijek, ali njezin je djelovao dovoljno iskreno. Mislim da je željela da izgladimo naše nesuglasice oko Betty. Dijelom zbog toga što sam i ja to htio izgladiti ali uglavnom, moram priznati, zato što sam shvatio da ću time što ću ostati na čaju uzmoći vidjeti i malo više od kuće — rekoh da hoću. Povukli su se ustranu da pođem pred njima. Popeo sam se posljednjih nekoliko stuba, našao se u malom, neuglednom hodniku i ugledao isti onaj luk sa zavjesama od čohe do kojeg me dovela draga poslužiteljica jela 1919. godine. Roderick se polagano popeo stubama, a za njim i njegova sestra, koja ga je i dalje držala ispod ruke premda se na vrhu stuba odmaknula od njega i nehajno povukla zavjesu unatrag.

Hodnici pred nama bijahu sumračni i djelovali su neprirodno goli, ali ne računajući to, sve je bilo baš onako kako sam se sjećao, kuća se otvarala kao lepeza — stropovi su se podigli, kameni pod prerastao je u mramor, poslije golih sjajnih zidova iz prostorija za služinčad tu su bile svila i štukatura. Odmah sam pogledom potražio ukrasnu borduru s koje sam onomad otkinuo onaj žir, a onda su mi se oči priviknule na mrak pa sam na svoj užas vidio da su vjerojatno horde školaraca vandala odradile posao na gipsu nakon onog mog prvog napada, jer su pootpadali čitavi komadi, a ono što je ostalo bilo je polomljeno, a boja izbrisana. Ni ostali dijelovi zida nisu bili u boljem stanju. Ostalo je nekoliko lijepih slika i zrcala, ali je bilo i zatamnjenih četverokuta i ovala gdje su očito nekoć visjele slike. Jedna ploha prešane svile bila je izderana i netko ju je isparao na komadiće i zakrpio kao čarapu.

Okrenuo sam se prema Caroline i Rodericku jer sam očekivao nelagodu ili čak svojevrsnu ispriku, ali me provedoše mimo štete kao da ih se uopće ne tiče. Skrenuli smo u desni hodnik koji se cijelom dužinom protezao unutra, a osvjetljivalo ga je samo svjetlo iz soba koje su se otvarale duž jedne strane. No kako je većina vrata pokraj kojih smo prošli bila zatvorena, čak i za takvog vedrog dana bilo je dijelova u dubokoj sjeni. Izgledalo je kao da crni labrador koji je cupkao kroz njih nestaje i izniče opet u život. Hodnik je imao nov zaokret za devedeset stupnjeva — nalijevo, ovaj put — i tu su napokon stajala pristojno otvorena vrata koja su propuštala prigušenu krišku sunca. Vrata su vodila u prostoriju u kojoj, kako mi je rekla Caroline, obitelj provodi najviše vremena i za koju se godinama znalo kao za »mali salon«. Naravno »mali«, kako sam već shvatio, bio je relativan pojam na Hundreds Hallu. Prostorija je išla deset metara u dubinu i sedam u širinu, a bila je na prilično razbarušen način ukrašena s više odlivenih detalja na stropu i zidovima te na impozantnu kaminu. Kao i u hodniku, i tu je većina detalja bila okrhnuta ili polomljena ili barem napola otkinuta. Podne daske, iskrivljene i škripave, bile su prekrivene ofucanim tepisima koji su prekrivali jedni druge. Ulegnuta sofa bila je gotovo skrivena pod pokrivačima od tartana. Blizu kamina stajala su dva iskrzana naslonjača od baršuna, a na podu kraj njih stajala je kićena viktorijanska noćna posuda puna vode za psa.

A opet je, nekako, izbijala temeljna dražest te prostorije kao lijepe jagodice ispod upropaštena obraza. Sve je mirisalo na ljetno cvijeće, mirisnu grahoricu, rezedu i matiolu. Svjetlo je bilo ugodno i blago se prelijevalo pa je izgledalo kao da je čuvano, zbilja obgrljeno i čuvano blijedim zidovima i stropom.

Prozor od poda do stropa otvarao se prema još jednom nizu kamenih stuba koje su vodile dolje na terasu i travnjak na toj, južnoj strani kuće. U trenutku kada smo ušli na vrhu tih stuba

stajala je gospođa Ayres i skidala neke sandale za rad u vrtu i nazuvala cipele na noge u čarapama. Na glavi je imala šešir sa širokim obodom preko kojeg je prebacila svileni šal i ovlaš ga vezala ispod brade. Čim su je njezina djeca opazila, počela su se smijati. »Mama, izgledaš kao nešto iz ranih dana motora«, rekao je Roderick. »Da«, rekla je Caroline, »ili kao pčelar! Da bar jesi, što bi to bio med! Ovo je gospodin Faraday, vidi - partner doktora Grahama iz Lidcotea. Već je završio s Betty, a ja rekoh da ga pozovemo na čaj.« Gospođa Ayres prišla je, skinula šešir i pustila da joj šal slobodno padne preko ramena pa pružila ruku. »Kako ste, doktore Faraday? Silan je užitak što vas napokon srećem. Malo sam vrtlarila u našoj divljini - pa se nadam da ćete me ispričati zbog ovog nedjeljnog izgleda. Ta zar nije čudno?« pridigla je nadlanicu do čela da odmakne pramen kose. »Kad sam bila mala, nedjelja je značila da ćeš obući najbolje. Morali ste sjediti na sofi s bijelim čipkanim rukavicama i jedva da ste se usudili disati. Sada nedjelja znači raditi kao smetlar - i tako se i odijevati.« Smiješila se, a obrazi su joj se podigli na srcolikom licu i nestašno joj iskosili lijepe tamne oči. Stas manje sličan smetlarovu bilo bi teško zamisliti jer je izgledala savršeno dotjerana u iznošenoj platnenoj haljini, s dugom kosom koja joj je bila ovlaš prikupljena iglama i otkrivala elegantnu liniju vrata. Imala je dobrih nekoliko godina više od pedeset, ali stas joj je još bio dobar, a kosa i dalje onako tamna kao što je sigurno bila onoga dana kad mi je uručila odličje za Dan Imperija, kada je bila mlađa nego što je njezina kćerka sada. Nešto u nje — možda šal, ili kroj njezine haljine ili gibanje njezinih mršavih bokova pod njom — nešto svakako kao da joj je davalo francuski dašak koji je blago odudarao od njezina djetinjeg, svijetlosmeđeg engleskog izgleda. Pokazala mi je rukom prema jednom naslonjaču pored kamina, a ona je odabrala onaj nasuprot - dok je sjedala, zapazio sam cipele što ih je netom bila navukla. Bile su to tamne lakirane kožne cipele sa žućkastom prugom, odveć dobro napravljene da ne bi bile predratne te su, kao i sve ostale dobro napravljene ženske cipele, muškome oku djelovale apsurdno prekomplicirano i - kao neka prefrigano besmislena oprema — pomalo zbunjujuće.

Na stolu pokraj naslonjača bila je gomilica nezgrapnih staromodnih prstena, koje je jedan po jedan počela stavljati na prste. S pokretima ruku svileni joj je šal spuznuo s ramena na pod, a Roderick, koji je i dalje stajao, sagnuo se nespretnim pokretom da ga podigne i stavi joj ga ponovno oko vrata. »Moja mama je kao Ivica i Marica«, rekao mi je dok je to činio. »Za sobom ostavlja stvari kao trag, kud god da išla.« Gospođa Ayres bolje je namjestila šal, a oči su joj se ponovno iskosile. »Vidite vi, gospodine Faraday, kako mene moja djeca kinje? Sve se bojim da ću okončati svoje dane kao one zanemarene starice koje su ostavljene da skapaju same u krevetu.« »Jadna naša staričice, usudio bih se reći da ćemo ti tu i tamo dobaciti kakvu kost«, zijevnuo je Roderick i krenuo prema sofi. Spustio se, a taj je put nespretnost njegovih pokreta bila nepogrešiva. Malo sam jače usmjerio pozornost, pa sam opazio kako mu se obraz bora i blijedi - i napokon shvatio koliko ga muči ta ozlijeđena noga i koliko se pomno trudi da to prikrije.

Caroline je otišla da nam donese čaj, a s njom i njezin pas. Gospođa Ayres raspitivala se o Betty i bilo je očito da joj je laknulo kad je saznala da problem nije ozbiljan. »A vi se gnjavili«, rekla je, »da prevalite sav taj put. Sigurno se imate pozabaviti kudikamo ozbiljnijim slučajevima.« Rekoh: »Ja sam obiteljski liječnik. Najčešće su u pitanju ospice i posjekotine na prstima.« »E sad sam sigurna da ste skromni... Pa zašto se vrijednost liječnika procjenjuje prema

težini slučaja u knjigama, ne mogu zamisliti. Ako išta, trebalo bi biti potpuno drukčije.« Osmjehnuo sam se. »Sad, svaki liječnik tu i tamo voli izazove. Za vrijeme rata proveo sam dobar dio vremena po sobama u vojnoj bolnici, gore kod Rugbyja. Draže bi mi bilo da sam to propustio.« Hitro sam pogledao njezina sina koji je izvadio limenku s duhanom i paketić papira te počeo motati cigaretu. »Slučajno sam imao malu terapiju mišića. Električne stvari i tako dalje.« Zagunđao je. »I mene su htjeli upisati u takvo što nakon što sam stradao. Nisam mogao naći vremena zbog imanja.« »Šteta.« Gospođa Ayres rekla je: »Roderick je bio u zrakoplovstvu, doktore, kao što, pretpostavljam, znate.« »Znam. Kakve ste sve akcije vidjeli? Prilično guste, shvaćam.« Nagnuo je glavu i izbacio čeljust da privuče pozornost na svoje ožiljke. »Tako mislite, zar ne, kada vidite ovo? Ali veći dio svoga letačkog vremena proveo sam na izviđačkom poslu, pa tako ne mogu prisvajati odviše slave. Malo manje sreće iznad južne obale i to me dovelo do kraja. A onog drugog momka je snašlo najgore, on i moj navigator, jadnik. Ja sam završio s ovim ljupkim lijepim flekama i smlaćenim koljenom.« »Žao mi je.« »Bah, pretpostavljam da ste se nagledali i gorih stvari u toj svojoj bolnici... Ali, vidite, zaboravljam na svoje ponašanje. Mogu li vam ponuditi smotku? Pušim toliko tih prokletih stvari da zaboravljam da uopće pušim.« Pogledao sam cigaretu što ju je smotao, a koja je bila prilično jadna -takve smo kao studenti medicine zvali čavao za mrtvački sanduk - pa sam odlučio ne uzeti od njega duhan. A mislio sam i na to da u džepu imam nekoliko svojih poštenih cigareta. Nisam ga htio povrijediti time da ih izvadim. Stoga sam odmahnuo glavom. U svakom slučaju, imao sam osjećaj da mi ju je ponudio samo da promijeni predmet razgovora.

Možda je to pomislila i njegova mama. Buljila je u sina sa zabrinutim izrazom na licu, ali se okrenula od njega pa mi se osmjehnula i rekla: »Rat se sada doima daleko, zar ne? Kako se to dogodilo za samo dvije godine? Znate, kod nas je bio položaj jedne vojne postrojbe. Ostavili su čudne stvari po parku, bodljikavu žicu, komade željeza - već hrđaju, kao nešto iz drugog doba.

Naravno, Bog zna koliko će ovaj mir trajati. Prestala sam slušati vijesti: tako su alarmantne. Kao da ovaj svijet vode generali i znanstvenici, svi se igraju bombama kao djeca u školi.« Roderick je kresnuo šibicu. »Ali, nama će ovdje u Hundredsu biti dobro«, rekao je, čvrsto stišćući cigaretu ustima, a papir mu je gorio opasno blizu oštećenih usana. Ovdje u Hundredsu život je izvorno miran.« Dok je govorio, začuo se zvuk Gypovih šapa po mramornom podu u hodniku, kao da zveckaju kuglice na računaljki, a s njim i tapkanje Carolineinih sandala ravnih potplata. Pas je njuškom gurnuo vrata - što je očito često radio jer je okvir vrata bio tamniji zbog njegova trljanja krznom, a i sam fini stari pod bio je podosta uništen u donjim daskama, gdje su on i psi prije njega opetovano grebli drvo.

Caroline je ušla s pladnjem koji je djelovao veoma teško. Roderick se uhvatio za rukohvat na sofi i počeo se pridizati da joj pomogne, ali sam ga preduhitrio. »Dajte, dopustite mi.« Pogledala me sa zahvalnošću — ne toliko zbog sebe, pomislio sam, koliko zbog brata — ali je rekla: »Nema problema. Navikla sam na to, znate.« »Dajte da vam barem raščistim.« »Ne, morate mi dopustiti da to sama učinim! Tako ću, znate, kad budem morala zarađivati

za život u Corner Houseu, znati kako... Gyp, makni mi se ispod peta, daj!« Tako sam se odmaknuo unatrag, a ona je položila pladanj usred krša od knjiga i novina na stolu, a onda stala nalijevati čaj i dodavati šalice. Šalice su bile od lijepa porculana od mljevenih kostiju, a jedna ili dvije imale su prikovane drške. Vidio sam da te čuva za obitelj. A uz čaj je poslužila tanjuriće s kolačima: voćni kolači, narezani tako tanko da sam pomislio da je napravila što je najbolje mogla od prilično skromne zalihe. »O, za pogačice, pekmez i namaz!« rekla je gospođa Ayres dok su dijeljeni tanjurići. »Ili za zbilja dobar biskvit. Kad to kažem, mislim na vas, doktore Faraday, ne na nas. Mi nikad nismo bili ludi za slatkim i, naravno«, ponovno je izgledala vragoljasto, »makar smo seljaci mljekari, teško se od nas može očekivati da imamo maslaca. Ali najgore kod racioniranja jest to što je gotovo ubilo gostoljubivost. Mislim, zbilja šteta.« Uzdahnula je, zdrobila kolač na komadiće i počela ih poput sladokusca umakati u čaj bez mlijeka. Caroline je, primijetih, preklopila svoju krišku popola i pojela je u dva zalogaja.

Roderick je odložio svoj tanjur da bi se usredotočio na cigaretu, a sada je, nakon što je nezainteresirano izdvojio kore naranče i grožđice, ostatak svog kolača bacio Gypu. »Roddie!« prijekorno mu je rekla Caroline. Pomislio sam da negoduje zbog bacanja hrane — ispalo je da joj se nije sviđao primjer što ga je njezin brat dao psu. Uhvatila je životinjin pogled. »Prostak! Prosjačenje nije dopušteno. Doktore Faraday, pogledajte samo kako me pogledava iskosa. Stari prepredenjak.« Skinula je sandalu, protegnula nogu - noge su joj, sada sam vidio, bile gole i pocrnjele od sunca i prilično neobrijane -i bocnula ga nožnim prstima u slabine. »Jadničak«, rekoh pristojno na žalostan pogled psa. »Nemojte da vas prevari. On je strašan glumac - jesi li, a? Shyloče!« Još ga je jednom podbola nogom, a nakon gurkanja počela ga je grublje milovati. Pas se isprva borio da održi ravnotežu pod tim pritiskom, a onda joj je, s primjesom poraženog, blago zbunjenog nemoćnog starca, legao uz noge, podigao udove i otkrio sivo krzno na prsima i sve više golom trbuhu. Caroline je masirala snažnije.

Vidio sam kako je gospođa Ayres hitro pogledala kćerinu dlakavu nogu. »Draga, zbilja bih željela da navučeš nekakve čarape. Doktor Faraday će misliti da smo divljaci.« Caroline se nasmijala. »Pretopio je za nošenje čarapa. A ja bih se svakako iznenadila da doktor Faraday nikad nije vidio golu nogu!« Ali je nakon nekoliko trenutaka povukla nogu i potrudila se da sjedne malo pristojnije.

Pas je, razočaran, ležao i dalje podignutih i podvijenih udova. Onda se prevrnuo na prsa i počeo sočno glodati svoju šapu.

Modrikast dim Roderickove cigarete visio je u vrelom, mirnom zraku.

Neka ptica u vrtu oglasila se osobitim drhtavim zovom pa smo svi okrenuli glave da je slušamo. Ponovno sam promotrio prostoriju, sve lijepe izblijedjele pojedinosti, a onda, okrenuvši se još više u svom sjedalu, s uzbuđenjem od iznenađenja i užitka, ukazao mi se prvi pravi pogled kroz otvoren prozor. Zarasla tratina protezala se od kuće, kako se činilo, četrdesetak metara.

Obrubljivale su je cvjetne lijehe, a završavala je ogradom od kovana željeza. Ali ograda se gubila u livadi koja se, pak, pretočila u travnjake parka - polja su se protezala u daljinu dobar kilometar.

Na njihovu kraju mogao se vidjeti granični zid Hundredsa, ali kako je zemljište iza zida bilo pašnjak koji je prelazio u njivu s kukuruzom, perspektiva se nastavljala, neprekinuta, i završavala tek ondje gdje su sve bljeđe boje potpuno nestajale u maglini neba. »Sviđa vam se naš pogled, gospodine Faraday?« upitala me gospođa Ayres.

»Itekako«, rekoh i okrenuh joj se leđima. »Kada je sagrađena ova kuća? 1720.? 1730.?« »Kako ste bistri! Završena je 1733.« »Da«, kimnuo sam. »Mislim da sam primijetio što je arhitekt sigurno imao na pameti: sumračni hodnici iz kojih se ulazi u sobe, velike i svijetle.« Gospođa Ayres se osmjehnula, ali Caroline se okrenula prema meni kao da joj je drago. »I meni se to uvijek sviđalo«, rekla je. »Drugi izgleda misle da su im naši mračni hodnici pomalo dosadni... Ali trebate ovo vidjeti zimi! Lijepo smo sve prozore zazidali ciglom. Prošle smo godine najmanje dva mjeseca živjeli samo u ovoj sobi. Roddie i ja donijeli smo madrace i tu smo spavali kao skvoteri. Slavine su se zamrznule, generator se pokvario, vani su bile metar dugačke ledenice. Nismo se usudili van iz kuće od straha da nas ne pogode kao harpuni... Vi živite iznad svoje ordinacije, je li tako? U stanu starog doktora Gilla?« Rekoh: »Da. Uselio sam se onamo kao mlađi partner i nikad se nisam odselio. Sasvim je dovoljno prostora. I moji pacijenti to znaju, a i dovoljno je za jednog neženju.« Roderick je otresao pepeo s cigarete. »Doktor Gill je bio karakter, zar ne? Jednom ili dvaput sam kao dječak bio kod njega u ordinaciji. Imao je veliku staklenu posudu u kojoj je, kako mi je rekao, držao pijavice. Nasmrt me preplašio.« »Ali, tebe je sve plašilo«, rekla je njegova sestra prije nego što sam uspio odgovoriti. »Tebe je bilo lako preplašiti. Sjećaš se one divovske djevojke koja je znala raditi kod nas kad smo bili mali? Mama, sjećaš li se ti? Kako se ono zvala? Je li Магу? Metar devedeset. A sestra joj je imala metar devedeset dva. Tata ju je jednom natjerao da obuje njegove čizme. Kladio se s McLeodom da će joj čizma biti premalena. I bio je u pravu. Ali ruke su joj bile nešto. Mogla je ižmikati rublje bolje nego preša.

I prsti su joj uvijek bili hladni — uvijek su joj bili promrzli kao kobasice iz ledare.

Govorila sam Roddieju da mu se znala ušuljati u sobu dok spava i zavlačiti mu ruke pod pokrivač da ih zagrije, a on bi se na to rasplakao.« »Zvijer mala«, rekao je Roderick. »Kako se ono zvala?« »Mislim Miriam«, rekla je gospođa Ayres nakon što se na tren usredotočila. »Miriam Arnold, a sestra o kojoj govoriš zvala se Магдегу. Ali bila je još jedna djevojka, manje golema, udala se za jednog Tapleyja, pa su skupa otišli u jednu kuću na selu da budu vozač i kuharica.

Miriam je otišla od nas k, mislim, gospođi Randall. Ali gospođa Randall nije ju voljela, pa ju je zadržala svega mjesec-dva. Ne znam što je poslije s njom bilo.« »Možda je otišla u davitelje«, reče Roderick. »A možda je otišla u cirkus«, rekla je Caroline. »Zbilja smo nekoć imali djevojku koja je otišla s cirkusom, je li tako?« »Sigurno se udala za nekog cirkusanta«, rekla je gospođa Ayres. »A time je slomila srce svojoj majci. Slomila je srce i svojoj rođakinji, jer ta je rođakinja - Lavander Hevvitt - također bila zaljubljena u tog cirkusanta i kad je druga djevojka pobjegla s njim, prestala je jesti i zamalo je umrla. Spasili su je, kako je govorila njezina majka, kunići. Odbijala je svako jelo osim mamina paprikaša od kunića. Zato smo na neko vrijeme dali njezinu ocu da dolazi u park s lasicom i nalovi kunića koliko god želi, a te je kuniće lovio za nju...« Priča je tekla dalje, a Caroline i Roderick samo su je poticali: više su pričali jedni drugima nego meni, pa sam, isključen iz igre, samo pogledavao majku, pa kćer, pa sina i na koncu zapazio njihovu uzajamnu sličnost, ne samo fizičku — dugački udovi, visoko postavljene oči — nego u gotovo klaunovskim malim trikovima u gestama i govoru. Osjetio sam i plamičak nesnošljivosti prema njima - sićušan proplamsaj mračne odbojnosti - pa mi je zbog toga ona ugoda u toj divnoj

prostoriji bila pomalo pokvarena. Možda se to podigla moja seljačka krv. Ali, Hundreds Hali podigli su i održavali, mislio sam, isti ti ljudi kojima se oni sad smiju. Nakon dvije stotine godina ti su ljudi počeli uskraćivati svoj rad, svoju vjeru u tu kuću i kuća se počela rušiti kao piramida od karata. U međuvremenu, ta je obitelj sjedila, i dalje glumila veseo gospodski život, uz iskrzanu štukaturu na zidovima, dok su se turski tepisi bili habali i parali, a pričvršćene drške na porculanu...

Gospođa Ayres prisjetila se još jedne sluškinje. »Joj, ta je bila umobolna«, rekao je Roderick. »Nije bila umobolna«, rekla je Caroline jednostavno. »Ali istina je da je bila užasno mutna. Sjećam se kako me jednom pitala što je to vosak za pečate, a ja sam joj rekla da je to posebna vrsta voska koja se stavlja na stropove. Natjerala sam je da se popne na ljestve i sastruže ga sa stropa u tatinu ateljeu. Nastao je strašan nered, a jadna je cura dopala gadnih problema.« Zatresla je glavom, s nelagodom, ali se ponovno nasmijala. Uto je uhvatila moj pogled, a moje je lice zasigurno imalo ledeni izraz. Pokušala je obuzdati smijeh. »Oprostite, gospodine Faraday. Vidim da to ne odobravate. I u redu je. Rod i ja bili smo strašna djeca, ali sada smo mnogo finiji. Pretpostavljam da sada mislite na jadnu Bettycu.« Srknuo sam čaj. »Uopće. Ustvari sam mislio na svoju majku.« »Na svoju majku?« ponovila je dok joj je u glasu i dalje titrao tračak smijeha.

Usred tišine koja je uslijedila gospođa je Ayres rekla: »Naravno. Vaša je majka nekoć ovdje bila dadilja, je li tako? Sjećam se da sam to negdje čula. Kada je bila ovdje? Mislim, tek nešto prije mog vremena.« Govorila je tako glatko i tako lijepo da sam se gotovo postidio što je moj ton bio gotovo zajedljiv. Rekoh, manje naglašeno: »Moja je majka bila ovdje negdje do devetsto sedme. Ovdje je upoznala mog oca, trgovca. Vi ćete to vjerojatno nazvati ljubavnom pričom iz pozadine.« Caroline je nesigurno rekla: »Kako zabavno.« »Pa zar nije?« Roderick je ponovno otresao pepeo, ali nije ništa rekao. Gospođa Ayres, pak, djelovala je zamišljeno. »Znate li«, rekla je i ustala, »da zaista vjerujem... Evo, jesam li u pravu?« Otišla je do stola na kojem su bile izložene brojne uramljene obiteljske fotografije.

Izvukla je jednu iz aranžmana, odmaknula je za dužinu ruke, zagledala se u nju i onda stala kimati glavom. »Bez naočala«, rekla je i donijela mi je, »nisam sigurna. Ali, doktore Faraday, mislim da bi vaša majka mogla biti ovdje.« Slika je bila mala edvardijanska fotografija u okviru od kornjačina oklopa. Prikazivala je u sepija blagim detaljima nešto što sam u trenutku shvatio da mora biti južna strana Halla, jer sam vidio izdužene prozore od poda do stropa sobe u kojoj smo upravo tog dana sjedili. Na travnjaku pred kućom bila je obitelj iz tog vremena okružena popriličnom postrojbom služinčadi - domarom, peharnikom, slugom, djevojkama iz kuhinje, vrtlarima - činili su neobavezan, gotovo ukočen skup, kao da se zamisao za tu sliku rodila fotografu sa zakašnjenjem, a da ih je tko sve okupio i odvukao od drugih poslova. Sama je obitelj izgledala opušteno, a gazdarica — stara gospođa Beatrice Ayres, Carolineina i Roderickova baka - sjedi na naslonjaču na rasklapanje, njezin muž stoji sa strane i jednu joj ruku drži na ramenu dok je drugu nehajno zataknuo u džep nabranih hlača. Uz njihove skute s prizvukom nemara Iješkari mršav petnaestogodišnji dječarac koji će poslije odrasti i postati pukovnik - izgledao je baš kao Roderick sada. Do njega na prostirci od tartana sjede njegovi mlađa sestra i braća.

Malo sam izbliže promotrio skup. Većina su bili starija djeca, a najmanje, još djetešce, u naručju drži plavokosa dadilja. Djetešce je upravo bilo u procesu kobeljanja u trenutku kad je škljocnuo objektiv kamere, pa je dadilja zabacila glavu u strahu od razmahanih laktova.

Kao posljedica njezin je pogled odvučen od kamere, a obličje joj je nejasno.

Caroline je ustala sa svog mjesta na sofi i prišla mi da sa mnom promotri fotografiju. Stala mi je sa strane, nagnula se naprijed, zataknula uvojak suhe smeđe kose za uho i tiho rekla: »Doktore Faraday, je li to vaša majka?« Rekoh: »Mislim da bi mogla biti. A opet...« Odmah iza neke djevojke nezgrapna izgleda, sada sam primijetio, bila je druga sluškinja, također plavokosa s istovjetnom haljinom i kapom.

Nasmijao sam se, zbunjen. »Mogla bi biti ova. Nisam siguran.« »Je li vam mama još živa? Možda biste joj mogli pokazati tu sliku?« Otresao sam glavom. »Oboje mi je roditelja umrlo. Mama je umrla dok sam još išao u školu. Otac je doživio srčani udar nekoliko godina poslije.« »Moja sućut, gospodine Faraday.« »Pa, bilo je to davno...« »Nadam se da je vaša majka ovdje bila sretna«, rekla je gospođa Ayres, a Caroline se vratila na sofu. »Je li, što mislite? Je li vam ikada pričala o ovoj kući?« Nisam joj odmah odgovorio jer sam se prisjećao maminih priča o vremenu u Hallu - kako je, na primjer, svako jutro morala stajati ispruženih ruku dok joj je domar pregledavao nokte; kako je gospođa Beatrice Ayres svako malo bez najave dolazila u sobe sluškinja i prevrtala im kutije i pregledavala njihove stvari komad po komad... Rekoh naposljetku: »Mislim da je moja mama ovdje među ostalim djevojkama stekla nekoliko dobrih prijateljica.« Gospođi Ayres zbog toga je bilo drago, možda joj je laknulo. »Veseli me to čuti. Onda je za poslugu svijet bio drukčiji, naravno. Imali su svoju zabavu, svoje skandale i radosti. Svoj ručak na Božić.« To mi je pobudilo nova sjećanja. Zadržao sam pogled na slici — pomalo zatečen, da pošteno reknem, silinom svojih osjećaja, i premda sam govorio lako, uhvatio sam sebe ganutog neočekivanom pojavom lica moje majke — ako to jest bilo njezino lice — više nego što sam očekivao. Napokon sam spustio sliku na stol kraj svog naslonjača. Razgovarali smo o kući i vrtu, o slavnijim danima što ih je ta kuća imala.

No i dalje sam, dok smo razgovarali, bacao pogled na fotografiju i moja je rastresenost zasigurno bila vidljiva. Popili smo čaj. Pustio sam da prođe još nekoliko minuta, a onda pogledao na sat i rekao da moram poći. A dok sam ustajao, gospođa Ayres blago je rekla: »Doktore Faraday, morate uzeti tu sliku sa sobom. Bilo bi mi drago da je imate.« »Da je uzmem?« rekoh zbunjeno. »Jao, ne, ne mogu.« »Da, morate. Morate je uzeti baš takvu kakva jest, s okvirom i svime.« »Da, uzmite je«, rekla je Caroline kad sam se nastavio odupirati. »Pa znate da ću sada ja morati obavljati kućanske poslove dok se Betty ne oporavi. Bit će mi strašno drago što imam jednu stvar manje za skidanje prašine.« »Hvala vam«, rekoh zajapuren i gotovo mucajući. »To je strašno ljubazno od vas.« Našli su mi komad rabljena pak-papira da u njega umotam sliku, te je strpah u torbu.

Pozdravio sam se s gospođom Ayres i potapšao psa po toploj tamnoj glavi. Caroline je ustala i već je bila spremna da me odvede natrag do mog automobila. Ali Roderick je krenuo naprijed i rekao: »U redu je, Caro. Ja ću otpratiti gospodina.« Iskobeljao se iz sofe, grdno se grčeći. Sestra ga je gledala, zabrinuta, ali on je očito bio odlučan u tome da me otprati. Ona je stoga odustala i pružila mi iznurenu, dobro oblikovanu ruku na još jedno rukovanje.

»Doviđenja, doktore Faraday. Silno mi je drago što smo našli tu sliku. Mislite na nas kad je budete gledali.« »Hoću«, rekoh.

Pošao sam za Roderickom iz sobe i blago zatreptao kad smo ponovno uronili u sjenu: poveo me desno mimo raznih zatvorenih vrata, no ubrzo je hodnik postao svjetliji i proširio se te izronismo u, kako sam shvatio, ulazno predvorje kuće.

I tu sam morao zastati da se ogledam — jer predvorje je bilo lijepo. Pod je bio od mramora, ružičast i boje jetre, složen u obliku šahovske ploče. Zidovi su bili od izblijedjelih drvenih ploča koje su se rumenjele od odražene boje s poda. Svime time dominirale su, pak, stube od mahagonija koje su se penjale još dva kata u elegantnoj blagoj kvadratnoj spirali, a njihov se polirani rukohvat sa zmijskim glavama penjao u neprekinutoj liniji.

Stubište je bilo četiri i pol metra široko i vjerojatno visoko dvadeset metara, osvjetljivala ga je, hladno i ugodno, kupola od mliječna stakla na krovu. »Lijep efekt, zar ne?« rekao je Roderick kad me vidio kako gledam uvis. »Kupola je bila vrag, naravno, kad se zacrni od pića.« Povukao je vrata i otvorio ih. U nekom trenutku u prošlosti ta je vrata uhvatila vlaga pa su se blago izvila i dok ih je otvarao, strašno su škripala po mramoru. Sustigao sam ga na vrhu stuba gdje nas je preplavila vrelina dana.

Napravio je grimasu. »I dalje prži, na žalost. Ne zavidim vam na vožnji natrag u Lidcote... Što to vozite? Rubyja? Kako ste ga našli?« Auto je bio osnovni model i u njega se nije imalo čemu diviti. On je, pak, očito bio momak kojeg su motori zanimali kao takvi pa sam ga poveo do auta i pokazao mu nekoliko mogućnosti i na koncu otvorio haubu da mu pokažem razmještaj motora.

Kad sam zatvorio haubu, rekoh mu: »Ovi ga seoski putovi prilično muče.« »U to se kladim. Koliko dnevno vozite?« »Kad je dan lak? Petnaest, dvadeset poziva. Teškim danom možda ima i više od trideset. Ovdašnji, najvećim dijelom, premda imam nekoliko privatnih pacijenata skroz do Banburyja.« »Vi ste vrlo zaposlen čovjek.« »Prezaposlen, ponekad.« »Sve ta ospice i posjekotine... Jao, sad sam se sjetio.« Zavukao je ruku u džep. »Koliko sam vam dužan za Bettyn pregled?« Isprva nisam želio uzeti novac od njega jer sam pomislio na velikodušnost njegove majke u vezi s obiteljskom fotografijom. Kad je navalio, rekoh mu da ću mu poslati račun. Nasmijao se i rekao: »Pazite, da sam na vašem mjestu, uzeo bih novac kad se nudi. Koliko naplaćujete? Četiri šilinga? Više? Dajte. Još nismo dosegnuli fazu da žicamo.« Stoga s oklijevanjem rekoh da ću uzeti četiri šilinga za posjet i recept. Izvadio je punu šaku kovanica i izbrojio mi ih na dlan. Dok je to radio, promijenio je položaj i taj ga je pokret malčice uzdrmao - na licu mu se pojavilo ono mrštenje, a ovaj put gotovo da sam izrekao komentar o njemu. Kao i s cigaretama, nisam ga htio omesti, pa sam pustio da prođe. Prekrižio je ruke i stajao kao da mu je ugodno, a ja sam pokrenuo motor i dok sam odlazio, malaksalo je podigao ruku, te se zatim okrenuo i zaputio natrag kući. Ali, ja i dalje nisam skidao pogled s njega preko retrovizora i gledao sam ga kako se bolno penje stubama prema ulaznim vratima.

Vidio sam kako ga kuća gotovo guta dok hrama natrag u sjenovit hodnik.

Tada je prilaz zakrenuo kroz neokresano grmlje, auto je počeo ponirati i zanositi se i kuća mi se izgubila iz vida.

Te noći, kao što sam često činio subotom, večerao sam s Davidom Grahamom i njegovom ženom Anne. Grahamov hitni slučaj dobro je prošao, usprkos nekim znatnijim iznenađenjima, pa smo veći dio večere proveli u razgovoru o tome — i tek kad smo prešli na pečeni puding od jabuke, spomenuh da sam toga dana u njegovo ime bio na Hundreds Hallu.

Odjednom je izgledalo kao da je ljubomoran. »Bili ste? Kako je sada tamo? Ta me obitelj godinama nije zvala. Čujem da to mjesto gadno propada, da su ga zapravo prilično usvinjili.« Opisao sam mu što sam vidio u kući i u vrtovima. »Da čovjeku srce pukne«, rekao sam, »kad vidi kako se sve to promijenilo. Ne znam zna li Roderick što radi. Ne čini mi se baš.« »Jadni Roderick«, rekla je Anne. »On je fin momak, tako sam uvijek mislila. Ne možeš mu pomoći, a žao ti ga.« »Zbog onih ožiljaka i svega?« »Dijelom. Ali više zbog toga što izgleda kao da ne zna što da radi. Mora pod hitno odrasti, kao svi ti momci njegove dobi. Ali on mora misliti na Hundreds kao i na rat. A on nekako nije na svog oca.« »Sad«, rekoh, »to mu ide u prilog. Sjećam se Pukovnika kao prilično brutalna čovjeka, a vi? Vidio sam ga jednom kad sam bio mlad kako se iživljavao nad nekim vozačem kojem je rekao da mu je njegov automobil uplašio konja. Na kraju je skočio iz sedla i nogom ritnuo svjetlo na autu!« »Bio je temperamentan, svakako«, rekao je Graham bušeći jabuku žličicom. »Staromodna konzerva.« »Sad, ne bih se s njim mijenjao za posao. Sigurno je stalno bio izvan sebe zbog briga oko novca. Mislim da je imanje već bilo počelo gubiti prihod kad ga je on naslijedio. Znam da je prodavao zemlju kroz cijele dvadesete. Sjećam se da je moj otac govorio da je to bilo kao da lopatom izbacuješ vodu iz broda koji tone. Čuo sam da su poslije njega zaduženja bila astronomska. Neshvatljivo mi je kako ta obitelj uopće još opstoji.« Rekoh: »A što je s Roderickovom nesrećom? Mislim da mu noga gadno izgleda.

Vjerujem da bi mu kura elektroterapije pomogla — pod uvjetom da mi uopće dopusti da mu se približim i pokušam. Čini se da se oni diče time da ondje žive kao Bronteove i spaljuju vlastite rane ili što već... Hoćete li zamjeriti?« Graham je slegnuo ramenima: »Samo izvolite. Kako rekoh. Odavno me nisu zvali. Jedva da i jesam njihov liječnik. Sjećam se te ozljede: opak prijelom, loše namješten. Opekline govore same za sebe.« Još je malo pojeo, a onda se zamislio. »Postojalo je i malčice problema sa živcima kad se Roderick tek vratio kući.« To mi je bila novost. »Zbilja? Nije moglo biti posebno strašno. Sada je svakako prilično opušten.« »Pa, bilo je toliko loše za njih da su željeli da se o tome ne priča. Ali opet, sve su takve obitelji tako osjetljive. Mislim da gospođa Ayres čak nije zvala ni medicinsku sestru. Sama je njegovala Rodericka, a onda je vratila Caroline kući da joj pomogne, koncem rata. Caroline je bilo sasvim dobro, zar ne, u nekakvoj službi u Ženskoj mornarici ili u Ženskoj avijaciji. Dakako, silno bistra žena.« Rekao je »bistra« kako sam čuo da govore i drugi kad pričaju o Caroline Ayres i znao sam da, kao i oni, tu riječ upotrebljava više-manje kao eufemizam za »ružna«. Nisam odgovorio pa smo dovršili puding u tišini. Anne je odložila žličicu u zdjelu, a onda ustala da zatvori prozor: večera je bila kasno pa je na stolu bila upaljena svijeća — upravo se navlačio sumrak i noćni su leptiri počeli lepršati oko plamena. Kad je ponovno sjela, rekla je: »Sjećate li se prve kćeri na Hundredsu? Sušan, ona djevojčica što je umrla. Lijepa, kao i majka joj. Bila sam joj na zabavi za sedamnaesti rođendan. Roditelji su joj dali srebrn prsten s pravim dijamantom. Joj,

kako sam ja čeznula za tim prstenom! A nekoliko mjeseci poslije — umrla je... Jesu li to bile boginje? Znam da je bilo nešto takvo.« Graham je otirao usta ubrusom. Rekao je: »Zar nije bila difterija?« Zamislila se tako da joj se lice zategnulo. »Tako je. Tako ružan način... Sjećam se pogreba. Malen kovčeg i samo cvijeće. Gomile i gomile cvijeća.« A tada sam shvatio da se i ja sjećam tog pogreba. Sjetio sam se kako stojim sa svojim roditeljima na glavnoj ulici u Lidcoteu dok prolazi kovčeg. Sjetio sam se gospođe Ayres, mlade, pod teškim velom u crnini kao sablasna mlada. Sjetio sam se i svoje majke kako je tiho plakala, svoga oca koji mi je držao ruku na ramenu, gustih boja ljutog mirisa moga novog školskog kaputića i kape.

Ta me misao iz nekog razloga deprimirala više nego bi trebala. Anne i služavka odnijele su posuđe, a Graham i ja sjeli smo za stol i razgovarali o raznim poslovnim temama, a to me još više deprimiralo. Graham je bio mlađi od mene, ali išlo mu je dosta bolje: u praksu je ušao kao sin liječnika koji je imao novac i stajao je iza njega. Ja sam ušao nešto kao šegrt partnera njegova oca, doktora Gilla — tog »karaktera« kako ga je Roderick staromodno nazvao - zapravo vraga od lijena starca koji mi je, praveći se da je moj patron, puštao da postupno kupujem njegov udio u poslu tijekom mnogih, teških, bijedno plaćenih godina. Gill se umirovio prije rata, a živio je u lijepoj kući koja je polovicom bila od tesana drva, blizu Stratforda na Avonu. Ja sam tek nedavno počeo ostvarivati zaradu. Sada se, s bujanjem javnog zdravstva, činilo da je s privatnim liječništvom gotovo. Povrh svega, svi moji siromašniji pacijenti uskoro će imati mogućnost izbora da se ispišu s moje liste i vežu se uz koga drugog, pa time i uvelike smanje moje prihode. Probdio sam nekoliko noći zbog toga. »Sve ću ih izgubiti«, rekoh sada Grahamu i stavih laktove na stol te zabrinuto protrljah lice. »Ne budite idiot«, odgovorio je. »Nemaju više razloga da odu od vas negoli od mene - ili Seeleyja, ili Morrisona.« »Morrison im daje sirup za kašalj u svakakvim količinama i sredstva za čišćenje«, rekoh. »To vole. Seeley ima manire, sitne štosove s gospođama. Vi ste fin, čist, zgodan obiteljski momak. I to vole. Mene ne vole. Nikad i nisu. Nikad me nisu bili u stanju smjestiti. Ne idem u lov i ne igram bridž, ali ne igram ni pikado i nogomet. Nisam dovoljno otmjen da budem gospodin - nedovoljno otmjen za radnike, u tome je stvar. Žele se diviti svom liječniku. Ne žele misliti da je on jedan od njih.« »Koješta. Njima samo treba čovjek koji zna raditi svoj posao! Što vi izrazito jeste. Ako išta, vi ste odveć savjesni. Imate odviše vremena za brige. Morate se oženiti, to će vas srediti.« Nasmijao sam se. »Zaboga! Jedva vodim računa o sebi, a kamoli o ženi i obitelji.« Sve je to već čuo, ali me strpljivo puštao da zanovijetam. Anne nam je donijela kavu, pa smo razgovarali gotovo do jedanaest. Bio bih sretan da sam mogao ostati dulje, ali s mišlju da njih dvoje mora ostati samo, napokon se pozdravih s njima. Njihova je kuća točno na drugoj strani sela od moje, deset minuta hoda, a večer je i dalje bila tako topla i bez daška da sam hodao polako okolnim putom i jednom zastao da zapalim cigaretu, a onda sam skinuo sako, otpustio kravatu i nastavio u kratkim rukavima.

Prizemlje moje kuće služilo je kao ordinacija, ambulanta i čekaonica, na katu su mi kuhinja i dnevna soba, a spavaća mi je soba u potkrovlju.

Bio je to, kako i rekoh Caroline Ayres, vrlo jednostavan stan. Nikada nisam imao ni vremena ni novca da ga razvedrim pa su u njemu bile iste tjeskobne dekoracije koje je sadržavao i kad sam se uselio — zidovi boje gorušice i »češljem« izvučene pruge — sumorna, neprikladna kuhinja. Red je održavala gospođa Rush koja mi je i kuhala. Kad se baš nisam bavio pacijentima,

veći sam dio vremena provodio dolje, pripremao recepte ili čitao i pisao za svojim radnim stolom.

Večeras sam otišao ravno u ordinaciju da pogledam bilješke za idući dan te da sredim svoju torbu i čim sam je otvorio, u njoj sam ugledao ovlaš zamotan pak-papir i sjetio se fotografije što mi ju je gospođa Ayres dala u Hundreds Hallu. Odmotao sam papir i ponovno promotrio prizor, a onda sam, i dalje nesiguran u vezi s plavokosom dadiljom i hoteći je usporediti s drugim fotografijama, odnio tu sliku na kat. U jednom ormaru u spavaćoj sobi imao sam jednu staru limenku za kekse punu papira i obiteljskih uspomena što su ih skupili moji roditelji. Malo sam kopao po njoj, pa je odnio na krevet i počeo razgledati.

Tu limenu kutiju nisam otvarao godinama i zaboravio sam što je sve bilo u njoj. Najveći dio sadržaja, uvidio sam s iznenađenjem, bili su svakojaki fragmenti moje vlastite prošlosti. Tu je, na primjer, bio moj rodni list, skupa s nekakvom krštenicom, neka smeđa omotnica od krzna, pokazalo se, čuvala je moja dva mliječna zuba i uvojak moje djetinje kose, nemoguće meke i plave, a onda džumbus od izviđačkih i plivačkih odličja, školskih svjedodžbi, školskih izvješća i uspomena na nagrade -njihov je redoslijed bio potpuno zbrkan, pa se tako istrgnuti novinski isječak u kojem se oglašava moja diploma na medicinskoj školi zakvačio uz pismo moga prvog školskog direktora koji me »gorljivo« preporučivao za stipendiju na koledžu u Leamingtonu. Bilo je tu, zapanjujuće je bilo vidjeti, čak i odličje što mi ga je na Dan Imperija na Hundreds Hallu bila uručila mlađahna gospođa Ayres. Pomno je bilo umotano u krep-papir i teško mi se ukotrljalo u ruku - šarena vrpca bila je očuvana, brončana površina zatamnjena, ali neumrljana.

Ali o životu mojih roditelja, otkrio sam, bilo je potresno malo uspomena. Pretpostavljam da se naprosto nije imalo što čuvati. Nekoliko sentimentalnih ratnodobnih razglednica s urednim, pristojnim porukama punim pravopisnih pogrešaka; novčić za sreću s izbušenom rupom za uzicu; grančica s papirnatim Ijubičicama - i to je bilo to. Sjetio sam se fotografija, ali tu je bila samo jedna fotografija, izblijedjela slika veličine razglednice s uvijenim vrhovima. Snimljena je u fotografovu šatoru na mjesnom sajmu, a prikazivala je moju majku i oca kao zaljubljeni par, fantastično postavljen ispred alpske kulise u košaru za rublje s konopima, koja je trebala predstavljati balon s vrelim zrakom.

Stavio sam tu sliku pokraj onog skupa na Hundredsu i pogledavao čas jednu, čas drugu.

Kut pod kojim je moja majka, balonistica, držala glavu, pak, skupa s otužno srozanim perima na šeširu, značio je da ja i dalje nisam bio nimalo pametniji i naposljetku sam odustao. I fotografija sa sajma počela mi je izgledati prilično bolno i kad sam ponovno pogledao komadiće i izreske koji su bilježili moja vlastita postignuća i kad sam pomislio na pažnju i ponos s kojim su ih moji roditelji čuvali, postidio sam se. Moj je otac gomilao dug na dug da bi financirao moje školovanje. Ti su mu dugovi vjerojatno uništili zdravlje, a gotovo je sigurno i da su pripomogli slabosti moje majke. I kakav je bio učinak? Bio sam dobar, običan liječnik. U nekoj drugoj situaciji možda sam mogao biti i bolji od dobrog. Ali, počeo sam raditi uz vlastita zaduženja i nakon petnaest godina prakse u malom selu tek sam trebao ostvariti pristojan prihod.

Nikada nisam mislio da sam nezadovoljan čovjek. Bio sam odveć zaposlen da bih uopće zapao u nezadovoljstvo. No, imao sam povremene mračne sate, napade tjeskobe kad bi mi moj život, izložen preda mnom, izgledao gorko, šuplje i nebitno kao truo orah - a jedan od takvih napada došao je sada. Zaboravio sam mnoge skromne uspjehe u karijeri i umjesto njih vidio promašaje: loše obavljene slučajeve, propuštene prilike, trenutke kukavičluka i razočaranja.

Razmišljao sam o svojim četirima beznačajnim ratnim godinama - provedenima ovdje u Warwickshireu dok su se moji mlađi kolege Graham i Morrison prijavili u Kraljevski sanitet.

Osjetio sam prazninu prostorija ispod sebe i sjetio se djevojke u koju sam kao student medicine bio veoma zaljubljen: djevojke iz dobre birmingemske obitelji čiji me roditelji nisu smatrali

prikladnom partijom i koja me na koncu odbacila zbog drugog. Zbog tog razočaranja okrenuo sam leđa romantici i nekoliko veza koje sam imao poslije toga bile su stvari na pol srca. Sada su mi se vratili i ti zagrljaji u svim svojim suhim, mehaničkim pojedinostima. Osjetio sam val gađenja prema sebi i sućuti prema tim ženama.

Vrućina je u sobi u potkrovlju popustila, ugasio sam svjetlo i zapalio cigaretu, pa legao na krevet među one fotografije i fragmente. Prozor je bio otvoren i zavjesa se povukla unatrag. Te noći nije bilo mjeseca, ali mrak je bio onaj teški ljetni mrak, pun prijetnje zbog suptilnih pokreta i zvukova. Buljio sam u nj i što sam vidio — neku čudnovatu zaostalu sliku toga dana — Hundreds Hali. Vidio sam njegove hladne, mirisne prostorije, svjetlo koje je zadržavao kao vino u boci. I imao sam predodžbu ljudi unutra kakvi su zasigurno bili u tom trenutku: Betty u svojoj sobi, gospođa Ayres i Caroline u svojima, Roderick u svojoj...

Dugo sam tako ležao otvorenih očiju i nepokretan, cigareta je sporo dogorijevala i između prstiju mi se pretvarala u pepeo. napad nezadovoljstva prošao je tijekom noći, ujutro sam ga gotovo i zaboravio. Toga dana započeo je kratkotrajan period kad smo Graham i ja imali posla preko glave jer je s vrućim vremenom nastupilo mnoštvo malih epidemija u okrugu i sada je opaka ljetna groznica počela harati po selima. Jedno, već ionako osjetljivo dijete bilo je opasno pogođeno i mnogo sam vremena proveo s njim i odlazio mu u kuću, katkad i po dva-tri puta dnevno, dok mu se stanje nije poboljšalo. Nije bilo novaca od toga: bio je »klupski« pacijent, što je značilo da sam dobio samo šaku šilinga za liječenje njega i njegovih braće i sestara tijekom cijele godine. Ali veoma sam dobro znao njegovu obitelj i bili su mi dragi, pa mi je bilo laknulo kad sam vidio da se oporavlja - a roditelji su bili dirljivo zahvalni.

Jedino sam se još, usred svega toga, sjetio poslati Bettyne recepte na Hali, ali nisam imao daljnjih dodira s njom ili s Ayresovima. I dalje sam u svojim redovnim obilascima prolazio mimo zidova Hundredsa i tu i tamo znao uhvatiti sebe kako s nekom sjetom mislim na neodržavan krajolik iza njega i tu jadnu zapuštenu kuću u njegovu srcu koja polako tone u propast. No, kad smo prevalili sredinu ljeta i kad je sezona počela opadati, jedva da sam više i to mislio. Moj obilazak Ayresovih uskoro je postao nejasno nestvaran - poput kakva živa a nemogućeg sna.

A onda, jedne večeri krajem kolovoza - drugim riječima, više od mjesec dana otkako sam išao pregledati Betty - vozio sam se putićem blizu Lidcotea i pogled mi je pao na golemog crnog psa koji je njuškao po prašini. Bilo je nekih pola osam. Sunce je bilo još dosta visoko na nebu, ali nebo je počelo rumenjeti — obavio sam večernju operaciju i zaputio se k jednom pacijentu u obližnjem selu. Pas je, kad je začuo moj automobil, počeo lajati, a kad je podigao glavu i krenuo naprijed, opazio sam sivi dio njegova krzna i prepoznao starog labradora iz Hundredsa, Gypa. Trenutak poslije vidio sam Caroline. Bila je točno na rubu puteljka, na sjenovitoj strani.

Bila je gologlava i bosonoga i prilazila je nekoj živici -uspjela se uvući u kupine tako potpuno da je, da nije bilo Gypa koji me upozorio, ne bih ni primijetio i odvezao bih se dalje. Kad sam se približio, vidio sam kako dovikuje psu da bude tiho - okrenula je glavu prema mom automobilu i zaškiljila, vjerojatno zbog odbljeska s mog vozačkog stakla.

Primijetio sam da je preko grudi imala remen đačke torbe, a nosila je nešto što sam doživio kao stari rupčić na točkice, svezan kao zavežljaj Dicka VVhittingtona. Kad sam se dovezao u ravninu s njom, pritisnuo sam kočnicu i zazvao je kroz otvoren prozor: »Bježite li to od kuće, gospođice Ayres?« Tada me prepoznala i osmjehnula se, pa se počela izvlačiti iz šipraga. Radila je to oprezno, podižući rukom kosu iz kupina, a onda je konačno cijela izbila na prašnjav put. Otrla je haljinu - bila je odjevena u istu onu haljinu koja joj je onako loše pristajala i u kojoj sam je vidio posljednji put — i rekla: »Bila sam u selu i obavljala poslove za mamu. A onda nisam

odoljela iskušenju da skrenem s puta. Gledajte.« Pažljivo je otvorila zavežljaj, a ja sam shvatio da su ono što sam ja mislio da su točkice na rupcu zapravo bile mrlje od soka: obložila je platno lišćem kiselice i napunila ga kupinama.

Uzela je jednu od najvećih za mene, pa blago s nje otpuhnula prašinu i pružila mi je. Stavio sam je u usta i osjetio kako mi je prsnula pod jezikom, topla kao krv i fantastično slatka. »Zar nisu dobre?« rekla je dok sam gutao. Dala mi je drugu, a onda je sama uzela jednu. »Moj brat i ja znali smo ići u kupine kad smo bili mali. Ovo je najbolje mjesto za kupine u cijelom okrugu, ne znam zašto. Svugdje može biti suša kao u Sahari, ali ovdje su plodovi uvijek dobri. Vjerojatno se napajaju iz potoka ili takvo što.« Stavila je prst na kut usta da uhvati curak tamnog soka i pravila se da se mršti: »Ali to je tajna obitelji Ayres i nisam se smjela izbrbljati. Sada vas, nažalost, moram ubiti. Ili ćete se zakleti da ćete to znanje zadržati za sebe?« »Kunem se«, rekoh. »Na časnu riječ?« Nasmijao sam se. »Na časnu riječ.« Oprezno mi je dala još jednu kupinu. »Dobro, nadam se da vam mogu vjerovati.

Uostalom, sigurno je strašno ružna stvar ubiti liječnika, tek stupanj-dva gora od ubijanja albatrosa. A i teško, pretpostavljam, jer vi sigurno sami znate sve trikove.« Zataknula je kosu i izgledalo je da je razgovor veseli dok tako stoji na metar od mog prozora, visoka i blago nagnuta na onim svojim odebljim nogama, a ja sam, kako sam pazio na stroj, prazan hod i potrošnju goriva, ugasio motor. Auto kao da se spustio, kao da je bio sretan što je oslobođen, a ja sam postao svjestan ljepljive težine i iscrpljenosti od ljetnog zraka. S polja su, prigušeni vrelinom i daljinom, dopirali zvukovi drobljenja i klopotanja gospodarskih strojeva i glasovi koji su se dovikivali. Za tih večeri koncem kolovoza žeteoci su radili i poslije jedanaest.

Caroline je uzela još malo voća. Malo je nagnula glavu i rekla: »Niste pitali za Betty.« »Baš sam htio«, rekoh. »Kako je? Je li bilo još zla?« »Ma ni najmanje! Cijeli je onaj dan provela u krevetu i onda se čudesno oporavila. Davali smo sve od sebe da joj bude ugodnije. Rekli smo joj da više ne treba ići stražnjim stubama ako joj se ne sviđaju. A Roddie je zbog nje nabavio radio, što ju je silno razveselilo. Očito su imali radio kod kuće, ali je razbijen u nekoj svađi. Sada netko od nas mora jednom tjedno odlaziti u Lidcote da ponovno napuni bateriju, ali mislimo da se isplati, ako je to usrećuje... Istini za volju, onaj lijek što ste ga poslali, to je bila čista kreda, je li? Je li njoj uopće išta bilo?« »To ne mogu reći«, odgovorio sam svečano. »Odnos pacijent-liječnik i te stvari. Osim toga, možete me tužiti zbog loše prakse.« »Ha!« Snuždila se. »Tu ste na sigurnom tlu. Ne možemo sebi priuštiti da platimo odvjetnika...« Okrenula je glavu, a Gyp je zalajao dva-tri puta. Dok smo nas dvoje razgovarali, on je njuškao kroz travu na rubu puta, ali u ovom se trenutku začulo uznemireno lepetanje s druge strane živice, pa je nestao kroz prolaz u kupinama. »Lovi neku pticu«, rekla je Caroline, »stara luda. To su nekoć bile naše ptice, znate, sada su gospodina Miltona. A njemu se ne bi svidjelo da Gyp uhvati neku jarebicu — Gyp! Gyppo!

Vrati se! Dolazi amo, idiote jedan!« Hitro mi je uvalila zavežljaj s kupinama i odjurila za Gypom. Promatrao sam je kako se naginje nad živicu, razmiče šiblje kupine da prođe i doziva, očito bez straha od pauka i trnja i toga da će joj se kosa ponovno uplesti. Trebalo joj je nekoliko minuta da vrati psa, a kad joj je uspjelo i on je dokaskao natrag do auta, očito silno zadovoljan sobom, razjapljenih usta i isplažena crvena jezika, ja se sjetih svog pacijenta pa joj rekoh da bih morao poći.

»Onda ponesite malo kupina«, rekla je dobrohotno, a ja sam upalio motor. Ali kad sam je vidio kako prebire plodove, sinulo mi je da ću voziti više-manje prema Hundredsu i kako je bilo četiri-pet kilometara puta, ponudio sam joj prijevoz. Ustručavao sam se jer nisam znao hoće li prihvatiti - na stranu sve, činilo se da se na tom prašnjavom seoskom putu osjećala mnogo više kod kuće negoli kakav Ciganin. Izgleda da je i ona oklijevala, nakon što sam joj ponudio - ali se pokazalo da se naprosto premišljala. Bacila je pogled na sat i rekla: »Bilo bi mi drago, veoma.

A ako vam nije teško da me iskrcate kod puteljka prema našoj farmi umjesto kod ulaznih vrata, bila bih vam još više zahvalna. Brat mi je tamo, zamalo da ga pustim da radi sam. Vjerujem da će im biti drago što im malo pomažem, uvijek im je bilo.« Rekao sam joj da će i meni biti drago. Otvorio sam vrata za putnike kako bih pustio Gypa da sjedne odostraga, a nakon što se on sekundu-dvije nemirno koprcao na stražnjem sjedalu, pomaknula je prednje sjedalo na mjesto i sjela kraj mene.

Po tome kako se auto nagnuo i zaškripao, osjetio sam njezinu težinu kad je sjela i odjednom sam zažalio što je auto tako malen i što je tako star. Čini se da za to nije uopće marila.

Položila je svoju torbu na koljena i na nju stavila zavežljaj s kupinama, pa uzdahnula od zadovoljstva, očito zahvalna što sjedi. Nosila je one ravne dječačke sandale, a gole su joj noge opet bile neobrijane - na svakoj dlačici, primijetio sam, imala je trun prašine, kao što tuš ostaje na trepavicama. Čim sam krenuo, ponudila mi je još jednu kupinu, ali taj sam put odmahnuo glavom jer joj nisam htio pojesti svu berbu. Sama je uzela jednu, a ja je upitah za majku i brata. »Mama je dobro«, odgovorila je i progutala. »Hvala na pitanju. Bilo joj je jako drago što ste se onda upoznali. Ona veoma voli znati tko je tko u selu. Znate, izlazimo mnogo manje nego nekada, a ona je prilično ponosna na goste, no otkako se kuća počela tako osipati, osjeća se pomalo odsječenom. Roddie - eto, kao uvijek, radi previše, zarađuje premalo... Noga ga gnjavi.« »Da, razmišljao sam o tome.« »Ne znam koliko ga zaista muči. Vjerujem podosta. Kaže da nema vremena za liječenje.

A zapravo, vjerujem, hoće reći da za to nema novaca.« Bilo je to drugi put da spominje novac, samo što taj put u njezinu glasu nije bilo traga potištenosti, govorila je kao da naprosto konstatira činjenicu. Na zavoju puta promijenio sam brzinu i rekao: »Jesu li stvari baš tako ružne?« A onda, kako nije odmah odgovorila: »Smeta li vam što pitam?« »Ne, ne smeta mi. Samo sam razmišljala što da kažem... Prilično su ružne, da vam budem iskrena. Ne znam koliko ružne jer cijelo knjigovodstvo vodi Rod, a on je glede toga vrlo zatvoren. Jedino što uopće govori o tome jest da će izvući stvari. Oboje se trudimo da najgore stvari ne govorimo mami, ali je sigurno i njoj jasno da stvari na Hundredsu nikad neće biti kakve su bile. Kao prvo, izgubili smo previše zemlje. Sada nam je farma više-manje jedini izvor prihoda. A svijet se promijenio, zar ne? Zbog toga nam i jest bilo onako stalo do Betty.

Ne mogu vam reći kako je na mamu djelovalo što smo mogli pozvoniti posluzi na staromodan način umjesto da se zlopatimo dolje do kuhinje zbog vrča tople vode ili takvog čega, sami. Takve stvari mnogo znače. Znate, na Hundredsu smo imali sluge sve do rata.« To je opet govorila samo kao činjenice, kao da govori nekom svoje klase. Ali na trenutak je ušutjela, a onda se pokrenula kao da se osvijestila i rekla podosta drukčijim glasom: »Zaboga, kako nas plitkima vi smatrate. Oprostite.« Rekoh: »Ni na čemu.« Ali bilo je jasno što je mislila, a očitost njezine zbunjenosti poslužila je samo tomu da se i ja zbunim. Puta kojim smo krenuli sjećao sam se jer sam kao dječak išao njime, onamo pa natrag,

upravo u ovo doba godine -i maminoj braći nosio kruh i sir za užinu kad su pomagali pri žetvi na Hundredsu. Nema sumnje da bi te ljude bilo veoma zaškakljalo da su znali da ću se trideset godina poslije ja kao kvalificirani liječnik voziti istim tim putom u svom automobilu s plemićkom kćeri. Ali odjednom me shrvao besmislen osjećaj nezgrapnosti, promašenosti — kao da bi me moji ujaci, obični težaci, da su se sada iznenada pojavili preda mnom, gledali s užasom i smijali mi se.

Stoga neko vrijeme nisam ništa govorio, a nije ni Caroline, pa je naša dotadašnja opuštenost nestala. Šteta, jer je vožnja bila ugodna, šipražje slikovito i mirisno, puno šipaka, crvenog odoljena i divljeg peršina. Na mjestima gdje su u šipragu bila vrata mogao se uhvatiti pogled na polja iza njih, neka već pretvorena u strnište i golo tlo po kojem su prebirali gačci, a na nekima je još bilo pšenice, slabe ljetine prošarane makom.

Stigli smo do kraja putića farme Hundreds, pa sam usporio, spreman da skrenem. No ona se uspravila, kao da se sprema izaći. »Nemojte se gnjaviti time da me odvezete skroz dolje. Nije daleko.« »Jeste li sigurni?« »Sasvim sigurna.« »Onda dobro.« Mislio sam da joj je već bilo dosta mene, a nisam je mogao za to kriviti. Ali kad sam pritisnuo kočnicu i ugasio motor, pružila je ruku da otvori vrata, a onda zastala s rukom na vratima. Napola se okrenula prema meni i rekla nespretno: »Veoma sam vam zahvalna na vožnji, doktore Faraday. Oprostite za ono što sam prije govorila. Pretpostavljam da mislite što većina ljudi zasigurno misli kad vidi Hundreds kakav je danas, da smo potpuno ludi što i dalje ondje živimo i trudimo se da bude kako je bilo, da bismo trebali... odustati. Istina je, vidite, da znamo koliko imamo sreće što smo uopće tu živjeli. Na neki način moramo držati kuću u redu, ispunjavati svoju stranu nagodbe. Ponekad to zbilja zna biti strašan pritisak.« Ton joj je bio jednostavan i vrlo iskren, a glas, shvatio sam, ugodan, tih i melodičan — glas mnogo ljepše žene i to me silno pogodilo, tamo u zatvorenu toplom sumraku u automobilu.

Moji su se složeni osjećaji počeli razmrsivati. Rekoh: »Ne mislim da ste i najmanje ludi, gospođice Ayres. Samo želim da postoji nešto što bih ja mogao napraviti da olakšam to breme vaše obitelji. To je valjda liječnik u meni. Noga vašeg brata, na primjer. Razmišljao sam, kad bih je mogao bolje pregledati...« Otresla je glavom. »To je ljubazno od vas. Ali, maloprije sam upravo na to mislila kad sam vam rekla da nema novaca za liječenje.« »A što ako postoji mogućnost da se odreknemo naknade?« »Ha, to bi bilo još ljubaznije! Ali ne mislim da bi to moj brat gledao na taj način. Postaje glupo ponosan kad se počne o tim stvarima.« »Ali«, rekoh, »ali može postojati i zaobilazni put...« Imao sam u primisli takvu ideju još od onog posjeta Hundredsu, a sada sam je domislio dok sam govorio. Pričao sam joj o uspjesima koje sam imao u prošlosti rabeći elektroterapiju za masiranje ozljede mišića kao u njezina brata. Rekao sam joj da se indukcijske navojnice rijetko viđaju izvan specijalističkih soba gdje se upotrebljavaju na vrlo svježim ozljedama, ali osjećaj mi govori da bi njihova primjena mogla biti mnogo šira. »Liječnici opće prakse moraju se osvjedočiti«, rekoh. »Moraju vidjeti dokaz. Imam opremu, ali pravi slučaj ne dolazi uvijek. Kad bih imao odgovarajućeg pacijenta, a pisao sam radnju da od nje napravim studiju -pravi bi mi pacijent na neki način učinio uslugu. Ne bih se premišljao o promjeni cijene liječenja.« Skupila je oči. »Počinjem nazirati magličaste obrise jednog lijepog dogovora.«

»Točno. Vaš brat čak ne bi morao dolaziti u moju ordinaciju: aparat je prenosiv, mogu ga sam donijeti na Hundreds. Naravno, ne mogu se zakleti da će uspjeti. Ali, ako ga uspijem priključiti na njega, recimo jedan ili dva puta tjedno kroz tri mjeseca, naprosto je moguće da će osjetiti iznimno poboljšanje... Što mislite?« »Mislim da zvuči predivno!« rekla je kao da je doista oduševljena tom idejom. »Ali, zar vas nije strah toga da gubite vrijeme? Sigurno ima još dostojnijih slučajeva.« »Slučaj vašeg brata za mene je sasvim dostojan«, rekoh joj. »A što se tiče gubljenja vremena - da budem potpuno otvoren prema vama, ne mislim da će imalo nauditi mom položaju u okružnoj bolnici ako me vide kako preuzimam inicijativu s pokusom te vrste.« To je bila savršena istina, premda sam bio zaista otvoren prema njoj, ipak sam joj mogao dodati da sam gajio nade da bih mogao impresionirati tamošnju gospodu koja bi, kad bi čula za moj uspjeh u liječenju bolesti Rodericka Ayresa, prvi put u dvadeset godina mogla razmisliti o tome da pošalju po mene da vidim njihove... Još smo minutu-dvije razgovarali o tome dok je motor automobila radio u prazno, a kako je ona, što je više saznavala, bivala sve oduševljenija, napokon je rekla: »Čujte, hajte ovog časa sa mnom na farmu i sami to izložite Roddieju!« Hitro sam pogledao na sat. »Ovaj, imam pacijenta kojem sam obećao pregled.« »Joj, zar ne može malo pričekati? Pacijenti moraju znati čekati. Zato se i zovu pacijenti, svakako... Samo pet minuta da mu to objasnite? Samo da mu kažete to što ste rekli meni?« Sada je govorila kao razdragana učenica, a njezinim je manirama bilo teško odoljeti.

Rekoh: »Dobro«, i okrenuh auto na puteljak, pa se nakon kratke vožnje s mnogo trzaja nađosmo na kamenitu dvorištu farme. Pred nama je bila gospodarska zgrada Hundredsa, sablasno viktorijansko zdanje. Slijeva su bili tor za krave i sjenica za mužnju. Bilo je očito da smo stigli potkraj muže jer je čekala još samo mala skupina krava, razdražljivih i buntovnih da ih uvedu iz tora. Ostale, njih pedesetak, mislim, mogle su se vidjeti u ograđenu prostoru na drugoj strani dvorišta.

Izišli smo i skupa s Gypom počeli nabadati preko kamenita dvorišta. Bilo je to teško: sva su seoska dvorišta prljava, ali ovo je bilo prljavije od većine jer su kopita uzburkala blato i gnoj koji su se skorili u žljebovima od kola i po šiljcima od duga i suha ljeta. Kad smo prišli bliže, pokazalo se da je ona sjenica zapravo neka stara drvena struktura u očitom stanju propadanja i odisala je gnojem i amonijakom i odašiljala vrelinu kao u stakleniku. Nije bilo strojeva za mužu, samo tronošci i vjedra, a u prva dva odjeljka zatekli smo farmera Makinsa i njegova odraslog sina, kako svaki radi sa svojom kravom. Makins je prije podosta godina došao amo iz drugog kraja, ali znao sam ga iz viđenja, čovjek od pedeset godina, mršava lica, koji je djelovao uzrujano, slika i prilika mljekara. Caroline ga je pozvala, a on nam je kimnuo, mene pogledao blagim pogledom pa smo produžili dalje i, na moje iznenađenje, našli Rodericka. Bio sam pretpostavljao da je u gospodarskoj kući ili da ima posla u nekom drugom dijelu farme, ali eto ga tu, muze zajedno s drugima, a lice mu zajapureno od vrućine i napora, presavio one duge mršave noge, dok se čelom odupro o kravine prašnjave smeđe slabine.

Digao je pogled i žmirnuo kad me vidio - nije mu bilo osobito drago, pomislih, što je zatečen u takvu poslu, ali radio je dobar posao i krio osjećaje, pa je doviknuo blago, premda bez osmijeha: »Nadam se da ćete me ispričati što ne ustajem da se rukujemo!« Pogledao je sestru: »Sve u redu?« »Sve je u redu«, odgovorila mu je. »Doktor Faraday želio je o nečemu s tobom razgovarati, to je sve.« »Neću dugo... Daj, smiri se, šašava kravo!« Njegova se krava počela razdraženo micati na zvuk naših glasova. Caroline me povukla natrag.

»Uzjogune se kad nekoga ne poznaju. A mene znaju. Hoće li vam smetati ako im pomognem?« »Naravno da neće«, rekoh.

Uvukla se u tor, navukla gumene čizme i prljavu platnenu pregaču i s lakoćom prošla između životinja koje su čekale, a onda odvela jednu natrag do sjenice i navela je da stane u odjeljak kraj njezina brata. Ruke su joj već bile gole pa nije morala sukati rukave, ali ih je oprala na crpki i polila dezinfekcijskim sredstvom. Prinijela je tronožac i cinčano vjedro i spustila ih kraj krave. Dok je to radila, gurnula je kravu laktom da je dovede u pravi položaj — i dala se na posao. Slušao sam kako šuman mlaz mlijeka udara u prazno vjedro i gledao brze ritmičke pokrete njezinih ruku. Koraknuo sam u stranu pa sam ispod kravinih širokih butina mogao vidjeti samo put njezinih ruku koje su potezale blijeda, nevjerojatno elastična vimena.

Završila je s tom kravom i počela s drugom prije nego što je Roderick završio sa svojom.

Izveo je životinju ispod sjenice, ispraznio vjedro zapjenjena mlijeka u oribanu čeličnu kacu, a onda došao k meni, sve brišući prste o pregaču dok mu je brada podrhtavala. »Mogu li vam kako pomoći?« Nisam ga htio odvajati od posla, te mu ukratko rekoh što mi je bilo na pameti, a sve sam frazirao tako da ispada da ga molim za uslugu i izložio mu da bi mi tako pomogao u jednom važnom istraživanju... Shema je djelovala nekako manje uvjerljivo nego kad sam je opisivao njegovoj sestri u autu, a on je slušao s vrlo sumnjičavim izrazom lica, naročito kad sam mu objašnjavao električnu prirodu aparata. »Žao mi je što moram reći, ali mi nemamo goriva da uključujemo generator preko dana«, rekao je i zatresao glavom kao da time stavlja točku na kraj.

Ali, uvjeravao sam ga da zavojnice rade na vlastite baterije... Vidio sam kako nas Caroline promatra, a kad je bila gotova s još jednom kravom, došla je i pridružila nam se te pridodala svoje argumente mojima. Dok je govorila, Roderick je zabrinuto pogledavao prema nemirnim kravama koje su čekale i mislim da je na koncu pristao na shemu samo da nas ušutka. Čim mu se ukazala zgoda, odhramao je u tor po novu životinju za mužu, a Caroline je sa mnom utanačila vrijeme kada ću doći njihovoj kući. »Pobrinut ću se da bude tamo«, promrmljala je. »Ne brinite se.« Pa je dodala, kao da joj je upravo sinulo: »Dođite na dulje da opet možete ostati na čaju. Znam da to i mama želi.« »Hoću«, rekoh zadovoljan. »Volio bih. Hvala vam, gospođice Ayres.« Na to je na lice navukla komično povrijeđen izraz. »Joj, zovite me Caroline, molim vas.

Bog zna, preda mnom su godine i godine toga da budem suha gospođica Ayres... Ali ja ću vama i dalje govoriti 'doktor', ako smijem. Ljudi nekako baš i ne vole da se krše te profesionalne distance.« Sa smiješkom mi je pružila ruku, meku i mirisnu od mlijeka pa smo se u to ime rukovali, ondje u sjenici za krave, kao par farmera koji pečate dogovor.

Susret koji sam s njom dogovorio padao je na iduću nedjelju - još jedan vruć dan, kako se pokazalo, spržen, malaksao, a nebo teško i u izmaglici od prašine i trunja. Dok sam prilazio, kvadratna crvena fasada Halla djelovala je blijedo i čudnovato nestvarno i tek kad sam se dovezao na šljunak, počela je dolaziti u pravo žarište: opet sam vidio sve pohabane detalje i čak i više nego za onog mog prvog dolaska imao sam dojam da se kuća drži u nekoj ravnoteži. Bolno se, mislio sam, moglo vidjeti i kako je slavna bila donedavno i u kakvu se ruševinu pretvara.

Ovaj me put Roderick zasigurno iščekivao. U trenutku kad sam se pojavio iz auta uz škripu su se otvorila prednja vrata, a on je stao na vrh napuklih stuba. Kad sam mu se približio s liječničkom torbom u jednoj ruci i induktorskom navojnicom u drvenoj kutiji u drugoj, namrštio se. »Na tu ste napravu mislili? Zamišljao sam nešto moćnije. To mi izgleda kao neka kutija

za sendviče.« Rekoh: »Moćnije je nego što mislite.« »Sad, ako vi tako kažete... Dopustite da vas odvedem do svoje sobe.« Govorio je kao da se prilično kaje što je pristao na cijelu stvar. Ali okrenuo se i uveo me unutra, ali ovaj put desno od stuba, pa kroz neki drugi hladni mračni prolaz. Otvorio je zadnja vrata u hodniku i rekao nerazgovijetno: »Bojim se da je unutra malo nered.« Ušao sam za njim i spustio svoje stvari, a onda se pomalo iznenađen ogledao oko sebe.

Kad je rekao »njegova soba«, prirodno je da sam zamislio običnu spavaću sobu, ali ta je soba bila golema - ili je meni izgledala golemom tada dok se još nisam aklimatizirao na razmjer stvari na Hundredsu - zidovi s drvenom oblogom, strop s mrežom gipsanih uzoraka, kameni kamin s gotičkim oziđem. »Ovo je nekoć bila dvorana za bilijar«, rekao mi je Roderick i zagledao mi se u lice. »Moj ju je prapradjed opremio. Mislim da je častio sebe kao nekakvog baruna, što mislite? Ali sve stvari za bilijar izgubili smo prije mnogo godina, a kad sam se ja vratio iz zrakoplovstva mislim iz bolnice — malo mi je dulje trebalo da budem u stanju popeti se uza stube i tako dalje, pa su se mama i sestra dosjetile da mi ovdje stave krevet. Tako sam se naviknuo na to, nikad se nisam volio penjati na kat. Ovdje radim i sve druge poslove.« »Da«, rekoh, »vidim.« To je bila ona soba, shvatio sam, koju sam u srpnju uočio s terase. Bila je u još većem neredu nego što mi je tada izgledalo. Jedan kut bio je namijenjen za željezni krevet koji je izgledao kao sprava za mučenje, kraj njega je stajao toaletni stol, a uz njega antikni stalak za umivaonik. Ispred gotičkoga kamina stajao je par starih kožnih naslonjača, lijepih, ali su oba bila pohabana i razvaljena na spojevima. Dva prozora sa zavjesama, a jedan je preko onih kamenih stuba obraslih u poljski slak gledao prema terasi; pod drugi je, prilično kvareći njegovu ljupku liniju, Roderick postavio radni stol i stolicu na obrtanje. Očito je taj stol stavio na to mjesto da može hvatati najbolji dio sjevernoga dnevnog svjetla, ali to je značilo i to da je njegova osvijetljena površina - koja je bila gotovo zakrčena gomilama papira, knjigovodstvenim knjigama, fasciklima, tehničkim knjigama, prljavim šalicama i pretrpanim pepeljarama -djelovala kao svojevrstan magnet za oči i neodoljivo privlačila pogled iz bilo kojeg kutka sobe. Taj je stol očito bio magnet za Rodericka na dva druga načina jer i dok je govorio meni, prišao mu je i počeo kopati po tom kaosu. Napokon je izvukao olovku, potom zavukao ruku u džep da izvuče komad papira i počeo prepisivati nešto što se doimalo kao niz iznosa iz jedne knjigovodstvene knjige. »Sjednite, dajte«, rekao mi je preko ramena. »Neću biti gnjavator. Ali, upravo sam se vratio s farme i ako sada ne upišem te proklete brojke, sigurno ću ih zaboraviti.« Sjedio sam minutu-dvije. No, kako on nije pokazivao znakove da će mi se pridružiti, pomislio sam da bih mogao pripremiti svoj aparat, pa sam ga donio i stavio ga između onih dvaju pohabanih naslonjača, otkvačio mu zatvarač i uklonio kutiju. Mnogo sam se puta prije koristio tim aparatom, a bio je sasvim jednostavan, kombinacija navojnice, baterije i metalnih pločica elektroda, ali izgledao je prilično zastrašujuće s tim svojim priključcima i žicama pa kad sam podigao glavu, vidjeh Rodericka koji se odmaknuo od svog stola i sada je užasnuto buljio u napravu. »Pravo malo čudovište, zar ne?« rekao je cupkajući usnu. »Mislite ga ovaj čas pokrenuti?« »Pa«, rekoh i zastadoh sa zapletenim vodovima u rukama, »mislim da nam je to i bila zamisao. Ali ako ne biste...« »Ne, ne, u redu je. Kad ste već tu, možemo i nastaviti. Da se skinem ili kako to uopće

radi?« Rekao sam mu da naprosto možemo tako da zasuče nogavice na hlačama, iznad koljena.

Očito mu je bilo drago što se ne mora skidati preda mnom, ali kad je izuo platnene cipele i podosta zakrpane čarape i pobrinuo se za hlače, prekrižio je ruke i ostao zbunjen. »Osjećam se kao da ulazim u masone! Ne moram prisezati ili što slično?« Nasmijao sam se. »U prvom redu trebate jednostavno sjesti ovamo i pustiti me da vas pregledam, ako ne zamjerate. Neće dugo.« Spustio se u naslonjač, a ja sam čučnuo ispred njega i nježno mu uzeo ozlijeđenu nogu te je ispravio. Kad mu se mišić zategnuo, jauknuo je od bola. »Nije vam valjda previše?« upitao sam ga. »Nažalost, moram je malo mrdati da ispitam kakva je ozljeda.« U rukama sam osjećao kako mu je noga tanka, obrasla tamnim dlačicama, ali koža mu je bila žućkasta, izgledala je beskrvno i na raznim mjestima na potkoljenici nije imao dlačica nego samo sjajna rumenkasta uleknuća i brazgotine. Koljeno mu je bilo blijedo i otečeno i užasno ukočeno. List mu je bio tanak i krut, čvornat od stvrdnuta tkiva. Gležanj -kojim se Roderick drastično previše koristio kao kompenzacijom za pomanjkanje pokretnosti iznad njega - bio je podbuhao i upaljen. »Prilično ružno, zar ne?« rekao je mnogo obuzdanijim glasom dok sam mu nogu i stopalo namještao u razne položaje. »Sad, cirkulacija je oslabljena, a ima i podosta priraslica. To nije dobro. Ali sam svakako viđao i gore... Ovo?« »Jao. Neugodno.« »A ovo?« Ustuknuo je. »Isuse! Što mi to radite, hoćete mi je odvrnuti?« Ponovno sam nježno uzeo njegovu nogu u ruku i namjestio je u prirodni položaj i trenutak-dva jednostavno je grijao te mu prstima obrađivao ukrućen list. Onda sam prionuo poslu da ga priključim: natopio sam kvadratiće gaze otopinom soli, pričvrstio ih na pločice elektroda, namjestio mu pločice na nogu elastičnim vrpcama. Nagnuo se da može vidjeti što radim i sada je pokazivao veće zanimanje. Kad sam obavio nekoliko završnih podešavanja aparata, rekao je, nekako jednostavno, dječački: »To je kondenzator, je li? Jest, vidim. A ovako prekidate struju, pretpostavljam... Čujte, imate li za to dozvolu? Neće mi početi frcati iskre oko ušiju ili takvo što?« Rekoh: »Nadam se da neće. Ali, recimo samo da mi posljednji pacijent kojeg sam prikopčao sada luta vječnim lovištima.« Zatreptao je jer je krivo shvatio moj ton, na trenutak me shvatio ozbiljno. Uto je uhvatio moj pogled - uhvatio ga je kako treba prvi put toga dana, možda prvi put uopće, konačno me vidio - i osmjehnuo se. Taj mu je osmijeh potpuno podigao duh i odvukao pozornost od onih ožiljaka na licu. Vidjela se sličnost između njega i njegove majke.

Rekoh: »Jeste li spremni?« Napravio je grimasu, dječačkiju nego ikad. »A valjda jesam.« »Odlično, idemo.« Pritisnuo sam sklopku. Jeknuo je, noga mu je skočila naprijed zbog nekontroliranog trzaja. Onda se počeo smijati.

Ja sam rekao: »Nije bolno?« »Nije, kao iglice, i ništa više. Sada postaje vrelo! Je li to u redu?« »Savršeno. Kad vrelina počne jenjavati, recite, pa ću malo pojačati.« Tako smo proveli pet ili deset minuta dok mu vrelina u nozi nije dosegnula konstantu, što je značilo da je jačina struje dosegla maksimum. Pustio sam aparat da radi sam i sjeo na drugi

naslonjač. Roderick je počeo pipati po džepu u potrazi za duhanom i paketićem papirića. Ali nisam ga mogao gledati kako opet mota te svoje »klinove za lijes« pa sam izvadio svoju tabakeru i upaljač te smo obojica uzeli po cigaretu. Povukao je dugi dim i olabavio glavu na mršavu vratu.

Rekao sam mu s razumijevanjem: »Izgledate umorno.« Smjesta je učinio napor da sjedne uspravno. »Dobro sam. Jutros sam ustao u šest, to je to, zbog muže. Nije strašno kad je vrijeme ovakvo, naravno, a zimi se čovjek osjeća... A i to što imamo Makinsa kao glavnog mljekara nije od pomoći.« »Nije? Zašto?« Ponovno je promijenio položaj i nevoljko progovorio: »Jao, ne bih se smio žaliti. Sve ga je tuklo s tim prokletim toplinskim valom: izgubili smo mlijeko, izgubili smo travu, već smo počeli stadu davati hranu od iduće zime. Ali on hoće tisuću nemogućih stvari, a nema pojma kako se dolazi do njih. To je, nažalost, prepušteno meni.« Upitao sam ga kakve stvari. Reče, jednako onako nevoljko: »Pa, njegova velika ideja za mene jest da napravimo odvojak za vodu odavde do glavnog odvoda. Hoće da time dovedem struju. Kaže da, čak i da se bunar ponovno napuni, sama crpka samo što se nije raspala. Hoće da to zamijenim: a sada je počeo govoriti da misli da je sjenica za mužu nesigurna. Hoće da je srušim i podignem novu od cigle. S ciglenom sjenicom i električnim strojem za mužu mogli bismo službeno početi proizvoditi mlijeko i tako ostvariti veći prihod. Samo o tome govori.« Pružio je ruku preko stola da dohvati mjedenu pepeljaru, već punu opušaka koji su izgledali kao crvi. Nagnuo sam se i u nju otresao svoj pepeo pa rekao: »Sad, bojim se da je što se tiče mlijeka u pravu.« Roderick se nasmijao. »Znam da je u pravu! U svemu je u pravu. Ova je farma potpuno propala. Ali, kvragu, što ja tu mogu? Stalno me pita: zašto ne oslobodim nešto kapitala? Kao da je tu frazu našao u nekom časopisu. Iskreno sam mu rekao da Hundreds nema nikakva slobodnog kapitala. Ne vjeruje mi. Vidi nas da tu živimo, u ovoj velikoj kućerini i misli da sjedimo na gomilama zlata. A ne vidi nas kako noću glavinjamo sa svijećama i kerozinskim svjetiljkama jer nam je ponestalo nafte za generator. Ne vidi moju sestru kako riba podove, pere posuđe u hladnoj vodi...« Trznuo je rukom prema radnom stolu. »Pisao sam pisma banci i davao molbe skupa s građevnom dozvolom. Jučer sam razgovarao s čovjekom iz županijskog ureda oko dovoda vode i struje. Nije me baš obodrio, rekao je da smo ovdje odveć izolirani da bismo bili vrijedni njihova vremena. Ali naravno, cijelu stvar treba staviti na papir. Trebaju im planovi i procjeniteljska izvješća i sam Bog zna što sve još. A valjda treba obići deset različitih instanci da vas pošteno odbiju...« Počeo je govoriti gotovo protiv svoje volje, ali kao da je u sebi imao neku oprugu, a vlastite su mu je riječi navijale: dok je govorio, promatrao sam kako mu se gorčina premješta po finim crtama lica izbrazdana ožiljcima, nemirno spuštanje i dizanje njegovih ruku i iznenada sam se sjetio što mi je David Graham rekao o tome da poslije nesreće ima malčice »problema sa živcima«. Sve sam vrijeme bio pretpostavljao da su mu manire prilično ležerne. Sada sam shvatio da je ta ležernost zapravo nešto potpuno drukčije: možda iscrpljenost, možda naučena obrana od tjeskobe, možda čak napetost, tako potpuna i uobičajena da je djelovala kao iznemoglost.

Postao je svjestan mog zadubljenog pogleda. Zašutio je, ponovno duboko povukao iz cigarete, pa polako ispuhao dim. Rekao je promijenjenim glasom: »Ne dajte mi da nastavim.

Znam biti opako dosadan.« »Niste nimalo«, odgovorih mu. »Želio bih čuti još.« No, bilo je jasno da je odlučio promijeniti temu, pa smo desetak minuta razgovarali o drugim stvarima. Dok smo čavrljali, svako malo naginjao sam se naprijed da mu pogledam nogu i zapitkivao ga kako osjeća mišić. »Dobro je«, odgovarao mi je svaki put, ali vidio sam da mu je

lice sve zajapurenije pa sam pomislio da se već dosta namučio. Domalo je bilo očito da ga koža svrbi. Počeo se češkati i trljati oko rubova elektroda. Kad sam napokon isključio i maknuo gumu, snažno je počeo noktima prelaziti gore-dolje po cjevanici, sretan što je oslobođen.

Tretirano je tkivo, kako sam očekivao, bilo vrelo i vlažno, gotovo ljubičasto. Posušio sam ga, po njemu istresao puder i idućih nekoliko minuta prstima obrađivao mišić. No, bilo je očito da je za njega biti prikopčan na impersonalni aparat bilo jedna stvar, a sasvim sam drugo bio ja koji sam čučao ispred njega i prelazio mu duž noge brzim, toplim i napudranim rukama: nestrpljivo se pomicao, a onda sam mu napokon dao da ustane. Potražio je čarapu i cipelu, spustio nogavicu, sve bez riječi. Ali čim je napravio nekoliko koraka po sobi, okrenuo se prema meni i rekao kao da je zadovoljan i iznenađen: »Znate da nije loše. Zbilja nije loše, uopće.« Tada sam shvatio koliko sam silno želio da ta cijela stvar uspije. Rekoh: »Hodajte još i dajte da vas gledam... Da, u svakom se pogledu slobodnije krećete. Samo nemojte pretjerati. Ovo je dobar početak, ali stvar moramo izvoditi polako. Za sada taj mišić morate stalno držati u toplome. Imate malo balzama, nadam se?« Sumnjičavo se ogledao po sobi. »Mislim da su mi dali neki losion ili nešto kad su me slali kući.« »Nema veze. Dat ću vam recept.« »O, evo, vidite ovo! Nemojte se mučiti više nego što već jeste.« »Ta zar vam nisam rekao! Vi meni činite uslugu.« »Pa...« Predvidio sam točno to, pa sam sa sobom u torbi ponio bocu. Uzeo ju je od mene pa se zagledao u etiketu, a ja sam se vratio svom aparatu. Dok sam čistio gazu, začulo se kucanje na vratima, što me malčice uplašilo jer nisam čuo korake: soba je imala ta dva velika prozora, ali drvena obloga na zidovima davala je osjećaj izdvojenosti, kao da je u pitanju kabina ispod palube na prekooceanskom brodu. Roderick je poviknuo i vrata su se otvorila. Pojavio se Gyp koji se probio u sobu i docupkao ravno k meni - za njim je, opreznije, došla Caroline. Danas je nosila Aertexovu bluzu koju je nehajno zataknula za pojas bezoblične pamučne suknje.

Rekla je: »Je li te skuhalo, Roddie?« »Više ispeklo«, odgovorio joj je. »Je li to ta naprava? Fora. Kao nešto od doktora Frankensteina, zar ne?« Promatrala me kako zaključavam kutiju s napravom, a onda ugledala brata kako odsutno pregiba i svija nogu. Zasigurno je po njegovu položaju i licu vidjela izraz olakšanja što mu ga je donio postupak, jer mi je uputila ozbiljan, zahvalan pogled koji mi se dopao gotovo više nego uspjeh samog postupka. Ali onda se, kao da je bila zbunjena vlastitom emocijom, okrenula od mene da podigne s poda komad papira koji je slučajno pao i počela nehajno prigovarati Rodericku zbog nemara. »Kad bi samo postojao i neki aparat koji bi čuvao red po sobama!« rekla je.

Roderickje odčepio bočicu balzama i prinio je nosu. »Mislim da već imamo jedan takav. Zove se Betty. Zašto je inače plaćamo?« »Ne slušajte ga, doktore. Nikad ne pušta Betty amo.« »Ne mogu je istjerati odavde!« rekao je. »I premješta mi stvari na mjesta gdje ih ne mogu naći, a onda se pretvara da ih nije ni taknula.« Sada je govorio odsutno jer je već otišao do onog magneta od svog radnog stola, odložio bočicu i zaboravio na nogu. A kad je podigao korice fascikla s usukanim vrhovima, namrštio se i počeo, naprosto automatski, vaditi papiriće i duhan da smota cigaretu.

Vidio sam Caroline kako ga gleda, a lice joj se ponovno uozbiljilo. »Kad bi samo ostavio to smeće«, rekla je. Prišla je zidu od hrastovine i prešla rukom

preko drva. »Gle samo ovu jadnu oblogu. Dim ih uništava. Treba ih premazati voskom ili uljem ili nečim takvim.« »Joj, cijeloj kući treba nešto takvo«, rekao je Roderick i zijevnuo. »Ako znaš kako se nešto takvo pravi od ničega - mislim bez novca - samo daj, izvoli. Osim toga«, podigao je glavu i uhvatio moj pogled, pa uložio dodatni napor da progovori malo raspoloženije, »dečki i jesu tu da puše, zar ne, doktore Faraday?« Pokazao je na stropnu mrežu za koju sam mislio da ima boju stare bjelokosti, ali sam sada shvatio da je umrljana nejednakom nikotinskom žutom bojom koju su nanijeli igrači bilijara koji su tu puckali pola stoljeća. Odmah se vratio svojim papirima, a Caroline i ja shvatili smo znak i ostavili ga. Obećao je, uz dašak neodređenosti, da ćemo domalo skupa popiti čaj.

Njegova je sestra odmahnula glavom. »Sada će ovdje unutra ostati satima«, promrmljala je dok smo izlazili kroz vrata njegove sobe. »Voljela bih da mi je dopustio da zajedno radimo taj posao, ali to mi nikad neće dati... Noga mu je zbilja bolje, je li? Ne znam kako da vam zahvalim što ste mu pomogli.« »Može pomoći sam sebi«, rekoh, »ako bude izvodio odgovarajuće vježbe. A malo jednostavne masaže svakoga dana učinilo bi silnu razliku s njegovim mišićem. Dao sam mu malo balzama. Hoćete li se brinuti da ga nanosi?« »Dat ću sve od sebe. Ali pretpostavljam da ste primijetili koliko je nemaran prema sebi.« Usporila je korak. »Što mislite o njemu, iskreno?« Rekoh: »Smatram da je u osnovi vrlo zdrav. Uzgred, mislim i da je vrlo šarmantan. Šteta je što mu je dano da svoju sobu organizira tako da poslovna strana dominira nad svime ostalim.« »Da, znam. Naš je otac vodio imanje iz svoje biblioteke. Roderick se služi njegovim starim radnim stolom, ali se ne sjećam da je taj stol ikada u starim danima izgledao tako kaotično, a tada je trebalo upravljati četirima farmama, a ne samo jednom. Zamislite, tada smo imali agenta da nam pomogne, gospodina McLeoda. Morao je otići od nas za vrijeme rata. Imao je svoj ured, odmah tu iza. Ova strana Halla bila je 'muška strana', ako me razumijete, i uvijek je bila zauzeta. A sada, ne računajući Roderickovu sobu, itekako bi se moglo bez ovog dijela kuće.«

Govorila je nehajno, ali za mene je bila nova i čudnovata ideja odrastanja u kući u kojoj ima toliko mnogo praznih soba da se moguće u njih zatvoriti i zaboraviti. Kad sam to rekao Caroline, jetko se osmjehnula. »Novosti se začas pohabaju, uvjeravam vas! Čovjek ubrzo o njima počne misliti kao o nečemu sličnom zamornim bijednim vezama jer ih se ne može riješiti u potpunosti, ali one imaju udese, kvare se i završavaju tako da potroše više novaca nego što bi bilo potrebno da ih se jednostavno umirovi. Šteta jer ovdje zbilja ima nekoliko vrlo lijepih dijelova... Ali mogu vas provesti kroz kuću ako želite. Ako obećate da ćete okrenuti glavu od najružnijih dijelova.

Obilazak za šest penija. Što velite?« Činilo se da joj je iskreno stalo da to učini, a ja rekoh da bih to veoma želio ako njezina majka neće predugo čekati. »Ali, mama je prava edvardijanka u srcu, misli da je barbarizam piti čaj prije četiri. Koliko je sada?« Bilo je tek prošlo pola četiri. »Imamo vremena na pretek.

Počnimo od prednjeg dijela.« Pucnula je prstima Gypu koji je otkaskao ispred nas, pa me provela natrag kraj sobe njezina brata. »Predsoblje ste, naravno, vidjeli«, rekla je kad smo ušli, a ja sam odložio svoj terapijski aparat i torbu. »Pod je od Carrera mramora i debeo je osam centimetara - stoga prostorije ispod njega imaju svodne lukove. Vraški ga je posao glačati. Stube: zahtijevale su građevinski podvig kad su ih postavljali, zbog otvorene druge etaže. Nema ih mnogo sličnih. Otac je znao reći da izgledaju kao da su iz robne kuće. Baka se nije htjela njima koristiti, dobivala bi vrtoglavicu...

Tamo preko je stara jutarnja soba, ali to vam neću pokazivati: potpuno je porazna i previše zapuštena. Radije hajdemo amo!« Otvorila je vrata zamračene sobe koja se, čim je otišla do prozora, uklonila kapke i pustila unutra svjetlo, otkrila kao ugodna, oveća biblioteka. Većina polica, pak, bila je prekrivena plahtama zbog prašine, a dio je pokućstva očito nestao: posegnula je u ormarić čije je staklo na sebi imalo mrežasti uzorak i pažljivo izvadila nekoliko, kako je rekla, najboljih knjiga u kući, ali vidio sam da ta prostorija nije ono što je nekoć bila i u njoj nije bilo mnogočega vrijednog zadržavanja. Prišla je kaminu da promotri dimnjak i zabrinula se što je čađ pala u rešetku za pepeo. Onda je zatvorila kapke i odvela me u susjednu prostoriju - stari ured imanja što ga je već spomenula, koji je bio obložen drvom kao Roderickova soba i imao sličan gotički prizvuk.

Sljedeća su bila vrata njezina brata, a odmah iza njih bio je luk zakriven zavjesom, koji je vodio u podrum. Tiho smo prošli pokraj obojih vrata i našli se u »sobi za obuću«, izbi koja je odisala na plijesan i bila puna kabanica i iznošenih gumenih čizama, teniskih reketa i batova, ali je to zapravo, kako je rekla, bila svlačionica iz doba kad je kuća još držala štale. Vrata u njoj vodila su u čudnovat zahod, sav u keramičkim pločicama, koji je više od stoljeća bio poznat kao »oj-hoj za gospodu«.

Opet je pucnula Gypu prstima i krenula dalje. »Nije vam dosadno?« upitala me. »Nimalo.« »Jesam li vam dobar vodič?« »Vrhunski.« »Ali sada, ajme, jedna od onih sitnica od kojih morate okrenuti glavu. Joj, sad nam se još i smijete! Nije pošteno.« Morao sam joj objasniti zašto sam se smješkao: obloga na koju je mislila bila je upravo ona s koje sam otkinuo gipsani žir prije toliko godina. Ispričao sam joj tu priču prilično obzirno jer nisam bio sasvim siguran kako će je primiti. Ali raširila je oči kao da je oduševljena. »Jao, pa to je prezabavno! A moja mama vam je zbilja dala odličje? Kao kraljica Alexandra? Baš me zanima sjeća li se.«

»Molim vas, nemojte joj to spominjati«, rekoh. »Siguran sam da se ne sjeća, toga nas je dana bilo pedesetak zločestih dječaka izraubanih koljena.« »Ali svidjela vam se kuća, još onda?« »Dovoljno da sam je poželio vandalizirati.« »Eto«, rekla je ljubazno. »Ne krivim vas što ste poželjeli vandalizirati te smiješne figure.

Naprosto su zvale da ih se otkine. To što ste vi započeli, nažalost smo Roddie i ja, među nama, vjerojatno dovršili... Ali zar to nije čudno? Pa vi ste vidjeli Hundreds prije njega i mene.« »Pa jesam«, rekoh, a ta me misao pogodila.

Odmaknuli smo se od slomljene figure i nastavili obilazak. Skrenula mi je pozornost na kratak niz portreta, mračna platna u teškim pozlaćenim okvirima. I baš kao u kakvoj američkoj filmskoj rugalici o palačama, ispalo je da su nazvane »obiteljski album«. »Nijedna od njih, pak, nije strašno dobra ni vrijedna ni bilo što, nažalost«, rekla je. »Sve vrijedne već su prodane skupa s najboljim komadima pokućstva. Ali zabavne su, ako vam ne smeta loše svjetlo.« Pokazala je na prvu. »Ovo je VVilliam Barber Ayres. On je sagradio Hali. Dobar ovdašnji momak, kao svi Ayresi, ali očito prilično štedljiv: imamo pisma koja su mu slali arhitekti koji se jadaju zbog nepodmirenih plaća i više-manje prijete da će razglasiti težacima... Sljedeći je Matthevv Ayres koji je poveo trupe na Boston. Vratio se osramoćen sa ženom Amerikankom i umro nekoliko mjeseci potom - mi volimo reći da ga je ona otrovala... Ovo je Ralph Billington Ayres, Matthevvov nećak - obiteljski kockar koji je u to vrijeme vodio drugo imanje, u Norfolku, i baš kao u romanima Georgette Неуег, bludnik je izgubio sve u jednoj jedinoj partiji karata... A ovo je Catherine Ayres, njegova snaha i moja praprabaka. Bila je irska nasljednica i obnovila je obiteljsko bogatstvo. Za nju se govorilo da se nikad nije usudila prilaziti blizu konjima jer se bojala da će ih prestrašiti. Prilično je jasno na koga sam se uvrgla, što mislite?« Smijala se dok je to govorila jer je žena na portretu bila zapanjujuće ružna, ali činjenica jest, Caroline joj je bila slična, malčice — premda me malo potreslo kad sam to pomislio jer sam shvatio da sam se naviknuo na njezin nezgrapan muškarački izgled, kao što sam se naviknuo i na Roderickove ožiljke. Pristojno sam to otklonio gestom, ali se ona već bila okrenula. Htjela mi je, kako reče, pokazati još dvije sobe, ali najbolje je »čuvala za kraj«. Mislio sam da je jedna u koju me potom odvela bila dovoljno privlačna da me zadrži: blagovaonica izvedena u blijedoj chinoiserie-temi s ručno oslikanima zidnim tapetama, a na uglačanu stolu dva ormo/u-svijećnjaka s izvijenim krakovima i čašicama za svijeće: a onda me odvela natrag do sredine hodnika i kad je otvorila još jedna vrata i zadržala me na ulazu, ušla je u mrak sobe da otvori kapke na prozoru.

Taj je hodnik vodio od sjevera prema jugu pa su sve sobe gledale na zapad. Poslijepodne je bilo sjajno, svjetlo je poput oštrica ulazilo kroz spojeve na prozorskim kapcima; kad je podigla zasun, vidio sam da je prostor u kojem smo bili bio velik i impresivan, pun raznovrsna pokućstva prekrivenog plahtama. Ali kad je podigla škripave kapke i detalji su oko mene oživjeli, zapanjen sam se nasmijao.

Prostoriju je činio oktogonalni salon, promjera oko jedanaest metara. Imao je žive žute tapete po zidovima i tepih sa zelenkastim uzorkom, kamin je bio od neumrljanog bijelog mramora, a iz središta bogato dekorirana stropa visio je golemi pozlaćeno-stakleni luster. »Prilično ludo, je li?« rekla je Caroline i sama se smijući. »Nevjerojatno!« rekoh. »Čovjek nikad ne bi rekao, sudeći prema ostalim dijelovima kuće — koja je sva razmjerno umjerena.« »E, sad. Usuđujem se reći da bi ga izvorni arhitekt zbrisao kad bi znao što je ispalo. Ralph

Billington Ayres — sjećate ga se, obiteljski kicoš — dodao je ovu prostoriju u dvadesetim godinama devetnaestog stoljeća, dok je još imao većinu svog novca. Očito je da su tih dana bili ludo zaljubljeni u žutu boju, Bog zna zašto. Papir je originalan, zbog toga ga tako čuvamo. Kao što vidite«, pokazala je na razna mjesta na kojima se prastari papir odvajao od zidova, »izgleda da se on manje drži nas. Nažalost, ne mogu vam pokazati luster u svem njegovu sjaju kad je generator isključen, zbilja ostavlja dojam kad bliješti. I on je originalan, ali su ga moji roditelji elektrificirali kad su se vjenčali. Priređivali su mnogo domjenaka u to vrijeme, dok je kuća još bila dovoljno velika da to podnese. Tepih je u prugama, naravno. Za plesove ga se moglo smotati.« Pokazala je nekoliko drugih predmeta tako što je podigla plahtu protiv prašine i pod njom otkrila lijepu stolicu, ormarić i sofu iz ranog regentskog razdoblja. »Što je to?« upitao sam za jedan predmet neobična izgleda. »Klavir?« Podigla je ugao njegova postavljenog poklopca. »Flamansko čembalo, starije od kuće. Ne svirate, valjda?« »Zaboga, ne.« »Ni ja. Šteta. Treba mu da ga se rabi, jadniku.« Ali govorila je bez mnogo emocija i nekako na poslovan način prelazila rukom preko ukrašene površine instrumenta, potom pustila da poklopac ponovno padne, pa otišla k prozoru na kojem je razmaknula kapke. Prišao sam joj. Prozor su zapravo bila dugačka staklena dvokrilna vrata i, kao i ona u Roderickovoj sobi i u primaćem salonu, otvarala su se na one kamene stube koje su vodile dolje na terasu. Kako sam vidio kad sam se približio, upravo su se te stube urušile: najviša je još stršila sa svog praga, a ostale su bile razbacane po šljunku metar i pol niže, potamnjele i nagrizene zubom vremena, kao da tu leže već poodavno. Caroline se nije dala smesti; uhvatila je kvaku i otvorila vrata te smo tako zastali nad malim ponorom na blagom, toplom, mirisnom zraku i gledali preko zapadnog travnjaka. Pomislio sam da je taj travnjak zasigurno nekoć bio uzgajan i ravan: možda je bio teren za kriket. Sada je zemljište bilo kvrgavo, puno krtičnjaka i čičaka, a trava je na nekim mjestima bila visoka do koljena. Izraslo grmlje oko njega povuklo se pred bukvama prelijepih boja koje su, međutim, izmaknule nadzoru: dva golema, okresana engleska brijesta iza njih mogla bi, primijetih, čim se sunce malo spusti, čitav prizor potpuno prekriti sjenom.

Podalje s desne strane bio je skup gospodarskih zgrada, garaža i štala koje se više nisu upotrebljavale. Iznad vrata na štali stajao je golemi bijeli sat. »Dvadeset do devet«, rekao sam i osmjehnuo se pogledavajući na zaglavljene ukrašene kazaljke.

Caroline je kimnula. »Roddie i ja to smo napravili kad je sat prvi put stao.« A onda, kad je vidjela iznenađenje na mom licu: »Dvadeset do devet je vrijeme kad su satovi gospođice Havisham stali u 'Velikim očekivanjima'. Nama je to tada izgledalo silno zabavno. Sada djeluje manje smiješno, moram priznati... Ondje iza štala su stari vrtovi -povrtnjaci i tako dalje.« Vidio sam samo njihov zid. Bio je načinjen od istih nejednakih cigla kao i kuća. Prolaz s lukom pružao je pogled na putiće pokrivene šljakom, zarasle rubove i nešto što mi je izgledalo kao dunja ili mušmula, a kako volim ograđene vrtove, rekoh joj bez primisli da bih ih volio razgledati.

Caroline je bacila pogled na sat i rekla srčano: »Pa, imamo gotovo deset minuta. Najbrže je ako krenemo ovuda.« »Ovuda?« Uhvatila se za okvir prozora, nagnula se naprijed i svinula noge. »Mislim, skačemo.« Povukao sam je natrag. »Jao, ne. Prestar sam za takve stvari. Povedite me koji drugi put,

molim vas.« »Jeste li sigurni?« »Sasvim siguran.« »Onda dobro.« Bilo joj je žao. Mislim da je zbog naše šetnje postala razigrana ili je naprosto pokazivala svoju mladost. Stajala je kraj mene još nekoliko trenutaka, ali se onda vratila i obišla sobu da provjeri je li pokućstvo propisno pokriveno i zadigla dva-tri vrha tepiha da vidi ima li srebrnih ribica ili moljaca. »Zbogom jadni, zapostavljeni salone«, rekla je pošto je zatvorila prozor i pričvrstila kapke pa smo, napola obnevidjeli, potražili put u hodnik. A kako je govorila kao uzdišući, kada je okrenula ključ sobe, rekoh joj: »Tako sam sretan što sam vidio kuću. Divna je.« »Mislite?« »A vi ne?« »Joj, mislim da baš nije tako strašna, stara gomiletina.« Taj je put njezin radosni osmoškolski način djelovao na mene. Rekoh: »Dajte, Caroline, budite ozbiljni.« Prvi sam put izrekao njezino ime i možda joj je zbog toga, u kombinaciji s mojim potajno prijekornim tonom, bilo neugodno. Pocrvenjela je na to, što joj ne doliči, i nestalo je njezine razigranosti. Kad se srela s mojim pogledom, rekla je kao u časnoj predaji: »U pravu ste.

Hundreds je lijep. Ali to je ljepota nakaze! Neprekidno ga treba hraniti, novcem i teškim radom. A kad čovjek na plećima osjeća njih«, glavom je pokazala na niz sumornih portreta, »kako gledaju, to može postati zastrašujući teret... Najteže je Rodu, on ima dodatnu odgovornost jer je gazda. Znate, on ne želi iznevjeriti ljude.« Imala je izvjestan trik, shvatio sam, da skrene razgovor sa sebe. Rekoh: »Siguran sam da vaš brat radi najbolje kako može. I vi.« Usred mojih riječi jedan je sat u kući jasno otkucao četiri, pa mi je taknula ruku, a pogled joj je bio jasan: »Idemo. Mama čeka. Obilazak za šest penija uključuje osvježenje, nemojte to zaboraviti!« Tako smo produžili niz hodnik, pa skrenuli u drugi i ušli u sobu za primanje.

Zatekli smo gospođu Ayres za pisaćim stolom u trenutku kad je nanosila ljepilo na komadić papira. Kad smo se pojavili, podigla je pogled gotovo s krivnjom, premda nisam mogao zaključiti zbog čega, a onda sam vidio da je taj komadić papira zapravo bila neponištena poštanska marka koja je očito već jednom bila upotrijebljena za poštu. »Nažalost«, rekla je pošto je zalijepila marku na omotnicu, »ovo nije sasvim legalno. Ali, sam Bog zna, ionako živimo u vremenu itekakva bezakonja. Doktore Faraday, nećete me prijaviti, je li?« Rekoh: »Ne samo to, s veseljem ću pripomoći u tom prijestupu. Sam ću odnijeti to pismo na poštu u Lidcoteu ako želite.« »Hoćete? Tako ljubazno od vas. Danas su poštari neodgovorni. Prije rata je poštar Wills dolazio na vrata, dvaput dnevno. Čovjek koji danas raznosi poštu kuka zbog dodatne razdaljine.

Sretni smo što nam poštu ne ostavlja tamo na početku prilaza«, rekla je i izvela sitan, elegantan pokret.

Hodala je po sobi dok je to govorila i jednom je mršavom rukom punom prstenja izvela pokret, a ja sam je slijedio do naslonjača kraj kamina. Bila je odjevena više-manje kao i za moga prvog posjeta, imala je tamnu platnenu haljinu s naborima sa svilenim šalom zavezanim u čvor ispod vrata i opet neke uglačane cipele koje su pomalo odvlačile pozornost. Toplo mi se zagledala u lice i rekla: »Caroline mi je ispričala što ste učinili za Rodericka. Silno sam vam zahvalna što se zanimate za njega. Zbilja mislite da bi takav tretman mogao promijeniti stvar?«

Rekoh: »Pa, znakovi su za sada dobri.« »I bolji nego dobri«, rekla je Caroline i trupnula na sofu. »Doktor Faraday samo je skroman. Mama, zbilja pomaže.« »Ali to je veličanstveno! Znate, doktore, Roderick toliko zdušno radi. Nažalost, ne ide mu s imanjem kao što je išlo njegovu ocu. On nema osjećaj za zemlju i to.« Pretpostavljao sam da je u pravu. No, rekoh pristojno da nisam siguran da taj osjećaj za zemlju danas ima vrijednost s obzirom na to koliko su stvari postale teške za farmere i na spremnost da se ugodi, koja karakterizira samo osobite ljude, na što je ona smjesta odgovorila: »Da, naravno. Pretpostavljam da o tome znate kudikamo više od mene... Nego, Caroline vas je, mislim, provela kroz kuću.« »Da, jest.« »I, sviđa vam se?« »Veoma.« »Drago mi je. Naravno, to je tek sjena onoga što je nekoć bila. Ali opet, kao što me djeca neprekidno podsjećaju, to što je uopće imamo... Zbilja mislim da su kuće iz osamnaestoga stoljeća najljepše. Tako civilizirano stoljeće. Kuća u kojoj sam ja odrasla bila je velika viktorijanska rugoba. Sada je to internat rimokatoličke škole i moram reći da je to pravo mjesto za opatice. Zbilja sam zabrinuta za jadne djevojčice. Toliko veoma mračnih hodnika i okretišta na stubištu. Kad sam bila mala, govorili smo da je puna duhova; ne mislim da je bila.

Sada možda jest. Tamo mi je umro otac, a rimokatolike sam mrzila iz dubine duše... Čuli ste, naravno, za sve te promjene na Standishu?« Kimnuo sam. »Jesam. Doduše tek ponešto, od svojih roditelja uglavnom.« Standish je bio tamošnja »velika kuća«, elizabetinska palača čija je obitelj, Rendallovi, otišla iz zemlje i započela nov život u Južnoj Africi. Sve je bilo prazno dvije godine, ali je nedavno prodano. Kupac je neki Londonac po imenu Peter Baker-Hyde, arhitekt koji radi u Coventryju. A Standish ga je privukao kao mjesto za ladanje jer je imao draž zabiti.

Rekoh: »Mislim da su ondje žena i kćerkica i dva skupocjena automobila, ali nema konja i pasa. A čujem i da čovjek ima dobre ratne preporuke - pravi heroj u Italiji. Očito je to dobro iskoristio: već je mnogo novca potrošio na obnavljanje kuće.« Izgovorio sam to pomalo kiselo jer se nijedan od novih bogataša nije zaputio prema meni: upravo sam tog tjedna saznao da su se gospodin Baker-Hyde i njegova žena pribilježili kod jednog mog tamošnjeg konkurenta, doktora Seeleyja.

Caroline se nasmijala. »On je gradski planer, je li? Vjerojatno će srušiti Standish i izgraditi igralište za koturaljkanje. Ili će možda kuću prodati Amerikancima. Oni će je prenijeti i ponovno tamo izgraditi, kao što su napravili s VVarviškim samostanom. Kažu da Amerikanca možete pridobiti da kupi bilo kakvu staru pocrnjelu gredu, samo ako mu kažete da dolazi iz Ardenske šume ili da ju je iskihnuo Shakespeare, ili takvo što.« »Kako si cinična!« rekla je njezina majka. »Meni to s Baker-Hydeovima zvuči ljupko.

Danas je u ovoj zemlji ostalo tako malo finih ljudi da im moramo biti zahvalni što su preuzeli Standish. Kad se samo sjetim svih tih pustih velikih kuća i što je samo od njih ostalo.

Zapanjena sam. Eno tamo Umberslade Halla, gdje je Pukovnikov otac znao ići pucati: sada je pun tajnica. VVoodcote zjapi prazan, vjerujem da je isto i s Meriden Hallom. Charlecote i Caughton su postali javni...« Govorila je s uzdahom, tonom sve ozbiljnijim, gotovo dubokim: i samo na trenutak izgledala je primjereno svojoj dobi. Onda je okrenula glavu i lice joj se promijenilo.

Začula je, kao i ja, blago zveckanje porculana i žličica tamo negdje u hodniku. Stavila je ruku na prsa, nagnula se prema meni te napola šaljivo napola zabrinuto promrmljala: »Evo stiže

ono što moj sin zove 'kosturova polka'. Znate, Betty ima pozitivan genij za ispuštanje šalica. A mi jednostavno nemamo porculana...« Zveckanje je postalo jače, a ona je zaklopila oči. »Jao, neizvjesnosti!« Doviknula je kroz otvorena vrata: »Pazi, Betty, kako hodaš!« »Pazim, gospođo!« stigao je srdit odgovor i u idućem se trenutku djevojka pojavila na vratima, namrštena i zajapurena, i mučila se da unese velik pladanj od mahagonija.

Ustao sam da joj pomognem, ali je istodobno ustala i Caroline. Znalački je iz Bettynih ruku uzela pladanj, spustila ga i pogledala. »Nije prolivena nijedna kap! Doktore, to je sigurno u vašu čast. Betty, vidiš tko nam je došao? On te onda sredio čudotvornim lijekom, sjećaš se?« Bettyje spustila glavu. »Da, gospođice.« Osmjehnuo sam se i rekao: »Kako si, Betty?« »Dobro sam, gospodine, hvala.« »Drago mi je to čuti i vidjeti da se smiješ. I da si tako okretna!« Govorio sam iskreno, ali izraz na njezinu licu blago je potamnio, kao da je mislila da je zadirkujem, a onda sam se sjetio kako mi se žalila zbog »ružnog šešira i haljine« koje je morala nositi zbog Ayresovih. Činjenica je da je bila prilično čudno odjevena, u crnu haljinu i bijelu pregaču s uškrobljenim manšetama i ovratnikom koji su joj smanjivali zapešća i vrat, a na glavi je imala nestašnu nabranu kapicu, odjevni predmet koji ne vjerujem da sam po salonima u Warwicku vidio još od predratnih vremena. Ali jednom viđenu u tom staromodnom, jznošenom elegantnom kompletu bilo ju je teško zamisliti u drugoj odjeći.

I izgledala je sasvim zdravo i potrudila se da razdijeli šalice i kriške kolača kao da je sve sasvim u redu. Kad je to obavila, čak nam je uputila »kniks«, kao uniformiran naklon. Gospođa Ayres rekla je: »Hvala, Betty, to će biti dovoljno«, a ona se okrenula i otišla. Čuli smo sve slabije tupkanje i trenje njezinih cipela s tvrdim potplatima dok se vraćala u podrum.

Caroline je spustila šalicu čaja za Gypa i rekla: »Jadna Betty. Nije rođena poslužiteljica.« Ali njezina je majka progovorila popustljivo: »Moramo joj dati više vremena. Uvijek se sjećam kako je moja pratetka govorila da dobro vođena kuća nalikuje na oštrigu. Djevojke dolaze kao zrnce pijeska, znate, a deset godina poslije odlaze kao biseri.« Obraćala se i meni i Caroline — očito zaboravljajući, na trenutak, da je i moja majka nekoć bila zrnce pijeska o kakvu je govorila njezina pratetka. Mislim da je to zaboravila i Caroline. Obje su udobno sjedile u svojim naslonjačima, uživale u čaju i kolačima što im ih je Betty pripremila i potom onako nespretno donijela, pa izrezala i poslužila na tanjurićima i u šalicama koje će, na zvuk zvonca, domalo odnijeti i oprati... Taj put nisam ništa rekao. I ja sam sjedio i uživao u čaju i kolaču. Ako kuća kao oštriga vrijedi i za Betty i profinjuje ju i prerušava tanašni sloj po sloj svojim posebnim šarmom, onda je, pretpostavljam, sličan proces počeo i u meni.

Upravo kako je Caroline predvidjela, njezin nam se brat nije pridružio toga dana: stoga me ona nešto kasnije ispratila do mog automobila. Pitala me vozim li ravno u Lidcote. Rekoh joj da namjeravam nekoga nazvati u drugom selu. A kad sam imenovao to dotično selo, rekla je: »Joj, onda morate nastaviti kroz park, pa onda izaći na druga vrata. Mnogo je brže nego da se vratite na put odakle ste došli i vozite okolo. Put je loš kao i ovaj, zato pazite na gume.« Onda joj je sinulo: »Ali, čujte. Bi li vam bilo od koristi da se tim parkom češće služite? Kao prečac od pacijenta do pacijenta?« »Pa«, rekoh dok sam razmišljao o tome, »mogao bih, itekako.« »Onda se morate njime koristiti kad god poželite! Samo mi je žao što o tome nisam prije razmišljala. Vidjet ćete da su vrata zatvorena žicom, ali to je samo zbog toga što smo poslije rata imali problema sa skitnicama koje su tu ulazile. Samo ih pričvrstite za sobom jer zapravo nikad i nisu zaključana.«

Rekoh: »Zbilja vam neće smetati? Ni vašoj majci, ni bratu? Držim vas za riječ, znate, i bit ću tu svaki dan.« »Bit će nam drago. Je li tako, Gyp?« Otkoračila je i stavila ruke na bokove, pa me gledala kako pokrećem auto i zaokrećem.

Onda je pucnula prstima psu te su otišli preko šljunka.

Ja krenuh oko sjevernog dijela kuće u potragu za ulazom na drugi prilaz: kretao sam se sporo, ne baš siguran jesam li na pravom putu, i slučajno sam uhvatio pogled na Roderickovu sobu. Nije primijetio moj automobil, ali ja sam njega u prolazu unutra vidio jasno: sjedio je za svojim stolom, obraza oslonjena na ruku, buljio je u papire i otvorene knjige pred sobom kao da je potpuno frustriran i premoren. poslije toga postao mi je običaj da subotom svraćam u Hali na čaj s njegovom majkom i sestrom. A kako sam se počeo koristiti Hundredsom na svojim putovanjima između dva slučaja, tako sam ondje bivao često. Jedva sam čekao da im odem u posjet - bili su potpuna suprotnost ostalom dijelu moje obične egzistencije. Nikad nisam ušao u park i zatvarao vrata za sobom pa potom prolazio duž obrasla prilaza a da nisam imao majušan osjećaj pustolovnog uzbuđenja. Kad god bih prilazio toj crvenoj kući koja se runila, imao sam osjećaj da se običan život djelićkom nakosio i da sam skliznuo u neko drugo, čudnije, prilično rijetko područje.

Ayresovi su mi se počeli sviđati takvi kakvi su bili. Najviše sam se viđao s Caroline.

Otkrio sam da se gotovo svakodnevno odlazi šetati u park, tako da sam često znao opaziti njezinu nezamjenjivu dugonogu figuru širokih kukova, a s njom i Gypa kako kraj nje prosijeca put kroz visoku travu. Ako je bila dovoljno blizu, zaustavio bih auto, spustio prozor, pa bismo popričali kao da imamo vremena na pretek. Uvijek je djelovala kao da je usred nekog posla, uvijek je sa sobom imala vreću ili košaru punu voća, gljiva ili suharaka. Mislio sam da je jednako tako mogla biti i kći farmera: što sam više upoznavao stvari na Hundredsu, to sam bio tužniji što je njezin život, kao i život njezina brata, tako pun rada i s tako malo zadovoljstva. Jednoga mi je dana jedan susjed darovao nekoliko lončića meda iz svoga pčelinjaka jer sam mu izliječio sina od vrlo ružnog slučaja hripavca. Sjetio sam se da je Caroline čeznula za medom kad sam prvi put bio u posjetu kući, pa sam joj donio jedan vrč. Učinio sam to ležerno, a ona je bila očarana i oduševljena tim darom te ga je pridigla prema suncu da uhvati svjetlo i pokazala ga mami. »Joj, niste trebali!« »Zašto ne?« rekoh. »Jedan stari neženja poput mene.« Gospođa Ayres je rekla meko, gotovo s prizvukom prijekora: »Doktore Faraday, vi ste zaista odveć ljubazni prema nama.« Ali činjenica je da su moje ljubaznosti bile sitnice — stvar je bila u tome da je ta obitelj živjela na tako izoliran i neizvjestan način da je udar svakog slučajnog naleta sudbine, lošeg ili dobrog, osjećala s dodatnom silinom. Sredinom rujna, na primjer, kad sam tretirao Rodericka već gotovo mjesec dana, dugo je ljeto napokon prepuklo. Nakon cijeloga dana grmljavine uslijedili su pad temperature i dva-tri proloma oblaka: Hundredsov je izvor spašen — muža je prvi put u nekoliko mjeseci tekla glatko i Rodovo je olakšanje bilo očito — bilo ga je gotovo bolno gledati. Cjelokupno mu je raspoloženje sinulo. Više je vremena provodio podalje od radnog stola i počeo je gotovo nadahnuto razgovarati o poboljšanjima na farmi. Doveo je nekoliko radnika da pomognu u polju.

A kako su već ionako zarasli travnjaci s promjenom godišnjega doba uzbujali od života, naložio je nadstojniku imanja Barrettu da navali s kosom. Izronili su sočni i dotjerani kao netom ostrižena ovca, pa je i kuća izgledala impresivnije — više, mislio sam, onako kako je bilo i zamišljeno da izgleda, više onakva kakvom sam je vidio u onom svom dječačkom obilasku prije trideset godina.

U međuvremenu, u onoj susjednoj palači Standishu, gospodin i gospođa Baker-Hyde već su se

sasvim udomaćili. Više ih se viđalo u kraju. Gospođa se Ayres srela sa ženom Diane tijekom jednog od svojih rijetkih odlazaka u kupnju u Leamington i ustanovila je da je šarmantna, upravo kako se i nadala. Nošena tim susretom, počela je razmišljati o tome da priredi »malo sijelo« na Hundredsu, kao dobrodošlicu pridošlicama.

Bilo je to zasigurno negdje krajem rujna. Ispričala mi je sve o tome dok sam sjedio s njom i Caroline nakon jednog tretmana Rodove noge. Pomisao na to da bi se Hundreds mogao otvoriti nepoznatima blago me uznemirila i moje je lice očito pokazalo što osjećam. »Joj, znate, mi smo vam u starim danima znali priređivati dvije ili tri zabave mjesečno«, rekla je. »Čak i za vrijeme rata uspijevala sam upriličivati večere za oficire koji su kod nas bili na položaju. Istina je da su tada točkice išle brže. Sada ne mogu pozvati ljude na večeru. Ali, imamo Betty, na kraju krajeva. Posluga u takvim stvarima pokazuje razliku, a već se može u nju imati povjerenja kad krene uokolo sa zdjelom. Mislila sam da to bude zabava uz piće, za ne više od deset ljudi. Možda Desmondovi, Rossiterovi...« »Doktore Faraday, naravno da i vi morate doći«, rekla je Caroline kad je glas njezine majke polako jenjavao. »Da«, rekla je gospođa Ayres. »Naravno da morate!« Rekla je to dovoljno toplo, ali uz majušno oklijevanje, a ja je nisam mogao okriviti zbog toga, jer premda sam sada bio redovit gost u toj kući, teško da sam bio i obiteljski prijatelj.

Rekavši to, srčano je prepilila stvar. Jedine slobodne večeri imao sam nedjeljom i obično sam ih provodio s Grahamovima. Ali, rekla je da je nedjelja uvečer dobra kao svaka druga večer i smjesta je izvadila rokovnik i predložila nekoliko datuma.

Toga smo dana došli dotle, a kako se zabava više nije spominjala nakon mog sljedećeg posjeta, pitao sam se je li na koncu ta zamisao isparila. No, nekoliko dana poslije, dok sam prolazio prečacem kroz park, vidio sam Caroline. Rekla mi je da je nakon silne prepiske između njezine mame i Diane Baker-Hyde domjenak napokon dogovoren za treću nedjelju od toga dana.

Govorila je bez osobitog oduševljenja. Rekoh: »Ne izgledate odveć oduševljeno.« Zadigla je ovratnik na jakni i vrhove navukla preko brade. »Ali, naprosto se klanjam pred neizbježnim«, rekla je. »Znate, većina ljudi misli da je mama strašan sanjar, ali kad ona ima neku zamisao, nema se svrhe truditi da je se od nje odgovori. Rod kaže da će priređivanje domjenka u kući u ovom stanju u kojem jest biti kao da Šarah Bernhardt glumi Juliju bez jedne noge. A moram reći, u pravu je. Može se dogoditi da ja tu noć ostanem u malom salonu uz Gypa i radio. To mi je mnogo zabavnije nego dizati sav taj glamur za ljude koje čak i ne poznajemo i koji nam se vjerojatno neće ni svidjeti.« Činilo se kao da se stidi dok je to govorila, a njezin mi glas nije zvonio sasvim iskreno, te je, dok je i dalje gunđala, bilo jasno da do neke mjere jedva čeka taj domjenak jer se idućih nekoliko tjedana sva dala na čišćenje i sređivanje Halla, često motajući kosu u turban i spuštajući se na koljena kraj Betty i dnevne pomoćnice, gospođe Bazeley. Kad sam god došao u kuću, zatjecao sam ih kako dižu tepihe i tuku ih, na praznim su se zidovima pojavile slike, a pojavili su se i razni dijelovi pokućstva što su ih donijele iz skladišta. »Čovjek bi pomislio da dolazi kraljica!« rekla mi je gospođa Bazeley kad sam jedne nedjelje sišao u kuhinju da pripremim slanu vodu za Rodov tretman. Došla je na dodatni dan. »Sva ta strka, ne znam. Jadna je Betty dobila žuljeve. Betty, pokaži doktoru prste!« Betty je sjedila za stolom i čistila razne komade srebra laštilom za metal i komadom bijelog platna, ali je na riječi gospođe Bazeley spremno odložila krpu i pokazala mi dlanove — tražila je pozornost, pomislio sam. Nakon tri mjeseca na Hundredsu njezine su djetinje ruke postale grube i prljave, ali ja sam je uhvatio za vrh jednoga prsta i prodrmao ga. »Hajde«, rekoh joj, »kakve bi tek dobila u polju, ili u tvornici. To su dobre seljačke ruke,

eto.«

»Seljačke ruke!« rekla je gospođa Bazeley, a Betty se s prizvukom povrijeđenost okrenula laštenju. »Najgore je dobila od rada na tim lusterima. Svaka ta - da prostite, doktore - prokleta kap što joj ju je gospođica Caroline dala ovaj posljednji tjedan. Ali ti lusteri, treba ih spustiti.

Prijašnjih godina dolazili bi ljudi i odnosili ih u Brummagem i potapali ih. Muka nam je od svega toga«, rekla je opet, »za nekoliko pića, čak ni za večeru. A dolaze samo ljudi iz Londona, a?« Ali, pripreme su se nastavljale i gospođa Bazeley, kako sam primijetio, radila je jednako marno kao i ostali. Bilo je teško, napokon, ostati nezaveden novinom cijele stvari, jer te godine strogog racioniranja čak je i mala privatna zabava bila radost. Još se nisam sreo s Baker-Hydeovima, pa sam bio znatiželjan da ih upoznam — znatiželjan sam bio i da vidim Hali u novom ruhu, u stilu njegovih boljih dana. A i sam sam, otkrih to na vlastito iznenađenje i žalost, bio malčice uzrujan. Osjećao sam da se moram nekako suživjeti s okolnostima, ali nisam bio siguran kako. U petak tog vikenda ošišao sam se. U subotu sam zamolio svoju gazdaricu gospođu Rush da mi odnekud iskopa večernje odijelo. Našla je gornji dio fraka, ali su ga moljci izgrizli oko šavova, a bluza je na nekim mjestima bila toliko pohabana da je morala isjeći repove kako bi je zakrpala. Kad sam se naposljetku pogledao u zamagljenu prugu zrcala na vratima ormara, moj izgled zgotovljen po principu 'popravi i zakrpi' nije baš bio očaravajući. Kosa mi se odnedavno počela prorjeđivati, pa sam onako svježe ošišan izgledao kao da sam ćelav na sljepoočnicama.

Te sam noći bio u posjetu kod jednog pacijenta zbog čega mi je vid bio zamućen od nespavanja.

Izgledam kao moj otac, shvatio sam, ili kako bi moj otac izgledao da je odnekud obukao večernje odijelo - kao da bih bio sretniji u smeđoj kuti i s pregačom, kao trgovac.

Graham i Anne koje je škakljala pomisao na mene kako se petljam s Ayresovima, umjesto da u nedjelju večeram s njima, pozvali su me da svratim na piće kad budem išao na domjenak.

Otišao sam kao ovčica i, kao što sam i očekivao, Graham se na sam pogled na mene počeo grohotom smijati, a Anne mi je, mnogo ljubaznija, očetkala ramena, a potom me natjerala da razvežem kravatu da mi je ona sama ponovno sveže. »Eto. Izgledate savršeno lijepo«, rekla mi je kad je završila glasom kojim govore pristojne žene kad daju komplimente muškarcima koji nisu lijepi.

Graham je rekao: »Nadam se da si obukao potkošulju! Morrison je prije nekoliko godina bio na jednom takvom primanju u Hallu. Veli da mu je to bila najhladnija noć u životu.« Činjenica jest bila, vrelo ljeto zamijenila je vrlo promjenjiva jesen, a dani su bili svježi i vlažni. Kiša je počela doslovce u trenutku kad sam krenuo iz Lidcotea i pretvorila prašnjave seoske putove u blatne pruge. Morao sam s dekom preko ramena istrčati iz auta da otvorim vrata parka, a kad sam izbio s kaljava prilaza i dovezao se na čistinu sa šljunkom, opčinjeno sam se zablenuo u Hali: nikada prije nisam bio pred njim tako potkraj dana, a on je, s onim svojim neravnomjernim obrisima, izgledao kao da krvari u nebo koje se brzo mračilo. Pohitao sam uza stube i povukao zvonce - kiša je sada lila kao iz kabla. Nitko mi nije došao otvoriti. Šešir mi je uleknuo. Na kraju sam, od straha da se ne utopim, otvorio nezaključana vrata i ušao sam.

Bio je to jedan od trikova te kuće, da ima izrazito različit ugođaj vani i unutra. Zvuk kiše stišao se u času kad sam za sobom zatvorio vrata, a ja se nađoh u predvorju u kojem je bila upaljena blaga električna rasvjeta, dovoljno jaka da da sjaj svježe uglačanu podu. Na svakom stolu bile su posude s cvijećem, kasnoljetne ruže i brončane krizanteme. Kat iznad bio je mutno osvijetljen, kat iznad njega čak mutnije, pa se tako stubište uzdizalo u sjene - staklena kupola na krovu držala je posljednju svjetlost u suton i kao da je bila zaustavljena u mraku, djelovala je poput velikog prozračnog diska. Tišina je bila savršena. Skinuo sam promočen šešir i otro vodu s ramena pa zakoračio blago naprijed, ali sam onda naprosto stao u središtu osvijetljena prizemlja i zagledao se gore.

Onda sam se uputio niz južni hodnik. Mali salon bio je topao i osvijetljen, ali prazan: idući dalje, ugledao sam jače svjetlo na otvorenim vratima salona pa sam pošao prema njemu. Na zvuk mojih koraka Gyp je zalajao, a trenutak potom dotrčao i propeo se preda mnom željan gužve. Za njim je došao Carolinein glas: »Roddie, jesi li to ti?« Te su riječi imale prizvuk napetosti. Prišao sam bliže i nesigurno doviknuo: »Ja sam, nažalost! Doktor Faraday. Ušao sam sam. Nadam se da ne zamjerate. Jesam li očajno uranio?« Začuo sam smijeh. »Nimalo. Mi očajno kasnimo. Dođite i nađite me! Ja ne mogu po vas.« Govorila je, pokazalo se, s vrha malih Ijestava uz jedan dalji zid u salonu. Nisam isprva znao zašto odozgo: zaslijepio me salon. Prostorija je bila dovoljno upadljiva i kad sam je viđao u polusvjetlu i s prekrivenim pokućstvom, ali sada su njezine profinjene počivaljke i naslonjači bili otkriveni, a luster - vjerojatno jedan od onih zbog kojih je Betty dobila plikove - sjao je kao visoka peć. Gorjelo je još nekoliko manjih svjetiljki, a svjetlo se hvatalo i odbijalo od lake pozlate po raznim ornamentima i zrcalima, nadasve od regentske žute boje na zidovima.

Caroline je vidjela kako trepćem. »Oči će vam začas prestati suziti, ne brinite se. Skinite kaput, molim vas, i poslužite se pićem. Mama se još odijeva, a Rod se uvalio u rješavanje nekog problema oko farme. A ja moram dovršiti ovo.« Tek sam tada shvatio što je radila: išla je oko sobe s punom šakom pribadača i pribijala rubove žutog papira koji se odlijepio ili se ispupčio na zidu. Prišao sam joj da joj pomognem, ali upravo kad sam stao kraj nje pritisnula je posljednju, pa sam joj stoga pridržao drvene ljestve i ponudio joj ruku da se uhvati kad je silazila. A to je morala izvesti vrlo oprezno i zadižući rub suknje: imala je modru večernju haljinu od šifona i srebrne cipele i rukavice, a kosu je s jedne strane pričvrstila dijamantnom kopčom. Haljina je bila stara i, ruku na srce, ne odveć pristala.

Dubok izrez oko vrata otkrivao joj je istaknute ključne kosti i tetive na vratu, a steznik joj je bio pretijesan za bujna prsa. Na kapcima je imala malčice boje, na obrazima rumenilo, usne su joj, crvene od ruža, bile iznenađujuće pune i velike. Pomislio sam zapravo koliko bi ljepša i više nalik na sebe bila kad bi otrla lice i kad bi na sebi imala onu svoju bezličnu suknju i Aertexovu bluzu, i kako bih je radije vidio u tome. Ali, bio sam svjestan vlastitih nedostataka pod tim teškim svjetlom. Kad sam je sproveo na sigurno tlo, rekoh joj: »Caroline, divno izgledate.« Grubo joj je lice postalo za nijansu rumenije. Izbjegla mi je pogled i rekla psu: »A još nije ništa popio! Zamisli kako ću mu dobro izgledati kad ugleda dno koktela, a Gyp?« Bila je zlovoljna, shvatio sam, i ne baš sasvim svoja. Pomislio sam da je naprosto uznemirena zbog večeri pred nama. Povukla je zvonce za Betty. Začula se prigušena škripa žice koja se nevidljivo pomaknula u zidu. A onda me odvela do ormarića za posuđe u kojem je poslagala mnoštvo lijepih starih čaša od brušena kristala te za to vrijeme prilično impresivan izbor pića: šeri, džin, talijanski vermut, piva i limunadu. Ja sam donio pola boce Navy ruma kao prilog domjenku i samo što smo natočili dvije čašice pojavila se Betty. Bila je dotjerana u skladu sa svim ostalim u kući: suvratci rukava, ovratnik i pregača bili su zasljepljujući bijeli, a kapica joj je bila ljepša nego obično, s okomitim volanom kao vafli na sladoledu. Ali ona je donosila pladnjeve sa sendvičima i djelovala je toplo i pomalo uznemireno. Caroline ju je zvala da odnese ljestve, pa je hitro i ne baš ljupko otišla da ih podigne. Zasigurno je to učinila odveć hitro ili je podcijenila njihovu težinu. Zahvatila je nekoliko stuba pa su joj tresnule na pod.

Caroline i ja smo se stresli, a pas je zalajao. »Gyp, idiote jedan, tiho!« rekla je Caroline, pa nastavila istim glasom: Što to radiš, za Boga miloga?« »Ne radim ništa!« odgovorila joj je djevojka i zatresla glavom pa joj je skliznula kapica. »Ljestve su nezgodne, ništa više. Sve je nezgodno u ovoj kući.« »Ne budi glupa!«

»Nisam glupa!« »Dobro je«, rekao sam tiho dok sam pomogao Betty da podigne ljestve. »Sve je u redu.

Ništa se nije slomilo. Možeš li?« Mračno se zapiljila u Caroline, ali je šutke odnijela ljestve - zamalo izbjegavši gospođu Ayres koja je upravo stala na vrata i uhvatila sam kraj tog meteža. »Kakva je to strka?« rekla je i ušla u prostoriju. »Zaboga!« A onda je vidjela mene. »Doktore Faraday, već ste došli. Kako lijepo izgledate. Što ćete sada misliti o nama?« Umekšala je manire i izraz na licu dok mi je prilazila i pružala mi ruku. Bila je odjevena kao elegantna francuska udovica, u tamnu svilenu haljinu. Na glavi je imala šal od čipke, svojevrsnu mantillu koju je oko vrata pričvrstila brošem od lave. U prolazu ispod lustera zaškiljila je prema gore, a obrazi su joj se podigli. »Kako su samo snažna ova svjetla! U starim danima sigurno nisu bila tako sjajna. Valjda su nam tada oči bile mlađe... Caroline, dušo, daj da te vidim.« Nakon one strke oko Ijestava Caroline je izgledala zlovoljnije nego ikad. Zauzela je manekensku pozu i rekla manekenskim glasom, prilično nakostriješeno: »Može proći? Nije baš doraslo tvom standardu, znam.« »Ali, kakva glupost«, rekla je njezina majka. Njezin me ton podsjetio na Annein. »Zbilja izgledaš vrlo dobro. Samo pričvrsti rukavice, tako... Još nema glasa od Rodericka? Nadam se da ne zabušava. Poslijepodne je gunđao zbog svog večernjeg odijela i rekao da mu je odveć široko.

Rekla sam mu, zbilja, da je sretan što uopće i ima odijelo... Hvala vam, doktore Faraday. Da, šeri, molim.« Pružio sam joj piće — uzela je čašu i odsutno mi se osmjehnula. »Možete li zamisliti?« rekla je. »Ova kuća odavno nije bila otvorena za posjete, osjećam se gotovo nervozno.« Rekoh: »Čujte, nitko ne bi rekao.« Nije slušala. »Bila bih mirnija da mi je sin tu. Ponekad, znate, mislim da zaboravlja da je on glava Hundredsa.« Prema onome što sam vidio u Rodericka u posljednjih nekoliko tjedana nije baš izgledalo da on to zaboravlja, a pogledavši Caroline vidio sam jasno da i ona tako misli. Ali gospođa Ayres nastavila je nemirno gledati oko sebe. Otpila je samo jedan mali gutljaj pića, potom odložila čašu i otišla do ormarića zabrinuta je li izvađeno dovoljno boca šerija. Poslije toga provjerila je kutije s cigaretama i iskušala rade li stolni upaljači, jednog po jednog. Uto ju je iznenadan nalet dima iz kamina natjerao da ode do ognjišta i pobrine se za neočišćen dimnjak i košaru vlažna drva.

Ali nije bilo vremena da se ode po novo drvo. Jer, ona se ukočila kad smo začuli glasove u hodniku i pojavili su se prvi pravi gosti: Bili i Helen Desmond, par iz Lidcotea koji sam poznavao izdaleka, gospodin i gospođa Rossiter koje sam poznavao samo po viđenju i jedna postarija usidjelica, gospođica Dabney. Došli su skupa, stiješnjeni u autu Desmondovih, da uštede na gorivu. Zalili su se na vrijeme i natovarili Betty promočenim šeširima i kaputima. Ona ih je uvela u salon, a njezina je kapica, pak, ponovno stajala na mjestu. Učinilo mi se kao da je kroz nju prostrujao dašak njezine ćudi. Uhvatio sam njezin pogled i namignuo joj. Na tren se prenerazila, a onda je spustila bradu i osmjehnula se kao dijete.

Nitko me od novopridošlih nije prepoznao u tom večernjem odijelu. Rossiter je bio umirovljeni sudac za prekršaje, Bili Desmond posjedovao je velik komad zemlje i nisu bili od onih ljudi s kakvima obično imam posla. Prva me prepoznala Desmondova žena. »Jao«, rekla je uznemireno. »Nadam se da nitko nije bolestan!« »Bolestan?« rekla je gospođa Ayres. A onda dodala s lakim društvenim smijehom: »Ma kakvi. Doktor je večeras naš gost! Gospodine i gospođo Rossiter, vi poznajete doktora Faradaya, pretpostavljam. A vi, gospođo Dabney?«

Gospođu Dabney slučajno sam liječio jedan ili dva puta. Bila je popriličan hipohondar, pripadala je vrsti pacijenata od kojih liječnik može sasvim dobro živjeti. No, bila je od staromodne »kakvoće« s arogancijom prema liječnicima opće prakse i mislim da se iznenadila što me vidi tu na Hundredsu s čašom ruma u ruci. To je iznenađenje, pak, progutala opća graja pri dolasku jer svatko je imao što reći svakome, pića su se nalijevala i dodavala, a tu je bio i Gyp, dragi Gyp, koji se probijao od osobe do osobe da ga prokuštraju i pomiluju.

Onda je Caroline ponudila cigarete, a gosti su dobili prigodu da je dobrano odmjere. »Tako mi svega!« rekla je gospođa Rossiter sa silnom pristojnošću. »Tko je ova mlada ljepotica!« Caroline je nagnula glavu. »Nažalost, samo obična stara Caroline pod ružem.« »Hajde, draga, ne budi smiješna«, rekla je gospođa Rossiter i uzela cigaretu iz kutije. »Izgledaš zanosno. Prava kći svoga oca, a on je bio vrlo zgodan muškarac.« Obratila se gospođi Ayres: »Pukovniku bi bilo drago da može vidjeti ovu sobu u ovome izdanju, zar ne, Angela?

Tako je volio zabave. Odličan plesač, odličan stav. Sjećam se kako sam vas jednom gledala kad ste plesali u Warwicku. Bio vas je užitak gledati - bila si kao pahulja maslačka. Mladi danas očito ne znaju stare plesove, a što se tiče modernih plesova, evo, ne krijem svoju dob, ali moderni su plesovi za mene vulgarni. Samo cupkanje, kao prizor iz umobolnice. Nije zdravo. Što vi velite, gospodine Faraday?« Dao sam neki općenit odgovor pa smo o tome razgovarali neko vrijeme, ali razgovor se domalo vratio na velike zabave i balove koji su se u prošlosti priređivali u okrugu, a ja sam tu imao malo što pridodati. »Sigurno je bila tisuću devetsto dvadeset osma ili deveta«, čuo sam kako gospođa Dabney govori o nekom osobito blještavom događaju i već sam se jetko počeo prisjećati svog života tih godina kad sam bio student medicine u Birminghamu, kad sam spadao s nogu zbog pretjerana rada, izgladnio, a živio sam u dikensovskom potkrovlju čiji je krov prokišnjavao, kadli zalaje Gyp. Caroline ga je uhvatila za ogrlicu da ga spriječi da poleti iz sobe.

Postali smo svjesni glasova u hodniku, od kojih je jedan očito bio dječji - »Je li to pas?« - pa su naši glasovi zamrli. Na vratima se pojavila skupina ljudi: dva muškarca u dugim kaputima, zgodna žena u živoj koktel-haljini i lijepa djevojčica od svojih osam ili devet godina.

Djevojčica nas je sve iznenadila. Kako smo saznali, bila je to kći Baker-Hydeovih, Gillian. No, drugog su muškarca očito očekivali, barem gospođa Ayres. Osobno nisam ništa čuo o njemu. Predstavili su ga kao mlađega brata gospođe Baker-Hyde, gospodina Morleyja. »Znate, ja sam općenito za vikend ovdje s Diane i Peterom«, rekao je dok se rukovao s ljudima, »pa sam im se pridružio. Nismo zakasnili na velik početak, je li?« Zazvao je svog šogora: »Peter! Tebe će izbaciti iz ovog okruga, stari moj!« Mislio je na njihova odijela, jer smo Bili Desmond, gospodin Rossiter i ja bili u staromodnim večernjim odijelima, a gospođa Ayres i ostale dame bile su u haljinama do poda.

Ali strana Baker-Hydeovih bila je spremna osmijehom odagnati zbunjenost zbog toga, a nekako smo, zapravo, mi ostali na koncu osjećali da smo loše odjeveni. Ne može se reći da su se gospodin i gospođa Baker-Hyde na bilo koji način ophodili svisoka. Naprotiv, moram reći da su bili savršeno ljubazni i uljudni te večeri — premda s izvanrednom uglađenošću, tako da sam dobro razumio zbog čega su neki tamošnji ljudi mogli imati osjećaj da ne znaju ništa o seoskim stvarima. Djevojčica je imala nešto od njihove poze, očito spremna da s odraslima razgovara kao sa sebi ravnima, ali je još uvijek u biti bila dijete. Na primjer, očito joj je bilo zabavno gledati Betty s pregačom i kapicom, a izvela je i malu predstavu jer se bojala Gypa. Kad su dijeljena pića, ona je dobila limunadu, ali je tako zahtijevala da joj se da vino da joj je naposljetku otac prelio malo iz svoje čaše. Odrasli iz Warwickshirea s užasom su gledali kako šeri nestaje u njezinoj čaši.

Brat gospođe Baker-Hyde, gospodin Morley, nije mi se dopao od samog početka. Imao je, čini mi se, oko dvadeset sedam, imao je zalizanu kosu i američke naočale bez okvira, a pošlo mu je za rukom da nam vrlo brzo da do znanja da radi za neku londonsku reklamnu agenciju, ali je upravo počeo stvarati ime u filmskoj industriji tako što »piše tritmente«. Nije, na našu sreću, elaborirao kakav je to bio tritment, a gospodin Rossiter, koji je krivo shvatio kraj njegova govora, pretpostavio je da je on zasigurno, kao ja, čovjek od medicine, što je dovelo do nekoliko minuta zbrke. Gospodin Morley snošljivo se nasmijao na tu zabunu. Vidio sam ga dok je pijuckao koktel kako me pogledava i otpisuje. Vidio sam i kako nas sve otpisuje, a da nije prošlo ni deset minuta. Gospođa Ayres, pak, kao domaćica bila je odlučna da bude gostoljubiva prema njemu. »Morate upoznati gospodu Desmond, gospodine Morley«, čuo sam kako mu govori dok ga je odvlačila od jednom malog skupa drugom. A onda, kad se vratio i stao kraj kamina s gospodinom Rossiterom i sa mnom, rekla je: »Vi gospodo tamo, morate sjesti... I vi, gospodine Morley.« Na tren ga je uhvatila ispod ruke kao da nije sigurna kamo bi ga smjestila, napokon ga je, a očito slučajno, odvela do sofe. Tamo je sjedila Caroline s gospođom Rossiter, ali sofa je bila dugačka. Gospodin Morley na trenutak je oklijevao, a onda se spustio na nju kao da se predaje na mjesto s Carolineine strane. Kad je to izveo, Caroline se pomaknula naprijed da nešto popravi na Gypovoj ogrlici. Taj je pokret imao nešto neiskreno u sebi pa sam pomislio: »Jadna Caroline!« i pretpostavljao da se pita kako da utekne. Ali onda se pomaknula natrag i tad sam joj vidio lice, a izgledala je čudno postiđena i podigla je ruku prema kosi na nekarakterističan, ženski način.

Zurio sam u nju pa u Morleyja čija je poza također djelovala usiljeno. Sjetio sam se cijelog posla i priprema koji su ulupani u jednu noć, sjetio sam se Carolineine prijašnje krhkosti. I s mračnim osjećajem prevare odjednom sam shvatio zbog čega je upriličen taj domjenak i što se gospođa Ayres, a očito i sama Caroline, nadala njime postići.

U trenutku kad me ta spoznaja pogodila, čak je i gospođa Rossiter ustala: »Moramo pustiti mlade da razgovaraju«, promrmljala je i zločesto odraslo pogledala svog muža i mene. A onda, pružajući praznu čašu: »Doktore Faraday, hoćete li biti zlatni pa mi donijeti još malo šerija?« Odnio sam čašu do ormarića s pićem i nalio joj. U jednom od mnogih zrcala u prostoriji uhvatio sam pogled na sama sebe dok sam to radio: na svjetlu koje ne oprašta, s bocom u ruci, više sam nego ikada nalikovao na proćelava trgovca. Kad sam vratio čašu gospođi Rossiter, progovorila je ekstravagantno: »Puno vam hvala.« Ali smiješila se kao i gospođa Ayres kad sam i njoj napravio istu uslugu, a pogled joj je bježao s mene još dok mi se obraćala. Zatim je nastavila razgovarati sa svojim mužem.

Možda je tome krivo moje raspoloženje koje je bilo u silaznoj putanji, možda uglađenost Baker-Hydeovih s čime se ništa nije moglo natjecati, ali domjenak koji jedva da je i započeo kao da je izgubio svoj sjaj. Čak se i salon čudno smanjio, pomislio sam, sada kad je rulja iz Standisha ušla u njega. Kako je večer napredovala, gledao sam ih kako se svojski trude da joj se dive, hvale regentske dekoracije, luster, tapete, strop, a osobito je gospođa Baker-Hyde polako obilazila i divila se dok je gledala jednu stvar, pa drugu. Ali prostorija je bila velika i dugo nije bila zagrijavana: u kaminu je održavana pristojna vatra, no kroza zrak su se šuljale hladnoća i vlaga zbog čega se nekoliko puta stresla i protrljala gole ruke. Naposljetku se privukla bliže kaminu i rekla da želi izbliza pogledati par profinjenih, pozlaćenih naslonjača koji su stajali svaki sa svoje strane kamina, a kad joj je rečeno da je presvlaka na sjedalima original iz 1820-ih, i da je ovlašteno išla uz gradnju oktogonalne sobe, rekla je: »Tako sam i mislila. Sreća što su preživjele!

U Standishu su bile prekrasne presvlake kad smo se doselili, ali su ih praktički izjeli moljci pa smo ih se morali riješiti. Velika šteta.«

»To je zbilja šteta«, rekla je gospođa Ayres. »Te su presvlake bile predivne.« Gospođa Baker-Hyde ovlaš se okrenula prema njoj. »Vidjeli ste ih?« »Jesam, naravno«, odgovorila je gospođa Ayres, jer ona i Pukovnik zasigurno su bili česti gosti u Standishu tih dana. I sam sam jednom bio u toj kući kad sam liječio jednog slugu i znam da je, kao i svi ostali, sada mislila na tamošnje mračne sobe i hodnike sa starim sagovima i tapiserijama, te lijepe linenfold-obloge koji su prekrivali doslovce svaki zid, a sada se za gotovo svaki - kako nam je Peter Baker-Hyde nastavio pričati - kad se pomnije pogledalo, pokazalo da su ga poharali kukci i da se moraju maknuti. »Strašno je kad se stvari moraju odstraniti«, rekla je njegova žena, možda kao odgovor našim ozbiljnim licima, »ali, čovjek se ne može vječno vezivati uz stvari, a spasili smo što smo mogli.« Ja rekoh: »Još nekoliko godina, pa će cijela kuća biti kompletno obnovljena. Randallovi su očito mislili da daju svoj doprinos naciji tako što će samo sjediti i pustiti da modernizacija klizi naprijed, ali po mom mišljenju, ako nemaju novaca za održavanje kuće, sve su odavno trebali spakirati i prepustiti nekom hotelu ili golf-klubu.« Pristojno je kimnuo gospođi Ayres. »A vi sve ovo dobro vodite! Rekli su mi da ste prodali veći dio svoje zemlje. Ne zamjeram vam, i mi razmišljamo da učinimo to isto s našom. Sviđa nam se vaš park,« Obratio se svojoj kćeri: »Zar ne, maco?« Sjela je kraj majke. »Dobit ću bijelog ponija«, rekla nam je veselo. »Naučit ću skakati na njega.« Majka joj se nasmijala. »I ja.« Pružila je ruku i pomilovala kćer po kosi. Na zglobu je imala srebrne narukvice koje su zazveckale kao zvonce. »Učit ćemo skupa, je li dušo?« »Još niste naučili jahati?« upitala je Helen Desmond. »Nimalo, nažalost.« »Osim ako se ne računaju motori«, progovorio je gospodin Morley sa svog mjesta za sofom. Upravo je bio dao cigaretu Caroline, ali sada se okrenuo od nje s upaljačem u ruci. »Imamo prijatelja koji ima motor. Da samo vidite Diane kao praši na njemu! Kao prava Valkira.« »Nemoj, Топу!« Skupa su se nasmijali tom nečemu što je očito bila privatna šala. Caroline je stavila ruku na kosu i blago pomaknula dijamantni češljić. Peter Baker- Hyde rekao je gospođi Ayres: »Vi, pretpostavljam, držite konje. Izgleda da ih svi ovdje drže.« Gospođa Ayres odmahnula je glavom: »Prestara sam za jahanje. Caroline s vremena na vrijeme unajmljuje konje od starog Patmorea u Lidecoteu, iako njegova ergela nije što je nekoć bila. Dok je moj muž bio živ, imali smo svoju.« »Vrlo lijepu«, dometnula je gospođa Rossiter. »A onda, za vrijeme rata, s takvim je stvarima bilo sve teže. A kad mi je sin ranjen, pustili smo sve to... Roderick je, znate, bio u RAF-u.« »O«, rekla je gospođa Baker-Hyde. »Mi mu to nećemo zamjeriti, zar ne Топу? Na čemu je letio? Mosquitoeima? Odlično! Jedan me prijatelj jednom popeo u njega i nisam mogla izaći.

Kao da vas netko sabije u konzervu sardina. Malo veslanja kod Anzia, to je više po mojoj mjeri. Ozlijedio je nogu, pretpostavljam. Žao mi je što to čujem. Kako mu je?« »Prilično dobro.« »Očuvati osjećaj za humor, to je najveća stvar, naravno... Voljela bih ga upoznati.« »I hoćete«, rekla je gospođa Ayres nesigurno, »i znam da bi se on želio upoznati s vama.« Zagledala se u ručni sat. »Zbilja, ne mogu vam se dovoljno ispričati što nije bio tu da vas dočeka.

Nažalost, to vam je najgore kad vodite vlastitu farmu: sve je nepredvidivo...« Podigla je glavu i pogledala oko sebe. Na trenutak sam pomislio da će pokazati na mene. Ali, umjesto toga, pozvala

je Betty. »Betty, daj, molim te, otrči u Roderickovu sobu i pogledaj što ga je zadržalo. Reci mu da ga svi čekamo.« Betty se zarumenjela zbog važnosti zadaće i izjurila van. Vratila se nakon nekoliko minuta i rekla da se Roderick odijeva i da će biti s nama čim uzmogne.

Večer se oduljila, no Rod se nije pojavljivao. Čaše su iznova punjene, a djevojčica je bivala sve živahnija i tražila da kuša još malo vina. Netko je dometnuo da je možda umorna i kakva joj je to počast što joj je dopušteno da bude budna i nakon vremena kad je trebala otići u krevet, na što ju je majka ponovno pogladila po kosi i rekla popustljivo: »Ali, više-manje puštamo je da jurca dok ne padne. Ne vidim svrhu u tome da ih šaljemo u krevet lijeganja radi.

To rađa svakakve neuroze.« Sama je djevojčica potvrdila visokim, drečavim glasom da nikad ne ide u krevet prije ponoći - i, štoviše, da joj uvijek daju da pije brendi poslije večere te da je jednom popušila pola cigarete. »Bolje da ovdje ne uzimaš ni brendi ni cigarete«, rekla je gospođa Rossiter, »jer teško bih mogla povjerovati da bi doktor Faraday odobrio takvo što djetetu.« Rekoh hinjeno strogo da ne bih, sigurno ne bih. Caroline se ubacila, tiho, ali jasno: »A ne bih ni ja, dovoljno je loše to što male zloće stavljaju ruku na svaku naranču...«, na što je gospodin Morley okrenuo glavu prema njoj sa zaprepaštenim izrazom lica i tu je nastupila duga neugodna šutnja koju je prekinula Gillian izjavom da je, ako želi popušiti cigaretu, mi ne možemo spriječiti, no ako joj je doista stalo do toga, može uzeti i cigaru.

Jadna djevojčica. Nije bila ono što bi moja majka nazvala dijete koje »uzima«. No, mislim da nam je svima bilo drago što je bila ondje jer nam je, kao mače s klupkom vune, svima dala nešto u što možemo gledati i smješkati se kad razgovor zastane. Samo je gospođa Ayres, primijetio sam, ostala odsutna - očito, razmišljala je o Rodericku. Kako ni nakon petnaest minuta od njega nije bilo nikakva znaka, ponovno je poslala Betty u njegovu sobu, a taj se put djevojka vratila gotovo istog časa. Vratila se uznemirena, kako mi se činilo, i brzo otišla ka gospođi Ayres pa joj nešto šapnula na uho. Mene je u tom trenutku zagnjavila gospođa Dabney - tražila je savjet zbog neke svoje boljetice — i nikako se nisam mogao pristojno izvući, osim da odem. Kako bilo, vidio sam da se gospođa Ayres ispričava društvu i sama odlazi k Rodericku.

Nakon toga, čak i uz djevojčicu koja nas je zabavljala, domjenak se rasuo. Netko je primijetio da kiša još pada pa smo se svi okrenuli i zahvalni dobovanju kiše po prozoru stali razgovarati o vremenu, poljodjelstvu i stanju u zemlji. Diane Baker-Hyde primijetila je gramofon i zamolila bismo li mogli dobiti malo glazbe. Ali, očito joj se ploče nisu dopadale pa je nakon što ih je brzopotezno pregledala, razočarana odustala od te misli.

Onda je pitala: »A može li klavir?« »To nije klavir, neznalice«, rekao je njezin brat i ogledao se. »To je spinet. Je li tako?« Kad je saznala da je to zapravo flamansko čembalo, gospođa Baker-Hyde rekla je: »Ma nemojte! Kako divno! Gospođice Ayres, može li tko zasvirati na njemu? Nije odveć star i krhak? Топу svira sve vrste klavira. Što me tako gledaš, Топу, znaš da znaš.« Bez pogleda ili riječi za Caroline njezin je brat ustao od sofe, otišao do čembala i pritisnuo tipku. Zvuk je bio čudan, surovo neugođen, a Топу je, oduševljen time, sjeo na stolac i raspalio mahnit džez. Caroline je na trenutak sjedila sama i povlačila nit koja joj se oslobodila na jednom prstu srebrne narukvice. Onda je naglo ustala i otišla do kamina da doda drva u zadimljeno ložište.

Uto se vratila i gospođa Ayres. Iznenađeno je i užasnuto pogledala gospodina Morleyja za pijanom, a onda niječno odmahnula glavom pošto su je gospođa Rossiter i Helen Desmond s

nadom upitale: »Nikakva znaka od Rodericka?« »Nažalost, Rodericku nije dobro«, rekla je vrteći prsten na ruci, »i neće nam se nikako večeras pridružiti. Veoma mu je žao.« »Jao, kakva šteta!« Caroline je pogledala i upitala: »Mama, mogu li mu ja kako pomoći? I ja sam istupio naprijed da pitam istu stvar. Ali gospođa Ayres rekla je samo: »Ne, ne, sve je u redu. Dala sam mu aspirin. Naprosto se premorio na farmi.« Uzela je čašu i odgovorila gospođi Baker-Hyde koja ju je suosjećajno gledala te rekla: »Njegova ozljeda, pretpostavljam.« Gospođa Ayres zastala je, a onda kimnula glavom — a u tom trenutku znao sam da je u pitanju bilo nešto sasvim drugo, jer Roderick je mogao imati gnjavažu s nogom, ali uvelike zbog mog tretmana ozbiljnije je tegobe imao još prije mnogo tjedana. U tom je trenutku gospodin Rossiter odmjerio društvo i rekao: »Jadni Roderick. A kad je bio mlad, bio je tako aktivan momak. Sjećate li se onoga kad su on i Michael Martin pobjegli s učiteljevim motorom?« To se pokazalo kao svojevrsno nadahnuće i na neki je način spasilo domjenak: priča je potrajala dvije-tri minute i smjesta ju je zamijenila nova. Očito je bilo da je svatko imao mile uspomene na Rodericka, a pretpostavljam da su zbog jačine, prvo njegove nesreće, potom toga što je tako rano morao preuzeti odgovornost modernog života od zemlje, te uspomene bile još naklonjenije. Sam sam, pak, malo čime mogao pridonijeti tom razgovoru, a ni skupinu sa Standisha baš nije mnogo zanimalo. Gospodin Morley i dalje je drndao po neusklađenom čembalu. Baker-Hydeovi su slušali anegdote sasvim pristojno, ali s prilično ukočenim izrazom lica. Domalo je Gillian šumno šapnula majci da treba na zahod, pa ju je gospođa Baker-Hyde, nakon što se obratila Caroline, izvela van. Njezin je muž iskoristio zgodu da se odvoji od grupe i malo obiđe sobu. Istodobno ju je obilazila i Betty s pladnjem prepečenca i inćuna te su se konačno i sreli. »Zdravo«, čuh ga kako joj govori. Ja sam se probijao prema ormariću s pićima da gospođi Dabney donesem malo limunade. »Teško radiš, je li? Prvo si nam uzela kapute, sada nam donosiš sendviče. Zar nemate nekog batlera da ti pomogne ili koga sličnog?« Bio je to valjda običan moderan način - tako čavrljati s poslugom. Ali gospođa Ayres nije tako učila Betty, pa sam primijetio da ga je na trenutak prazno pogledala kao da nije sigurna je li on doista i čekao njezin odgovor. Napokon je rekla: »Ne, gospodine.« Nasmijao se. »To je šteta. Da sam na tvom mjestu, učlanio bih se u sindikat. A znaš što: sviđa mi se to na tvojoj glavi.« Pružio je ruku da kvrcne volan na njezinoj kapici. »Baš bih htio vidjeti kako bi izgledala naša služavka kad bismo njoj stavili takvo što!« To posljednje više je rekao meni nego Betty, jer je uhvatio moj pogled. Betty je sagnula glavu i odmaknula se, a on mi je prišao dok sam još nalijevao limunadu. »Izvanredna je ovo kuća, zar ne?« promrmljao je i odmjerio ostale. »Rado ću priznati, bilo mi je drago što sam pozvan naprosto zbog prigode da malo razgledam okolo. Vi ste obiteljski liječnik, shvaćam. Vole da ste im pri ruci, zar ne, zbog njihova sina? Nisam mislio da je u tako lošem stanju.« Rekoh: »Zapravo i nije. A ja sam ovdje pozvan zbog druženja, baš kao i vi.« »Da? Oh, imao sam dojam da ste tu zbog sina, ne znam zašto... Opako, čujem. Ožiljci i tako dalje. Pretpostavljam, nije mu baš stalo do društva.« Rekao sam da je Roderick, koliko ja znam, jedva čekao taj domjenak, ali da je sklon tome da na sebe preuzima odviše posla glede farme pa se sigurno preopteretio. Gospodin Baker-Hyde kimnuo je, ne odveć zainteresiran. Povukao je suvratak na rukavu da pogleda koliko je sati i na koncu progovorio kroz ukočen zijev: »Mislim da je vrijeme da povedem svoju bandu natrag u Standish -što, naravno,

podrazumijeva da moram svog šogora odvojiti od tog ludog klavira.« Pogledao je prema gospodinu Morleyju i zaškiljio: »Jeste li ikada vidjeli tako prvoklasna glupana? A on je razlog zbog kojeg smo ovdje! Moja žena, Bog je blagoslovio, navalila je da ga oženi. Ona i naša domaćica zakuhale su cijelu ovu priču kao način da ga predstave kćeri ove kuće. Za dvije sam minute već vidio kamo to vodi. Топу je ružni mali prostak, ali je lijep u licu...« Govorio je potpuno bez zlobe, kao drug drugu. Nije vidio Caroline kako gleda prema nama sa svog mjesta blizu kamina, nije pomišljao ni na akustiku te čudnovato oblikovane prostorije, što znači da se mrmljanje ponekad može pronijeti kroz nju, dok glasniji komentari mogu zamrijeti. Popio je piće do kraja, odložio čašu, a potom kimnuo glavom svojoj ženi koja se upravo vratila s Gillian. Vidio sam da je sada samo čekao pravi trenutak da prekine razgovor, da se ispriča i odvede svoju obitelj kući.

I napokon je došao jedan od onih trenutaka — a bit će ih nekoliko u mjesecima koji su uslijedili - na koje ću zauvijek gledati s osjećajem očajničkog kajanja - gotovo s krivnjom. Jer tako sam lako mogao učiniti nešto da mu olakšam odlazak i ubrzam mu put, ali kad već nisam učinio ništa, onda sam učinio upravo suprotno. Gospodin i gospođa Rossiter upravo su dovršili jednu svoju priču o Roderickovim mladalačkim pustolovinama i premda jedva da sam s njima cijele večeri izmijenio ijednu riječ, na povratku ka gospođi Dabney doviknuo sam im nešto — nešto savršeno nevažno kao: »I što je Pukovnik učinio s time?«, a to ih je smjesta potaknulo na novo dugotrajno prisjećanje. Lice se gospodina Baker-Hydea opustilo, a ja sam se tomu obradovao kao dijete. Imao sam besmislen, gotovo pakostan poriv da mu zagorčim život.

Ali da sam barem djelovao drukčije, jer zatim se nešto strašno dogodilo njegovoj kćeri, maloj Gillian.

Od prvog trenutka kako su došli ona je izvodila monotonu predstavu o tome kako se boji Gypa i razmetno se skrivala iza majčine suknje kad god bi pas u svom miroljubivom tumaranju po sobi prošao kraj nje. Maloprije je i promijenila metodu i izvela male korake prema njemu. Drndanje gospodina Morleyja je, mislim, počelo smetati psu - odvukao se iza jednog prozora i smirio se iza zavjese. Gillian je pošla za njim, zatim privukla stolac i počela ga oprezno tapkati i milovati po glavi i tepati mu besmislice: »Dobri pas. Ti si jako dobar pas. Ti si hrabar pas«, i tako dalje. Njezina se majka, primijetio sam, neprekidno okretala za njom kao da je bila nervozna jer bi je Gyp mogao ugristi, pa je jednom poviknula: »Gillie, pazi se, dušo!« zbog čega je Caroline blago zagunđala jer je Gyp imao najblažu moguću narav i jedina je opasnost mogla biti u tome da mu dosadi djevojčičino brbljanje i neprekidno tupkanje po glavi. Stoga se Caroline stalno okretala prema Gillian, kao i gospođa Baker-Hyde, a tu i tamo bacili bi pogled i Helen Desmond i gospođa Dabney ili netko od Rossiterovih kad bi ih privukao djevojčičin glas, a uhvatio sam sebe kako i ja pogledavam. Zapravo, rekao bih da jedino Betty nije gledala Gillian. Kad je završila obilazak s prepečencem, smjestila se kraj vrata i stajala spuštena pogleda, upravo kako su je učili. A opet - bilo je nevjerojatno, ali nitko od nas poslije nije rekao da je gledao prema Gillian upravo u trenutku kada se to dogodilo.

Svi smo, pak, čuli zvukove - stravične zvukove, a čujem ih čak i sada - silovito Gypovo cičanje i kroz njega Gillianin vrisak, jedan jedini prodoran ton koji se odjednom pretočio u tih, dubok, trajan plač. Mislim da je pas, jadničak, bio zapanjen kao i svatko od nas. Zaljuljao je zavjesu i odjurio od prozora te nam na tren skrenuo pozornost s djeteta. Onda je jedna od žena, ne znam koja, vidjela što se dogodilo i ispustila krik. Gospođa Baker-Hyde, ili možda njezin šogor, zaurlala je: »Isuse! Gillian!« Dvojica su muškaraca jurnula naprijed, jednom od njih zapela je noga za rub tepiha pa je zamalo pao. Netko je užurbano stavio čašu na vitrinu i ona je uz štropot pala u kamin. Komešanje tijela na trenutak mi je skrivalo djevojčičino tijelo i vidio sam joj samo golu ruku niz koju je tekla krv. Čak i tada - valjda mi je tu misao u glavu donijelo lomljenje

stakla — čak sam i tada mislio da se samo razbio prozor i da je posjekla ruku te možda posjekla i Gypa. Ali Diane Baker-Hyde skočila je sa svog mjesta, probila se do kćeri i počela vrištati, a kad sam se primaknuo, vidio sam što i ona. Krv nije tekla iz Gillianine ruke nego s lica. Obraz i usna pretvorili su se u trake mesa koje su visjele s lica. Praktički su bile otkinute. Gyp ju je bio ugrizao.

Jadno je dijete problijedjelo i ukočilo se od šoka. Otac je bio kraj nje i na lice joj prislonio drhtavu ruku, prinosio prste i povlačio ih, ne znajući smije li dotaknuti ranu ili ne, ne znajući što da radi. Našao sam se pored njega a da ni sam nisam bio svjestan kako. Vjerojatno je na djelu bio moj profesionalni instinkt. Pomogao sam mu da je podigne i položi na ravno. Odnekud su se stvorili svakakvi rupčići pa su joj ih pritiskali na lice — jedan je bio od Helen Desmond, s ukusnom čipkom i vezom koji je ubrzo postao crven. Učinio sam što sam mogao da zaustavim krvarenje i očistim ranu, međutim je to bio težak posao. Takve rane uvijek izgledaju gore nego što jesu, osobito na djeci, ali sam odmah vidio i to da je ugriz bio gadan. »Isuse!« ponovno je rekao Peter Baker-Hyde. On i njegova žena držali su djevojčicu za ruke, žena je grcala. Oboje su imali krvi po večernjoj toaleti — mislim da smo je svi imali - a od sjaja lustera krv je djelovala živo i sablasno. »Isuse! U kakvom je to stanju?« Provukao je ruku kroz kosu. »Što se, kvragu, dogodilo? Zašto netko nije... Za Boga miloga, što se dogodilo?« »Nema to sada veze«, rekoh tiho. I dalje sam čvrsto pritiskao rupčiće na ranu i ubrzano razmišljao o slučaju. »Vidi je!« »U šoku je, ali nije u opasnosti. Ali bojim se da joj treba staviti kopče. Što prije, to bolje.« »Kopče?« Divlje je izgledao. Mislim da je zaboravio da sam ja liječnik.

Rekoh: »Imam torbu sa sobom, u autu mi je. Gospodine Desmond, hoćete li...« »Da, naravno«, rekao je Bili bez daha i izjurio iz sobe.

Potom sam pozvao Betty. Ona se držala odostraga kad su svi nagrnuli naprijed, bila je užasnuta - blijeda gotovo kao i sama Gillian. Rekoh joj da ode i zavrije vodu i donese plahte i jastuk. A onda - nježno i uz pomoć gospođe Baker-Hyde koja je nespretno pridržavala zgužvane rupčiće na kćerinu licu, a ruka joj je tako drhtala da su joj se srebrne narukvice pomicale i zveckale - uzeh djevojčicu u naručje. Čak sam i kroz košulju i kaput osjećao kako je hvata zimica. Oči su joj bile tamne i beživotne i znojila se od šoka. Rekao sam: »Morat ćemo je odnijeti dolje u kuhinju.« »U kuhinju?« rekao je njezin otac. »Treba mi voda.« Onda je shvatio. »Mislite to napraviti ovdje? Niste ozbiljni! Svakako u bolnicu... kirurgiju... Može li se ovdje telefonirati?« »Do najbliže bolnice je devet kilometara«, rekoh, »i dobrih pet do moje ordinacije.

Vjerujte mi, ne bih rado izlazio na cestu s ranom ovakve vrste i po noći kao što je ova. Što je prije uredimo, to bolje. Treba misliti i na gubitak krvi.« »Peter, pusti doktora da radi«, rekla je gospođa Baker-Hyde i ponovno počela plakati, »za Boga miloga!« »Da«, rekla je gospođa Ayres koja je prišla i dodirnula mu ruku. »Moramo pustiti doktora Faradaya da se za to sada pobrine.« Mislim da sam u tom trenutku primijetio da se čovjek okrenuo od gospođe Ayres i grubo se otresao njezina dodira, ali sam imao previše posla oko djevojčice da bih razmišljao o njegovu potezu. A dogodilo se još nešto što me se jedva dojmilo u tom trenutku, ali kad sam se poslije sjetio, shvatio sam da je to dalo ton mnogim događajima u danima koji su uslijedili.

Gospođa Baker-Hyde i ja pažljivo smo odnijeli Gillian do praga sobe gdje nas je dočekao Bili Desmond s mojom torbom u ruci. Helen Desmond i gospođa Ayres stajale su i zabrinuto promatrale kako odlazimo, dok su se gospođa Rossiter i gospođa Dabney, onako zbunjene, sagnule i skupljale krhotine čaše iz kamina — gospođa Dabney slučajno se prilično ružno posjekla, pa je pridodala svježe mrlje od krvi u krvavu mrlju na tepihu. Peter Baker-Hyde išao je odmah iza mene, dok je za njim, pak, hodao njegov šogor, a potonji je, kad je naišao, zasigurno primijetio Gypa koji je do tada ležao nakostriješen ispod stola. Gospodin Morley munjevito je krenuo prema psu pa opsovao i ritnuo ga - udarac je bio težak, pa je Gyp zacvilio.

Na njegovo iznenađenje Caroline se zaletjela na njega i odgurnula ga. »Što to radite?« viknula je. Sjećam se njezina glasa: bolan, napet i nimalo sličan njezinu.

Zategnuo je sako. »Zar niste primijetili? Vaš prokleti pas upravo je mojoj nećakinji otkinuo lice!« »Ali vi pogoršavate stvari«, rekla je pa se spustila na koljena i privukla Gypa k sebi. »Prestrašili ste ga!« »Ja bih njemu napravio i više nego da ga samo prestrašim! Kog vraga mislite kad ga puštate da se mota po kući kad su tu djeca? Morao je biti na lancu!« Rekla je: »On je savršeno bezopasan kad ga nitko ne izaziva.« Gospodin Morley se maknuo, ali se okrenuo: »Što bi, dovraga, to trebalo značiti?« Zatresla je glavom: »Hajde, prestanite galamiti!« »Da prestanem galamiti? Pa vidjeli ste što joj je napravio!« »Nikad do sada nikoga nije ugrizao. On je kućni pas.« »To je divlja zvijer. Treba prokletinju ustrijeliti!« Svađa se nastavljala, ali ja sam je samo mutno bio svjestan jer sam bio zauzet manevriranjem s ukočenim djetetom kroz razna vrata i zavoje na stubama koje su vodile u podrumski dio. A kad sam se počeo spuštati po njima, glasovi su mi postali nerazgovijetni. U kuhinji sam zatekao Betty koja je grijala vodu, kako sam od nje tražio. Donijela je i pokrivače i jastuke, a sada je na moj naputak drhtavim rukama uzela čistiti kuhinjski stol i na njega polagati komade pak-papira. Spustio sam Gillian i obložio je plahtama, a onda otvorio torbu da proberem instrumente. Toliko sam se unio u tu zadaću da sam, kad sam skinuo kaput da zavrnem rukave i operem ruke, sa zaprepaštenjem ustanovio da je to kaput od odijela. Bio sam zaboravio gdje sam i mislio sam da sam u svom uobičajenom tvidu. Činjenica je da sam često bio primoran izvoditi takve male operacije, bilo u svojoj ordinaciji, bilo po kućama pacijenata. Jednom su me, a imao sam dvadeset i koju, zvali na jedno imanje gdje je bio neki mladić s užasno osakaćenom nogom, što je bilo posljedica ozljede u tučnjavi: morao sam mu odrezati nogu u koljenu, na kuhinjskom stolu, baš kao i sada. Obitelj me nekoliko dana poslije toga pozvala na večeru pa smo posjedali za isti stol, tada već očišćen od mrlja krvi - mladić je sjedio s nama, blijed, ali je veselo jeo pitu, zbijao šale o tome kako će uštedjeti novac na kožnim čizmama. No to su bili seoski ljudi, navikli na tegobe -Baker-Hydeovima je moralo izgledati strašno kad sam namakao iglu i konac u karbolnu kiselinu i trljao zglobove na prstima i nokte četkom za povrće. Sama ih je kuhinja, mislim, uznemirivala svojim dosadnim viktorijanskim pokućstvom, kamenim podom i monstruoznom veličinom.

A nakon preosvijetljenog salona prostorija je djelovala strašno mračno. Morao sam reći gospođi Baker-Hyde da iz ostave donese uljanicu i stavi je blizu kćerina lica tako da imam dovoljno svjetla za šivanje.

Da je djevojčica bila starija, mogao sam sprejem etil-klorida izvesti da joj se rana zamrzne. No, bojao sam se da će se koprcati pa sam je, pošto sam je oprao vodom i jodom, blago uspavao općim anestetikom. Svejedno, znao sam da će je operacija boljeti. Rekao sam njezinoj

majci da ode gore k drugim gostima u salon, a kako sam očekivao, sirota je djevojčica sve vrijeme dok sam je šivao ječala i suze su joj neprestance tekle iz očiju. Arterije joj nisu bile ozlijeđene, što je bila blagodat, ali oderano je meso tražilo složeniji zahvat nego što bi ga čovjek poželio -glavna mi je briga bila kako da minimaliziram ožiljke koji će uslijediti jer sam znao da će biti poširoki, čak i s najurednijim popravcima. Djetetov je otac sjedio za stolom, čvrsto joj držao ruku i grčio se sa svakim ubodom igle, ali me gledao kako radim kao da se boji skinuti pogled — kao da pazi na moju omašku pa me drži pod nadzorom. Nekoliko minuta nakon što sam počeo pojavio se njegov brat, ljubičast u licu od svađe s Caroline. »Prokleti ovi ljudi«, rekao je. »Ta kći je luđakinja!« Onda je vidio što radim pa mu je boja nestala s lica. Pripalio je cigaretu i sjeo malo dalje od stola. I jedino dobro što je učinio cijele te večeri bilo je to što je rekao Betty da skuha čaj i da nam šalice.

Ostali su bili gore i pokušavali utješiti majku. Gospođa Ayres jednom je sišla da pita kako napreduju stvari: na trenutak je zastala i gledala me kako radim, zabrinuta zbog djevojčice i očito uznemirena od sama pogleda na šivanje. Peter Baker-Hyde, primijetio sam, nije okretao glavu prema njoj.

Posao je trajao dobar sat i kad sam završio, a djevojčica je još bila omamljena, rekao sam ocu da je odvede kući. Mislio sam ih slijediti svojim autom, svratiti u svoju ordinaciju po nekoliko stvari, pa otići za njima u Standish i ispratiti je na spavanje. Roditeljima nisam spominjao mogućnost, jer sam mislio da je vrlo mala, ali postojala je opasnost od trovanja krvi ili infekcije od koje je trebam zaštititi.

Poslali su Betty da pripremi djevojčičinu majku, a gospodin Baker-Hyde i gospodin Morley odnijeli su malenu gore, pa u auto. Sada je bila osjetljivija i kad su je polegli na stražnje sjedalo, slabašno je počela plakati. Morao sam joj staviti trake gaze na lice - ali više da zaštitim njezine roditelje nego nju, jer je zbog šavova i joda rana izgledala čudovišno.

Kad sam se vratio u blještavi salon da se pozdravim, gore su bili svi, sjedili su ili stajali, zaprepašteni - kao nakon zračnog napada. Po tepihu i sofi još je bilo krvi, no netko je bio uzeo krpu i vodu pa su sada ostale ružičaste mrlje. »Tužan posao«, rekla je gospođa Rossiter.

Helen Desmond je plakala. Rekla je: »Jadno, jadno dijete.« Stišala je glas: »Ostat će joj ružni ožiljci, je li? Zbog čega se to dogodilo? Gyp nije pas koji grize.« »Naravno da nije!« rekla je Caroline novim, napetim, umjetnim glasom. Sjedila je izdvojena od drugih, a Gyp kraj nje: na očigled se tresao, a ona mu je milovala glavu. Ali, tresle su se i njezine ruke. Ruž joj se izbrisao na obrazima i usnama, a dijamantni joj je češljić nepričvršćen visio u kosi.

Bili Desmond rekao je: »Sigurno ga je nešto uplašilo. Sigurno je nešto vidio ili čuo. Je li tko od nas viknuo ili izveo neki pokret? Prebirem po glavi...« »Nismo mi«, rekla je Caroline. »Sigurno ga je djevojčica izazvala. Ne bi me iznenadilo...« Zašutjela je kad se iza mene u hodniku pojavio gospodin Baker-Hyde. Na sebi je imao kaput i šešir, a na čelu mu se počela pojavljivati ljubičasta pruga. Tiho je rekao: »Spremni smo, doktore.« Ostale nije ni pogledao. Ne znam je li zapazio Gypa.

Gospođa Ayres koraknula je naprijed. »Nadam se da ćete nam sutra javiti kako je malena.« Na brzinu je navlačio rukavice, i dalje ne gledajući je. »Hoću, ako želite.« Izvela je još jedan korak i rekla blago i iskreno: »Užasno mi je žao što se to dogodilo, gospodine Baker-Hyde... I to još u mojoj kući.« Samo ju je kratko pogledao. »Da, gospođo Ayres. I meni.« Izišao sam za njim van u mrak i upalio auto. Trebalo mi je nekoliko pokušaja dok nije

uhvatilo jer je kiša satima neprekidno padala pa je motor bio mokar — tada to nismo znali, ali te je noći bio prijelom godišnjih doba, početak mračne zime koja je nadolazila. Okrenuo sam auto, a onda zastao i pustio Petera Baker-Hydea ispred sebe. Vozio je bolno sporo po neravnom i zaraslom putu do zida parka, ali čim je njegov šogor iskočio van da nam otvori vrata i zatvorio ih za nama, spustio je nogu na papučici i domalo sam i ja jurio i, sve buljeći kroz brisače, netremice zurio u prodorna stražnja crvena svjetla na njegovu skupocjenom automobilu, da mi se na koncu činilo da lebde u mraku vijugavih putova Warwickshirea.

Otišao sam od Baker-Hydeovih oko jedan uz obećanje da ću se vratiti sutradan. Moja jutarnja ordinacija radi od devet do poslije deset, pa je bilo već gotovo jedanaest kad sam se ponovno dovezao u dvorište Standisha, a prvo što sam ondje ugledao bio je blatnjavi Packard kestenjaste boje koji sam prepoznao jer je pripadao doktoru Seeleyju, mom tamošnjem rivalu. Pomislio sam da je sasvim u redu što su ga Baker-Hydeovi doveli - uostalom, on je bio njihov liječnik. Ali, uvijek je neugodno liječniku kad pacijent donosi takvu odluku a da ga ne obavijesti. Netko kao batler ili tajnik uveo me u kuću i ondje sam zatekao doktora Seeleyja koji je upravo silazio iz djevojčičine sobe. Bio je visok, dobro građen muškarac koji je na uskim stubama iz šesnaestog stoljeća izgledao još viši nego inače. Bilo je očito da je bio iznenađen što me tu vidi s liječničkom torbom u ruci, baš kao što sam se ja iznenadio kad sam vidio njega. »Pozvali su me odmah ujutro«, rekao je dok me vodio u stranu da porazgovaramo o slučaju. »Ovo mi je drugi dolazak danas.« Upalio je cigaretu. »Pretpostavljam da ste vi bili na Hundredsu u trenutku kad se to dogodilo. Sreća u nesreći, svakako. Gadno za djevojčicu, zar ne?« »Jest«, rekoh. »Kako vam izgleda? Kako joj je rana?« »Rana je u redu. Posao ste obavili spretnije nego što bih ga ja obavio. I još na kuhinjskom stolu! Ožiljak će biti strašan, naravno. Kakva šteta, osobito za djevojčicu iz njezine klase.

Roditelji žarko žele da je odvedu specijalistu u London, ali iznenadilo bi me kad bi joj čak i u Londonu bili u stanju išta više napraviti. A opet, tko zna? Dečki iz 'plastične' svakako su posljednjih nekoliko godina stekli dovoljno prakse. Njoj sada treba odmor. Dolazi joj sestra, a propisao sam joj luminal, da dan-dva ostane omamljena. Poslije toga, vidjet ćemo.« Progovorio je nekoliko riječi s Peterom Baker-Hydeom, a onda mi kimnuo i otišao u svoj obilazak. Ostao sam u predvorju u podnožju stuba, a i dalje sam osjećao nelagodu zbog cijele situacije, no, naravno, nadao sam se da ću vidjeti djevojčicu. Njezin mi je otac, pak, jasno dao do znanja da bi radije pustio djevojčicu na miru. Djelovao je iskreno zahvalno što sam pomogao — »Hvala Bogu što ste sinoć bili tamo!« rekao je i objema se rukama rukovao sa mnom - a onda je premjestio jednu ruku na moje rame i blago me, ali čvrsto poveo prema vratima. Shvatio sam da su me potpuno maknuli s tog slučaja. »Poslat ćete mi račun?« rekao je dok me pratio do mog automobila. A kad sam mu odgovorio da ga ne bih gnjavio time, bio je uporan da mi da nekoliko gvineja. Onda se sjetio benzina koji sam potrošio da dva puta dođem na Standish, pa je poslao jednog vrtlara da donese kantu goriva. Potez mu je bio ekstravagantan, ali istodobno je u sebi imao i nešto tvrdo. Imao sam neugodan osjećaj da mi plaća da ne dolazim. Šutke smo stajali na kiši dok je vrtlar punio moj spremnik, a ja sam razmišljao o tome da je prava šteta što nisam mogao šmugnuti na kat da bacim konačan pogled na djevojčicu. To bi mi bilo draže od gvineja i goriva.

Tek kad sam ulazio u auto sjetio sam se da ga pitam je li javio na Hundreds da je Gillian u redu, a na to se njegovo ponašanje stvrdnulo gore nego ikad. »Oni«, rekao je, a brada mu je poskočila. »Još će oni vidjeti svoje od nas. Budite uvjereni da ćemo tu stvar tjerati dalje.« Donekle sam to i očekivao, ali prenerazila me gorčina u njegovu glasu. Uspravio sam se i

rekao: »Kako to mislite? Jeste li obavijestili policiju?« »Još ne, ali namjeravam. U najmanju ruku želimo da tog psa uklone.« »Ali, čujte, taj Gyp je jadni glupi starac.« »I postaje senilan, očito!« »Koliko ja znam, taj je slučaj potpuno netipičan.« »To je slaba utjeha za mene i moju ženu. Ne očekujete valjda od nas da ćemo se smiriti dok se ne riješe tog psa?« Brzo je pogledao razdijeljene prozore iznad trijema, od kojih je jedan bio otvoren, i spustio glas: »Ovo će prilično upropastiti život Gillian, vi to svakako uviđate. Doktor Seeley kaže mi da su vjerojatno mali izgledi da neće doći do trovanja krvi! A sve zbog toga što ti ljudi, ti Ayresovi, misle da su odveć visoki da bi vezali svog psa! A što ako napadne još koje dijete?« Nisam vjerovao da bi Gyp to napravio i premda nisam ništa rekao, zasigurno je vidio sumnju na mom licu. Nastavio je: »Gledajte, znam da ste vi nešto kao prijatelj obitelji. Ne očekujem da ćete stati na moju stranu protiv njih. Ali jednako tako mogu vidjeti nešto što vi možda ne možete: da vjeruju kako mogu biti iznad svih ovdje kao plemići zemljoposjednici.

Vjerojatno su vježbali tog psa da tjera uljeze! Neka samo dobro pogledaju tu gomilu otpada u kojoj žive. Zastarjeli su, doktore! Reći ću vam istinu, cijeli je ovaj kraj potpuno zastario.« Zamalo pa sam mu odgovorio da ga je, koliko ja shvaćam, u prvom redu upravo zastarjelost toga kraja i privukla amo. Umjesto toga, zamolio sam ga da ne predaje slučaj policiji prije nego što se još jednom vidi s gospođom Ayres, a on je na koncu rekao: »U redu. Otići ću onamo čim uvidim da je Gillian izvan opasnosti. Ali ako imaju imalo obzira, sami će ukloniti tog psa prije nego što ja dođem tamo.« Nitko mi od šestero ili sedmero pacijenata koje sam obišao tog jutra nije spominjao događaj na Hundredsu: mjesni su tračevi, pak, toliko brzi da sam u trenutku kad sam otvorio ordinaciju za večernju smjenu ustanovio da su sablasne priče o Gillianinoj ozljedi već počele kružiti po tamošnjim trgovinama i krčmama. Čovjek kojeg sam posjetio poslije večere opisao mi je cijeli događaj, korektno do svake pojedinosti, samo što je na sceni bio doktor Seeley te je on, a ne ja, zašio djevojčicu. Bio je to težak slučaj koji je imao dugu povijest upale pluća, a ja sam se trudio koliko sam mogao da spriječim da se bolest ne pretvori u nešto kobno. Ali uvjeti u kojima je živio bili su protiv njega - dom mu je bila tjeskobna koliba s trijemom i vlažnim ciglenim podom - a kao i mnogi težaci radio je odveć naporno i pio prekomjerno. Govorio mi je između napadaja kašlja. »Zamalo joj je skroz odgrizao obraz. A malo je falilo da joj skine i nos. To je pas za vas.

Puno sam puta rekao: pas ubija. Pasmina nema s tim veze. Svi se psi okrenu.« Sjetio sam se svog razgovora s Peterom Baker-Hydeom, pa sam ga pitao treba li tog psa uspavati. Odgovorio je bez oklijevanja, ne — jer, kao što reče, svaki pas grize, a kakva smisla ima kažnjavati stvorenje kojem je to priroda?

Govore li, upitah ga, tako i drugi ljudi. Sad, čuo je i jedno i drugo. »Neki kažu da ga treba išibati, a neki da ga treba upucati. Naravno, o tome treba razmišljati obitelj.« »Mislite na Hundredsu?« »Ne, ne oni. Djevojčičina obitelj, Baker-Hyde.« Nasmijao se, tečno. »Pa zar Ayresovima neće biti teško da se odreknu svog psa.« »Ali«, reče, pa se ponovno zakašlja, a onda se nagnuo i pljunuo u kamin u kojem nije bilo vatre, »morat će od dva zla odabrati manje.« Njegove su me riječi prilično uznemirile. Cijeli sam dan mozgao o tome kakvo je raspoloženje ondje na Hallu. Budući da sam se, kad sam izišao iz njegove kolibe, zatekao na putu prema vratima parka, odlučio sam svratiti.

Bilo je to prvi put da sam otišao u tu kuću bez najave, a kako je kiša kao i prethodne večeri bila jaka, nitko nije čuo moj auto. Pozvonio sam, zatim žurno uletio unutra, a dočekao me — ni više ni manje nego sam Gyp: istrčao je u predvorje, mlitavo lajao i tapkao pandžama po mramoru. Zasigurno je nekako bio svjestan sjene užasa koja se nadvila nad njim jer je djelovao krotko i uznemireno, nimalo nalik na sebe.

Podsjetio me na ženu što sam je jednom liječio, stariju učiteljicu koju je počeo napuštati razum, pa je lunjala oko kuće u papučama i spavaćici. Na tren sam pomislio: možda / on gubi pamet. Što sam uopće znao o njegovu temperamentu? Ali kad sam čučnuo kraj njega i čupnuo mu uši, već je počeo sličiti sebi kakav je obično bio. Zinuo je i pokazao mu se jezik, rumen i zdrav među žuto-bijelim zubima. »Eto zla, Gyp«, rekoh mu blago. »Što ti misliš, momče. A?« »Tko je tamo?« čuo sam gospođu Ayres kako doziva iz daljeg dijela kuće. Onda se pojavila, neraspoznatljiva u sjeni, u jednom od svojih uobičajenih tamnih ogrtača i s još tamnijim šarenim šalom na ramenima. »Doktore Faraday«, rekla je iznenađeno i povukla šal. Srcoliko joj je lice bilo iskrivljeno. »Je li sve u redu?« Uspravio sam se. »Brinuo sam se za vas«, rekoh jednostavno. »Da?« Lice joj se smekšalo. »Tako ljubazno od vas. No, uđite i ugrijte se. Svježe je noćas, zar ne?« Zapravo i nije bilo odveć hladno, ali dok sam išao za njom u mali salon, imao sam osjećaj da je ta kuća, kao i godišnje doba, pretrpjela definitivnu promjenu. Hodnik s visokim stropom koji je bio divno hladan i prozračan preko ljeta, sada je, nakon samo dva dana kiše, imao primjesu vlage. U malom salonu, pak, zavjese su bile prevučene preko cijelih prozora, u kaminu je gorjela pucketava vatra od suharaka i jelinih šišarki, a naslonjači i stolice privučeni su ognjištu.

No, učinak nije bio sasvim ugodan, više je izgledalo da su sjedalice tvorile otok svjetla i topline sa širinom pohabana tepiha i sjenama uokolo. Bilo je očito da je gospođa Ayres bila sjedila na jednom od tih naslonjača, a na drugom je, meni sučelice kad sam ušao, sjedio Roderick. Vidio sam ga prošli tjedan, ali sada me njegova pojava zaprepastila. Na sebi je imao prostrani letački džemper, a kosa mu je, kao i moja, bila svježe ošišana. Na široku naslonu svog naslonjača izgledao je mršavo kao duh. Vidio me kako ulazim i kao da se namrštio: nakon djelomičnog zastoja čvrsto je uhvatio rukohvate na naslonjaču kao da će ustati i zapljeskati mi. Mahnuo sam mu i otišao do Caroline koja je sjedila na sofi. Prišao je Gyp i spustio se na tepih kraj mojih nogu te ispustio jedan od onih izražajnih pasjih uzdaha koji zvuče zapanjujuće ljudski.

Nitko nije progovorio čak ni da me pozdravi. Caroline je sjedila podvučenih nogu i izgledala je napeto i nesretno i samo je cupkala šav vunenih čarapa na prstima. Roderick je trzavim, nervoznim pokretima počeo motati cigaretu. Gospođa Ayres na drugi je način šalom pokrila ramena i kad sam sjeo rekla: »Svi smo danas cijeli dan naopako, doktore Faraday, kao što možete i zamisliti. Jeste li bili na Standishu? Recite mi, kako je dijete?« »Dobro, koliko ja znam«, odgovorio sam. A onda, kad se zagledala u mene, ne shvaćajući: »Nisam je vidio. Dali su je doktoru Seeleyju. Jutros sam ga ondje zatekao.« »Seeleyju!« odgovorila je, a prezir u njezinu glasu iznenadio me, no onda sam se sjetio da je Seeleyjev otac liječio njezinu djevojčicu — prvu djevojčicu koja je umrla. »Mogli su tako pozvati i brijača Croucha! Što vam je rekao?« »Ne baš mnogo. Gillian djeluje dobro, prema očekivanju. Roditelji je misle odvesti u London, očito, čim bude u stanju putovati.« »Jadno, jadno dijete. Cijeli mi je dan na pameti. Znate da sam im telefonirala? Tri puta, a nitko nije sa mnom htio razgovarati - samo sobarica. Razmišljala sam da im nešto pošaljem.

Cvijeće, možda? Nekakav dar? Činjenica je da je ljudima poput Baker-Hydeovih teško poslati

novac. Sjećam se kako je prije nekoliko godina jedan dječak doživio ozljedu — Daniel Hibbit, sjećaš se, Caroline? Udario ga je konj, na našoj zemlji i ostao je oduzet. Svega smo se mi nagledali, znate. Ali nešto kao ovo, čovjek teško može znati...« Glas joj je zamro.

Caroline se pokraj mene pomaknula. »Loše sam zbog te djevojčice kao zbog svakoga drugog«, rekla je i dalje cupkajući šav preko nožnih prstiju. BAN osjećala bih isto i da je gurnula ruku u prešu za rublje ili da se opekla na vreloj peći. Bila je to prokleta nesreća, zar ne? Ni novac ni cvijeće to neće popraviti. Što se tu može?« Spustila je glavu i uvukla bradu pa se zbog toga činilo da joj glas dolazi odnekud izdaleka. Rekoh nakon nekoliko trenutaka: »Uvjeren sam da Baker-Hydeovi svakako nešto očekuju.« Ali ona je ponovno progovorila, uglas sa mnom. »Svejedno, nema razgovora s ljudima kao što su oni. Znate li što mi je sinoć rekao taj šogor? Ne samo da se rješavaju praktički svih drvenih oplata na Standishu nego se namjeravaju riješiti i cijelog južnog dijela kuće! Namjeravaju od toga napraviti nešto kao kino za svoje prijatelje. Oni drže galeriju, to je sve. Zove se The one-and-nines'.« »Pa«, neodređeno je rekla njezina majka, »kuće se mijenjaju. Tvoj tata i ja napravili smo mnogo prepravki u ovoj kući kad smo se vjenčali. Mislim da je šteta što se tapiserije nisu mogle spasiti. Jeste li ikada vidjeli te tapiserije, doktore Faraday? Slomile bi srce Agnes Randall.« Nisam odgovorio, a dok su ona i Caroline tjerale tu temu još nekoliko minuta, ja se nisam mogao oteti dojmu da, svjesno ili nesvjesno, time izbjegavaju mnogo hitniji predmet.

Napokon rekoh: »Znate, dok se brinu o Gillian, demontiranje Standisha sigurno je posljednja stvar o kojoj Baker-Hydeovi sada razmišljaju.« Gospođa Ayres bila je povrijeđena: »Oh, da bar, da bar«, rekla je, »da bar nisu doveli to dijete sa sobom! Za koga su je vraga doveli? Sigurno imaju za nju dadilju ili guvernantu. Očito su u stanju to sebi priuštiti.« »Možda misle da bi joj guvernanta mogla ostaviti komplekse«, rekla je Caroline koja se ushodala. A trenutak poslije promrmljala je, podosta razdraženo: »A sada će svakako imati kompleks.« Pogledao sam je, zaprepašten. »Caroline!« rekla je njezina majka kao da je užasnuta.

I sama je Caroline, ruku na srce, izgledala zaprepašteno zbog tih riječi kao i mi. Dočekala je moj pogled sa stravičnim izrazom na licu, a usta su joj bila ukočena u nervoznom smiješku, ali oči su joj iskazivale muku - onda se okrenula. Na njoj sada nije bilo nikakva traga šminke, primijetih: naprotiv, obrazi su joj izgledali suhi, a usta blago natečena -kao da je uzela flanel i njime surovo otrla lice.

Vidio sam kako je Roderick gleda i uvlači dim cigarete. Lice mu je bilo neujednačeno crveno od vreline vatre, dijelovi zategnute ružičaste kože i čeljust koja mu je stršila kao dijaboličan znak. Ali i dalje nije ništa govorio, što je bilo odbojno. Nitko od njih, pomislio sam, nema pojma kako ozbiljno Baker-Hydeovi tretiraju tu aferu. Činilo se kao da su tomu okrenuli leđa, skupili se, zbili se u svoje redove... Osjetio sam da mi se kuha odbojnost prema njima, baš kao i za mog prvog obilaska. Kad je mala uznemirenost što ju je podigla Carolineina opaska splasnula, ponovno sam progovorio i rekao im jasno sve što je rečeno između Petera Baker-Hydea i mene tog dana u dvorištu na Standishu.

Gospođa Ayres šutke je slušala, pa stavila dlanove na lice i pognula glavu. Caroline me gledala, potpuno užasnuta. »Da ubiju Gypa?« »Nažalost, Caroline. Ali ne možete im zamjeriti! To ste morali očekivati.« Mislim da i jest. Vidio sam to u njezinim očima. »Naravno da nisam!« rekla je.

Uhvativši prizvuk nemira u njezinu glasu, i sam je Gyp ustao. Stajao je i upiljio tjeskoban, zbunjen pogled u njezino lice kao da čeka riječ ili pokret koji će mu dati da se opusti. Nagnula se da mu stavi ruku na vrat i privuče ga k sebi, ali je opet govorila meni. »Što misle, za što će to biti dobro? Ako uklanjanje Gypa može značiti da bi dijete poslije toga moglo nekim čudom biti neugrizeno, onda bih ga ja dala ubiti. Draže bi mi bilo da je mene ugrizao nego da ponovno prođem sve što sam noćas prošla. Oni ga naprosto žele kazniti kazniti nas. Ne misle valjda ozbiljno?« »Rekoh: »Bojim se da misle. I u vezi s tim da će zvati policiju.« »Jao, to je strašno!« rekla je gospođa Ayres, sada gotovo cijedeći ruke. »Prestrašno. Što će policija učiniti s ovim slučajem, što mislite?« »Pa, pretpostavljam da će ga shvatiti ozbiljno kad je iza pritužbe čovjek poput Baker-Hydea. I kad je ozljeda tako emotivna.« Pogledao sam Rodericka, sada odlučan da ga uvučem u razgovor. »Što vi mislite, Rod?« Premjestio se u naslonjaču kao da se stidi, pa neodređeno progovorio: »Zbilja ne znam što da mislim.« Pročistio je grlo. »Mislim da imamo dozvolu za Gypa!

Pretpostavljam da će to pomoći.« »Naravno da imamo dozvolu!« rekla je Caroline. »Za koga vraga uopće treba dozvola?

Ovo nije slučaj s opasnim psom koji slobodno jurca po ulicama. Ovo je obiteljski pas u svom domu i netko ga je toliko izazvao da je pobjesnio. Svi koji su jučer bili ovdje reći će isto. Ako to Baker-Hydeovi ne vide... Jao, ne mogu to podnijeti! O, da samo ti ljudi nikad nisu kupili Standish! I da nikad nismo priredili taj jadni domjenak.« Rekoh: »Rekao bih da isto to žele i gospodin i gospođa Baker-Hyde. Ta stvar s Gillian prilično ih je razorila.« »Naravno da jest«, rekla je gospođa Ayres. »Svi su sinoć mogli vidjeti da će to dijete ostati prilično unakaženo. Strašno je svakom roditelju kad mu se dogodi takvo što.« Nakon tih riječi nastupila je šutnja, a ja sam osjetio da mi i protiv moje volje pogled s njezina lica bježi prema licu njezina sina. Oborio je pogled, kao da se zagledao u svoje ruke.

Nazirao sam neko zbivanje iza njegovih očiju, ali njegovo me ponašanje i dalje odbijalo. Digao je glavu i opet mu je glas zastao u grlu pa ga je morao pročistiti. Rekao je: »Žao mi je što ja nisam sinoć bio tu.« »Jao, i meni Roddie«, rekla je njegova sestra. »Ne mogu sebi pomoći, ali osjećam«, nastavio je kao da je nije čuo, »da sam na neki način odgovoran.« »Svi to osjećamo«, rekoh. »I ja.« Prazno me pogledao.

Caroline je rekla: »To uopće nije tvoja greška. Stvar je u tome da je onaj šogor drndao po čembalu. I da su ti roditelji svoje dijete držali tamo gdje mu je i mjesto, odnosno da ga uopće nisu doveli...« I tako smo se vratili točno tamo gdje smo počeli, samo što je ovaj put dovelo do toga da smo Caroline, njezina majka i ja još jednom prošli kroz cijeli taj strašni događaj od početka do kraja, a svatko od nas sa svojom blago različitom perspektivom. Dok smo razgovarali, s vremena na vrijeme pogledavao sam Roda. Vidio sam kako pali novu cigaretu — gužva je i sipa duhan u krilo - i bio svjestan da su mu pokretni nemirni, kao da ga uznemiruju naši glasovi. Nisam imao pojma koliko mu je zapravo bilo neugodno sve dok nije naglo ustao. »Zaboga!« rekao je. »Ne mogu to podnositi. Toliko sam već to puta čuo danas. Oprosti, mama, i vi, doktore: idem natrag u svoju sobu. Oprostite. Oprostite.« Zvučao je tako napeto i kretao se nespretno da sam napola ustao da mu pomognem.

»Jeste li dobro?« »Dobro sam«, rekao je brzo i ispružio ruku da me gurne natrag. »Ne, nemojte se gnjaviti.

Iskreno, dobro sam.« Uputio mi je neuvjerljiv smiješak. »Još sam malčice zaljuljan, od svega noćas. Reći ću Betty da mi donese kakao. Bit će mi dobro kad se noćas pošteno naspavam.« Dok je on govorio, njegova je sestra ustala, prišla mu i splela ruku s njegovom. »Mama, ako ne zamjeraš«, rekla je krotkim glasom, »onda bih i ja rekla laku noć.« Nespretno me pogledala. »Hvala vam, gospodine Faraday, što ste nam došli. To je bilo mudro od vas.« Sada sam sasvim ustao. »Žao mi je što nisam donio bolje vijesti. Ali, pokušajte se ne brinuti.« »Ali, ne brinem se«, rekla je s osmijehom odvažnim kao u njezina brata. »Neka kažu što hoće, ti ljudi. Ali, neće nauditi Gypu, ne dam.« Ona i Roderick otišli su, a pas je vjerno odcupkao za njima: obodren, na trenutak, sigurnošću u njezinu glasu.

Vido sam kako su se vrata za njima zatvorila, a onda sam se okrenuo gospođi Ayres. Sada kad su joj djeca otišla izgledala je strašno umorno. Nikada prije nisam ostao s njom nasamo, pa sam razmišljao trebam li otići. Toga sam dana počeo rano ujutro, pa sam i sam bio umoran.

Ali malaksalo mi je dala znak. »Dođite, doktore Faraday, sjednite na Roderickovo mjesto tako da vas lakše vidim.« Premjestio sam se kraj vatre.

Rekoh, napokon: »Vjerujem da je sve ovo bio strašan udarac za vas.« »I jest«, odgovorila je istog trena. »Cijelu noć nisam spavala. Mislila sam na tu jadnu djevojčicu. Da se tako strašna stvar morala dogoditi, i to ovdje! A onda...« Neodređeno je počela okretati prstenje na ruci da mi je došlo da se nagnem prema njoj i zaustavim joj ruku. Na kraju je stegnutim, zabrinutijim glasom nego prije rekla: »Činjenica je da se prilično brinem i za Rodericka.« Pogledao sam prema vratima. »Da. Svakako, ne izgleda baš kao da je sasvim svoj. Zar ga je sve to toliko pogodilo?« »Niste primijetili? Sinoć?« »Sinoć?« Zaboravio sam zbog sve te drame, ali sada sam se sjetio. »Poslali ste Betty po njega.« »Jadnica. Uznemirio ju je. Vratila se po mene. Našla sam ga... joj, u tako strašnom stanju.« »Kako mislite? Je li bio bolestan?« Progovorila je nevoljko: »Ne znam. Rekao je da ga boli glava. Ali bio je prestrašen — napola obučen u večernje odijelo, sav u znoju i tresao se kao list.« Zapiljio sam se u nju. »Nije... pio?« Samo mi je to palo na pamet i to sam iznio s nelagodom. Ali otresla je glavom, nimalo zbunjena. »Nije bilo to, sigurna sam da nije. Ne znam što je to moglo biti. Prvo me molio da ostanem s njim. Uhvatio me za ruku, kao da još ide u školu! Onda se odjednom predomislio i rekao mi da odem, gotovo da me izveo iz sobe. Rekla sam Betty da mu odnese aspirin. Nije dolazilo u obzir da takav izađe. Smislila sam izgovor kakav jesam. Što sam drugo mogla?« »Mogli ste meni reći.« »I htjela sam! Ne bi mi dao. I, naravno, mislila sam na to kako bi to moglo izgledati.

Bojala sam se da će se pojaviti i napraviti nekakvu scenu. A sada gotovo da žalim što nije. Jer tada ta jadna curica...«

Glas joj se toliko stisnuo da ga je jedva protiskivala. Sjedili smo u nesretnoj tišini, a moja se misao ponovno vratila na prethodnu noć, na ugriz Gypovih čeljusti, krik i ono jecanje koje je uslijedilo. Upravo u tom trenutku Rod je sjedio u svojoj sobi u nekom čudnom nervnom stanju i dok sam ja nosio Gillian u podrum, dok sam radio na njezinu obrazu, on je ostao ondje, vjerojatno je čuo komešanje iza svojih vrata, ali se nije bio u stanju pojaviti i suočiti. Ta je misao bila strašna.

Uhvatio sam rukohvate na svom naslonjaču. »A da odem i porazgovaram s njim?« Ali gospođa Ayres ispružila je ruku. »Nemojte, mislim da on to ne bi želio.« »To mu ne može nauditi.« »Vidjeli ste ga večeras: ne sliči sebi, nesiguran i stisnut. Cijeli je dan takav. Praktički sam ga večeras morala moliti da dođe i sjedne ovamo. Sestra mu ne zna kakva sam ga sinoć našla, misli da je imao tešku glavobolju i da je otišao u krevet. Ja mislim da ga je stid. Mislim...

Joj, doktore Faraday, neprekidno mislim na to kakav je bio kad je došao iz bolnice!« Pognula je glavu i ponovno počela okretati prstenje. »Nikad vam nisam govorila o tome«, rekla je a da me nije gledala u oči. »Njegov je tadašnji doktor to zvao depresija. Ali meni se činilo da je i više od toga. Kao da nikad nije spavao. Hvatao ga je bijes, ili zlovolja. Govor mu je bio prostački. Jedva da sam ga poznavala.

Moj rođeni sin! Mjesecima i mjesecima bio je takav. Prestala sam pozivati ljude u kuću. Jesam li ga se to stidjela?« Nisam siguran je li me iznenadilo to što mi je rekla. Uostalom, ljetos mi je David Graham spominjao Rodove »probleme sa živcima«, a prema onome kakvim sam ga otada viđao — njegovo pretjerano bavljenje poslom, povremeni napadi razdražljivosti i nestrpljivosti - bilo mi je jasno da taj problem nije u potpunosti riješen.

Rekoh: »Žao mi je. Teško Rodu. A teško vama, i Caroline! Ali, znate, liječio sam mnoge ranjenike...« »Naravno«, rekla je brzo, »znam da je to što se dogodilo Rodericku moglo biti i puno gore.« »Ne mislim to«, rekoh. »Mislim na liječenje, na to kako je to čudno. Proces je drukčiji za svakog pacijenta. Svakako ne iznenađuje da je Roderick razdražljiv zbog te ozljede! Zgodan mlad čovjek kao što je on! I ja bih bio takav u Rodovim godinama, a u takvoj situaciji. Roditi se uz toliko mnogo toga i toliko mnogo toga izgubiti: zdravlje, izgled - na neki način slobodu.« Odmahnula je glavom, ne baš uvjerena u to. »Više je to od puke razdražljivosti. Kao da ga je sam rat promijenio, da je sam sebi potpuno nepoznat. Kao da mrzi i sebe i sve oko sebe. Joj, kad se samo sjetim svih tih momaka poput njega i strašnih stvari koje smo tražili od njih u ime mira...!« Nježno joj rekoh: »Ovaj, sada je sve to gotovo. Još je mlad. Oporavit će se.« »Ali niste ga sinoć vidjeli«, rekla je. »Doktore, bojim se. Ako se opet razboli, zaboga, što će onda biti? Ionako smo već ovdje mnogo izgubili. Djeca kriju od mene najgore, ali ja nisam budala. Znam da imanje živi na svom kapitalu i znam što to znači... Ali izgubili smo druge stvari.

Izgubili smo prijatelje, društveni život. Gledam Caroline: s današnjim je danom postala zapuštenija i ekscentričnija. A sve je zapravo bilo zbog nje, znate, to što sam uopće priredila domjenak. Bio je to krah, kao i sve ostalo... Ništa neće ostati za nju kad ja odem. Ako još izgubi brata... A sada, zamislite te ljude, govore da će dovesti policiju! Ne znam... činjenica je, jednostavno ne znam kako ću to podnijeti!« Glas joj je bio ravnomjeran, ali je na te riječi zadrhtao i postao viši. Prekrila je rukom oči i sakrila lice od mene.

Kad sam poslije razmišljao o tome, shvatio sam pod kakvim je bremenom živjela tolike godine: smrt djeteta, smrt muža, ratni udari, ranjeni sin, gubitak imanja... No, sve je vrlo uspješno krila iza vela podrijetla i šarma i vidjeti je sada kako gubi kontrolu nad sobom i otvoreno plače, bilo je šokantno. Nekoliko sam trenutaka sjedio nasuprot nje, gotovo oduzet, onda sam prišao i čučnuo kraj njezina naslonjača, pa je nakon kraćeg oklijevanja uzeo za ruku - samo sam je uzeo, blago, čvrsto, kako bi učinio svaki liječnik. Prsti su joj se stisnuli oko mojih i postupno se smirivala. Dao sam joj svoj rupčić pa je njime, s nelagodom, posušila oči. »Samo da ne dođe netko od djece!« rekla je i nesretno pogledala prema vratima preko svog ramena. »Ili Betty! Ne bih podnijela da me vide u ovakvu stanju! Ja nikad nisam vidjela svoju majku da plače, uvijek je prezirala žene koje plaču. Oprostite mi, doktore Faraday. Puka je činjenica da, kako vam rekoh, nisam spavala prošlu noć, a neispavanost mi nikad nije godila...

A sada, kako li ružno izgledam! Molim vas, ugasite tu svjetiljku.« Ugasio sam svjetiljku na koju je mislila: ornamentalnu svjetiljku za čitanje na kojoj su visjeli kristali i koja je stajala na stolu kraj njezina naslonjača. Kad je zveckanje kristala utihnulo, rekoh: »Znate, nemate se razloga bojati svjetla. Nikad niste ni imali.« Ponovno je pritisnula rupčić na oči, ali je uhvatila moj pogled i umorno se iznenadila: »Nisam znala da ste tako galantni, doktore.« Osjetio sam da sam malo pocrvenio. Ali prije nego što sam uspio odgovoriti, uzdahnula je i nastavila. »Ali, muškarci stječu galantnost dok žene stječu crte na licu. Moj je muž bio veoma galantan muškarac. Drago mi je što nije živ da me sada vidi ovakvu. Galantnost bi mu bila na bolnom ispitu. Mislim da sam prošle zime ostarjela deset godina. Ove ću vjerojatno ostarjeti za novih deset.« »Onda ćete izgledati kao da imate punih četrdeset«, rekoh, a ona se na to nasmijala tako da me razveselilo što sam vidio kako joj se život i boja vraćaju u obraze.

Poslije toga razgovarali smo o običnim stvarima. Zamolila me da joj nalijem malo pića i donesem cigaretu. I tek kad sam ustao da odem, podsjetio sam je zbog čega sam u prvom redu došao onamo, time što sam spomenuo Petera Baker-Hydea. Kao odgovor na to podigla je ruku kao da je premorena cijelom tom mišlju. »Ime tog čovjeka danas se prečesto čulo u ovoj kući«, rekla je. »Ako nam želi nauditi, moramo mu pustiti da pokuša. Neće daleko dospjeti. I kako bi?« »Zbilja tako mislite?« »Znam to. Ova će strašna stvar bjesnjeti dan-dva, a onda će se ispuhati. Vidjet ćete.« Djelovala je uvjereno kao i kći joj pa sam pustio stvar na miru.

Ali su ona i Caroline pogriješile. Stvar se nije ispuhala. Već se sutradan gospodin Baker-Hyde dovezao na Hali da obitelji dade do znanja kako namjerava slučaj predati policiji osim ako su spremni sami uspavati Gypa. Sjedio je s gospođom Ayres i Roderickom pola sata govorio je isprva sasvim razumno, kako mi je poslije rekla gospođa Ayres, tako da je neko vrijeme doista vjerovala da bi ga mogla nagovoriti da se predomisli. »Nitko se ne kaje zbog nesreće vaše kćeri više nego ja, gospodine Baker-Hyde«, rekla mu je s osjećajem koji je morao prepoznati kao iskren. »Ali, uklanjanje Gypa neće ništa popraviti. A što se tiče mogućnosti da taj pas ugrize neko drugo dijete — ta vidite kako mi ovdje živimo, tako mirno. Naprosto nema djece pa ga nema tko ni izazivati.« To je bio nespretan način za opis stvari i lako mi je zamisliti da su te riječi imale takav učinak da su se i osjećaji i ponašanje Petera Baker-Hydea smjesta ukrutili. Da stvari budu gore, u tom se trenutku pojavila Caroline koju je u stopu pratio Gyp. Pretpostavljam da su prije toga bili u parku u šetnji, kako sam ih često viđao: Caroline je buknula u licu, onako jedra, nesređena, Gyp

blatnjav i zadovoljan, otvorenih crvenih usta. Gospodin Baker-Hyde vidio ih je i sigurno se odmah sjetio svoje kćeri kako leži doma masakrirana lica. Poslije je rekao doktoru Seeleyju, koji je potom o tome izvijestio mene, da bi, da je imao pištolj u ruci, u tom trenutku sam upucao tog prokletog psa i skupa s njim i cijelu tu obitelj.

Posjet se začas rastočio u psovke i prijetnje, a na odlasku je za sobom podigao šljunak.

Caroline ga je, držeći ruke na kukovima, gledala kako odlazi i sva se tresla od jada i bijesa pa je otišla do jedne gospodarske zgrade i ondje iskopala lokot i lance. Otišla je preko parka prvo do jednih pa do drugih vrata i zaključala ih.

Moja mi domaćica reče ovo: čula je od jedne susjede, koja je bila rođakinja Barretta, čovjeka za sve na Hundredsu. O tom se slučaju i dalje slobodno prepričavalo u svim okolnim selima, pri čemu su neki izražavali suosjećanje s Ayresovima, ali je većina očito mislila da tvrdoglavost obitelji u vezi s Gypom samo pogoršava situaciju. U petak sam sreo ВШуја Desmonda koji je, izgleda, vjerovao da je samo pitanje vremena kada će Ayresovi »učiniti doličnu stvar« i dati ubiti jadnog psa. Nakon toga je nastupilo nekoliko dana šutnje pa sam se zaista počeo pitati jesu li se stvari rasplinule. A onda, početkom idućeg tjedna, moja me pacijentica iz Kenilvvorth pitala »kako je ona mila Baker-Hydeova djevojčica« - pitala me gotovo ovlaš, ali s divljenjem u glasu i rekla da je čula da sam i ja imao udjela u tom slučaju i da sam praktički djevojčici spasio život. Kad sam je u čudu pitao odakle to, zaboga, zna, pružila mi je najnoviji broj tjednika iz Coventryja: otvorio sam novine i našao izvješće o cijeloj aferi.

Baker-Hydeovi su podvrgnuli kćer daljnjem tretmanu u birmingemskoj bolnici, odakle je priča i krenula. Kaže se da je djevojčica bila žrtva »vrlo divljeg napada«, ali da dobro napreduje. Roditelji su odlučni u tome da vide dotičnog psa mrtva i primaju pravne savjete o najboljem načinu da to postignu. Gospođa pukovnica Ayres, gospodin Roderick i gospođica Caroline Ayres, vlasnici psa, kako kažu, nisu dostupni za komentar.

Koliko znam, novine iz Coventryja nisu donošene na Hundreds, ali su imale široku distribuciju po okrugu, pa sam pomislio da je činjenica što je taj broj pokrio slučaj prilično zabrinjavajuća. Nazvao sam Hali i pitao ih jesu li vidjeli novine: nisu, pa sam im stoga na povratku kući odnio primjerak. Roderick ih je pročitao u sablasnoj tišini, a onda ih proslijedio sestri. Pogledala je članak i prvi put otkako je sve to počelo njezin se samouvjereni stav pokolebao i na njezinu sam licu vidio čisti strah. Gospođa Ayres bila je iskreno zaprepaštena. Za vrijeme rata postojala je izvjesna količina novinskog zanimanja za Roderickovu ozljedu i to joj je ostavilo, mislim, neki morbidan strah od javnog izlaganja. Jer kad sam odlazio, otpratila me do auta da bi mogla sa mnom razgovarati dalje od ušiju svoje djece.

Pridigla je šal i pokrila kosu pa tiho počela: »Imam vam još nešto za reći. To još nisam rekla ni Caroline ni Rodericku. Nazvao me glavni inspektor Allam da me obavijesti da će Baker-Hyde ići dalje i podnijeti tužbu. Htio me upozoriti, on i moj muž, znate, bili su u istoj regimenti. Jasno mi je dao do znanja da ćemo u slučaju kao što je ovaj u koji su uključena i djeca imati vrlo male izglede da dobijemo. Razgovarala sam s gospodinom Heptonom«, to je bio obiteljski odvjetnik, »i on se s time slaže. Kaže mi još da će tu biti i više od pukog plaćanja kazne, mogla bi biti odšteta... Jednostavno ne mogu vjerovati da je to sve dotle došlo. Osim toga, mi nemamo novaca da idemo na sud. Pokušala sam Caroline pripremiti na najgore, ali me ne sluša. Ne razumijem je. To ju je pogodilo gore nego bratovo ranjavanje.« Nisam je razumio ni ja. Ali rekoh: »Gyp njoj mnogo znači.« »On mnogo znači svima nama! Ali na koncu konca, on je pas, star, jednostavno ne može imati obitelj koja će ići na sud. Moram misliti na Rodericka ako ne na sebe. On je i dalje daleko od dobrog. To je posljednje što mu treba.« Stavila je ruku na moju i pogledala me u oči: »Vi ste, doktore, već mnogo napravili za nas

i teško vas mogu zamoliti za više. Ali, zbilja ne želim uključivati Billa Desmonda ili Raymonda Rossitera u naše muke. Kad dođe do toga, s Gypom... zanima me, hoćete li nam vi pomoći?« Iznenadio sam se i mračno je upitao: »Mislite da ga uspavam?« Kimnula je. »Ne mogu to očekivati od Rodericka, a očito je neupitno da Caroline...« »Ne, ne.« »Ne znam kome da se drugom obratim. Da je Pukovnik živ...« »Da, naravno.« Govorio sam nevoljko i s osjećajem da ne bih mogao išta više reći. Stoga sam ponovio, čvršće: »Da, naravno da ću vam pomoći.« I dalje joj je ruka bila na mojoj. Stavio sam svoju preko njezine, ona je pognula glavu od olakšanja i zahvalnosti, a lice joj je neznatno poprimilo umorne, gotovo ostarjele crte. »Ali, zar zbilja mislite da bi to Caroline dopustila?« upitah je kad je povukla ruku.

Rekla je jednostavno: »Hoće, zbog obitelji. To je sve što se toga tiče.« Ovaj je put bila u pravu. Nazvala me te večeri da mi kaže da je glavni inspektor ponovno razgovarao s Baker-Hydeovima i nakon poprilične raspre nevoljko su se složili da se odustane od tužbe pod uvjetom da Gyp bude uspavan bez odgađanja. Zvučala je kao da joj je očajnički laknulo, a meni je bilo drago što su stvari riješene. No, proveo sam bijednu noć u razmišljanju o tome što sam to pristao učiniti sutradan. Negdje oko tri, upravo kad sam napokon počeo kliziti u nešto nalik na prirodni san, probudila me zvonjava iz ordinacije. Neki je čovjek dojurio iz susjednog sela kako bi me zamolio da pogledam njegovu ženu koja ima problema pri rađanju.

Odjenuo sam se i odvezao ga kući. Ženi je to bilo prvo rađanje i prilično nezgodan porođaj, ali cijela je stvar obavljena do pola sedam, beba je na sljepoočnicama zadobila ožiljke od mojih kliješta, ali je bila glasna i zdrava. Čovjek je morao biti u polju u sedam, pa smo tako ostavili majku i dijete babici na brigu, a ja sam njega odvezao na njegovu farmu. Otišao je na posao fućkajući - zadovoljan jer je dijete bilo muško, dok žene njegove braće rađaju samo »pišulje«.

Bilo mi je drago zbog njega i obuzeo me blag dašak euforije koji uvijek slijedi nakon uspješna porođaja, naročito ako je popraćen izostankom sna. Ali kad sam se sjetio zadaće koja me čekala na Hundredsu, oduševljenje mi se zgrušalo. Nisam se htio vraćati u Lidcote, pa ponovno izlaziti. Dovezao sam auto do prilaza koji sam poznavao i koji je prolazio kroz šumu i završavao čistinom kraj zarasla jezerca. To je mjesto ljeti bilo slikovito, pribježište za ljubavnike.

No, bilo je, kako sam se prekasno sjetio, i poprište samoubojstava za vrijeme rata, zbog čega su mi tamno jezero i mokro, modrikasto drveće izgledali vrlo melankolično dok sam prolazio mimo i zaustavljao motor. Bilo je odveć hladno da izađem: zapalio sam cigaretu, spustio prozor i obgrlio sam sebe zbog hladnoće. U prošlosti sam ovdje znao viđati čaplje, a ponekad i gnjurce u ljubavnoj igri - jezerce je danas izgledalo beživotno. Jedna je ptica doviknula s grane, pa opet, ali je ostala bez odgovora. Uto je sitna kiša prestala i niotkud se pojavio povjetarac koji mi je sasuo sitne kapi u lice, kao iglice. Ugasio sam cigaretu i žurno podigao prozor.

Nekoliko milja dolje niz cestu bio je zavoj koji će me odvesti do zapadnog ulaza u park Hundredsa. Pričekao sam do nešto prije osam, a onda upalio auto i zaputio se onamo.

Skinuli su lanac i lokot s vrata pa sam lako ušao. U otvorenom je parku bilo svjetlije nego na puteljcima, ali kuća koja se mogla sa zapada vidjeti s prilične udaljenosti, djelovala je golemo i čvrsto u tmurnom sumraku, kao velika mračna kocka. Međutim, znao sam da su svi u obitelji ranoranioci i kad sam prišao, ugledao sam dim koji se dizao iz nekoliko dimnjaka. A kad sam skrenuo iza kuće, a gume zastrugale po šljunku, vidio sam svjetlo koje je dopiralo iza prozora kraj ulaznih vrata.

Ta su se vrata otvorila prije nego što sam stigao do njih - gospođa Ayres. Bila je blijeda.

Rekoh: »Jesam li uranio?« Otresla je glavom. »Svejedno nam je. Roderick je već na farmi. Mislim da nitko od nas noćas nije spavao. A niste ni vi, sudeći po tome kako izgledate. Nitko nije umro, nadam se.« »Porod.« »Je li beba dobro?« »I beba i mama... Gdje je Caroline?« »Gore s Gypom. Vjerujem da je čula vaš auto.« »Jeste li je upozorili da ću doći? Zna zašto?« »Da, zna.« »Kako je to primila?« Ponovno je zatresla glavom, ali nije dala drugi odgovor. Provela me do malog salona i ostavila me ondje kraj cjepanica za novu vatru. Kad se vratila, nosila je pladanj s čajem, kruhom i hladnom slaninom i sve spustila preda me, pa sjela kraj mene, ali sama nije jela. Gledao sam je kako igra ulogu i samo mi je povećavala nelagodu. Kad sam završio s doručkom, nisam otezao nego sam uzeo svoju torbu i pustio je da me povede u hodnik, pa stubama na prvi kat.

Ostavila me pred Carolineinim vratima. Bila su blago odškrinuta, ali sam pokucao, a onda, kako nisam čuo odgovor, polako gurnuh vrata i uđoh. Našao sam se u velikoj, ugodnoj sobi s blijedim, obloženim zidovima i uskim krevetom s četirima stupovima, no kako sam primijetio, sve je izblijedjelo, baldahin pobijeljen, tepisi izlizani, nekoć bijele podne daske sada su bile prošarane sivim. U sobi su bila dva prozora, a Caroline je stajala kraj jednog od njih na svojevrsnu otomanu s jastucima, a kraj nje Gyp. Držao joj je glavu u krilu, ali je podigao njušku kad me vidio pa razmaknuo čeljusti i mlatnuo repom. Caroline je licem bila okrenuta prema prozoru i nije progovarala dok nisam prišao sasvim blizu. »Požurili ste se.« Rekoh: »Bio sam kod pacijenta. I, Caroline, zar nije bolje da to obavimo sada nego da čekamo i riskiramo da policija pošalje svog čovjeka? Zar bi vam bilo draže da to obavi netko nepoznat?« Napokon se okrenula prema meni. Izgledala je sablasno, kosa joj je bila neočešljana, lice bijelo, oči crvene i otečene od plakanja i bdijenja. Rekla je: »Zašto morate govoriti kao da je to nešto obično, nešto razumno i nešto što se mora obaviti?« »Dajte, Caroline. Znate da se to mora napraviti.« »Samo zato što svi kažu da se mora! To je kao... kao kad se ide u rat. Zašto da ja to napravim? To nije moj rat!« »Caroline, ona djevojčica...« »Mogli smo s tim na sud, znate, i mogli smo dobiti. Gospodin Hepton je to rekao. A mama mu ne da da pokuša.« »Ali sudska parnica! Sjetite se koliko to košta, ako ništa drugo!« »Našla bih nekako novac.«

»A sjetite se kakvu bi to pozornost privuklo. Pogledajte kako sve to izgleda. Pokušavali biste obraniti sebe, a ono je dijete onako ozlijeđeno! To ne bi bilo dolično.« Napravila je nestrpljiv pokret. »Kakve veze ima pozornost? Samo mama misli na to. A ona se samo boji da će ljudi vidjeti koliko smo siromašni. A što se tiče doličnosti - nitko više ne mari za takve stvari.« »Vaša je obitelj svašta prošla. Vaš brat...« »O, da«, rekla je, »moj brat! Svi moramo misliti samo na njega, je li? Kao da išta drugo uopće i radimo! Mogao se u ovome suprotstaviti mami. A nije napravio ništa, pod milim bogom ništa!« Nikada je prije nisam čuo da kritizira Rodericka, osim u šali, pa me sada zaprepastila njezina žestina. Ali istodobno su joj oči bile sve crvenije, a glas sve slabiji te sam pomislio da je znala da nema druge. Okrenula se i zagledala kroz prozor. Stajao sam i šutke je promatrao, a onda joj blago rekoh: »Morate biti hrabri, Caroline. Žao mi je... Mogu li sada?« »Bože«, rekla je i zatvorila oči. »Caroline, star je.« »I to popravlja stvar?« »Dajem vam riječ, neće patiti.« Na trenutak je sjela sva napeta, potom su joj se ramena spustila, ispustila je dah i činilo se da je iz nje iskrvarila sva gorčina. »Nosite ga. I sve drugo je otišlo, zašto ne bi i on? Muka mi je više od borbe.« Glas joj je bio toliko pust da sam na kraju kroz njezinu tvrdoglavost vidio sve druge gubitke i žalosti i osjetio sam da sam imao krivo mišljenje o njoj. Dok je govorila, stavila je psu ruku na glavu, a on je, shvaćajući da govori o njemu, ali i čuvši bol u njezinu glasu, ustao i pogledao je s povjerenjem i brigom, a onda se pridigao na prednje noge i prinio njušku njezinu licu. »Idiote moj!« rekla je i pustila mu da je poliže. Onda ga je odgurnula. »Doktor Faraday te hoće, zar ne vidiš?« »Da to napravim tu?« »Ne, ne želim to. Ne želim gledati. Odvedite ga nekamo dolje. Hajde, Gyp!« I gurnula ga je prema meni gotovo grubo pa se stropoštao s otomana na pod. »Hajde, idi«, ponovila je jer se nećkao, »glupane! Doktor Faraday te hoće, rekla sam ti. Hajde!« Gyp je vjerno došao k meni i nakon što je posljednji put pogledao Caroline izvedoh ga iz sobe i tiho zatvorih vrata za sobom. Slijedio me dolje i kroz kuću do kuhinje, a ja sam ga odveo do praonice posuđa i rekao mu da legne na stari tepih. Znao je da je to neobično jer je Caroline strogo pazila na njegove navike. A opet, sigurno je znao da u kući vlada nemir, a možda je čak mogao pretpostaviti da je on tomu uzrok. Pitao sam se kakvi mu se pojmovi motaju po glavi - kakvo mu je sjećanje na domjenak i je li mislio o tome što je učinio, pa je osjećao krivnju ili stid. Ali kad sam ga pogledao u oči, mislim da sam u njima vidio samo konfuziju i pošto sam otvorio svoju torbu i iz nje izvadio što mi je trebalo, dotaknuo sam mu glavu i rekao mu, kao što sam to već prije učinio: »Eto zla, moj Gyp. Ali pustimo sad to. Ti si jedan stari dobri pas.« Nastavio sam mrmljati takve besmislice, a onda sam mu zavukao ruku ispod ramena tako da mi nakon što injekcija proizvede učinak padne na ruku. Na dlanu sam osjetio kako mu se srce muči, i zatim staje.

Gospođa Ayres bila mi je rekla da će ga Barrett pokopati, pa sam ga pokrio tepihom, a potom sam oprao ruke i vratio se u kuhinju. Ondje sam zatekao gospođu Bazeley: upravo je stigla i vezivala pregaču. Kad sam joj rekao što sam radio, potreseno je zatresla glavom. »Zar to nije sramota?« rekla je. »Bez tog starog psa ova kuća neće izgledati kako treba.

Kako ste mogli, doktore? Cijeli sam ga njegov život gledala tu po kući. Kunem se da u njega nije bilo zla ni koliko u mojoj kosi na glavi. Dala bih mu da mi čuva unuče.« »I ja, gospođo Bazeley«, odgovorio sam potišteno, »kad bih ga imao.« Ali, na koncu konca, tu je bio kuhinjski stol koji me podsjećao na tu nedavnu, strašnu noć.

A tu je bila i - nisam je dotad primjećivao - Betty.

Stajala je napola skrivena iza vrata koja su iz kuhinje vodila u neki hodnik - držala je gomilu svježe osušenih kuhinjskih krpa i slagala ih. Ali, prišla je s čudnim grčevima, uska su joj se ramena trzala i nakon trenutka-dva shvatio sam da plače. Okrenula je glavu i opazila da je gledam pa je zaplakala još jače. Rekla je, i to bijesno, što me iznenadilo: »Jadni stari pas, doktore Faraday! Svi krive njega, ali nije on pogriješio! Nije pošteno!« Glas joj se slomio, pa je gospođa Bazeley došla i uzela je u ruke. »Smiri se«, rekla je žena i nespretno potapšala Betty po leđima. »Vidiš kako je to unesrećilo doktora? Mi ne znamo o čemu se radi. Betty ima nešto na pameti, ne znam.« Bila je zbunjena. »Ona misli da mu je ona mala što ju je ugrizao radila nešto čudno.« Rekoh: »Nešto čudno? Što, zaboga, misliš?« Betty je odmaknula glavu s ramena gospođe Bazeley i rekla: »Ima neko zlo u ovoj kući, eto što! Neko zlo i zbog toga se događaju svakakve stvari!« Zabuljio sam se na tren u nju, onda sam digao ruku da protrljam lice. »Joj, Betty.« »Istina je! Osjetila sam ga!« Gledala je čas mene, čas gospođu Bazeley. Sive su joj oči bile razrogačene i blago je drhtala. Ali imao sam osjećaj, kao što sam ga ponekad i prije imao s njom, da u srcu uživa u zbrci i pozornosti. Rekao sam joj s manjom trpeljivošću: »Dobro. Svi smo umorni i svima nam je žao.« »Nije to umor!« »Dobro!« Sada sam govorio oštro. »To je čista glupost i ti to znaš. Ovo je velika kuća, i samotna je, ali sam mislio da si se već na to navikla.« »I navikla sam se. Ali to nije to\u171? »Nije ništa. Ne postoji tu ništa zlo, ništa sablasno. To što se dogodilo s Gypom i onom jadnom djevojčicom bio je strašan nesretan slučaj i to je sve.« »No nije bio nesretan slučaj! To je bilo zlo koje je šaptalo Gypu ili... ili ga štipalo.« »Jesi li ti čula to šaptanje?« Neodlučno je odgovorila: »Nisam.« »Nisi. A nisam ni ja. I nitko drugi u cijeloj onoj gomili na zabavi. Gospođo Bazeley, jeste li vi vidjeli ikakav znak tog Bettyna 'zla'?« Gospođa Bazeley otresla je glavom. »Nisam, doktore. Nikada ovdje nisam vidjela ništa čudno.« »A koliko dugo dolazite u ovu kuću?« »Pa, skoro deset godina.« »Eto ti«, rekoh Betty. »Jesi li se uvjerila?« »Ne, nisam!« odgovorila je. »Hoćete reći da nije istina zato što ona kaže da nije vidjela!

Možda je to nešto... nešto novo.« Rekoh: »Za Boga miloga! Hajde sada, budi dobra djevojka i obriši oči. I nadam se«, dodao sam, »da ništa od ovoga nećeš reći gospođi Ayres ili gospođici Caroline. U ovom bi im trenutku još samo to trebalo. Bile su dobre prema tebi, to znaš. I sjeti se kako su me zvale zbog tebe onda kad ti je bilo loše, u srpnju.« Dok sam joj to govorio, gledao sam je u oči. Shvatila je o čemu govorim pa se zacrvenjela. Ali izraz na njezinu licu usprkos rumenilu bio je još tvrdoglaviji. Prošaptala je: »Postoji zlo. Tu je!«

Onda je sakrila lice iza ramena gospođe Bazeley i ponovno zaplakala, gorko kao i prije. nimalo iznenađujuće, utjednima koji su uslijedili život na Hundreds Hallu uvelike se promijenio, postao potišten i tužan. Ako ništa drugo, postojala je fizička odsutnost Gypa na koju se trebalo priviknuti: dani su sada bili prirodno sumorni, ali kuća je bila posebno zamračena i beživotna bez psa koji je pristojno kaskao od sobe do sobe. Kako sam i dalje jednom tjedno odlazio u Hali zbog tretmana Rodove noge, bilo mi je lakše ulaziti kao da sam član obitelji i katkad sam, kad bih otvarao vrata, hvatao sebe kako osluškujem hoću li čuti tapkanje kandži i šapa, ili bih okrenuo glavu prema nekoj sjeni, misleći da je tamno obličje na rubu mog vidnog polja zasigurno Gyp i svaki put otpatio bih grižnju i stid, kao da se sve što se zbilo sada ruši na mene.

Spomenuo sam to gospođi Ayres, a ona je kimnula: stajala je jednog kišnog poslijepodneva u predvorju, reče, potpuno uvjerena da čuje psa kako tapka na katu. Zvuk je bio toliko razgovijetan da je sva uzrujana otrčala gore da pogleda - i shvatila da je umjesto zvuka njegovih kandži po podu zapravo čula brzo kapanje vode iz naprsla oluka s vanjske strane. Nešto se slično dogodilo i gospođi Bazeley. Uhvatila se kako priprema zdjelicu s kruhom i umakom i stavlja je kraj kuhinjskih vrata kao što je nekoć radila za Gypa. Ostavila ju je tako pola sata i cijelo se vrijeme pitala gdje je pas - a onda zamalo vrisnula kad se sjetila da ga više nema. »A čudno je bilo to«, rekla mi je, »što sam to napravila jer sam ga čula kako silazi podrumskim stubama. Znate kako se znao naljutiti, kao stari momak! Mogla bih se zakleti da sam ga čula!« A jadna Caroline - koliko je često ona zamijenila neki drugi zvuk za struganje Gypovih kandži i okretala se prema sjenkama, misleći da je on, naprosto ne znam. Naredila je Barrettu da mu iskopa grob među mramornim nadgrobnim spomenicima koji su tvorili neobično malo groblje za ljubimce u jednom nasadu u parku. Odlazila je iz kuće u turobne šetnje, skupljala zdjelice za vodu i pokrivače što ih je za psa držala po raznim sobama i sklanjala ih. Ali je u procesu zapečatila svoju tugu i jad, i to tako temeljito da me nerviralo. Kad sam prvi put nakon onog tužnog jutra kad sam morao uspavati Gypa bio u Hallu, smatrao sam da je važno da je potičem jer nisam želio da između nas bude loših emocija. Ali kad sam je pitao kako je, rekla je samo oštrim, bezizražajnim glasom: »Dobro sam. Sada je sve gotovo, je li tako? Oprostite što sam onda govorila onako divlje. Niste vi krivi, znam to. Dajte da vam pokažem ovo, to sam jučer našla u jednoj sobi gore na katu...« I iznijela je neki prastari nakit što ga je iskopala iz dubine ladice - a nije se ticao Gypa.

Mislio sam da je ne poznajem dovoljno da bih forsirao tu temu, ali razgovarao sam o njoj s njezinom majkom koja je očito mislila da će se Caroline oporaviti »na svoj način«. »Caroline nikada nije bila djevojka koja pokazuje svoje osjećaje«, rekla mi je s uzdahom. »Ali ona je veoma osjetljiva. Zbog toga sam je i dovela amo da pomogne oko brata. Znate, bila je kao prava medicinska sestra tih dana... A, jeste li čuli najnovije vijesti? Gospođa Rossiter jutros je došla da nam kaže. Baker-Hydeovi očito odlaze. Vode djevojčicu natrag u London, osoblje odlazi za njima idući tjedan. Jadni će Standish biti zatvoren i ponovno prodan. Zbilja mislim da je tako najbolje. Zamislite Caroline, Rodericka i mene kako se stalno srećemo s tom obitelji, u Lidcoteu ili Leamingtonu!« I meni je laknulo kad sam čuo tu vijest. Budućnost u kojoj bih se sretao s Baker-Hydeovima nije mi bila ništa draža negoli gospođi Ayres. Bilo mi je drago i to što su okružne novine napokon izgubile zanimanje za cijeli taj slučaj. Premda se ništa nije moglo učiniti protiv mjesnih tračeva i premda bi katkad koji pacijent ili kolega pokrenuli tu priču jer su znali da sam donekle uključen, ja sam se, kad god bi ta tema iskrsnula, uvijek trudio da razgovor skrenem ili prekinem, pa su te priče uskoro i zamrle.

I dalje sam razmišljao o Caroline. Tu i tamo primjećivao sam je dok bih se baš kao i prije vozio kroz park, a kako nije bilo Gypa koji je cupkao kraj nje, izgledala mi je kao jezivo

osamljena figura. Kad bih zaustavio auto da porazgovaram s njom, djelovala je voljno za priču, više-manje na stari način. Izgledala je jedro i zdravo kao uvijek. Samo joj je lice, mislim, odavalo sav jad posljednjih nekoliko tjedana jer kad bi je se promatralo pod izvjesnim kutom, izgledalo je teže i ružnije nego ikad — kao da je s gubitkom psa išlo i nešto kao gubitak posljednjeg optimizma njezine mladosti. »Govori li vam Caroline o tome što osjeća?« pitao sam jednoga dana u studenome njezina brata dok sam mu tretirao nogu.

Otresao je glavu i namrgodio se: »Nije joj do toga.« »Ne možete je... izvući. Navesti je da se malo otvori.« Još se jače namrgodio. »Možda bih mogao pokušati. A nikad nemam vremena.« Rekoh mirno: »Nemate vremena za svoju sestru?« Nije odgovorio, a sjećam se da se zabrinuo i lice mu je potamnjelo pa je okrenuo glavu kao da ne vjeruje u svoj odgovor. Činjenica je da sam u tom trenutku osjetio veću zabrinutost zbog njega nego zbog Caroline. Da će cijela priča s Gypom i Baker-Hydeovima ostaviti svoj trag na njoj, bilo je razumljivo, ali se činilo da je imalo svojevrstan utjecaj i na njega, što me poprilično zbunjivalo. Nije to bilo puko pitanje njegove obuzetosti i povlačenja, činjenice da je previše vremena provodio u svojoj sobi jer je takav inače bio mjesecima. To je bilo ono posebno nešto što sam vidio ili osjećao u pozadini njegova izražaja: breme nečega što zna ili čega se boji.

Nisam zaboravio što mi je rekla njegova majka o tome kako ga je zatekla one noći kada je bila zabava. Činilo mi se da je ova nova faza u njegovu ponašanju, ako je igdje počela, počela baš ondje. Nekoliko sam puta pokušavao s njim načeti tu temu, a on je svaki put nalazio neki način, šutnjom ili izbjegavanjem, da me odbije. Možda sam ga trebao pustiti da sam dođe na to. Tih sam dana svakako i sam imao previše posla jer je hladnije vrijeme donijelo svoj uobičajeni nalet zimskih boleština, pa su moji obilasci bili naporni. Ali bilo je protiv svih mojih instinkta da tu stvar tek tako ostavim i, više od toga, sada sam se naprosto osjećao uključenim u obitelj na način drukčiji nego prije tri ili četiri tjedna. I tako, pošto sam stavio elektrode kamo treba i pokrenuo pogon, jednostavno sam mu rekao što me tišti.

Njegova me reakcija zaprepastila. »Tako znači ona čuva povjerenje, je li?« rekao je i bijesno se pomaknuo u naslonjaču. »To sam trebao i očekivati. I što vam je rekla? Da me zatekla u teškom stanju?« »Brine se zbog vas.« »Zaboga! Jednostavno mi se nije dalo doći na tu neku idiotsku zabavu! Glava me ubijala.

Sjedio sam u sobi i popio piće. Onda sam otišao u krevet. Je li to zlo?« »Rod, naravno da nije. Samo, to kako mi je opisala...« »Za Boga miloga! Ona pretjeruje! Njoj se neprekidno privida! A ono što joj je doslovce pod nosom... Ma, zaboravite. Ako misli da ću sići s uma, neka misli. Nema ona pojma. Nitko od vas nema. Kad biste samo znali...« Kao da je pregrizao riječ. Iznenadio me intenzitet njegova ponašanja, pa rekoh: »Kad bismo znali što?« Na trenutak je ostao sjediti sav ukrućen, očito se borio sam sa sobom. A onda: »Zaboravite«, ponovio je. I naglo se pomaknuo prema naprijed, uhvatio žice koje su vodile od njegove noge do navojnice i potegnuo ih. »Zaboravite i ovo sve. Već mi je dosta. Ništa to ne valja!« Elektrode su iskočile iz svojih spojeva i zakotrljale se po podu. Povukao je elastičnu vrpcu, onda nespretno ustao pa onako bosonog i sa zavrnutom nogavicom otišao do svog radnog stola i okrenuo mi leđa.

Odustao sam od tretmana za taj dan i ostavio ga njegovoj ćudi. Idućeg se tjedna ispričao

pa smo se normalno vratili procesu - činilo se kao da se sasvim smirio. Ali prije mog idućeg dolaska, pak, bilo se počelo događati nešto novo. Došao sam u kuću i našao ga s posjekotinom na nosu i masnicom ispod oka. »Nemojte me tako gledati«, rekao je kad je vidio izraz na mom licu. »Caroline me danas cijelo jutro gnjavila i htjela mi staviti komade slanine i Bog zna što još.« Pogledao sam Caroline - sjedila je s njim, u njegovoj sobi, a mislim da je čekala mene - a onda sam mu prišao, uzeo mu rukama glavu i okrenuo je prema svjetlu s prozora. »Što se, zaboga, dogodilo?« »Cista glupost«, rekao je i razdraženo se izvukao iz mojih ruku, »da mi je neugodno da to uopće spominjem. Probudio sam se po noći, eto, i nespretno izišao iz zahoda, a neka budala - to jest ja - ostavila je širom otvorena vrata pa sam naletio na rub.« »Sam je sebe nokautirao«, rekla je Caroline. »Samo zahvaljujući Betty nije... ne znam, progutao vlastiti jezik.« »Ne budi smiješna«, rekao je njezin brat. »Nisam se nokautirao.« »Jesi! Doktore, ostao je ležati na podu. A tako je zaurlao da je probudio Betty dolje.

Jadnica, sigurno je mislila da su provalnici. Dopuzala je gore i vidjela ga kako leži, pa je vrlo pametno došla k meni i probudila me. Još je bio bez svijesti kad sam sišla k njemu.« Rod se namrštio. »Ne slušajte je, doktore. Pretjeruje.« »Ne pretjerujem, ti to znaš«, rekla je Caroline. »Morali smo ga politi vodom da ga povratimo i kad se povratio bio je krajnje nezahvalan i ružnim nam je riječima rekao da odemo.« »Dobro«, rekao je njezin brat. »Očito smo dokazali da sam ja idiot. Ali mislim da sam vam to i sam rekao. Možemo li sada prestati o tome?« Govorio je oštro. Caroline je na trenutak djelovala uznemireno, a onda je našla način da skrene razgovor. Svejedno, on joj se nije u tome pridružio nego je ostao sjediti mračno šutljiv dok smo ona i ja razgovarali i prvi put kad sam se spremao da ga počnem tretirati, otvoreno me odbio i ponovno rekao da mu je »već dosta« i da to »ništa ne valja«.

Sestra je buljila u njega u čudu. »Jao, Rod, pa znaš da to nije istina!« Odgovorio je svadljivo: »To je moja noga, ne?« »Ali doktor Faraday se toliko namučio...« »Ako se doktor Faraday želi truditi oko ljudi koje jedva poznaje«, rekao je, »njegova stvar! A tebi kažem, već mi je dosta da me prikapča i razvlači! Ili su i moje noge državno vlasništvo kao sve ovo oko nas? Moramo ih zakrpiti, da se još malo iznose, nema veze što ćete ih samljeti do badrljka. To mislite?« »Rod, nisi fer!« »U redu je«, rekoh tiho. »Rod ne mora prolaziti kroz tretman ako ne želi. Ionako ne plaća.« »Ali«, rekla je Caroline kao da nije čula, »vaša studija...« »Moja je studija praktično napisana. I, kao što, mislim, Rod zna, najbolji su učinci već postignuti. Sada samo održavam mišić da radi sam.« Rod se odmaknuo i nije više htio s nama razgovarati. Na koncu smo ga ostavili takva i otišli ka gospođi Ayres u mali salon na čaj. Ali prije nego što sam otišao, tiho sam se spustio u podrum da popričam s Betty, a ona mi je potvrdila ono što mi je rekla Caroline u vezi s prethodnom noći. Spavala je, reče, i probudio ju je krik: onako smetena i snena pomislila je da je treba netko od obitelji pa je oteturala gore. Vidjela je da su Rodova vrata otvorena, a sam Rod krvava lica leži na podu, tako nepomičan i blijed da je pomislila da je umro i »zamalo da je vrisnula«. Sabrala se i otrčala po Caroline, pa su ga zajedno prizvale k svijesti. Probudio se i počeo »psovati i govoriti smiješne stvari«.

Upitah je: »Kakve stvari?« Iskrivila je lice i pokušala se sjetiti. »Naprosto smiješne stvari. Čudne stvari. Kao kad vam zubar da plin.« I to je bilo sve što mi je rekla, te sam stoga bio dužan odustati od te stvari.

No, poslije nekoliko dana, kad mu se modrica ispod oka pretvorila u lijepu sjenu koju je Caroline nazvala »žućko-zelenko«, ali mnogo prije nego što se potpuno povukla, Rod je pretrpio još jednu nezgodu. Opet se očito probudio usred noći i »nespretno« krenuo kroz sobu. Ovaj je put naletio na niski stolić koji je tajanstveno napustio mjesto na kojem je obično stajao i postavio se točno na put pa se Roderick sapleo i pao i ozlijedio zapešće. Pokušao mi je prikriti tu nezgodu, ali mi je dopustio da mu povezem ozlijeđeni zglob sa sjajnim izrazom »veselog starčića«.

No prema onome kako mu je ruka izgledala i prema reakciji kad sam je uhvatio, uganuće je bilo vrlo ružno, a njegovo me ponašanje začudilo.

Poslije sam o tome razgovarao s njegovom majkom. Odjednom ju je uhvatila tjeskoba skupila je ruke, kao što je to sada često radila, i počela okretati svoje staromodno prstenje. »Što mislite, o čemu se radi, iskreno?« pitala me. »Meni ništa ne govori. Trudim se i trudim. Očito - ne spava. A opet, mislim da nitko od nas sada ne spava dobro... Ali sve to lunjanje po noći! To nije zdravo, zar ne?« »Znači, mislite da se spotaknuo?« »A što bi drugo bilo? Noga mu je najukočenija kad leži.« »To je istina. Ali stolić!« »Pa, soba mu je u strašnom stanju. Uvijek je i bila.« »Zar je Betty ne posprema?« Uhvatila je prizvuk zabrinutosti u mom glasu i pogled joj je postao oštar od uzbune. Rekla je: »Ne mislite, je li, da s njim nešto ozbiljno nije u redu? Nije valjda da pati od čega drugog, a ne samo od glavobolje?« Već sam razmišljao o tome. Raspitivao sam se u njega o toj njegovoj glavobolji dok sam mu stavljao zavoj na zglob i odgovorio mi je da, ne računajući te dvije male ozljede, nema drugih boljki. Činilo se da govori iskreno i premda je bio umoran, nisam na njemu vidio znakove neke bolesti, ni u očima, ni u njegovu ponašanju, ni u općem izgledu. Postojalo je samo to neuhvatljivo nešto, neznatno kao miris ili sjenka što me neprekidno zbunjivalo. Majka mu je bila toliko zabrinuta da je nisam htio više opterećivati. Sjetio sam se njezinih suza one noći kad sam izišao nakon domjenka. Rekao sam joj da sam se vjerojatno nepotrebno zabrinuo - odglumio sam cijelu stvar, baš kao i Rod. Ali to me toliko mučilo da sam htio s nekim o tome razgovarati. Stoga sam se uz ispriku najavio za idući tjedan i otišao potražiti Caroline da s njom popričam nasamo.

Našao sam je u biblioteci. Sjedila je prekriženih nogu na podu, a pred njom je bio pladanj s knjigama uvezanim u kožu — utrljavala je lanolin u ovitke. Slabašno svjetlo sa sjevera bilo joj je dovoljno da vidi raditi jer su se zbog nedavnog vlažnog vremena kapci na prozorima počeli kriviti i bila je u stanju otvoriti samo jedan, a i njega samo djelomično. Preko većine polica i dalje su, kao mnoštvo zastora, visjele bijele plahte. Nije se zamarala time da upali svjetlo, a soba je bila prohladna i nevesela.

Ugodno se iznenadila što me vidi u poslijepodne radnoga dana. »Pogledajte ova divna stara izdanja«, rekla je i pokazala mi nekoliko knjižica sa štavljenim koricama čiji je uvez još bio sjajan i vlažan od lanolina, kao tek oguljeni kesten. Povukao sam stolac i sjeo kraj nje, a onda je otvorila jednu knjigu i počela okretati stranice.

Rekla je: »Istini za volju, nisam daleko došla. Uvijek je izazovnije čitati nego raditi.

Upravo sam nešto našla, malo Harricka, što me nasmijalo. Evo.« Knjiga je zaškripala kad je

rastvorila korice. »Samo čujte ovo i recite mi na što vas podsjeća.« I počela je tiho, ugodnim glasom čitati naglas: Jezik dječji tvoje iće, Dječje mlijeko tvoje piće Na kruh namaz od jaglaca Od lješnjaka još maslaca: Brijeg trpeza, gozba laka Od narcisa, krasuljaka.

Sjest ćeš tu uz crvendaća Nek se hrana pjesmom vraća Podigla je glavu. »To bi Ministarstvo prehrane moglo staviti na radio, što mislite? Sve je tu osim predbilježbe za točkice. Baš me zanima kakav je okus maslaca od lješnjaka.« Rekoh: »Kao maslac od kikirikija, ne bi me čudilo.« »U pravu ste, samo malo gore.« Nasmiješili smo se jedno drugom. Odložila je Harricka i uzela knjigu na kojoj je bila radila kada sam došao i počela je trljati čvrstim, ravnomjernim potezima. Ali kad sam joj rekao što mi je u mislima - da želim razgovarati o Rodericku - ruka joj se usporila, a osmijeh izblijedio.

Rekla je: »Zanimalo me koliko je sve to vas pogodilo. I ja sam razmišljala o tome da razgovaram s vama. Ali što sa svime ostalim...« To je bilo najbliže dokle je uopće došla ako se spominje cijela stvar s Gypom i dok je govorila, pokunjila je glavu tako da sam joj vidio spuštene kapke, teške, vlažne i čudnovato gole nasuprot suhim obrazima pod njima.

Rekla je: »Stalno govori da mu je dobro, ali znam da nije. I mama to zna. To s vratima, na primjer. Kada je Rod uopće ostavio vrata otvorena preko noći? I gotovo da je buncao kad se povratio, što god on sada govorio. Mislim da ga muče more. Čuje glasove i kad nema ničega.« Dohvatila je staklenku s lanolinom i umočila prste u nju. »Nije vam govorio, pretpostavljam, o tome da je prošli tjedan noću došao u moju sobu.« »U vašu sobu?« Nisam ništa znao o tome.

Kimnula je i kratko me pogledala ne prekidajući posao. »Probudio me. Ne znam koliko je bilo sati, ali svakako mnogo prije zore. Nisam znala kog vraga hoće. Banuo je i molio me da za ime božje prestanem pomicati stvari jer ga to izluđuje! Onda je vidio da ležim u krevetu pa je pozelenio — žućko-zelenko, baš kao i oko mu. Njegova je soba gotovo ispod moje, znate, i kaže da je ležao čitav sat i slušao kako pomičem stvari po podu. Mislio je da premještam pokućstvo! Sanjao je, naravno. U kući je bilo tiho kao u crkvi. Ali, san mu je bio stvarniji od mene i to je bilo strašno. Cijela mu je vječnost trebala da se smiri. Na kraju sam ga uzela u krevet kraj sebe. Zaspala sam, a ne znam je li i on. Mislim da je ležao budan do kraja noći - potpuno budan, mislim, kao da gleda ili čeka nešto.« Zamislio sam se nad njezinim riječima. Rekoh: »Nije se onesvijestio ili takvo što?« »Onesvijestio?« »Je li možda imao kakav... udar?« »Napad, mislite? Ne. Ništa takvo. Kad sam bila mala bila je neka djevojčica koja je imala napade, sjećam se, bilo je strašno. Mislim da ne bih pogriješila s tim u vezi.« »Sad«, rekoh, »nisu svi napadi isti. Na koncu konca, to ima nekog smisla. Te njegove ozljede, smetenost, njegovo čudno ponašanje...« Sumnjičavo je zatresla glavom. »Ne znam. Mislim da nije to. I zbog čega bi mu napadi počeli sada? Nikada ih prije nije imao.« »Pa, možda i jest. Bi li vam bio rekao? Ljudi imaju čudan osjećaj stida u vezi s

epilepsijom.« Namrštila se i porazmislila o tome, a onda je opet otresla glavom. »Naprosto mislim da nije to.« Otrla je lanolin s prstiju, pa zavrnula poklopac staklenke i ustala. Uska pruga prozora pokazivala je nebo koje se brzo mračilo, a soba je djelovala hladnije i sumornije nego ikad. Rekla je: »Bože, ovdje je kao u ledari!« Huknula je u prste. »Pomozite mi s ovim, molim vas.« Mislila je na pladanj s obrađenim knjigama. Skupa smo ga podigli i stavili na stol. Otresla je prašinu sa suknje i, ne dižući pogled, rekla: »Gdje je sada Rod, znate li?«.

Rekoh: »Vidio sam ga vani s Barrettom kad sam dolazio, išli su prema starim vrtovima.

Zašto? Mislite da bismo trebali s njim popričati?« »Ne, ne to. Naprosto - jeste li u posljednje vrijeme bili u njegovoj sobi?« »U njegovoj sobi? U posljednje vrijeme ne. Mislim da ne želi da onamo ulazim.« »Ne želi on ni da ja uđem. Ali sam slučajno ušla prije nekoliko dana kad je bio vani i primijetila sam nešto - ovaj, nešto čudno. Ne znam hoće li to potvrditi vašu teoriju o epilepsiji ili ne, prije bih rekla da neće. Ali, hoćete li doći da vam pokažem? Ako se Barrett dohvatio Roda, to će trajati dovijeka.« Nisam mario za tu zamisao. »Nisam siguran, Caroline, smijemo li. Rodu se to ne bi dopalo, zar ne?« »Nećemo dugo. A to je nešto što bih voljela da sami vidite... Molim vas, dođite. Nemam s kim drugim razgovarati o tome.« To je uostalom, bio više-manje isti osjećaj koji je mene doveo k njoj, a kako je očito bila zabrinuta, pristadoh. Bilo je kasno poslijepodne i gospođa Bazeley već je otišla kući, a kad smo prišli bliže onom luku sa zavjesom koji je vodio u prostor za služinčad, čuli smo tiho čavrljanje radija, što je značilo da Betty radi u kuhinji. Caroline je odmjerila zavjesu i okrenula kvaku na Rodovim vratima i sva se stisnula kad je škljocnula brava. »Ne smijete misliti da mi je ovakvo što običaj«, promrmljala je kad smo ušli. »Ako itko dođe, ja ću slagati i reći da tražimo neku knjigu ili takvo što. Ali, ovo vas ne smije šokirati... Evo što sam htjela da vidite.« Vrata su bila obložena hrastovinom i slagala su se sa zidovima, ali, kao gotovo sve na Hundredsu, ta orahovina nije bila u najboljem stanju. Mogao sam zamisliti da je to drvo u svom vrhuncu imalo veličanstven, crvenkast sjaj, no sada, premda i dalje impresivno, bilo je blijedo i izbrazdano, a neki su se dijelovi odvojili i popucali. Ali obloga na koju je Caroline pokazala imala je drukčije šare. Šara je bila u visini prsa i bila je mala i crna, kao da je gorjela - baš kao šara kakvu sam, sjećam se, viđao na podnoj dasci u maloj tipskoj kući u kojoj sam odrastao i na koju je jednom moja majka odložila peglu dok je glačala rublje.

Zbunjeno sam pogledao Caroline. »Stoje to?« »Recite vi meni!« Prišao sam bliže. »Rod je palio svijeće i jedna mu je pala?« »To sam isprva i ja pomislila. Tu je stol, kako vidite, i nije daleko. Generator se u posljednje vrijeme u nekoliko navrata kvario pa sam pomislila da je iz nekog čudnog razloga Rod sigurno stavio stol sa svijećom ovamo, a onda je, pretpostavljam, zaspao ili takvo što pa je svijeća dogorjela. To me prilično razljutilo, možete zamisliti. Rekla sam mu da ga molim da ne bude takav idiot kao uvijek, pa da to ponovno napravi.« »A što je on rekao?« »Rekao je da nije palio svijeće. Ako nestane struje, uzima ovu svjetiljku ovdje.« Pokazala je staru Tilleyjevu svjetiljku koja je stajala na vitrini s druge strane sobe. »Gospođa Bazeley kaže isto. Ona dolje drži ladicu punu svijeća da ih ima kad generator stane i, po njoj, Rod nije uzeo

nijednu od njih. On kaže da ne zna kako se ta šara tu stvorila. Nije ju primijetio dok mu je ja nisam pokazala. A čini se da mu se nije dopadalo kako izgleda. Kao da je se... ovaj, bojao.« Ponovno sam prišao vratima i prstom prešao preko mrlje. Na prstima nije ostao trag čađi ni ikakav miris, a površina je bila potpuno glatka. Što sam je više promatrao, to mi se zapravo sve više činilo da ta šara ima najfiniji lak ili patinu - kao da se nekako razvila ispod površine drva.

Rekoh: »Zar ovo nije moglo biti tu već neko vrijeme a da vi niste vidjeli?« »Ne bih rekla. Mislim da bi mi zapelo za oko svaki put kad bih zatvarala i otvarala ta vrata. I, sjetit ćete se - kad ste prvi put tretirali Rodovu nogu! Stajala sam upravo ovdje i jadala se zbog obloga. Ova šara tada nije bila tu. Sigurna sam da nije. Betty ne zna ništa o tome.

Ni gospođa Bazeley.« Na njezino nehajno spominjanje, ne gospođe Bazeley, nego Betty, zamislio sam se. Rekao sam: »Doveli ste Betty amo i pokazali joj šaru?« »Dovela sam je potajno, kao i vas. Iznenadila se kao i ja.« »Je li doista, što mislite? Ne mislite da bi ona mogla nekako biti odgovorna za to, a onda se previše bojala da tu odgovornost i preuzme? Možda je prolazila kraj vrata i u ruci nosila petrolejku. Ili je možda na to mjesto nešto prosula. Nešto kao otopinu za čišćenje.« »Otopinu za čišćenje?« rekla je Caroline. »U kuhinjskim ormarima nema ničega jačeg od tekućeg sapuna! Ja bih znala, često se njima služim. Ne, Betty ima svoja stanja, ali ne mislim da je lažljivica... Uostalom, to je manje važno. Ponovno sam došla amo jučer kad je Rod bio vani, pa sam još jednom pogledala. Nisam našla ništa čudno - do ovoga.« Zabacila je glavu i pogledala prema gore, a s njom i ja. Odjednom je šara skočila na mene. Ovaj je put bila na stropu, na tom mrežastom ornamentu od gipsa, požutjelom od nikotina.

Bila je to mala tamna bezoblična mrlja, točno kao ona na vratima i opet je izgledala kao da je netko onamo približio vatru ili željezo dovoljno dugo da nagori gips, ali da ga ne sprži.

Caroline je piljila u mene. »Htjela bih znati«, rekla je, »kako čak i vrlo nemarna poslužiteljica može biti toliko nemarna da ostavi mrlju od gorenja baš na stropu, četiri metra iznad poda.« Zabuljio sam se i onda stao točno ispod šare. Škiljio sam uvis i rekao: »Je li zbilja ista kao i ona?« »Jest. Čak sam bila donijela i ljestve i pogledala. Ako ništa drugo, gora je. Dolje nema ništa što bi to moglo objasniti — osim, kako vidite, stalka za umivaonik. Sve da je stavio i Tilleyjevu svjetiljku na njega, udaljenost je... Eto.« »I to je baš oprljeno ili sažeženo? Nije, ne znam, neka kemijska reakcija?« »Da kemijska reakcija može napraviti da antikna hrastovina i gipsani strop sami od sebe nagore? Nema se tu što pričati. Pogledajte amo.« Pomalo mi se zavrtjelo u glavi kad sam pošao za njom do kamina gdje mi je pokazala težak viktorijanski otoman koji je stajao kraj njega, nasuprot sanduka sa suharcima za potpalu.

Kako sam i očekivao, i ta je koža očito imala istovjetnu šaru kao i zid i strop.

Rekoh: »Caroline, to je već previše. Otoman je mogao imati tu šaru godinama. Možda ga je zahvatila iskra iz vatre. I strop je mogao odavno imati tu šaru. Samo što je nitko nije primijetio.« »Možda ste u pravu«, rekla je. »Nadam se da jeste. Ali zar ne mislite da je to čudno, ovo i ta vrata? To su ta vrata na koja je Rod naletio one noći, mislim kad je zaradio masnicu, a ovo je stvar preko koje se sapleo.« Rekoh: »Pao je preko ovoga?« Bio sam zamišljao neki krhki stolić. »Ali ovo sigurno teži tonu! Kako mu se to moglo naći na drugoj strani sobe tek tako?« »To bih i ja htjela znati. I zašto ima tu čudnu šaru? Kao da je označeno. To je jezivo.«

»Jeste li pitali Roda za to?« »Pokazala sam mu šaru na vratima i na stropu, ali ne i ovu. Reakcija mu je bila čudna.« »Čudna?« »Bio je... tajnovit. Ne znam. Kriv.« Tu je riječ izrekla s oklijevanjem, a ja sam je pogledao i počeo shvaćati tjeskoban tijek njezinih misli. Rekoh tiho: »Mislite da te šare pravi on?« Tužno je odgovorila: »Ne znam! Ali možda, u snu...? Ili možda za vrijeme nekog napada koji ste spominjali? Napokon, on može izvesti i druge stvari - ako može otvarati vrata i micati pokućstvo i ozlijediti se, ako može doći u moju sobu u tri ujutro i tražiti da ja prestanem micati pokućstvo... - onda svakako može napraviti i ovakvo što!« Pogledala je prema vratima i stišala glas. »A, doktore, ako može učiniti to, što onda još može učiniti?« Porazmislio sam o tome na trenutak. »Jeste li to spominjali mami?« »Ne. Nisam htjela da se brine. Uostalom, što se tu ima reći? Pukih nekoliko smiješnih šara. I uopće, što se ja u to toliko petljam...? Ne, nije istina. Znam.« Postala je mračna. »To je zbog toga što smo s Rodom imali problema i prije. Jeste li to znali?« »Vaša mi je mama rekla nešto malo«, rekao sam. »Oprostite. Sigurno je bilo teško.« Kimnula je. »Bilo je to ružno, ružno vrijeme. Rodove su rane bile u najgorem stanju, ožiljci stravični, noga tako upropaštena da se zbilja činilo da će do kraja života ostati bogalj. Ali nije činio ništa da popravi svoje stanje i to nas je izluđivalo. Samo je sjedio, šutio i pušio - i pio, mislim. Znate da je njegov navigator poginuo kad im se avion srušio? Mislim da je za to krivio sebe. A nitko nije bio kriv, naravno... Nitko osim Nijemaca, mislim. Ali kažu da je pilotima uvijek teško kad im pogine posada. Momak je bio mlađi od Roddieja, imao je svega devetnaest godina. Rod je znao govoriti da je trebalo biti obrnuto — da je mladić imao više razloga da živi nego on. To je mami i meni bilo jako drago čuti, možete misliti.« Rekoh: »Mogu. Je li u posljednje vrijeme govorio išta takvo?« »Meni ne. Ni mami, koliko znam. Ali vidim da se boji da bi mu se opet moglo pogoršati.

Možda zbog tog straha i umišljamo toliko? Ne znam. Naprosto... tu nešto nije u redu. Nešto se zbiva, s Rodom. Kao da je urok na njemu. Znate, više jedva da izlazi, čak ni na farmu. Stalno je tu i govori da sređuje papire. A pogledajte ih samo!« Pokazala je na njegov radni stol i stol kraj njegove stolice, a oba su bila gotovo potpuno zatrpana golemim, neurednim gomilama pisama, knjigama papira ispisanih pisaćim strojem.

Rekla je: »Udavit će se u tim stvarima. Ali, ne da mi da mu pomognem. Kaže da ima sistem i da ga ja ne razumijem. Nalikuje li ovo vama na neki sistem? Ovih je dana Betty praktički jedino biće kojem dopušta da uđe amo. Ona bar održava tepih i prazni mu pepeljare... Tako bih voljela da nekamo otputuje na neko vrijeme, da ode na odmor ili takvo što. Ali neće. Ne želi odlaziti s imanja. A nema nikakve razlike je li tu ili ne. Imanje je osuđeno na propast, što god on činio.« Teško se spustila na otoman i oslonila se bradom na ruke. »Ponekad mislim da bi trebao naprosto pustiti stvari da idu svojim tokom.« Govorila je zabrinuto, ali objektivno. Pustila je da joj se oči gotovo sasvim zatvore pa sam ponovno vidio čudnovatu nagost njezinih blago otečenih kapaka. Promatrao sam je, zbunjen. »Ne mislite ozbiljno, Caroline. Ne biste podnijeli da izgubite Hundreds.« Sada je govorila gotovo nehajno: »Ali, mi smo vam rođeni da ga izgubimo. Da ga izgubimo, mislim, kad se Rod oženi. Nova gospođa Ayres neće trpjeti po kući šogoricu usidjelicu, niti svekrvu, shvatite to.

To je najgluplje od svega. Sve dok Roddie drži imanje na okupu, odveć umoran i smeten da nađe ženu i vjerojatno se u tom procesu ubija — dokle je god on takav, mama i ja ostajemo ovdje. U međuvremenu, Hundreds nas toliko cijedi da je jedva vrijedan toga da ostanemo...« Glas joj se stišao i tako smo stajali i nismo govorili sve dok nas tišina u toj izoliranoj sobi

nije počela pritiskati. Ponovno sam pogledao one tri čudnovate nagorjele šare: izgledaju kao da su opekline, odjednom sam shvatio, na Rodovu licu i rukama. Činilo se kao da kuća sama proizvodi takve ožiljke kao odgovor na nesreću i bezizlaznost — Carolineinu ili njezine majke — možda na tugu i razočaranje cijele obitelji. Ta mi je pomisao bila strašna. Shvatio sam što je Caroline mislila kad je za šare na zidu i pokućstvu rekla da su »jezive«.

Sigurno sam se stresao. Caroline je ustala. »Čujte, ispričavam se što sam vam ispričala sve ovo. To zbilja nije vaš problem.« Rekoh: »Jao, i jest na neki način.« »Jest?« »Pa, kad sam više-manje postao Rodov liječnik.« Uputila mi je snužden smiješak. »Da, tako je, ali zapravo nije, je li tako? Baš kao što ste rekli neki dan - nazovite to kako hoćete, ali ja znam da ga vi liječite više ili manje iz usluge. To je strašno ljubazno od vas, ali ne smijete dopustiti da vas uvučemo u ijedan drugi naš problem.

Sjećate se što sam vam rekla za ovu kuću kad sam vam je pokazivala? Pohlepna je. Proždire sve vrijeme i energiju. Požderat će i vaše ako joj dopustite.« Nekoliko joj trenutaka nisam odgovarao. Ukazala mi se predodžba, ne Hundreds Halla nego vlastite kuće i njezinih urednih, običnih, nezahtjevnih i krajnje beživotnih prostorija. Vratit ću se u njih poslije, svojoj samačkoj večeri od hladnog mesa, kuhanog krumpira i pola boce ishlapjela piva.

Rekoh odlučno: »Drago mi je što vam pomažem, Caroline. Iskreno.« »Zbilja?« »Da. Ne znam što se ovdje događa, nimalo više nego vi. Ali, želio bih pomoći da to dokučite. A s kućom ću riskirati, za to se ne brinite. Ja sam vam prilično nejestiv momak, znate.« Na to se nasmiješila kako treba i nakratko opet zatvorila oči. »Hvala vam«, rekla je.

Poslije toga se nismo zadržavali. Počeli smo strahovati da bi se Rod mogao vratiti i zateći nas. Vrlo smo se tiho vratili u biblioteku da Caroline sredi prostoriju i zatvori kapke na prozorima. A onda, sa željom da se otresemo tjeskobe, odosmo u salon k njezinoj majci.

Nekoliko sljedećih dana neprekidno me zbunjivalo Roderickovo stanje, a jednog poslijepodneva idućeg tjedna cijela se stvar napokon sastavila, odnosno - ovisno o tome kako se gleda - raspala. Vraćao sam se kroz Lidcote oko pet poslijepodne i iznenadio se kad sam vidio Rodericka na Glavnoj ulici. Nekoć bi njegova prisutnost ondje bila potpuno neopaziva, jer je u starim danima često dolazio zbog poslova oko farme. Ali, kako je Caroline rekla, sada je rijetko odlazio iz Huridredsa i premda je, onako u kaputu i s kapom od tvida, s remenom kožne torbe preko prsa, još izgledao kao mladi zemljoposjednik, u njega je bilo nešto nepogrešivo bremenito i nezdravo — u tome kako je hodao, sa zadignutim ovratnikom, pogrbljenih leđa, kao da se suprotstavlja čemu mnogo gorem od hladnih vjetrova u studenom. Kad sam se dovezao do njega preko ulice, pa spustio prozor i pozvao ga po imenu, okrenuo se zaprepašteno prema meni i na trenutak - u to bih se mogao zakleti — djelovao kao da se prepao, kao čovjek kojeg love.

Polako je prišao autu, a ja sam ga pitao što ga je dovelo u selo. Rekao je da se došao vidjeti s Mauriceom Babbom, tamošnjim građevinskim poduzetnikom. Općinski je savjet nedavno otkupio posljednju slobodnu parcelu na farmi Ayresovih i na njoj su planirali sagraditi stambeno naselje, a Babb će biti graditelj. On i Rod upravo su sklapali završni sporazum. »Natjerao me da dođem u njegov ured, kao da sam trgovac«, gorko je rekao Rod. »Zamislite da je takav čovjek takvo što predložio mom ocu! Zna da ću ja to napraviti. Zna da nemam izbora.« Podigao je suvratke na kaputu i ponovno je izgledao opterećeno i jadno. Nisam mu mogao ponuditi mnogo riječi utjehe u vezi s prodajom zemlje. Zapravo, bilo mi je drago čuti za nove

kuće koje su bile silno potrebne u tom kraju. Ali, misleći na njegovu nogu, rekoh: »Niste pješačili?« »Ne, ne«, odgovorio je. Barrett mi je uspio preliti malo goriva pa sam se dovezao.« Bradom je pokazao prema Glavnoj ulici. Rekao je: »Mislio sam da će ispustiti dušu na putu amo. To joj je bila posljednja slamka. Ali dobro se ponijela.« Sad mi je više sličio sebi. Rekao sam mu: »Nadajmo se da će vas odvesti i natrag do kuće!

Ne morate se žuriti, ja preuzima na sebe! Dođite malo sa mnom i zagrijte se.« »Joj, ne mogu«, rekao je naglo. »Zašto ne?« Pogled mu je skliznuo s mene. »Ne smijem vas odvlačiti od posla.« »Bez veze! Imam vremena do večernje službe i za mene je ovo doba uvijek mrtvo. Slabo smo se viđali u posljednje vrijeme. Dođite.« Očito se premišljao, ali ja sam zadržao blag no odlučan pritisak, te je na kraju pristao i ušao sa mnom, »ali samo na pet minuta«. Parkirao sam auto i dočekao ga na kućnim vratima.

Kako na katu nije gorjela nijedna vatra, odveo sam ga u svoj dispanzer. Prinio sam stolicu s druge strane šaltera i stavio je kraj druge blizu peći u kojoj je bilo upravo toliko žara da se može razgorjeti plamen. Nekoliko sam se minuta bavio njome, a prije nego što sam se uspravio, Rod je skinuo kapu i odložio kožnu torbu i polako krenuo u obilazak sobe. Zagledao se u police gdje sam držao neke rijetke starinske tegle i instrumente koji su nekoć pripadali doktoru Gillu.

Raspoloženje mu se, bilo mi je drago vidjeti, blago podiglo. Rekao je: »Ovo je zvjerska tegla za pijavice koja mi je stvarala takve more kad sam bio mali. A možda stari doktor Gill u njima nikada nije držao pijavice, je li?« Rekoh: »Bojim se da vjerojatno jest. On je jedan od onih koji su imali povjerenja u pijavice. Pijavice, sladić i riblje ulje. Molim vas, skinite kaput. Neću vas gnjaviti.« Dok sam to govorio, prešao sam u sobu za konzultacije i otvorio ladicu u svom radnom stolu, pa odatle izvadio bocu i dvije čaše. »Ali, ne želim da mislite«, rekoh i pokazah mu bocu kad sam se vratio, »da mi je običaj piti prije šest. Međutim, vi mi djelujete kao da vam treba nešto da vas trgne, a ja imam samo nešto ovog starog smeđeg šerija. Imam ga pri ruci zbog trudnica. Znate, one ili žele slaviti... ili im treba nešto da ih povrati iz šoka.« Nasmiješio se, ali mu je osmijeh brzo nestao s lica. »Upravo mi je Babb dao piće. Nije stari smeđi šeri za njega, budite uvjereni! Rekao je da moramo nazdraviti za dovršenje ugovora i da nismo, bilo bi nesreće. Zamalo sam mu rekao da, što se mene tiče, ja svoju nesreću imam - prodaja zemlje njezin je dio. A što se tiče novca koji je uložen, hoćete li mi vjerovati da je već praktički potrošen?« Ali uzeo je čašu koju sam mu pružio i dotaknuo je s mojom. Na moje iznenađenje, tekućina mu se zatresla u ruci pa je, možda da sakrije drhtaj, ispio jedan gutljaj, a onda među prstima stao vrtjeti nožicu čaše. Dok smo prilazili stolicama da sjednemo, pogledao sam ga malo pomnije. Primijetio sam napet, premda čudnovato beživotan način na koji se spustio na sjedalicu.

Kao da je u sebi imao neke čudne male utege koji su se nepredvidivo kotrljali.

Rekoh mu površno: »Djelujete mi iscrpljeno, Rod...« Obrisao je usnu. Zglob mu je i dalje bio povezan, samo što je gaza sada bila prljava i iskrzana na dlanu. »Sigurno od posla na zemlji«, rekao je. »Nemojte to uzimati osobno. U Engleskoj vjerojatno ima stotinu zemljoposjednika koji su točno u istom položaju kao i vi i svi rade upravo to što ste danas učinili i vi.« »Ima ih možda tisuću«, odgovorio mi je, ali bez mnogo živosti. »Svi momci koje sam poznavao u školi i svi dečki s kojima sam letio: svaki put čujem za koga od njih, čujem istu priču.

Većina ih je već iscrpila svoje naseobine. Neki su morali naći posao, roditelji su im na kraju živaca... Jutros sam otvorio novine: neki biskup grmi o 'sramoti Nijemca'. Zašto nitko ne piše o 'sramoti Engleza', običnog engleskog trudbenika koji je poslije rata morao gledati kako mu imanje i prihodi nestaju kao dim? U međuvremenu, prljavi mali biznismeni kao što je Babb napreduju, i ljudi bez zemlje, bez porodice, na koje ne paze oči okruga — ljudi kao onaj prokleti Baker-Hyde...« Glas mu se stegnuo i nije završio. Zabacio je glavu i iskapio ostatak šerija, a onda počeo prstima vrtjeti praznu čašu, još nemirnije nego prije. Odjednom mu se pogled usmjerio prema unutra, djelovao je zabrinjavajuće izvan dosega. Napravio je neki pokret i ponovno sam imao onaj osjećaj da su se u njemu otpustili neki utezi pa ga bacakaju i izbacuju iz ravnoteže.

A i prepalo me to što je spominjao Petera Baker-Hydea. To mi da je mali uvid, pomislih, u ono što ga možda tišti cijelo vrijeme. Kao da je uspostavio svojevrstan fetiš na tog čovjeka s lijepom ženom i novcem i dobrim ratnim zaslugama. Nagnuo sam se prema njemu. »Slušajte, Rod. Ne smijete više dalje tako. Ta fiksacija na Baker-Hydea ili što god bila, pustite to. Usredotočite se na to što imate umjesto na to što mislite da nemate. A ima ih mnogo koji zavide vama, da znate.« Pogledao me s čudnim izrazom na licu. »Meni zavide?« »Da! Pogledajte samo tu kuću u kojoj živite, kao prvo. Znam da je težak posao održavati je, ali za Boga miloga! Zar ne vidite da time što i dalje zadržavate takav bijes teško da olakšavate život svojoj mami i sestri? Ne znam što je u posljednje vrijeme ušlo u vas. Ako imate nešto na pameti...« »Bože!« rekao je raspalivši se. »Ako vam se ta kuća toliko sviđa, dajte je onda vi vodite!

Baš bih vas htio vidjeti. Znate li vi da bi, kad bih samo na trenutak prestao...« Progutao je, a Adamova mu se jabučica bolno trznula na mršavu vratu. »Kada biste prestali, što?« »Kad bih prestao sve držati pod nadzorom. Držati na distanci. Ne znate da je svake sekunde svakoga dana cijela stvar u opasnosti da se sruši i povuče mene, Caroline i mamu!

Zaboga, nemate pojma, nitko od vas. A mene to ubija!« Stavio je ruku na naslon stolice i napravio pokret kao da će ustati, ali onda se, izgleda, predomislio i naglo ponovno sjeo. Sada se definitivno tresao - nisam znao je li to bilo od uzrujanosti ili od bijesa, ali sam na koji čas odvratio pogled od njega jer sam htio da se sabere.

Peć nije vukla kako spada: nagnuo sam se da joj dam malo propuha. Ali dok sam to radio, postao sam svjestan da se Rod počeo vrpoljiti, i to tako ružno da je u tome bilo nešto neprirodno. »Pakao!« čuo sam kako govori, tihim, očajničkim glasom. Dobro sam ga odmjerio i vidio da je blijed i da se znoji i trese kao čovjek koji ima groznicu.

Uzbunjeno sam skočio na noge. Pomislio sam na trenutak da sam sigurno imao pravo što se tiče epilepsije: da slijedi napad, upravo tu preda mnom.

Ali rukom je pokrio lice. »Ne gledajte me!« reče. »Molim?« »Ne gledajte me! Stanite tamo.« Onda sam shvatio da nije u pitanju bolest nego da ga je spopala potpuna panika, a njegova smutnja što ga vidim takva samo mu je pogoršavala stanje. Stoga sam mu se okrenuo leđima i prišao prozoru te se zagledao kroz prašnjavu mrežastu zavjesu. Sjećam se njezina oporog, peckavog mirisa, čak i sada. Rekoh: »Rod...« »Ne gledajte me!« »Ne gledam vas. Gledam van, na Glavnu ulicu.« Čuo sam njegovo ubrzano, otežalo disanje, gušenje suza u grlu. Potpuno sam ujednačio glas i rekao: »Vidim svoj auto. Nažalost,

treba mu pranje i lakiranje, i to jako. Vidim i vaš, tamo dalje, izgleda još gore... Eno gospođe VValker sa svojim sinčićem. Tu je i Enid, od Desmondovih. U svom je raspoloženju, odmah se vidi. Nakrivila je šeširić. Eno gospodina Croucha, izišao je na svoj prag da otrese odjeću... Mogu li vas sada pogledati?« »Ne! Ostanite tako. Samo pričajte.« »Pričam, dobro. Čudno kako je teško pričati kad netko hoće da počnete i ne prekidate. A ja sam, naravno, više naviknut slušati. Rod, jeste li kada razmišljali o tome? O tome koliko se toga čovjek mora naslušati u ovom mom poslu? Često mislim da smo mi obiteljski liječnici nešto kao svećenici. Ljudi nam govore svoje tajne jer znaju da ih nećemo osuđivati. Znaju da smo navikli gledati ljudska bića kao da nemaju kože... Neki liječnici to ne vole. Poznavao sam ih nekoliko koji su ljudima vidjeli toliko slabih strana da su razvili prezir prema ljudskome rodu.

Poznavao sam liječnike - i to mnoge liječnike, više nego što biste i pretpostavili -koji su se okrenuli piću. Nas ostale, pak, to ponižava. Vidimo kakva je kazna puka činjenica da živimo.

Puko življenje, a da negovorim o ratovima i čemu sve ne što se sručuje na čovjeka, o imanjima i farmama kojima treba gospodariti... Znate, većina ljudi na kraju ipak nekako prođe kroza sve to...« Polako sam se okrenuo prema njemu. Bio je nemoguće napet, disao je na nos, a usta su mu bila stisnuta. Krv kao da mu je nestala iz lica. Čak mu je i napeta, glatka koža na ožiljcima izgubila boju. Ostala mu je još samo ona sve bljeđa žuto-zelena masnica ispod oka, a obrazi su mu bili mokri od znoja i možda od suza. Ali prebrodio je najgore i smirivao se dok sam ga gledao. Prišao sam mu i izvadio kutiju cigareta, a on je sa zahvalnošću uzeo jednu, premda ju je morao objema rukama držati u ustima dok je pripaljivao.

Dok je ispuhivao prvi, neravnomjeran pramen dima, rekoh mu tiho: »Što se događa, Rod?« Otro je lice i spustio glavu. »Ništa se ne događa. Dobro sam sada.« »Dobro? Pa pogledajte se samo!« »Naporno je... nositi se s tim. Hoće mi iscrpsti snagu, to hoće. Neću se predati. I ono zna i sve jače nasrće.« Govorio je bez daha, slomljen, ali nekako odmjereno, a kombinacija boli i razboritosti u njegovim riječima i ponašanju bila je zastrašujuća. Vratio sam se na svoju stolicu te, kad sam opet sjeo, rekoh: »Što se događa? Znam da ima nešto. Zašto mi ne kažete?« Digao je od prema meni, a da nije podizao glavu. »Želim«, rekao je otužno jednostavno. »Ali bolje bi vam bilo da vam ne kažem.« »Zašto?« »Moglo bi vas... zaraziti.« »Zaraziti me? Pa ja svaki dan liječim zaraze, to znate!« »Nije takva.« »Nego, kakva je?« Spustio je pogled. »To je... gnjusna stvar.« Govorio je s grimasom i pokretima gađenja, a na tu kombinaciju riječi - »zaraza« i »gnjusno« - počelo mi je svanjivati kakva bi to muka mogla biti. Toliko sam se iznenadio i užasnuo, a opet mi je i laknulo što je ispalo da je sva njegova smutnja tako ovozemaljska, da sam se zamalo nasmijao. Rekoh: »Rod, pa zar je to u pitanju? Za Boga miloga, zašto niste odmah došli k meni?« Pogledao me, no nije shvaćao, a kad sam progovorio jednostavnije, tako da mu je bilo jasno što mislim, prasnuo je u gromoglasan smijeh sablasna prizvuka. »Bože dragi«, rekao je i brisao lice. »Da je to bilo tako jednostavno! Kad bih vam rekao

svoje simptome...«, namrgodio se. »Ne biste mi vjerovali da vam kažem.« Smjesta sam rekao: »Pokušajte, dajte.« »Rekoh vam, to i želim!« »Dobro, kada su se prvi put pojavili, ti vaši simptomi?« »Kada? Što vi mislite kada? One noći kad je bio onaj žalosni domjenak.« Osjećao sam to od početka. »Boljela vas je glava, kako reče vaša majka. Je li to bio početak?« »Kakva glavobolja! To sam joj samo tako rekao da prikrijem drugu stvar, pravu stvar.« Vidio sam da se bori. Rekoh: »Recite mi, Rod.« Stavio je ruku na usta i gurnuo usnu unutra. »Ako izađe...« Krivo sam ga shvatio: »Dajem vam riječ da neću nikomu reći.« To ga je uzbunilo. »To ne smijete! Ne smijete reći ni mojoj mami ni sestri!« »Neću osim ako vi to ne budete htjeli.« »Rekli ste da ste nešto kao svećenik, sjećate se? Svećenik čuva tajne, je li tako? Morate mi obećati!« »Obećavam, Rod.« »Zbilja?« »Naravno.« Skrenuo je pogled od mene i ponovno pritisnuo usnu, a onda zašutio toliko da sam pomislio da se ponovno vratio u sebe i da sam ga izgubio. Onda je nespretno povukao dim cigarete i napravio pokret s čašom. »Dobro. Bog zna hoće li biti olakšanje ako to napokon podijelim s nekim. Ali mi prvo morate dati još jedno piće. Ne mogu se s time suočiti trijezan.« Nalio sam mu veliku mjeru - ruke su mu se još previše tresle da bi mogao natočiti sam - a on ga je popio u jednom gutljaju, pa zatražio još jedno. A kad je i to popio, počeo je polako i kolebljivo pričati što mu se doista dogodilo one noći kad je stradala djevojčica Baker-Hydeovih.

Kako sam i znao, od samog mu početka domjenak nije bio po volji. Baker-Hydeovi mu se nisu sviđali, rekao je, i nije mu godila zamisao da glumi »gazdu kuće«, a kad je obukao večernje odijelo koje nije nosio tri godine, osjećao se kao budala. Ali pokorio se zbog Caroline i iz želje da ugodi majci. Te je večeri zbilja kasnio zbog farme, premda je znao da svi pretpostavljaju da »naprosto oteže«. Zadržao ga je kvar na nekom stroju jer je, baš kako je nekoliko tjedana prije predvidio Makins, crpka na Hundredsu izgledala kao da će se napokon svaki čas rasprsnuti, a ostaviti farmu da se sama nosi s problemom, bez njegove pomoći, nije dolazilo u obzir. Rod se u te stvari razumio kao mehaničar, zahvaljujući službi u Kraljevskom zrakoplovstvu - on i Makinsov sin zakrpili su crpku pa je nastavila raditi, ali već je dobrano prošlo osam kad su završili. U trenutku kad je prešao preko parka i žurno se uvukao u Hali na vrtna vrata, Baker-Hydeovi i gospodin Morley već su stigli na glavni ulaz. Još je bio u radnoj odjeći s farme, prljav od prašine i ulja. Mislio je da nema vremena da ode na kat i valjano se okupa u zajedničkoj kupaonici i zaključio da će to moći obaviti vrelom vodom iz umivaonika. Pozvonio je Betty, ali ona se bavila gostima u salonu. Čekao je, pa opet pozvonio, ali je na kraju sam sišao u kuhinju po vodu.

Tu, kako reče, nastupa prva čudna stvar. Večernje mu je odijelo bilo na krevetu, položeno i spremno da ga obuče. Kao i većina ljudi koja je bila u vojnoj službi, odijevao se uredno i ukusno, toga je dana već bio sam očetkao svu odjeću za tu večer i složio je da bude spremna. Kad se vratio iz kuhinje i na brzinu se oprao, obukao je hlače i košulju i počeo tražiti ovratnik — i nije ga mogao naći. Podigao je sako i pogledao pod njega. Pogledao je i pod krevet, gledao je svugdje, na svakom mogućem i nemogućem mjestu - prokletog ovratnika nigdje. Tim ga je više

izluđivalo to što je taj ovratnik bio, naravno, večernji i trebao je ići s košuljom što ju je već obukao. To mu je bio jedan od svega nekoliko ovratnika koji su mu ostali a da nisu bili zakrpljeni ili prevrnuti, pa nije mogao tek tako posegnuti u ladicu i iz nje izvaditi neki drugi. »Kako to idiotski zvuči, je li?« rekao mi je snuždeno. »Znao sam da je bilo idiotski, i tada.

Kao prvo, nije mi se išlo na taj prokleti domjenak, ali -što je, tu je — domaćin, nesuđeni, gazda Hundredsa! — kojeg svi čekaju, a on traga po sobi kao mahnit jer ima jedan jedini pristojni uštirkani ovratnik!« U tom je trenutku ušla Betty koju je poslala gospođa Ayres da vidi što ga je zadržalo.

Rekao joj je u čemu je stvar i pitao je li ona nekamo stavila ovratnik - rekla je da ga nije vidjela od jutra, kad ga je donijela u njegovu sobu skupa s ostalim rubljem. Rekao joj je: »Onda mi, zaboga, pomozi tražiti« i ona je nekoliko minuta tražila skupa s njim — zagledala je na sva mjesta na kojima je on već bio gledao i nije našla ništa - dok on na koncu nije postao toliko frustriran zbog svega toga da joj je »nažalost, prilično oštro« rekao da pusti stvar i ode njegovoj majci. Kad je otišla, i on je odustao od traganja. Izvukao je ladicu da vidi što bi mogao improvizirati za večernji ovratnik među onima za dnevnu upotrebu. Da je znao da su Baker-Hydeovi došli onako neformalno odjeveni, bio bi malo manje uznemiren. No, bilo je kako je bilo, jedino što je mogao zamisliti bilo je razočarano lice njegove majke koje bi ga dočekalo kad bi zakoračio u salon odjeven kao đačić.

A onda se dogodila nova, još čudnija stvar. Dok je mrzovoljno prevrtao po ladicama, u praznoj je sobi za svojim leđima začuo zvuk. Kao da je nešto pljusnulo u vodu, zvuk je bio blag ali nepogrešivo taj, te je odmah pomislio da je nešto palo u umivaonik koji je stajao na svom postolju. Okrenuo se da pogleda i - nije mogao vjerovati svojim očima. To što je nekako upalo u vodu bio je upravo ovratnik što ga je bio tražio.

Automatski se zaletio da ga izvadi, a onda je stajao s tim ovratnikom u ruci i pokušavao dokučiti kako se takvo što uopće moglo dogoditi. Ovratnik nije stajao na postolju za umivaonik, u to je bio siguran. U blizini nije bilo nikakve plohe s koje je mogao skliznuti — a nije ni bilo razloga da sklizne. Iznad postolja nije bilo ničega na čemu je možda nešto visjelo, pa potom palo - nikakva visećeg svjetla, nikakve kuke - sve da i pretpostavimo da se takvo što poput ovratnika moglo neprimijećeno 'popeti' gore, na svjetiljku ili kuku. Jedino što je vidio bilo je nešto kao osmuđena mrlja na ornamentiranu gipsanom stropu njemu iznad glave. U tom se trenutku zbunio, ali ne i uplašio. Iz ovratnika je kapala voda sa sapunicom, no njemu se svejedno činilo da je i mokar ovratnik bolji nego da nema nikakav pa ga je posušio što je bolje mogao, a onda stao pred zrcalo da ga pričvrsti na košulju i zaveže kravatu. Poslije toga još je imao samo pričvrstiti manžete i zalizati kosu, i bit će spreman. Otvorio je kutijicu od slonovače u kojoj je inače držao dugmad za manžete i ustanovio da je prazna.

To je, reče, bilo toliko besmisleno i toliko ga je rasrdilo da se počeo smijati. Nije tog dana vidio dugmad vlastitim očima, ali je upravo tog jutra bio slučajno udario prstima po vjedru i vrlo se jasno sjeća zveketa metala u njemu. Otada nije dirao tu kutijicu. Nije mogao vjerovati da su Betty ili gospođa Bazeley skinule dugmad ili da su Caroline ili njihova mama došle i odnijele je. Zbog čega bi to učinile? Pretresao je glavu i ogledao se oko sebe i posvetio se sobi - »kobi« ili »duhovima«, što god to bilo i što se te noći poigravalo s njim. »Znači, ne želiš da idem na taj domjenak?« rekao je. »Dobro, a što veliš na ovo: ni ja ne želim. Samo, nažalost, ovdje nije u pitanju želja. Vrati mi moju... dugmad!« Zatvorio je kutijicu od slonovače i vratio je na njezino mjesto kraj češljeva i četaka i u istom trenutku kad je povlačio ruku, krajem oka na zrcalu je vidio kako nešto malo i tamno pada iza njega u sobi - kao da pauk pada sa stropa. Odmah potom uslijedio je udar metala o porculan, udar toliko jak u toj tihoj sobi da »se život sledio u njemu«. Okrenuo se i sa sve jačim

osjećajem nestvarnosti polako krenuo prema postolju za umivaonik. Na dnu umivaonika bila je njegova dugmad za manžete. Postolje je bilo poprskano, a mutna voda u umivaoniku još se bibala i prelijevala. Zabacio je glavu i pogledao uvis. I taj je put strop bio bez tragova i znakova - osim one »osmuđene« mrlje što ju je prije primijetio, samo što je sada bila podosta tamnija.

To je bio trenutak, rekao je, kad je shvatio da je u sobi na djelu nešto zbilja jezovito. Nije mogao sumnjati u vlastita čula: čuo je kako je pala dugmad za manžete, čuo je i njezin snažan pljusak i zveket po dnu umivaonika. Ali, kvragu, odakle je mogla pasti? Privukao je naslonjač i nesigurno se popeo na njega da promotri strop izbliza. Osim te čudne tamne šare nije bilo ničega. Naprosto, kao da se dugmad materijalizirala u zraku ili iz zraka. Trupnuo je s naslonjača uto ga je počela boljeti noga - i zagledao se u umivaonik na postolju. Po površini vode već se stvarala bjelkasta skrama i jedino je trebao zavrnuti rukav i uroniti ruku da izvadi dugmad. Ali, nije mogao sebe natjerati da to učini. Nije znao što bi. Opet je pomislio na blještav salon - na svoju majku i sestru koje ga čekaju, Desmondove, Rossiterove, Baker-Hydeove - čak i na mene i na Betty, sve nas koji ga čekamo držeći u rukama čaše sa šerijem — i počeo ga je oblijevati znoj.

U okruglom zrcalu za brijanje uhvatio je vlastiti odraz i učinilo mu se da vidi kako mu graške znoja rastu »kao crvi« iz svake pore na koži.

No, sada je došla najgrotesknija stvar od svih. Još je buljio u svoje oznojeno lice kadli je, na njegovo zaprepaštenje i užas, zrcalo počelo drhtati. Bilo je to staro viktorijansko nakošeno zrcalo u mjedenu okviru i s porculanskom osnovom. Bilo je, kao što sam i sam znao, prilično teško: nije to bio predmet koji bi skliznuo ako ga tko gurne ili bi zadrhtao od težine koraka po podu. Rod je stajao savršeno miran u toj tihoj sobi i gledao kako se zrcalo za brijanje ponovno zatreslo, a onda se zaljuljalo, pa potom počelo polako preko postolja za umivaonik napredovati prema njemu. Izgledalo je, reče, kao da zrcalo hoda - ili, bolje, kao da u tom trenutku otkriva svoju sposobnost da hoda. Kretalo se tako da se trzalo i zastajkivalo, a neizglačana donja strana njegova porculana stvarala je strašan zvuk grebući po plohi od polirana mramora. »To je bila najodvratnija stvar koju sam ikada vidio«, rekao je Rod, a sve mi je to opisivao drhtavim glasom i brisao znoj koji mu se opet pojavio na usni i čelu od te uspomene. »Nekako je bilo još odvratnije jer je zrcalo bilo tako običan predmet. Da se - ne znam - da se u sobi iznenada pojavila neka beštija, neka utvara ili sablast, mislim da bih taj štok bolje podnio.

Ali to - to je bilo odvratno, bilo je zlo. To vas je tjeralo da mislite da sve oko vas, obične stvari vašeg običnog života mogu u svakom trenutku krenuti na taj način i svladati vas. Samo to je bilo dovoljno. Ali što se potom dogodilo...« To što se poslije dogodilo bilo je još gore. Sve to vrijeme Rod je gledao kako se zrcalo drhtavo kreće prema njemu i bio zapanjen od straha od toga što je neprekidno nazivao zlom. Dio tog zla bio je i njegov osjećaj da se zrcalo ponašalo na neki način neosobno. Bog zna kako, ali nekako je oživjelo, i imao je osjećaj da je to što je oživjelo bio nesvjesno, neumno kretanje.

Imao je osjećaj da bi mu, da je stavio ruku zrcalu na putanju, osnova od porculana puzeći i ne odustajući prešla preko prstiju. Naravno, nije onamo stavljao ruku. Ustuknuo je. No, vidio je da se sada zrcalo približava rubu postolja od mramora i osjetio stravičnu opčinjenost u tome da ga gleda kako se zanosi i pada. Bio je na metar udaljenosti i nije se micao s mjesta. Zrcalo je mililo prema naprijed dok mu baza nije prešla za centimetar, pa još jedan centimetar preko ruba mramora. Činilo mu se da vidi kako predmet pipa da nađe drugu plohu, vidio je kako se zrcalo naginje, kao da gubi ravnotežu dok se osnova giba naprijed. Već je i po automatskom nagonu krenuo rukom da ga spriječi da se prevrne. Ali u tom trenutku zrcalo kao da se odjednom »spremilo na skok« — i u idućem se trenutku bacilo njemu u glavu. Izvio se, ali je zadobio bolan udarac iza uha. Čuo je kako pucaju staklo i porculanska osnova kad je ogledalo tresnulo na pod. Okrenuo se i vidio komade kako bezopasno leže na tepihu, kao da ih je netom srušila

nespretna ruka.

Upravo u tom trenutku vratila se Betty. Pokucala je na vrata, a Rod je, napet i prestravljen, vrisnuo. Zbunjena zvukom njegova glasa, plaho je otvorila vrata i vidjela ga kako bulji, kao da je oduzet, u polomljen predmet na podu. Sasvim normalno, krenula je s namjerom da počisti krhotine. Onda je vidjela kako izgleda. Nije se mogla poslije sjetiti što joj je tada rekao, ali je sigurno govorio prilično divlje jer je smjesta otišla od njega i odjurila u salon — to je bio onaj trenutak kad sam je vidio kako uzbuđeno odlazi do gospođe Ayres i nešto joj šapuće na uho.

Gospođa Ayres smjesta je otišla s njom k Rodericku i odmah shvatila da je nešto užasno krivo.

On se znojio više nego ikad i tresao se kao da ima groznicu. Zasigurno je izgledao uvelike ovako kako sam ga ja upravo vidio dok mi je pričao svoju priču. Prvi mu je nagon, kad je vidio majku, bio kao u djeteta, pa ju je uhvatio za ruku, ali se i pribrao taman toliko, kako reče, da zna da ni na koji način ne smije i nju uvlačiti u to što se zbiva. Bio je vidio kako mu zrcalo za brijanje skače u glavu: onda to nije bilo tek od oživljena nesmišljenog impulsa — osjećao je da ga je na njega navuklo nešto nadasve svrhovito i opako. Nije želio tomu izlagati majku. Prenio joj je zbrkanu, djelomičnu priču o tome da se premorio na farmi i rekao joj da ga glava toliko boli da misli da će puknuti. Bilo je tako očito da mu je loše da je ona htjela poslati po mene, ali joj nije dopustio jer je samo htio da ona izađe iz te sobe što je brže moguće. Tih desetak minuta koje je bila ondje s njim, reče, bilo je možda najgorih deset minuta u njegovu životu. Od napora da sakrije kroza što je netom prošao u spoju sa strahom od toga što će biti kad ostane sam i možda ponovno sve proživi, sigurno je izgledao kao luđak. U jednom je trenutku zamalo briznuo u plač — a onda, kako reče, samo su mu užas i briga na majčinu licu dali snage da se sabere. Kad su ona i Betty otišle, sjeo je na krevet u kutu sobe leđa okrenutih zidu i podvučenih koljena. Žigalo ga je u ranjenoj nozi, ali ga nije bilo briga - gotovo da je bio sretan zbog tog bola jer ga je držao na oprezu. Jer sada nije imao što drugo nego, rekao je, promatrati. Morao je motriti na svaki predmet, svaki kut, svaku sjenku u sobi, morao je neumorno prelaziti pogledom s jedne plohe na drugu. Jer znao je da je zlobna stvar koja ga je htjela ozlijediti i dalje tu s njim i čeka. »To je bilo najgore od svega«, rekao je. »Znao sam da me mrzi, da me zbilja mrzi onkraj svake logike i razuma. Znao sam da mi želi nauditi. To nije bilo čak ni kad si na vojnom zadatku i namjeriš se na neprijateljskog borca: kad vidiš kako ide na tebe, stroj u kojem je čovjek koji te iz sve snage želi uništiti na nebu. Za usporedbu - to je bilo čisto. To je bilo logično, i pošteno.

Ovo je bilo podlo, zlobno i krivo. Na to se ne može uperiti puška. Na to se ne može podići nož ili žarač: taj bi mi nož ili žarač mogli oživjeti u ruci! Imao sam osjećaj da i sami pokrivači na kojima sam sjedio mogu ustati i ugušiti me.« Nastavio je tako dobrih trideset minuta - »a moglo je biti i tisuću« -drhteći od strašnog napora da se obrani od zla i na koncu je to sve za njega bilo previše i živci su mu prepukli. Čuo je sam sebe kako viče stvari da ga pusti na miru, da ga ostavi sama, da ode, za Boga miloga! - a zvuk ga je vlastitoga glasa užasnuo, možda je i rastjerao neke čini. Odjednom je osjetio da se stvar maknula — da je ta strašna stvar nestala. Pogledao je predmete oko sebe i rekao: »Ne mogu to objasniti. Ne znam kako sam to shvatio. Ali znao sam da su ponovno obični i beživotni.« Potpuno slomljen popio je kupu brendija, zavukao se pod pokrivače na krevetu i skutrio se kao dijete. Soba je, kao uvijek, imala neki prigušen ugođaj kao da je blago izolirana od ostalih dijelova kuće. Ako je tada bilo zvukova onkraj njegovih vrata, koraka i zabrinuta mrmljanja, ili ih nije čuo ili je bio odveć iscrpljen da razmišlja o njihovu značenju. Zapao je u nemiran san, a poslije dva sata probudila ga je Caroline da mu kaže što se dogodilo s Gypom i Gillian. Slušao je tu priču sa sve većim užasom, jer je shvatio da je djevojčicu ugrizlo upravo u onom trenutku kad je on vrisnuo opakoj prisutnosti u njegovoj sobi da ga pusti na miru.

Kad je to rekao, pogledao me, a bolne su mu oči izgledale kao da gore na tom licu s

ožiljcima. Rekao je: »Razumijete! To je bila moja greška! Htio sam da ta stvar ode od mene zbog čista kukavičluka i onda je ona otišla onamo da naudi nekome drugom. Jadno dijete! Da sam znao, podnio bih sve - sve...!« Obrisao je usta, a onda se napregao pa nastavio mirnije. »Ne dam da mi obrana ponovno padne kao tada, budite uvjereni. Sada kad dođe - spreman sam.

Stražarim. Većina je dana u redu. Većinu dana uopće ne dolazi. Ali voli me iznenaditi, uhvatiti me na krivoj nozi. Kao lukavo, pakosno dijete. Postavlja mi zamke. Otvorila je vrata da naletim na njih i raskrvavim nos. Miče moje papire, stavlja mi stvari pod noge da zapnem o njih i slomim vrat! Ne marim za to. Može mi učiniti što god želi. Dokle je god uspijevam zadržati u svojoj sobi, dotle susprežem zarazu. To je sada vitalna stvar, slažete li se? Da izvor zaraze zadržim podalje od sestre i mame.« mnogo se puta dogodilo u mojoj medicinskoj karijeri da mi pri pregledu pacijenta ili kad bih vidio kakve nalaze postupno, ali neizbježno sine da je slučaj preda mnom očajan. Sjećam se, na primjer, mlade udane žene koja je upravo zatrudnjela i koja mi je došla zbog suhog kašlja: vrlo se živo sjećam kako sam joj na prsa stavio stetoskop i čuo prve slabe, ali razorne indikacije tuberkuloze. Sjećam se i lijepa, nadarena dječaka kojeg su mi doveli zbog »sve jačih bolova« — zapravo napada bolesti odumiranja mišića koja je nakon pet godina odnijela i njegov život. Rast tumora, širenje raka, siva mrena - sve su to slučajevi kojima se bavi obiteljski liječnik uz osipe i uganuća, ali nikad se na njih nisam navikao, nikad nisam već od prve potvrde bio lišen teškog osjećaja nemoći i straha.

Nešto takva straha počelo je militi po meni dok sam sjedio i slušao Rodovu izvanrednu priču. Koliko mu je za nju trebalo, ne znam jer je govorio s prekidima, neodlučnošću, oklijevanjem i izbjegavao jezive pojedinosti priče. Najvećim sam dijelom šutio, a kad je završio, ostali smo sjediti u tihoj prostoriji, a ja sam se ogledao oko sebe promatrajući siguran, poznat mi, mjerljiv svijet - peć, pult, instrumente, teglice, rukopis starog Gilla na izblijedjelim etiketama, Mist Scillae. Pot. lod. - i primijetio da mi sve to biva nekako nepoznato, sve nekako pomaknuto.

Rod me promatrao. Otro je lice, onda od rupčića napravio grudu i prevrtao je u rukama, pa rekao: »Htjeli ste znati. Upozorio sam vas koliko je ta stvar prljava.« Pročistio sam grlo. »Veoma mi je drago što ste mi rekli.« »Je li?« »Naravno. Samo želim da to bude gotovo što prije. Srce mi se kida, Rod, kad pomislim da ste kroza sve to proši sami.« »Znate, morao sam. Zbog obitelji.« »Razumijem to.« »I nećete me odveć osuđivati zbog djevojčice? Kunem se bogom, da sam znao...« "Ne, ne. Nitko vam to ne može zamjeriti. Ima samo jedna stvar koju bih sada želio napraviti. Želio bih vas pregledati, ako smijem.« »Da me pregledate? Zašto?« »Mislim da ste prilično umorni.« »Umoran? Zaboga, jedva stojim na nogama! Noću se jedva usuđujem zatvoriti oči. Bojim se da bi se stvar mogla vratiti ako ih zatvorim.« Ustao sam da donesem svoju torbu, a on je, kao da se pokorava znaku, počeo skidati džemper i košulju. Stajao je na tepihu pred kaminom u hlačama i potkošulji, s onim prljavim zavojem na zglobu i trljao se po rukama jer mu je bilo hladno, a izgledao je šokantno mršavo, krhko i mlado. Obavio sam kratak, osnovni pregled, poslušao mu pluća, izmjerio bilo i tako dalje. No, to sam, da budem iskren, napravio poglavito da dobijem na vremenu jer sam vidio - a svatko bi vidio - koja je prava narav njegove muke. To što mi je rekao, ustvari, uzdrmalo me do srži i trebalo mi je malo vremena da porazmislim kako ću dalje s njim.

Kako sam i mislio, s njim nije bilo ničega lošeg osim činjenice da je pothranjen i

premoren, a takvo je bilo pola ljudi iz tog kraja. Uzeo sam pospremati instrumente, a i dalje sam razmišljao. On je stajao i zakopčavao dugmad. »Onda?« »I sami ste rekli, Rod: iscrpljeni ste. A iscrpljenost... dobro, čini nam svakakve stvari, izvodi trikove.« Na mrštio se: »Trikove?« »Slušajte«, rekoh, »ne mogu se pretvarati da je to što ste mi ispričali djelovalo na mene drukčije nego samo kao krajnja uzbuna. Ne želim pred vama ublažavati stvari. Mislim da je vaš problem mentalne prirode. Mislim... Slušajte me, Rod.« Počeo se okretati, razočaran i ljut. »Mislim da se to što ste doživljavali može najbolje opisati kao živčana oluja. Takve su oluje mnogo uobičajenije nego što možda mislite u nekih ljudi koji su pod prevelikim stresom. I pogledajmo stvari u oči, vi ste bili pod golemim pritiskom otkako ste izišli iz zrakoplovstva.

Mislim da taj pritisak, u spoju s ratnim šokom...« »Ratnim šokom!« rekao je prezrivo. »Ratni šok sa zadrškom. Ne možete zamisliti koliko je to često.« Zatresao je glavom i čvrsto rekao : »Ja znam što znam. Znam što sam vidio.« »Vi znate ono što mislite da ste vidjeli. Ono na što su vas vaši izmoreni i prenapregnuti živci nagnali da vidite.« »Nije bilo tako! Kako ne razumijete? Zaboga, bolje bi bilo da vam ništa nisam rekao. Ali tražili ste da vam kažem. Nisam želio, ali ste me natjerali. Sada mi to tako bacate natrag, pa ispada da sam neki luđak!« »Kad biste se samo dobro naspavali.« »Rekao sam vam: stvar će se vratiti ako zaspim.« »Ne, Rod. Uvjeravam vas, vraćat će vam se samo ako ne spavate jer je to utvara...« »Utvara? TO mislite?« »... utvara koja se hrani vašim umorom. Mislim da biste na neko vrijeme trebali otići iz Halla. Odmah, na neki odmor.« Navlačio je džemper, a kad mu se lice pojavilo kroz otvor na vratu, pogledao me s nepovjerenjem. »Da odem? Jeste li vi čuli ijednu stvar koju sam vam rekao? Tko zna što bi se dogodilo ako ja odem!« Žurno je poravnavao kosu i počeo odijevati kaput. Bacio je pogled na sat. »Već sam ionako predugo odsutan. To je vaša greška. Moram natrag.« »Dopustite da vam bar dam malo luminala.« »Droge?« rekao je. »Mislite da bi mi to pomoglo?« A onda, na rubu glasa, vidjevši da odlazim po bočicu s tabletama: »Neću. Ozbiljno. Poslije moje nesreće time su me pumpali. Ne želim. Nemojte mi ih davati, pobacat ću te proklete stvari.« »Možda se predomislite.« »Neću.« Vratio sam se praznih ruku. »Rod, molim vas. Slušajte me. Ako vas ne mogu nagovoriti da odete iz kuće, čujte, ima jedan čovjek kojeg poznajem, dobar liječnik. Radi u klinici u Birminghamu na slučajevima kao što je vaš. Dajte da ga pozovem da razgovara s vama. Htjet će samo to: samo će vas slušati dok govorite kao što ste govorili meni.« Lice mu je bilo nepokretno. »Mentalni liječnik, mislite. Psihijatar ili psiholog ili kako ih već, dovraga, zovete. Nije to moj problem. Taj problem uopće i nije moj. Problem je Hundreds.

Zar ne vidite? Meni ne treba liječnik koliko ni...«, tražio je riječ, »vikar ni bilo što. Ako ste pomislili što i ja...« Nagonski mu rekoh: »Dajte da onda idem s vama! Dajte da neko vrijeme provedem u vašoj sobi pa da vidim hoće li se stvar pojaviti!«

Zastao je i razmislio, a promatrati ga dok razmišlja, dok razmatra je li ta zamisao moguća, pametna, razumna, bilo je gotovo razornije od svega ostalog. A onda je kimnuo glavom i rekao: »Ne, ne mogu riskirati. Ne bih iskušavao. Stvari se to ne bi dopalo.« Stavio je kapu. »Moram ići. Žao mi je što sam vam to ispričao. Trebao sam znati da nećete razumjeti.« »Molim vas, Rod, poslušajte me!« Pomisao da ću ga sada izgubiti bila mi je strašna. »Ne mogu vas pustiti da odete dok vam je svijest u takvu stanju! Jeste li zaboravili kako vam je? Ta užasna panika? A ako se ponovno javi?« Rekao je: »Neće. Uhvatili ste me na krivoj nozi, eto. Nisam, u prvom redu, ni trebao dolaziti amo. Potreban sam doma.« »Barem porazgovarajte s majkom. Ili dajte da ja s njom razgovaram umjesto vas.« »Ne«, rekao je oštro. Pošao je prema vratima, ali se ponovno okrenuo prema meni pa sam se, kao jednom prije, zaprepastio kad sam mu u očima vidio pravi bijes. »Ona ne smije znati ništa o ovome. Niti moja sestra. Nećete im reći. Rekli ste da nećete. Dali ste mi riječ i vjerovao sam vam. Nećete razgovarati ni s tim svojim prijateljem liječnikom. Kažete da ću poludjeti. U redu, samo vi vjerujte u to, ako vam je od toga bolje, ako ste prevelika kukavica da se suočite s istinom. Ali barem budite toliko pristojni da me pustite da poludim za sebe.« Ton mu je bio tvrd i ravan i zvučao je apsurdno racionalno. Prebacio je remen torbe preko ramena i spojio suvratke kaputa i samo su bljedoća njegova lica i blago crvenilo u njegovim očima odavali fantastičnu utvaru koja ga je držala u škripcu. Ne računajući to, izgledao je kao prije, kao mladi vlastelin. Znao sam da ga u tom trenutku ne mogu zadržati. Pošao je prema vratima dispanzera, ali prema zvukovima iza njih bilo je jasno da su moji prvi večernji pacijenti već počeli dolaziti, pa je nestrpljivo pokazao prema mojoj sobi za konzultacije gdje sam ga i odveo i pustio ga u vrt. Učinio sam to teška srca i s užasnim osjećajem frustracije, pa sam, čim sam zatvorio vrata, otišao do prozora dispanzera i stao iza prašnjave mrežaste zavjese, te ga promatrao kako se pojavljuje iza ugla kuće pa brzo, hramajući odlazi k svom autu na Glavnoj ulici. Što sam trebao učiniti? Bilo mi je jasno - užasno jasno - da je nekoliko posljednjih tjedana Rod bio žrtva neke vrlo moćne halucinacije. To je, na neki način, bilo teško dokučiti s obzirom na strašnu mješavinu tereta što ga je u posljednje vrijeme morao podnositi. Očito se osjećaj prijetnje i napetosti prelio u njegovoj glavi do te mjere da mu je izgledalo da čak i »obične stvari«, kako je opetovano govorio, ustaju protiv njega. To što ga je ta utvara prvi put obuzela one večeri kada je trebao biti domaćin zabave svojim uspješnijim susjedima možda ne treba čuditi, a ja sam mislio da je tužno znakovito i to da su najgori njegovi doživljaji bili usredotočeni na zrcalo — koje je, prije nego što je krenulo u svoju »šetnju«, davalo odraz njegova lica u ožiljcima, a završilo je u krhotinama. Sve je to, rekoh, samo po sebi dovoljno šokantno, ali se može objasniti kao proizvod stresa i živčane napetosti. Više me zbunjivala i brinula činjenica da je i dalje tako vezan uz tu utvaru što ju je proizveo taj naizgled logičan strah da će i njegovu majku i sestru, ako ih on ne zaštiti, »zaraziti« ta dijabolična stvar što je zauzela njegovu sobu.

Nekoliko sam idućih sati mozgao o tom njegovu stanju. Čak i dok sam sjedio s drugim pacijentima, do mene je i dalje bio Rod i sa strahom i užasom slušao sam ga kako priča tu jezivu priču. Mislim da nikada u mom profesionalnom životu nije bilo trenutaka u kojima sam osjećao takvo pomanjkanje ideje kako da nastavim. Nema sumnje da je moj odnos s tom obitelji utjecao na moju prosudbu. A opet, u kojem je smislu to bio slučaj? Rod toga dana nije došao k meni po moje medicinsko mišljenje. On mi se, kako je sam istaknuo, uopće nije bio voljan povjeriti.

I tu se svakako nije postavljalo pitanje hoću li ja ili koji drugi liječnik biti plaćen za savjet ili pomoć. Nisam u tom trenutku sumnjao da će biti opasan prema sebi ili drugima. Mislio sam da

je vjerojatnije da će ta utvara polako jačati dok ga potpuno ne obuzme: da će, drugim riječima, vjerojatno sam sebe dovesti do potpunog mentalnog sloma.

Moja je najveća dvojba bila što će biti ako išta reknem gospođi Ayres i Caroline. Dao sam Rodu riječ da im neću reći ništa, i dok sam se tek napola ozbiljno uspoređivao sa svećenikom, shvatio sam da nijedan liječnik ne uzima olako obećanje o tajnosti. Proveo sam strašno nemirnu večer i donosio čas ovu, čas onu odluku... Na koncu, već je bilo gotovo deset, odjurio sam do Grahamovih da s njima pretresem stvar, a Graham se iznenadio što me vidi. Anne je, kako je rekao, bila u gornjim prostorijama - jednom od njihove djece nije baš bilo dobro - ali uveo me u sobu za goste i poslušao priču koju sam mu ispripovijedao. Šokirala ga je baš kao i mene. »Pa kako su, zaboga, stvari otišle tako daleko? Zar nije bilo upozorenja?« Rekoh: »Znao sam da nešto nije u redu, ali ne tako.« »Što mislite učiniti sljedeće?« »To pokušavam domisliti. Nemam čak ni čvrstu dijagnozu.« Razmišljao je o tome. »Pretpostavljam da ste u obzir uzeli padavicu?« »To mi je bila prva misao. I dalje mislim da bi ona mogla objasniti nešto od toga. Aura koja proizvodi čudne senzacije - slušne, vizualne i tako dalje. Napad, poslije iznurenost, sve to odgovara do neke mjere. Ali ne mogu vjerovati da je to čitava priča.« Rekao je: »A miksedem?« »I to sam mislio. To prvo pada na pamet, ali ovdje nema indikacija.« »Može li biti da nešto ometa funkcije mozga? Tumor, na primjer?« »Isuse, nadam se ne! A moguće je, naravno. Samo, nema drugih znakova... Ne, moje je uvjerenje da je to čista neuroza.« »I to je gadno, na svoj način.« Rekoh: »Znam. Njegove majka i sestra nemaju pojma o tome. Što mislite, da im reknem?

To me zbilja silno muči.« Zatresao je glavom i otpuhnuo. »Vi ih sada poznajete bolje nego ja. Roderick vam svakako neće na tome biti zahvalan. S druge strane, to ga može gurnuti u svojevrsnu krizu.« »Ili ga potpuno odalečiti.« »To je svakako rizik. Zašto nam ne date dan-dva, pa da razmislimo?« »A u međuvremenu«, rekoh turobno, »stvari na Hundredsu sve više napreduju prema kaosu.« »To bar«, reče, »nije vaš problem.« Glas mu je djelovao rastreseno: prepoznao sam ga iz naših drugih razgovora o Ayresovima i sada se blago svađao sa mnom. Popio sam piće i polako pošao kući, a bio sam mu zahvalan što me saslušao, i laknulo mi je što sam pojedinosti tog slučaja podijelio s nekim, premda nisam bio ništa mudriji glede toga što dalje. I tek kad sam zakoračio u svoj mračni dispanzer i vidio dvije stolice kako stoje uz peć, kao da sam ponovno začuo Rodov neodlučan, očajnički glas - tek tada kao da mi se vratila puna snaga njegove priče i shvatio sam da mi je dužnost prema toj obitelji da im dam kakav-takav nagovještaj o njegovu stanju, i to što prije.

Putovanje do njihove kuće na koje sam se dao sutradan bilo je prilično ružno. Činilo se kao da je sve moje bavljenje Ayresovima sada počivalo samo na tome da ih ili upozoravam na nešto ili da izvedem neki opak pothvat njima nauštrb. S dolaskom danjeg svjetla počela se polako topiti i moja odluka. Ponovno sam se sjetio obećanja što sam ga dao i vozio sam, ako je takva stvar moguća, na neki stisnut, neodlučan način, nadajući se više nego ičemu da se neću sresti s Roderickom, bilo u parku, bilo u kući. Prošlo je svega nekoliko dana od mog posljednjeg

posjeta, pa me ni gospođa Ayres ni Caroline nisu očekivale. Obje sam ih zatekao u malom salonu, ali sam odmah vidio da sam ih, banuvši tako iz vedra neba, prilično iznenadio. »Doktore, tjerate nas da stalno budemo na oprezu zbog vas«, rekla je gospođa Ayres i podigla ruku bez prstenja prema licu. »Ne bih se odjenula ovako svakodnevno da sam znala da ćete doći. I, Caroline, imamo li što u kuhinji da ponudimo doktoru uz čaj? Vjerujem da imamo kruha i margarina. Bolje pozvoni Betty.« Nisam htio nazvati da se najavim jer sam se bojao da ću uzbuniti Rodericka, a sad sam se već toliko naviknuo dolaziti na Hundreds i s njega odlaziti, da mi nije ni palo na pamet da bi im moj posjet mogao zasmetati. Gospođa Ayres govorila je pristojno, ali s blagim prizvukom mrzovolje u glasu. Nikada je prije nisam vidio tako zlovoljnu, kao da sam je uhvatio u trenutku kad nema svog šarma, kao ni pudera i prstenja. No, razlog za taj njezin mali izljev ćudi postao mi je jasan već u idućem trenutku jer sam se, da bih sjeo, morao provući kraj nekoliko kutija koje su stršile sa sofe — bile su to kutije starih albuma obiteljskih fotografija što ih je Caroline nedavno iskopala iz nekog ormara u blagovaonici za koje se pregledom ustanovilo da su umrljane vlagom i snijeću, te praktički upropaštene. »Kakva tragedija!« rekla je gospođa Ayres dok mi je pokazivala listove koji su se osipali. »Tu su slike stare osamdeset godina - ne samo Pukovnikove porodice nego i moje strane, Singletonovi i Brookesovi. I da znate, mjesecima sam molila Caroline i Rodericka da izvade te fotografije i provjere jesu li u dobru stanju. Pojma nisam imala ni da su u blagovaonici, mislila sam da su zaključane negdje na tavanu.« Bacio sam brz pogled na Caroline - koja se, pošto je pozvonila Betty, vratila na svoje mjesto i listala knjigu, odalečena i hladna lica. Ne dižući pogled sa stranice rekla je: »Posljednji put kad sam onamo zavirila bilo je kad sam išla vidjeti curi li što. Tamo su bile kutije knjiga još iz vremena kad smo Roddie i ja bili mali, i sve ih je bila izjela snijet.« »Pa zašto mi onda nisi rekla, Caroline?« »Sigurna sam, mama, da jesam, još onda.« »Znam da imaš mnogo toga za promišljati, i ti i tvoj brat, ali ovo je strašno razočaranje.

Ta pogledajte samo, doktore!« Pružila mi je krutu staru carte-de-visite, već odavno neobičan i izblijedio viktorijanski predmet koji su sada praktički obezličile mrlje boje hrđe. »Ovo je Pukovnikov otac kad je bio mlad. Uvijek sam mislila da mu Roderick veoma sliči.« »Da«, rekoh odsutno. Bio sam napet, samo sam čekao zgodu da progovorim. »Uzgred, gdje je Roderick?« »Ali, u svojoj sobi, pretpostavljam.« Uzela je drugu. »Ovo je još jedna upropaštena... I ova... Ove se sjećam... Jao, kako strašno! Moja obitelj, uoči rata. Sva su moja braća bila ondje, pogledajte, mogu se razabrati: Charlie, Lionel, Mortimer, Frank, i moja sestra Cissie. Bila sam udana već godinu dana i bila sam u kući s djetetom i tada nismo znali, ali obitelj nam nikada nije bila tako na okupu kao tada, jer poslije šest mjeseci počele su borbe i dva su brata poginula gotovo odmah.« Glas joj se promijenio, u njega se uvukla nota istinske tuge, a Caroline je taj put digla oči te smo ona i ja izmijenili hitre poglede. Pojavila se Betty pa je poslana po čaj - koji nisam želio, a i nisam imao vremena za njega - a gospođa Ayres tužno je i odsutno nastavila prebirati po fotografijama. Razmišljao sam o svemu što ju je u posljednje vrijeme snašlo i kakve joj jezovite vijesti dođoh priopćiti. Promatrao sam razdražene pokrete njezinih ruku koje su bez prstenja izgledale golo i vidjeli su joj se veliki zglobovi. I zbog toga mi je zamisao da je opteretim novom brigom izgledala pretjeranom. Sjetio sam se razgovora koji sam tjedan prije s Caroline vodio o njezinu bratu, pa mi je sinulo da bih možda trebao razgovarati barem s njom. Nekoliko minuta

uzaludno sam pokušavao ponovno uhvatiti njezin pogled, a onda, kad se Betty vratila s priborom za čaj, ustadoh da joj pomognem oko pladnja pa uzeh šalicu da je dodam Caroline, a Betty je poslužila gospođu Ayres. Caroline me pogledala pomalo iznenađeno i pružila ruku da prihvati tanjurić, a ja sam spustio glavu niže i šapnuo joj: »Možete li kako naći način da razgovaramo nasamo?« Povukla se, zaprepaštena tim riječima ili naprosto gibanjem mog daha po njezinu obrazu.

Zagledala mi se u lice, pa brzo pogledala majku, a onda mi kimnula. Vratio sam se na sofu.

Pustili smo da prođe desetak minuta dok ne popijemo čaj i pojedemo tanke, suhe kekse koji su bili posluženi uz njega.

A onda se ona pokrenula kao da se upravo nečega sjetila. »Mama«, rekla je, »zaboravila sam ti reći. Skupila sam neke stare knjige da ih dam Crvenom križu. Mislila sam da bi ih možda doktor Faraday mogao umjesto nas odvesti autom u Lidcote. Ne želim moliti Roda. Oprostite, doktore, što vas time gnjavim, ali nadam se da nećete zamjeriti. U biblioteci su, složene u kutije i spremne.« Govorila je bez truna zazora i bez traga rumenila u licu, ali moram priznati da mi je srce zakucalo. Gospođa Ayres nezadovoljno je rekla da joj nećemo trebati nekoliko minuta pa se ponovno dala na sortiranje albuma koji su se runili. »Neću vas dugo zadržati«, rekla je Caroline meni, i dalje običnim glasom kad sam otvorio vrata, ali je očima pokazala niz hodnik, pa smo brzo i tiho skupa otišli u biblioteku gdje je pronašla put do prozora i povukla onaj jedini kapak koji je funkcionirao. Čim je zimski zrak prostrujao unutra, police prekrivene zavjesama kao da su oživjele oko nas, kao da su se pokrenuli duhovi. Kročio sam nekoliko koraka iz najvećeg mraka, a Caroline je odstupila od prozora i stala preda me. »Je li se što dogodilo?« upitala me ozbiljno. »Je li Rod?« »Jest«, rekoh. I stao sam joj pričati, što sam kraće mogao, sve što mi je njezin brat ispovjedio prethodne večeri u mom dispanzeru. Slušala je sa sve većim užasom — ali i, pomislio sam, s nekim shvaćanjem koje se bistrilo kao da su moje riječi za nju imale sablastan smisao i davale joj u ruke ključ mračne zagonetke koji joj je sve do sada ležao izvan dohvata. Prekinula me jedino kad sam joj ponovio što je Rod rekao za mrlju koja se pojavila na stropu i tada me uhvatila za ruku i rekla: »Ona šara, i druge! Vidjeli smo ih! Znala sam da s njima u vezi ima nešto čudno! Vi ne mislite...? Ne može biti...« S iznenađenjem sam shvatio da je gotovo posve spremna uzeti bratove tvrdnje ozbiljno.

Rekoh: »Svašta je moglo napraviti te šare, Caroline. Mogao ih je i sam Rod napraviti, naprosto da podrži vlastitu utvaru. Ili su se možda prvo pojavile te šare, pa su one tako pokrenule cijelu stvar u njegovoj glavi.« Povukla je ruku. »Da, naravno... A, vi zbilja mislite da je tomu tako? Ne bi moglo biti ono što ste prije rekli? Napadi i te stvari?« Otresao sam glavom. »Draže bi mi bilo da su tu bili neki fizički problemi, bilo bi lakše liječiti. Ali bojim se da imamo posla s nekom, ovaj, mentalnom bolešću.« Te su je riječi šokirale. Na trenutak je bila prestravljena, a onda je rekla: »Jadni, jadni Rod. To je strašno. Za Boga miloga, što možemo učiniti? Jeste li to mislili reći mami?« »Jesam. Zbog toga sam i došao amo. Ali kad sam je vidio s onim fotografijama...« »Nisu to samo fotografije, znate«, rekla je. »Mama se mijenja. Većinu je dana sasvim kao ona stara. Ali ima dana kad je kao sada, neodređena, preosjetljiva, kad previše misli na prošlost.

Ona i Rod zamalo su se počeli svađati zbog farme. Očito, tu su novi dugovi. On sve to uzima tako osobno! A onda se zatvori. Sada razumijem zašto. To je prestrašno... I zbilja je izrekao te strašne stvari? Ozbiljno? Niste krivo shvatili?«

»Dao bih sve da jesam. Ali nisam, bojim se da ga nisam krivo shvatio. Ako mi ne želi dati da ga liječim, možemo se samo nadati da će mu se svijest nekako sama pročistiti. I mogla bi sada, kad su Baker-Hydeovi otišli iz ovog kraja i kad se cijela ona strašna stvar smirila, makar su tu još loše stvari za farmu. Svakako ne mogu ništa učiniti za njega dok se drži fiksiran na tu svoju ideju da štiti vas i vašu majku.« »Ne mislite da, ako ja porazgovaram s njim...« »Možete pokušati, premda ne bih volio da i vi čujete to što sam ja čuo iz njegovih usta. Za sada je možda najbolje da ga naprosto držite na oku — da ga oboje gledamo i u Boga se nadam da mu se neće pogoršati.« »A ako mu se pogorša?« pitala je. »Ako mu se pogorša«, odgovorio sam, »da je ovo neka druga kuća u kojoj živi običnija obitelj, znao bih što bih. Doveo bih Davida Grahama i prisilio Roda da se podvrgne psihijatrijskoj zaštiti.« Pokrila je usta rukama. »Neće dotle doći, je li?« »Razmišljam o svim onim njegovim ozljedama. Izgleda mi kao da sam sebe kažnjava.

Očito je da se osjeća krivim možda zbog ovoga što se sada događa s Hundredsom, možda čak i zbog toga što se dogodilo s njegovim navigatorom u ratu. Moguće je da se pokušava ozlijediti, čak i nesvjesno. S druge strane, možda traži našu pomoć. Zna kakvu ja moć imam kao liječnik.

Možda sam sebe ozljeđuje u nadi da ću ja uskočiti i učiniti nešto drastično.« Prestao sam. Stajali smo na slabašnu svjetlu kraj prozora s odškrinutim kapkom, napeto smo razmišljali i cijelo vrijeme mrmljali. Odjednom se negdje iznad mog ramena, kao iz najdublje sjene u sobi začula tiha oštra škripa metala - oboje smo se zapanjeno okrenuli. Škripa se ponovno začula: dolazila je, kako sam shvatio, s kvake na vratima biblioteke koja se uvijek vrtjela u svom ležištu. Vidjeti je tako kroz tamu, a u našem ionako pobuđenom stanju, izgledalo je gotovo jezovito. Čuo sam kako je Caroline udahnula i osjetio kako se približila k meni, kao da se uplašila. Kad su se vrata polako otvorila, svjetlo iz hodnika otkrilo je Rodericka koji je ondje stajao. Mislim da nam je oboma na trenutak laknulo. A onda smo vidjeli njegovo lice i hitro se razdvojili.

Vjerojatno smo izgledali kao krivci kakvima smo se i osjećali. Rod je hladno rekao: »Čuo sam vaš auto, doktore. Donekle sam to i očekivao.« A onda sestri: »Što ti je pričao? Da sam skrenuo, da sam pukao ili takvo što? Pretpostavljam da je to isto rekao i mami.« »Još ništa nisam rekao vašoj mami«, odgovorih prije Caroline. »Ona vam nije toliko velika.« Ponovno je pogledao sestru. »Dao mi je riječ, znaš, da nikomu neće ništa reći. Očito, toliko vrijedi riječ liječnika. Liječnika kao što je on, u svakom slučaju.« Caroline se nije na to obazirala. »Roddie«, rekla je, »brinemo se zbog tebe. Nisi pri sebi, znaš da nisi. Uđi u sobu, daj. Ne želimo da nas čuju mama ili Betty.« Na trenutak je ostao miran, a onda krenuo naprijed, zatvorio vrata i stao pred njih. Rekao je tvrdo: »Znači, i ti misliš da sam pukao.« »Mislim da ti treba odmor«, rekla je Caroline, »stanka... bilo što samo da na neko vrijeme odeš odavde.« »Da odem odavde? Pa ti si pokvarena kao i on! Zašto svi želite da odem nekamo?« »Mi vam samo želimo pomoći. Mislimo da ste sigurno bolesni i da vam treba liječenje.

Istina je da su vam se... priviđale stvari...« Nestrpljivo je spustio pogled. »Bože, pa ovo je kao poslije moje nesreće! Treba me nadgledati, neprestano nadgledati, paziti i brinuti se za mene kao za dijete...« »Reci mi, Rod! Je li istina da vjeruješ da postoji nešto... nešto u kući? Nešto što ti želi

nauditi?« Nije odmah odgovorio. A onda je pogledao u oči i tiho rekao: »Što ti misliš?« Na moje iznenađenje, vidio sam da je ustuknula od nečega u njegovu pogledu. »Ne-ne znam, Rod, što da mislim. Ali, Rod, bojim se za tebe.« »Bojiš se! I moraš se bojati, vas oboje! Ali ne za mene. Ne mene, ako vas to brine. Zar ne razumijete? Ja jedini držim ovu kuću na okupu!« Rekoh: »Znam, Rod, da to vama tako izgleda. Kad biste nam samo dopustili da vam pomognemo.« »Tako vi zamišljate da mi pomognete? Da odmah dojurite k mojoj sestri, a obećali ste...« »Tako ja zamišljam kako da vam pomognem, da! Vrtim to u glavi jer mislim da vi niste u položaju da pomognete sami sebi.« »Ta zar ne vidite? Kako to da ne vidite nakon svega što sam vam jučer rekao? Nisam u pitanju jaZaboga! Nikada mi nisu priznate nikakve zasluge za posao koji sam napravio za ovu kuću - čak ni sada kad se razaram do smrti! Možda bih i trebao sve pustiti kvragu, zatvoriti oči i poći drugim putom. Pa da vidimo što će onda biti!« Sada se smrknuo - kao učenik koji pokušava opovrgnuti loše ocjene u školi. Prekrižio je ruke i povio ramena, a mrak i strava o kojoj smo netom bili razgovarali i koji su trenutak prije bili tako opipljivi polako su se počeli povlačiti. Vidio sam kako me Caroline gleda, prvi put sa sumnjom u očima, pa sam istupio korak prema njoj i brzo rekao: »Rod, morate shvatiti, očajnički smo zabrinuti. To ne možda dalje tako.« »Ne želim o tome razgovarati«, rekao je odrješito. »U tome je stvar!« »Mislim da ste zaista bolesni. Moramo točno ustanoviti od kakve bolesti tako da je možemo liječiti.« »Ja sam bolestan samo od vas i vašeg zabadanja nosa u sve i sva. Kad biste me samo pustili na miru, pustite nas sve na miru... Ali vas ste dvoje oduvijek bili u uroti protiv mene. Sve te gluposti oko moje noge i priče da time činim uslugu bolnici.« »Kako možeš tako govoriti«, rekla je Caroline, »kad je doktor Faraday bio toliko ljubazan!« »Je li sada ljubazan?« »Rod, molim te.« »Rekao sam ti! Ne želim o tome razgovarati!« Okrenuo se, snažno potegnuo stara vrata biblioteke i izišao. Pri tome je tako tresnuo vratima da je s pukotine na stropu pala prašina, kao veo, a s polica su spale dvije plahte i prizemljile se na pljesnivu gomilu na podu.

Caroline i ja nemoćno smo se pogledali, a onda polako krenuli da podignemo plahte. »Što ćemo sada?« pitala me dok ih je pričvršćivala. »Ako je zbilja tako loše kao što kažete, a ne dopusti nam da mu pomognemo...« »Ne znam«, odgovorih joj. »Zbilja ne znam. Možemo ga samo, kako sam već rekao, držati na oku i nadati se da ćemo povratiti njegovo povjerenje. Nažalost, veći dio toga past će na vas.« Kimnula je, a onda mi se zagledala u lice. Nakon kraćeg oklijevanja rekla je: »Jeste li sigurni? U to što vam je rekao? Djeluje tako... razumno.« »Znam. A da ste ga vidjeli jučer, ne biste tako mislili. A opet, čak je i tada govorio tako razumno... kunem se, to je najčudniji spoj razuma i utvare koji sam ikada vidio.« »I ne mislite... Ne može biti ništa, zaista... nikakve istine u tome što govori?« Ponovno me iznenadilo što to uopće uzima u obzir. Rekoh: »Nažalost, Caroline. Teško je kad se takvo što događa osobi koju volite.«

»Pa valjda.« Govorila je sumnjičavo, a onda skupila ruke i vidio sam da drhti.

Rekoh: »Hladno vam je.« No, otresla je glavom. »Nije mi hladno — strah me.« Nesigurnim joj pokretom pokrih ruke svojima. Istog se trena njezini prsti sa zahvalnošću priljubiše uz moje.

Rekao sam joj: »Nisam vas želio preplašiti. Žao mi je što sam vas time opteretio.« Pogledao sam okolo. »Ova je kuća mračna kad je ovakav dan. To je vjerojatno dio Rodovih problema. Da samo nije dao da stvari izmaknu tako daleko! A sada — dovraga!« Sav nesretan pogledao sam na sat. »Moram ići. Hoćete li biti dobro? I smjesta mi javite ako dođe do kakve promjene!« Rekla je da hoće. »Tako«, rekoh i stisnuh joj prste.

Još sam je za trenutak držao za ruke, a onda ih je povukla. Potom smo otišli u mali salon. »Ta nema vas cijelu vječnost!« rekla je gospođa Ayres. »I što je to lupilo? Betty i ja smo mislile da se srušio strop!« Djevojka je stajala kraj nje: sigurno ju je zadržala kad se vratila po pladanj za čaj ili joj je možda i pozvonila - pokazivala joj je propale fotografije - prostrla ih je pet-šest, očito fotografije Caroline i Rodericka kad su bili mali — a sada ih je počela nestrpljivo skupljati.

Caroline je rekla: »Oprosti, mama, pustila sam vrata da se zalupe. Sad je, nažalost prašina po podu tamo u biblioteci. Betty, molim te pospremi to.« Betty je pognula glavu i naklonila se. »Da, gospođice«, rekla je u odlasku.

Nisam više imao vremena, pa sam se oprostio pristojno, ali brzo - a kad sam sreo Carolinein pogled, nastojao sam u njega unijeti što sam više mogao suosjećanja i podrške - pa sam za djevojkom otišao van. Stigao sam u predvorje i bacio pogled kroz otvorena vrata biblioteke i vidio je kako kleči s lopaticom za smeće i četkom i bezvoljno čisti izlizani tepih. I tek kad sam vidio kako joj se mršava ramena spuštaju i dižu, sjetio sam se njezina čudnog nastupa onog jutra kad sam uspavao Gypa. Bila je čudna podudarnost što je njezina tvrdnja o tome da je na Hundredsu »zlo« sad našla odjek u Roderickovoj utvari... Ušao sam i tiho joj se obratio jer sam želio znati je li mu rekla išta što bi moglo biti neka klica svega ovoga, mislim toga u njegovoj glavi.

Zaklela se da mu nije rekla ništa. »Pa rekli ste mi da ništa ne govorim, je li tako?« rekla je. »Pa eto, nisam rekla ni riječi!« »Čak ni u šali?« »Ne!« Govorila je s velikom iskrenošću - ali, pomislio sam, i bez najmanjeg daška zadovoljstva.

Odjednom sam se sjetio kako je bila dobra glumica: zagledao sam joj se u plitke sive oči i prvi put nisam bio siguran je li taj pogled bio lažljiv i lukav. Rekoh: »Sasvim si sigurna? Ništa nisi govorila, ništa nisi radila? Da naprosto oživiš priču? Premještala predmete? Stavljala stvari na mjesta na kojima nisu trebale biti?« »Ništa nisam radila«, rekla je, »i ništa nisam govorila! Osim toga, ne želim na to ni pomisliti. Premrem od straha ako mislim na to kad sam sama dolje. To nije moje zlo, tako kaže gospođa Bazeley. Ako mu ne budem smetala, kaže, neće ni ono mene.« Time sam se trebao zadovoljiti. Ponovno je uzela čistiti tepih. Stajao sam i gledao je još nekoliko trenutaka, a onda sam otišao iz kuće.

Idućih tjedan-dva nekoliko sam puta razgovarao s Caroline. Rekla mi je da se ništa nije bitno promijenilo, da je Rod tajnovit kao uvijek, no osim toga sasvim je racionalan, a on je, pak, za mog sljedećeg posjeta otvorio kad sam mu pokucao na vrata i trezvenim mi glasom rekao da

mi »nema što reći« i da »jednostavno želi da ga se pusti na miru« — a onda mi s jezivom odlučnošću zatvorio vrata pred nosom. Moje je upletanje, drugim riječima, imalo učinak kojeg sam se najviše plašio. Sada nije bilo pitanja hoću li nastavljati s tretmanom njegove noge: svoju sam studiju o tom slučaju napisao i svoj referat predao, a bez tog razloga moji su se posjeti toj kući prorijedili. Ni sam nisam znao da će mi oni tako mnogo nedostajati. Nedostajala mi je cijela obitelj, nedostajao mi je sam Hundreds. Brinuo sam se zbog jadne, opterećene gospođe Ayres, a često sam mislio i na Caroline i pitao se kako, zaboga, uopće podnosi sve to tamo kad su stvari tako loše. Kad sada razmišljam o onim trenucima u biblioteci, sjetim se umorna, neodlučna pokreta kad je ruke izvlačila iz mojih.

Stigao je prosinac i vrijeme je bilo sve studenije. U tom je kraju izbila gripa, prva te sezone. Dvoje mi je starijih pacijenata umrlo, a nekoliko drugih bilo je teško zahvaćeno. I samog je Grahama srušilo, a naš pomoćnik Wise preuzeo je nešto njegova tereta, ali je veći dio njegovih kućnih posjeta pridodan meni, pa sam tada radio i u svoje slobodne sate. Prvih nekoliko dana tog mjeseca nisam prilazio Hallu bliže negoli Hundredsu gdje su zbog bolesti ležale Makinsova žena i kći, zbog čega je patila muža. Sam Makins bio je ljut i mrzovoljan te govorio da treba dići ruke od svega. Rekao mi je da već tri-četiri tjedna nije vidio Rodericka Ayresa — svakako ne od prije deset dana kad je došao po plaću. »To vam se zove gospodinseljak«, rekao je gorko. »Dok sunce sja, sve je divno i krasno. A na prvi tračak lošeg vremena, eno ga u kući sa sve četiri u zraku.« I dalje bi onda tako gunđao, ali nisam imao vremena da ostanem slušati ga. Nisam imao vremena ni da svratim u Hali, kao što sam to prije radio. Ali zabrinulo me što mi je Makins rekao pa sam te večeri nazvao kuću. Javila se gospođa Ayres, a zvučala je umorno. »O, doktore Faraday«, rekla je, »kako je lijepo čuti vaš glas! Već nam odavno nitko nije svraćao. Po ovom vremenu sve je teško. A kuća je sada neutješna.« »Jeste li svi dobro?« upitah. »Svi? Caroline? Rod?« »Dobro... smo.« »Razgovarao sam s Makinsom...« Zakrčalo je u vezi. »Morate doći k nama!« povikala je kroz smetnje. »Molim vas. Dođite na večeru! Priredit ćemo vam pravu staromodnu večeru. Sviđa li vam se to?« Vikao sam i ja njoj da mi se sviđa, veoma. Veza je bila odveć loša pa nismo mogli nastaviti. Sve između prekida dogovorili smo datum za dva-tri dana.

U tom kratkom međuvremenu vrijeme se samo pogoršalo. Kad sam došao na Hundreds, bila je vlažna, vjetrovita noć bez mjeseca i zvijezda. Ne znam jesu li vlažnost i mrak bili krivi, ili možda vrijeme, ali kako neko vrijeme nisam dolazio, već sam i zaboravio koliko je zapravo derutna i zapuštena postala ta kuća, no kad sam zakoračio u predvorje, pogodilo me koliko je bila sumorna. Neke žarulje na zidnim svjetiljkama bile su pregorjele i stubište se dizalo u sjenu, baš kao i one večeri kad je bio domjenak. Taj je učinak sada bio otužan, kao da je surova noć nekako pronašla put kroz pukotine u ciglenom zidu i skupila se, pa ostala visjeti kao dim ili maglica u samom srcu kuće. Vladala je reska hladnoća. U nekoliko prastarih radijatora klokotalo je i kvrcalo, ali im se toplina gubila istog časa kako se dizala. Prešao sam kroz hodnik s mramornim podom i zatekao obitelj — Caroline je preko haljine imala ogrtač od već olinjala tuljanova krzna, gospođa Ayres imala je ogrtač od krute svile sa smaragdnom ogrlicom i prstenje, preko ramena nepodudarne španjolske i indijske šalove, a na glavi crnu mantillu.

Roderick je imao žućkast vuneni pršnjak ispod večernjeg sakoa i rukavice bez prstiju. »Oprostite nam, doktore«, rekla je gospođa Ayres koja mi je došla u susret kad sam ušao. »Stid me od pomisli na to kako izgledamo!« Ali, rekla je to blago i prema njezinim sam manirama vidio da zapravo nema pojma kako izgledaju i ona i njezina djeca. Bilo mi je pomalo

mučno od toga. Mislim da sam i njih i kuću vidio kako bi ih vidio tkogod nepoznat.

Pomnije sam pogledao Roda i malčice me užasnulo što sam vidio. Dok su me njegova majka i sestra pozdravljale, on se zajedljivo zavalio unatrag. I premda mi na koncu jest pružio ruku, učinio je to mlako, bez riječi i jedva da je podigao pogled prema meni pa sam uvidio da je izvodio pokrete samo zbog majke. No, sve sam to i očekivao. Bilo je tu još nešto, što me više zabrinulo. Cijelo mu se ponašanje promijenilo. Prije se držao napeto, progonjeno, kao netko tko se sprema suprotstaviti propasti, ali sada je, pak, izgledalo kao da se prepustio i kao da ga nije briga hoće li propast udariti ili neće. Dok smo se gospođa Ayres, Caroline i ja trudili da budemo normalni i čavrljali o lokalnim temama i tamošnjim tračevima, on je sve vrijeme sjedio na stolici, promatrao nas ne dižući glavu i ne govoreći. Samo je jednom ustao, i to da ode do stola s pićem i napuni čašu džinom i konjakom. A prema tome kako je baratao bocama i prema jačini koktela što ga je miješao, shvatio sam da već neko vrijeme neprekidno pije.

Strašno je bilo to vidjeti. Uto je došla Betty i pozvala nas na večeru, i u kretanju koje je uslijedilo privukao sam se do Caroline i promrmljao: »Sve u redu?« Hitro je pogledala majku i brata, a onda čvrsto i kratko kimnula glavom. Stupili smo u hodnik, a ona je zategnula ovratnik ogrtača zbog hladnoće koja se odizala s mramornog poda.

Određeno je da jedemo u blagovaonici, a gospođa je Ayres, pretpostavljam u namjeri da održi svoje obećanje da će mi upriličiti »pravu, staromodnu večeru«, naložila Betty da stol postavi prilično dotjerano, s kineskim porculanom koji se slagao s orijentalnim zidnim tapetama i starim srebrnim priborom. Gorjeli su pozlaćeni svijećnjaci, a plamenovi njihovih svijeća opasno su se povijali na propuhu koji je dolazio s prozora. Caroline i ja sjedili smo jedno nasuprot drugom, a gospođa Ayres zauzela je mjesto u dnu stola. Roderick je otišao na mjesto glave kuće na, pretpostavljam, staru stolicu svoga oca — na čelo stola. Čim je sjeo, odmah je sebi nalio čašu vina, a kad je Betty odnijela bocu na drugi dio stola, pa mu prišla sa zdjelom za juhu, stavio je ruku preko tanjura. »Daj, nosi tu juhu! Danas mi se ne jede juha!« rekao je priglupim, svadljivim glasom. A onda: »Znaš li, Betty, što se dogodilo onom zločestom dečku u pjesmi?« »Ne znam, gospodine«, rekla je nesigurno. »Ne znam, gospodine«, ponovio je i rugao se njezinu govoru. »E pa da znaš, spalila ga vatra.« »Ne, nije«, rekla je Caroline i pokušala se nasmiješiti. »Nestao je. Što će se i tebi dogoditi, Rod, ako ne budeš pazio. A Bog zna, mislim da nikoga od nas i ne bi bilo briga. Uzmi malko juhe.« »Rekao sam«, odgovorio je, a glas mu je opet bio priglup. »Danas mi se ne jede juha! Ali, Betty, molim te, vrati mi ono vino. Hvala.« Napunio je čašu. Izveo je to teško, pa je grlićem boce udario o čašu tako da je zazvonila.

Bila je to lijepa čaša iz regentskog razdoblja koja je, pretpostavljam, bila iznesena iz pohrane skupa s porculanom i srebrninom. Na onu malu lupnjavu Carolinein je osmijeh zamro, te je pogledala brata, naglo, doista srdito - da sam bio iznenađen blijeskom gađenja u njezinim očima. Pogled joj je ostao tvrd do kraja jela i mislio sam da je to šteta, jer pod svjetlom svijeća bila je u svom najboljem izdanju - tvrde su joj se crte smekšale, nabori ogrtača sakrili su joj čvrste ključne kosti i ramena.

I gospođi Ayres laskalo je svjetlo svijeća. Sinu nije rekla ništa, ali je neprekidno održavala lak i gladak tok razgovora sa mnom, baš kao i prije u malom salonu. Isprva sam to držao naprosto znakom dobra odgoja, a pretpostavljam da je i ona bila zbunjena zbog Rodova ponašanja i činila je sve što je mogla da ga pokrije. Postupno, pak, postajao sam svjestan izvjesne krhkosti njezina tona i sjetio sam se da mi je onda kad smo bili u biblioteci Caroline rekla da su

se majka i brat »počeli svađati«. A ja sam poželio - što mi se prije nije događalo na Hundredsu poželio sam da nisam došao i čeznuo sam za tim da budemo gotovi s jelom. Ta kuća, pomislio sam, zaslužuje svoje loše raspoloženje, ali ne i ja.

Gospođa Ayres i ja započeli smo razgovor o pacijentu kojeg sam nedavno liječio od gripe, starom stanaru na Hundredsu koji je živio četvrt milje od zapadnog ulaza. Rekoh da je bila sreća što sam se mogao koristiti putom kroz park da dođem do njega i da je to bila velika razlika u mojim kućnim posjetima. Gospođa Ayres se složila, a onda je tajnovito dodala: »Zbilja se nadam da će biti dopušteno da se tako nastavi.« »Da?« upitao sam iznenađeno. »A zašto ne bi?« Oštro je pogledala prema sinu, kao da od njega očekuje da progovori. Nije rekao ništa, samo je buljio u čašu s vinom pa je ona obrisala usne platnenim ubrusom i nastavila: »Bojim se, doktore, da mi je Roderick iznio neke nesretne vijesti. Činjenica je da ćemo uskoro biti prisiljeni prodati još naše zemlje.« »Prodati?« rekoh i okrenuh se Rodu. »Mislio sam da se više nema što prodati. Tko je sada kupac?« »Opet okružno vijeće«, rekla je gospođa Ayres jer Rod nije odgovarao, »a gradit će Maurice Babb, kao i prije. Plan im je podići dvadeset četiri nove kuće. Možete li to zamisliti?

Mislila sam da će propisi to zabraniti - a izgleda da zabranjuju sve ostalo. Čini se da vlada veoma rado da je dozvole ljudima koji namjeravaju raskomadati parkove i posjede da bi na tri jutra zemljišta mogli natrpati dvadeset četiri obitelji. To će značiti da će probiti zid, položiti cijevi i tako dalje...« »Probiti zid?« rekoh ne shvaćajući.

Progovorila je Caroline. »Rod im je ponudio zemljište farme«, rekla je tiho, »a oni ga nisu htjeli. Uzet će samo polje bjelouški, sasvim na zapadu. Na kraju su se predomislili, kako vidite, u vezi s vodom i strujom: kažu da neće razvlačiti vodove do Hundredsa samo zbog nas nego da će ih dovući ako to bude potrebno zbog novih kuća. A izgleda da ćemo biti u stanju namaknuti novac tek za cijevi i žice do farme.«

Na trenutak sam se zaprepastio pa nisam mogao odgovoriti. Polje bjelouški - kako su ga Caroline i Roderick nazvali kad su bili mali -nalazilo se unutar zida parka, oko kilometra od same kuće. Ljeti je bilo skriveno od očiju, ali s jeseni, kad se prorijedi lišće na stablima, vidjelo se sa svih prozora na Hallu koji su bili okrenuti prema jugu i zapadu udaljeno zelenobijelo-srebrno područje, treperavo i lijepo kao baršun. Pomisao na to da ga se Rod ozbiljno sprema ustupiti strašno me zabrinula. »Ne mislite valjda«, rekoh mu. »Naprosto ne možete raskomadati park. Mora postojati neka alternativa, siguran sam.« Opet je odgovorila njegova majka: »Ne postoji, očito, osim da se prodaju i kuća i park u potpunosti, a čak i Roderick misli da na to ne treba ni pomišljati, naročito ne sada kad smo odustali od mnogo toga samo da bismo ih zadržali. Napravit ćemo tako da kao uvjet prodaje bude to da Babb postavi ogradu oko zgrada — da ih barem ne moramo gledati.« Sada je progovorio i Roderick. Rekao je tvrdo: »Da, moramo postaviti ogradu da rulja ostane s druge strane. Neće ih to zaustaviti, znam. Začas će oni početi noću Ijestvama prelaziti zid sa sabljama u zubima. Bolje će ti biti, Caroline, da spavaš s pištoljem pod jastukom.« »Nisu to pirati, budalo«, promrmljala je ne dižući pogled s tanjura. »Zar nisu? Nisam siguran. Mislim da im neće biti ništa draže nego da nas objese na jarbol, samo čekaju da im Attlee da znak. A vjerojatno i hoće. Obični ljudi sada mrze soj kao što smo mi, zar ne vidite?« »Molim te, Roderick«, rekla je gospođa Ayres s nelagodom. »Nitko ne mrzi naš soj. Ne u Warwickshireu.« »Jao, naročito u Warwickshireu! Preko granice, u G/oztershireu, još uvijek su feudalni u srcu. Ali ljudi u Warwickshireu uvijek su bili ljudi od biznisa — skroz od dana građanskog rata.

Svi su tada bili za Cromvvella, ne zaboravi. Sada vide odakle vjetar puše. Ne bih im zamjerio da su im odrubili glave! Mi smo svakako izveli prilično jadnu predstavu kad smo se spašavali.« Izveo je nespretan pokret. »Pogledajte samo Caroline i mene - prvoklasna junica i prvoklasan bik.

Jedva da išta radimo da nastavimo stado! Svi će misliti da radimo sve što treba da izumremo.« »Rod«, rekoh kad sam vidio lice njegove sestre.

Okrenuo se prema meni. »Molim? Morate biti sretni. Vi ste od piratske marve! Ne mislite da biste inače bili pozvani amo večeras! Mami bi bilo odveć neugodno da dopusti da nas itko od naših pravih prijatelja vidi ovakve kakvi smo sada. Zar to još niste shvatili?« Osjetio sam da sam buknuo u licu, ali više od bijesa nego od čega drugoga. Nisam mu htio dati zadovoljstvo i pokazati neku drugu nelagodu, ali sam ga nastavio gledati u oči dok sam jeo - htio sam ga u tome nadmašiti, kao muškarac muškarca. Taktika je djelovala, mislim, jer je dočekao moj pogled uz drhtaj trepavica i na trenutak je izgledalo da se stidi i da je nekako očajan, kao hvastav dječačić kad se uplaši vlastita šepurenja.

Caroline je spustila glavu i nastavila s večerom. Gospođa Ayres nekoliko minuta nije rekla ni riječi, a onda je odložila nož i vilicu jedno do drugog. A kad je opet progovorila, raspitivala se u mene za nekog drugog pacijenta kao da naš prijašnji razgovor uopće nije bio prekinut. Manire su joj bile uglađene, glas sasvim mek - poslije toga više nije gledala svog sina.

Prije je izgledalo da ga je odsjekla od stola — uronila ga u mrak, kao da je pred njim gasila svijeće, jednu po jednu.

Raspoloženje za večerom nije se moglo popraviti. Za desert je bila pita s malinama, kiselkasta, uz koju je išla umjetna krema. Soba je, uostalom, bila vlažna i hladna, vjetar je hučao kroz dimnjak, a stol nije bio od one predratne vrste preko kojeg se možeš nagnuti, sve i da je raspoloženje bilo bolje. Gospođa Ayres rekla je Betty da ćemo kavu popiti u malom salonu pa smo ona, Caroline i ja ustali i odložili svoje ubruse.

Samo se Rod zavalio na stolici. Kad smo bili na vratima, rekao je mračno: »Ja neću s vama. Nadam se da vam to ne smeta. Moram se pobrinuti za neke papire.« »Papire za cigarete, pretpostavljam«, rekla je Caroline i s majkom krenula kroz hodnik prema malom salonu.

Roderick joj je namignuo, a ja sam ponovno imao osjećaj da je upao u zamku vlastite ćudi i potajno se toga stidio. Gledao sam ga kako se okreće od nas i otpočinje kratko, sumorno putovanje po njoj i osjetio nalet srdite sućuti prema njemu - bilo je okrutno od nas što smo ga pustili. No, pridružio sam se njegovoj majci i sestri i stigao kad su dodavale drvo u vatru. »Moram vam se ispričati u ime sina, doktore«, rekla je gospođa Ayres dok je sjedala.

Stavila je nadlanicu na sljepoočnicu kao da je boli glava. »Ponašanje mu je večeras neoprostivo.

Zar ne vidi koliko smo zbog njega nesretni? Ako sada namjerava, povrh svega, početi piti, morat ću zamoliti Betty da počne skrivati vino. Nikad nisam vidjela njegova oca da pije za stolom... Vi znate koliko ste dobrodošli u ovoj kući. Molim vas, sjednite ovamo, preko puta.« Sjeo sam. Betty nam je donijela kavu i nastavili smo razgovarati o prodaji zemlje.

Ponovno sam ih pitao postoji li alternativa i upozorio ih na poremećaj do kojeg će dovesti gradnja i utjecaj kakav će cijela stvar neizbježno imati na život u Hallu. Ali, o tome su već razmišljale i očito su se predale toj zamisli. Čak je i Caroline izgledala čudnovato pasivna prema svemu tome.

Pomislio sam da bih trebao opet razgovarati s Roderickom. Bilo mi ga je, osim toga, teško zamisliti onako sama i nesretna na drugoj strani kuće. Čim sam dovršio kavu, spustio sam šalicu i rekao da ću samo pogledati mogu li mu kako pomoći u poslu.

Kao što sam i mislio, posao je bio blef. Kad sam ušao, sjedio je višemanje u mraku jer je prostoriju osvjetljivala samo vatra. Ovaj sam put pokucao, tek da mu dam mogućnost da me odbije, a on je okrenuo glavu i mrzovoljno rekao: »I mislio sam da ćete doći.« »Mogu li malo s vama?« »Što vi mislite? Vidite koliko užasno posla imam... Ne, ne palite svjetlo! Prilično me boli glava.« Čuo sam ga kako odlaže čašu i pomiče se naprijed. »Moram dodati malo goriva. Bog zna je li prehladno za to.« Dohvatio je nekoliko cjepanica iz kutije kraj kamina i nespretno ih ubacio u vatru. Izbile su iskre i uzletjele u dimnjak, a žar je ispao iz ložišta zbog čega se na tren učinilo kao da je na vatru polivena voda, pa je soba na trenutak bila još mračnija. Ali kad sam došao do njega i privukao drugi naslonjač, plamenovi su počeli lizati i pucketati oko sirovoga vlažnog drva, i sada sam jasno vidio kako se pogrbio u naslonjaču i ispružio nogu.

I dalje je bio u večernjem odijelu, vunenom pršnjaku i rukavicama bez prstiju, ali je opustio kravatu i izvadio dugme iz ovratnika pa mu je jedna strana ispala preko revera, kao u pijanca u komedijama.

Bilo je to prvi put da sam bio u njegovoj sobi nakon što mi je ispričao onu fantastičnu priču u mom dispanzeru i kad sam sjeo, s nelagodom sam se osvrtao oko sebe. Podalje od svjetla vatre sjene su bile toliko guste, gibljive i neprozirne da sam mogao samo nazirati zgužvane pokrivače na njegovu krevetu, kraj njega toaletni stol i do njega stalak za umivaonik s mramornom pločom na vrhu. Od zrcala za brijanje - koje sam posljednji put vidio na umivaoniku skupa s britvom, sapunom i četkicom - sada nije bilo ni traga.

Pogledao sam Rodericka, a on je u krilu prčkao s papirićem i duhanom i motao cigaretu. Čak i na nemirnu svjetlu s kamina, vidio sam da mu je lice zajapureno i podbuhlo od pića. Počeo sam govoriti, što mi je i bila namjera, o prodaji zemlje — nagnuo sam se naprijed, govorio sam iskreno i trudio se prenijeti mu malo razuma. Ali, on je okrenuo glavu i nije slušao. Napokon sam odustao od te teme.

Zavalio sam se u naslonjaču i rekao: »Rod, užasno izgledate.«

Nasmijao se na to. »Ha! Nadam se da to nije profesionalno mišljenje. Mislim da to ne bismo mogli sebi priuštiti.« »Zašto to sebi činite? Imanje vam se raspada na komadiće, a samo pogledajte sebe! Pili ste džin, vermut, vino i«, kimnuo sam prema njegovoj čaši koja mu je stajala kraj lakta usred gomile papira na stolu, »što je tu? Opet džin?« Tiho je opsovao. »Isuse! Kakve to ima veze? Zar čovjek ne može tu i tamo malo odlijepiti?« Rekao sam mu: »Ali ne i čovjek na vašem položaju.« »Koji je to položaj? Zemljoposjednik?« »Da, ako to želite tako zvati.« Liznuo je ljepilo na papiriću za cigaretu. Bio je srdit. »Mislite na moju mamu.« »Vašoj bi mami bilo grozno«, rekoh, »da vas vidi o ovakvu stanju.« »Onda mi učinite uslugu, starino. Nemojte joj ni reći.« Stavio je cigaretu u usta i pripalio smotuljkom od novina. »Svejedno«, rekao je i zavalio se, »malo je prekasno da počne glumiti požrtvovnu matronu. Dvadeset četiri godine prekasno, da budem precizan. Dvadeset šest u Carolineinu slučaju.« Rekoh mu: »Vaša vas majka silno voli. Ne budite glupi.« »Vi, naravno, znate sve o tome.« »Znam što mi je rekla.« »Da, vi ste veliki prijatelji, vi i ona, ne? Što vam je rekla? Da je zbog mene strašno razočarana? Znate, nikad mi nije oprostila što sam dopustio da me obore i što sam ostao sakat.

Cijeli je život bila razočarana zbog nas, moje sestre i mene. Mislim da se razočarala što smo se uopće rodili.« Nisam mu odgovorio i neko je vrijeme sjedio zagledan u vatru. A kad je opet progovorio, ton mu je bio lak, gotovo nemaran. Rekao je: »Jeste li znali da sam kao klinac bježao iz škole?« Trepnuo sam zbog promjene predmeta razgovora. »Nisam«, rekoh nevoljko, »nisam to znao.« »O, da. Držali su to kao tajnu, ali dvaput sam bježao. Prvi put kad mi je bilo osam ili devet. Nisam stigao daleko. Drugi put, pak, bio sam stariji, možda sam imao trinaest. Samo sam otišao, nitko me nije zaustavljao. Otišao sam do krčme u hotelu. Nazvao sam Morrisa, očeva vozača, i on je došao i pokupio me. Uvijek mi je bio kompa. Donio mi je sendvič sa šunkom i čašu limunade, pa smo sjeli za stol i porazgovarali o svemu... Sve sam bio smislio. Znao sam da je imao brata koji je vodio garažu, a imao sam sa sobom pedeset funti, pa sam mislio da bih mogao imati dioništvo u toj garaži - živjeti u njegova brata i biti mehaničar. Zbilja sam se, znate, razumio u motore.« Povukao je dim. »Morris je u tome bio strašno dobar. Rekao je: 'Sad, gospodine Roderick', govorio je najgorim birmingemskim narječjem, 'sad, gospodine Roderick, mislim da ste vi odličan mehaničar i moj bi brat bio počašćen da ste kod njega, ali mislim da bi vašim roditeljima prepuklo srce, jer vi ste nasljednik imanja i svega.' Htio me vratiti u školu, ali nisam mu dao. Nije znao što bi sa mnom, pa me dovezao amo i predao me kuharu, a kuhar me tiho odveo mami. Mislili su da će mama paziti na mene i umekšati stvari kod starog - kao što mame rade u filmovima i na pozornici. Ali ne: rekla mi je samo da sam je razočarao i poslala me ocu da mu sam objasnim što ondje radim. Stari je podivljao kao sam vrag, naravno, i izmlatio me — izmlatio me kod otvorena prozora pa su sve sluge koje su bile vani vidjele.« Nasmijao se: »A ja sam i bio pobjegao iz škole jer me ondje izmlatio neki dečko! Neki opasan momak: Hugh Nash. Zvao me 'Ayres karijes'. A čak je i on bio toliko fin da me nasamo premlatio...« Cigareta mu je dogorjela do prstiju, ali sjedio je nepomično, a glas mu je potonuo. »Nash

je na kraju otišao u mornaricu. Poginuo je u Malaji.

I da znate, kad sam čuo da je poginuo, osjetio sam olakšanje. Tada sam već bio u zrakoplovstvu, a osjetio sam olakšanje - kao da smo još u školi i da mi je neki drugi učenik rekao da su roditelji odveli Nasha iz škole... I jadni je Morris, mislim, umro. Zanima me je li njegovu bratu išlo.« Glas mu je postao opor. »Da sam bar onda ušao u dioništvo s njim u onoj garaži. Bio bih sretniji nego sada kad sve što imam ulijevam u prokleto imanje. Za kog vraga to radim? Za obitelj, reći ćete s tim svojim divnim uvidom u stvari. Zbilja mislite da je vrijedno spašavati ovu obitelj? Pogledajte moju sestru! Ova joj je kuća isisala život - kao što ga siše i iz mene. Eto što ona radi! Želi nas uništiti, sve nas. Sasvim je u redu što se ja sada borim s njom, ali što mislite, koliko dugo ja mogu tako? A kad mene dokrajči...« »Prestanite, Rod«, rekoh jer je iznenada podigao glas i uznemirio se: kad je shvatio da mu se cigareta ugasila, nagnuo se i stavio novi smotuljak novina u vatru, a onda ga odbacio tako divlje da se odbio preko pregrade od mramora i upaljen pao na rub tepiha. Pokupio sam ga i vratio u vatru, a kad sam vidio u kakvu je stanju, uzeo sam zaštitnu zavjesu — jer to je bio jedan od onih starih kamina koji su, kao dječji kreveti, imali komad fine mreže - i spustio je.

Sjedio je u naslonjaču obrambeno prekriženih ruku. Povukao je nekoliko kriomičnih dimova, a onda nagnuo glavu i počeo gledati po sobi - veoma velike i tamne oči isticale su mu se na mršavom, blijedom licu. Znao sam što traži i gotovo da mi je pozlilo od nelagode i jeze. Prije toga nije bilo spomena o njegovoj staroj utvari — ponašanje mu je bilo nezgodno, neugodno, ali sasvim racionalno. Ali sada sam vidio da se ništa nije promijenilo. Svijest mu je i dalje bila zamućena. Pio je vjerojatno samo zbog toga da se ohrabri, a njegova je žestina bila tek očajnički oblik bijesa.

Rekao je dok mu je pogled i dalje lutao sobom: »Noćas će biti novih trikova. Znam. Sada imam osjećaj za to. Sada sam kao vjetrokaz, zadrhtim kad se promijeni vjetar.« Govorio je snuždeno tako da nisam mogao razabrati koliko je od toga teatralno, koliko smrtno ozbiljno. Ali — bilo je nemoguće odoljeti — moj je pogled slijedio njegov. Oči su mi ponovno odlutale do stalka za umivaonik, a i taj sam put zabacio glavu i pogledao strop iznad njega. Kroz svu tu tamu mogao sam tek razabrati onu posebnu mrlju ili šaru - a onda mi je srce zastalo jer sam vidio, metar dalje od nje, sličnu šaru. Malo dalje, čini mi se, vidio sam još jednu.

Pogledao sam zid iznad Rodove glave i primijetio još jednu. Ili sam mislio da sam primijetio, nisam siguran — sjene su izvodile svoje trikove. Ali pogled mi je jurio s jedne plohe na drugu pa mi je na koncu izgledalo kao da soba sama rađa te tajanstvene mrlje i odjednom je pomisao da bi Rod s njima proživio još jednu noć - još jedan sat! — bila previše. Prestao sam gledati u tamu, nagnuo se u naslonjaču i rekao naglo: »Rod, dođite sa mnom u Lidcote, molim vas.« »U Lidcote?« »Mislim da ćete tamo biti sigurniji.« »Ne mogu sada otići. Rekao sam vam! Vjetar se mijenja...« »Prestanite tako govoriti!« Zatreptao je kao da je odjednom shvatio. Ponovno je nagnuo glavu i rekao, gotovo stidljivo: »Uplašili ste se.« »Rod, slušajte me.« »Osjećate, je li? Osjećate i uplašili ste se. Niste mi prije vjerovali. Sve te priče o živčanoj prenapregnutosti, o ratnim traumama. Sada se bojite i više nego ja.« I jesam se bojao, shvatio sam — ne nekih stvari o kojima je brbljao, nego nečega neodređenijeg, užasnijeg. Uhvatio sam ga za zapešće. »Rod, zaboga! Mislim da ste u opasnosti!«

Moja ga je reakcija prenerazila. Ustuknuo je, a onda ga je - bilo je to piće, pretpostavljam - obuzeo bijes. »Prokleti bili!« vrisnuo je i odgurnuo me. »Mičite ruke s mene! Koju ćete mi vi p... materinu govoriti kako da se ponašam! Samo to i radite. A kad ne dijelite svoje liječničke savjete, onda me grabite tim svojim prljavim liječničkim prstima. A ako ne grabite, onda gledate, gledate tim svojim prljavim liječničkim očima. Ma tko ste vi, p... mu materina? Koji k... vi ovdje tražite?

Kako ste se samo uspjeli utrpati u ovu kuću? Niste dio ove obitelji! Vi ste nitko!« Tresnuo je čašom po stolu pa se džin izlio preko njegovih papira. »Zovem Betty«, rekao je glupo, »da vas isprati van!« Nezgrapno se pomaknuo prema oziđu kamina i uhvatio se za ručku koja je služila kao poluga za zvono, pa ga cimao i cimao, tako da smo čuli slabašnu, ali žustru zvonjavu koja je dopirala iz podruma. Zvučalo je bizarno, kao zvon nekoć seoskih zvona koja su upozoravala na zračni napad, pa je samim tim pridodalo dodatni atavistički titraj uzbune šoku i zbunjenosti koji su se u meni već počeli komešati od njegovih riječi.

Ustao sam i otišao prema vratima te ih otvorio upravo u trenutku kad se pojavila Betty, zadihana i zaprepaštena. Pokušao sam je spriječiti da uđe.

Rekoh: »Sve je u redu, Betty, nije ništa loše. Bila je pogreška. Vratite se dolje.« Ali: »Betty, doktor Faraday odlazi!« poviknuo je Roderick i nadjačao moje riječi. »Mora obići druge pacijente. Prava šteta! Izvedite ga, molim vas, u hodnik i dajte mu kaput i šešir!« Djevojka i ja gledali smo jedno drugo, ali kojeg sam vraga mogao? Sam sam nekoliko minuta prije podsjetio Rodericka da je on »glava kuće«, odrastao muž, gospodar imanja i slugu.

Na koncu ukočeno procijedih: »Vrlo dobro.« Koraknula je u stranu da mogu proći mimo, a onda sam je čuo kako trči po moje stvari.

Sada sam bio toliko uzbuđen da sam se morao na tren zaustaviti na vratima malog salona da se saberem, a kad sam napokon ušao, i dalje sam bio toliko potresen da sam bio uvjeren da će me lice i ponašanje odati. Ali moj ulazak nije nikoga impresionirao. Caroline je u krilu držala otvoren roman, a gospođa Ayres sjedila je u naslonjaču blizu vatre i prostodušno kunjala.

To mi je bio nov udarac: nikada je prije nisam vidio da spava i kad sam joj prišao, probudila se, pogledala me kratko nekako uplašenim, neusredotočenim pogledom zbunjene starice. Šal što ga je držala na krilu skliznuo je na pod. Sagnuo sam se da ga dohvatim, a kad sam se uspravio, primila ga je od mene, ponovno ga stavila na krilo i oko koljena i već je bila svoja.

Pitala me kako je Roderick. Oklijevao sam, a onda rekao: »Ne baš divno, da budem iskren. Volio bih da znam što da vam kažem. Caroline, možete li ga malo pogledati, trenutak-dva?« »Neću ako je pijan«, odgovorila je. »Previše je dosadan.« »Pijan!« rekla je gospođa Ayres s primjesom prezira. »Hvala nebesima što njegova baka to ne može vidjeti - mislim, Pukovnikova mama. Uvijek je govorila da ne postoji ništa otužnije nego vidjeti muškarca pri piću - moram reći da se slažem s njom. A što se tiče moje strane — mislim da su moji djed i baka bili ljudi od umjerenosti. Da, gotovo sam sasvim sigurna da jesu.« »Svejedno«, rekoh i čvrsto pogledah Caroline, »mogli biste posjetiti brata prije nego što odete u krevet, da budete sigurni je li u redu.« Napokon je shvatila značenje mojih riječi pa je digla oči da nam se sretnu pogledi. Onda je zatvorila oči umornom gestom, ali mi je kimnula.

To me malo smirilo, no nisam bio u stanju mirno sjediti kraj vatre i voditi razgovore o običnim stvarima, pa sam im zahvalio na večeri i rekao 'laku noć'. Betty me još čekala u hodniku s mojim šeširom i kaputom, a pogled na nju vratio mi je u svijest Roderickove riječi: »Ma tko ste vi, p... mu materina? Vi ste nitko!«

Vani je vrijeme i dalje bilo ružno i kao da mi je podgrijalo raspoloženje. Zlovolja i bijes samo su rasli u meni dok sam vozio kući -stoga sam vozio loše, mučio zupčanike, jednom sam preoštro ušao u zavoj i zamalo izletio s ceste. U naporu da se smirim radio sam na svakakvim računima i papirima do dobrano poslije ponoći, a kad sam napokon otišao u krevet i sav razdražen legao — gotovo da sam priželjkivao poziv nekog pacijenta da mi odvuče svijest od naplavina misli.

Nije bilo poziva i na kraju sam upalio svjetiljku i ustao da si nalijem piće. Na povratku u krevet pogled mi je pao na onu staru fotografiju s Halla, njezin lijepi okvir od kornjačevine: sve sam je vrijeme skupa s odličjem s Dana Imperija držao na noćnom stoliću. Uzeo sam je i zagledao se u lice svoje mame. Onda sam prebacio pogled na kuću iza nje te, kao što sam i prije znao raditi, uzeo razmišljati o ljudima koji su u njoj sada i pitao se leže li oni spokojnije nego ja u onim svojim hladnim, mračnim, odvojenim sobama. Gospođa Ayres tu mi je sliku dala u srpnju, a sada je bio početak prosinca. Kako se, zaboga, upitao sam sam sebe, moj život u tih nekoliko mjeseci spleo sa životom te obitelji i toliko me uznemirio?

Uz alkohol moj je gnjev otupio i naposljetku sam zaspao. Ali, spavao sam loše. A dok sam se ja nosio s mračnim, divljim snovima, ondje na Hundreds Hallu dogodilo se nešto strašno. priča, kako sam je sastavio od komadića, bila je ovakva: Kad sam izišao iz kuće, gospođa Ayres i Caroline ostale su u malom salonu još nešto više od sata, a za vrijeme tog sata, kako se osjećala nelagodno zbog onoga što sam joj natuknuo, Caroline je otišla pogledati Roda. Našla ga je kako leži nauznak otvorenih usta i poteže iz prazne boce džina, odveć pijan da govori i prva joj je reakcija bila, kako reče, zgađenost: bila je u iskušenju da ga naprosto ondje i ostavi da se »pirja na naslonjaču«. No onda se mutno zagledao u nju, a u njegovim je očima bilo nešto što ju je dirnulo - iskra njega kakav je nekoć bio. Na trenutak ju je gotovo shrvala beznadnost situacije. Kleknula je kraj njega, uzela mu ruku, digla je do lica i prislonila mu obrvu na članke. »Roddie, što ti se dogodilo?« tiho ga je pitala. »Ne poznajem te. Trebam te. Što se dogodilo?« Pružio je prste prema njezinu licu, ali nije mogao odgovoriti. Stajala je kraj njega još nekoliko trenutaka, a onda ga je, sabravši se, odlučila staviti u krevet. Pomislila je da mu treba kupaonica pa ga je digla na noge i odvela ga niz hodnik u »uj-ha« za gospodu, a kad se teturajući vratio, skinula mu je cipele i ovratnik pa potom hlače. Navikla je na to da ga skida i odijeva jer ga je njegovala poslije nesreće, pa joj takve stvari nisu bile ništa novo. Rekla je da se više-manje onesvijestio u trenutku kad je dotaknuo jastuk i zahrkao i sav je strašno smrdio od pića. Ležao je na leđima, a tu se sjetila nekih treninga za rat te ga je pokušala prevaliti na bok, za slučaj da mu pozli. No, opirao se svim njezinim nastojanjima i na kraju je, umorna i neraspoložena, odustala.

Pobrinula se da bude dobro pokriven pa je prišla vatri, povukla zaštitnu mrežu na kaminu i dodala drva. Kad je završila, ponovno je zatvorila zaštitnu mrežu i poslije je bila potpuno sigurna da je bilo tako, a jednako je tako bila sigurna da ni u jednoj pepeljari nije gorio čik niti da su u svjetiljkama gorjele svijeće. Vratila se u mali salon i ondje ostala s mamom pola sata.

Otišle su na spavanje podosta prije ponoći. Caroline je čitala deset do petnaest minuta pa onda ugasila svjetlo i gotovo odmah zaspala. Četiri sata poslije - negdje oko pola tri, kako se poslije pokazalo - probudio ju je tih, ali raspoznatljiv zvuk lomljenja stakla. Zvuk je dolazio točno ispod njezina prozora — odnosno s nekog od prozora bratove sobe. Uplašila se i pridigla u krevetu. Pretpostavila je da je Rod ustao i da tetura po kući, a prva joj je misao bila da ga spriječi da se popne gore i uznemiri majku.

Umorno je ustala iz kreveta, navukla kućni ogrtač i već se počela pripremati da se strči dolje i izgrdi ga, ali joj je sinulo da taj zvuk možda uopće nije napravio njezin brat, nego možda

provalnik koji pokušava silom ući u kuću. Možda se sjetila i Rodovih riječi o piratima i sabljama.

Kako bilo, tiho je prišla prozoru, povukla zavjesu i pogledala dolje. Vidjela je vrt koji se kupao u nemirnom žutom svjetlu i osjetila miris dima - shvatila je da kuća gori.

Vatra je pojava koje se uvijek užasavaju u velikim kućama kao što je Hundreds Hali.

Nekoliko puta u starim danima bilo je malih požara u kuhinji koji su prilično lako ugašeni. Za vrijeme rata gospođa Ayres je imala neprekidan strah od zračnih napada pa su vjedra s pijeskom i vodom, šmrkovi i ručne crpke stajali na svakom katu - i, kako se pokazalo, nikada nisu zatrebali. Sada su te crpke maknute, nije bilo mehaničkih sredstava za gašenje i postojao je samo po zidovima obješen niz prastarih kožnih vjedara, već skorjelih i vjerojatno prošupljenih - a držali su ih više zbog slikovite vrijednosti nego zbog čega drugog. Čudnovato je da se Caroline, znajući sve to i vidjevši igru žutog svjetla, nije uspaničila. Naprotiv, poslije mi je to priznala, na jedan divlji trenutak osjetila je uzbuđenje. Pomislila je kako će svi problemi biti riješeni ako Hali naprosto izgori do temelja. Imala je sliku posla što ga je obavila na kući u posljednjih nekoliko godina, svih drvenih podova i obloga što ih je izglačala, svega stakla, sveg pribora i umjesto da se naljuti zbog vatre koja je prijetila da joj otme sve te stvari, poželjela je da ih sve pusti svojevrsnoj orgiji i predaji.

A onda se sjetila brata. Dohvatila je tepih koji je stajao ispred njezina kamina i pokrivače s postelje, sjurila se niza stube i u trku divlje dozivala mamu. U prizemlju je miris dima bio jači, a u hodniku je zrak već bio gust kao juha i počeo ju je peći za oči. Protrčala je kroz ostavu do muške kupaonice da u kadi natopi tepih i pokrivače. Našla je i zvonce i pozvonila — baš onako kako sam nekoliko sati prije vidio da Roderick zvoni. U trenutku kad je prikupila mokre pokrivače i istrčala s njima van, na luku sa zavjesama pojavila se prestravljena Betty, bosa u spavaćici. »Donesi vode!« viknula joj je Caroline. »Vatra! Ne osjećaš miris? Donesi pokrivače, donesi sve! Brzo!« Podigla je mokre pokrivače na prsa i dašćući i znojeći se pojurila u Roderickovu sobu.

Počela je kašljati i hvatati dah, rekla mi je, i prije nego što je otvorila vrata. Kad je ušla, dim je bio toliko gust i toliko ju je pekao da se sjetila komore za vježbe u slučaju plinskog napada u koju su je jednom poslali dok je bila na VVrensu. A tada je, naravno, imala respirator — smisao vježbe bio je da ga propisno navuče. Sada, pak, nije mogla ništa drugo nego da zagnjuri nos i usta u mokru krpu što ju je nosila u rukama i probije se naprijed. Vrelina je već bila nesnosna. Plamenovi su bili na sve strane po sobi, kao da je vatra posvuda, tako da je u jednom očajničkom trenutku pomislila da je pobijeđena i da će se morati vratiti. I već se okrenula, ali je izgubila orijentaciju i pozlilo joj je od potpune panike. Vidjela je kako kraj nje ližu plamenovi i silovito na njih bacila pokrivače. Drugu površinu pod vatrom počela je udarati tepihom, a domalo je postala svjesna prisutnosti Betty i svoje majke koje su također mlatile svojim pokrivačima.

Dim se uskomešao i nakratko prorijedio, pa je na tren uspjela vidjeti omamljenog Rodericka koji je kašljao na krevetu na kojem ga je bila ostavila i kao da se vraćao svijesti. Dvije brokatne zavjese na prozorima bile su u plamenu, dvije druge gotovo da su potpuno izgorjele i samo što nisu otpale. Uspjela se probiti do njih, pa je kroz plamen gurnula staklena vrata i otvorila ih.

Zadrhtao sam kad mi je to ispričala jer da je nastup plamena u sobi bio imalo jači, nagli udar hladna zraka zasigurno bi bio koban. Ali vatra je u tom trenutku valjda već bila pod nadzorom, a noć je, na sreću, još bila vlažna. Caroline je pomogla Rodericku, koji je teturao, da izađe na kamene stube, pa se vratila da vidi majku. Dim se bistrio, rekla je, ali je soba, kad je uronila u nju, nalikovala na mali prizor iz pakla: nezamislivo vrelo, gorjelo je na tisuće vraških mjesta i sve je bilo mutno od žara i plamenih jezika koji kao da su joj se bacali u lice i po rukama.

Gospođa Ayres kašljala je i hvatala dah, kosa joj je bila raščupana, a spavaćica prljava. Betty je počela donositi kante s vodom pa su se pod nogama triju žena pepeo i dim, oprljeni dijelovi tepiha, pokrivača i papira pretvorili u lokve gusta mulja.

Radile su u sobi vjerojatno i dulje nego što je doista trebalo. Bile bi pobijedile dio vatre, no čim bi se okrenule, ponovno bi negdje zaplamsalo i tek kad su vidjele da tako nemaju izgleda, dale su se na strašnu metodu sređivanja jedne po jedne upropaštene površine, polijevale ih vodom i služile se mašicama i žaračima da smrve i potuku žar i iskre. Svim je trima bilo slabo i dahtale su od dima, a na oči su im udarale suze i ostavljale blijede ćurke po obrazima umrljanim od čađe, i domalo su drhtale cijelim tijelom, dijelom zbog sve te drame, a dijelom naprosto od hladnoće koja je očito, onog trenutka kad je bio ugašen posljednji plamen, počela nadirati u vrelu sobu zastrašujućom brzinom.

Roderick je stajao kraj otvorena prozora i držao se za prozorski okvir.

I dalje je bio vrlo pijan, a povrh svega toga - što, mislim, ne iznenađuje kad se u obzir uzme što je prošao u ratu - očito se oduzeo od pogleda na plamenove i zagušljiv dim. Divlje je, ali beskorisno gledao mamu i sestru kako osiguravaju sobu. Pustio je da mu pomognu da izađe van, a tek kad su ga spustili u kuhinju, dali mu da sjedne za stol i ogrnuli ga dekom, počeo je shvaćati koliko je blizu bio došao užasu, pa je uhvatio sestru za ruku. »Vidiš što se dogodilo, Caro?« rekao joj je. »Vidiš što je htjelo? Bože moj, pametnije je nego što sam mislio! Da se ti nisi probudila...! Da nisi došla...!« »Što on to govori?« upitala je gospođa Ayres koju je uznemirio njegov govor i nije ništa razumjela. »Caroline, o čemu on to priča?« »Ni o čemu«, odgovorila je Caroline — koja je itekako dobro znala o čemu je govorio, ali je željela majku zaštititi od toga. »Još je pijan. Roddie, molim te.« Ali on se sada, reče mi, počeo ponašati »kao luđak«, dnom dlana pritiskao je oči, potom hvatao kosu, pa s užasom gledao svoje prste — jer je u kosi imao nafte, a nafta se pretvorila u dim, u nekakav zrnati katran. Otro je ruke o pocrnjelu prednjicu košulje, nagonski. Zakašljao se, pa se borio za dah, a od te borbe uhvatila ga je panika. Ponovno je pružio ruku prema Caroline. »Oprosti!« neprekidno je govorio, pa opet i opet. Dah mu je bio hrapav i odisao na pijanstvo, oči su mu bile crvene, a lice čađavo. Košulja mu je bila mokra od kiše. Drhtavim je rukama uhvatio majku: »Mama, oprosti!« Nakon muke u zapaljenoj sobi, njegovo je ponašanje prevršivalo mjeru. Gospođa Ayres na trenutak ga je pogledala potpuno zaprepašteno, onda je vrisnula: »Šuti!«, a glas joj je pukao. »Jao, za Boga miloga, šuti!« A kako je nastavio blebetati i cviljeti, prišla mu je Caroline, zamahnula i udarila ga.

Osjetila je kako ju je dlan zapekao i tek je potom bila svjesna što je učinila. Onda je stavila ruke na usta, prestravljena i zaprepaštena kao da je tko udario nju. Rod je istog trenutka zašutio i pokrio lice. Gospođa Ayres stajala je i gledala ga, a ramena su joj podrhtavala od borbe za zrak. Caroline je rekla nepokolebljivo: »Svi smo mi pomalo ludi. Svi smo pomalo skrenuli.

Betty, jesi li tu?« Djevojka je istupila naprijed. Oči su joj bile razrogačene, lice blijedo i sva je bila isprugana od čađe, kao tigar. Caroline je rekla: »Jesi li dobro?« Betty je kimnula. »Nemaš opekline ili takvo što?« »Nemam, gospođo.« Govorila je šapatom, ali zvuk njezina glasa bio je uvjerljiv, pa se i Caroline smirila. »Dobra si ti. Bila si odlična, vrlo hrabra. Pusti mog brata. On — nije svoj. Nitko od nas

nije. Ima li vrele vode? Upali bojler, molim te, i stavi nekoliko tava na peć da bude za čaj i tri-četiri lavora. Da skinemo sa sebe bar malo ove prljavštine prije nego što odemo u krevet.« Gospođa Ayres tupo je buljila. Caroline je krenula oko stola, pomogla joj da sjedne na stolicu i omotala je kuhinjskim stolnjakom. Ali i njezini su udovi drhtali i u tom je trenutku osjetila golemu tupost, kao da je dizala nemoguće terete pa je, kad je spremila mamu, izvukla stolicu za sebe i teško se spustila na nju.

Desetak minuta poslije toga u kuhinji su jedini zvukovi bili buktanje vatre u peći, ključanje vode i zveckanje metala i porculana dok je Betty išla amo-tamo, spuštala lavore i skupljala ručnike. Sada je djevojka blago pozvala gospođu Ayres, pomogla joj da ode do sudopera gdje joj je oprala ruke, lice i noge. Izvela je isto i s Caroline, a onda sumnjičavo pogledala Roda. On se, pak, smirio, taman toliko da shvati što želi od njega i da dotetura do sudopera. No, kretao se kao mjesečar, samo je stavio ruke u vodu, pustio Betty da mu ih nasapuna i isplahne i samo je mlohavo stajao i gledao dok mu je ona brisala čađu s lica. Kosa puna katrana opirala se svim njezinim naporima da je opere. Uzela je stoga češalj i povadila grudice na komad novina, pa onda papir zgužvala i stavila ga na plohu za sušenje. Kad je bila gotova, on se nijemo odmaknuo u stranu da je pusti da izlije prljavu vodu u slivnik.

Pogledao je na drugu stranu kuhinje i uhvatio sestrin pogled, a na licu mu se očitavala mješavina, kako reče Caroline, straha i pomutnje koju nije mogla podnijeti. Okrenula se od njega s namjerom da se pridruži mami.

A onda se dogodila vrlo čudnovata stvar. Samo što je Caroline zakoračila prema stolu, krajičkom je oka vidjela kako njezin brat izvodi neki pokret - nešto jednostavno, pomislila je u tom trenutku, kao prinošenje ruke ustima da odgrize nokat ili se počeše po obrazu. U istom trenutku Betty je također napravila pokret - hitro se okrenula od sudopera da spusti ručnik u kantu na podu. Ali kad se okrenula, djevojka je zadahtala: Caroline ju je pogledala i na svoje potpuno iznenađenje iza bratova ramena ugledala novu vatru. »Roddie!« viknula je uplašeno. Okrenuo se, spazio što je vidjela i ona i pobjegao s tog mjesta. Na drvenoj plohi za sušenje, nekoliko centimetara od mjesta na kojem je stajao, bila je gomilica vatre i dima. Bile su to novine što ih je Betty upotrijebila da skupi grudice iz njegove kose. Bila ih je zgužvala, a sada su se nekako, nevjerojatno, uspjele same zapaliti.

Ta je vatra, dakako, bila ništa u usporedbi s onim užasnim malim paklom što su ga ugasile u Roderickovoj sobi. Caroline je hitro pojurila kroz kuhinju i gurnula hrpu u sudoper. Plamen je suknuo uvis, a onda se brzo smanjio: pocrnjeli papir, sličan paučini, na trenutak je zadržao svoj oblik, a potom se sasuo u komadiće. Ali zapanjujuće je bilo to kako je takva vatra uopće mogla buknuti. Gospođa Ayres i Caroline zapiljile su se jedna u drugu. »Što si vidjela?« pitale su Betty, a ona je odgovorila sa strahom u očima. »Ne znam, gospođo! Ništa! Samo dim i žute plamenove koji su dolazili iza leđa gospodina Rodericka.« Bila je zbunjena kao i svi ostali. Nakon promišljanja cijele stvari mogli su zaključiti, sumnjičavo, da je jedan komadić žara što ga je izvadila Rodericku iz kose još imao trunku vatre u sebi pa ga je suhoća papira povratila u život. Naravno, bila je to vrlo uznemirujuća pomisao.

Uzrujano su počeli gledati oko sebe očekujući nove plamenove. Roderick je naročito bio uznemiren i uspaničen. Kad je njegova majka rekla da bi ona, Caroline i Betty trebale otići natrag u njegovu sobu da još jednom razgrnu pepeo, vrisnuo je da ga ne smiju ostaviti sama! Bojao se biti sam! »Nije to mogao zaustaviti!« Zbog toga su ga, uglavnom zbog straha da bi mogao doživjeti potpun slom, povele sa sobom. Našle su mu neoštećenu stolicu pa je sjeo podignutih nogu - rukama je pokrio usta, a očima zvjerao oko sebe dok su one umorno išle od jedne pocrnjele površine do druge. Ali sve je bilo hladno, mrtvo i prljavo. Prestale su pretraživati pred zoru.

Ja sam se probudio sat ili dva poslije, prilično umoran zbog loših snova, ali blaženo neupućen u katastrofu koja je zamalo te noći progutala Hundreds Hali - zapravo, ništa nisam znao o vatri dok za nju nisam čuo od jednog svog večernjeg pacijenta kojem je, pak, štetu dojavio trgovac koji je tog jutra bio u kući. Isprva mu nisam vjerovao. Činilo mi se nemogućim da je ta obitelj prošla kroz takvu muku a da mi nije uputila ni riječ. Nesreću mi je spomenuo kao da je već postala opća stvar. I dalje sumnjičav nazvao sam gospođu Ayres i ona mi je, na moje veliko čuđenje, potvrdila cijelu priču. Glas joj je bio tako promukao i umoran da sam proklinjao sebe što nisam zvao ranije, kad sam još mogao otići do njih - jer sam odnedavna počeo dežurati jednu noć tjedno u okružnoj bolnici, a večeras je bila ta noć i naprosto nisam mogao otići.

Uvjerila me da su ona, Caroline i Roderick dobro, samo što su umorni. Rekla je da ih je sve požar »malčice preplašio«: upotrijebila je baš tu frazu i možda sam upravo zbog tih riječi stvorio predodžbu da je taj incident bio nešto razmjerno malo. Dobro sam se sjećao stanja u kojem je Rod bio kad sam otišao od njega, sjetio sam se svih gluposti oko kojih su mu klizile misli, načina na koji je ispustio zapaljen smotak novina i nemarno zapalio tepih. Pretpostavljao sam da je potaknuo plamen cigaretom... Ali znao sam da čak i mala vatra može proizvesti itekako mnogo dima. Znao sam i to da su učinci udisanja dima najgori dan-dva poslije vatre.

Tako sam otišao na spavanje zabrinut zbog obitelji, pa sam zbog njih proveo još jednu neugodnu noć.

Kad sam sutradan ujutro bio gotov s kućnim posjetima, odvezao sam se do kuće i ondje su svi, upravo kako sam se pribojavao, bili u lošem stanju. U čisto fizičkom smislu Betty i Roderick bili su najmanje pogođeni. Dok je vatra divljala, ona se držala blizu vrata i neprekidno jurila u kupaonicu po vodu. Roderick je ležao nauznak na krevetu i disao plitko dok mu se najgori dim skupljao visoko iznad glave. Ali gospođa Ayres bila je prilično loše - bila je slaba, teško je disala i više-manje bila u svojoj sobi, dok je Caroline izgledala i zvučala kao duh — vrat joj je bio otečen, kosa oprljena, a po licu i rukama imala je rumene opekline od žara i iskri. Kad sam stigao, dočekala me na vratima. Izgledala je užasno i mnogo gore nego što sam mislio. Odložio sam torbu da je mogu uzeti za ramena i zagledati joj se u lice. »Joj, Caroline«, rekoh.

Treptala je od nelagode i smiješila se, ali oči su joj se zacaklile od suza. »Izgledam kao jadni Guy Favvkes«, rekla je, »kad su ga u posljednjem trenutku skinuli s lomače...« Okrenula se i počela kašljati. Brzo sam joj rekao: »Uđite unutra s te hladnoće, za Boga miloga!« Uzeo sam torbu, a njoj se kašalj uto smirio i obrisala je lice pa više nije bilo ni suza.

Zatvorio sam vrata, ali učinio sam to naslijepo jer me šokirao strahotan miris paljevine koji me dočekao u predvorju, a šokirao me i sam izgled predvorja koje se glatko moglo prekriti žalobnim velom, tako je gusto prošarana i umazana prljavštinom, crnilom i čađom bila svaka pogledu dostupna površina. »Trulo, zar ne?« promuklo je rekla Caroline kad je vidjela kamo gledam. »I sve je gore, bojim se. Dođite da vidite.« Odvela me niz sjeverni hodnik. »Miris je prožeo cijelu kuću, skroz do potkrovlja. Ne znam kako. Ne brinite se što su vam cipele blatnjave, za sada smo digle ruke što se tiče ovog poda. Ali čuvajte jaknu od zidova. Čađa se lako lijepi.« Vrata Rodove sobe bila su odškrinuta i kad smo im prišli, vidio sam dovoljno da se pripremim za pustoš iza vrata. Pa i tada, kad je Caroline ušla, na trenutak sam zastao na pragu odveć prestravljen da uđem za njom. Gospođa Bazeley — koja je bila unutra s Betty i prala zidove — dočekala mi je pogled i smrknuto kimnula. »Doktore, gledate isto kao i ja«, rekla je, »kad sam došla jučer ujutro. Ovo nije ništa kako je onda bilo. Gazile smo po smeću do gležnjeva, je li tako, Betty?«

Iz sobe je izneseno gotovo sve pokućstvo koje je sada stajalo zbrda-zdola nabacano na terasi s druge strane otvorena francuskog prozora. I tepih je bio smotan i iznesen, a po široku drvenom podu prostrte su novine, ali daske su i dalje bile tako mokre i pune pepela da se papir pretvarao u gustu sivu smjesu, sličnu kaši od čađe. Niz zidove je na mjestima koja su Betty i gospođa Bazeley izribale teklo mnogo više pepela. Drvene zidne obloge bile su nagorjele i pougljenjene, strop - onaj već poznati strop s gipsanim mrežnim uzorkom - bio je savršeno crn, a one tajanstvene mrlje nestale su zauvijek. »To je nevjerojatno«, rekao sam Caroline. »Nisam imao pojma! Da sam znao...« Nisam završio jer moje znanje ili neznanje nije imalo veze, ionako ništa ne bih mogao učiniti. Ali krajnje mi je bilo neugodno misliti da se takva ozbiljna stvar mogla dogoditi toj obitelji a da ja nisam bio ondje. Rekoh: »Cijela je kuća mogla nestati. Ne mogu ni pomisliti na to!

I Rod je bio tu, usred svega? Je li on dobro?« Uputila mi je, kako sam shvatio, čudan pogled, a onda ga skrenula prema gospođi Bazeley. »Jest, dobro je. Samo što sopće kao i svi mi. Izgubio je većinu svojih stvari. Njegov naslonjač — vidite ga tamo vani — izgleda da je najgore stradao od vatre, on i njegov radni stol.« Pogledao sam kroz otvoren prozor i ugledao radni stol čije su noge i ladice ostale netaknute, ali je gornja ploha pocrnjela i krunila se kao da je na njoj gorjela lomača. Odjednom sam shvatio zbog čega je u sobi bilo toliko pepela. Rekoh: »A njegovi papiri?« Caroline je umorno kimnula glavom. »Možda najsuša stvar u cijeloj kući.« »Je li išta spašeno?« »Tek nekoliko papira. Ne znam što je izgubljeno. Zapravo i ne znam što je to sve bilo.

Bili su tu nacrti kuće i imanja. Mislim da su tu bili svakakvi zemljovidi, kopije ugovora o farmi, kućama, pisma, računi, bilješke mog oca...« Glas joj se stisnuo. Ponovno je počela kašljati. »Kakva strašna, strašna šteta«, rekao sam i osvrnuo se oko sebe, a sa svakim sam pogledom vidio novu štetu: slika na zidu i platno pougljenjeni, svjetiljke s pocrnjelim sjenilima i kristalom. »Tako lijepa soba. Što ćete s njom? Može li se spasiti? Najgori oblozi mogu se zamijeniti, nadam se. Strop se može oličiti.« Sumračno je slegnula ramenima. »Mama misli da sada sobu, kad je očistimo, glatko možemo zatvoriti kao i ostale. Svakako nemamo novaca da je restauriramo.« »A novac od osiguranja?« Ponovno je strugnula pogledom prema Betty i gospođi Bazeley. Njih su dvije i dalje ribale zidove, a ona je tiho, da ne nadjača struganje njihovih četki, rekla: »Rod je prestao uplaćivati: Upravo smo to otkrili.« »Prestao uplaćivati?« »Prije nekoliko mjeseci, očito. To mu je bio način da uštedi novac.« Zatvorila je oči i polako zatresla glavom, a onda prišla francuskom prozoru. »Dođite van na trenutak, molim vas.« Sišli smo kamenim stubama i razgledali upropašteno pokućstvo, uništen stol, naslonjač koji je ostao bez kožne navlake, a njegove opruge i konjska griva kojom je bio ispunjen bili su ogoljeni kao bolesne kosti i utroba kakva fantastičnog anatomskog modela. Prizor je bio mučan.

Dan je, premda bez kiše, bio hladan i primijetio sam da Caroline drhti. Htio sam pregledati nju i Betty, kao i njezinu majku i brata, pa sam joj rekao da me mora uvesti unutra i odvesti u mali salon ili na neko toplo mjesto. No, nakon blagog krzmanja pogledala je unutra kroz prozor, a onda me odvukla dalje od njega. Opet se zakašljala i pravila grimase dok je gutala jer joj je grlo bilo otečeno.

Rekla mi je vrlo tiho: »Jučer ste razgovarali s mamom. Je li vam išta rekla o tome kako je vatra možda počela?«

Gledala me netremice u oči. Rekoh: »Rekla mi je samo da je izbila u Rodovoj sobi nakon što ste svi otišli spavati i da ste vi otkrili požar i ugasili ga. Pretpostavio sam da je Rod, kako je bio onoliko pijan, napravio neku glupost s cigaretom.« »I mi smo to pomislili«, rekla je, »isprva.« Pogodilo me to »isprva«. Rekoh oprezno: »Čega se sam Roderick sjeća?« »Ničega.« »Pretpostavljam da se obeznanio, a onda — što? Je li se mogao poslije probuditi, otići do vatre i zapaliti smotak papira?« Opet je s mukom progutala i pomalo s naporom progovorila: »Ne znam. Naprosto ne znam što da mislim.« Kimnula je prema sobi. »Jeste li primijetili kamin?« Pogledao sam i vidio da je ognjište ograđeno zaštitnom mrežom. Caroline je rekla: »Točno je tako bilo kad sam otišla od Roda, nekoliko sati prije nego što je počeo požar. Kad sam se vratila, ognjište je bilo u mraku kao da nije bilo ni taknuto. Ali druge vatre stalno su mi pred očima. Znate, nije bila samo jedna. Bilo ih je, ne znam, možda pet ili šest.« »Čak toliko?« rekoh šokiran. »Čudo je, Caroline, da nitko od vas nije ozbiljnije ozlijeđen.« »Nisam to mislila... Na VVrensu su nas učili o vatri. Govorili su o tome kako se vatra širi.

Plazi, znate. Ne skače. A te vatre bile su više kao zasebne vatrice koje je potpalio neki... neki upaljač ili takvo što. Pogledajte Rodov naslonjač! Kao da je plamen izbio točno posred njega -noge su ostale netaknute. Stol i radni stol isto tako. I zavjese.« Uhvatila je par brokatnih zavjesa koje su se zbog vatre oslobodile s karika na kojima su visjele i koje su bile prebačene preko uništenog naslonjača. »Vatra počinje ovdje, pogledajte, na polovici. Kako je to moguće? Zidovi s obje strane samo su oprljeni. Kao da...« Ponovno je kroz prozor bacila pogled u sobu, još uplašenija da bi je tko mogao čuti. »Dobro, to što je Rod znao biti neoprezan s cigaretama ili svijećama jedna je stvar. Ali, ovo je kao da je vatra postavljena. Mislim, namjerno postavljena.« Rekoh zapanjen: »Mislite da je Rod...« Hitro je odgovorila: »Ne znam, jednostavno ne znam. Ali razmišljala sam o onome što vam je rekao onomad u vašoj ordinaciji. I one šare što smo ih našli na zidu - to je od gorenja, zar ne? Pa zar nije? Sada imaju neki čudan smisao. A ima još jedna stvar.« A onda mi je ispričala o onom čudnom malom incidentu koji se zbio u kuhinji kad je smotak novina naprasno buknuo iza Rodovih leđa. U tom su trenutku, kako mi je rekla, svi pretpostavljali da je u pitanju bio žar. Ali poslije je Caroline ponovno pregledala to mjesto i na jednoj polici u blizini našla kutiju kuhinjskih šibica. Nije joj bilo vjerojatno, ali je svejedno izgledalo moguće da je Roderick, kad ga nitko nije gledao, izvadio jednu šibicu i sam potpalio vatru.

To mi je naprosto bilo previše. Rekoh: »Ne želim sumnjati u vas, Caroline, ali svi ste vi prošli silne muke. Ne čudim se što ste vidjeli nekoliko manjih požara.« »Mislite da smo izmislili paljenje papira? Svi?« »Ovaj...« »Nismo izmislili, uvjeravam vas. Plamenovi su bili stvarni. A ako ih nije potpalio Roddie, onda... što je? To me plaši gotovo više od svega. Zbog toga mislim da je to sigurno bio Rod.« Nisam bio sasvim načisto na što je ciljala, ali je očito bila veoma uplašena. Rekoh: »Pazite, tu moramo biti staloženi. Nema dokaza da je ta vatra bila išta drugo doli slučaj, zar ne?« Rekla je: »Nisam tako sigurna. Zanima me, na primjer, što će policija naći. Čuli ste da je Pagetov čovjek jučer bio tu i donio meso? Osjetio je miris dima pa prolunjao okolo i gledao kroz prozor unutra dok ga nisam zaustavila. Prije rata bio je vatrogasac u Coventryju. Izmislila sam mu neke priče o naftnoj peći, ali sam ga vidjela kako pomno razgledava i prati. Na licu sam mu

vidjela da mi ne vjeruje.« »Ali to što vi insinuirate«, rekoh blago, »monstruozno je! Pomisliti da bi Rod hladnokrvno išao po sobi...« »Znam! Znam da je strašno! I ne kažem, doktore, da je to bilo namjerno. Ne vjerujem da je želio ikome nauditi. Sve mogu vjerovati, ali ne to. Ali...« Lice joj se iskrivilo i bilo beskrajno nesretno. »Zar ljudi ne mogu katkad učiniti škodljive stvari, a da i ne znaju da ih čine?« Nisam joj odgovorio. Ponovno sam stao oko sebe gledati upropašteno pokućstvo: naslonjač, stol, radni stol i njegovu pougljenjenu ploču nad kojom se, kako sam često viđao, Rod znao zadubiti u posao u stanju vrlo sličnom očaju. Sjetio sam se kako je nekoliko sati prije požara bjesnio na svoga oca, na majku, na cijelo imanje. Noćas će biti novih trikova, rekao mi je užasno jednostavno, a ja sam skrenuo pogled - ili nisam? - prema sjenkama u njegovoj sobi i gledao njezine zidove i strop označene — tim zastrašujućim šarama, koje kao da su se rojile!

Prešao sam rukom preko lica. »Joj, Caroline«, rekoh. »Kako sablasna stvar. Ne mogu a da ne mislim da sam ja kriv.« Rekla je: »Kako to mislite?« »Nisam vašeg brata smio ostaviti sama! Iznevjerio sam ga, iznevjerio sam sve vas... Gdje je sada? Što on kaže?« Pogled joj je opet bio čudan. »Odveli smo ga na kat, u njegovu staru sobu. Samo, ne možemo iz njega izvući ništa razumno. On... u prilično je ružnom stanju. Mislim da se možemo osloniti na Betty, ali ne želimo da ga vidi gospođa Bazeley. Ne želimo da ga itko drugi vidi, ako nam uspije. Rossiterovi su svratili jučer, ali sam ih morala odbiti da on slučajno ne napravi neku gužvu. Nije to šok... to je nešto drugo. Mama mu je uzela cigarete i slične stvari. Ona ga je...«, zatreptala je očima, a u lice joj je ušlo malo krvi, »zaključala.« »Zaključala ga je?« Nisam mogao vjerovati. »Čujte, mislila je na vatru, kao i ja. Isprva je pretpostavila da je to bio nesretan slučaj, kao i svi mi. A onda, prema onome kako se ponašao i stvarima koje je govorio, bilo joj je jasno da se zbiva nešto drugo. Morala sam joj reći sve. Sada strahuje od toga što će biti sljedeće.« Okrenula se i počela kašljati, ali ovaj put kašalj nije prestajao. Govorila je predugo i s previše osjećaja, a dan je bio odveć hladan. Onda sam otišao na kat da pregledam njezinu majku i brata.

Prvo sam otišao do gospođe Ayres. Bila se podbočila jastucima i utrpala u ogrtače i šalove. Duga joj se kosa rasula po ramenima pa joj je lice bilo blijedo i suženo. Ali, bilo je jasno da joj je veoma drago što me vidi. »O, doktore Faraday«, rekla je promuklim glasom. »Da čovjek ne povjeruje u ovo novo zlo! Počinjem misliti da naša obitelj na sebi nosi neki urok. Ne razumijem. Što smo učinili? Koga smo naljutili? Znate li vi?« Gotovo da me to pitala ozbiljno. Privukao sam stolicu i započeo pregled. Rekoh joj: »Vas svakako prati prilična doza nesreće. Veoma mi je žao.« Zakašljala se i nagnula, a onda se opet zavalila u jastuke. Ali izdržala je moj pogled. »Jeste li bili u Roderickovoj sobi?« Odložio sam stetoskop. »Samo trenutak, molim vas... Jesam.« »Vidjeli ste stol i naslonjač?« »Molim vas, na trenutak nemojte govoriti.« Povukao sam je ponovno naprijed da joj mogu poslušati leđa. Potom sam opet odložio stetoskop. I dalje sam osjećao njezin pogled, pa sam joj kimnuo. »Da.« »I što mislite o njima?« »Ne znam.«

»Mislim da znate. I, jao, doktore, nikada nisam ni u snu zamišljala da ću doživjeti to da se bojim vlastitog sina! Stalno mi je pred očima što se moglo dogoditi. Čim zatvorim oči, vidim vatru.« Zakašljala se. Taj ju je novi napadaj kašlja potpuno obuzeo, mnogo ozbiljnije nego prvi i nije mogla prestati. Držao sam je za ramena, a ona se tresla. Dao sam joj gutljaj vode i čist rupčić da obriše usta i oči. Srušila se natrag na jastuke, zajapurena i iscrpljena.

Rekoh: »Ne smijete toliko govoriti.« Zatresla je glavom. »Moram govoriti! Nemam s kim razgovarati osim s vama i Caroline, a i ona i ja govorimo u navratima. Jučer mi je rekla neke stvari — strašne stvari! Nisam mogla vjerovati! Rekla je da se Roderick ponaša skoro kao luđak. Da je u njegovoj sobi gorjelo i prije ovoga. Da vam je pokazala mrlje.« Promeškoljio sam se od nelagode. »Jest. Pokazala mi je nešto.« »A meni niste ništa rekli, nijedno od vas?« »Nismo vas htjeli uznemirivati. Željeli smo vas poštedjeti koliko smo mogli. Naravno, da sam imao ikakva pojma kamo će to stanje u kojem jest odvesti Rodericka do čega ovakva...« Lice joj je bilo još nesretnije. »'Stanje', kažete. Znači znali ste da je bolestan.« Rekoh: »Znao sam da mu nije dobro. Iskreno govoreći, sumnjao sam da je daleko od dobroga. Ali dao sam mu obećanje.« »Došao je k vama i, mislim, rekao vam neke stvari o ovoj kući. Da je u njoj nešto što mu hoće nauditi? Je li to istina?« Premišljao sam se. Vidjela je to i rekla smjerno iskreno. »Molim vas, budite pošteni prema meni, doktore.« Stoga rekoh: »Jest, istina je, žao mi je.« I prepričao sam joj sve što se dogodilo: Rodov napadaj panike u mom dispanzeru, njegova bizarna i zastrašujuća priča, njegova zlovolja i neraspoloženost nakon toga, prijetnje sadržane u nekim njegovim riječima...

Slušala me šutke. Nakon nekog trenutka uzela me za ruku i tako je držala. Nokti su joj, primijetih, bili izbrazdani i stari i još prljavi od čađe. I po zglobovima je imala mrlje od žara koji je prštao, a ti su ožiljci izgledali kao mali odjek onih što ih je imao njezin sin. Što je više saznavala, to joj je stisak bio snažniji, a kad sam završio, pogledala me kao da je potpuno zbunjena. »Moj jadni dragi dečko! Ništa nisam znala. Nikad nije bio jak kao otac mu, to jesam znala. Ali i pomisliti da će mu pamet otići kao sada... Je li zaista...«, stavila je drugu ruku na prsa, »je li zaista govorio te stvari protiv Hundredsa? Protiv mene?« Rekoh: »Razumijete? Upravo vam zbog toga nisam bio voljan reći. Nije bio svoj kad je govorio te stvari. Teško da je znao što govori.« Kao da me nije čula. »Može li biti istina da nas toliko mrzi? Je li se zbog toga dogodilo sve ovo?« »Ne, ne. To je očito prenapregnutost...« Pogledala me zbunjenije nego ikad dotad. »Prenapregnutost?« »Kuća, farma. Posttraumatski šok. Služba u vojsci... Tko zna? Je li važno što je uzrok?« I opet kao da me nije slušala. Stegnula mi je prste i rekla s istinskom boli: »Recite mi, doktore: jesam li ja kriva?« To pitanje i očita silina emocija koje su ga pratile iznenadili su me. Rekoh: »Naravno da niste.« »Ali ja sam mu majka! Ovo je njegov dom! I da se takva stvar dogodi - nije normalno.

Nije pravo. Sigurno sam negdje pogriješila. Jesam li? Je li postojalo nešto, doktore Faraday...?« Povukla je ruku i spustila pogled kao da se srami. »Je li postojalo nešto«, nastavila je, »što

je stalo na put mojim osjećajima prema njemu, još dok je bio dijete? Neka sjenka, neko razočaranje, neka tuga?« Spustila je glas. »Pretpostavljam da znate da sam imala još jedno dijete, prije Caroline i Rodericka. Moju malu curicu Sušan.« Kimnuo sam. »Sjećam se. Žao mi zbog toga.« Okrenula je glavu u znak da prima moju sućut, ali ju je jednako tako i otresla kao nešto što nema veze s njezinom tugom. Istim onim činjeničnim glasom sada je rekla: »Ona mi je bila jedina istinska ljubav. Zvuči li vam to čudno? Nikad kad sam bila mlada nisam ni pomišljala da ću se zaljubiti u vlastito dijete, ali ona i ja bile smo kao zaljubljene. Kad je umrla, dugo sam patila što nisam i ja umrla s njom. Možda i jesam... Ljudi su mi govorili da je najbolji i najbrži način da se preboli gubitak djeteta da se počne s novim, što je prije moguće. To mi je rekla moja mama, i svekrva, i teta, moja sestra... A opet, kad se rodila Caroline, govorile su nešto sasvim drugo. Rekle su: 'Čuj, naravno da će te žensko dijete podsjećati na ono izgubljeno, zato moraš pokušati opet, moraš roditi dječaka, majke uvijek vole sinove...' A poslije Rodericka: 'Hej, što je tebi? Zar ne znaš da ljudi našeg soja ne prave gluposti. Eto te, imaš divnu kuću, imaš muža koji je preživio rat i dvoje zdrave dječice. Ako ne znaš biti zadovoljna s tim, svejedno se naprosto prestani žaliti...'« Opet se zakašljala i otrla oči. Kad joj je kašalj popustio, rekoh: »Bilo vam je teško.« »Teže je bilo mojoj djeci.« »Nemojte to govoriti. Ljubav nije stvar koja se može vagati i mjeriti, nikako.« »Možda ste u pravu. A opet... ja volim svoju djecu, doktore, zaista ih volim. Ali meni ljubav ponekad sliči nekoj dosadnoj i poluživoj stvari! Jer ja sam bila poluživa, shvaćate...

Caroline, mislim, to nije pogađalo. Roderick je uvijek bio osjetljiv. Je li moguće da je odrastao s osjećajem da je u mene nešto neiskreno pa me zbog toga mrzi?« Pomislio sam na ono što je sam Roderick govorio one večeri kad je izbio požar. Sjetio sam se kako je rekao da su on i njegova sestra razočarali majku naprosto činjenicom da su se rodili. Ali izraz na njezinu licu sada je bio toliko bolan, a ja sam joj ionako već previše rekao.

Kakvo bi se dobro rodilo da joj još i to reknem? Uzeo sam je stoga za ruku i vrlo joj odlučno rekao: »Pričinja vam se. Bolesni ste i umorni. Jedna bol priziva druge, to vam je tako.« Pogledala me u lice i željela mi vjerovati. »Zbilja tako mislite?« »Znam to. Ne smijete sjediti na stvarima iz prošlosti. Mi se sada trebamo nositi ne s tim od čega se Rod razbolio, nego s tim kako da mu pomognemo da mu opet bude dobro.« »A ako je ta stvar preduboka za to? Ako se ne može izliječiti?« »Naravno da može. Govorite kao da mu nema lijeka! Uz pravu njegu...« Zatresla je glavom i ponovno počela kašljati. »Mi se ovdje ne možemo skrbiti za njega.

Caroline i ja naprosto nemamo snage za to. Znajte, mi smo sve to već jednom prošle.« »Onda možda medicinska sestra?« »Ne vjerujem da bi se sestra mogla nositi s njim.« »Joj, svakako bi...« Skrenula je pogled. Rekla je kao da je kriva: »Caroline mi je rekla da ste spominjali bolnicu.« Rekoh nakon stanke: »Jesam. U jednom sam se trenutku nadao da ću biti u stanju nagovoriti Roda da pristane. Mjesto koje imam na pameti jest privatni specijalistički dom za njegu. Za mentalne poremećaje kao što je taj.« »Mentalne poremećaje«, ponovila je.

Brzo rekoh: »Nemojte da vas taj naziv odveć uznemiri. On pokriva sve vrste stanja. Ta je klinika u Birminghamu i sasvim je diskretna. Samo što, mislim, nije jeftina. Čak i za Rodov poremećaj bojim se da bi cijena bila pozamašna. Konačno, možda bi pouzdana sestra ovdje na

Hundredsu bila bolji izbor...« Rekla je: »Strah me, doktore Faraday. Sestra može tek ponešto. Recimo da Roderick htjedne zapaliti novu vatru? Idući put možda uspije spaliti Hali do temelja ili se ubiti - ili ubiti svoju sestru ili mene, ili koga od posluge! Jeste li mislili na to? Zamislite što bi uslijedilo! Istrage, policija, novinari - ovaj put svi s ozbiljnim namjerama, ne kao onda kad je bilo ono s Gypom. A što će onda biti s njim? Koliko sada svi znaju, ta je vatra bila nezgoda u kojoj je Roderick najviše stradao. Ako ga sada nekamo pošaljemo, možemo reći da ga naprosto šaljemo da otputuje iz Warwickshirea zbog zime, da se oporavi. Slažete li se? Sada vas molim kao našeg prijatelja, kao i našeg liječnika. Doktore, molim vas, pomozite nam. Toliko ste dobri bili prema nama.« U njezinim sam riječima vidio smisao. Bio sam veoma svjestan da sam već zakasnio što se tiče Rodericka, i to s gotovo razornim posljedicama. Svakako mu neće škoditi ako se malo makne s imanja. To sam mu želio od samog početka. A opet, postojala je itekako velika razlika u tome da ga se nagovori da sam pristane na kliniku i otpremanje na silu.

Rekoh: »To je svakako mogući izbor. Naravno, morao bih uvesti drugog čovjeka da dobijemo još jedno mišljenje. Ali ne smijemo djelovati pretjerano brzo. Strašan incident kao što je bio taj može proizvesti učinak koji mu može raspršiti utvaru. Još ne mogu vjerovati...« »Još ga niste vidjeli«, šapnula je uglas sa mnom.

Lice joj je imalo isti onaj čudni izraz kao u Caroline. Rekoh nakon male stanke: »Ne, ne sada.« »Idite sada i popričajte s njim, molim vas. A onda se vratite i recite mi što mislite... Samo trenutak.« Ustao sam, ali me pozvala da ponovno sjednem. Gledao sam je, a ona je otvorila ladicu svog noćnog ormarića i izvadila nešto iz nje. Bio je to ključ.

Nevoljko sam pružio ruku.

Soba u koju su ga smjestile bila je njegova spavaća soba kad je bio mali. U toj je sobi, pretpostavljam, spavao za vrijeme svojih školskih praznika, a poslije i za vrijeme kraćih odmora dok je bio u zrakoplovstvu, prije nesreće. Bila je na istoj etaži, odmah uza stube i kraj mamine, a od nje ju je odvajala samo stara garderoba i strašno je bilo i pomisliti da je u njoj bio sve ovo vrijeme - a bilo je strašno i pokucati na njegova vrata i tiho zazvati njegovo ime te zatim, kako nije bilo odgovora, uvući ključ u bravu kao tamničar. Ne znam što sam očekivao naći kad sam ušao unutra. Ne bi me iznenadilo da je zatražio da ga pustim na slobodu. Kad sam otvorio vrata, sjećam se da sam ustuknuo, spreman na bijes i uvrede.

Ali zatekao sam nešto što je na neki način bilo i gore. Zavjese na prozorima bile su navučene dopola, a soba je bila mračna. Trebao mi je trenutak da vidim Roddieja koji je sjedio na krevetu u dječačkoj prugastoj pidžami i starom modrom kućnom ogrtaču, i umjesto da se zaletio na otvorena vrata, ostao je vrlo mirno sjediti i gledati kako prilazim. Držao je jednu šaku kraj usta i nervozno se noktom palca kvrcao po usni. Čak i na tom slabom svjetlu i s udaljenosti, vidio sam koliko mu je loše. Privukao sam se bliže i razaznao mu masno, žuto-blijedo lice te otečene i bolne oči. Još je bilo tragova čađi po njegovoj koži i nafte po kosi. Bio je neobrijan, a kratka mu je brada zbog ožiljaka rasla neravnomjerno po licu. Usne su mu bile blijede i upale. Zapanjio me i njegov vonj. Vonj dima, znoja i ustajala daha. Ispod kreveta bila je noćna posuda, očito nedavno upotrijebljena.

Gledao me u lice dok sam prilazio, ali nije odgovorio kad sam mu se obratio. Tek kad sam sjeo kraj njega i otvorio torbu te mu blago razmaknuo ogrtač i gornji dio pidžame da mu stavim stetoskop na prsa, prekinuo je šutnju. Rekao mi je: »Čujete li?« Glas mu je tek malčice bio promukao. Povukao sam ga naprijed da mu mogu staviti stetoskop na leđa. »Čujem li što?«

Usta su mu bila tik do mog uha. Rekao je: »Znate što.« »Znam samo to da ste kao i vaša majka i sestra neku noć udahnuli veoma mnogo dima.

Provjeravam je li vam naškodilo.« »Naškodilo? Ne bi ono to. Ne želi to. Više ne.« »Budite mirni na trenutak, molim.« Premjestio sam stetoskop. Srce mu je udaralo, grudni mu je koš bio stegnut, ali nisam mu našao ni traga začepljenja ili zastoja u plućima, pa sam ga spustio natrag na jastuke te mu zakopčao odjeću. Pustio mi je da to napravim, ali je skrenuo pogled i domalo ponovno stavio ruku na usta i počeo se kvrckati po usni.

Rekoh: »Rod, požar je sve užasno prestravio. Nitko očito ne zna kako je počeo. Čega se vi sjećate? Možete li mi reći?« Kao da me nije slušao. »Rod?« Pogled mu se vratio k mome, namrštio se i postao je gotovo osoran. »Već sam svima rekao. Ne sjećam se ničega. Samo toga da ste vi bili tamo, pa je onda došla Betty, a poslije nje Caroline i stavila me u krevet. Sanjao sam, valjda.« »Kakav san?« I dalje se kvrcao po usni. »Puki san. Ne znam. Kakve to ima veze?« »Mogli ste sanjati, recimo, da ste ustali. Da ste pokušali upaliti cigaretu ili svijeću.« Ruka mu se smirila. Sumnjičavo me pogledao. »Ne pokušavate li možda insinuirati da je sve to bio nesretan slučaj?« »Još ne znam što da mislim.« Promeškoljio se u krevetu i uzbudio se. »Nakon svega što sam vam rekao! Čak i Caroline shvaća da nije bio nesretan slučaj! Bilo je mnogo plamenova, kaže. Kaže i da su i one druge šare u sobi također bile od vatre. Male vatre koja se nije primila.« Rekao sam mu: »Ne znamo pouzdano. Možda nikad nećemo saznati.« »Ja znam. Znao sam i one noći. Rekao sam vam da će biti trikova! Zašto ste me ostavili da budem sam? Zar niste vidjeli da nisam bio dovoljno jak?« »Rod, molim vas.« No, sada se toliko bacakao po krevetu kao da jedva drži pod nadzorom vlastite pokrete.

Bio je kao čovjek s delirium tremensom. Bilo ga je strašno gledati.

Naposljetku me uhvatio za ruku. »A što da Caroline nije došla u posljednjem trenutku?« rekao je. Oči su mu sjale. »Mogla je izgorjeti cijela kuća! Moja sestra, moja majka, Betty...« »Hajte, Rod. Smirite se.« »Da se smirim? Pa ja sam praktički ubojica!« »Ne budite glupi!« »Tako kažu, zar ne?« Zavrnuo mi je rukav na sakou. »Ali u pravu su, zar nisu? Mislio sam da mogu stvari držati podalje, da ću zaustaviti zarazu. Ali preslab sam. Zaraza je predugo bila u meni. Mijenja me.

Zavolio sam je. Mislio sam da je držim podalje od mame i Caroline. Ali sve ovo vrijeme djelovalo je kroz mene što je bio način da dopre do njih. To je bilo... Što to radite?« Izvukao sam ruku iz njegove da dohvatim torbu. Vidio je kako vadim bočicu s tabletama. »Ne!« kriknuo je i mahnuo rukom tako da mi je bočica odletjela. »Ništa takvo! Kako ne shvaćate? Zar mu pokušavate pomoći? Zar to radite? Ja ne smijem zaspati!« Udarac njegove ruke po mojoj i očito ludilo njegovih riječi i izraza uplašili su me. No, zabrinuto sam mu pogledao u podbuhle oči i rekao: »Niste spavali? Od one noći?« Uzeo sam ga za zapešće. Puls mu je i dalje bio ubrzan.

Oslobodio je ruku. »A kako bih? I prije je bilo dovoljno ružno!«

»Ali Rod«, rekoh, »morate spavati.« »Ne usuđujem se! A ne biste ni vi kad biste znali kako je to. Noćas...«, stišao je glas i umješno pogledao oko sebe, »noćas sam čuo zvukove. Mislio sam da je nešto na vratima, da nešto grebe i pokušava ući. A onda sam shvatio da su zvukovi u meni, da je ta stvar koja je grebala bila u meni i pokušavala izaći van. Čekala je, razumijete. To je dobro zaključano u meni, ali ako zaspim...« Nije završio, ali me pogledao, očito misleći da time prenosi golemo značenje. Onda je privukao koljena, stavio ruku pred usta i ponovno stao kvrcati usnu. Ustao sam s kreveta da pokupim tablete što ih je izbio iz bočice kad je pala na pod. Vidio sam da mi ruka drhti jer sam napokon shvatio koliko je on duboko, duboko izgubljen u svojoj utvari. Ustao sam i nemoćno ga pogledao, a on se ogledao po sobi i promatrao tragične male znakove čini, taj nekoć sigurno živahni dječačić - na zidu je i dalje bila polica s pustolovnim knjigama, trofeji i modeli, zrakoplovni zemljovidi s opaskama pridodanim aljkavom mladenačkom rukom... Tko je uopće mogao predvidjeti takav pad? Kako se to dogodilo? Odjednom mi se učinilo da je njegova majka zasigurno u pravu - nikakva prenapregnutost niti opterećenost ne mogu to objasniti. Tu u korijenu mora postojati još nešto, neki ključ ili znak koji ja nisam mogao iščitati.

Vratio sam se do kreveta i zagledao mu se u lice, ali sam na kraju poražen odvratio pogled. Rekoh: »Rod, moram vas sada ostaviti. A tako mi Boga, ne želim to. Mogu li poslati Caroline da dođe k vama?« Otresao je glavom: »Ne, to ne smijete učiniti.« »Dobro onda. Ima li štogod još što bih mogao učiniti?« Odmjerio me i zamislio se. A kad je progovorio, glas mu je bio izmijenjen, bio je uljudan i pun isprike, odjednom, kao dječačić kojeg sam netom imao pred očima. Rekao je: »Dopustite mi, molim vas, da zapalim cigaretu. Ne daju mi kad sam sam. Ali ako ostanete sa mnom dok ne popušim, to će biti u redu, je li tako?« Dao sam mu cigaretu i pripalio mu je - ne bi to mogao vlastitim rukama; dok sam mu pripaljivao, okrenuo je oči i pokrio lice — a onda sam sjeo s njim dok nije, blago dašćući, popušio do kraja. Kad je bio gotov, dao mi je opušak da ga ponesem sa sobom. »Da niste zabunom ostavili šibice?« sa strahom me pitao kad sam ustao. Morao sam mu pokazati kutiju, a potom sam izveo pantomimu kad sam je vraćao u džep i otišao.

A onda, najbolnije od svega, inzistirao je da pođe sa mnom do vrata da bude siguran da ću ih, nakon što odem, zaključati. Išao sam dvaput -prvi put da odnesem na zahod njegovu noćnu posudu i ispraznim je i isperem, a i za takvo kratko izbivanje uporno je htio da ga zaključam, a kad sam se vratio, zatekao sam ga kako se vrti s druge strane vrata kao da mu smeta nešto što dolazi i odlazi. Prije nego što sam izišao, drugi put uzeo sam ga za ruku — ali opet ga je, izgleda, odlaganje uznemirilo pa su mu prsti ostali beživotni u mojoj ruci, a pogled mu je uzrujano skliznuo niz moje lice. Kad sam napokon zatvorio vrata, učinio sam to vrlo snažno i ključ okrenuo vrlo odlučno da slučajno ne bude neke greške. Ali, dok sam se tiho udaljavao, čuo sam škripanje brave, pa sam se osvrnuo i vidio kako se kvaka miče, a vrata pomiču u dovratku.

Osvjedočivao se da ne može van. Kvaka se spustila tri-četiri puta, pa se smirila. Mislim da me sam pogled na to uznemirio više nego gotovo sve ostalo.

Vratio sam ključ njegovoj majci. Primijetila je koliko sam potresen i uznemiren. Šutke smo sjedili nekoliko trenutaka, a onda smo tihim, tužnim glasom počeli razgovarati o pripremama koje moramo obaviti da ga odvedemo odatle.

Na koncu je taj posao bio sasvim jednostavan. Prvo sam doveo Davida Grahama da potvrdi da je Rod onkraj uobičajene liječničke pomoći, a poslije njega je i direktor klinike doktor Warren - došao iz Birminghama da i on obavi pregled i donese potrebne papire. To je bilo

u nedjelju istog tjedna, četiri dana nakon požara. Rod je sve to vrijeme proveo bez sna i žestoko se opirao mojim pokušajima da mu dam sedativ te je zapao u stanje blisko histeriji koje je, mislim, potreslo čak i Warrena. Nisam znao kako će prihvatiti vijest da ga namjeravamo predati u nešto što je zapravo bilo psihijatrijska bolnica, a na moje veliko olakšanje - ali jednako tako na neki način i na moju žalost - bio je gotovo patetično zahvalan. Očajnički je stezao ruku doktora Warrena i rekao: »Vi ćete me tamo paziti, je li? Ništa neće izaći iz mene ako budete pazili. A ako i izađe, dobro, neće biti moja greška, je li tako, ako se nešto dogodi, ako netko strada.« Dok je tako buncao, u sobi je bila i njegova majka. Još je bila slaba i vrlo nesigurna na nogama, ali ustala je i odjenula se za prijam doktora Warrena. Vidio sam koliko ju je uznemirio i sam pogled na Rodericka pa sam je odveo dolje. Otišli smo do Caroline u mali salon, a poslije nekoliko minuta pridružio nam se i doktor Warren. »Strašno je to tužno«, rekao je i ljuljao glavom. »Strašno tužno. Iz povijesti bolesti vidim da su Rodericka liječili zbog depresije živaca nekoliko mjeseci poslije ranjavanja, ali je li tih dana bilo naznaka ozbiljne mentalne neuravnoteženosti? Ništa se nije dogodilo kao uzrok?

Nekakav gubitak? Nov šok?« Već sam mu u pismu dao podosta cjelovito izvješće o slučaju. Bilo je jasno da misli - kao što sam u srcu mislio i ja - da tu nešto nedostaje, da mlad i u osnovi zdrav čovjek kao što je Roderick ne može tako teško i tako brzo propasti bez nekog uzroka. Ponovno smo mu pričali o Rodovim utvarama, panici i šarama po zidovima. Opisao sam mu razna opterećenja što ih je u posljednje vrijeme sam sebi natovario na pleća kao zemljoposjednik i gazda imanja. »Možda nikad nećemo doći do samog korijena tog problema«, rekao je na kraju. »Ali, jeste li ga kao njegov obiteljski liječnik definitivno spremni prepustiti mojoj brizi?« Rekoh da jesam. »A vi kao majka, gospođo Ayres, vi ste također voljni da ga preuzmem?« Kimnula je glavom. »U tom slučaju, mislim, ne možemo učiniti ništa bolje nego da ga odmah povedem sa sobom. Nisam to imao u planu. Namjeravao sam samo obaviti pregled i doći s odgovarajućom pomoći za nekoliko dana. Ali moj je vozač sposoban čovjek i siguran sam da mi nećete zamjeriti ako kažem da nikako ne bi bilo dobro zadržavati Rodericka ovdje. On je svakako spreman da pođe.« On i ja pozabavili smo se papirima dok su gospođa Ayres i Caroline turobno otišle na kat da spreme Rodove stvari i dovedu ga dolje. Dok su ga vodile, niza stube je silazio sa zastojima, kao starac. Obukle su ga u običnu odjeću i kaput od tvida, ali je bio tako bolno mršav i poguren da mu je sva odjeća izgledala kao da je tri broja prevelika. Hramanje mu je bilo vrlo izraženo — potpuno i jednako loše kao što je bilo prije šest mjeseci pa sam se s tugom sjetio svih onih utrošenih sati tretmana. Caroline se potrudila da ga obrije, ali je to loše izvela - po vratu su mu ostale posjekotine. Tamne su mu oči bile nemirne, a ruke je neprekidno prinosio ustima i cupkao usnu. »Zbilja idem s doktorom Warrenom?« pitao me. »Mama kaže da idem.« Rekao sam mu da ide i odveo ga do prozora da mu pokažem Warrenov lijepi crni Humber Snipe koji je bio parkiran vani i vozača koji je stajao kraj njega i pušio. Gledao je automobil s takvim zanimanjem, nekako dječački — čak se okrenuo i postavio doktoru Warrenu neko pitanje o motoru — da je na trenutak ponovno bio svoj kakav nije bio tjednima, a meni se na trenutak zavrtjelo u glavi zbog misli o cijeloj toj tužnoj aferi.

Ali bilo je prekasno. Papiri su bili potpisani, a doktor Warren bio je spreman za polazak.

Kad smo krenuli prema njemu da se pozdravimo, Roderick je postao razdražljiv. Na sestrin je zagrljaj uzvratio toplo, čak je i meni pružio ruku. Ali kad mu je majka poljubila obraze, oči su

mu ponovno zaigrale. Rekao je: »Gdje je Betty? Moram se pozdraviti s Betty, zar ne?« Zaprijetilo je da će pobjesnjeti zbog toga, pa je Caroline žurno otišla u kuhinju da dovede Betty. Djevojka je stidljivo stala pred Rodericka i brzo mu kimnula. »Betty, odlazim na neko vrijeme«, rekao je, »pa ćeš stoga imati jednog manje na brizi. Čuvaj mi sobu da bude uredna i pospremljena dok me nema!« Zatreptala je, hitro pogledala gospođu Ayres, pa rekla: »Da, gospodine Roderick.« »Dobra si ti djevojka.« Očni su mu kapci zadrhtali i sablasno mignuli. Potapšao se po džepu, a ja sam shvatio da, groteskno, traži novčić. Ali: »To će biti dovoljno, Betty«, tiho je rekla njegova majka, a djevojka je, očito zahvalna, šmugnula dalje. Rod ju je gledao kako odlazi, a i dalje je čeprkao po džepovima dok mu se čelo mrštilo. U strahu da bi se ponovno mogao uzrujati, doktor Warren i ja poveli smo ga naprijed i odveli ga do automobila.

No, u auto je ušao potpuno mirno i bez gužve. Doktor Warren pružio mi je ruku. Vratio sam se do stuba i stajao kraj gospođe Ayres i Caroline dok Snipe nije zastrugao po šljunku i odvezao se u noć.

Sve je bilo obavljeno u, kako rekoh, nedjelju. Gospođa Bazeley bila je odsutna. Koliko je ona znala o Roderickovu stanju — koliko je pretpostavljala ili joj je rekla Betty - ne znam.

Gospođa Ayres obavijestila ju je da je Roderick otputovao iz zemlje »da bude s prijateljima« i tu je priču pustila u opticaj i ako je i mene tko u tom kraju pitao što o tome, govorio bih samo to da sam mu, kad sam ga vidio nakon požara, savjetovao da ode nekamo na odmor za dobro svojih pluća. Istodobno sam, pak, vodio i proturječnu priču s namjerom da smanjim zanimanje za požar.

Nisam želio da Ayresove dopadne bilo kakva posebna pozornost, a čak sam i ljudima kao što su Desmondovi i Rossiterovi, koji su dobro poznavali obitelj, govorio mješavinu laži i poluistina s nadom da ću ih usmjeriti dalje od činjenica. Po svojoj naravi nisam sklon prevari pa me taj napor da suzbijem tračeve na trenutke zamarao. Ali, tih sam dana imao mnogo posla i u drugom smislu - potpuno ironično, dijelom zbog uspjeha one moje studije o Rodovu tretmanu - nedavno su me pozvali da budem član bolničkog vijeća, pa sam dobio gomilu novih zaduženja. Taj mi je dodatni posao zapravo bio dobro došao da mi odvuče pozornost.

Jednom tjedno do kraja mjeseca vozio sam gospođu Ayres i Caroline u posjet Rodericku u birmingemsku kliniku. Bilo je to vrlo tužno putovanje, ponajviše zbog toga što se klinika nalazila u predgrađu koje je bilo teško bombardirano za vrijeme rata: mi u Lidcoteu nismo navikli na ruševine i razrovane putove, pa nas je i sam pogled na urušene zgrade i polupane i razjapljene prozore koji su izranjali iz trajne magle u gradu bacao u depresiju. No i ti posjeti nisu baš bili veoma uspješni. Roderick je bio razdražljiv i nekomunikativan, a tobožnja počast što nas provodi okolo, što nas vodi u šetnju po ogoljelu zimskom vrtu, sjedaljka za stolom uz čaj u sobi punoj drugih malodušnih ljudi ili ljudi bijesna pogleda, zbog svega se toga očito stidio. Jednom se ili dvaput tih prvih dana raspitivao o imanju i želio je znati kako je farma, a kako je vrijeme prolazilo, kao da je gubio zanimanje za život na Hundredsu. Održavali smo razgovore koliko smo mogli i govorili o neutralnim stvarima u selu, ali prema izvjesnim stvarima koje je izrekao, bilo mi je očito - a moralo je biti očito i njegovoj majci i sestri - da mu se smisao o tome što mi govorimo šokantno mutio. Jednom je pitao za Gypa. Caroline mu je rekla zastrašujućim tonom: »Ali Gyp je uspavan. Rod, to znaš«, na što je stisnuo oči kao da čini napor da se sjeti, pa neodređeno rekao: »Joj, da. Bila je neka muka je li? I Gyp je stradao. Jadni stari dečko.« Kao da je u bolnici bio ne tjednima nego godinama, toliko su mu trome i zamagljene bile misli, a za našeg trećeg posjeta, uoči Božića, kad smo stigli vidjeli smo da je klinika ukrašena lancima i vijencima od papira blatne boje i po njoj su šetali ljudi sa smiješnim krunama od kartona na glavi, a Roderick je bio mutniji i beživotniji nego ikad pa mi je bilo drago što me asistent doktora Warrena odveo u stranu i dao mi izvješće o njegovu napredovanju.

»Nije odveć loše, sve u svemu«, rekao mi je. Bio je mlađi od doktora Warrena i imao je malo svježiji pristup. »Čini se da je otresao većinu svojih utvara. Uspjeli smo mu unijeti malo litijeva bromida i to je pomoglo. Svakako bolje spava. Volio bih reći da je njegov slučaj izoliran, ali kako ste, pretpostavljam, primijetili, ovdje imamo mnogo momaka njegovih godina: dipsomanijaka, nervnih slučajeva, ljudi koji još imaju posttraumatski sindrom... Sve je to, po mom mišljenju, dio općeg poslijeratnog oboljenja, sve je to u biti isti problem premda pojedince pogađa različito, što ovisi o tipu. Da Rod nije bio momak kakav jest, da nema podrijetlo kakvo ima, možda bi se okrenuo kocki ili bi nasrtao na žene... ili bi krenuo prema samoubojstvu. I dalje voli da ga se noću zaključava u sobi - nadam se da ćemo ga odviknuti od toga. Niste opazili preveliku promjenu na njemu, ali, čujte«, zbunio se, »razlog zbog kojeg sam vas pozvao jest u tome da ga, po mom mišljenju, vaši posjeti vraćaju natrag. I dalje je uvjeren da je on nekakva opasnost za obitelj, misli da mora tu opasnost držati pod nadzorom pa ga taj napor iscrpljuje. Kad ovdje nema nikoga da ga podsjeća na kuću, on je drukčiji čovjek, mnogo vedriji.

Sestre i ja promatramo ga i mislimo isto.« Stajali smo u njegovu uredu čiji je prozor gledao na bolničko dvorište, pa sam mogao vidjeti gospođu Ayres i Caroline kako odlaze prema mom automobilu pogrbljene i skutrene zbog hladnoće. Rekoh: »Ti su posjeti napor i za njegovu majku i sestru. Sigurno ih mogu odvratiti od dolazaka amo ako želite i dolazit ću sam.« Ponudio mi je cigaretu iz kutije na stolu. »Da budem iskren, mislim da bi Rodu bilo draže da svi budete po strani neko vrijeme. Vi mu vraćate prošlost. Previše živo. A mi moramo misliti na njegovu budućnost.« »Svakako«, rekoh, a ruka mi se zaustavila iznad kutije. »Ja sam njegov liječnik, a neovisno o svemu ovome, mi smo i dobri prijatelji.« »Činjenica je da je Rod naročito zahtijevao da ga na neko vrijeme pustite da bude sam, svi. Žao mi je.« Na koncu nisam uzeo cigaretu. Pozdravio sam se s njim te otišao preko dvorišta do gospođe Ayres i Caroline i odvezao ih kući, a idućih tjedana, premda smo redovito pisali Rodericku i povremeno primali malodušne odgovore, nijedno nas pismo nije poticalo na nov posjet. Njegova soba na Hundredsu s nagorjelim zidovima i pocrnjelim stropom naprosto je bila zatvorena. A kako se gospođa Ayres sada često budila bez daha i po cijele noći kašljala tako da joj je neprekidno trebao inhalator, njegovu staru dječju sobu koja je bila odmah do nje dali su Betty. »Mnogo više smisla ima kad spava ovdje s nama«, rekla mi je gospođa Ayres dašćući. »I sam Bog zna da ta djevojka to i zaslužuje! Bila nam je dobra i odana u svim našim mukama.

Previše je sama tamo u podrumu.« Nije ni čudo, Betty je bila oduševljena tom promjenom. No, meni je to stvorilo nelagodu i kad sam na tren zavirio u sobu pošto se ona uselila, uznemirio sam se kao nikad. Zrakoplovni zemljovidi, trofeji, dječačke knjige, sve je bilo maknuto, a nekoliko njezinih sirotinjskih stvari -podsuknje i zakrpljene čarape, Woolworthova četka za kosu i rasute ukosnice, sentimentalne razglednice pričvršćene na zid - na neki je način bilo dovoljno da je promijene. U međuvremenu je cijela sjeverna strana Halla, koju mi je jednoć Caroline opisala kao »mušku stranu«, ostala praktički neposjećena. Povremeno bih tuda prolunjao, a sobe su bile mrtve kao oduzeti udovi. Domalo je sve postalo jezovito kao da Roderick nikada nije bio glava kuće - kao da je, potpunije nego siroti Gyp prije njega, nestao a da za sobom nije ostavio traga. s Roderickovim odlaskom bilo je svima nama jasno da je Hundreds ušao u posebnu fazu. Čisto praktično govoreći, promjena je nastupila gotovo odjednom jer su već ionako preopterećene financije imanja pogodili troškovi za kliniku i moralo se uvesti drastično dodatno gospodarenje da bi im se

udovoljilo. Generator je, na primjer, isključivan po nekoliko dana za redom, pa sam dolazeći na Hali često znao viđati da je cijela kuća potpuno utonula u mrak. Za mene su na stolu odmah iza ulaznih vrata ostavljali staru mjedenu svjetiljku pa sam se s pomoću nje probijao kroz kuću dok sam koračao, sjećam se, zidovi koji su još odisali na paljevinu kao da su plesali preda mnom pod slabim žutim svjetlom. Gospođa Ayres i Caroline sjedile bi skupa u malom salonu, čitale, vezle ili slušale radio pod svjetlom svijeća ili uljanica. Svjetlo je bilo slabo pa su škiljile, ali prostorija se doimala kao blještava kapsula u usporedbi s okolinom koja je bila crna kao tinta.

Kad bi pozvonile Betty, dolazila je sa staromodnim svijećnjakom, razrogačenih očiju kao lik u dječjim pjesmicama.

Sve su se nosile s novim uvjetima kao s čudnovatom blagodati, što me pogodilo. Betty se naviknula na svjetiljke i svijeće — uz njih je uostalom odrasla. Očito se sada naviknula i na Hali, kao da su sve donedavne drame učvrstile njezino mjesto u kućanstvu, premda su izbacile Rodericka iz njegova. Caroline je tvrdila da voli tamu, isticala da kuća ionako nije dizajnirana za elektriku i govorila da napokon žive u njoj onako kako treba. Ali meni je odvažnost takvih njihovih komentara bila prozirna i silno mi je smetalo što su ona i njezina majka tako uskraćene. Moji su se posjeti bili prorijedili tijekom posljednjeg, najgoreg razdoblja Rodove bolesti, ali sada sam počeo odlaziti jednom, čak i dva puta tjedno, a često sam donosio sitne darove u vidu potrepština i ugljena, praveći se da su to darovi što su ih meni dali moji pacijenti.

Stigao je i Božić - uvijek pomalo nespretan dan za mene samca. Ove je godine bilo razgovora da ga provedem, kako je ponekad bilo u prošlosti, s nekadašnjim kolegom i njegovom obitelji u Banburyju. Onda je gospođa Ayres rekla nešto što me navelo da pomislim, sasvim kao stvar koja se podrazumijeva, da večeram s njima na Hundredsu, pa sam se dirnut ispričao prijateljima u Banburyju te smo ona, Caroline i ja uživali u skromnoj večeri za dugačkim stolom od mahagonija u blagovaonici s propuhom - pri čemu je svatko sebi stavljao meso u tanjur, dok je Betty prvi put provela noć kod svojih roditelja.

Tu se pokazala još jedna posljedica Roderickove odsutnosti. Dok smo sjedili onako okupljeni za stolom, nisam vjerovao da je itko od nas mogao a da se ne sjeti kako smo posljednji put sjedili za tim istim stolom nekoliko sati prije požara kad je Roderick bacao onako mučnu i neugodnu sjenu na objed. Drugim riječima, mislim da nitko od nas nije mogao a da ne osjeti olakšanje što je ta sjena uklonjena. Nije bilo upitno to da svima nedostaje Roderick, a majci i sestri nedostajao je silno. Hali je povremeno djelovao užasno nijemo i beživotno s tim trima šutljivim ženama. No život je ondje bio i nesumnjivo manje napet. A s poslovne strane stvari, uza svu onu Rodovu opsesiju imanjem, sama činjenica da on više ne upravlja njime, izgleda kako je Caroline, sjećam se, jednom i predvidjela - nije pokazivala nikakve razlike. Stvari su se i dalje odvijale klimavo. Ako ništa drugo, manje su se klimale. Sama je Caroline poslala po bankovne i brokerske izvještaje umjesto onih koji su izgorjeli u požaru i otkrila kakvo su doista opasno stanje dosegnule obiteljske financije. Imala je dug, iskren razgovor s majkom i međusobno su se dogovorile da će započeti s tim strašnim novim gospodarenjem u vezi s gorivom i rasvjetom. Nepopustljivo je prošla kroz kuću i tražila sve što se može prodati i domalo su na red došle i slike, knjige i dijelovi pokućstva koji su u prošlosti bili sentimentalno sačuvani, dok su manji komadi već odavno prepušteni birmingemskim preprodavačima. Najdrastičnije je možda bilo to što je nastavila pregovore s okružnim vijećem oko prodaje Hundredsova parka.

Posao je sklopljen na Novu godinu i za svega nekoliko dana kad sam na zapadnim vratima autom ušao u park vidio sam mešetara Babba kako razgleda park sa skupinom geometara i već iskolčuje zemljište. Ubrzo potom počelo je i kopanje i vrlo skoro ubrzano su postavljene prve cijevi i temelji. Kao preko noći maknut je dio Hundredsova zida i s ceste koja je prolazila kraj tog probijenog mjesta pružao se pogled preko parka i samog Halla. Kuća je djelovala kao da je još

udaljenija, pomislio sam, a time i ranjivija nego što je nekada izgledala dok je zid bio netaknut.

Očito je bilo da je i Caroline mislila isto. »Mama i ja osjećamo se kao da smo grozno izložene«, sjećam se da mi je rekla kad sam svratio jednoga dana sredinom siječnja. »Kao da smo stalno vani u podsuknjama, kao u nekom strašnom snu. Ali priviknule smo se i to je bilo to.

Znate, jutros nam se javio doktor Warren i kaže da Rodu nije bolje. Meni se čini da mu je i gore. Činjenica je da nitko ne zna kad će biti dovoljno spreman da se vrati kući. S novcem od ove prodaje izdržat ćemo do kraja zime, a na proljeće će nam dovesti vodovod. To će promijeniti sve, kaže Makins.« Dnom je dlana otrla oči, a zjenice su joj se povećale. »Ne znam. Sve je to tako neizvjesno.

A što se tiče svega ovoga...« Već smo se našli u malom salonu i dok smo čekali njezinu majku da siđe, ona je beznadno, bespomoćno pokazala prema pisaćem stolu gospođe Ayres kojim se služila za prepisku glede imanja i koji je bio pretrpan pismima i planovima. »Kunem se«, rekla je, »ova je stvar kao bršljan. Na očigled puzi! Za svako pismo što ga pošaljem okružnom vijeću oni traže još dva primjerka. Već sam počela sanjati u triplikatu!« »Govorite kao i vaš brat«, rekoh da je upozorim.

Zapanjila se. »Nemojte mi to govoriti! Jadni moj Roddie! Sada bolje shvaćam zašto ga je posao toliko obuzeo. To je kao kocka: uvijek je tu neki nov ulog koji obećava preokret. Ali gledajte amo!« Zadigla je rukav na džemperu i pružila mi golu ruku. »Uštipnite me, molim vas, ako me više ikada uhvatite da govorim kao on!« Uzeo sam je za zapešće, ali umjesto da je uštipnem, nježno sam je pretresao jer i nije bilo dovoljno mesa da je uštipnem. Pjegava joj je i smeđa ruka bila mršava, kao u dječaka, a lijepo oblikovani dlanovi zbog toga su joj izgledali veći, ali zato čudnovato ženstveniji. Dok je izvlačila ruku iz moje, osjetio sam kako mi kost njezina zgloba glatko klizi kroz ruku, osjetio sam čudnovat mali nalet osjećaja prema njoj. Pogledi su nam se sreli i nasmiješila se, a ja sam je na trenutak uhvatio za vrhove prstiju i ozbiljno joj rekao: »Pripazite, molim vas, Caroline!

Ne preuzimajte previše na sebe. Ili mi dajte da vam pomognem.« Oslobodila je prste i postiđeno prekrižila ruke. »Vi nam ionako već dovoljno pomažete. Da budem iskrena, ne znam kako bismo da nije bilo vas ovih posljednjih nekoliko mjeseci. Vi znate sve naše tajne. Vi i Betty. Kako je to smiješna pomisao! A opet, vama je valjda i posao da znate tajne, i njezine, na neki način.« Rekoh: »Nadam se da ću vam biti prijatelj, a ne liječnik.« »Pa i jeste«, automatski je odgovorila. Onda se zamislila nad tim, pa ponovila s više topline i uvjerljivosti. »I jeste. Premda samo nebesa znaju zašto jer s nama nemate ništa drugo nego samo gnjavažu i pored svojih pacijenata. Zar se niste umorili od te gnjavaže?« »Volim sve svoje gnjavaže«, rekoh i nasmiješih se. »Da ostanete u poslu?« »Neke su zaista dobre za posao. Druge volim zbog njih samih. Ali to su one zbog kojih se počinjem brinuti. Brinem se zbog vas.« Blago sam naglasio »vas« pa se nasmijala, ali je ponovno zadrhtala. »Zaboga, zašto? Meni je dobro. Meni je uvijek dobro. To je moja 'stvar' — zar niste znali?« »Hm«, rekoh. »Vaše bi mi riječi bile uvjerljivije da niste izgledali tako umorno dok ste ih izgovarali. Zašto ne biste barem...« Nagnula je glavu: »Zašto ne bih što?« Već sam se tjednima mislio s njom otisnuti u taj razgovor, ali nikad nije bio pravi trenutak. Sada užurbano rekoh: »Pa, zašto ne biste ponovno sebi našli nekog psa?« Odjednom joj se lice promijenilo, kao da se zatvorilo. Okrenula se. »Ne želim to.«

»U ponedjeljak sam bio na farmi Pease Hali«, nastavio sam, »imaju skotnu retrivericu, divnu kuju.« A onda, kad sam vidio da se opire, rekoh blago: »Nitko neće ni pomisliti da time zamjenjujete Gypa.« Ali otresla je glavom. »Nije to. To je... ne bi bilo sigurno.« Zabuljio sam se u nju. »Ne bi bilo sigurno. Za vas? Za vašu majku? Ne smijete zbog onoga što se dogodilo s Gillian...« »Ne mislim to«, rekla je. Pa dodala: »Mislim za psa.« »Psa?« »Baš sam glupa, pretpostavljam.« Napola se okrenula od mene. »To je zbog toga što ponekad ne mogu prestati misliti na Roddieja i na sve te stvari što ih je rekao o kući. Otpremili smo ga u tu kliniku, eto. Poslali smo ga od kuće jer je bilo lakše učiniti to nego ga poslušati kako valja. Gotovo da sam ga bila počela mrziti, da znate, tih posljednjih tjedana. A što ako su naša mržnja ili to što ga nismo slušali doveli do toga da bude toliko bolestan? A što ako...« Spustila je rukave džempera, a oni su pali do samih zglobova prstiju. Vrpoljila se, povukla je rukave još više, pa u njima počela migoljiti prstima dok nije pronašla rupu u vuni i provukla palac kroz nju. Tiho je rekla: »Znate, ponekad izgleda kao da se ova kuća doista promijenila.

Ne znam je li to zbog mene ili zbog nje.« Sreli su nam se pogledi, a ona je stišala glas: »Sigurno mislite da sam luda.« Nakon kratkog oklijevanje rekoh: »Nikada neću misliti da ste ludi. Ali vidim kako vas kuća i farma, u stanju u kojem su sada, mogu baciti u čemer.« »Čemer«, ponovila je i dalje petljajući s rukavima. »Mislite da je samo to?« »Znam. Kad dođe proljeće, a Rodericku bude bolje, i kad imanje ponovno stane na svoje noge, mislit ćete drukčije. Uvjeravam vas.« »I zbilja mislite da je vrijedno da... održimo Hundreds?« To me pitanje pogodilo. »Pa naravno! Vi ne?« Nije odgovorila — u idućem su se trenutku otvorila vrata malog salona, pa nam se pridružila njezina majka te smo izgubili priliku za nastavak razgovora. Gospođa je Ayres kašljala, a Caroline i ja pritrčali smo da joj pomognemo da sjedne u naslonjač. Uzela me za ruku i rekla: »Hvala vam, dobro sam. Zbilja jesam. Ali ležala sam cijeli sat, a to je glupo u ovom trenutku jer mi je sada u plućima kao na dnu baruštine.« Ponovno se zakašljala u rupčić, pa obrisala suzne oči. Preko ramena je imala nekoliko šalova, a na glavi mantillu od čipke. Bila je blijeda i nejaka kao krhak cvijet u celofanu. Udari proteklih nekoliko tjedana postarali su je, požar joj je malčice naškodio plućima, a ta slabost pretvorila se u blaži zimski bronhitis. Zamarao ju je čak i tako kratak hod kroz hladnu kuću. Kašalj je jenjao, ali je i dalje dahtala.

Ponovno je progovorila: »Kako ste vi, doktore? Je li vam Caroline rekla da nam se javio doktor Warren?« Zatresla je glavom i stisnula usne. »Nisu dobre vijesti, bojim se.« »Žao mi je.« Razgovarali smo o tome neko vrijeme, a onda nas je razgovor odveo natrag na neveselu temu tog trenutka, gradnju. Domalo je, pak, gospođu Ayres počeo izdavati glas, pa smo njezina kći i ja preuzeli razgovor i nastavili ga više-manje sami, a ona je nekoliko minuta sjedila, držeći ruke s prstenjem u krilu, i slušala nas kao da je frustrirana zbog svoje vlastite šutnje. Na kraju je, kako smo mi i dalje govorili, prikupila svoje šalove i otišla do svog pisaćeg stola i stala pregledavati papire.

Caroline ju je slijedila pogledom. »Mama, što tražiš?« Gospođa Ayres zagledala se u neku omotnicu kao da je ne čuje. »Same gluposti od tog

vijeća!« Glas joj je sada bio sasvim paučinast. »Zar vlada nije govorila o nestašici papira?« »Jest, znam. To je toliko zamorno. Što tražiš?« »Tražim posljednje pismo tvoje tetke Cissie. Htjela bih ga pokazati doktoru Faradayu.« »Joj, mislim da to pismo više nije tu«, rekla je Caroline ustajući. »Morala sam ga staviti na drugo mjesto. Dođi amo i sjedi, a ja ću ti ga naći.« Otišla je do kabineta, izvadila pismo iz jednog pregratka i pružila ga majci. Gospođa Ayres vratila se u svoj naslonjač - za njom se vukla resa španjolskog šala, koja je skliznula do poda. Nekoliko se trenutaka sređivala, a onda otvorila pismo. Potom je ustanovila da je negdje zagubila naočale za čitanje. »Gospode Bože«, šapnula je i zatvorila oči. »Što će još biti?« Stala je tražiti oko sebe, potom smo i Caroline i ja počeli tražiti s njom. »Gdje si ih zadnje imala?« pitala je Caroline dok je zavirivala pod jastuk. »Bile su mi tu unutra«, odgovorila je gospođa Ayres. »U to sam sigurna. Imala sam ih u ruci kad je Betty jutros donijela pismo doktora Warrena. Nisi ih ti negdje spremila?« Caroline se namrštila. »Nisam ih ni vidjela.« »Netko ih je sigurno maknuo. Joj, zbilja se ispričavam, doktore. Ovo vam je sigurno strašno dosadno.« Pretraživali smo sobu dobrih pet minuta, razmicali papire i otvarali ladice, zavirivali pod stolice i tako dalje - ali bez uspjeha. Na kraju je Caroline pozvonila Betty — a njezina se majka tomu suprotstavljala jer je mislila da neće biti koristi od toga da šeću Betty kroz kuću i jer se ona vrlo dobro sjeća da je posljednji put imala naočale tu u tom malom salonu - i poslala djevojku da pogleda na katu.

Betty se vratila gotovo istog časa jer je našla naočale na krevetu svoje gospođe.

Predala ih je s daškom isprike. Gospođa Ayres na trenutak se zagledala u njih, a onda ih uzela iz djevojčine ruke i okrenula glavu s gestom gađenja. »Moja Betty, to ti znači biti star«, rekla je.

Caroline se nasmijala. Taj je smijeh bio, kako sam pomislio, malčice usiljen. »Ne budi smiješna, mama!« »Ne, zbilja. Ne bih se trebala iznenaditi ako završim kao tetka mog oca Dodo. Gubila je stvari tako često da joj je jedan sin dao malog indijskog majmunčića. Na leđa mu je privezao košaricu u koju je stavila škare, naprstke i slično i vodila ga sa sobom na uzici.« »Sigurno i mi tebi možemo nabaviti jednog ako želiš.« »Ali, danas se takva stvar ne može napraviti«, rekla je gospođa Ayres pa stavila naočale. »To bi spriječilo neko društvo ili bi prigovorio gospodin Ghandi. Ti majmuni sada u Indiji vjerojatno imaju i pravo glasa... Hvala ti, Betty.« Napad gubitka daha prošao je i glas joj je sada sličio onom starom. Zamahom je ruke otvorila list, našla stranicu koju je željela i pročitala naglas. Pokazalo se da je u pitanju savjet njezine sestre iz konzervativnog zastupništva u Parlamentu koja je bila veoma zabrinuta zbog komadanja imanja, što nam je zapravo samo potvrdilo ono što smo već znali, a to je da će sada biti samo kazna i restrikcija za ruralne zemljoposjednike sve dok je sadašnja vlada na vlasti i da je najbolje što plemstvo može učiniti to da »sjedi i stegne remen« do novih izbora. »Sad«, rekla je Caroline kad je majka završila. »To vrijedi za one koji imaju remen, a što ako netko nema ni kopču? Kad bi se moglo izvesti da imanje bude kao bois dormant dok galantna konzervativna vlada ponovno ne uskrsne za nekoliko godina, to bi bilo pošteno. Ali ako trebamo sjediti i ništa ne raditi na Hundredsu još samo godinu dana — potonut ćemo. Zamalo da mi je žao što vijeće nije zatražilo i više naše zemlje. Pedeset kuća više vjerojatno bi isplatilo sve naše dugove...«

Razglabali smo o tome prilično malodušno dok Betty nije donijela pladanj s čajem pa samo utonuli u šutnju, svatko od nas izgubljen u svojim mislima. Gospođa Ayres i dalje je pomalo gubila dah, tu i tamo uzdahnula, tu i tamo kašljucnula u rupčić. Caroline je neprekidno pogledavala pisaći stol, a u mislima joj je očito bilo to imanje koje propada. Ja sam sjedio s porculanskom šalicom koja mi je bila laka i topla za prste u ruci, a uhvatio sam sebe, ne znam zašto, kako mi pogled klizi s jednog predmeta u toj sobi na drugi i sjetio se svog prvog posjeta kući. Sjetio sam se jadnog Gypa kako je ležao na podu kao poguren starčić dok mu je Caroline nehajno prolazila prstima kroz krzno na trbuhu. Sjetio sam se i Roda kako nespretno podiže majčin šal koji je pao. Moja mama je kao Ivica i Marica. Za sobom ostavlja stvari kao trag kuda god išla. Sada nije bilo ni njega ni Gypa. Francuski prozor koji je tada bio otvoren sada je bio zatvoren zbog ljute zime i preko njega je bila prikovana niska pregrada koja je zadržavala najgori dio propuha, ali je i podosta sprječavala ulazak dnevnoga svjetla. U zraku je još bio onaj kiselkasti vonj paleži, gipsani zidovi s ornamentima bili su puni masnih sjena na onim mjestima gdje je tijekom požara bila nošena čađ. Prostorija je blago odisala i na mokru vunu jer je nekoliko prokislih Carolineinih odjevnih predmeta za van stavljeno ispred kamina na staru vješalicu za rublje. Nisam mogao zamisliti da bi gospođa Ayres prije šest mjeseci dopustila da se ta prostorija upotrebljava za sušenje rublja. A onda sam se sjetio pocrnjele, lijepe žene koja je došla iz vrta u onim svojim neuglednim cipelama onog srpanjskog dana, a sad sam je gledao kako kašlje i uzdiše sva umotana u rasparene šalove i shvatio da se i ona promijenila.

Bacio sam pogled na Caroline i uhvatio je kako gleda majku s tjeskobom, kao da i ona misli to isto. Uhvatila je moj pogled i trepnula. »Kako smo svi danas snuždeni!« rekla je kad je dovršila čaj, pa ustala. Otišla je do prozora, stala kraj njega i zagledala se van. Zbog hladnoće je prekrižila ruke, a lice je podigla prema nebu. »Napokon kiša pomalo jenjava. I to je nešto. Mislim da ću prije nego što padne mrak dolje do gradilišta. Joj, idem onamo gotovo svaki dan«, dodala je, okrenula se i uhvatila moj iznenađeni pogled. »Babb mi je dao primjerak građevinske satnice pa je sada proučavam. On i ja sada smo veliki prijatelji.« Rekoh: »Mislio sam da ste htjeli da podigne ogradu oko gradilišta.« »I jesmo isprva. Ali u tome ima nešto strašno opčinjavajuće. Kao neka grozna rana: ne možete prestati podizati zavoj.« Vratila se od prozora, uzela kaput, šešir i šal sa sušilice i počela se odijevati. Kao ovlaš mi je rekla: »Pođite sa mnom, ako hoćete. Ako imate vremena.« Zapravo i jesam imao vremena jer sam tog dana imao nevelik popis obilazaka. Ali prethodnu sam noć kasno legao, a probudio se vrlo rano, pa sam već osjećao svoje godine, a ni pomisao da pješačim po hladnoći i blatnjavu parku nije mi bila privlačna. Jednako sam tako mislio i da nije pristojno od Caroline da tako ostavimo njezinu majku. Gospođa Ayres, pak, kad sam sumnjičavo pogledao u njezinu smjeru, reče: »Jao da, doktore, otiđite onamo, silno bih željela mišljenje jednog muškarca o tim radovima.« Poslije toga bilo mi je teško reći 'ne'.

Caroline je opet pozvonila Betty pa je djevojka donijela moje stvari. Natrpali smo još drva u vatru i pobrinuli se da gospođa Ayres ima sve što joj treba. Da skratimo vrijeme, izišli smo ravno iz malog salona tako što smo preskočili pregradu na francuskom prozoru te se spustili po kamenim stubama i zaputili preko južnog travnjaka. Mokra nam se trava lijepila za cipele i neprekidno mi močila nogavice hlača i prljala Carolineine čarape. Na mjestima gdje je na travnjaku bilo više vode hodali smo na prstima i nespretno se držali za ruke, ali smo se razdvajali čim bismo naišli na nešto sušu površinu na šljunčanoj stazi koja je presijecala otvoreno zemljište iza vrtne ograde.

Vjetar je bio težak kao zavjesa od baršuna, gotovo da smo se morali silom probijati kroz njega. Ali hodali smo brzo, Caroline je nametala ritam, očito sretna što nije u kući, lako se kretala

na onim svojim dugim, krupnim nogama i jedva sam držao korak. Ruke je zabila duboko u džepove, pa je kaput, tako zategnut, pokazivao sav sjaj njezinih bokova i grudi. Od štipanja vjetra obrazi su joj se zarumenjeli, a kosa, koju je nestručno strpala pod prilično rogobatan vuneni šešir, tu joj se i tamo izvukla pod udarima vjetra i uvila u lude kovrče. Ali uopće nije gubila dah.

Za razliku od svoje majke ona se brzo riješila posljedičnih učinaka požara i na licu joj više nije bilo umora što sam ga vidio na njemu nekoliko minuta prije. Sve u svemu, odisala je zdravljem i lakoćom - kao da ne može a da ne bude zdrava, pomislio sam s tračkom divljenja, kao što lijepa žena ne može a da ne bude lijepa.

Njezin užitak u hodu bio je zarazan. Počeo sam se zagrijavati i na koncu uživati u udarima reskog, hladnog zraka. I bilo je to nešto novo, to što smo bili u parku i pješačili, a nismo se vozili kroz njega jer je tlo koje sam viđao kroz prozore automobila kao ujednačen splet zelenila izbliza izgledao potpuno drukčije: nailazili smo na male površine s visibabama koje su se povijale u uskomešanoj travi, dok su tu i tamo, ondje gdje je trava bila rjeđa, iz zemlje izbijali čvrsti pupoljčići šafrana, kao da žude zrak i sunčano svjetlo. Sve vrijeme dok smo hodali pred sobom smo, na najudaljenijoj točki parka, vidjeli mjesto gdje je probijen zid i iza njega potez blatnjava tla na kojem je bilo šest ili sedam ljudi s tačkama i lopatama. Kad smo prišli bliže i kad sam vidio više pojedinosti, počeo sam shvaćati pravi razmjer tih radova. Ono lijepo polje bjelouški potpuno je nestalo, zauvijek. Umjesto njega komad zemljišta dug više stotina metara, potpuno ogoljen od trave i poravnat, a tvrda sirova zemlja već je bila isparcelirana kolcima, rovovima i zidićima.

Caroline i ja prišli smo jednom rovu. Još je bio u procesu punjenja i dok smo tako stajali na rubu, s užasom sam vidio da je kamen koji je rabljen za temelje novih kuća uglavnom pripadao izlomljenom smeđem kamenu s uništenog zida parka. »Kakva šteta«, rekoh, a Caroline je tiho odgovorila: »Znam. Nekako je strašno, zar ne?

Naravno, ljudi trebaju dom i sve to. Ali izgleda mi kao da odgrizaju komade Hundredsa - a na kraju samo ispljunu ružne gvalje.« Dok je govorila, glas joj se stišavao. Na rubu gradilišta bio je glavom Maurice Babb i razgovarao s predradnikom kroz otvorena vrata svog auta. Ugledao nas je pa lijeno krenuo k nama tražeći put kroz blato. Imao je nešto više od pedeset, onizak, a grudni mu je koš bio kao bačva. Sklon hvastanju, ali pametan, dobar biznismen. Kao i ja, dolazio je iz radničke sredine i probio se u životu - a to je sve učinio, kako mi je nekoliko puta kroz godine znao reći, bez pomoći pokrovitelja. Podigao je šešir pred Caroline. Meni je pružio ruku. Usprkos hladnoći toga dana, ruka mu je bila topla, prsti debeli i čvrsti kao dopola skuhane kobasice. »Znao sam da ćete sići amo, gospođice Ayres«, rekao je uljudno. Moji su ljudi rekli da nećete doći zbog kiše, ali ja im rekoh, gospođica Ayres nije od onih gospođa koje se klone lošeg vremena. I eto vas! Došli ste da nas motrite, kao obično? Doktore, gospođica Ayres postidjela je mog predradnika.« »Ne mogu vjerovati«, rekoh sa smiješkom.

Caroline je vrlo blago porumenjela. Na usne joj je vjetar spustio nekoliko pramenova kose, pa ih je maknula da može odgovoriti, ne baš iskreno: »Gospodine Babb, doktora Faradaya zanima kako napredujete. Dovela sam ga da vidi vaše radove.« »Čujte«, odgovorio je, »bit će mi drago da vam pokažem. Osobito čovjeku od medicine.

Prošli tjedan tu nam je bio gospodin VVilson, sanitarni inspektor. Rekao je da ništa neće nadmašiti ovo mjesto po zraku i drenaži, a mislim da ćete se i vi s tim složiti. Vidite kako je zemljište položeno?« Pokazao je čvrstom, kratkom rukom. »Ovdje ćemo imati šest kuća, onda će ovdje na zavoju ceste biti čistina, a ovdje još šest. Dva stana po kući, a svaka malo dalje od ceste. Crvena cigla, primijetit ćete...«, pokazao je na žućkaste, strojem napravljene cigle gruba

izgleda kraj naših nogu, »da se slažu s Hallom. Divno imanjce! Dođite amo, ako vas zanima, provest ću vas okolo. Pazite kuda hodate, gospođice Ayres, na ovu užad.« Pružio joj je zdepastu ruku. Caroline je nije trebala — bila je nekoliko centimetara viša od njega — ali mu je uljudno dopustila da je prevede preko rova, pa smo krenuli dalje u gradilište do mjesta gdje su radovi više uznapredovali. Ponovno je objasnio kako će točno svaka kuća stajati u odnosu na susjednu, a onda nas, da podgrije temu, odveo u jedan iščetvoren prostor i označio prostorije koje će uskoro biti u njemu: »predvorje«, montažna kuhinja s ugrađenom plinskom peći i električnim vodovima, kupaonica s ugrađenom kadom... Cijeli taj komad bio je jedva veći od boksačkoga ringa, ali bilo je očito da su im već dolazili ljudi i raspitivali se kako da se predbilježe za te kuće. Njemu su samom, kako nam je rekao, nudili novac i »koju god količinu cigareta i mesa hoće« da »potegne neke veze«. »Rekao sam im da nije do mene! Rekoh, idite i razgovarajte s Gradom!« Spustio je glas: »Među nama, pazite, mogu razgovarati s Gradom dok ne poplave u licu. Taj je popis već napravljen, i to još prije šest mjeseci. Sin moga brata Dougie i njegova žena predbilježili su se za stan i nadam se da će ga dobiti jer znate gdje sada žive, gospođice Ayres, u dvije sobe u Southamu s njezinom mamom. Ne mogu više tako. Jedan od ovih bit će prava stvar za njih. Tu iza imat će komad vrta, vidite tu, sa stazicom i žičanom ogradom. A ovdje će ići i linija autobusa za Lidcote - čuli ste to, doktore? Ići će Barn Bridge Roadom. Lipanj. Mislim da tada počinju.« Nastavio je tako neko vrijeme dok ga nije pozvao predradnik i na tome nam se ispričao, pružio mi kobasičastu ruku i otišao. Caroline je otišla gledati nekog drugog na gradilištu, ali ja sam ostao na iščetvorenom, betoniranom prostoru. Stajao sam vjerojatno na mjestu gdje će biti kuhinjski prozor i gledao natrag preko parka na Hali. Jasno se vidio u daljini, naročito zbog toga što su stabla pred njim bila gola, ali, shvatio sam, moći će se vidjeti i s gornjeg kata kuće. Dobro sam vidio i to kako će tanašne ograde koje će biti postavljene iza kuća biti preslabe da spriječe djecu dvadeset četiriju obitelji da zalaze u park...

Došao sam do Caroline koja je stajala na rubu betona. Pa smo malo čavrljali s čovjekom kojeg je gledala kako radi. Dobro sam znao tog čovjeka, zapravo bio mi je neki daljnji rođak po majčinoj strani. Sjedili smo skupa u općinskoj školi s dva razreda u koju sam išao kao dječak — dobro smo se tada slagali. Poslije, kad sam krenuo na koledž u Leamingtonu, prijateljstvo nam je usahlo, a neko su me vrijeme on i njegov stariji brat Coddy napadali, tako što su me punih šaka šljunka čekali u zasjedi kad sam se predvečer biciklom vraćao iz škole. Ali to je bilo davno. Otada se oženio, dvaput. Prva su mu žena i dijete umrli, ali sada je imao dva odrasla sina koji su se nedavno preselili u Coventry. Caroline ga je pitala kako im ide, a on nam je sočnim vorikšajrskim govorom, za koji je meni bilo nevjerojatno da je nekoć bio i moj, ispričao da rade u tvornici i skupa donose kući više od dvadeset funti tjedno. I sam bih bio sretan da toliko zarađujem, a pomislio sam da je to vjerojatno bilo više od onoga od čega su Ayresovi živjeli mjesec dana. Čovjek je skinuo kapu dok je razgovarao s Caroline, premda je preda mnom bio stidljiviji i nekako mi je nespretno kimnuo kad smo odlazili. Znao sam da mu je čak i nakon toliko vremena bilo naopako da me oslovi s »doktore«, a jednako tako da me zove po imenu ili mi rekne »gospodine«.

Rekao su mu, što sam ležernije mogao: »Doviđenja, Tome.« A Caroline je rekla istinski toplo: »Vidimo se, Pritchett. Bilo je lijepo što smo popričali. Drago mi je što tvojim dečkima ide dobro.« Odjednom sam poželio, a da ni sam nisam znao zašto, da Caroline nema na glavi taj smiješni šešir. Okrenuli smo se i krenuli natrag prema Hallu, a osjećao sam da je Pritchet prekinuo rad i gledao nas i možda sijevao očima prema nekom od svojih ljudi.

Hodali smo šutke i slijedili putanju vlastitih potamnjelih tragova na travi i oboje razmišljali o tom obilasku. Kad je napokon progovorila, bila je vedra, ali mi nije tražila pogled. »Babb je zanimljiv tip, zar ne? A to s kućama zvuči prekrasno, je li? Vrlo dobro za vaše siromašnije pacijente, pretpostavljam.« »Vrlo dobro«, odgovorio sam. »Nema više vlažnih podova i niskih stropova. Uredne sanitarije. Odvojene sobe za dječake i djevojčice.« »Pravi početak života za djecu. I strašno je dobro za Dougieja Babba ako to znači da će moći uteći od svoje grozne svekrve... I, jao, doktore...« Napokon me pogledala, a onda tužno bacila pogled unazad, »i ja ću uskoro poželjeti da se preselim u jednu takvu kutiju od cigle s predsobljem i opremljenom kuhinjom pa ću se preseliti u našu staru staju za krave.« Sagnula se da podigne granu koju je vjetar nosio preko parka i počela njome udarati po tlu. »Zapravo, što je to opremljena kuhinja?« »Nema pukotina«, rekoh, »nema čudnih uglova.« »A ni karaktera, kladim se. Što fali pukotinama i uglovima? Kome treba život bez njih?« »Pa sad«, rekoh, a pred očima su mi se ukazale neke siromašnije kuće, »moguće je da ih ima previše.« Pa sam dodao: »Moja bi majka bila zadovoljna s takvom kućom. Da sam se rodio kao momak od neke druge vrste, možda bi i živjela u jednoj takvoj, skupa s mojim ocem.« Caroline me pogledala. »Kako to mislite?« I ispričah joj ukratko koliko su se moji roditelji mučili da mi namaknu školarinu i stipendiju za koledž u Leamingtonu i u medicinskoj školi, kako su se morali zaduživati, o strašnoj štednji, o tome kako je otac morao raditi prekovremeno, a majka bila švelja i pralja makar je jedva imala snage da prebaci mokro rublje iz lonca u vjedro. Sam sam čuo kako mi glas postaje gorči, a nisam mogao prestati: »Uložili su sve što su imali da ja budem liječnik, a ja nikad nisam shvaćao da je i moja majka bolesna. Platili su malo bogatstvo za moje školovanje, a jedino što sam naučio bilo je da je moj govor pogrešan, da mi je odjeća pogrešna i ponašanje za stolom sve pogrešno. Naučio sam, zapravo, da se toga stidim. Nikad nisam zvao prijatelje u goste da ih upoznaju. Došli su jedan jedini put na školsku svečanost - dodijeljena mi je nagrada za znanost.

Dovoljan je bio samo pogled na lica ostalih momaka. Više ih nisam pozivao. Jednom, kad sam imao sedamnaest godina, svom sam ocu pred jednom njegovom mušterijom rekao da je glup...« Nisam završio. Ona je trenutak čekala, a onda, što je nježnije mogla zbog bure, rekla: »Ali sigurno su bili ponosni na vas.« Slegnuo sam ramenima. »Možda. Ali ponos ne donosi sreću, zar ne? Bolje bi im bilo, zaista, da sam bio kao moji rođaci — kao Tom Pritchett tamo. A možda bi i meni bilo bolje.« Vidio sam kako se namrštila. Još je jednom udarila po tlu. »Sve ovo vrijeme«, rekla je a da me nije pogledala, »mislila sam da nas bar malo mrzite, moju majku, mog brata i mene.« Zaprepastio sam se: »Da vas mrzim?« »Da, u ime svojih roditelja. A sada zvučite kao da..., ovaj, mrzite sami sebe.« Nisam joj odgovorio pa smo opet nastavili šutke, a oboma nam je narasla nelagoda. Bili smo svjesni da se dan pretvara u večer tako da smo ubrzali korak. Uskoro smo sišli s vlastitoga traga sve tražeći manje mokro tlo, drugim putom prišli kući te stigli do urušenog i zaraslog zida otužna izgleda. Probili smo se preko obrasla jarka i izbili na natopljenu tratinu pa smo preko nje, kao i prije, morali nabadati na prstima. Moje cipele s glatkim potplatima nisu bile predviđene za takav teren te sam se u jednom trenutku pokliznuo tako da sam se gotovo raspao, a ona se na to nasmijala, krv joj je jurnula u ionako već rumene obraze i sva se ozarila.

Znali smo da ostavljamo prljave tragove pa smo otišli iza kuće na vrtna vrata. Hali, sada već po običaju, nije bio osvijetljen i kako je dan bio bez sunca, put do njega izgledao je kao kroćenje u sjenu - činilo se da čvrsti zidovi i prazni prozori privlače posljednje ostatke

poslijepodnevnog svjetla. Pošto je otrla cipele na oštroj prostirci, Caroline je zastala, podigla pogled, a meni je bilo žao vidjeti da su joj se na lice vratile umorne crte, dok joj se put oko očiju blago nabrala, nalik na mlijeko kada se kuha.

Odmjerila je kuću pa rekla: »Dani su još uvijek kratki. Mrski su mi. A vama? Sve ružno bude još ružnije. Tako želim da je Roddie tu. Sada smo samo mama i ja...« Spustila je pogled. »Mislim, mama je divna, naravno. I nije do nje to što joj je loše. Ali, ne znam, ponekad mi se čini da je svakim danom nekako sve smješnija i bojim se da nemam uvijek strpljenja. Rod i ja znali smo se zabavljati. Običnim, luckastim stvarima. Dok se nije razbolio, mislim.« Tiho sam joj rekao: »Nećete još predugo čekati da se vrati.« »Istinski to mislite? Kad bih ga mogla vidjeti! Ovo je tako neprirodno - misliti na njega, a on je tamo, bolestan i sam! I ne znamo što se s njim događa. Ne mislite da bismo mu trebali otići u posjet?« »Možemo ako želite«, rekoh. »S veseljem ću vas odvesti. Ali sam Rod, on ne da je nikakve znakove da želi takav posjet, zar ne?«

Zatresla je nesretno glavom. »Doktor Warren kaže da voli izolaciju.« »Pa, doktor Warren sigurno zna.« »Pa valjda...« »Neka prođe još malo vremena«, rekao sam joj. »Kao što sam i prije rekao: još malo pa će proljeće i sve će izgledati drukčije, vidjet ćete.« Brzo je kimnula s namjerom da ode. Onda je još jednom otrla cipele o prostirku pa je, s uzdahom, pomalo neodlučno otišla k majci u hladnu i mračnu kuću.

Sjetio sam se tog uzdaha dan-dva poslije dok sam obavljao pripreme za ples u okružnoj bolnici. Taj se ples priređivao svake godine, a zamisao je bila da se njime prikuplja novac za fondove — nitko ga osim mladih ljudi nije tretirao ozbiljno, ali tamošnji su liječnici rado dolazili sa ženama i odraslom djecom. Mi liječnici iz Lidcotea odlazili smo naizmjenično i ove je godine red pao na Grahama i mene, dok su naše zamjene Frank Wise i Morrison, partner doktora Seeleyja, ostale dežurne. Kao neženja imao sam slobodu da pozovem jednog ili dva gosta, pa sam još prije nekoliko mjeseci, unaprijed razmišljajući o toj večeri, zapravo pomišljao da zamolim gospođu Ayres. No, kako je i dalje bila razmjerno bolesna, njezin dolazak na ples nije bio ostvariv, ali mi je sinulo da bi možda Caroline mogla biti voljna da mi bude partnerica, pa makar i zbog toga da jednu večer ne ostane na Flundredsu. Mislio sam i da je jednako moguće da se ona zgrozi nad tim pozivom u posljednjem trenutku, kao na nešto što je u biti »stvar posla« pa sam se kolebao bih li joj ga predložio ili ne. »Doktorski ples?« rekla je s oduševljenjem kad sam je napokon pozvao. »Voljela bih!« »Jeste li sigurni? To je smiješno starinsko druženje i više je to ples za medicinske sestre nego za doktore. Žene su redovito kudikamo mnogobrojnije od muškaraca.« »U to bih se kladila! Sve rumene i histerične jer nisu na dužnosti, kao što je bila i mladež na VVrensu na mornaričkim zabavama. I, napije li se matrona i obruka se s kirurzima? Joj, recite da.« »Čekajte malo«, rekoh, »inače neće biti iznenađenja.« Nasmijala se, a ja sam čak i preko nesavršene telefonske linije u njezinu glasu čuo notu zbiljskog veselja i bilo mi je drago što sam je pozvao. Ne znam je li, kad je prihvatila da mi bude gost, na pameti imala kakav drugi motiv. Bilo bi čudnovato, pretpostavljao sam, da neudana žena njezinih godina jedva čeka ples a da je se ne tiču muškarci samci kojih će možda biti ondje. No, ako su joj misli i strujale tim putom, dobro ih je skrivala. Možda ju je njezino malo poniženje s gospodinom Morleyjem naučilo oprezu. Govorila je o plesu kao da ćemo ona i ja biti par ostarjelih promatrača zabave. I kad sam došao po nju te večeri, ustanovio sam da je odjevena vrlo nerazmetljivo, u haljinu maslinove boje bez rukava, kosa joj je bila opuštena i bez trajne, vrat i ruke kao i obično goli, a na licu nije imala gotovo nimalo šminke.

Ostavili smo gospođu Ayres u malom salonu, a ona očito nije bila nimalo nesretna što će cijelu večer ostati sama. Na krilu je držala pladanj i prečitavala stara muževa pisma te ih odlagala na uredne, pravilne hrpe.

Svejedno mi je bilo pomalo mučno što je ostavljamo samu. »Hoće li tvojoj mami zbilja biti dobro?« pitao sam Caroline kad smo pošli.

Rekla je: »Joj, pa ima Betty, znate i sami. Betty će sjediti s njom satima. Počele su skupa igrati igre, jeste li to znali? Mama je našla neke stare ploče kad smo pospremale kuću. Igraju mlina i halme.« »Betty i vaša mama?« »Znam, čudno je, ali da. Ne sjećam se da je mama ikad htjela igrati te igre na ploči s Roddiejem i sa mnom. A sada joj je drago. I Betty to voli. Igraju u pola penija, a mama joj pušta... Mislim da jadna Betty ni kod kuće za Božić nije imala veće zabave. Njezina mi majka djeluje strašno, pa valjda nije ni čudo što joj je draža moja. A ljudi zbilja vole mamu, to

je naprosto jedna od stvari...« Zijevnula je dok je to govorila i zbog hladnoće se uvukla u kaput. A nakon nekog vremena, uljuljkani zvukom automobila u pokretu — jer je vožnja do Leamingtona po tim seoskim putovima zimi trajala gotovo pola sata - zapali smo u kompanjonski muk.

No, čim smo stigli u bolničko područje i uključili se u metež ljudi i vozila, oboje smo živnuli. Ples se održavao u jednoj predavaonici iz koje su iznesene klupe i stolice, jaka su središnja svjetla pogašena, a sa stropnih greda visjele su svjetiljke i zastavice. Dok smo ulazili, ne baš usviran orkestar izvodio je neku poznatu melodiju. Sklizak pod bio je namjerno posut kredom, a nekoliko je uglađenih parova već plesalo. Ostali su sjedili za stolovima uz rub i samo čekali da im se pridruže.

Kao šank služio je dugačak sklop štandova na nogarima. Krenuli smo prema njemu, ali nakon nekoliko koraka nekoliko me kolega zaustavilo da me pozdravi: Bland i Rickett, jedan kirurg, drugi liječnik opće prakse iz Leamingtona. Predstavio sam ih Caroline, a onda je uslijedio uobičajen tip razgovora. U rukama su imali papirnate čaše i, kad su me vidjeli kako pogledavam prema šanku, Rickett reče: »Krenuo si po punč s kloroformom? Neka te ne odbije ime: izgleda kao običan sok od trešnje. Čekaj malo, evo momka kojeg trebamo.« Pružio je ruku Caroline iza leđa i uhvatio nekoga za ruku — bio je to vratar, »naš domaći probisvijet«, objasnio je Bland Caroline, a Rickett je čovjeku nešto šapnuo na uho. Vratar je otišao i koju minutu poslije vratio se s četiri do vrha pune čaše rumenkaste tekućine što su je za šankom u čaše nalijevali kutlačom za punč, ali je svaka, kako je domalo postalo očito, bila dobrano pojačana žesticom. »Općenito dokazano!« rekao je Rickett koji je kušao i coknuo usnama. »Slažete li se, gospođice...?« Zaboravio je Carolineino ime. Žestica je bila jaka, a punč zaslađen saharinom. Kad su Bland i Rickett otišli dalje, pitao sam Caroline: »Možete li piti to piće?« Nasmijala se. »Neću ga valjda nakon svega prosuti. Je li to zbilja na crno?« »Vjerojatno.« »Kako šokantno.« »Pa, usuđujem se reći da nam malo te rakije neće nauditi.« Položio sam joj ruku na križa da je usmjerim van s prometnog mjesta kuda su išli ljudi prema šanku ili se udaljavali od njega.

Dvorana se punila.

Počeli smo tražiti slobodan stol. Ali domalo me zaustavio još jedan čovjek - ovaj put jedan od konzultanata i, slučajno, čovjek kojem sam predao svoj rad o uspješnom tretmanu Rodove noge. Bilo je neupitno da ću zastati s njim, a on je govorio petnaestak minuta i tražio moje mišljenje o nekom terapijskom procesu što ga sam upravo provodi. Malo se trudio da uključi Caroline, a ja sam je neprekidno pogledavao dok je on govorio: gledala je po dvorani i ubrzano pijuckala iz papirnate čaše, smetena. Ali s vremena na vrijeme i ona je pogledavala mene dok mi je čovjek govorio, kao da me pomalo vidi na neki nov način. »Pa vi ste ovdje netko«, rekla mi je kad je konzultant napokon otišao. »Ha!« Uzeo sam gutljaj punča. »Ja sam ovdje nitko, uvjeravam vas.« »Pa onda možemo biti nitko zajedno. Lijepa je ovo promjena u odnosu na ono kod nas.

Ovih dana ne mogu izlaziti po selima a da ne mislim da me svi gledaju i misle: Evo jadne gospođice Ayres iz Halla... A sada, pogledajte.« Okrenula je glavu. »Svi oni! Kao zajapurena guščad. Znate, za vrijeme rata pomišljala sam na to da se javim u sanitet kao medicinska sestra.

Silno mi je mnogo ljudi reklo da sam rođena za to i to me odbilo. Nekako, nisam to mogla shvatiti kao kompliment. Zbog toga sam otišla na Wrens. A onda sam završila tako da sam njegovala Roddieja.«

Uhvatio sam dašak tuge u njezinu glasu, pa rekoh: »Je li vam nedostajalo, ta služba?« Kimnula je. »U početku strašno. Znate, bila sam dobra u tome. Sramota je priznati, je li?

Ali sviđalo mi se sve to vrzmanje oko brodova. Sviđale su mi se rutinske stvari. Sviđalo mi se što je postojao samo jedan način na koji se nose stvari, samo jedna vrsta čarapa, jedna vrsta cipela, samo jedna frizura. Bila bih ostala do kraja rata, otišla u Italiju ili Singapur. Ali kad sam se vratila na Hundreds...« Neki čovjek i djevojka žurno su prošli kraj nje i gurnuli joj ruku, piće joj se izlilo, ona je podigla čašu ustima da jezikom uhvati kapi, a onda ušutjela. Orkestru se pridružio pjevač, a glazba je postala glasnija i življa. Ljudi su radosno odlazili na plesni podij, dok je nama bivalo sve teže stajati i razgovarati.

Nadglasavao sam se s glazbom i rekao: »Nemojmo samo stajati. Nađite nekoga za ples.

Ondje je gospodin Andrevvs, naš kirurg...« Taknula me po ruci: »Molim vas, nemojte me više upoznavati s muškarcima, bar zasad.

Naročito ne s kirurzima. Svaki put kad me pogleda pomislit ću da me odmjerava za svoj nož.

Osim toga, muškarci ne vole plesati s visokim ženama. Ali možemo plesati vi i ja.« Rekoh: »Naravno. Ako želite.« Popili smo pića i odložili čaše pa se probili do prostora za ples. Nastupio je traljav trenutak kad smo se uhvatili za ruke i počeli skupa kretati, nastojeći nadvladati bitno neprirodan položaj i uklopiti se u negostoljubivu gomilu.

Caroline je rekla: »Malo mi je sve ovo mrsko. Izgleda mi kao da se silom guramo u lift.« »Onda zatvorite oči«, odgovorio sam joj i poveo je u kvikstep. Nakon nekoliko trenutaka u kojima su nas trljale i podbadale pete i laktovi drugih plesača, napokon smo našli ritam gomile i put kroz nju.

Otvorila je zadivljeno oči. »Zaboga, kako smo uspjeli doći amo?« »Ne brinite se o tome, zasad.« »Morat ćemo čekati sporije brojeve... Zapravo, vi sasvim dobro plešete.« »I vi.« »Kao da ste iznenađeni. Volim plesati. Uvijek sam voljela. Plesala sam kao luda za vrijeme rata. To je bilo najbolje u svemu - samo ples. Kad sam bila mlada, plesala sam sa svojim ocem. Bio je visok i nije smetalo što sam i ja visoka. Naučio me sve korake. Rod je bio izgubljen slučaj. Govorio je da ga ja vučem okolo i da je jednako tako mogao plesati i s nekim momkom. Vas ne vučem, je li?« »Uopće.« »I ne pričam previše? Znam da neki muškarci to ne vole. Mislim da ih to izbacuje iz takta.« Rekao sam joj da može govoriti koliko god hoće. Činjenica je da sam bio oduševljen što je vidim tako dobro raspoloženu i opuštenu, i osjećam tako podatnu i gipku u svojim rukama.

Održavali smo mali formalni razmak između nas, ali svako ju je malo pritisak gomile oko nas slao čvršće u moj zagrljaj pa bih na prsima osjetio napetost njezinih punih grudi i snažan pritisak njezinih kukova. Pri okretu se mišićava put njezinih donjih leđa napela pod mojim dlanom i raširenim prstima. Ruka za koju sam je držao bila joj je ljepljiva od prolivena punča. U jednom je trenutku okrenula glavu da pogleda po plesnom podiju, a ja sam uhvatio miris alkohola u njezinu dahu i shvatio da se malčice napila. Možda sam i ja bio blago pijan. Ali, osjetio sam nalet naklonosti prema njoj, tako iznenadan i tako jednostavan da sam se osmjehnuo.

Zabacila je glavu i pogledala me u oči. »Zašto se tako smiješite? Izgledate kao plesač na natjecanju. Jesu li vam na leđa prikopčali broj?« Pogledala mi je preko ramena kao da provjerava - a ponovno su mi se njezine grudi napele na prsima.

A onda mi je rekla na uho: »Eno doktora Seeleyja. Okrenite me da mu vidite leptirku i zapučak.« Izveo sam okret i ugledao čovjeka, golema i nezgrapna kako pleše sa svojom ženom.

Mašna mu je bila na točke, u zapučku neka mesnata orhideja - sam Bog zna gdje je se domogao.

Na čelo mu je pao pramen odveć gelirane kose.

Rekoh: »Misli da je Oscar Wilde.« »Oscar Wilde!« nasmijala se Caroline. Osjetio sam njezin smijeh u rukama. »Da bar jest!

Kad sam bila mlada, djevojke su ga zvale Hobotnica. Užasno je htio prevoziti ljude. I koliko god ruku držao na volanu, izgledalo je kao da ima još jednu slobodnu... Odvedite me nekamo gdje nas ne može vidjeti. I dalje morate isprati trač, ne zaboravite. Držimo se ruba...« »Ma gle ti samo tko vodi! Sada znam što je Roderick mislio kad je rekao da ste ga vukli okolo.« »Držite se ruba«, rekla je i opet se nasmijala, »a dok obilazimo, možete mi reći tko su sve ti ljudi i tko je ubio najviše pacijenata i koji doktori idu u krevet sa svojim medicinskim sestrama i sve skandale.« Tako smo ostali na plesnom podiju još dvije-tri pjesme, a ja sam se potrudio da joj naznačim glavne ljude iz bolnice i prenio joj pokoji blaži trač. Poslije toga glazba se prebacila u valcer i plesački se prostor prorijedio. Vratili smo se do šanka po novi punč. Dvorana se zagrijavala. Digao sam pogled i ugledao Davida Grahama koji je upravo stigao s Anne i probijao se kroz gomilu u našem pravcu. Sjetio sam se da su se on i Caroline posljednji put vidjeli kad je bio na Hundredsu da sekundira mišljenju o Rodericku, dan prije nego što su Roda odveli od kuće, pa sam se nagnuo i rekao joj što sam tiše mogao u odnosu na glazbu: »Graham ide prema nama.

Hoće li vam smetati da se sretnemo?« Nije pogledala, ali se nasmiješila i odlučno otresla glavom: »Neće. I pretpostavljala sam da će biti tu.« Blaga nelagoda pri dolasku Grahamovih začas se raspršila. Doveli su goste, jednog starijeg čovjeka iz Straforda, njegovu ženu, njihovu udanu kćer, a pokazalo se da su Caroline i ta kći stare prijateljice. Smijale su se, kliktale i razmijenile poljupce. »Mi se poznajemo«, rekla je Caroline, »joj, godinama! Još iz rata.« Ta kćerka, Brenda, bila je plavokosa, zgodna — i izgledala je prilično iskusno u životu.

Zbog Caroline mi je bilo drago što je bila tu, ali bilo mi je i malčice žao jer je s dolaskom nje i njezinih roditelja na neki način povučena crta između starijih i mlađih. Ona i Caroline stajale su malo izdvojene od nas i pripalile cigarete, a domalo su se uzele za ruke i zaputile u pravcu ženskog toaleta.

Dok se nisu vratile, mene su potpuno zaokupili Grahamovi, koji su našli stol podalje od larme orkestra i izvadili nekoliko boca alžirskog vina.

I Caroline i Brenda dobile su čaše, kao i stolice, ali nisu htjele sjesti. Ostale su stajati i gledati plesače. Brenda je neprekidno u ritmu glazbe ljuljala kukovima i pila. Vrsta glazbe opet se promijenila, a njima se plesalo. »Nećete zamjeriti?« upitala je Caroline s isprikom, spremna da pođe. »Brenda poznaje nekoliko ljudi ovdje.« »Idite i plešite«, rekoh. »Nećemo dugo, obećavam.« »Dobro je vidjeti da je Caroline izišla i da se zabavlja«, rekao mi je Graham kad su otišle.

Kimnuo sam. »Da.« »Vi i ona često se viđate?« Rekoh: »Pa, svraćam k njima, kad god mogu, kući.«

»Naravno«, odgovorio je kao da je očekivao da ću reći više. A onda, povjerljivije: »Nema napretka s bratom, pretpostavljam?« Dao sam mu najnovije izvješće koje sam dobio od doktora Warrena. Onda smo razmijenili novosti o nekoliko drugih pacijenata, a potom s čovjekom iz Stratforda prešli na razgovor o budućem ustroju zdravstva. Čovjek iz Stratforda, kao većina liječnika opće prakse, žestoko se protivio, a David Graham strastveno je bio za, dok sam ja tmurno bio uvjeren da će to značiti kraj moje karijere pa je tako rasprava bila prilično živa i potrajala je neko vrijeme. Svako sam malo dizao glavu da vidim Caroline na plesnom podiju. Tu i tamo ona i Brenda dolazile su do stola po još malo vina. »OK?« doviknuo bih joj ili je pitao usnama preko Grahamova ramena. »Ne zanemarujem vas?« Kimnula bi glavom i nasmiješila mi se: »Ne budite smiješni.« »Zbilja mislite da je Caroline dobro?« pitao sam Anne kad je večer uznapredovala. »Imam osjećaj da sam je nekako zanemario.« Sijevnula je pogledom prema svom mužu i rekla nešto što nisam sasvim razumio zbog glazbe, nešto kao: »Joj, naviknuli smo mi na to!« ili čak: »Naviknut će se na to!« - nešto, u svakom slučaju, zbog čega sam imao dojam da me nije bila razumjela. Ali kako je na mom licu vidjela da sam zbunjen, dodala je smijući se: »Brenda pazi na nju, ne brinite se. Dobro je.« A onda, negdje oko pola dvanaest, netko se domogao mikrofona i najavio Paula Jonesa pa je nastupila opća seoba prema plesnom podiju, a i Graham i ja bili smo prisiljeni priključiti se.

Automatski sam opet pogledao prema Caroline i vidio da je uvučena u ženski krug na drugoj strani dvorane i poslije toga je nisam gubio iz vida s nadom da će nam se pogledi sresti u prekidima glazbe. No, pri svakoj promjeni pojurili bismo jedno prema drugom, ali smo bili nemoćni kad bi nas odvuklo u suprotnom smjeru. Ženski krug, pun sestara, bio je veći od muškog: vidio sam je kako se smiješi i kako se zamalo spotaknula o petu neke djevojke, a jednom je, u munjevitu prolazu mimo mene, napravila grimasu: »Ovo je ubojstvo«, mislim da je doviknula. Nesputana joj je kosa pala naprijed i tamnijim joj se vrhovima slijepila po usnama i licu sjajnom od znoja. Na koncu je završila dva-tri mjesta lijevo od mene, a ja sam se pristojno, ali odlučno progurao do nje da je preuzmem - no uz nju se pribio golem, mokar čovjek žestoka izgleda kojeg sam prepoznao kao Jima Seeleyja.

Imao je, mislim, pravo da joj bude partner u ringu, ali ona mi je uputila uznemiren, smiješan pogled kad ju je privukao u zagrljaj te je potom odveo u fokstrot i nabio joj bradu kraj uha.

Ja sam taj broj otplesao s jednom mladom sestrom, a kad je to završilo i kad su se krugovi oblikovali malo grublje nego prije, napustio sam plesni podij. Otišao sam na šank po punč, pa se izvukao iz najgušće gomile da promatram plesače. Caroline se, kako sam vidio, riješila Seeleyja i našla manje nametljivog partnera, mladića s rožnatim naočalama. Sam je Seeley, kao i ja, odustao od plesa na račun šanka. Tresnuo je punč na stol pa izvadio cigarete i upaljač - i uto me primijetio, pa mi je prišao i ponudio cigaretama. »Faraday, u ovakvim noćima osjećam svoje godine«, rekao je kad smo pripalili cigarete. »Ne izgledaju vam ove proklete sestre premlado? Kunem se, ima jedna mala s kojom sam ranije plesao, izgledala je jedva nešto starija od moje dvanaestogodišnje kćerke. To je u redu za prljavog perverznjaka...«, tu je spomenuo ime jednog starijeg kirurga koji je bio u središtu manjeg skandala prije koju godinu. »Ali kad plešem s djevojkom i pitam je kako joj se sviđa naš kraj, a ona mi kaže da je podsjeća na mjesto u koje je evakuirana 1940., ovaj, s tim je teško ostvariti romansu. A od sveg tog tabananja ukrug meni je draži staromodni valcer.

A pretpostavljam da će za koji čas provaliti rumba. E, tu neka nam Bog pomogne.«

Izvadio je rupčić i potapkao se njime po čelu, pa ga zavukao pod ovratnik i ukrug obrisao vrat. Vrat mu je bio zajapuren, a leptirka razvezana. Negdje je izgubio onu orhideju, kako primijetih, dok mu je u zapučku ostala samo mesnata zelena stapka, kojoj kao da je na vrhu stajala kap mlijeka. Potpaljen pićem i tjelesnom aktivnošću zračio je kao grijalica, tako da je bilo nemoguće stajati kraj njega u toj pregrijanoj prostoriji, a ne poželjeti otići. No, kako sam prihvatio njegovu cigaretu, mislio sam da je pošteno da mu pravim društvo još koju minutu, a onda su nam pogledi prirodno otplovili na plesni podij pa smo obojica zašutjeli i gledali parove kako cupkaju.

Isprva nisam vidio Caroline i pomislio sam da je možda otišla s podija. Ali, plesala je, i dalje, s mladićem s naočalama i čim sam je zapazio, više nisam s nje skidao pogled. Paul Jones je završio, ovaj je ples bio mnogo mirniji i zavladao je opći ugođaj smirivanja razdraganosti pa je i Caroline, kao i svi drugi, bila znojna, kosa joj je bila nesređena, cipele i čarape pune tragova krede, a vrat i ruke još uvijek crveni i sjajni. Ta joj je pojačana boja pristajala, pomislio sam.

Kako joj je haljina bila tako nerazmetljiva, a držanje tako jednostavno, izgledala je veoma mlado -kao da joj je skupa s krvlju zbog kretanja i smijeha na površinu izbila i mladost.

Promatrao sam je cijeli taj ples i početkom idućeg, a kad je Seeley progovorio, shvatio sam da ju je i on bio promatrao.

Reče: »Caroline Ayres dobro izgleda.« Odmaknuo sam se korak od njega i za najbližim stolom ugasio cigaretu. Vratio sam se i rekao: »Jest, zaista.« »Dobro pleše, ta djevojka. Zna da ima kukove i što će s njima. Većina Engleskinja pleše iz stopala.« Po tonu glasa i izrazu na licu djelovao je zamišljenije. »Pretpostavljam da ste je vidjeli na konju. U tome definitivno ima nečega. Šteta što joj izgled ne odgovara tome. Svejedno...«, povukao je posljednji dim cigarete, »ne bih dopustio da vas to odbije.« Na trenutak sam pomislio da sam ga krivo čuo. A onda sam po njegovu licu vidio da nisam.

I on je vidio moje lice. Naškubio je usne da usmjeri pramen dima, ali se nasmijao pa se pramen raspršio. »Joj, dajte! Nije nikakva tajna, koliko vremena provodite s tom obitelji? Nadam se da vam ne smeta, ali u našem je kraju cijela mala debata o tome na koju ste od tih dviju žena bacili oko - na kćer ili na majku.« Govorio je kao da je cijela ta stvar veličanstvena šala — kao da me veselo bodri za neku ambicioznu vragoliju, kao kad uzoran srednjoškolac nađe hrabrosti da zaviri kroz prozor svoje razrednice.

Rekoh mu hladno: »Imate strašnu zabavu.« Ali on se opet nasmijao. »Nemojte to tako shvaćati! Pa znate kakav je seoski život.

Zamalo kao bolnički. Svi smo prokleti zatvorenici, moramo se zabaviti gdje je god to moguće.

Osobno, ne znam zbog čega oklijevate. Gospođa Ayres u svoje je vrijeme bila lijepa žena, uvjeravam vas. Ali da sam na vašem mjestu, ja bih navalio na Caroline - čisto, znate, na osnovi toga što je pred njom još toliko godina.« Njegove riječi, dok ih se sada sjećam, pogađaju me takvom uvredom da sam zapanjen kad pomislim da sam samo stajao, pustio mu da ih izrekne i buljio u ono njegovo crveno, zajapureno pijano lice, a da mi nije došlo da ga udarim. No, u tom me trenutku najviše začudio taj dašak osornosti. Osjećao sam da pravi od mene magarca i činilo mi se da bi mu, da ga udarim, samo dao zadovoljštinu da sam, u korijenu, upravo ono što je o meni i mislio — nekakva seljačka budaletina. Samo sam napeto stajao ništa ne govoreći i samo ga htio ušutkati, ali nisam znao kako. Vidio je da sam zbunjen pa me podbo. »Dao sam vam misliti, je li? Starino, napravite večeras taj potez«, pokazao je prema

prostoru za ples, »prije nego što onaj tupko s rožnatim očalama iskoristi priliku, pa on izvede taj potez. Na kraju krajeva, pred vama je duga vožnja kroz mrak natrag na Hundreds.« Napokon sam se probudio. »Mislim da vidim vašu ženu«, rekao sam i kimnuo glavom preko njegova ramena prema gomili.

Zatreptao je i okrenuo se, a ja se odmaknuh od njega i zaputih nespretnim, isprekidanim putom oko stolova i stolica. Išao sam prema vratima s namjerom da ostanem nekoliko minuta na svježem noćnom zraku. Ali putom sam prolazio blizu stola za kojim sam sjedio s Grahamovima i par iz Stratforda je, vidjevši me s tako upiljenim pogledom, prirodno pomislio da ne mogu naći put do svog mjesta pa su me stali dozivati. Toliko im je bilo drago što sam se vratio - žena je hodala sa štapom i nije mogla plesati - da nisam imao srca nastaviti, nego sam im se pridružio za stolom i do kraja večeri ostao s njima u razgovoru. O čemu smo razgovarali, nemam pojma.

Ono što je Seeley rekao toliko me uzdrmalo da nikako nisam uspijevao srediti vlastite osjećaje. Činjenica da sam doveo Caroline onamo bez ikakve primisli o tome kako će stvari izgledati odjednom se doimala nevjerojatnom. Vjerojatno sam se toliko priviknuo na to da s njom provodim vrijeme u izolaciji na Hundredsu i ako sam jednom ili dvaput imao neki nalet osjećaja prema njoj - mislim, to su one neke stvari koje se dogode između muškaraca i žena zbog puke blizine, kao kad se šibice protrljaju u prepunoj kutiji. Pomisao na to da su nas sve to vrijeme ljudi gledali i spekulirali — i trljali ruke... Na neki me način to natjeralo da se osjećam kao luda, da se osjećam kao da sam izložen. Dijelom sam bio uznemiren i, nažalost, jednostavno zbunjen, što je temeljno muško opiranje tome da mu se ime romantično povezuje s imenom općepoznate ružne djevojke. Dijelom sam bio i postiđen kad sam otkrio da se tako osjećam. Proturječan dio, pak, bio je ponos: za kog vraga i ne bih — pitao sam sam sebe — pozvao Caroline Ayres na zabavu ako to hoću? Za kog vraga ne bih plesao sa zemljoposjednikovom kćeri ako zemljoposjednikova kći želi plesati sa mnom?

Mješavina svega toga pretvorila se u nekakvu nervoznu posesivnost prema samoj Caroline, koja me zaskočila niotkud. Prisjetio sam se smješka na Seeleyjevu licu dok ju je promatrao kako se kreće plesnim podijem. Zna da ima kukove i što će s njima. Pretpostavljam da ste je vidjeli na konju. Trebao sam ga zviznuti kad je bila zgoda, bijesno sam pomislio. Sada bih ga zasigurno mlatnuo kad bi mi prišao i rekao to isto. Čak sam se i ogledao po dvorani s ludom mišlju da krenem za njim... Nisam ga vidio. Nije plesao, nego je stajao i promatrao. Ali nisam vidio ni Caroline, a ni momka s rožnatim okvirima. To mi je počelo smetati. I dalje sam pristojno čavrljao s parom iz Stratforda, i dalje sam s njima dijelio cigarete i vino. Ali dok smo razgovarali, sigurno sam strijeljao očima. Ples mi je sada djelovao besmisleno, sami plesači kao lamatavi luđaci. Želio sam samo jedno, i to da se Caroline pojavi iz te zajapurene uzbibane gomile, da je ogrnem kaputom i da je povezem kući.

Napokon, negdje poslije jedan, kad je glazba prestala i kad su se popalila svjetla, pojavila se za stolom. Došla je s Brendom, a obje su još bile zadihane od plesa te umrljane oko očiju i usta. Stala je na metar dalje od mene, zijevala i potezala pojas da ga oslobodi od mokre kože pod haljinom, čime je pokazala rub grudnjaka pod pazuhom, mišićavom plitkom sjenom s tek naraslim finim dlačicama blago posutim talkom. I premda sam čeznuo za time da se vrati, kad me pogledala i osmjehnula se, neobjašnjivo sam osjetio žalac nečega što je bilo gotovo gnjev i okrenuo se od nje. Rekao sam joj, prilično kruto, da bih otišao po naše stvari u garderobu, a ona i Brenda su otišle u ženski toalet. Kad su se vratile, i dalje zijevajući, laknulo mi je kad sam vidio da je sredila kosu i na lice vratila urednu konvencionalnu masku ružem i puderom. »Bože, kako sam grozno izgledala!« rekla je dok sam joj pomagao da obuče kaput.

Ogledala se po dvorani pa digla pogled gore na stropne grede sa zastavicama koje su se otkrivale u svojim izblijedjelim bojama. »Pomalo mi se sviđa ovo mjesto. Zar nije strašno kako sjaj odlazi

čim se upale svjetla? Svejedno, bilo bi mi drago da ne moramo ići... U toaletu je plakala neka djevojka. Pretpostavljam da joj je neka doktorska životinja slomila srce.« Nisam je pogledao i samo sam glavom pokazao na njezin kaput koji još nije bila zakopčala. »Morate se zakopčati. Vani će biti studeno. Zar niste ponijeli šal?« »Zaboravila sam.« »Onda, molim vas, sklopite revere.« Jednom je rukom skupila kaput, a drugom uzela mene pod ruku. Izvela je to lako, a ja sam poželio da to uopće nije napravila. Stajali smo i pozdravljali se s Grahamovima, parom iz Stratforda i njihovom plavušom, iskusnom Brendom, a mene je bilo silno stid jer sam u njihovim očima vidio radost i mislio sam da su, dok smo odlazili, mislili da idemo — kako je Seeley rekao - u »dugu vožnju kroz mrak natrag na Hundreds«. A onda sam se sjetio čudnovate stvari koju je kroz smijeh rekla Anne Graham kad sam je pitao za Caroline: da će se naviknuti na to da bude zanemarena, kao da će uskoro biti liječnikova žena... To me još više posramilo. Kad smo rekli 'laku noć' i zaputili se kroz dvoranu, našao sam način da Caroline vodim ispred sebe tako da se nismo držali za ruke.

Vani na parkiralištu bilo je tako ledeno da je hladnoća smjesta počela prodirati u nas, pa me ponovno uzela za ruku. »Upozorio sam vas da je studeno«, rekao sam joj. »Bolje to nego da slomim nogu«, odgovorila je. »Znate da imam visoke pete. Joj, upomoć! Posrnula je i nasmijala se, pa me ščepala objema rukama da mi bude što bliže.

Ta me gesta uzdrmala. Popila je onu rakiju početkom večeri, a poslije toga dvije-tri čaše vina i bilo mi je drago vidjeti - kako sam mislio u tom trenutku - što je malo popustila kočnice.

Za vrijeme ta dva-tri plesa bila je iskreno opuštena i pripita u mojim rukama, ali sada je izgledalo da sva ta njezina opijenost ima nešto pomalo usiljeno. Opet je rekla: »Jao, šteta što moramo ići!« Kao da je od te noći željela više nego što joj je do tog trenutka dala, pa je širila i pojačavala svoje nalete na nju i naprezala se da to od nje naplati. Prije nego što smo stigli do auta još se jednom spotaknula, ili se pretvarala da se spotaknula, a kad je ušla i ogrnula se dekom preko ramena, počela je neobuzdano drhtati, dok su joj zubi cvokotali kao kockice u čaši. Kako mi auto nije imao grijač, donio sam bocu vrele vode i termofor pa sam ga napunio i dao joj ga, a ona ga je sa zahvalnošću strpala pod kaput. Ali kad sam pokrenuo motor, spustila je prozor i premda je i dalje drhtala, gurnula je glavu van.

Rekoh: »Ma što to, zaboga, radite?« »Gledam zvijezde. Prilično se sjaje.« »Pa zar ne možete gledati kroz spušten prozor? Prehladit ćete se.« Nasmijala se. »Zvučite kao da ste doktor.« »A vi«, rekao sam joj i uhvatio je za rukav i uvukao je unutra, »zvučite kao luda djevojčica, premda znam da to niste. A sada sjednite uspravno i zatvorite prozor.« Učinila je kako sam joj rekao, odjednom krotka, možda je osjetila prijekor zbog prizvuka razdraženosti u mom glasu, koji ju je možda zbunio. Zbunilo je i mene, jer bila je činjenica da nije napravila ništa čime bi to zaslužila. Za to su bili krivi Seeley i njegove prljave misli, pa sam ih otjerao.

Bez riječi smo se odvezli s bolničkog parkirališta gdje je bila živahna vreva, ali domalo smo se oslobodili tuljenja sirena, klicanja i dozivanja, zvonjave bicikla i zašli na tiše ceste.

Caroline je sjedila sva ušuškana u pokrivače i malo-pomalo zagrijala se. Osjetio sam da su joj se dugi udovi počeli opuštati. Kao odgovor na to i moje se raspoloženje smekšalo. »Bolje?« upitao sam je.

»Jesam, hvala«, odgovorila je.

U tom smo trenutku već odmaknuli od rubova Leamingtona i prešli na neosvijetljene seoske ceste. Tu je tlo bilo zamrznuto, ceste i živice bijele i svjetlucave i činilo se kao da se razdvajaju pred našim svjetlima u pjenu i vraćaju u mrak kao voda koju je uzburkao pramac broda. Caroline je neko vrijeme zurila kroza staklo, a onda protrljala oči. »Cesta me hipnotizira. Vama ne smeta?« Rekoh: »Naviknuo sam na to.« Kao da ju je to pogodilo. »Da«, rekla je i pogledala me, »naravno da jeste. Vožnja po noći. Kako negdje ljudi osluškuju vaš auto i izviruju da vide vaša svjetla. I kako su negdje sretni kad stignete. Kad bismo sada jurili nekome tko je u krevetu, kako bi teško ljudi čeznuli za nama.

Nikada prije nisam mislila o tome. Plaši li vas to?« Uzeo sam mjenjač da promijenim brzinu. »Zašto bi me plašilo?« »Pa valjda zbog odgovornosti.« Rekoh: »Već sam vam rekao, ja sam nitko. Ljudi me uglavnom ne vide. Oni vide 'doktora'. Vide torbu. Otac mi je kupio lijepu novu kožnu torbu kad sam položio kvalifikacije.

GUI ju je pogledao i rekao da s takvom torbom neću daleko dospjeti jer mi nitko ne bi vjerovao.

Dao mi je svoju istrošenu torbu. Služim se njome godinama!« »Još uvijek?« rekla je nakon male stanke kao da me nije bila slušala. »Kako vas negdje ti ljudi gledaju, čekaju, žele. Možda vam se to sviđa. Je li tako?« Kratko sam je pogledao kroz mrak. »Što je li tako?« »Sviđa li vam se to da uvijek postoji netko tko čezne za vama u noći?« Nisam joj dao nikakav odgovor. Čini se da ga nije ni tražila. Više nego ikad imao sam osjećaj da u nje ima nešto lažno, kao da je igrala na mračnu, izmještenu prisnost automobila da bi iskušala novu osobnost — Brendinu osobnost možda. Na trenutak je šutjela, a onda počela pjevušiti. Bila je to jedna od pjesama na koje je bila plesala s onim mladićem s naočalama, a kad sam to shvatio, raspoloženje mi se ponovno smračilo. Uzela je svoju večernju torbicu i počela kopati po njoj. »Ima li vaš automobil ono nešto kao upaljač?« pitala me vadeći kutiju cigareta. Prešla je blijedom rukom preko kokpita, a onda je povukla. »Nema veze. Ionako tu negdje imam šibice. Da upalim jednu vama?« Rekoh: »Mogu sam zapaliti ako mi jednu dodate.« »Joj, dajte da vam ja zapalim. Da bude kao u filmovima.« Začulo se kresanje šibice, pa je sijevnuo plamen, a ja sam krajem oka vidio kako su joj lice i ruke oživjeli u mraku. U ustima je imala dvije cigarete i obje ih je upalila, a onda uzela jednu s usana, pružila ruku i stavila je meni na usta. Malčice me uznemirio iznenadan dodir njezinih hladnih prstiju — kao i suhi okus cigarete na kojoj je ostalo malčice crvenila za usne — pa sam je istog trena izvadio i spustio ruku s njom na upravljač.

Neko smo vrijeme pušili šuteći. Primaknula je lice prozoru i počela povlačiti crte i krugove na mjestima na kojima je njezin dah zamaglio staklo. A onda je iznenada rekla: »Ona djevojka, Brenda, ona što sam je večeras srela: znate, ne sviđa mi se baš.« Rekoh: »Ne sviđa vam se? Ne bih bio rekao. Pozdravile ste se kao sestre koje su se davno izgubile.« »Ali, to vam žene tako rade.« »Da. Često sam pomišljao da je sigurno zamorno biti žena.« »I jest, ako to obavljate kako treba. Zbog toga ja to radim rijetko. Znate li kako smo se upoznale?« »Vi i Brenda? Pretpostavljam na VVrensu.« »Ne, još prije. Oko mjesec i pol dana bile smo u vatrogasnoj brigadi. Ni u čemu nismo

bile slične, ali smo, mislim, progovorile iz puke dosade. Viđala se s nekim dečkom - mislim, spavala je s njim - i upravo je saznala da je zatrudnjela. Htjela se toga riješiti pa je tražila neku djevojku koja bi išla s njom u ljekarnu da kupi neku stvar. A ja rekoh - ja ću. Otišle smo u Birmingham gdje nas nitko ne poznaje. Čovjek je bio užasan: ukočen, zajedljiv i uspaljen, baš kako biste i očekivali. Nikad ne mogu odlučiti je li uvjerljivije kad ljudi ispadnu baš onakvi kakvi i očekujete da budu ili su potuljeni... Kako bilo, stvar je djelovala.« Ponosno sam uzeo mjenjač i rekao: »Zapravo sumnjam da jest. Takve stvari jedva da ikad djeluju.« »Ne?« rekla je Caroline iznenađeno. »Znači, bila je slučajnost?« »Puka slučajnost.« »Sreća, znači, za Brendu. I nakon svega toga. Ali Brenda i jest osoba koja ima sreće — dobre ili loše. Ima takvih ljudi, zar ne?« Povukla je dim. »Raspitivala se za vas.« »Molim? Tko?« »Brenda. Mislila je da ste možda moj svekar. A kad sam joj rekla da niste, stisnula je oči na strašan način i rekla: 'Onda je cukar!' Njezina pamet tako radi.« Isuse!- pomislio sam. Izgleda da svačija pamet tako radi, a meni se učinilo da je sve to bila odlična šala. Rekoh: »Nadam se da ste je brzo ispravili.« Nije odgovorila. I dalje je povlačila crte po prozoru. »Pa jeste li?« »Joj, pustila sam joj malo da to misli - samo malo, neka se malo muči. Sigurno se sjetila onih dana u Birminghamu. Rekla je da je u liječnika najbolje to što se čovjek nikada ne mora bojati da će »krivo stati«. Rekla sam joj: »Draga moja, ne moraš mi govoriti. Ja sam iščašila zglob četiri puta. Doktor je bio janješce!« Povukla je još jedan dim, a onda bezizražajno rekla: »A nisam zapravo. Rekla sam joj istinu - da ste obiteljski prijatelj, da ste ljubazni što ste me doveli na ples kao gošću. Mislim da je o svemu imala gore mišljenje nego ja.« »Zvuči kao da je krajnje neugodna mlada žena.« Nasmijala se. »Kako ste ukočeni! Većina mladih žena tako govori -mislim, drugim ženama. Rekla sam vam. Nikad mi se nije osobito sviđala. Zaboga, noge su mi odumrle.« Na trenutak se uzvrpoljila i tražila način da se zagrije. Shvatio sam da izuva cipele: ubrzo je savila noge, zavukla skute haljine i kaputa ispod koljena, pa se okrenula na bok prema meni, a noge u čarapama stavila je preko malog razmaka između njezina sjedala i mog. Pružila je ruke naprijed, u jednoj je držala dopola popušenu cigaretu, uhvatila se za nožne prste i počela ih trljati.

Nastavila je tako koju minutu, a onda se napokon riješila cigarete i stavila je u pepeljaru na kokpitu. Potom je huktala u dlanove, pa ih mirno položila na listove. Poslije toga je ušutjela, sagnula glavu i činilo se da je zaspala. Ili se možda samo pretvarala da spava. Na jednom zavoju na cesti osjetio sam da je auto naišao na ledenu površinu te malko proklizao. Morao sam blago pritisnuti kočnicu i usporiti gotovo do mirovanja, što bi je sigurno probudilo da je prirodno drijemala, ali nije se pomaknula. Malo poslije zaustavio sam na jednom križanju i okrenuo se da je pogledam. Oči su joj bile zatvorene, a u mraku, u onoj tamnoj haljini i kaputu djelovala je kao spoj uglatih dijelova: kvadratično lice s teškim obrvama, pun crveni romb usta, grlo joj je bilo golo, listovi mišićavi, ruke duge i blijede.

Kad je otvorila oči, dijelovi su se pomaknuli. Gledala me u oči, a njezine su blago svjetlucale i odražavale iskrice sa smrznute ceste. Progovorila je, a onaj blagi prizvuk drskosti što ga je imala u glasu nestao je i zazvučao je ravno, gotovo nesretno. Rekla je: »Prvi put kad ste me vozili u ovom autu, jeli smo kupine. Sjećate se?« Ubacio sam auto u brzinu i krenuo. »Naravno da se sjećam.«

I dalje sam na licu osjećao njezin pogled. Onda se okrenula k svom prozoru i zagledala se van. »Gdje smo sada?« »Na cesti za Hundreds.« »Već tako blizu?« »Sigurno ste umorni.« »Nisam. Uopće.« »Nakon sveg onog plesa, svih onih mladića?« »Ples me razbudio«, rekla je istim onim stišanim glasom kao i prije, »premda je istina da su me dva-tri mladića zamalo uspavala.« Zaustio sam da joj nešto kažem, ali sam zatvorio usta. A onda sam svejedno rekao: »A momak s naočalama?« Okrenula se prema meni, znatiželjno. »Primijetili ste ga, očito. On je bio najgori. Alan ili Alec, tako nešto, mislim. Rekao je da radi u bolničkom laboratoriju i trudio se da to zvuči kao nešto strašno tehnički i važno, ali ne mislim da je takav. Živi 'u gradu' s 'mamom i tatom'.

Toliko sam saznala. Zapravo nije mogao razgovarati dok je plesao. A nije baš ni bio neki plesač.« Opet je spustila glavu tako da je obrazom dodirnula naslon sjedala, a ja sam sebe uhvatio da se ponovno borim s pomiješanim osjećajima. Rekoh s blagom gorčinom: »Jadni mali Alan ili Alec.« Ali nije primijetila promjenu u mom glasu. Spustila je glavu na vrat pa joj je glas, kad je tako progovorila, bio nejasan. Rekla je: »Mislim da zapravo nisam uživala ni u kojem plesu koliko sam uživala u onima s vama, na početku.« Nisam odgovorio. Pošutjela je pa nastavila. »Da barem imamo još malo one rakije! Da nemate pljosku ili nešto u autu?« Pružila je ruku i otvorila pregradak na kokpitu i počela pipati unutra — po papirima, francuskim ključevima i praznim kutijama za cigarete.

Rekoh joj: »Molim vas, nemojte to raditi.« »Zašto? Imate tajne? Ionako unutra nema ničega.« Lupnula je poklopcem pa se okrenula da pogleda na stražnje sjedalo. Iz kaputa joj je ispala boca s vrelom vodom i zakotrljala se po podu automobila. Ponovno je živnula. »Zar nemate ništa u torbi?« »Ne budite smiješni!« »Mora biti nešto.« »Možete dobiti malo etilnog klorida ako hoćete.« »To bi me uspavalo, zar ne? A ne želim spavati. Onda sam mogla ostati i na Hundredsu.

Bože, kako ne želim natrag na Hundreds! Odvedite me nekamo, molim vas!« Vrpoljila se kao dijete. Bilo zbog toga ili naprosto zbog poskakivanja auta, noga joj je prešla preko razmaka između naših sjedala dok nisam osjetio neznatan, ali izravan pokret njezinih nožnih prstiju na svom bedru.

Rekoh s nelagodom: »Caroline, majka će vas čekati.« »Ali, mamu nije briga. Ona će otići spavati i ostaviti Betty da čeka. Osim toga, znaju da sam s vama. Otmjena pratnja i te stvari. Nije važno koliko ćemo kasno doći.« Pogledao sam je. »Niste ozbiljni! Već je prošlo dva. Imam ordinaciju u devet.« »Možemo zaustaviti auto i malo se prošetati.« »Imate cipele za ples!« »Jednostavno ne želim kući! Zar se ne možemo nekamo odvesti, sjediti i pušiti?« »Kamo da se odvezemo?« »Vozite bilo kamo. Vi sigurno znate neko mjesto.« »Ne budite smiješni«, ponovno joj rekoh.

Ali, rekao sam to prilično slabo. Jer, usprkos sebi - kao da je ta slika čekala točno ispod

površine moje svijesti i sada je na njezine riječi naglo iskočila - usprkos sebi samome, pomislio sam na mjesto na koje sam ponekad odlazio autom: mračno jezero obrubljeno rogozom. Imao sam predodžbu glatke vode u kojoj se odražavaju zvijezde, srebrnaste trave koja pršti pod nogama, mira i tišine tog mjesta. Skretanje je bilo koji kilometar dalje.

Vjerojatno je osjetila neku promjenu. Prestala se kretati i udubila se u neku tešku šutnju.

Cesta se penjala, a onda zakretala i ponirala, još minutu i prilazili smo skretanju na puteljak.

Zaista nisam znao do posljednjeg trenutka hoću li moći skrenuti ili ne. Onda sam naglo usporio, pritisnuo kvačilo i munjevito promijenio brzinu. Kraj mene je Caroline pružila ruku ka kokpitu, da se pridrži pri zaokretu. Ni ona to nije očekivala. Od gibanja auta noge su joj kliznule još više naprijed, pa sam ih na trenutak osjetio točno ispod svog bedra, čvrste kao u nekog stvorenja koje kopa jame. Onda smo krenuli mirnije pa ih je povukla, a sjedalo joj je zaškripalo i nakosilo se jer se petama oduprla da joj noge ne kliznu dalje.

Je li doista i mislila da ćemo sjediti i pušiti? Jesam li ja, zamišljajući to mjesto, nekako zaboravio da je već bilo prošlo dva ujutro? Kad su se ugasila svjetla nakon što sam isključio motor, jezero se nije moglo vidjeti, kao ni trava, a ni rogoz. Mogli smo biti bilo gdje, mogli smo ne biti nigdje. Samo je tišina bila kakvu sam je zamišljao: tišina tako duboka da je, činilo se, pojačavala svaki šum koji ju je narušavao tako da sam prirodno bio svjestan kretanja Carolineina daha, skupljanja i opuštanja dok je gutala, odljepljivanja jezika od nepca kad je otvorila usta.

Minutu, a možda i dulje, sjedili smo bez ijednog pokreta — ja s rukama na upravljaču, a ona s jednom rukom na kokpitu, kao da se i dalje drži da ne padne. Onda sam se okrenuo i pogledao je.

Bilo je odveć mračno da je valjano razaznam, ali sam dovoljno živo mogao zamisliti njezino lice i njegovu ne baš lijepu kombinaciju snažnih obiteljskih crta. Ponovno sam čuo Seeleyjeve riječi: U tome definitivno ima nečega... Oh, već sam to bio osjetio. Mislim da sam to osjetio već prvi put kad sam je sreo i gledao je kako provlači gole nožne prste kroz krzno na Gypovu trbuhu, i osjetio sam to stotinama puta kad bih ugledao blijesak njezinih bedara, nebreknuće njezinih grudi, lako i čvrsto kretanje njezinih udova. Ali - bilo me to sram priznati, kao što se stidim i sada kad se toga sjetim - taj je osjećaj pokrenuo u meni nešto drugo, neku mračnu struju nelagode, gotovo odvratnost. Nije u pitanju bila razlika u našim godinama. Mislim da o tome nisam ni razmišljao. Kao da me ono što me privlačilo istodobno i odbijalo. Kao da sam je želio protiv svoje volje... Opet sam se sjetio Seeleyja. Ništa od ovoga, znam, njemu ne bi imalo smisla.

Seeley bi je poljubio i neka vrag nosi sve. Zamišljao sam taj poljubac mnogo puta. Hladnoću njezinih usana i iznenađujuću vrelinu onkraj njih. Mrak, draškanje vlažnoga ruba, pokrete, okuse.

Seeley bi to učinio.

Ali ja nisam Seeley. Davno je bilo kad sam poljubio djevojku ili ženu, zapravo godine su prošle kako nisam držao ženu u rukama, osim u površnoj strasti. Osjetio sam kratak napad panike. Što ako sam ispao iz štosa? A kraj mene je Caroline, vjerojatno jednako nesigurna kao i ja, ali mlada, živa, napeta, očekuje... Napokon sam maknuo ruku s upravljača i, kao za pokus, stavio joj je na nogu. Prsti su joj se pomaknuli kao da ih je pecnulo, ali nije bilo drugog odgovora. Zadržao sam ruku još nekih šest ili sedam otkucaja srca, a onda je polako pomaknuo — samo sam pomaknuo prste po finoj površini njezinih čarapa, uz luk njezina stopala pa do izbočene kosti gležnja, pa u udubinu iznad pete. Kako je i dalje bila potpuno mirna, nastavio sam rukom dalje dok nisam stigao do blago tople, blago vlažne udubine između lista i donjeg dijela bedra. Onda sam se okrenuo i nagnuo prema njoj i drugom rukom pokušao uhvatiti rame i okrenuti joj lice prema sebi. Ali onako u mraku rukom sam dohvatio rever njezina kaputa. Palac mi je skliznuo s unutarnje strane i dotaknuo nabreklinu njezine dojke. Mislio sam da je ustuknula ili zadrhtala kad joj je prst blago prešao preko haljine. Ponovno sam čuo kako joj se jezik miče u ustima, kako joj se usne razdvajaju i kako udiše.

Na haljini su joj bila tri biserna gumba. Nespretno sam ih raskopčao. Ispod je nosila kombine s ukrasom od meke čipke. Ispod toga je imala grudnjak, čvrst, jednostavan, s mnogo elastike, stvar koju sam mnogo puta vidio na pacijenticama poslije rata pa mi je na trenutak, kad sam se sjetio tih neerotičnih prizora iz ordinacije, kolebljiva žudnja gotovo sasvim nestala. Ali onda se pokrenula ili je udahnula: grud joj se podigla i sjela mi u ruku i postao sam svjestan, ovaj put ne čvrsto krojene košarice grudnjaka, nego tople, pune puti u njoj s tvrdim vrškom - tvrdim, učinilo mi se čak kao vrh njezina vitkog prsta. To je na neki način dodalo naboj koji je nedostajao mojoj žudnji, pa sam se još više nagnuo prema njoj, tako da mi je šešir pao s glave. Jedna mi je njezina noga prikliještila lijevu ruku, pa sam je odmaknuo i povukao iza sebe. Druga mi je noga pala u krilo, teška i topla. Prislonio sam joj lice na grud, a onda sam valjda posegnuo za njezinim usnama. Krenuo sam nespretno po njoj — u želji da je poljubim. Ali odgurnula me i bradom mi pritisnula glavu. Premjestila je noge - pomaknula ih dalje — a meni je trebalo nekoliko trenutaka da shvatim da ih je pokušavala privući. »Žao mi je«, rekla je, a pokreti su joj postali snažniji. »Žao mi je. Ne... ne mogu.« Opet sam je, mislim, shvatio malo prekasno ili je to možda bilo to: kad sam došao dotle s njom, ustanovio sam da sam očajnički htio stvar dotjerati do kraja. Spustio sam ruke i uhvatio je za kukove. Izmigoljila mi se silinom koja me iznenadila. Na trenutak smo se zbilja hrvali. Onda je povukla koljena i ne gledajući me ritnula. Zahvatila me petom po vilici i pao sam unazad.

Mislim da me taj udarac na trenutak zapanjio. Bio sam svjestan potresanja sjedala: nisam je vidio, ali sam shvatio da je spustila noge i da poravnava haljinu i zakopčava je — a sve je to izvodila ubrzanim, grozničavim pokretima, kao da ju je uhvatila panika. A onda je pričvrstila deku oko sebe pa se okrenula i odmaknula od mene, odvukla se što je dalje mogla u tom uskom autu, pa naslonila čelo na staklo. Poslije toga ostala je užasno nepokretna. Nisam znao što da učinim. Nesigurno sam pružio ruku i samo je dotaknuo. Prvo je ustuknula, a onda mi dopustila da je pomilujem - a možda se to bila pomaknula deka ili kožno sjedalo — ostala je kao mrtva na moj dodir.

Rekoh potuljen: »Za Boga miloga! Mislio sam da to želite.« Odgovorila je, nakon stanke: »I ja.« Rekla je samo to. Tako sam zbunjen, snužden povukao ruku i vratio šešir na glavu.

Prozori u autu kao da su se sablasno našalili i zamaglili se. Spustio sam svoj s nadom da ću time učiniti nešto da ublažim atmosferu intime i omaške. Noćni je zrak nahrupio kao plima ledene vode i nakon nekoliko časaka osjetio sam da je počela drhtati. Rekoh: »Caroline, da vas odvezem kući?« Nije odgovarala, a ja sam upalio motor - zvuk je u onoj tišini bio brutalan — i polako okrenuo auto.

Promeškoljila se kad smo se vratili na put za Hundreds i počeli se voziti pokraj zida parka. Uspravila se kako valja kad smo se dovezli do vrata, sredila kosu, obula cipele, ali me nije gledala. Izišao sam da otvorim vrata pa se vratio u auto, a ona je već skinula deku s ramena i sjela uspravno i spremno. Vozio sam smrznutim prilazom i pazio da ne stružem po šljunku. Prozori su bili u mraku i kad sam ugasio motor, učinilo se kao da je to veliko zdanje prišlo nekako bliže i nekako se nemoguće natkrililo i zaklonilo gusto zvjezdano nebo.

Uhvatio sam svoja vrata s namjerom da izađem i otvorim njezina, ali me preduhitrila i brzo rekla: »Molim vas, nemojte. Mogu i sama. Ne želim vas zadržavati.« U glasu joj više nije bilo ni traga pijanstva, ni djetinjastosti, a ni nelagode. Zvučala je blago suspregnuto i to je bilo sve. Rekoh: »Dobro, a ja ću ostati sjediti i gledat ću dok sigurno ne uđete.« Ali otresla je glavom. »Ne idem tuda. Otkako nema Roddieja, mama je naredila Betty da zaključava vanjska vrata. Idem na vrtna vrata. Ponijela sam ključ.«

Rekoh da ću u tom slučaju svakako ići s njom, pa smo oboje izišli i tiho i nespretno pošli kraj prozora biblioteke koji su bili zatvoreni kapcima, a onda skrenuli na terasu i prošli do sjeverne strane. Bilo je toliko mračno da smo išli gotovo napamet. Tu i tamo ruke su nam se dodirnule, ali smo se pomno razdvajali, no kako smo hodali naslijepo, opet smo se i sastajali.

U jednom su nam se trenutku ruke srele i zakvačile, ona je povukla prste kao da se opekla, a trznuo sam se i ja jer sam se sjetio onog strašnog hrvanja u autu. Činilo se kao da nas mrak počinje gušiti. Izgledalo je kao da imamo deku preko glave. Kad smo zašli iza sljedećeg ugla, s te su strane zvijezde zaklonili brijestovi. Izvadio sam upaljač pa zaklonio plamen šakama.

Pustila me da je vodim do vrata i već je pripremila ključ.

Kad je otvorila vrata, stala je na prag kao da je odjednom neodlučna. Stube iza nje bile su blago osvijetljene, ali trenutak nakon što sam ugasio svoj plamen, bili smo obnevidjeliji nego u potpunom mraku. Kad su mi se oči priviknule, vidio sam da je licem okrenuta prema meni, ali je spustila pogled. Rekla je, tiho i polako: »Bilo je glupo od mene, ono. Inače, noć je bila sasvim lijepa. Uživala sam kad smo plesali.« Podigla je pogled i možda rekla još što, ne znam. U tom trenutku na stubama se pojavilo pravo svjetlo i ona je brzo rekla: »To Betty silazi po mene. Moram ići.« Nagnula se prema meni, prilično traljavo isprva, a onda, kad je kutom usana pokrila moje, pružila je ruku i nespretno mi okrenula glavu i privukla mi lice. Na najmanji sam trenutak, kad su nam se usne srele, osjetio kako joj je kroz tijelo prošao drhtaj i kako su joj se usne trznule. Čvrsto je zažmirila. Onda se odmaknula od mene.

Ušla je u kuću kao da kroči kroz pukotinu noći i istog je časa pečati za sobom. Čuo sam kako se u bravi okrenuo ključ i kako sve tiše tapka petama po golim kamenim stubama. A nekako, kao da me to što je otišla navelo da je poželim, uopće i tjelesno, više nego što me na to navodila njezina blizina. Prišao sam vratima i stao pred njima, nemoćan, i želio da se vrati. Ali nije se vratila. Šutljiva je kuća bila zatvorena za mene, obrasli je vrt bio tih. Čekao sam minutu, pa još jednu, a onda sam kroz neproničnu tamu polako uzeo napipavati put natrag prema autu. poslije toga nisam je vidio više od tjedna — imao sam odviše posla. I da budem iskren, bio sam zahvalan na tom odgađanju. To mi je dalo priliku, mislio sam, da sredim svoje osjećaje, da se oporavim od svoje zbunjenosti i zabluda te noći, da kažem sebi da se, uostalom, između nas ništa nije dogodilo, da cijelu tu stvar pripišem piću i tami i bezglavim posljedicama plesa. U ponedjeljak sam se vidio s Grahamom i bilo mi je važno spomenuti Carolineino ime i reći mu da je cijelim putom od Leamingtona spavala kao dijete, sve dok nismo stigli do vrata Hundredsa, a potom promijeniti temu razgovora. Kao što sam i prije rekao, ja nisam po prirodi neiskren čovjek.

Nagledao sam se i previše komplikacija u svojih pacijenata koje su nastale zbog laži. No, u ovoj situaciji mislio sam da je najbolje da se potrudim i stavim definitivnu točku na »i« bilo kakvoj spekulaciji koja se odnosi na Caroline i mene. Mislio sam to za Carolineino, kao i za svoje dobro. Nadao sam se i da ću naletjeti na Seeleyja. Silno sam ga namjeravao moliti da učini sve što može da ušutka te glasine što ih je spominjao, koje su namirale da sam romantično zainteresiran za jednu ili obje Ayresovice. A onda sam čak počeo sumnjati da je uopće i bilo ružnih priča. Zar cijela stvar nije mogla biti naprosto pijana cijena psine sa Seeleyjeve strane?

Zaključio sam da jest moguće i kad su nam se putanje presjekle, ples mu nisam spominjao, a nije ni on.

Svejedno, pak, kako je tjedan protjecao u radu, često sam pomišljao na Caroline. Studeno vrijeme postalo je vlažnije, ali znao sam da je kiša rijetko sprečava da izađe u šetnju i dok sam se koristio prečacem kroz park, uhvatio sam sam sebe kako je tražim pogledom. Tražio sam je i na puteljcima oko Lidcotea i bio sam svjestan osjećaja razočaranosti što je ne viđam. A opet, kad se stvorila zgoda da svratim u Hali, nisam je iskoristio... Shvatio sam, gotovo i na vlastito

iznenađenje, da sam bio uzrujan. Nekoliko sam puta uzeo telefon s namjerom da je nazovem, a uvijek sam ga odlagao. Uskoro je to odugovlačenje postalo neprirodno. Sinulo mi je da bi majka mogla početi misliti da je čudno što ne dolazim. To je moglo uroditi time da nenamjerno izazovem sumnju u gospođe Ayres i ta me bojazan prisilila da odem k njima, jer sam pomislio da sam ih zgrozio.

Otišao sam onamo u srijedu poslijepodne, kad sam između dva kućna posjeta imao slobodan sat. Nije bilo nikoga osim Betty, koja je uz upaljen radio veselo glačala pribor za jelo.

Rekla mi je da su Caroline i njezina majka negdje u vrtu, a nakon kratka raspitivanja otkrio sam da su otišle u obilazak travnjaka. Razgledavale su učinke koje su proizvele nedavne teške kiše na već zapuštenim cvjetnjacima. Gospođa Ayres dobro se obukla za vlažno i hladno vrijeme, ali je izgledala mnogo bolje nego kad sam je posljednji put vidio. Primijetila me prije nego ja nju pa mi je pošla u susret preko tratine. Caroline se, kao da se stidi, sagnula do zemlje i čupala izdanke smeđih listova. Ali kad se uspravila, pošla je za majkom, pogledala me i zacrvenjela se, a jedna od prvih stvari što ih je izgovorila bila je: »Onda, jeste li se oporavili od plesa? Mene su prošli tjedan strašno boljele noge. Mama, da si samo vidjela kako smo mučili parket! Bili smo sjajni, zar ne, doktore?« Opet je bila zemljoposjednička kći, ton joj je bio vedar, odlučan i uravnotežen. Rekoh: »Jesmo li?« i na to sam se morao okrenuti jer je nisam bio u stanju gledati i jer sam u tom trenutku osjetio da je u meni nešto naglo prestalo brzati i znao sam što je mislila time reći. Sva moja pomna razmišljanja prethodnih deset dana, shvatio sam, bila su obmana, zasljepljivale što ga je poticalo moje nemirno srce. Ona je unijela taj nemir, pokrenula zamagljeno komešanje emocija između nas, a ja sam pomislio da bi sada mogla te emocije zapečatiti - zapečatiti ih, na primjer, kao što ih je zapečatila u vezi s Gypom - bilo je to teško podnijeti.

Gospođa Ayres bila je otišla od mene da pregleda novi cvjetnjak. Prišao sam joj i ponudio joj pomoć. Caroline joj je prišla s druge strane, pa smo sve troje polako išli od cvjetnjaka do cvjetnjaka. Caroline se svako malo saginjala i čupala najoštećenije biljčice ili sabijala manje oštećene u zemlju. Ne znam je li me uopće i pogledala, a kad sam ja bacio pogled prema njoj, gledala je preda se ili dolje, tako da sam joj uglavnom vidio ravan profil, a kako je gospođa Ayres hodala između nas, djelomično mi je pokrivala kćerino lice. Ponajviše su, koliko se sjećam, razgovarale o vrtovima. Kiša je srušila ograde pa su razgovarale i o tome hoće li ih popravljati ili ne. Jedna se ukrasna žardinjera raspala, pa je veliki ružmarin koji je bio u njoj trebalo negdje presaditi. Žardinjera je bila stara, a onamo su je iz Italije donijeli Pukovnikovi pradjedovi. Jesam li ja mislio da se može popraviti? Stajali smo i gledali taj jadni predmet čiji je rub bio iskrzan i razvaljen pa je izlagao pogleda spleteno korijenje. Caroline je čučnula i prodrmala korijenje. »Pola bi trebalo počupati«, rekla je ne skidajući oči s biljke. I gospođa Ayres prišla je i rukama prešla preko zeleno-srebrnih grančica kao da češlja pletenice, a onda je prinijela prste da pomiriše. »Tako lijepo«, rekla je i pružila mi ruku da i ja pomirišem, a ja sam se automatski sagnuo licem k njezinim prstima i osmjehnuo se - premda sam, koliko se sjećam, osjetio samo gorak miris njezinih mokrih kožnih rukavica od antilopa. Misli su mi i dalje bile s Caroline. Vidio sam kako je ponovno prodrmala korijenje, a onda se uspravila i otrla ruke, vidio sam kako namješta remen na kaputu, vidio sam kako blago udara nogom o nogu da s pete skine grudu zemlje. Vidio sam kako radi sve te stvari a da je zapravo nijednom nisam izravno pogledao - kao da sam gledao nekim novim, tajnim okom što ga je ona pobudila, a sada je zbog njezina nehaja za nj šibalo kao bič.

Gospođa Ayres povela nas je do zapadnog travnjaka. Htjela je promotriti kuću s te strane jer joj je Barrett rekao da je možda jedan oluk začepljen pa curi voda. Tako je i bilo, jer kad smo

se okrenuli, vidjeli smo veliku, tamnu i nepravilnu mrlju na mjestu spoja oluka iz kojeg je izlazila voda. Mrlja se širila točno preko krova salona i gubila se u pukotini među ciglama na mjestu gdje polovica sobe strši s ravne stražnje fasade. »Kladim se da je s tim salonom, otkako su ga pridodali, uvijek bila silna gnjavaža«, rekla je Caroline i stavila majci ruku na rame pa se podigla na prste pokušavajući se nadviriti. »Zanima me dokle je kišnica procurila. Nadam se da neće trebati preslagivati cigle. Možemo naprosto popraviti oluk, ali nemamo novaca ni za što ozbiljnije.« Očito je bila obuzeta tim predmetom. Razgovarala je o tome s majkom i obje su krivudale po livadi ne bi li našle bolji pogled na štetu. Potom smo svi prešli na terasu da pogledamo izbliže.

Ja sam šutio sve vrijeme jer nisam bio u stanju osjetiti nikakav zanos tom zadaćom i sam sam sebe uhvatio kako gledam na drugu stranu kockaste istake salona, na vrtna vrata na kojima sam stajao u mraku s Caroline, ondje gdje je podigla glavu i nespretno primaknula svoja usta mojima.

I na trenutak me ta uspomena toliko živo obuzela da mi se zamalo zavrtjelo u glavi. Gospođa Ayres pozvala me u kuću, a ja sam izveo nekoliko prilično idiotskih opaski o ciglama. Potom sam se maknuo i prešao na drugu stranu terase, da mi ona nesretna vrata ne budu u vidokrugu.

Okrenuo sam se lica prema parku i prazno se zagledao preko njega, no u jednom sam trenutku postao svjestan da se i Caroline odmaknula od majke. Možda je, uostalom, i nju mučio pogled na ta vrata. Polako mi je prišla i stavila gole ruke u džep. Rekla je, a da me nije pogledala: »Čujete li Babbove ljude?« »Babbove ljude?« ponovio sam iznenađeno. »Da, danas je jasno.« Glavom je pokazala da pogledam u daljinu, gdje su sada bile podignute divovske mreže skela, a između njih se dizala kuća, četvrtasta i krhka. Okrenuo sam uho prema zvuku i u mirnom vlažnom zraku uhvatio lupu s gradilišta, povike ljudi i naglo potresanje dasaka ili potpornja. »Kao zvukovi bitke«, rekla je Caroline, »što vi mislite? Možda kao ona bitka utvara koju ljudi, kažu, čuju kad u pola noći odlaze u tabor na Edge Hillu.« Pogledao sam je u lice, ali nisam odgovorio jer nisam imao povjerenje u svoj glas. A pretpostavio sam da je to što nisam progovorio bilo jednako dobro kao da sam promrmljao njezino ime ili pružio ruku prema njoj. Vidjela mi je lice pa se okrenula prema svojoj majci i — ne znam kako se to dogodilo, ali napokon je između nas prošao neki napon ili struja i time je sve priznato, dodir njezinih bedara s mojima na plesnom podiju, prisnost u tami i onoj studeni u autu, očekivanje, frustracija, hrvanje, poljubac... Ponovno sam osjetio vrtoglavicu. Spustila je glavu i na trenutak smo stajali u tišini, nesigurni što da učinimo. Onda sam rekao, vrlo tiho: »Mislio sam na vas, Caroline. Ja...« »Doktore!« Zazvala me njezina majka. Htjela je da pogledam još jedan dio zida. Jedna se spojnica oslobodila i ona se uplašila da bi zid što ga je podržavala mogao oslabjeti... Napon trenutka izgubio se. Caroline se već okrenula i pošla k njoj. Prišao sam i ja i svi smo sumorno buljili u ispupčene cigle i popucanu žbuku, a ja sam izvalio još nekoliko besmislica o mogućem popravku.

Domalo je, pak, gospođi Ayres postalo hladno, pa me uzela ispod ruke i dala da je povedem u kuću, u mali salon.

Rekla mi je da se protekli tjedan nije usuđivala izaći iz svoje sobe jer je nastojala odagnati bronhitis. A sada, kad smo sjeli, prinijela je ruke vatri i protrljala ih da ih zagrije, s očitim užitkom. Smršavjela je u posljednje vrijeme, prstenje joj se gibalo na prstima, a ona je namještala drago kamenje. Ali: »Kako je divno«, rekla je jasnim glasom, »opet moći ustati i kretati se! Počela sam sebi umišljati da sam pjesnikinja. Što misliš, Caroline, koja pjesnikinja?« Caroline se spustila na sofu. »Ne znam, mama.«

»Znaš, znaš. Ti znaš sve pjesnike. Ona pjesnikinja, strašno stidljiva.« »Elizabeth Barrett?« »Ne, ne ona.« »Charlotte Mew?« »Zaboga, koliko ih još ima! Ali mislila sam na onu Amerikanku koja godinama i godinama nije izlazila iz svoje sobe i samo je slala van papiriće i te stvari.« »Aha, vjerujem da je to Emily Dickinson.« »Tako je, Emily Dickinson. Prilično naporna pjesnikinja, sada mi se čini. Sve to gušenje i jurcanje. Što ne valja kod dugačkih stihova i veselog ritma. Doktore Faraday, kad sam ja bila djevojka, imala sam guvernantu Njemicu, gospođicu Elsner. Strašno je voljela Tennysona...« Stala je pripovijedati neku priču iz svog djetinjstva. Nažalost, jedva da sam je i čuo. Sjeo sam u naslonjač nasuprot njoj, što je značilo da mi je Caroline, koja je sjedila na sofi, bila s lijeva, dovoljno izvan mog vidokruga, pa sam se morao okretati da uhvatim njezin pogled. Taj je pokret bio sve usiljeniji i neprirodniji što sam se češće okretao, a neprirodno bi bilo i da se uopće nisam okretao. I premda su nam se ponekad pogledi sretali i zakvačili, češće mi je izgledalo da su njezine oči bile zabranjene, njihov izraz gotovo mrtav. »Jeste li ovog tjedna išli dolje do novih kuća?« pitao sam je kad je Betty donijela čaj, te: »Imate li planova da danas obiđete farmu?« misleći joj ponuditi vožnju i tako dobiti malo vremena da budem s njom nasamo. Ali odgovorila mi je ravnim glasom, ne, mora obaviti nekoliko poslova i do večeri namjerava ostati doma... Što sam više mogao dok joj je mama tu? U jednom trenutku, kad se gospođa Ayres makla u stranu, pogledao sam je iskrenije, pridigao ramena i namrštio se, ali ona je hitro pogledala u stranu, kao da je uznemirena. U idućem sam trenutku vidio kako nehajno povlači tepih od prekrivača na sofi i brutalno mi se javilo sjećanje na tren kad je tako u mome autu zatezala deku oko sebe i odmicala se od mene. Čuo sam glas: Žao mi je. Žao mi je. Ne... ne mogu. I cijela mi je stvar postala beznadna.

Na koncu je gospođa Ayres primijetila da sam povučen. »Vrlo ste tihi danas, doktore. Ništa vam, nadam se, ne uznemiruje misli?« Rekoh kao da se ispričavam: »Rano mi je počeo dan, ništa više. A, avaj, moram obići još neke pacijente. Drago mi je što vi izgledate mnogo bolje. Ali sada«, teatralno sam pogledao na sat, »nažalost moram ići.« »Joj, kakva šteta!« Ustao sam. Gospođa Ayres pozvonila je Betty i poslala je po moje stvari. Kad sam odjenuo kaput, Caroline je ustala, a ja sam s naletom ushita i veselja pomislio da me ima namjeru otpratiti do ulaznih vrata. No, otišla je samo do stola da poslaže šalice na pladanj. Dok sam stajao i razmjenjivao posljednje riječi s njezinom majkom, prišla mi je bliže. Glava joj je bila pognuta, ali sam primijetio da gleda prednji dio mog kaputa i upozorava me. Tiho je rekla: »Doktore, pa vi se raspadate po šavovima«, te je pružila ruku i uzela gornje dugme koje je na nekoliko niti visjelo s pohabanog smeđeg sukna. Taj me pokret uhvatio na krivoj nozi pa sam malo ustuknuo, tako da su se niti rasplele - dugme je ostalo u njezinoj ruci, na što smo se oboje nasmijali. Prešla je palcem preko njegove naborane površine, pa mi ga s daškom stida spustila na dlan.

Stavio sam dugme u džep: »Nažalost, to je jedna od strahota života neženje«, rekoh.

A istina je da tim odgovorom naprosto nisam mislio ništa, takvu sam stvar na Hundredsu i prije izgovorio nebrojeno puta. Ali kad sam shvatio što bi moje riječi mogle značiti, buknuo sam u licu. Caroline i ja stajali smo kao skamenjeni - nisam je se usudio pogledati. Pogled mi je otišao prema gospođi Ayres. Gledala je kćer i mene, a na licu joj se očitavalo da nas ispituje — kao da smo nas dvoje »u« nekoj pošalici koja isključuje nju, ali sada prirodno očekuje da ćemo joj objasniti. Kako nismo ništa rekli nego smo naprosto stajali, pocrvenjeli i nespretni, lice joj

se promijenilo. Kao kad svjetlo munjevito prelazi preko krajolika, njezino je ispitivanje ustupilo mjesto iznenadnu blijesku zaprepaštenog razumijevanja, a zaprepaštenje se brzo pretvorilo u stisnut smiješak samoprijegora.

Okrenula se prema stolu kraj sebe, stavila ruku na njega kao da nešto traži, a onda ustala. »Bojim se da sam danas bila prilično zamorna«, rekla je i navukla šal.

Rekoh nervozno: »Zaboga, vi nikad ne možete biti takvi!« Nije me pogledala. Umjesto mene pogledom je okrznula Caroline. »Zašto ne otpratiš gospodina Faradaya do auta?« Caroline se nasmijala. »Pa mislim da je nakon tolika vremena doktor Faraday u stanju sam naći svoj auto.« »Naravno«, rekao sam. »Ne trebate se mučiti.« »Ne«, rekla je gospođa Ayres, »muka sam bila ja. To sad vidim. Tu sam se raspričala...

Doktore, skinite kaput i ostanite još malo. Ne smijete se žuriti zbog mene. Gore moram obaviti neke poslove.« »Jao, mama«, rekla je Caroline. »Zbilja. Što ti je, zaboga? Doktor Faraday mora obići svoje pacijente.« Gospođa Ayres dalje je skupljala svoje stvari. Izjavila je, kao da Caroline nije ništa bila rekla: »Usuđujem se reći da vi imate o mnogočemu razgovarati, vas dvoje.« »Nemamo«, rekla je Caroline. »Uvjeravam te. Nemamo ništa.« Rekoh: »Znate, zbilja moram ići.« »Dobro, Caroline će vas ispratiti.« Caroline se ponovno nasmijala, ali joj se glas stvrdnuo: »Ne, Caroline neće! Doktore, oprostite. Kako je ovo glupo! Sve zbog jednog dugmeta. Bilo bi mi drago da ste malo spretniji s iglom. Mama mi sada neće dati mira... Mama, daj sjedi. Što god ti mislila — pogrešno je. Ne trebaš izlaziti iz sobe. Ja idem gore.« »Molim vas, nemojte to raditi«, rekao sam brzo i pružio ruku prema njoj, u glas mi se uvukao dašak osjećaja, a poza mi je bila takva da nas je odala više nego išta. Ona je već odlučno krenula kroz prostoriju, a sada je napravila gotovo nestrpljiv pokret - zatresla je glavom prema meni. I tren poslije nestala.

Gledao sam kako se za njom zatvaraju vrata, a onda sam se okrenuo gospođi Ayres. »Je li to glupo?« Rekoh nemoćno: »Ne znam.« Udahnula je, a kad je ispustila zrak, ramena su joj se spustila. Okrenula se prema svom naslonjaču, teško se spustila na njega, a meni dala znak da se vratim na svoj. Nasadio sam se na rub, i dalje onako u kaputu, sa šalom i šeširom u ruci. Nekoliko trenutaka nismo ništa govorili.

Kad je ona napokon progovorila, glas joj je imao prizvuk lažne vedrine — kao preuglačan mutni metal. »Naravno«, rekla je. »Mislila sam da vi i Caroline pristajete jedno drugom, mnogo puta!

Mislim da sam na to pomislila prvog trenutka kad ste došli amo. Postoji razlika u godinama, ali to muškarcu ništa ne znači, a Caroline je odveć osjetljiva djevojka kojoj bi smetale takve okolnosti... Ali, vas ste dvoje djelovali samo kao prijatelji.« »Mi smo i dalje dobri prijatelji, nadam se«, rekoh. »I malo više nego prijatelji, očito.« Bacila je pogled prema vratima, namrštila se, zbunjena. »Tako je tajnovita! Znate, ništa mi o tome nije rekla. A ja sam joj majka!« »Pa tu jedva da se ima što reći, eto zašto.« »Joj, takve se stvari ne rade postupno. Naprosto se prijeđe. Ne želim pitati kad se prešlo u ovom slučaju.«

Promeškoljio sam se od nelagode. »Vrlo nedavno, kako stvari stoje.« »Caroline je u tim godinama, naravno. I uvijek je poznavala samu sebe. Ali, kako joj je otac umro, a jadnom bratu nije dobro, mislim da vas moram nešto pitati. Vaše namjere i tako dalje. Kako to zvuči edvardijanski! Vi nemate nikakve iluzije o našim financijama, to je blaženo.« Ponovno sam se promeškoljio. »Gledajte, vi znate, ovo je malo nezgodno. Bolje da porazgovarate s Caroline. Ja ne mogu govoriti u njeno ime.« Nasmijala se, neveselo. »Ne, ne bih preporučila da vi pokušate.« »Bilo bi mi draže, da budem iskren, kad bismo ostavili tu temu po strani. Zbilja moram ići.« Sagnula je glavu. »Naravno, ako želite.« Još sam nekoliko trenutaka ostao sjediti jer sam se borio s osjećajima, zbunjen time u što se pretvorio moj posjet i nesretan što je ta stvar - koja me i dalje pogađa kao da je došla niotkuda - postavila između nas tako očitu distancu. Napokon sam naglo ustao, prišao njezinu naslonjaču.

Zabacila je glavu da me vidi, a ja sam se začudio i preplašio jer sam primijetio da su joj oči pune suza. Put oko njih kao da je potamnjela i opustila se, a kosa joj je - ovaj put bez one njezine svilene četvrtaste mantille - bila prošarana sijedima.

I ona patvorena vedrina njezinih manira također je nestala. Rekla je s primjesom šaljiva samosažaljenja: »Joj, što mi je, doktore? Moj se svijet smanjuje na veličinu vrška igle. Nećete me potpuno ostaviti, vi i Caroline?« »Ostaviti vas?« ustuknuo sam, zatresao glavom i pokušao smijehom odagnati cijelu stvar.

Ali, smijeh je zazvučao lažno i mojim ušima, kao njezin nekoliko minuta prije. Rekoh: »Sve je to besmisleno ubrzano, znate. Ništa se nije promijenilo. Ništa se nije promijenilo i nitko neće biti ostavljen. Obećavam vam to!« A kad sam otišao od nje, pomalo sam glavinjao kroz hodnik, uznemiren više nego ikad obratom događaja i brzinom kojom su stvari u tako kratkom vremenu hrlile naprijed. Mislim da nisam čak ni pomislio poći za Caroline. Naprosto sam otišao na ulazna vrata i u hodu stavio šešir i šal.

Ali dok sam prolazio kroz predvorje, neki me zvuk uzbunio. Pogledao sam na stube i vidio sam je ondje na prvom odmorištu, odmah kod okreta rukohvata. Svjetlo joj je dolazilo odozgo iz staklene kupole, pa joj je smeđa kosa izgledala gotovo plava i meka, nekako svijetla, no lice joj je bilo u sjeni.

Ponovno sam skinuo šešir i prišao najnižoj stubi. Nije silazila, pa sam je blago pozvao. »Caroline! Žao mi je. Zbilja ne mogu ostati. Razgovarajte s majkom, molim vas. Ona... misli da ćemo nas dvoje otići ili takvo što.« Nije odgovorila, a ja sam čekao pa još tiše dodao: »Nećemo pobjeći, zar ne?« Uhvatila se rukom za rukohvat i blago odmahnula glavom. »Dvoma senzibilnim ljudima kao što smo mi«, promrmljala je, »to nije dolično, zar ne?« Lice joj je bilo u sjeni pa je izraz na njemu bio nejasan. Glas joj je bio tih, ali ravnomjeran. Nisam mislio da se šali. Ali sigurno je, pak, čekala da naiđem, pa me pogodilo što i dalje čeka - čeka da se popnem stubama, dođem k njoj, pogurnem stvari naprijed i stavim ih izvan pitanja i sumnje. Ali kad sam zakoračio gore, kao da nije mogla drugo: na licu joj se pojavio izraz straha - uhvatio sam ga, unatoč sjeni - i brzo je ustuknula.

Tako sam se poražen spustio natrag na pod od mramora boje jetre. I rekoh, pomalo hladno: »Da, u ovom trenutku izgleda strašno nedolično«, i stavio šešir na glavu, pa se okrenuo od nje i kroz iskrivljena vrata otišao van.

Gotovo istog trenutka počela mi je nedostajati, ali mi je taj osjećaj sada smetao i samo su

me tvrdoglavost i umor spriječili da pođem za njom. Nekoliko sam dana potpuno izbjegavao Hali — išao sam dužim putom oko parka i tako trošio gorivo. A onda, sasvim neočekivano, naletio sam na nju i njezinu majku na jednoj ulici u Leamingtonu. Dovezle su se u kupnju. Prekasno sam ih primijetio a da bih se mogao pretvarati da ih nisam vidio, pa smo zastali i nespretno čavrljali desetak minuta. Caroline je nosila onaj svoj tvrdi vuneni šešir i šal žute boje koji prije nisam viđao. Izgledala mi je loše, blijedo i daleko, i pošto je prvi šok od nenadanog susreta jenjao, shvatio sam da između nas nema napona, čak ni posebne simpatije. Bilo je očito da je razgovarala s majkom, koja nije govorila o mom posljednjem posjetu. Dakako, sve smo se troje ponašali kao da se taj posjet nikad nije ni dogodio. Kad su odlazile, podigao sam šešir kao bilo kojem znancu na ulici. Poslije toga sam loše raspoložen otišao u bolnicu i zapodjenuo strašnu svađu, sjećam se, s najbješnjom sestrom na odjelu.

U nekoliko idućih dana vratio sam se svojim obilascima pacijenata i nisam sebi dopuštao nijednog trenutka praznog hoda i prepuštanja turobnim mislima. A onda mi se ukazala sreća.

Komitet kojem sam bio član dobio je poziv da predstavi svoja istraživanja na konferenciji u Londonu. Čovjek koji je trebao podnijeti referat razbolio se pa su mene pozvali da ga zamijenim.

Kako su stvari s Caroline bile toliko smućene, objeručke sam prihvatio tu prigodu, a kako je konferencija bila duga, što je značilo da ću nekoliko dana ostati kao promatrač na jednom odjelu u londonskoj bolnici, prvi put u nekoliko godina imao sam potpun prekid u svojoj praksi. Moje slučajeve preuzeli su Graham i naš pomoćnik Wise. Iz Warwickshirea sam u London otputovao petog veljače i sve skupa bio sam odsutan gotovo dva tjedna.

U praktičkom smislu moja odsutnost nije imala nikakva utjecaja na život na Hundredsu jer inače počesto nisam bio u stanju odlaziti u Hali dulje vrijeme. Poslije sam saznao da sam im ondje nedostajao. Pretpostavljam da su se nekako oslanjale na mene i da im je bilo drago što sam im pri ruci, spreman da doletim ako je trebalo kad bi me pozvale telefonom. Moji su im posjeti olakšavali osjećaj osamljenosti, a sada im se činilo da se sve srušilo na njih, strašnije nego prije.

Tražeći razbibrigu, poslijepodne su znale odlaziti u Lidcote k Billu i Helen Desmond, potom uvečer k gospođi Dabney. Sutradan bi odlazile u VVorcestershire u posjet nekim starim obiteljskim prijateljima. No, na to su putovanje potrošile veći dio svog sljedovanja benzina. A onda je i vrijeme opet postalo vlažno pa im je bilo teže voziti po lošim seoskim cestama. U strahu za zdravlje gospođa Ayres ostajala je kod kuće na sigurnom, a Caroline je zbog neprekidne kiše bila nemirna, odijevala nepromočiv mantil i gumene čizme i odlazila raditi na imanju. Provodila je dane s Makinsom na farmi i pomagala pri prvoj proljetnoj sjetvi. Onda je pozornost usmjerila prema vrtu i s Barrettom popravljala polomljenu ogradu i trudila se koliko je mogla s pokvarenim olukom. Potonja je zadaća bila obeshrabrujuća: što se više upoznavala s problemom, to je više uviđala kako je gadno bilo curilo. Kad je to otklonila, otišla je u kuću da ispita štetu u svim sobama na zapadnoj strani. S njom je išla i majka. Pronašle su da je curilo u dvjema prostorijama, u blagovaonici i »ostavi«. Onda su otvorile salon.

Nerado su to činile. Onog jutra nakon strašnog domjenka u listopadu gospođa Bazeley i Betty otišle su onamo i pokušale počistiti tragove krvi s tepiha i sofe - radile su na tome nekoliko sati i samo su iznosile vjedro za vjedrom mutne rumene vode. Poslije toga, kako je kuća propadala i uza svu onu muku oko Roda, nitko nije imao srca otići u tu prostoriju pa je tako salon više-manje bio zatvoren. Čak i kad je Caroline pretraživala kuću da nađe predmete za dražbu, tu prostoriju nije ni taknula - kao da je, tako sam, sjećam se, mislio u to vrijeme, stvorila neku praznovjericu i nije ju uopće dirala.

Ali sada, kad su pomaknule škripave kapke, i ona i njezina majka proklele su sebe što je nisu prije pregledale. Prostorija je bila oštećenija nego što su uopće mislile, dekorirani strop bio je toliko podbuhao od vode da se očito uleknuo. Na drugim mjestima kiša je naprosto našla

put kroz pukotine u gipsu i nesmetano padala po tepihu i pokućstvu. Čembalo je, srećom, izbjeglo najgore, ali tapecirano sjedalo jedne pozlaćene stolice iz regentskog doba bilo je potpuno upropašteno. Najstrašnije od svega, žuta se kineska tapeta na uglovima sva izvukla iz zarđalih pribadača kojima ju je Caroline bila pričvrstila i sada se u trakama Ijuštila s mokra gipsa na zidu. »Eto«, rekla je Caroline kad je vidjela krš, »bojali smo se vatre, a trebali smo se bojati i vode...« Pozvale su Betty i gospođu Bazeley pa su zapalile vatru u kaminu. Upalile su i generator i donijele električne grijalice i uljne peći pa su do kraja tog dana i sutradan cijeli dan provjetravale prostoriju. Znale su da ne mogu ništa učiniti za strop. Kristalne posude na lusteru bile su pune vode i opasno su cvrčale i pucketale kad su ih pokušale upaliti pa ih se poslije nisu usudile dirati. Tapetama nije bilo spasa. Ali, mislile su da tepih mogu spasiti, a velike dijelove pokućstva koje nisu mogle odnijeti i pohraniti na drugo mjesto odlučile su očistiti te poslije prekriti. I sama je Caroline pristupila poslu. Obukla je neke prastare hlače i nekom uzicom povezala kosu.

Zdravlje gospođe Ayres, pak, ponovno se malo pogoršalo i nije bila dovoljno dobro da radi išta osim da nesretno gleda kako ogoljuju i raznose stvari iz prostorije. »Baki bi puknulo srce«, rekla je drugog dana i prstom pokazala par svilenih zavjesa koje je umrljala voda koja je curila po njima. »Nema im pomoći«, rekla je Caroline umorno. Dugotrajan ju je rad dotukao. Borila se s rolom pusta što ga je nosila s kata i htjela staviti na sofu. »Soba je odživjela svoje, to je to.« Majku je to pogodilo. »Govoriš kao da joj pripremamo grob.« »To bih i htjela. Za to bismo mogle dobiti potporu od okružnog vijeća: Babb bi mogao obaviti razgovor... Kakva je ovo zvijer!« bacila je rolu. »Oprosti, mama. Nisam htjela biti neozbiljna. Zašto ne odeš u mali salon ako te pogled na sve ovo toliko uznemiruje?« »Kad se sjetim domjenaka što smo ih tvoj tata i ja ovdje priređivali kad ste vi bili mali!« »Da, znam. Ali tati se ovaj salon nikada nije dopadao, sjećaš se? Govorio je da mu je slabo od tapeta.« Pogledala je oko sebe u potrazi za nekim sitnim poslićem koji bi dala mami da je zabavi i na kraju ju je uzela za ruku i odvela do stolice kraj ormarića s gramofonom. »Vidi ovo«, rekla je, otvorila ormarić i izvadila hrpu ploča. »Zašto da stvari ne radimo kako treba? Već odavno hoću pregledati sve te ploče. Hajde da ih sada sortiramo i vidimo koje možemo baciti. Sigurna sam da je većina njih smeće.« Htjela je, doista, samo odvratiti mamu od sumorna posla koji se odvijao oko nje. Ali ploče su bile ispremiješane s drugim stvarima, notnim zapisima, koncertnim i kazališnim programima, jelovnicima i pozivnicama koji su datirali iz prvih godina majčina braka ili iz njezina djetinjstva, pa im je objema taj posao bio zanosan koliko i sentimentalan. Sjedile su ondje gotovo čitav sat i pregledavale stvari kako su im dolazile pod ruku. Našle su glazbu što ju je bio kupio Pukovnik i staru Rodovu plesnu glazbu. Našle su i snimku Mozartove opere što ju je gospođa Ayres prvi put čula na njihovu medenom mjesecu, 1912. godine. »Da znaš, sjećam se haljine koju sam nosila!« rekla je i pustila da joj ploča klizne u krilo, pa se blago zagledala u vlastitu uspomenu. »Modar šifon s lepršavim rukavima. Cissie i ja posvađale smo se oko toga koja će je od nas obući. U takvoj si haljini imala osjećaj da lebdiš.

Dobro, s osamnaest se zbilja lebdi, mi djevojke jesmo u to vrijeme, bile smo djeca... A tvoj otac u svadbenom odijelu - a hoda sa štapom! Iskrenuo je bio gležanj. Samo ga je iskrenuo kad je skakao s konja, ali hodao je s pomoću štapa dva tjedna. Mislim da je vjerovao da mu to da je na važnosti. A i on je bio dijete: svega dvadeset dvije, mlađi nego Roderick sada...« Pomisao na Rodericka svakako je bila teška, pogotovo što je došla tako, iz druge uspomene, pa se rastužila toliko da joj je Caroline, nakon što ju je nekoliko trenutaka promatrala,

blago uzela ploču iz ruku, pa otvorila gramofon i stavila ploču. Ploča je bila stara, a i gramofonsku je iglu itekako trebalo zamijeniti. U početku su čule samo šuštanje i pucketanje šelaka. A onda je pomalo kaotično provalio nastup orkestra. Izgledalo je kao da se pjevačev glas bori s njim, no na koncu se uzdigao sopran, čisto, »kao divno krhko biće«, kako mi je poslije rekla Caroline, »koje se oslobodilo rogova«.

To je zasigurno bio čudnovato dirljiv trenutak. Dan je bio mračan i opet je kišilo i u salonu je bilo tamno. Vatra i grijalice koje su brundale bacale su gotovo romantično svjetlo, tako da kroz nekoliko minuta - zbog svega onog papira što je visio sa zidova i upalog stropa - soba kao da je oživjela u opsjeni. Gospođa se Ayres nasmiješila i pogled joj se oslobodio, počela je pomicati ruke i prste kao odgovor na valove glazbe. Čak su i gospođa Bazeley i Betty bile zadivljene. Nastavile su napredovati po sobi, ali to su radile nečujno, kao artisti u nijemim predstavama, meko su odmotavale bale krpara preko tepiha i nježno skidale zrcala sa zidova.

Arija se približavala kraju. Gramofonska igla zahvatila je brazdu i počela proizvoditi krčanje koje se ponavljalo. Caroline je ustala i podigla je, a u tišini koja je uslijedila uporno su počele odzvanjati kapi, kapi vode koje su sa stropa padale u vjedra i posude. Vidjela je kako je njezina majka podigla pogled, zatreptala, kao da se budi iz sna, pa je, da odagna melankoliju, stavila drugu ploču, neku živahnu glazbu iz starog mjuzikla na koju su ona i Roderick stupali kada su bili mali. »Jolly good luck tO the girl whO loves a sol-dier!« pjevala je veselo. »Girls, have уои been there?« Gospođi Bazeley i Betty laknulo je, pa su se počele slobodnije kretati i prilagodile su svoj ritam taktu glazbe. »Eto dobre pjesme«, rekla je gospođa Bazeley povlađujući. »Sviđa vam se ova?« doviknula je Caroline. »I meni! Nemojte mi reći da ste gledali Vestu Tilly i da vam je pjevala na medenom mjesecu!« »Medeni mjesec, gospođo?« Gospođa Bazeley je uvukla bradu. »Nikad ga nisam ni imala! Samo jednu noć kod moje sestre u Eveshamu.

Ona i njezin muž došli su k nama s djecom da gospodin Bazeley i ja imamo praznu sobu.

Poslije toga otišli smo ravno k mojoj svekrvi gdje nikad nismo imali više nego samo jedan krevet za sebe - devet godina, dok jadna stara nije umrla.« »Bože dragi!« rekla je Caroline. »Jadni gospodin Bazeley.« »Bah, njemu to nije smetalo. Kraj kreveta je držao bocu s rumom i vrč šećernog sirupa dao bi svake večeri mami jednu žlicu toga i spavala je kao mrtva... Betty, dodaj mi tu limenu kutiju, hvala ti, draga.« Caroline se nasmijala, a onda je i onda gledala, smijući se i dalje, kako Betty pruža kutiju gospođi Bazeley. U njoj su bile uske vrećice s pijeskom koje su u kući služile za zaustavljanje propuha, a u Hallu su ih, kako mi je poznato, zvali zmijice — Caroline ih je znala od djetinjstva pa je sada s daškom nostalgične radosti gledala kako ih gospođa Bazeley nosi do prozora salona i slaže ih na prozorski prag i u prozorske okvire. Čak je na kraju prišla i iz kutije izvadila jednu vrećicu i stavila je na hrpu ploča da je može držati u ruci dok pregledava preostale papire i ploče.

U tom je trenutku bila nekako nejasno čula da gospođa Bazeley povikuje zbog nečega što joj smeta, a onda je pozvala Betty da joj da vodu i krpu. Tek koji trenutak poslije ponovno je pogledala prozor. A kad je pogledala, vidjela je kako dvije sluškinje kleče jedna kraj druge i naizmjence zdušno ribaju neku točku na lajsni. Doviknula je, više-manje nezainteresirano: »Stoje, gospođo Bazeley?« »Ovaj, gospođice«, odgovorila joj je gospođa Bazeley, »zapravo ne znam. Tu je neka mrlja koja je valjda ostala od one jadne djevojčice što ju je ugrizlo.«

Caroline je zastalo srce. Shvatila je da je niša u koju su gledale bila baš ona u kojoj je sjedila Gillian Baker-Hyde kad ju je ugrizao Gyp. Lajsna i zidne obloge bile su na tom mjestu veoma poprskane krvlju, ali i cijeli taj dio sobe skupa sa sofom i tepihom bio je potpuno obliven. Pretpostavila je da su neke mrlje nekako izmaknule pozornosti.

Nešto u glasu ili ponašanju gospođe Bazeley, pak, pobudilo joj je znatiželju. Iz prstiju joj je ispala vrećica s pijeskom i otišla je k njoj do prozora.

Majka ju je promatrala dok je išla. »Što je, Caroline?« »Ne znam. Ništa, vjerujem.« Gospođa Bazeley i Betty povukle su se da je puste da pogleda. Znak što su ga ribale nije bio trag krvi, već izvjestan broj djetinjih škrabotina na drvu: neodređeni broj S-ova, očito ispisanih olovkom, nasumično i grubo te na brzinu izvedenih. Učinak je bio ovakav: S SS SSSS SSS SS SSS »Zaboga!« rekla je Caroline jedva čujno. »Kao da joj gnjavljenje Gypa nije bilo dovoljno!« A onda, nakon što je uhvatila pogled gospođe Bazeley: »Oprostite. To što se dogodilo toj djevojčici strašno je i sve bih dala da se nije dogodilo. Te je večeri olovku sigurno donijela sa sobom. Osim ako nije uzela neku našu. Pretpostavljam da je to bila Baker-Hydeova mala. Izgleda li vam da su ti znakovi svježi?« Dok je govorila, polagano se kretala: njezine su riječi privukle i njezinu majku koja joj je prišla i stala kraj nje. Zabuljila se u znakove, pomislila je Caroline s čudnim izrazom na licu, prilično zastrašena. I kao da je željela prići bliže i prijeći prstima preko drva.

Gospođa Bazeley iscijedila je krpu i ponovno uzela brisati škrabotine. »Ne mogu reći, gospođice, kako izgledaju«, rekla je dašćući od posla. »Znam samo da ih je teže skinuti nego što bi trebalo! Ali nije ih bilo tu -je li tako, Betty? - kad smo čistile sobu prije domjenka.« Bettyje nervozno pogledala Caroline. »Mislim da nije, gospođice.« »Ja znam da nije«, rekla je gospođa Bazeley«, »jer sam ja tu čistila, svaki centimetar, a Bettyje sređivala tepihe.« »Onda je sigurno to napravila mala«, rekla je Caroline. »Nije bilo pristojno od nje. Dajte, molim vas, potrudite se da to očistite.« »Pa i trudim se«, rekla je gospođa Bazeley, »ali reći ću vam nešto. Ako je ovo olovka, onda sam ja kralj George. Ovo je jako zalijepljeno.« »Zalijepljeno. Nije tinta ili krejon?« »Ne znam što je. Kao da izbija ispod boje.« »Ispod boje?« ponovila je zaprepaštena Caroline.

Gospođa Bazeley na tren je podigla pogled, zapanjena njezinim tonom, a onda je primijetila sat i ušutjela. »Još deset minuta i moje je vrijeme isteklo, Betty. Morat ćeš pokušati sa sodom kad ja odem. Samo pazi, nemoj staviti previše jer ćeš ga spaliti...« Gospođa se Ayres okrenula. Nije rekla ništa za znakove, ali Caroline se učinilo da joj je djelovala opterećeno, kao da je taj neočekivani podsjetnik na domjenak i na to do čega je sve doveo stavio svoj završni sumorni pečat na taj dan. Sporim i nespretnim pokretima pokupila je stvari i rekla da je umorna i želi otići na kat da se odmori. A kako je salon sada bio posve i istinski izgubio svoj sjaj, i Caroline je odlučila otići. Uzela je kutiju s odbačenim pločama i pošla za majkom, samo još jednom bacivši pogled na išaranu lajsnu s neizbrisivom grupom S-ova koji su je podsjećali na jegulje.

To je bilo u subotu — možda baš u vrijeme kad sam ja čitao svoj referat na londonskoj konferenciji i dok mi je i dalje u svijesti mračno sjedila cijela ta priča s Caroline. Krajem

poslijepodneva cijeli je posao u salonu dovršen i prostorija je ponovno zapečaćena, kapci na prozorima pričvršćeni i vrata zatvorena, a škrabotine na lajsni - koje su, uostalom, bile tek sitna muka u općoj shemi nesreće te obitelji - uglavnom su zaboravljene. Nedjelja i ponedjeljak protekli su bez incidenata. Oba su ta dana bila hladna, no suha. Stoga se Caroline iznenadila kad je u utorak ujutro, kad je prolazila kraj vrata salona i iz sobe do njega, začula pravilan i mek zvuk kapanja, koji je shvatila kao prokapavanje kišnice. Uplašila se od pomisli da je na stropu voda probila nov kanal pa je otvorila vrata i pogledala unutra. Kako je ona ušla, kapanje je prestalo. Stajala je i prigušila disanje i zagledala se u neosvijetljenu sobu gdje je uspijevala razabrati samo trake izderanih zidnih tapeta i čudne komade umotana pokućstva koji su joj nalikovali na svjetiljke, ali više ništa nije čula. Tako je zatvorila vrata i otišla.

Sutradan kad je ponovno prolazila kraj salona, ponovno je čula zvukove. Taj je put to bilo ubrzano bubnjanje ili dobovanje, toliko nepogrešivo da je smjesta otvorila vrata pa ušla u sobu i otvorila kapak. Kao i prije, zvukovi su prestali istog časa kad je otvorila vrata. Pregledala je posude i vjedra koja su ostavljena da hvataju kapi sa stropa i brzo provjerila tepih pod krparom, ali sve je bilo suho. I upravo je odlučila od svega odustati, kadli — zvukovi počeše ponovno. Taj joj se put činilo da ti zvukovi uopće ne dolaze iz salona, već iz neke susjedne sobe. Blago ali žustro rat-tat-tat kao da neki školarac dokono lupa štapom. Bila je zbunjenija i smetenija nego ikad u životu pa se vratila u hodnik, stala i osluškivala. Išla je za zvukom do blagovaonice, ali ondje je naglo prestao - a oglasio se nekoliko trenutaka poslije, taj put očito s druge strane zida iz malog salona.

Ondje je zatekla majku koja je čitala stare novine. Gospođa Ayres nije ništa čula. »Ništa?« upitala ju je Caroline. »Jesi li sigurna?« A onda: »Evo! Čuješ li to?« Podigla je ruku.

Majka je osluhnula i nakon nekoliko trenutaka složila se da se — da, svakako nešto čuje! »Kucanje«, nazvala je to tako, za razliku od Carolineina »kapanja« i rekla da je to možda od zraka ili vode koji su ostali zarobljeni u cijevima centralnog grijanja. Caroline je sumnjičavo otišla na drugu stranu sobe, do prastarog radijatora. Bio je mlak i sasvim beživotan, a kad je podigla ruku s njega, kucanje je postalo glasnije i jasnije - sada se činilo kao da joj dopire iznad glave. Sada je taj zvuk bio toliko raspoznatljiv da su ona i majka mogle »promatrati« kako napreduje kroza strop i zidove: putovao je s jedne strane prostorije na drugu kao »mala tvrda skakutava loptica«.

Bilo je to u neko doba poslije podne nakon što je gospođa Bazeley otišla kući, ali sada su, naravno, pomislile na Betty, uvjerene da je ona naprosto gore i da radi neki posao u sobama na katu. Kad su joj, pak, pozvonile, stigla je ravno iz podruma: bila je dolje pola sata, reče im, i pripremala im čaj. Zadržale su je uza se u malom salonu desetak minuta i za to je vrijeme kuća bila savršeno tiha i mirna. Ali neposredno nakon što je otišla, kucanje je ponovno počelo. Taj je put dolazilo iz hodnika. Caroline je brzo otrčala do vrata i zatekla samo Betty kako zbunjeno stoji nasred mramornog poda, dok je visoko iznad njezine glave odzvanjalo blago, ali oštro bubnjanje.

Nijedna se od njih nije prepala, rekla je Caroline, čak ni Betty. Zvuk je bio čudnovat, zapravo kao da se poigravao s njima i vodio ih s jednog mjesta na drugo sve dok potraga za njim nije počela nalikovati na »čistu šalu«.

Išle su za njim ravno u predvorje. To je uvijek bilo najhladnije mjesto u kući i tog je dana nalikovalo na ledaru. Caroline je trljala ruke i pogledavala na stube preko kojih je tukao propuh. »Ako to znači da treba ići gore«, rekla je, »onda neka samo kucka. Više me nije briga za tu idiotsku stvar.« Rat-tat-tat! - zabubnjalo je glasno kao da je to bio srdit odgovor na njezine riječi i nakon toga zvuk kao da se Ijutito »skrasio« na jednom mjestu te odavao bizaran dojam da dolazi iz

plitkog drvenog ormarića koji je stajao uz obložen zid kraj stubišta. Učinak je bio toliko živ da se Caroline oprezno premišljala da li da otvori ormarić. Uhvatila ga je za ručke, ali se držala podalje kad ih je otvarala - napola očekujući da će stvar iskočiti van, kako je rekla, kao lutak iz kutije. Ali vratašca su se bezbolno otvorila prema njoj i nisu otkrila ništa osim običnih sitnica, a kad se kuckanje ponovno oglasilo, bilo je jasno da ne dolazi iz ormarića nego negdje iza njega.

Caroline je zatvorila vratašca i primaknula se da zaviri u uzak mračan prostor između ormarića i zida. Tada je, s razumljivom dozom neodlučnosti, pružila ruku i ugurala prste u razmak. Zastala je mirno i zadržala dah, a dlan joj je ispružen počivao na suhoj drvenoj dasci.

Kucanje se ponovno začulo, glasnije nego prije. Povukla je ruku, uzbunjena, ali se nasmijala. »Tu je!« rekla je i stala tresti rukom, kao da iz nje želi otresti iglice. »Napipala sam ga u zidu! Kao mala ruka. Sigurno žohari ili miš ili takvo što. Dođi, Betty, i pomozi mi.« Uhvatila je jednu stranu ormarića.

Betty se sada preplašila. »Ne bih, gospođice.« »Hajde, dođi, neće te ugristi!« Tako je djevojka prišla. Ormarić je bio lagan, ali nespretan, pa im je trebalo malo da ga pomaknu. Kuckanje je prestalo kad su ga spustile, tako da je gospođa Ayres, iznenađena izgledom otkrivena zida, duboko udahnula. Caroline ju je čula vrlo jasno i vidjela je kako je napravila pokret — pružila je ruku, a onda je prestrašeno povukla natrag na prsa. »Što je, majko?« rekla je dok se borila s tim kamo da smjesti nogu ormarića. Gospođa Ayres nije odgovarala. Caroline je učvrstila ormarić, a onda prišla majci i tek tada vidjela što ju je uznemirilo.

Zid je bio označen novim djetinjim škrabotinama: SSS SSSS S SU S. Caroline je blenula. »Ne vjerujem. To je naprosto previše! Nije mogla... Ono dijete nikako nije moglo... Je li?« Gledala je majku, a majka nije odgovarala. Okrenula se Betty. »Kada je ovaj ormarić posljednji put mican?« Betty je sada već bila veoma preplašena. »Ne znam, gospođice.« »Pa sjeti se. Je li to bilo poslije požara?« »Mislim... valjda.« »I ja mislim. Jesi li taj zid oprala skupa s ostalima? I tada nisi vidjela ništa?« »Ne sjećam se, gospođice. Mislim da nisam.« »Vidjela bi.« Dok je to govorila, Caroline je otišla do zida da izbliza pogleda znakove. Protrljala ih je manžetom svoje jakne. Znakovi su ostali. Zatresla je glavom, potpuno zbunjena. »Je li to mogla napraviti ona djevojčica? Što je imala? Mislim da je te večeri u jednom trenutku išla na toalet. Mogla se, možda, jednostavno uvući tu unutra. Možda je mislila da je zabavno ostavljati takve znakove gdje ih mjesecima i mjesecima ne bismo našli...« »Zatvori to«, rekla je naglo gospođa Ayres.

Caroline se okrenula prema njoj. »Zar ne bismo trebali obrisati?« »Nema svrhe. Zar ne vidiš? Ti su znakovi isti kao oni. Bolje da ih nismo našli. Ne želim ih vidjeti. Zakrijte ih.« »Hoćemo, naravno«, rekla je Caroline i sijevnula očima prema Betty. Odgurale su ormarić na mjesto.

I, rekla mi je, tek kad su to napravile, počela ju je pogađati nastranost cijele te stvari. Prije toga se nije bojala, ali sada - to kuckanje, otkrivanje znakova, reakcija njezine majke, nastala tišina - sve joj se to skupilo i osjetila je kako je hrabrost počinje napuštati. U pokušaju da ih osokoli rekla je: »Mislim da ova kuća igra s nama salonske igre. Ako ponovno počne, nećemo

se više obazirati na nju.« Okrenula se prema zidu i glasnije rekla: »Čuješ li me, kućo? Nije dobro da nas izazivaš. Jednostavno se nećemo igrati!« Taj put nikakvo kucanje nije odgovaralo. Riječi joj je progutala tišina.

Uhvatila je prestrašen Bettyn pogled, a onda se okrenula i rekla mnogo tiše: »U redu, Betty, idi sad natrag u kuhinju.« Ali se Betty nećkala. »Je li gospođa dobro?« »Gospođa je u redu.« Caroline je uzela majku za ruku. »Mama, idemo na toplo, molim te.« Tog drugog dana, pak, gospođa Ayres radije je ostala sama u svojoj sobi. Pritegnula je šal uza se, a Caroline i Betty ostale su za njom i promatrale kako se polako penje uza stube. Ostala je gore gotovo do ručka, ali tada je već očito bila više svoja. I Caroline se oporavila. Nijedna od tih žena nije spominjala škrabotine. Ta večer i idućih dan ili dva protekli su bez događaja. No, u nekom trenutku potkraj tog tjedna gospođa Ayres provela je svoju prvu neprospavanu noć. Kao mnogo žene koje su proživjele rat, i nju su lako budili nepoznati zvukovi, a jedne ju je noći iz sna probudio izrazit osjećaj da je netko zove. Skamenila se u toj dubokoj zimskoj tami i napeto osluškivala. Nekoliko minuta nije čula ništa, pa je počela ponovno tonuti u san. A onda, kad je namjestila glavu na jastuk, učinilo joj se da je osim šuštanja platna uz uho začula i drugi zvuk, pa se opet uspravila na krevetu. Nakon nekoliko trenutaka taj se zvuk ponovno javio. Nije to bio glas. Nije bilo ni kuckanje ni bubnjanje. Bio je to klepetav, slab ali jasan zvuk i dolazio je, nije bilo greške, s druge strane uskih vrata boje zida kraj njezina kreveta - odnosno, iz njezine stare garderobe, koja je sada služila kao ostava za odlaganje sanduka i velikih košara. Zvuk je bio tako čudnovat, dozivao je posebnu i osebujnu predodžbu i na tren se doista uplašila. Pomislila je da je netko ušao u garderobu te vadi odjeću iz neke od košara i pušta je da pada na pod.

A onda je, kako zvuk nije prestajao, shvatila da zapravo čuje lupanje krila. Sigurno je neka ptica nekako prošla kroz dimnjak pa se uvukla unutra.

To je bilo olakšanje nakon prilično divljih slika u glavi, ali je svejedno osjećala nelagodu jer je ležala potpuno budna i slušala kako jadno stvorenje panično pokušava naći izlaz. Nije joj se išlo u garderobu da je pokuša uhvatiti. Uostalom, nikad nije mnogo marila za ptice i druga lepršava bića - imala je djetinji strah da će joj se zaletjeti u lice i zaplesti u kosu. Ali više nije mogla izdržati. Obukla je kućni haljetak i pomno ga zakopčala do grla, vrlo je pažljivo omotala šal oko glave, navukla cipele i kožne rukavice. Sve je to napravila - »preodijevajući se u dečka«, kako je poslije ispričala svojoj kćerki — a onda oprezno povukla vrata garderobe. Kao što je doživjela Caroline u salonu, klepetanje je prestalo u trenutku kad su se vrata otvorila, a u sobi je bilo mirno. Na podu nije bilo ptičjeg izmeta ni otpala perja, a poklopac dimnjaka, kako je ustanovila kad ga je otišla pogledati, bio je toliko zahrđao da se nije mogao otvoriti. Cijelu je noć ležala budna, nemirna i oprezna, ali kuća je bila tiha. Iduće noći otišla je u krevet rano i spavala bez poteškoća. Sljedeće noći, pak, opet ju je probudilo isto što i prije. Taj je put otišla iza ugla, probudila Betty i rekla joj da dođe s njom u sobu i stane kraj vrata garderobe i osluhne. Bilo je oko petnaest do tri. Betty je rekla da je čula nešto, no »nije bila sigurna što«. Ali opet, kad su se osmjelile da uđu u sobicu, vidjele su da u njoj nema nikoga... Onda je gospođi Ayres sinulo da je njezin prvi instinkt bio pravi. Zvukove svakako nije umislila jer su bili odveć jasni: ptica je sigurno u dimnjaku, odmah iza prednjeg dijela i ne može naći put van zbog uskoće i mraka.

Poslala je Betty natrag u krevet, a sama legla budna, uznemirena i nemoćna, a kad ju je sutradan ujutro Caroline došla obići, već je bila ustala i ponovno otišla u garderobu — zatekla ju je na sve četiri pred kaminom kako žaračem gura zahrđali poklopac dimnjaka.

Caroline je na trenutak pomislila da joj je majka možda sišla s uma. No, kad je saznala o čemu se radi, pomogla je gospođi Ayres da ustane pa sama preuzela žarač i počela njime gurati

poklopac, a kad ga je otvorila, otišla je po metlu i držalom nabadala u dimnjak dok je nije zaboljela ruka. Do tada je već bila crna kao dimnjačar jer se na nju sručio pljusak čađi. U čađi nije bilo ni traga perju, ali gospođa Ayres bila je toliko uvjerena da je ondje zapela neka ptica - i očito je bila tako »posebno uznemirena zbog toga« - da se Caroline očistila, pa otišla u vrt s dvogledom za operu da pregleda dimnjak. Ustanovila je da su svi dimnjaci na toj strani Halla pokriveni žičanom zaštitom, no premda je žica tu i tamo i bila pokidana, sve je bilo slijepljeno mokrim otpalim lišćem, tako da nije bilo izgleda da je neka ptica mogla proći kroz te kaveze i prodrijeti u dimnjak. Ali na povratku u kuću promislila je o tome i rekla majci da je u dimnjaku o kojem je riječ možda nedavno moglo biti gnijezdo. Rekla joj je da je vidjela pticu kako ulazi u njega pa ponovno izlijeće, sasvim slobodno. To je, izgleda, malčice razuvjerilo gospođu Ayres pa se odjenula i uzela doručak.

Ali samo sat poslije, dok je Caroline i sama bila pri kraju doručka u svojoj sobi, potresao ju je zvuk majčina plača. Plač je bio prodoran pa je pojurila k njoj. Zatekla je gospođu Ayres pred otvorenim vratima garderobe - nemoćno se pokušavala udaljiti, a ruke je ispružila pred sebe, prema nečemu u njoj. Tek mnogo poslije Caroline će sinuti da položaj njezine majke u tom trenutku možda zapravo nije bio gesta povlačenja, no u tom je času naprosto dojurila do nje s mišlju da je opasno bolesna. Ali gospođa Ayres nije bila bolesna - barem ne na običan način.

Dopustila je Caroline da je dovede do stolice i nalije joj čašu vode. Caroline je kleknula kraj nje i uzela je za ruke. »Dobro sam«, rekla joj je i protrljala oči koje su joj se caklile, a Caroline je bila zapanjena njezinim suzama. »Ne smiješ se uzrujavati. Tako glupo od mene nakon toliko vremena.« Dok je govorila, neprekidno je gledala u garderobu. Izraz na licu bio joj je čudan - tako prestrašen, nekako mokar i tako željan - da se Caroline uplašila. »Što je, mama? U što gledaš? Što vidiš?« Gospođa Ayres tresla je glavom i nije odgovarala. Stoga je Caroline ustala i oprezno prišla vratima garderobe. Poslije mi je rekla da nije znala što ju je više uplašilo, mogućnost da otkrije nešto strašno u sobi iza vrata ili mogućnost — koja je u tom trenutku, prema majčinu ponašanju, izgledala sasvim snažno - da unutra zapravo nije bilo ničega. Isprva je zapravo vidjela metež od kutija koje je njezina majka očito izvukla s njihova uobičajenog mjesta u pokušaju da ih očisti od čađi koja je popadala po njima iz nezapečaćena dimnjaka. A onda joj je pogled zapeo za nešto što joj se pod prigušenim svjetlom učinilo kao deblja mrlja od čađi, nisko ispod jednog zida, koju je otkrilo odmicanje kutija od zida. Prišla je bliže i kad su joj se oči priviknule na slabo svjetlo, taj se dio otkrio kao blok umrljanih, tamnih dječjih slova, točno kao one škrabotine što ih je nedavno vidjela u prizemlju.

SSU SS SU SSU SSSSUCKY SUCKeY Isprva ju je zapanjila starost znakova. Bilo je jasno da su bili mnogo stariji nego što je itko od njih do tada pomislio i zasigurno ih nije napravila jadna Gillian Baker-Hyde, nego neko drugo dijete prije mnogo godina. Je li ih možda, pitala se, mogla učiniti ona sama? Ili Roderick?

Pomislila je na rođake, obiteljske prijatelje... A onda joj je srce na tren zastalo, pogledala je što je napisano i istog je trenutka shvatila majčine suze. Na vlastito čuđenje, osjetila je da je pocrvenjela. Morala je ostati u toj maloj neosvijetljenoj sobici još koji trenutak, dok joj crvenilo ne prođe. »Eto«, rekla je kad je na kraju došla k mami, »sada barem možemo biti sigurne da to nije bila mala Baker-Hyde.« Gospođa Ayres jednostavno je odgovorila: »Nikad nisam ni mislila da je ona.«

Caroline je stala kraj nje. »Oprosti, mama.« »Za što da ti oprostim, draga?« »Ne znam.« »Onda nemoj ni govoriti.« Gospođa Ayres je uzdahnula. »Kako nas ova kuća voli hvatati u zamku, je li? Kao da zna sve naše slabosti pa ih provjerava, jednu po jednu... Bože, kako sam strašno umorna!« Napravila je jastučić od rupčića, pa ga pritisnula na čelo i čvrsto zatvorila oči. »Treba li ti što, da nešto donesem ili napravim?« pitala je Caroline. »Zašto malo ne legneš?« »Umorna sam i od tog kreveta.« »Onda ostani u naslonjaču i odrijemaj. Ja ću ti naložiti vatru.« »Opet kao starica«, progunđala je gospođa Ayres.

No, umorno se smjestila u naslonjač dok je Caroline potpaljivala vatru i kad je plamen već počeo lizati drvo, već je spustila glavu unatrag i zadrijemala. Caroline ju je na trenutak pogledala, zapanjena crtama starosti i tuge na njezinu licu i odjednom ju je vidjela — kao što smo u mladosti ponekad bili šokirani zateći svoje roditelje - kao pojedinca, osobu od impulsa i iskustva, o kojoj sama nije znala ništa, s prošlošću u kojoj je bilo tuge, a u koju sada nije mogla prodrijeti. Jedino što je u tom trenutku mogla napraviti za svoju majku bilo je da joj učini da joj bude udobno, pa se tiho ushodala po sobi i privukla zavjese do pola, zatvorila vrata garderobe, stavila pokrivač preko šala što je majci ležao preko koljena. Onda je sišla. Nije spominjala incident ni Betty ni gospođi Bazeley, ali je osjetila da joj treba društvo pa je sišla, tobože, obaviti nekoliko poslića u kuhinji. Kad je ponovno pogledala u sobu, vidjela je da majka čvrsto spava u neizmijenjenu položaju.

Gospođa Ayres sigurno se probudila u nekom trenutku, jer joj je pokrivač ležao na podu, kao da je skliznuo ili ga je netko povukao u stranu, a vrata garderobe, primijetila je Caroline, što ih je nježno ali čvrsto zatvorila, opet su bila otvorena.

Ja sam još bio u Londonu kad se sve to odigravalo. Kući sam se vratio trećeg tjedna u veljači u stanju prilično uzburkane svijesti. Konferencija je za mene dobro prošla. Najveći dio vremena proveo sam u bolnici i sprijateljio se s osobljem. Zapravo, posljednjeg jutra jedan me liječnik pozvao u stranu i predložio mi da u nekom trenutku u budućnosti razmislim o tome da počnem raditi na njihovu odjelu. Bio je to čovjek koji je, kao i ja, ušao u medicinu skromnih korijena. Bio je odlučan u tome da, kako mi je rekao, prodrma stvari i draže bi mu bilo da radi s liječnicima koji »dolaze izvan sustava«. Bio je, drugim riječima, od onih ljudi kakvim sam nekoć naivno i ja htio postati, ali činjenica je bila da je imao trideset i tri godine, a već je bio pročelnik odjela, dok ja, nekoliko godina stariji od njega, nisam postigao ništa. Putem u Warwickshire u vlaku sam razmišljao o njegovim riječima, pitao se mogu li opravdati njegovu procjenu o meni, raspravljao sam sa sobom o tome mogu li ozbiljno napustiti Davida Grahama, a pitao sam se i, prilično cinično, što me zapravo vezuje uz život na Lidcoteu i bih li komu nedostajao kad bih otišao.

Selo mi je izgledalo očajno usko i zastarjelo dok sam išao kući sa stanice, a popis poziva koji me čekao bio je uobičajeni niz bolesti na selu - artritis, bronhitis, reuma, prehlade - i odjednom mi se učinilo da se u cijeloj svojoj karijeri neuspješno borim s takvim uvjetima. Ali bilo je i nekoliko drukčijih slučajeva, koji su na svoj način bacali u očaj. Jedna trinaestogodišnja djevojčica ostala je u drugom stanju i teško ju je prebio otac radnik. Sin nekog čovjeka iz barake navukao je upalu pluća. Otišao sam ga obići u obiteljsku kuću i zatekao ga zastrašujuće bolesnog i izmučenog. Bio je jedno od osmero djece koja su sva bila bolesna od ovoga ili onoga, otac je bio ozlijeđen i nije radio. Majka i baka liječile su dječaka zastarjelim sredstvima i stavljale mu svježu kunićevu kožu na prsa da »izvuče kašalj«. Propisao sam penicilin, platio sam ga

manje-više sam. Ali sumnjao sam da će ga uopće upotrijebiti. Nepovjerljivo su gledali u bočicu i »nije im se sviđala žuta boja u njoj«. Njihov redovni liječnik bio je doktor Morrison, rekoše mi, a njegova je bočica crvena.

Otišao sam iz njihove kuće pokunjen, a putem do doma krenuo sam prečacem preko parka na Hundredsu. Otvorio sam vrata da prođem i namjeravao svratiti do Halla - bila su već tri dana kako sam se vratio, ali nisam se javljao Ayresovima. Međutim kad sam se dovezao bliže kući i ugledao nagrđeno i upropašteno pročelje, osjetio sam napad bijesne nemoći pa sam ubrzao dalje. Rekao sam sebi da imam odveć posla, da nema smisla svraćati samo zbog toga da se ispričavam i opet odjuriti dalje...

Nešto sam slično rekao sebi i idući put. Prošao sam kroz park i još jednom poslije toga.

Tako nisam znao najnovije promjene raspoloženja u kući dok nekoliko dana poslije nije telefonom nazvala Caroline i zamolila me da svratim i, kako je rekla, »vidim je li, po mom mišljenju, sve u redu«.

Rijetko me zvala telefonom, nisam ni očekivao njezin poziv. Zvuk njezina dubokog, jasnog, lijepog glasa pobudio je u meni iznenađenje i ugodu koji su se istog časa pretvorili u udar zabrinutosti. Je li što loše, pitao sam je, a ona je nejasno odgovorila da ne, nije ništa loše. Imale su nekih muka s »vodom koja curi«, ali da je to »sada sve popravljeno«. A ona, je li dobro?

Mama? Da, obje su sasvim dobro. Postoje samo »dvije-tri stvari« o kojima bi htjela čuti moje mišljenje ako »nađem vremena za to«.

Rekla je samo to. U meni je buknuo osjećaj krivnje pa sam više-manje krenuo ravno k njima i zbog toga odgodio jednog pacijenta: zabrinuo sam se oko toga što me čeka, zamišljao sam da mi ima reći neke ozbiljnije stvari, ali ih nije htjela iznositi telefonom. No, kad sam stigao u kuću, zatekao sam je u malom salonu i stavu koji nije mogao biti prizemniji. Klečala je kraj kamina s vjedrom punim vode i zgužvanim novinama u ruci, od papira pravila mokre grude i valjala ih u ugljenu prašinu da poslije posluže za potpalu. Rukave je zasukala do lakata, a ruke su joj bile zamazane. Kosa joj je padala preko lica. Izgledala je kao sluškinja, prava Pepeljuga i pogled me na nju iz nekog razloga potpuno razbjesnio.

Nespretno je ustala i pokušala što je više mogla obrisati prljavštinu sa sebe. Rekla je: »Niste se morali tako žuriti. Nisam vas očekivala.« »Mislio sam da je nešto važno«, rekoh. »Je li što loše? Gdje vam je majka?« »Gore je u sobi.« »Nije opet bolesna?« »Nije uopće. Barem koliko ja znam.« Gledala je oko sebe za nečim da obriše ruke, pa je na koncu uzela komad papira i nespretno se otrla njime. Rekao sam: »Za Boga miloga!« pa joj prišao i pružio rupčić.

Kad je vidjela čist bijeli kvadrat platna, usprotivila se. »Joj, nemojte.« »Ionako je odslužio svoje«, rekoh držeći ga pred sobom. »Vi niste sluškinja.« A kako je i dalje oklijevala, umočio sam rupčić u vjedro vode koja je bila tamna kao tinta i, možda i ne baš pristojno, obrisao joj ruke i šake.

Na kraju smo oboje bili malčice umazani, ali je barem ona bila čišća nego prije. Spustila je rukave i odmaknula se. »Sjedite, molim vas«, rekla je. »Jeste li za čaj?« Ostao sam stajati. »Samo mi recite u čemu je problem?« »Zapravo se nema što reći.« »Pozvali ste me da prevalim cijeli taj put ni za što?« »Sav taj put«, tiho je ponovila.

Prekrižio sam ruke i obratio joj se blaže: »Oprostite, Caroline. Nastavite.« »Naprosto«, počela je neodlučno, a onda mi je dio po dio ispričala što se sve događalo od

mog posljednjeg posjeta: pojava škrabotina, prvo u salonu, pa potom u predvorju, »loptica-skočica« i »uhvaćena ptica«, na kraju ispisani dio što ga je otkrila njezina majka. Istini za volju, to mi nije zvučalo kao nešto posebno. Tada još nisam vidio te natpise, a čak i kad sam napokon otišao u salon i razgledao te fantomske nepravilne S-ove, nisam u njima vidio ništa posebno uznemirujuće. Kao odgovor na Carolineinu priču rekoh: »Zar nije jasno što se dogodilo?

Ti su znakovi sigurno već odavno tu«, zastao sam, »valjda i trideset godina. Boja se stanjivala pa su se počeli nazirati. Možda je to prouzročila i vlaga. Nije ni čudo što se ne daju obrisati, sigurno je ostalo još dovoljno laka koji ih je zapečatio.« »Da«, rekla je sumnjičavo, »valjda je tako. Ali ta škripa i kuckanje ili kako god to nazvali?« »Ova kuća škripi kao galija! I sam sam čuo mnogo puta.« »Nikad prije nije tako škripala.« »Možda nikada prije nije bila tako vlažna i svakako nije bila tako zapuštena. Možda se miču grede.« I dalje je bila sumnjičava. »Ali, zar nije čudno što nas je kapanje vodilo do onih slova?« Rekoh: »Ovdje je živjelo troje male djece. Tih slova možda ima na svakom zidu... I to je moguće«, dodao sam kad sam razmislio, »i vaša je majka znala - mislim, to je nešto kao svojevrsno zaboravljeno pamćenje -gdje su drugi i treći natpis. Otkrivanje prvog moglo joj je vratiti tu pomisao. A onda, kad je pucketanje počelo, mogla je nesvjesno voditi potragu.« »Ali nije ona mogla proizvesti ono kucanje! Pa čula sam ga!« »To, moram priznati, ne mogu objasniti - osim ako pretpostavimo da je vaša prva pomisao točna: da su to bili miševi ili žohari ili neko drugo stvorenje, a njegov zvuk pojačan jer su zidovi šuplji. A što se tiče uhvaćene ptice...«, stišao sam glas, »čujte, pretpostavljam da ste vjerojatno već pomislili da je vaša mama cijeli taj incident umislila.« »Da, jesam«, odgovorila je tiho. »Nije spavala. A opet, prema njoj, budila ju je ptica. A i Betty je čula taj zvuk, ne zaboravite to.« »Ja mislim da bi Betty usred noći čula bilo koji zvuk koji joj sugerirate. Te stvari imaju u sebi svojevrsnu cirkularnost. Nešto je probudilo vašu majku, u to ne sumnjam, ali je onda zbog neispavanosti ostala budna - ili je budna sanjala - i poslije toga svijest joj je na neki način bila ranjiva...« »Mislim da je ranjiva sada«, rekla je. »Kako to mislite?« Oklijevala je »Nisam sigurna. Izgleda kao da se... promijenila.« Rekoh: »Promijenila? Kako?« Pomislio sam da mi se nota umora provukla u glas jer mi se činilo da smo ona i ja vodili taj razgovor, ili druge slične, već nekoliko puta dotad. Okrenula se od mene, očito razočarana, i rekla: »Joj, ne znam. Valjda mi se pričinjaju stvari.«

Više nije govorila. Gledao sam je, njezino razočaranje mnome. Rekao sam joj da bih otišao gore k njezinoj majci, pa sam uzeo torbu i popeo se stubama.

Izveo sam to uz blag osjećaj zle slutnje jer sam prema Carolineinu ponašanju očekivao da ću zateći gospođu Ayres zbilja bolesnu, možda čak u krevetu. Ali kad sam pokucao na njezina vrata, čuo sam kako mi vedro dovikuje da uđem. Ušao sam i vidio da su u sobi zavjese gotovo sasvim navučene, ali je, što je bila potpuna suprotnost onomu u malom salonu, bilo upaljeno nekoliko svjetiljki, a u kaminu je gorjela dobra vatra. Osjećao se miris kamfora, kao u stare djevojke. Vrata garderobe bila su širom otvorena, a krevet je bio pretrpan haljinama te krznom i praznim svilenim torbama koje su izgledale kao ispuhane mješine i u kojima su prije bila krzna. Gospođa Ayres podigla je pogled s njih čim sam ušao i činilo se da je savršeno sretna što me vidi. Rekla mi je da ona i Betty traže neku njezinu staru odjeću.

Nije me pitala o mom putovanju niti je pokazala ikakvu svijest o činjenici da sam netom bio dolje, nasamo s njezinom kćeri. Prišla mi je i uzela me za ruku pa me odvela do kreveta i glavom pokazala na isprepletene haljine na njemu. »Osjećam krivnju«, rekla je, »bio je rat, a ja sam nosila sve ovo. Razdijelila sam što sam mogla, ali od nekih od ovih naprosto se nisam mogla rastati i gledati kako ih sijeku i prave pokrivače za izbjeglice i Bog zna što sve ne. Sada mi je strašno drago što sam ih zadržala. Što mislite, je li to zločesto od mene?« Nasmiješio sam se, zadovoljan što sam vidio da tako dobro izgleda, da je svoja kao što je bila. I dalje su me iznenađivale sijede u njezinoj kosi, ali ju je počešljala s posebnom pažnjom, premda na čudan predratni način, prilično slobodno oko ušiju. Na usnama je imala otmjeno nanesen ruž, nokte je obojila ružičasto, a koža na njezinu srcolikom licu izgledala je kao da gotovo i nema bora.

Okrenuo sam se prema gomili staromodne svile. »Svakako je teško zamisliti da se ovo povlači po izbjegličkom logoru.« »Ta zar nije tako? Kudikamo ih je bolje držati ovdje gdje će biti cijenjene.« Uzela je haljinu od tanušna satena koja joj je kao slap padala s ramena. Podigla ju je da je pokaže Betty koja je upravo izišla iz garderobe s kutijom za cipele u ruci. »Što veliš na ovu, Betty?« Djevojka me primijetila, a ja joj kimnuh. »Zdravo, Betty. Sve u redu?« »Zdravo, gospodine.« Lice joj je bilo rumeno i činilo se da je razdragana. Očito je to oduševljenje htjela zadržati, ali kad je vidjela haljinu, punašna su joj se ustašca razvukla u smiješak: »Lijepa je, gospođo!« »Stvari su rađene da traju, u to vrijeme. A boje! Danas se naprosto ne mogu nigdje vidjeti.

A što imaš tu?« »Papuče, gospođo! Zlatne!« »Daj da vidim.« Gospođa Ayres uzela je kutiju, podigla poklopac, pa za njim i papir koji je bio unutra. »Jao, danas koštaju kao sam vrag. A i žuljale su kao sam vrag, koliko se sjećam.

Nosila sam ih samo jednom.« Podigla ih je pred sebe. A onda je impulzivno rekla: »Probaj ih, Betty.« »Jao, gospođo.« Betty je pocrvenjela i stidljivo me pogledala. »Da probam?« »Samo daj. Pokaži doktoru i meni.« Djevojka je razvezala svoje teške crne cipele i stidljivo navukla zlatne kožne papučice, a onda, kad ju je gospođa Ayres obodrila, prošetala se od garderobe do kamina i natrag, kao manekenka. Prasnula je u smijeh, pa rukom pokrila iskrivljene zube. Nasmijala se i gospođa Ayres, a nakon što se Betty spotaknula jer su joj papuče bile prevelike, u vrhove je natrpala čarape da joj budu po mjeri. Radila je to nekoliko minuta, a onda je djevojci dala rukavice i perčin, pa joj rekla da stane, prošeta se, okrene se i blago joj pljeskala.

Opet sam se sjetio pacijenta kojeg sam odgodio zbog dolaska amo. No, nakon nekoliko trenutaka izgleda da se gospođa Ayres potpuno umorila. »Eto«, rekla je Betty s uzdahom i pogledala na pretrpan krevet. »Bolje sada spremi te stvari ili ja noćas zbog njih neću spavati.« »Znači, sada dobro spavate«, upitao sam je i prišao vatri. A onda, kad sam vidio kako Betty nestaje u garderobi ruku punih krzna, rekoh tiho: »Nadam se da ne zamjerate, ali Caroline mi je rekla što ste... otkrili prošlog tjedna. Vjerujem da vas je to podosta uznemirilo.« Sagnula se da uzme jastuk. Rekla je: »I jest. Zar to nije bilo glupo od mene?« »Uopće nije bilo glupo.« »Nakon toliko mnogo vremena«, promrmljala je, a lice joj nije pokazivalo ni traga od brige i muke nego je, naprotiv, bilo gotovo vedro. »Znate, ni pretpostavljala nisam da je od nje ostao ikakav trag.« Stavila je ruku na srce. »Osim ovdje. Za mene je uvijek bila stvarna, tu unutra. Ponekad stvarnija i od čega drugog...« Zadržala je ruku na prsima i blago gladila tkaninu haljine. Pogled joj je postao mutniji — a opet, za nju je izvjesna količina takve neodređenosti bila uobičajena, i bila je dio njezina šarma.

Ništa mi u njezinu ponašanju nije djelovalo čudno niti me ljutilo, mislio sam da je prilično zdrava i zadovoljna. Ostao sam s njom petnaestak minuta te se potom vratio dolje.

Caroline je bila ondje gdje sam je i ostavio, i beživotno je stajala kraj kamina. Vatra u ognjištu sada je bila mala, svjetlo je bilo prigušenije nego ikad, a ja sam ponovno postao svjestan velikog kontrasta između neveselosti te prostorije i sobe njezine majke. A pogled na nju i njezine ruke kao u sluškinje nerazumno me ozlovoljio. »I?« pitala me.

Rekoh: »Mislim da se brinete bez razloga.« »Što radi moja majka?« »Premeće staru odjeću s Betty.« »Da. Sada joj se radi samo to, takve stvari. Jučer je ponovno iznijela one fotografije, one upropaštene - sjećate se?« Raširio sam ruke. »Ima pravo gledati fotografije, zar ne? Zar joj možete prigovoriti što želi razmišljati o prošlosti, kad je sadašnjost tako nevesela?« »Nije samo to.« »Pa što je onda?« »Nešto u njezinu ponašanju. Ona ne razmišlja samo o prošlosti. Kao da vas, kad vas pogleda, zapravo uopće ne vidi. Ona vidi nešto drugo... I tako se lako umara. Uopće nije stara, znate, ali sada se odmara kao stara gospa, gotovo svako poslijepodne. Nikad ne spominje Rodericka. Ne zanimaju je izvještaji doktora Warrena. Nikoga ne želi viđati... Oh, ne mogu to objasniti.« »Doživjela je udarac. Naišla je na ta slova, sjetila se vaše sestre. Naravno da ju je to potreslo.« Kad sam to izrekao, shvatio sam da ona i ja nikad nismo razgovarali o Sušan, djevojčici koju su izgubili. Ista je stvar zasigurno i njoj pala na pamet: stajala je i šutjela, pa stavila umazane prste na usta i počela cupkati usnu. Progovorila je, a glas joj je bio drukčiji.

Rekla je: »Čudnovato je čuti da kažete 'vaša sestra' samo tako. Ne zvuči dobro. Znate, kad smo Rod i ja bili mali, majka je nikad nije spominjala. Godinama nisam ništa znala o njoj. A onda sam jednog dana naišla na knjigu na kojoj je bilo napisano 'Sukey Ayres' i pitala majku tko je to. Čudno je reagirala. Preplašila sam se. Onda mi je tata ispričao. On je to nazvao 'užasnom nesrećom'. Ali ne sjećam se je li mi bilo žao njega ili mame. Samo se sjećam da sam bila iznevjerena jer su mi svi uvijek bili govorili da sam najstarije dijete, pa sam mislila da nije pošteno ako to nije istina.« Buljila je preda se u vatru, a čelo joj se nabralo. »Čini se da su me

uvijek nekako varali kad sam bila mala. Užasavala sam se Roddieja. Užasavala sam se sluškinja. Čovjek treba nadrasti svoje užase, nije li tako? A ja mislim da ja svoje nikada nisam nadrasla.

Katkad mislim da je to i dalje u meni, kao nešto ružno što sam progutala, a ono zapelo...« Doista je u tom trenutku izgledala kao snuždeno dijete, onako s prljavim rukama i nekoliko uvojaka nepočešljane smeđe kose, koji su joj padali preko lica. Kao i druga zločesta djeca, i ona je izgledala očajno tužno. Napravio sam pokret prema njoj. Digla je ruku i sigurno je opazila moje oklijevanje.

A onda je odjednom ta primjesa djetinjastosti nestala. Rekla je tvrdim, službenim glasom: »Nisam vas ništa pitala o vašem putovanju u London, zar ne? Kako je bilo?« Rekoh: »Hvala. Bilo je dobro.« »Jeste li govorili na konferenciji?« »Jesam.« »Je li se ljudima dopalo što ste govorili?« »Veoma. Zapravo...«, ponovno sam zastao. »Ovaj, bilo je govora o tome da odem tamo.

Mislim, da odem tamo raditi.« Pogled joj se promijenio, kao da se ubrzao. »Zaista? Mislite li to napraviti?« »Ne znam. Morao bih razmisliti o tome. O tome što... ostavljam.« »I zato ste nas izbjegavali? Niste se htjeli dekoncentrirati? U subotu sam vidjela vaš auto u parku i pomislila da ćete možda svratiti. A kako niste, pomislila sam da se zasigurno nešto dogodilo, da se sigurno nešto promijenilo. Zbog toga sam vas danas nazvala, jer ne mogu računati na to da ćete dolaziti amo na uobičajen način. Onako kako ste to običavali, mislim.« Zataknula je pramen. »Jeste li nas uopće mislili opet posjetiti?« »Naravno da jesam.« »Ali ste nas i izbjegavali. Je li tako?« Iskrivila je bradu dok je govorila. I to je bilo sve što je napravila. Ali, kao što mlijeko na koncu popušta miješanju bućkalice, u meni se pokrenuo bijes i pretvorio se u nešto drugo, nešto sasvim drukčije. Srce mi je počelo brže tući. Rekoh: »Mislim da me malo bilo strah.« »Strah od čega? Mene?« »Teško.« »Moje majke?« Udahnuo sam. »Slušajte, Caroline. Onda u mom autu...« »Joj, onda.« Okrenula je glavu. »Ponašala sam se kao glupača.« »Ja sam bio glupan. Oprostite.« »I sada se sve promijenilo i sve je krivo... Ne, molim vas, nemojte.« Izgledala je tako nesretno da sam joj prišao i počeo je grliti. I premda je stajala kruta i nekoliko se trenutaka opirala, kad je shvatila da ne želim ništa više nego obujmiti je rukama, kao onda kad smo plesali, malčice se opustila. Posljednji put kad sam je tako držao bilo je to zbog plesa - bila je u visokim petama, oči i usta bili su joj u ravnini s mojima. Sada je imala ravne cipele i bila je nekoliko centimetara niža: pomaknuo sam bradu i čekinjama joj zahvatio kosu.

Pognula je glavu i hladno joj je i suho čelo kliznulo ispod mog uha... A onda mi je nekako stala potpuno sučelice i osjetio sam napon i popuštanje njezinih grudi, pritisak njezinih usana i snažnih bedara, prešao sam joj rukom preko leđa i privukao je k sebi još čvršće. »Nemojte«, ponovila je, ali to je rekla prilično slabo.

Nalet osjećaja i samog me iznenadio. Nekoliko trenutaka prije gledao sam je i nisam osjećao ništa osim ogorčenja i nelagode. Sada dašćući izrekoh njezino ime i okrenuh lice ravno prema njoj. »Nedostajala si mi, Caroline«, rekao sam. »Bože, nedostajala si mi strašno!« Nemirno

sam obrisao usta. »Pogledaj me! Pogledaj kakvog si prokletog idiota napravila od mene!« Počela se povlačiti: »Žao mi je.« Čvršće sam je stegnuo. »Ne ispričavaj se! Za Boga miloga!« Rekla je slomljeno: »I ti si meni nedostajao. Kad god odeš, ovdje se nešto dogodi. Što je to? Ova kuća, moja majka...« Zatvorila je oči, stavila ruku na čelo kao da ima tešku glavobolju. »U ovoj kući počinješ zamišljati svakakve stvari.« »Ova je kuća previše za tebe.« »Gotovo da je se plašim.« »Nemaš se čega plašiti. Nisam te smio ostaviti da budeš zatvorena i sama.« »Želim... želim otići odavde. A kako ću s majkom?« »Ne misli na majku. Ne misli na odlazak. Ne moraš odlaziti.« A ni ja, pomislio sam. Jer odjednom mi je sve izgledalo jasno, tu, dok mi je Caroline bila u naručju. Moji planovi - konzultant - u londonskoj bolnici - sve to, sve se rastopilo. »Bio sam glup«, rekoh. »Sve što nama treba tu je. Misli na to, misli na mene. Na nas.« »Ne. Netko može doći.« Pritisnuo sam usne na njezine. Ali sada smo se zaljuljali, a u tom ljuljanju izgubili smo ravnotežu pa smo se razdvojili. Koraknula je izvan mog domašaja i podigla umazanu ruku. Kosa joj je, od moje brade, bila neurednija nego ikad. Usne su joj bile razdvojene, blago vlažne.

Izgledala je kao žena koju je upravo netko poljubio i koja, iskreno govoreći, želi nov poljubac.

Ali kad sam krenuo prema njoj, ponovno je ustuknula za korak i tada sam shvatio da je njezina žudnja pomiješana s nečim drugim -nevinošću ili nečim jačim: kolebanjem, čak i daškom straha.

Zbog toga je nisam pokušao ponovno zagrliti. Nisam vjerovao da to mogu učiniti a da je ne uplašim. Uhvatio sam je za ruku, podigao je i prinio zamazane prste svojim usnama. A dok sam joj gledao prste i trljao joj palcem pocrnjele nokte, rekoh uzdrhtao od želje i drskosti: »Pogledaj što si napravila od sebe! Ti si potpuno dijete! Znaš, više neće biti takvih stvari, kad se vjenčamo.« Nije ništa rekla. Na trenutak sam bio svjestan kuće, mirne i tihe, kao da zadržava dah.

Onda je ona blago pognula glavu - i na to sam je u naletu trijumfa privukao k sebi, poljubio joj, ne usta nego vrat, obraze, kosu. Odala je nervozan smijeh. »Čekaj«, rekla je, što razigrano, što ozbiljno, gotovo borbeno. »Čekaj, joj, čekaj!« Sada razmišljam o trima ili četirima tjednima Carolineina i mog Ijubovanja, premda je istina da ono što se zbivalo između nas nije bilo mirno i bez komplikacija da bi se moglo tako nazvati. S jedne strane, ja sam imao mnogo posla i rijetko sam je mogao viđati osim u užurbanim, ukradenim trenucima. S druge strane, pokazalo se da je bila iznenađujuće nevoljna u vezi s tim da majci izloži tu konačnu promjenu u našem odnosu. Ja sam nestrpljivo želio da se stvari kreću, da se to na neki način objavi. Ona je mislila da njezina majka »još nije dovoljno dobro«, da bi je ta novost naprosto »zabrinula«. Činilo mi se kako taj trenutak nadolazi užasno sporo, pa sam tih tjedana često svraćao u Hali, a na kraju bi sve završilo na tome da bih samo sjedio s tim dvjema ženama u malom salonu, pio čaj i suho čavrljao s njima - kao da se ništa zapravo nije promijenilo.

Ali, naravno, promijenilo se sve i s moga gledišta ti su posjeti ponekad bili jedva podnošljivi. Sada sam neprekidno mislio na Caroline. Gledao bih to njezino snažno, četvrtasto lice i nisam mogao vjerovati da mi je ikada djelovalo obično. Kad bih sreo njezin pogled dok smo pili čaj, osjetio bih se kao štapić za potpalu koji bi buknuo i kad bismo se samo okrznuli pogledima. Ponekad kad bih se već pozdravio s njima, pratila me do auta - šutke bismo išli kroz kuću i prolazili kraj jedne, pa druge mračne sobe, a ja bih pomišljao na to da je povedem u neku od tih upropaštenih prostorija i povučem je u zagrljaj. Tu je i tamo i bilo zgoda, ali ona nikad nije bila opuštena. Stala bi meni sučelice, ali spuštenih ruku i okretala bi od mene glavu. Osjećao sam

kako joj se udovi opuštaju i griju - ali tako sporo, tako sporo kao da su jedva podnosili vlastitu težinu. I ako sam ikad, onako frustriran, pogurao malo dalje, rezultat je bio krah. Meki bi joj se udovi ukočili i rukama bi pokrila lice. »Oprosti. Nije pošteno od mene, znam. Samo mi treba malo vremena.« Tako sam naučio ne tražiti mnogo od nje. Sada sam najveći strah imao od toga da je ne guram dalje. Imao sam osjećaj da joj je onako preopterećenoj kakva je bila zbog poslova na Hundredsu naša veza bila samo dodatna komplikacija i pretpostavljao sam da čeka da se stvari na Hundredsu poboljšaju pa da se onda može prepustiti planiranju budućih dana.

U tom trenutku pravo je poboljšanje izgledalo kao da je nadohvat ruke. Rad na općinskim kućama napredovao je, produžetak vodovoda i električne struje do parka bio je na putu, stvari na farmi, očito, išle su nabolje pa je i Makins bio zadovoljan svim tim promjenama. I gospođa Ayres, unatoč Carolineinim sumnjama, izgledala je zdravije i sretnije nego što je bila mjesecima prije. Kad god bih došao u kuću, bila je pomno odjevena, s malčice crvenila na usnama i pudera na licu — zapravo, znatno se bolje dotjerivala negoli kći koja je, usprkos promjeni u našem odnosu, i dalje nosila bezoblične stare džempere i suknje, onaj grubi vuneni šešir i tvrde cipele. No, kako je vrijeme i dalje bilo hladno, mogao sam joj to oprostiti.

Namjeravao sam je, čim se promijeni godišnje doba, odvesti u Leamington i potpuno je opremiti prikladnijom odjećom. Često sam i s čežnjom pomišljao na ljetne dane pred nama - Hali čija su vrata i prozori otvoreni, Caroline u kratkim rukavima i lepršavijim bluzama, a ruke joj pocrnjele od sunca, prašnjave bose noge... Moja nevesela kuća sada mi je djelovala mračno, kao kulisa.

Noću sam ležao u krevetu, umoran, ali budan i mislio na to kako Caroline leži u svom. Svijest bi mi meko prelazila kilometre koji nas dijele i šuljala se kao tat kroz vrata Hundredsa i obraslog prilaza, pa otvarala nabrekla vrata, milila po kockastom mramoru, iskradala se, šuljala prema njoj, mirno se i tiho penjala stubama.

A onda, jednoga dana početkom ožujka po običaju sam svratio u kuću i shvatio da se nešto dogodilo. Oni tajanstveni trikovi ili »salonske igrice« — kako ih je jednom nazvala Caroline — ponovno su započeli, sada u novom obliku.

Isprva mi nije htjela reći. Rekla je da su »predosadni da ih se uopće spominje«. Ali i ona i njezina majka izgledale su umorno, a kad sam to komentirao, priznala mi je od čega - posljednjih nekoliko noći u ranim bi ih jutarnjim satima budila zvonjava telefona. To se dogodilo tri-četiri puta, rekla je, uvijek između dva i tri, i svaki put čim bi sišle i digle slušalicu — linija bi bila prekinuta.

Pitale su se u jednom trenutku jesam li ja taj koji naziva. »Ti si bio jedini koga smo se mogle sjetiti«, rekla je Caroline, »tko bi mogao biti budan u to doba.« Hitro je pogledala prema majci i blago se zarumenjela: »Vjerujem da nisi bio ti.« »Nikako, to nisam bio ja!« odgovorio sam, »Ni u snu ne bih zvao tako kasno! A u dva sata ujutro obično sam umotan u krevetu. Tako da... osim ako nisam nazivao u snu...« »Da, naravno«, rekla je s osmijehom. »Sigurno je bila neka greška na centrali. Samo sam htjela biti sigurna.« Govorila je kao da je to stavilo točku na taj razgovor, pa sam i ja popustio. Kad sam idući put, pak, došao k njima, saznao sam da je bio još jedan poziv, opet oko pola tri, a jedan i dvije-tri noći prije. Caroline je taj put pustila telefon da zvoni i ostala u krevetu bez namjere da ustaje na hladnoću i mrak. Ali na kraju je tu napornu i neurotičnu zvonjavu bilo veoma teško ignorirati pa je sišla i digla slušalicu, ali je, kao i inače, linija bila prekinuta. »Zapravo ne«, ispravila se, »nije bila prekinuta. To je čudno. Nije bilo glasa, ali - joj, zvuči glupo, ali mogu se zakleti da je netko bio ondje. Netko tko je nazvao upravo Hundreds, upravo nas. I znaš, opet sam pomislila na tebe.«

»A ja opet kažem«, rekoh, »ja sam čvrsto spavao i sanjao. A kako smo taj put bili sami, dodadoh: »Vrlo sam vjerojatno sanjao tebe.« Stavio sam joj ruku na kosu. Uhvatila mi je prste i smirila ih. »Da. Ali, netko je zvao. A pomislila sam - ne mogu iz glave izbaciti tu pomisao, ali, što misliš, je li to možda bio Roddie?« »Rod!« rekoh zapanjen. »Sigurno nije.« »Ali moguće je, zar ne? Recimo da ima neke probleme - u klinici, mislim. Tako ga dugo nismo vidjeli. Doktor Warren u svakom pismu govori iste stvari. Mogu mu raditi svašta, iskušavati svakakve lijekove ili tretmane. Mi zapravo ne znamo što mu rade. Samo plaćamo račune.« Uzeo sam je za obje ruke. Vidjela mi je lice i rekla: »Samo sam imala taj osjećaj, da je nazvao netko tko nam ima što reći.« »Bilo je pola tri ujutro, Caroline! Svatko bi to pomislio. Sigurno je ono što si posljednji put pomislila — sigurno su pobrkali linije. Zapravo, zašto ne nazoveš centralu, pa pitaj cure i objasni im što se dogodilo.« »Misliš da bih trebala?« »Ako će ti to smiriti misli, zašto ne?« I tako je smrknuta otišla do staromodnog aparata u malom salonu i nazvala operatera.

Stajala mi je okrenuta leđima, ali sam slušao kako prepričava cijelu priču o pozivima. »Da, ako vam nije teško«, čuo sam je kako govori, a glas joj je bio usiljeno vedar, a onda, trenutak poslije, dio je te vedrine nestao: »Razumijem. Da, pretpostavljam da ste u pravu. Da, hvala vam.

Oprostite što sam vas uznemirivala.« Sjela je kraj telefona, a slušalicu je okrenula prema meni, smrknutija nego ikad. Stavila je prste u usta i zagrizla u vrhove pa rekla: »Žena koja radi noćne smjene nije sada ondje, naravno.

Ali djevojka s kojom sam razgovarala pregledala je pozive — njihov dnevnik ili kako ga god zvali, gdje bilježe sve pozive. Kaže da ovog tjedna nitko nije nazivao Hundreds.

Kaže da nitko nije zvao ni prošli tjedan.« »Onda«, rekoh nakon male stanke, »to cijelu stvar stavlja izvan sumnje. Očito postoji neka greška na linijama - ili vjerojatnije sa žicama ovdje u kući. Uopće nije bio Rod. Vidiš? Nije bio nitko.« »Da«, rekla je polako, i dalje grickajući prste. »Tako je rekla i djevojka. Sigurno je tako, je li?« Govorila je, a kao da je čekala da je razuvjerim. Ali telefon je ponovno zazvonio iduće noći. A kako ju je, kad sam je idući put vidio, i dalje morila misao da je to njezin brat pokušavao doći s njom u kontakt, kako bih je smirio nazvao sam kliniku u Birminghamu da pitam postoji li ikakva mogućnost da Rod obavi te pozive. Uvjerili su me da ne postoji. Razgovarao sam s asistentom doktora Warrena, a njegov ton, primijetih, bio je manje lepršav nego kad sam s njim razgovarao prije Božića. Rekao mi je da ih je Rod, nakon što je izgledalo da je ostvario mali, ali definitivni napredak početkom godine, nedavno razočarao i imao »nekoliko loših tjedana«. Nije zalazio u pojedinosti, ali ja sam, kao budala, taj razgovor vodio dok je Caroline bila kraj mene.

Uhvatila je dovoljno razgovora da shvati da vijesti nisu dobre i poslije toga bila povučenija i zabrinutija nego ikad.

Kao odgovor na pomak u njezinoj tjeskobi, telefonski su pozivi prestali, a nastupila je nova gnjavaža. Ovaj put i ja sam bio ondje onoga dana kada je počelo jer sam svratio između dvaju obilazaka pacijenata. Caroline i ja ponovno smo bili sami u malome salonu — zapravo, upravo sam je bio poljubio za rastanak i ona se odvojila od mog zagrljaja - kad su se vrata otvorila i oboje nas iznenadila. Ušla je Betty, naklonila se i pitala »što se želi od nje«. »Kako to misliš?« pitala je Caroline uzbuđeno i oštro dok je istodobno četkala kosu.

»Pa zvonilo je, gospođo.« »Ja nisam zvonila. Sigurno te moja majka nešto treba.« Betty je bila zbunjena. »Madam je gore, gospođice.« »Da, znam da je gore.« »Ali, molim vas, gospođice, zvonilo je zvono iz malog salona.« »To ne može biti jer ni ja ni doktor Faraday nismo zvonili! Misliš da je zvonilo samo od sebe? Otiđi gore ako te treba moja majka.« Betty se trepćući povukla unazad. Kad su se vrata zatvorila, uhvatio sam Carolinein pogled, pa sam obrisao usta i gotovo se nasmijao. Ali nije mi uzvratila osmijeh. Okrenula se kao da je nestrpljiva. I rekla je iznenađujućom silinom: »Joj kako to mrzim! Ne mogu to podnijeti! To igranje mačke i miša.« »Mačke i miša!« rekoh jer me zadivila slika. Posegnuo sam za njezinom rukom da je ponovno privučem k sebi. »Dođi amo, maco. Lijepa maco.« »Prestani, za Boga miloga! Betty bi mogla doći.« »Ma Betty je seoska cura. Zna ona sve o pticama i pčelama, i mačkama... Osim toga, znaš rješenje, je li tako? Udaj se za mene. Idući tjedan - sutra — kad god želiš. Onda ću te moći ljubiti i kvragu tko god gleda. A mala će Betty imati posla više nego ikad jer će nam ujutro u krevet donositi jaja i slaninu i takve fine stvari.« I dalje sam se smiješio, ali ona se okrenula prema meni s čudnim izrazom na licu. Rekla je: »Ali, kako ti to misliš? Ne bismo - ne bismo bili ovdje'.« Nikada nismo razgovarali o praktičnoj stvari života koji ćemo voditi skupa, vjenčani. Ja sam uzeo kao gotovo da ću s njom živjeti ovdje u Hallu. Rekoh, manje siguran nego prije: »Zašto ne? Pa ne možemo ostaviti tvoju majku.« Namrgodila se. »Ali kako bi to išlo s tvojim pacijentima? Ja sam mislila...« Nasmiješio sam joj se: »Ne bi ti baš bilo drago živjeti sa mnom u Lidcoteu, u onoj groznoj Gillovoj kući.« »Naravno da ne bi.« »Onda možemo nešto srediti. Ja ću ambulantu držati u selu, možda započnem neku noćnu službu s Grahamom... Ne znam. Sve će se promijeniti, u svakom slučaju, kad nastupi nova organizacija zdravstva.« »Ali kad se vratiš iz Londona«, rekla je, »rekao si mi da ondje možda postoji mjesto za tebe.« Iznenadila me. Na to sam već zaboravio. Sada mi se činilo da sam u Londonu bio prije sto godina — veza s njom potpuno mi ga je izbacila iz glave. Rekoh bezbrižno: »Joj, nema svrhe da o tome sada razmišljamo. U srpnju će se sve promijeniti. Možda će tada biti obilje poslova. Ili neće biti posla ni za koga.« »Ni za koga? Ali kako ćemo onda uopće otići odavde?« Trepnuo sam: »Hoćemo li htjeti otići?« »Mislila sam«, počela je tako snuždeno da sam je uzeo za ruku i rekao: »Gledaj, ne brini se. Imat ćemo svu silu vremena za takve stvari kad se vjenčamo. To je glavno, zar ne? Stvar koju želimo više i od čega!« Rekla je da, naravno, želimo... Pridigao sam njezinu ruku usnama i poljubio je, a onda sam stavio šešir i krenuo prema izlaznim vratima.

I onda sam opet vidio Betty. Silazila je sa stubišta, izgledala je zbunjenija nego ikad, i pomalo zlovoljna. Gospođa Ayres čvrsto je spavala u svojoj spavaćoj sobi pa nikako nije mogla zvoniti posluzi. Svejedno, Betty mi je rekla da to nije ni mislila - zvono koje je zvonilo bilo je iz malog salona i u to bi se zaklela i majčinim životom, a ako gospođica Caroline i ja ne

vjerujemo, nije pošteno da se u njezinu riječ tako sumnja. Digla je glas dok je govorila, pa se domalo pojavila Caroline i pitala kakva je to strka. Bio sam sretan što mogu uteći pa sam ih ostavio da se same nadmeću i više nisam o tome razmišljao.

Kad sam se krajem tog tjedna vratio, Hali je bio, Carolineinim riječima, »ludnica«.

Pozivna su zvona razvila svoj misteriozni život i zvonila su u bilo koje doba, tako da su Betty i jadna gospođa Bazeley neprekidno jurcale od sobe do sobe i pitale što se od njih traži, a Caroline i njezina majka nisu znale što da rade. Caroline je pregledala razvodnu kutiju za zvona i žice dolje u prizemlju i nije našla ništa neispravno. »Kao da se neki vrag tu zavukao«, rekla mi je kad me odvela do hodnika s lukom, »i igra se sa žicama da nas muči. Nisu to ni miševi ni štakori. Stavile smo mišolovke za njih i ništa se nije ulovilo.« Pogledao sam kutiju: imperijalna naprava, kao što sam nekoć i mislio, do koje su kroz cijevi i kanale iz gornjih prostorija, kao živci kuće, vodile bezbrojne žice. Iz iskustva sam znao da te žice nisu posebno osjetljive i da kadikad ručku treba vrlo žestoko povlačiti da bi se zvono oglasilo pa me Carolineina priča prilično zbunila. Donijela mi je svjetiljku i odvijač, a ja sam njime neko vrijeme prčkao po njoj, ali mehanizam je bio vrlo jednostavan te nijedna od žica nije bila prenapeta i, kao ni Caroline, nisam našao ništa neispravno. Mogao sam se samo s izvjesnom nelagodom sjetiti onog škripanja i grebanja što su ga žene čule prije nekoliko tjedana, a pomislio sam i na ono ugibanje stropa u salonu, vlagu koja se širila, pomicanje zidnih cigli...

Ništa nisam govorio Caroline, ali mi je bilo prilično jasno da je Hali dosegnuo točku pred urušavanje, pri čemu jedan efekt izaziva drugi, i propast kuće rastužila me i frustrirala više nego ikad.

U međuvremenu zvona su nastavila svoju neumornu aktivnost koja ih je izluđivala, sve dok, napokon, Caroline, kad joj je prekipjelo, nije uzela kliješta za žicu i tako iskopčala kutiju.

Poslije toga, kad god su ona i njezina majka trebale Betty, morale su odlaziti do vrha pomoćnih stuba i dozivati je. Često su naprosto same silazile do kuhinje i same obavljale posao - kao da uopće i nemaju sluškinju.

Ali kuća se, očito, nije htjela pokoriti i nije prošao ni tjedan, a javili su se novi jadi.

Problem je ovaj put ležao u relikviji starih viktorijanskih godina Halla — staroj tubi za govor, ugrađenoj 1880-ih da omogući osoblju komunikaciju s kuharom, koja je išla kroz kuću od dječjih soba na drugom katu i završavala malim piskom od slonovače u kuhinji. Pisak je imao čep koji je bio pričvršćen tankim mjedenim lancem i napravljen tako da se oglasi kad netko gore puhne u tubu. Naravno, kad su Caroline i Roderick odrasli, ta tuba za govor odavno nije bila ozbiljnije upotrijebljena. Iz dječjih su soba početkom rata iznesene stvari da bi se u sobe mogli nastaniti oficiri vojne postrojbe koja je bila smještena kod gospođe Ayres. Zapravo je tuba ondje ležala nijema, prašnjava i nerabljena najmanje petnaest godina.

Sada su, pak, gospođa Bazeley i Betty otišle ka Caroline i požalile se da je onaj nerabljeni pisak počeo ispuštati stravične zvižduke.

Cijelu sam priču i čuo od same gospođe Bazeley, kad sam koji dan poslije sišao u kuhinju da vidim što sada ne valja. Rekla mi je da je isprva čula zviždanje i nije mogla razabrati odakle.

Bilo je slabašno, a onda — »Slabašno«, rekla je, »i na mahove, samo zviždanje. Evo, baš kao i čajnik kad u njemu uzavri« - pa su nesigurno zaključile da to pišti zrak iz cijevi centralnoga grijanja. Ali jednoga se dana zviždanje oglasilo tako jasno da se nije moglo ne vidjeti odakle dolazi. Gospođa Bazeley taj je put bila sama u kuhinji i stavljala hljebove u peć, a iznenadan ju je i prodorni pisak tako zapanjio da je opekla zapešće. Pokazala mi je plik i rekla da dotad nije ni znala za tubu. Nije bila dovoljno dugo na Hundredsu, pa nije vidjela tu novotariju u upotrebi.

Uvijek je mislila da su onaj umrljani pisak i čep bili »od struje«.

Betty joj je potom objasnila što je to, pa tako, kad se sutradan ponovno pronio zvižduk, gospođa je Bazeley, naravno, pomislila da Caroline ili gospođa Ayres žele razgovarati s njom iz neke od gornjih soba. Sumnjičavo je prišla pisku, izvukla čep i stavila uho na čašicu od slonovače. »I što ste čuli?« pitao sam je i popratio smjer njezina pogleda na drugu stranu kuhinje, prema tubi koja je sad bila nijema.

Iskrivila je lice. »Nekakav čudan zvuk.« »Čudan, kako?« »Ne mogu reći. Kao dah.« »Dah?« rekoh. »Mislite ljudski, disanje? Je li bilo kakva glasa?« »Ne, nije bilo glasa. Bilo je više šuštanje. A opet, nije baš bilo ni šuštanje... Kao da čujem operaterku«, rekla je, »preko telefona. Ne čujete je da govori, ali znate da sluša. Znate da je ondje. Joj, jako čudno!« Zagledao sam se u nju jer me zaprepastila sličnost između njezinih riječi i Carolineina opisa tajanstvene zvonjave telefona. Pogledala me i stresla se. Rekla je da je brzo strpala čep natrag i izletjela iz prostorije da nađe Betty, a Betty je, nakon što se ohrabrila, stavila uho na pisak te je također imala osjećaj da je »nešto čudno« bilo u tubi. Onda su otišle gore i požalile se o toj stvari gospođi Ayres.

Našle su samo Caroline i ispričale joj što se sve događalo. Sigurno su i nju zaprepastile riječi gospođe Bazeley: pomno je saslušala njihovu priču, pa onda sišla s njima u kuhinju i oprezno stavila uho na tubu. No, nije čula ništa, ama baš ništa. Rekla im je da im se zasigurno pričinilo ili da je zvižduke proizveo »vjetar koji zbija šale«. Objesila je kuhinjsku krpu preko piska i rekla im da se na zvuk, ako se ponovno javi, naprosto ne obaziru. I dodala, nakon što je malo promislila, da se nada da o toj novoj gnjavaži ništa neće reći gospođi Ayres.

Njezin obilazak nije ih mnogo razuvjerio. Zapravo, ona kuhinjska krpa kao da je stvar još pogoršala. Jer sada se tuba pretvorila u nešto kao »papiga u kavezu«: kad god bi počele zaboravljati na nju i uranjati u uobičajene poslove, prolomio bi se strašan pisak i nasmrt ih plašio.

U svim drugim okolnostima takva bi mi priča djelovala kao farsa. Ali Hali je sada imao već zbunjujuće opipljivu smjesu stresa i napetosti: žene u njemu bile su umorne i uzrujane i vidio sam da je strah gospođe Bazeley, u najmanju ruku, realan. Kad je dovršila priču, prišao sam da i sam pogledam tubu koja je bila na drugom kraju kuhinje. Podigao sam kuhinjsku krpu i ugledao čašicu od slonovače i čep koji su bili pričvršćeni na zid u visini glave, na plitkom drvenom okviru. Bezopasniju stvar bilo bi teško i zamisliti - no, kad sam pomislio na nemir što ga je uspjela pobuditi, sama zastarjelost tog predmeta počela je izgledati prilično groteskno. S nelagodom sam se sjetio Rodericka. Sjetio sam se onih »običnih stvari« - ovratnika, dugmadi za manžete, zrcala za brijanje — koje su se u njegovoj utvari doimale kao da vode spretan i zao život.

A onda, kad sam izvadio čep, pogodila me nova pomisao. To je bila tuba koja je vodila u dječje sobe — a moja je majka tu radila kao dadilja.

Sigurno je mnogo puta govorila kroz tu napravu prije četrdeset godina... Ta me pomisao uhvatila posve nespremna. Odjednom mi se javila potpuno neracionalna misao da ću, stavim li uho na čašicu, začuti majčin glas. Pomislio sam da bih čuo kako me doziva po imenu baš onako kako sam je čuo kad me zvala kući potkraj dana, dok bih se kao dječak igrao na poljima iza kuće.

Bio sam svjestan da me gospođa Bazeley i Betty gledaju i možda se već počinju pitati zbog čega sam zastao. Sagnuo sam glavu do piska... i kao i Caroline, nisam čuo ništa, tek slabašan nalet i odjek krvi u svojim ušima - zvukove koje, vjerujem, prenapregnuta mašta lako može prevesti u nešto mnogo strašnije. Uspravio sam se i nasmijao za sebe.

»Mislim da je gospođica Caroline dobro mislila«, rekoh. »Ova je tuba možda stara šezdeset godina, barem! Sigurno se istrošila guma, ulazi vjetar i izvodi te zvižduke. Usudio bih se reći da je vjetar izvodio i onu zvonjavu.« Gospođa Bazeley pogledala me ne baš uvjerena. Kliznula je pogledom prema Betty pa rekla: »Ne znam, doktore. Ovo dijete već mjesecima govori da s ovom kućom ima nešto čudno.

Recimo...« »Kuća se raspada«, rekao sam čvrsto. »To je tužna istina, ali i jedina.« I da stavim točku na cijelu tu stvar, izveo sam nešto što su gospođa Bazeley ili Caroline, da su bile malo usredotočenije, lako mogle izvesti i same. Skinuo sam čep od slonovače s lanca i stavio ga u džep, a zamijenio ga običnim čepom.

Pretpostavljao sam da bi to trebao biti kraj te priče i nekoliko je dana, vjerujem, u kući bio mir. Ali onda, iduće nedjelje ujutro, gospođa Bazeley kao obično je sišla u kuhinju i primijetila da je kuhinjska krpa koju je ponovno objesila preko piska nakon mog posljednjeg posjeta i koja je do tada ondje stajala netaknuta, nekako pala na pod.

Pretpostavila je da ju je valjda Betty srušila ili ju je skinuo lahor iz hodnika, pa ju je ukočenim prstima podigla i vratila na mjesto. Sat poslije primijetila je da je krpa opet pala. Sada je već i Betty bila s njom jer se spustila nakon obavljena posla gore: ona je podigla krpu i vratila je na pisak - i dobro je pazila, kako mi je poslije iskreno rekla, da je čvrsto zatakne u pukotinu između drvenog okvira i zida. Krpa se opet oslobodila, a taj je put gospođa Bazeley doista i vidjela kako pada. Vidjela je to krajičkom oka, dok je stajala za kuhinjskim stolom: rekla je da nije zalepršala kao da ju je zahvatio propuh, nego je skliznula na pod kao da ju je tko povukao.

Već se umorila od vlastitog straha i taj ju je prizor razljutio. Dohvatila je krpu i bacila je u stranu, pa stala pred tubu i priprijetila joj šakom. »Hajde«, viknula je, »prokletinjo! Tko te šiša! Čuješ me?« Stavila je ruku Betty na rame. »Ne gledaj ga, Betty. Makni se. Ako se hoće inatiti, neka proba. Pun mi ga je znaš već što.« I okrenula se i pošla prema stolu.

Napravila je samo dva-tri koraka, kadli začu zvuk kao da nešto blago udara po podu.

Okrenula se i vidjela da se čep što sam ga tjedan dana prije ja snažno ugurao u pisak od slonovače odčepio ili izvukao iz ležišta, i sada joj se dokotrljao do noge.

Tu joj je već hrabrost popustila. Kriknula je i poletjela prema Betty -koja je također čula da je pao čep, premda nije vidjela kako se kotrlja - pa su obje istrčale iz prostorije i zalupile vrata za sobom. Na tren su zastale u nadsvođenu hodniku u podrumu, premrle od straha, a onda, kad su čule kretanje na katu iznad, skupa izletjele na stube. Nadale su se da je to bila Caroline, a i meni bi sada bilo draže da su je tada našle - mislim da bi ih bila u stanju smiriti i zadržati stvar pod kontrolom. Ali na nesreću, Caroline je bila dolje na gradilištu s Babbom. Naletjele su na gospođu Ayres koja je upravo izlazila iz malog salona. Bila je tiho sjedila i čitala i kad su je sada prepale, zbog žestine njihova ponašanja već je imala predodžbu da se dogodila neka nova katastrofa - da je možda izbio novi požar. Nije ništa znala o tubi koja pišti i kad je napokon sastavila djeliće njihova zbrkanog izvješća o kuhinjskoj krpi koja pada i čepu koji se kotrlja, prenerazila se. »Ali, što vas je toliko uplašilo?« pitala ih je.

Nisu joj znale pravo reći. Naposljetku je uspjela shvatiti samo to da su se tresle od straha.

Nju, pak, ta stvar nije tako ozbiljno pogodila, ali je pristala sići i pogledati. Njoj je to, kako je rekla, bila gnjavaža, ali - u kući je tih dana bilo mnogo neprilika.

Spustile su se s njom do praga kuhinje, ali dalje od toga nisu se usudile. Ona je ušla, dok su se njih dvije uhvatile za dovratak, ostale na vratima i prestrašeno gledale kako ona zamišljeno ispituje beživotni čep i tubu, a kad je blago zataknula uvojke prosijede kose i spustila glavu

do piska, pružile su ruke i rekle: »Joj, gospođo, pazite! Joj, gospođo, molim vas, pazite.« Gospođa Ayres oklijevala je samo na tren - pogođena možda, kao i ja nekoliko dana prije, iskrenim strahom u njihovim glasovima. Onda je pažljivo prislonila uho na čašicu i poslušala.

Kad se uspravila, izgledala je gotovo kao da se ispričava. »Bojim se da zapravo ne znam što sam čula. Izgleda da ondje nema ničega.« »Nema ničega sada!« rekla je gospođa Bazeley. »Ali vratit će se, gospođo. Unutra je i čeka!« »Čeka? Kako to mislite? Govorite kao da je unutra nekakav duh. Otkud išta može biti unutra? Tuba vodi skroz gore do dječjih soba...« I uto je, kako mi je gospođa Bazeley poslije rekla, gospođa Ayres zapela i pogled joj se promijenio. Rekla je, mnogo sporije: »Te su sobe zatvorene. Zatvorene su otkako je otišla vojska.« Tada je progovorila Betty, glasom punim straha: »Joj, gospođo, ne mislite valjda... ne mislite valjda da gore ima nešto i da je još tamo?« »Jao, Gospode!« kriknula je gospođa Bazeley. »Djevojka je u pravu. Te su sobe skroz zatvorene i mračne i otkud znamo što se ondje unutra događa? Svašta može biti! Joj, a da zovemo doktora Faradaya, pa da on ode gore i pogleda? Ili neka Betty otrči po Makinsa ili gospodina Babba?« »Makinsa ili Babba?« rekla je gospođa Ayres pribravši se. »Ne. To svakako ne.

Gospođica Caroline domalo će biti kod kuće i samo mogu misliti što će ona od svega ovoga napraviti. Ako vi samo nastavite sa svojim poslovima...« »Ne možemo sada misliti na kućne poslove, gospođo, kad nas ta grozota gleda.« »Gleda vas? A prije jedne minute imala je uši!« »Što god imala da imala, nije normalna. Nije dobra. Jao, da bar gospođica Caroline ode gore i pogleda kad se vrati kući! Gospođica Caroline neće podržavati gluposti.« Ali baš kao što je i Caroline sama prije tjedan dana pokušala spriječiti da joj majka bude uvučena u tu stvar, tako je sada gospođa Ayres pomislila da bi to sve trebala srediti sama, prije nego što joj se kćerka vrati. Je li na pameti imala koji drugi motiv, ne znam. Mislim da je vjerojatno da jest jer — kad je samo naslutila prvi, slabašan tračak te konkretne misli, osjetila je gotovo poriv da je slijedi. Kako bilo, a na užas gospođe Bazeley i Betty, objavila je da će staviti točku na cijelu tu stvar tako što će otići gore i sama pregledati prazne sobe.

Ponovno su pošle za njom, taj put sjevernim hodnikom do predvorja te su, baš kao što su bile zastale na kuhinjskom pragu, sada zaostajale od straha, hvatale se za rukohvat sa zmijskom glavom i promatrale je kako se penje. Išla je hitro i gotovo nečujno u kućnim papučama i kad je stigla do prvog odmorišta, mogle su još samo izviti glave i nagnuti se nad stubište da je gledaju kako se penje dalje. Vidjele su kako joj noge u čarapama bljeskaju između elegantno izvedenih pregrada i hvat i klizanje njezinih prstiju s prstenjem po rukohvatu od mahagonija. Vidjele su je skroz gore na drugom katu kako zastaje i prema njima baca samo jedan pogled i onda odlazi preko škripavog drvenog poda. Škripanje je i dalje odzvanjalo i nakon što su se izgubili zvuci njezinih koraka, a na kraju je zamrlo čak i ono. Gospođa Bazeley nadvladala je svoj strah upravo toliko da se odvažila napredovati malo više, no ništa je, pak, ne bi moglo natjerati da ode dalje od prvog odmorišta. Čvrsto se držala za rukohvat i ćulila uši: nastojala je uhvatiti zvukove u tišini Hundredsa, »kao da pokušavaš špijunirati likove u magli«.

I gospođa Ayres, pošto se odmaknula od stubišta, bila je svjesna sve gušće tišine. Nije je se bojala, rekla mi je poslije, ali nešto od zapriječenosti što su je imale gospođa Bazeley i Betty zasigurno je prešlo i na nju, makar i vrlo malo, te premda je zakoračila na stubište sasvim smjelo, sada je samu sebe uhvatila da hoda opreznije. Taj je kat bio drukčije položen u odnosu na donja

dva, imao je uže hodnike i primjetno niže stropove. Staklena kupola na krovu osvjetljavala je stubište reskim, mliječnim svjetlom; kao i u donjem predvorju i ovdje je ostavljala učinak kao da na sve strane puni prostor sjenkama. Prostorije kraj kojih je gospođa Ayres trebala proći do dječjih soba bile su uglavnom ostave ili spavaonice za služinčad i odavno su ležale prazne. Vrata su im bila zatvorena da ne bude propuha i na nekima su još dovratci bili obloženi papirom ili ivercima. To je značilo da su hodnici bili još sumorniji, a kako je generator bio isključen, električne su sklopke bile neupotrebljive.

I tako se kretala kroz sjenke dok nije došla do hodnika za dječje sobe, pa do dnevnog boravka za djecu čija su vrata, kao i sva druga, bila zaključana, a ključ je bio u bravi. Kako je pružila ruku prema ključu, osjetila je prvi dašak pravog straha, ponovno svjesna teške tišine Hundredsa, i odjednom se iracionalno prepala onoga što bi mogla zateći kad otvori vrata.

Osjetila je, gotovo odveć živo, miješanje starih osjećaja, sjetila se kako je onamo dolazila, jednako tako tiho kao i sada, da obiđe djecu kad su bila mala. Sjetila se čudnih prizora: Roderick joj trči u zagrljaj, hvata se uz nju kao majmunčić, pritišće joj vlažne usne na haljinu; Caroline pristojna, na distanci, radi nešto s bojama, kosa joj pada naprijed u bojice... A onda, kao iz nekog drugog, dalekog doba, vidjela je Sušan u haljinici bez nabora. Sjetila se njezine dadilje, dade Palmer. Prilično oštra, prilično stroga, uvijek je odavala dojam da su dolasci onamo nezgodni, kao da je čovjek htio vidjeti svoje dijete češće nego što je pristojno i lijepo. Dok je otključavala vrata, gospođa Ayres očekivala je da će začuti njezin glas i zateći sve nepromijenjeno. Gledaj, Sušan, mamica je opet došla gore da te vidi. jer mamica ne može izdržati bez tebe!

Ali soba u kojoj se našla nije mogla biti bezličnija i bezopasnija. Iz nje je, kako rekoh, još davno izneseno sve dječje pokućstvo i sve što spada u dječju sobu pa je sada imala potmulu kakvoću golih, zapuštenih soba. Podne daske bile su prašnjave, a izblijedjele tapete na zidovima pune mrlja od vlage. S nosača na prozorskim okvirima još su visjele pocrnjele zavjese s prugama boje indiga, izblijedjele od sunca. Staromodna ploča na kaminu bila je očišćena, ali je mjedeni branik bio pun mrlja od čađe, na mjestima na kojima se kišnica probijala niz dimnjak. Na vitrini je odlomljen ugao bio blijed kao izložena caklina na netom okrnjenu zubu. No, ondje na oziđu dimnjaka, baš kako se gospođa Ayres sjećala, bila je tuba za sluge, na čijem je kraju također bio umrljani pisak. Prišla mu je, podigla ga i izvadila čep, a iz njega je zastrujao pljesniv, neugodan miris — nešto kao vonjav dah, rekla je, tako da je, kad je prislonila čašicu na uho, odjednom bila neugodno svjesna svih usana koje su se godinama utiskivale i lijepile po njoj. Kao i prije, nije čula ništa osim prigušena brujanja vlastite krvi. Osluškivala je gotovo minutu i stavljala čašicu na uho pod različitim kutovima. Onda je namjestila čep na njegovo mjesto, pustila tubu da padne i obrisala ruke.

Bila je razočarana, shvatila je - baš strašno razočarana. Kao da je ništa u sobi nije željelo niti pozdravljalo: gledala je oko sebe i pokušavala naći trag života dječje sobe koji se u njoj odvijao, ali nije bilo nikakva znaka kao ni sentimentalnih slika koje su nekoć visjele po zidovima, ni ičega drugog. Tu su bili samo grubi odjeci vojničkog zaposjedanja, ogrebotine i opušci, a prozorski pragovi, kako je ustanovila kad je jednome prišla, bili su ružni i puni sivih krugova od gume. Tu je gore bilo vrlo studeno pred prozorskim okvirima koji više nisu pristajali, ali ostala je nekoliko trenutaka i zagledala se preko parka, privučena vidikom s visokom, iskošenom perspektivom, koji joj je pružao pogled na udaljena gradilišta, i odatle je vidjela obličje Caroline koja je upravo krenula kući. Pogled na svoju onako visoku kćer ekscentrična izgleda kako samotnjački ide preko polja rastužio je gospođu Ayres više nego išta. Nakon što ju je koji trenutak promatrala, odmaknula se od okna. Slijeva su joj bila još jedna vrata koja su vodila u susjednu prostoriju, staru dječju spavaću sobu. U toj je sobi njezina prva kći ležala kad je oboljela od difterije, a na tom je mjestu, zapravo, i umrla. Vrata su bila odškrinuta. Gospođa Ayres osjetila

je da ne može odoljeti mračnom iskušenju da ih do kraja otvori i uđe unutra.

I opet, unutra je bilo malo što čega se sjećala, ništa osim otrcanih stvari, otpada i nemara.

Nekoliko je okana na prozorima bilo polupano, a oko njih se krunio okvir. Iz umivaonika u kutu dopirao je kiseo miris mokraće, a daske pod njim gotovo su istrunule od kapanja napukle cijevi. Prišla je da pregleda štetu: nagnula se i rukom se oslonila na zid. Na tapeti su bili uzorci krivulja i arabeski koji su nekoć, odjednom se sjetila, bili veoma živopisni. Sada su bili premazani jednoličnom temperom koju je vlaga pretvorila u nekakvu skutu. Gledala je mrlje na svojim prstima s osjećajem gađenja, a onda se uspravila i spojila ruke hoteći otrti temperu s kože.

Sada joj je bilo žao što je došla — bilo joj je žao što je uopće došla u te prostorije. Otišla je do umivaonika i pustila malo hladne vode da joj prska po rukama. Otrla je prste o suknju i okrenula se da izađe.

U tom je trenutku osjetila da je zapuhao neki lahor - ili svakako nešto kao lahor, hladan pokret zraka koji joj se iznenada suprotstavio i od kojeg je zadrhtala, a trenutak poslije šokirao ju je i zamalo izbacio iz vlastite kože silovit udar u susjednoj sobi. Smjesta je pretpostavila što se moglo dogoditi - vrata što ih je otključala i ostavila otvorena povukao je propuh s loše namještenih prozora. No svejedno, zvuk je bio tako neočekivan i tako bolesno snažan u toj ogoljeloj, tihoj sobi, da joj je trebalo nekoliko trenutaka da se oporavi i smiri uzbuđeno srce.

Pomalo dršćući vratila se u dnevnu dječju sobu i, kako je i očekivala, vrata su bila zatvorena.

Prišla im je i uhvatila kvaku ali — nije ih mogla otvoriti.

Nekoliko trenutaka stajala je sva zbunjena. Okretala je kvaku lijevo-desno i zabrinuto pretpostavila da je zasigurno pukla osovina i sjetila se siline kojom su se vrata zalupila, pa se vjerojatno od toga pokvario mehanizam. No, ta je brava bila stara, pričvršćena na vrata i prebojena: postojala je samo mala pukotina, kao što inače biva, i kad se sagnula i pogledala, vrlo je jasno vidjela da osovina radi kako treba — i da je reza na svom mjestu, kao da je ključ s druge strane namjerno okrenut. To je učinio onaj ledeni lahor? Mogu li zalupljena vrata sama sebe zaključati? Sigurno ne. Postalo joj je malčice nezgodno. Vratila se u spavaću sobu da pokuša s vratima u njoj. I ona su bila zaključana — a nije ni bilo razloga da bude drukčije. Bila su, kao i sva druga vrata na tom katu, čvrsto zaključana zbog hladnoće.

Stoga se vratila prvim vratima i pokušala ponovno — sada se borila da zadrži mir i živce te u sebi razmišljala da se zahrđala stvar ne može zaključati, da se naprosto pokvarila kao što su mnoga vrata na Hundredsu bila pokvarena i zapekla se u okvir. Ali, kad ih je prvi put otvarala, vrata su se otvorila tako lako, i kad je ponovno zavirila u procjep između brave i okvira, opet je vidjela zatvorenu rezu, nepogrešivo, čak i u polutami. Pogledala je kroz ključanicu i čak je mogla vidjeti zaobljen vrh štapića okrenuta ključa. Pokušala je iznaći je li postojao kakav način da dopre do njega - možda ukosnicom? - i vrati ga natrag. I dalje je vjerovala da su se vrata na neki čudnovat način uspjela sama zaključati.

A onda je nešto čula. Javilo se sasvim razgovijetno usred tišine: hitar, mek topot stopala. I u ono malo nejasna, mliječnog svjetla što ga je odavala ključanica vidjela je pokret. Došao je, kako reče, kao blijesak tame, kao da je netko ili nešto vrlo brzo prošao kroz hodnik s lijeva na desno - drugim riječima, kao da se zaputio duž prolaza prema dječjim sobama sa stražnjih stuba u sjeverozapadnom kutu kuće. Kako je, sasvim razumski, pretpostavljala da ta osoba može biti samo gospođa Bazeley ili Betty, prva joj je reakcija bila olakšanje. Ustala je i pokucala na vrata. »Tko je tamo?« povikala je. »Gospođo Bazeley? Betty, jesi li ti? Tko god da je, otključajte me jer netko mora!« Prodrmala je kvaku. »Hej! Čujete li me?« Začudo, nitko joj nije odgovarao, nitko nije dolazio, a oni su koraci zamrli. Gospođa Ayres ponovno se spustila do ključanice i ponovno pogledala kroz nju i tada se napokon — ponovno na njezino olakšanje — ono tapkanje vratilo i prišlo bliže. »Betty«, pozvala je - jer je

sada shvatila da su koraci, tako brzi i meki, jedva mogli biti koraci gospođe Bazeley. »Betty!

Pusti me van, dijete! Zar me ne čuješ? Zar ne vidiš ključ? Dođi i okreni ga, molim te.« Ali na njezino veliko zaprepaštenje javio se samo nov blijesak tame - taj se put kretao s desna na lijevo i umjesto da stanu kraj vrata, koraci su produžili dalje. »Betty!« ponovno ju je pozvala, mnogo jače. Trenutak tišine, a onda su se koraci vratili. I nakon toga je brz mračan lik ponovno prošao kraj vrata, pa opet, pa opet: vidjela joj je obris dok je trčala, okretala se kao sjena, bez lica i obličja. Jedino čega se mogla sjetiti dok joj je jeza rasla bilo je da to svakako mora biti Betty, ali da je djevojka nekako izgubila pamet i da sada samo jurca gore-dolje po prolazu za dječje sobe kao luđakinja.

A onda, kad je još jednom naišao, lik koji je tapkao kao da je prišao vratima i kao da je strugnuo po njima laktom ili dlanom, i u novim navratima tapkanje koraka bilo je popraćeno slabim zvukom struganja... gospođa Ayres odjednom je shvatila da se, dok je trčao, lik noktima hvatao za obloge. Imala je jasnu predodžbu male ruke s oštrim prstima -dječja ruka, shvatila je, a ta ju je pomisao tako zapanjila da se od iznenadnog napada straha odbila od vrata tako da je poderala čarape na koljenima. Uspravila se na sredini sobe, sva uzdrhtala od jeze.

Uto su u najglasnijem trenutku koraci naglo prestali. Sada je znala da lik zasigurno stoji s druge strane vrata, čak je i vidjela da se vrata malčice pomiču u svom okviru kao da ih netko gura, pritišće ili iskušava. Pogledala je bravu jer je očekivala da će začuti okretanje ključa i vidjeti spuštanje kvake, pa se sokolila za ono što se može otkriti kad se vrata otvore. Ali nakon dugog trenutka zastoja vrata su ponovno sjela u svoje ležište. Zadržala je dah dok nije začula, kao na površini tišine, udaranje vlastitog srca.

A onda, negdje iza svoga ramena začula je iznenadan, prodoran zvižduk iz tube.

Toliko se bila potpuno pripremila za neki sasvim drukčiji šok da je pobjegla od piska, vrisnula i zamalo pala. Tuba je ušutjela, a onda ponovno zazviždala, a potom su uslijedili pravilni nizovi jezivih, produljenih zvižduka. Bilo je nemoguće, rekla je, da je taj zvuk bio proizvod propuha ili hira akustike: zvižduk je bio smišljen, zahtjevan -nešto kao zavijanje sirene ili plač gladna djetešca. Bio je to, zapravo, svjestan signal da joj je napokon kroza sav strah sinula pomisao da možda, na koncu, postoji sasvim jednostavno objašnjenje: ta zar nije bilo moguće da se gospođa Bazeley, zabrinuta za svoju sigurnost, ali i dalje željna doći gore, ipak vratila u kuhinju i sada je pokušava dozvati? Ta je tuba, uostalom, bila dio običnoga ljudskog svijeta na Hundredsu — ništa nalik na onaj neobjašnjivi lik koji je tapkao vani po prilazu. Tako je gospođa Ayres ponovno prikupila hrabrost i otišla do obloge dimnjaka i podigla drečavu stvar.

Nespretnim, drhtavim prstima izvukla je čep od slonovače - i zavladala je, naravno, tišina. Ali predmet u njezinoj ruci nije bio sasvim utišan. Kad je prinijela čašicu uhu, začula je iz nje slabašno, vlažnjikavo šaputanje - kao da se kroz tubu polako i sa zastojima provlači mokra svila ili nešto tanašno poput nje. Šokirala se kad je shvatila da je taj zvuk bio zvuk napornog disanja koje je psikalo i grgorilo kao da dolazi iz uska, stegnutog grla. Istog je trenutka bila prenesena unatrag, dvadeset osam godina, uz bolesnički krevet svog djeteta. Prošaptala je kćerino ime — »Sušan!« — i disanje se ubrzalo i postalo protočnije. Iz grgorava zvuka počeo se pojavljivati glas: dječji glas, shvatila je, visok i jadan, koji je, kao kroz silan napor, pokušavao uobličiti riječi.

Gospođi Ayres od potpune je strave ispala tuba iz ruke. Potrčala je na vrata. Nije ju sada bilo briga što je može čekati s one strane: udarala je po pločama, divlje zazivala gospođu Bazeley, a kako nije stizao nikakav odgovor, nesigurno je odjurila kroz sobu do prozora i uhvatila kvaku. Tada je od straha već počela roniti suze, zbog kojih je gotovo obnevidjela. I one i panika zasigurno su joj otklonile osjećaj vlastite snage, jer kvaka je bila jednostavna i prilično labava, ali nekako joj se uvukla među prste i nije popuštala.

Ali dolje, ispod nje, bila je Caroline koja je upravo hitro pristizala preko travnjaka na

jugozapadni ugao terase i vidjevši je, gospođa Ayres pustila je kvaku i počela lupati po prozoru.

Vidjela je kako njezina kći zastaje i diže glavu i čuje zvuk, ali ga ne može smjestiti. Trenutak potom, na svoje veliko olakšanje, gospođa Ayres vidjela je kako diže ruku i da je znakove prepoznavanja. Ali tada je shvatila da očito Caroline ne gleda u njezinu pravcu. Shvatila je da ne gleda gore, u prozor dječje sobe, nego ravno naprijed, preko terase. Priljubila se uz staklo i ugledala čvrstu žensku figuru kako trči po šljunku i prepoznaje gospođu Bazeley. Vidjela je da se sastala s Caroline na vrhu stuba terase i počela izvoditi brze, preplašene pokrete pokazujući prema Hallu. Na tren im se pridružila i Betty koja je također dotrčala preko terase i uzbuđeno im davala znakove... Sve to vrijeme nezačepljeni je pisak neprekidno odašiljao svoj jadni šapat. Sada kad je jasno vidjela te tri žene pod prozorom, gospođa Ayres shvatila je da su ona i to nemoćno, bučno biće na drugoj strani tube bili sami u golemoj kući.

Bio je to trenutak u kojem je njezina panika prerasla u histeriju. Digla je šake i počela udarati po prozoru — pa su dva od tri fina stara okna popustila pod njezinim rukama. Caroline, gospođa Bazeley i Betty čule su zvuk lomljave stakla i zaprepašteno pogledale gore. Vidjele su gospođu Ayres kako vrišti kroz rešetke na prozoru dječje sobe — vrištala je kao dijete, rekla je gospođa Bazeley - i rukama udarala po rubovima polupana prozora. Što joj se dogodilo za vrijeme koje je trebalo ženama da se onako prestrašene, posrćući popnu gore do dječje sobe, poslije nitko nije mogao reći. Zatekle su odškrinuta vrata, a tuba se nije oglašavala i pisak od slonovače propisno je stajao na svom mjestu. Gospođa Ayres stajala je ukočena u kutu i bila potpuno »obeznanjena«. Iz posjekotina na dlanovima i po rukama silno je krvarila, pa su njih tri učinile što su mogle i previle joj rane tako što su iskidale jedan njezin svileni šal i od njega napravile zavoje. Podigle su je na noge i jedva je odnijele u njezinu spavaću sobu gdje su joj dale da popije rakiju, potpalile vatru u kaminu, a na nju naslagale nekoliko deka da je zagriju, jer je od straha sva drhtala.

Drhtala je i kad sam je, sat poslije, i sam vidio.

Bio sam u posjetu jednom pacijentu - srećom je taj pacijent imao telefon pa je, kada je Caroline nazvala moju ordinaciju, djevojka na centrali mogla prenijeti hitnu poruku da na povratku odem do Hundredsa. Odvezao sam se u Hali što sam prije mogao, a da pojma nisam imao što me očekuje.

Zaprepastio sam se kad sam vidio u kakvu je kuća stanju. Betty, blijeda kao krpa, odvela me gore ka gospođi Ayres koja je sjedila kraj Caroline sva zgurena i drhtala i prezala se kao zec i na najmanji neočekivani pokret ili zvuk - zaprepastio sam se kad sam je vidio. Izraz na licu bio joj je divalj, izgledala je upravo kao i njezin sin, kao Roderick u završnoj, najgoroj fazi utvare.

Kosa joj je padala po ramenima, a ruke su joj bile sablasne. Krv joj je prekrila prstenje pa se sve drago kamenje pretvorilo u rubine.

Nekim čudom pokazalo se da su joj rane prilično površne. Očistio sam ih, previo, a onda zauzeo Carolineino mjesto. Naprosto sam sjedio i držao je za ruke. Malo-pomalo, bijes joj se počeo povlačiti iz pogleda i tada mi je ispričala što joj se dogodilo - drhtala je i cvilila na svaki obrat i pokrivala lice.

No, na kraju me izravno i nestrpljivo pogledala u oči. »Razumijete li vi što se dogodilo?« rekla je. »Shvaćate li što to znači? Doktore! Došla je, a ja sam je iznevjerila!« Stisnula mi je prste - stisnula ih je toliko snažno da sam vidio kako joj je krv probila zavoje jer su joj se otvorile rane. »Gospođo Ayres«, rekao sam i pokušao je umiriti.

Nije me slušala. »Moja draga curica. Željela sam da dođe, znate, tako očajnički. Osjećala sam je u ovoj kući. Lijegala sam u krevet i osjećala je kraj sebe. Tako mi je bila blizu! Ali bila

sam pohlepna. Htjela sam da mi bude još bliže. Privlačila sam je jer sam željela da dođe. I onda je došla -a ja sam se uplašila. Uplašila sam je se i iznevjerila je! I sada ne znam što me više plaši, pomisao da više nikada neće doći ili pomisao da će me zamrziti zbog toga što sam je iznevjerila.

Doktore, hoće li me zamrziti? Recite da neće!« Rekoh: »Nitko vas ne mrzi. Morate se smiriti.« »Ali iznevjerila sam je! Iznevjerila sam je!« »Niste vi nikoga iznevjerili. Vaša vas kći voli.« Pogledala me u lice. »Mislite da me voli?« »Naravno da vas voli.« »Sigurno?« »Sigurno«, rekoh.

U tom bih trenutku rekao bilo što, naprosto da je smirim. Malo kasnije zabranio sam joj da govori te joj dao sedativ i stavio je u krevet. Neko je vrijeme ležala sva razdražljiva, a ja sam joj držao previjene ruke. Sedativ je bio jak, a kad je zaspala, izvukao sam prste iz njezinih i sišao da o cijelom incidentu porazgovaram s Caroline, gospođom Bazeley i Betty. Okupile su se u malom salonu, a bile su blijede i potresene gotovo koliko i sama gospođa Ayres. Caroline im je dala po čašu rakije, a alkohol je povrh šoka natjerao gospođu Bazeley u plač. Ispitivao sam nju i Betty koliko sam pobliže mogao, ali bile su u stanju od priče gospođe Ayres potvrditi samo to da je bila otišla na drugi kat sama, da je ondje ostala toliko dugo - mislile su dvadesetak minuta - da su se zabrinule za nju pa su istrčale da upozore Caroline, a onda su je sve tri vidjele kako onako jezivo vrišti s razbijena prozora.

Kad sam složio dijelove priče s njihove strane, otišao sam do dječjeg dnevnog boravka da sam pregledam mjesto. Nikad još nisam bio na drugom katu pa sam se uspinjao oprezno, prilično potresen raspoloženjem u kući. Gola je soba djelovala ružno, puna polomljena stakla, tamnih pruga i mrlja krvi. Vrata su se na šarkama lako pomicala i ključ se u bravi okretao glatko.

Pokušao sam okrenuti ključ i kad su vrata otvorena i kad su zatvorena, čak sam ih zalupio da vidim može li to potresti mehanizam - nije bilo nikakva učinka. Ponovno sam osluhnuo zahrđalu tubu i, kao i prije, nisam čuo ništa. Onda sam otišao u staru dječju spavaću sobu, baš kao što je to učinila gospođa Ayres, i stao nepokretan čekati - razmišljajući o umrloj djevojčici Sušan, o svojoj majci, o tisuću mračnih stvari - zadržavao sam dah i gotovo priželjkivao da se što dogodi, da se netko ili nešto pojavi. Ali ništa se nije dogodilo. Kuća je bila grobljanski tiha i hladna, soba pusta, nesretna i potpuno beživotna.

Razmatrao sam jedno objašnjenje: da je netko uprizorio cijelu tu priču s namjerom da uznemiri gospođu Ayres, bilo kao šalu s duhovima ili iz puke zlobe. Teško da sam mogao posumnjati u Caroline, a kako nisam mogao vjerovati da je to mogla biti gospođa Bazeley, koja je u toj kući služila još od prije rata, sumnja mi je pala na Betty. Bilo je moguće da je ona bila iza cijele te stvari s tubom: gospođa Ayres sama je rekla da su koraci što ih je čula i koji su išli gore-dolje iz vrata bili laki — laki kao u djeteta. Prema gospođi Bazeley, Betty je bila s njom u predvorju sve vrijeme koliko je trajao incident, iako je priznala da je zbog brige za gospođu Ayres otišla nekoliko stuba dalje, a Betty je ostala dolje. Je li djevojka mogla otrčati do stuba za služinčad, munjevito se popeti njima, zaključati vrata dječje sobe i onako tapkati gore-dolje u hodniku — a da je druga žena ne vidi? I sam sam se popeo stražnjim stubama i pomno ih pregledao uz plamen upaljača. Na njima je bio fin sloj prašine koju sam odmah narušio cipelama, a nije bilo tragova druge obuće, u to sam potpuno siguran. Osim toga, Bettyn stres nakon tog incidenta djelovao je vrlo iskreno. Znao sam da joj je gazdarica bila draga i napokon, naravno, tu je bila i riječ same gospođe Ayres koja je isključivala tu mogućnost jer je, dok su se zvukovi iz tube i dalje oglašavali, vidjela djevojku pred kućom s gospođom Bazeley.

Sve sam to prevrtao u glavi dok sam promatrao ispražnjenu sobu, no vrlo je brzo tjeskoba te prostorije naprosto postala prevelika. Uzeo sam maramicu i očistio umivaonik od krvi što sam bolje mogao. Našao sam nekoliko otrgnutih komada linoleuma, pa kako-tako blokirao polupane prozore. Onda sam polako krenuo niza stube. Išao sam glavnim stubištem i na prvom sam odmorištu sreo Caroline koja je upravo izlazila iz majčine sobe. Stavila je prst na usta, pa smo šutke sišli u mali salon.

Kad smo zatvorili vrata, upitah je: »Kako je?« Stresla se. »Spava. Bila sam mislila da me zove. Ne želim da se budi i boji.« »Ovaj, od veronala bi trebala spavati satima. Dođi, sjedi kraj vatre. Hladno ti je. A, Boga mi, i meni.« Odveo sam je do kamina i privukao dva naslonjača do njega, pa smo sjeli. Oslonio sam se laktovima o koljena i pokrio lice rukama. Bio sam utučen i umoran. Protrljao sam oči.

Rekla je: »Bio si gore?« Kimnuo sam i nejasno je pogledao. »Jao, Caroline, kako je ta soba strašna! To tamo gore izgleda kao ćelija za luđake. Zaključao sam vrata. Mislim da ih i ti trebaš ostaviti zaključana. Ne idi gore.« Skrenula je pogled prema vatri. »Još jedna soba manje, zaključana«, rekla je.

I dalje sam trljao umorne oči. »Sad, to nam je najmanja briga u ovom trenutku. Trebamo misliti na tvoju majku. Ne mogu vjerovati da joj se to dogodilo. Je li jutros bila sasvim prisebna?« Rekla je ne mičući pogled s plamena: »Nimalo drukčija nego što je bila jučer, ako to misliš.« »Je li dobro spavala?« »Koliko ja znam... Nisam smjela ići dolje do stanova. Nisam je smjela ostaviti.« Spustio sam ruke. »Ne budi smiješna. Ako je itko ovdje pogriješio, onda sam to ja!

Tjednima mi već govoriš da nije sasvim svoja. Da sam bar više pazio! Oprosti, Caroline, pojma nisam imao da je bila toliko uznemirena. A da su te posjekotine bile dublje, zahvatile bi arteriju...« Bila je preneražena. Uzeo sam je za ruku. »Oprosti mi. To je strašno za tebe. Vidjeti majku u takvu stanju... A te... te njezine fantazije.« Oklijevao sam dok sam to govorio. »Te misli o tvojoj sestri, da ju je tvoja sestra... pohodila. Jesi li znala za to?« Opet je buljila u vatru. »Nisam. Ali sada sve ima smisla. Mnogo je vremena provodila sama. Mislila sam da je to bio umor. A zapravo je gore u svojoj sobi sigurno umišljala da... da Sušan... Joj, kako je to groteskno! To je... ružno!« Blijedi su joj se obrazi zarumenjeli. »To je moja greška, što god ti rekao. Znala sam da će se dogoditi takvo što. Da je bilo samo pitanje vremena.« »Ha«, rekoh snuždeno, »onda sam i ja trebao znati. I mogao sam bolje pripaziti na nju.« »Nije važno koliko paziš«, rekla je. »Sjeti se koliko smo pazili na Rodericka! Trebala sam je odvesti, odmah, s Hundredsa.« Bilo je nešto čudno u tome kako je to rekla, a dok je govorila, gledala je u mene, pa onda gotovo kriomice spustila pogled. »Zar nije očito?« rekla je. »Nešto je u kući! Nešto što je tu odavno i naprosto se... probudilo. Ili nešto što je došlo amo da nas kazni i da nam prkosi. Vidio si kakva je mama bila kad si došao. Čuo si što joj se dogodilo. Čuo si gospođu Bazeley, i Betty.« Buljio sam u nju i nisam mogao vjerovati. Rekoh: »Nije moguće da ozbiljno misliš... da vjeruješ... Caroline, slušaj.« Uhvatio sam je za drugu ruku i zadržao joj prste čvrsto u svojoj ruci.

Rekoh: »Ti, tvoja majka, gospođa Bazeley, Betty - vi ste sve na izmaku snaga! Ova kuća, da, utjerala vam je neke misli u glavu. Ali je li to uopće iznenađenje? Jedna strašna priča vodi

drugoj. Prvo Gyp, pa Roderick, a sada ovo. To svakako vidiš. Ti nisi tvoja majka, Caroline. Jača si od nje. Sjeti je se samo kako baš tu gdje ti sada sjediš samo sjedi i jadikuje, mjesecima.

Sigurno se, otkako su se pojavila ona slova, neprekidno nosila sa sjećanjima na tvoju sestru. Nije bila dobro, nije spavala, a ni godine joj ne idu u prilog. I ta glupost s tubom...!« »A zaključana vrata? Koraci?« »Vrata vjerojatno nisu ni bila zaključana! Kad ste ti i gospođa Bazeley došle, bila su otključana. A pisak je bio na svom mjestu. A što se tiče koraka - usudio bih se reći da jest čula neki zvuk. Sjećaš se da je jednom prije mislila da je čula Gypove korake? To je bio trenutak u kojem je njezina svijest počela otkazivati.« Bespomoćno je zatresla glavom. »Imaš odgovor na sve.« »Racionalan odgovor, da! Nećeš valjda ozbiljno reći da tvoja sestra...« »Ne«, rekla je odlučno. »Ne. Ne govorim to.« »Onda što? Da je neki drugi duh potpuno obuzeo tvoju majku? Isti duh koji je, vjerojatno, ostavio i one šare u Roderickovoj sobi...?« »Sad, nešto ih je ostavilo, zar nije?« kriknula je i izvukla ruke iz mojih. »Nešto je ovdje, znam da jest. Mislim da sam to znala otkako se Rod razbolio, ali sam se previše bojala da se s tim suočim... A neprekidno sam razmišljala i o tome što je rekla moja mama kad smo posljednji put našle ona slova. Rekla je da kuća zna sve naše slabosti, pa ih iskušava. Moja... moja je vjerojatno bio Gyp. A mamina je slabost Sušan. Kao da je nešto tim slovima, koracima, glasom... kao da je nešto izaziva. Kao da se nešto poigrava s njom.« Rekoh: »Caroline, nije moguće da u to vjeruješ.« »Joj«, Ijutito je odgovorila, »tebi je to u redu? Ne možeš govoriti o utvarama i fantazijama i takvim stvarima. Ali ti ne poznaješ ovu porodicu, ne kako treba. Ti nas vidiš samo ovakve. Bili smo drukčiji prije godinu dana. Sigurna sam da jesmo. Stvari su se promijenile - otišle nagore -tako strašno, tako brzo. Mora postojati nešto, zar ne vidiš?« Lice joj je sada bilo bijelo i užasnuto. Stavio sam joj dlan na ruku. »Gledaj, umorna si.

Sve ste vi ovdje umorne.« »Neprekidno to govoriš!« »Kad je to neprekidno istina!« »Ali ovo je nešto više od pukog umora, sigurno! Zašto to ne želiš vidjeti?« »Vidim to što je preda mnom«, rekoh. »A onda izvlačim zaključke koji imaju smisla.

Tako rade doktori.« Ispustila je krik dijelom zbog napetosti, a dijelom zbog gađenja, ali čini se da je taj krik izvukao njezinu posljednju snagu. Pokrila je oči, mirno sjedila nekoliko trenutaka, a onda su joj se ramena spustila. »Naprosto ne znam«, rekla je. »Katkad mi je jasno, a onda opet nije, to je... previše za mene. Sve je to previše.« Privukao sam je k sebi da je poljubim i pogladim po glavi. Onda sam joj rekao, tiho i mirno: »Draga, žao mi je. Teško ti je, znam. Ali nikomu neće pomoći, a tvojoj majci najmanje, ako budemo izbjegavali ono što je očito... Stvari su naprosto postale preteške za nju. U tome nema ničega čudnog ni natprirodnog. Mislim da se ona pokušavala povući u vrijeme kad joj je život bio lakši i to je sve. Koliko je puta sa sjetom govorila o prošlosti? Sigurno je tvoju sestru pretvorila u lik koji predstavlja sve što je izgubila. Mislim da će joj se, uz odmor, svijest razbistriti. Istinski to mislim. Mislim da će joj pomoći i ako se imanje ponovno podigne na svoje noge.« Zastao sam. »Ako se ti i ja vjenčamo...« Odmaknula se. »Ne mogu misliti na vjenčanje dok mi je mama u ovakvu stanju.«

»Sigurno bi je okrijepilo kad bi vidjela da su stvari smirene. Kad bi vidjela da si se ti smirila.« »Ne, to ne bi bilo dobro.« Još sam se koji trenutak nosio sa svojim vlastitim razočaranjem. »Dobro. Ali tvojoj će majci sada trebati brižna njega. Trebat će svu našu pomoć. Ne smije se uzbuđivati i nervirati zbog bilo kakvih ideja. Razumiješ me, Caroline?« Nakon malog kolebanja zatvorila je oči i kimnula mi. Ali poslije toga opet je ušutjela.

Sklopila je ruke, primaknula se s naslonjačem naprijed i zagledala u vatru, kao da bdije nad plamenovima.

Ostao sam s njom koliko sam god mogao, ali sam na kraju ipak morao otići u bolnicu.

Rekao sam joj da se odmara. Obećao sam joj da ću se vratiti odmah sutra ujutro, a u međuvremenu neka me nazove ako njezina majka pokaže ikakve znakove uzrujanosti ili uzbuđenja. Onda sam tiho sišao u kuhinju da isto reknem i gospođi Bazeley i Betty - s dodatkom da želim da pripaze i na Caroline, jer je po mom mišljenju »malčice napeta«.

A prije nego što sam otišao, pogledao sam gospođu Ayres. Spavala je dubokim snom.

Jadnu je ruku ispružila naprijed, kosa joj je bila zamršena i ležala je na jastuku. Dok sam stajao kraj njezina kreveta, počela se meškoljiti i mrmljati, ali sam joj položio ruku na čelo i pomilovao je po blijedu, nesretnu licu - začas se smirila. nisam znao što mogu očekivati kad sam se sutradan vraćao na Hundreds. Život u kući dosegnuo je točku u kojoj se, činilo mi se, ne može apsolutno ništa dogoditi dok me nema. Ali kad sam negdje oko osam kročio u predvorje, zatekao sam Caroline kako silazi niza stube da me dočeka. Izgledala je umorno, ali je na obrazima imala ohrabrujuće znakove života i boje. Rekla mi je da su provele noć bez događaja. Majka je duboko spavala i otkako se probudila - sasvim je mirna. »Hvala Bogu!« rekoh. »A kako izgleda? Nema smetnje?« »Očito ne.« »Je li govorila o tome što se dogodilo?« Malo je zastala, a onda se okrenula i pošla prema stubama. »Dođi i sam razgovaraj s njom.« Slijedio sam je.

Bilo mi je drago vidjeti da je soba bila svijetla jer su zavjese bile širom razvučene, a gospođa Ayres, premda i dalje u pidžami, ustala je iz kreveta i sjedila je kraj vatre, a kosu je splela u pletenicu. Kad smo ušli, prestrašeno je pogledala na vrata, ali joj je uzbuna iščezla s lica kad je ugledala Caroline i mene. Pogledi su nam se sreli i ona je trepnula, pa pocrvenjela kao da je naprosto zbunjena.

Rekoh: »Eto, gospođo Ayres, dođoh rano jer sam mislio da ćete me možda trebati. A vidim da vam uopće nisam potreban.« Prišao sam joj i privukao postavljen stolac koji je stajao za njezinim toaletnim stolom tako da mogu sjesti kraj nje i obaviti pregled. Mirno sam rekao: »Kako se osjećate?« Tako izbliza vidio sam da su joj oči tamne i još staklaste od sredstva za smirenje što sam joj ga dao prethodnog dana, a držanje joj je još bilo slabo. Ali glas, premda tih, bio je čist i postojan. Spustila je glavu i rekla: »Osjećam se kao potpuna budala.« »Nemojte se šaliti«, odgovorih joj s osmijehom. »Kako ste spavali?« »Tako duboko da... ne sjećam se. Zahvaljujući vašoj ljekariji, pretpostavljam.« »Nije bilo loših snova?« »Mislim da nije.« »Dobro. A sada, prvo da obavimo glavne stvari.« Nježno sam je uzeo za ruke. »Mogu li pogledati zavoje?«

Okrenula je lice od mene, ali je slabašno ispružila ruku. Bila je spustila rukave da pokrije zavoje, a kad sam ih podigao, vidio sam da su zavoji umrljani krvlju i da ih treba promijeniti.

Otišao sam do kupaonice i donio posudu s toplom vodom. A čak ni s vodom odvajanje gaze od rana nije išlo lako. Caroline je stajala s jedne strane i šutke gledala kako radim. Sama gospođa Ayres podnijela je sve radnje a da nije ni pisnula i samo je tu i tamo hvatala dah kad sam povlačio zavoj.

Posjekotine su se u cjelini dobro zatvarale. Pažljivo sam stavio nove zavoje. Caroline je prišla da odnese posudu umrljane vode i smota umazane zavoje, a dok je ona to radila, ja sam blago izmjerio bilo i tlak, a onda joj poslušao pluća. Disanje joj je bilo malčice otežano, ali srce joj je, što sam sa zadovoljstvom ustanovio, bilo brzo i vrlo snažno.

Sklopio sam joj suvratke na kućnom ogrtaču i odložio instrumente. Ponovno sam je blago uzeo za ruke i rekao: »Mislim da vrlo dobro napredujete. Olakšanje mi je kad to vidim. Jučer ste dobrano preplašili kuću.« Sada je povukla prste. »Nemojmo razgovarati o tome, molim vas.« »Gospođo Ayres, bio vas je obuzeo silan strah.« »Ponašala sam se kao glupa stara baba i to je sve!« Glas joj je prvi put izgubio postojanost. Zatvorila je oči i pokušala se nasmiješiti. »Bojim se da mi je pamet otišla svojim putom. Ova kuća rađa priviđenja, tako lude misli. Previše smo ovdje izolirani. Moj je muž uvijek govorio da je Hali najosamljenija kuća u Warwickshireu. Caroline, je li da je tvoj tata uvijek to govorio?« Caroline je i dalje micala zavoje. Nije ju pogledala i samo je tiho rekla: »Jest.« Ponovno sam se okrenuo njezinoj majci. »Dobro, ova kuća u svom sadašnjem stanju svakako snosi dio krivice. Ali kad sam vas jučer vidio, rekli ste mi veoma uznemirujuće stvari.« »Rekla sam mnogo gluposti! Stid me se i samo sjetiti. Što negdje gospođa Bazeley i Betty misle, naprosto ne mogu shvatiti... Joj, doktore, molim vas da ne govorimo o tome.« Rekoh joj brižno: »Mislim da je to odveć ozbiljna stvar a da bismo je ostavili po strani.« »Nismo je ostavili po strani. Dali ste mi lijek. Caroline me pazila. Sada sam... sada sam sasvim dobro.« »Niste osjetili tjeskobu? Strah?« »Strah?« Nasmijala se. »Zaboga, od čega?« »Sad, jučer ste izgledali veoma preplašeno. Govorili ste o Sušan...« Promeškoljila se na sjedalu. »Rekoh vam, jučer sam izrekla mnogo gluposti! Toliko... toliko mi je toga bilo u glavi. Previše sam vremena provodila sama. Sada shvaćam. Ubuduće ću više sjediti s Caroline. Uvečer i tako dalje. Molim vas, nemojte me pritiskati. Molim vas, nemojte.« Stavila je povezanu ruku na moju, oči su joj bile tamne i velike, a i dalje su bile staklaste.

Ali glas joj se ponovno uravnotežio i ton joj je djelovao veoma iskreno. Nije bilo ni traga one zablenute žene koja bunca i koja me jučer dočekala.

Na koncu rekoh: »Dobro. No, želim da se sada odmarate. Mislim da morate natrag u krevet. Dat ću Caroline recepte za vas — samo blage sedative, ništa više. Želim da spavate osam sati bez snova dok vam se ne povrati snaga. Kako vam to zvuči?« »Kao da sam invalid«, odgovorila je, a u glas joj je ušao dašak razigranosti. »Sad, ovdje sam ja liječnik. Morate mi dopustiti da ja odlučujem tko je invalid.« Ustala je i malo je gunđala, ali mi je dopustila da joj pomognem da se vrati u krevet. Dao sam joj još jedan veronal - manju dozu taj put - a onda smo Caroline i ja sjeli na njezin krevet i ostali s njom dok, uzdišući i mrmljajući, nije zaspala. Kad smo bili sigurni da spava kako valja, išuljali smo se iz sobe.

Stajali smo na odmorištu. Pogledao sam zatvorena vrata i zatresao glavom. »Mnogo je bolje! Meni je to nevjerojatno. Je li bila takva cijelo jutro?« »Bila je upravo takva«, odgovorila je Caroline, a da me nije pogledala u oči. »Izgleda zamalo kao ona stara.« »Misliš?« Pogledao sam je. »A ti ne?« »Nisam sigurna. Mama zna vrlo dobro skrivati svoje prave osjećaje. Cijela ta generacija to zna, osobito žene.« »U svakom slučaju, izgleda mi mnogo bolje nego što sam uopće očekivao. Samo neka se sada ne uzbuđuje.« Pogledala me. »Da se ne uzbuđuje? Zbilja misliš da to možemo postići, ovdje?« To me pitanje pogodilo jer je bilo čudno, s obzirom na to da smo stajali i tiho mrmljajući razgovarali nasred tihe kuće. Ali nisam joj ni stigao odgovoriti jer se odmaknula od mene. Rekla je: »Dođi dolje na tren, molim te. U biblioteku. Želim ti nešto pokazati.« Nesigurno sam pošao za njom u predvorje. Otvorila je vrata biblioteke pa stala sa strane da mogu ući ispred nje.

U sobi je, nakon svih onih zimskih kiša, odisalo na plijesan više nego ikad. Police su i dalje bile prekrivene plahtama pa su i dalje izgledale pomalo sablasno u polumraku. Ali ona ili Betty otvorile su onaj jedan ispravan kapak na prozoru, a u kaminu je dimila stidljiva vatra.

Oko naslonjača su bile postavljene dvije svjetiljke. Pogledao sam ih pomalo iznenađen. »Ti si tu sjedila?« »Čitala sam«, rekla je, »dok je mama spavala. Jučer sam razgovarala s Betty, znaš, nakon što si otišao. I dala mi je misliti.« Iskoraknula je na hodnik i pozvala Betty. Sigurno joj je bila rekla da čeka negdje u blizini jer ju je pozvala prilično tiho, a Betty se pojavila gotovo istog trena. Došla je s Caroline do praga, a onda primijetila mene u polumraku, pa zastala. Caroline je rekla: »Dođi odmah unutra i zatvori vrata za sobom, molim te.« Djevojka je stupila naprijed i sagnula glavu. »Eto«, rekla je Caroline. Spojila je ruke i prstima jedne prelazila preko zglobova druge, kao da odsutno pokušava izgladiti grubost vlastite kože koja je nalikovala na papir. »Želim da kažeš doktoru Faradayu ono što si sinoć rekla meni.« Betty se opet nećkala, a onda promrmljala. »Ne bih željela, gospođice.« »Hajde, ne budi smiješna. Nitko se neće naljutiti na tebe. Što si meni rekla jučer poslije podne pošto je doktor otišao kući?« »Molim vas, gospođice«, rekla je i bacila pogled prema meni. »Rekla sam vam da u ovoj kući ima nešto zlo.« Sigurno sam napravio neki zvučan pokret. Betty je podigla glavu i isturila bradu. »Ima! Znam to mjesecima! I rekla sam to doktoru, a on je rekao da sam ćaknuta. Ali nisam ćaknuta!

Znala sam da ima nešto. Osjećala sam ih!« Caroline me gledala. Pogledao sam i ja nju i rekao blago: »Savršena je istina da sam zamolio Betty da to nikomu ne govori.« »Reci doktoru Faradayu što si točno osjećala«, rekla je kao da me nije čula. »Samo sam ih osjećala«, rekla je Betty slabašno, »u kući. On je kao... zločesti sluga.« »Zločesti sluga!« rekoh.

Udarila je nogom po podu. »Jest! Znao je pomicati predmete, ovdje gore, a nikad nije napravio ništa dolje. Ali znao je pretjerivati i zagađivao je stvari čim bi ih dotaknuo prljavim rukama. Skoro sam rekla nekome poslije onog požara. Ali je gospođa Bazeley rekla da ne smijem

jer će za to okriviti gospodina Rodericka. A onda su se dogodile sve one čudne stvari s gospođom Ayres — sve ono skakutanje i kloparanje — i onda jesam progovorila. Nešto sam rekla gospođi.« Sada sam počeo shvaćati. Prekrižio sam ruke. »Razumijem. To onda objašnjava mnogo toga. I što je rekla gospođa Ayres?« »Rekla je da zna sve o tome. Rekla je da je to duh. Rekla je da joj je drag! Rekla je da je to njezina i moja tajna i da ne smijem nikomu reći. I nisam nikomu rekla ni riječ, čak ni gospođi Bazeley. I mislim da je to bilo dobro jer je gospođa Ayres bila jako vesela. Ali sada je duh ponovno postao zločest. I žao mi je što nisam prije rekla. Jer onda gospođa ne bi nastradala. Žao mi je. Ali nisam ja kriva.« Počela je plakati i stavila je ruke na lice. Ramena su joj se potresala. Caroline je otišla do nje i rekla: »U redu je, Betty. Nitko tebe ne krivi ni za što. Bila si vrlo dobra i prisebna jučer kad smo se svi mi ostali tresli. Obriši oči.« Djevojka se napokon smirila i Caroline ju je poslala natrag u podrum. Hodala je slabašno, ali je prema meni uputila opak pogled, a kad je otišla, ja sam nekoliko trenutaka ostao zagledan u vrata, veoma svjestan tišine i Carolineina upornog pogleda.

Napokon sam se okrenuo i rekao: »Nešto mi je bila spominjala onog jutra kad sam uspavao Gypa. Svi ste bili toliko nesretni da nisam htio riskirati da vas dodatno potresem. Kad je počela cijela ta priča s Rodom, mislio sam da je nešto od toga došlo i od nje, da je ona u glavu usadila neke takve misli. Zaklela se da nije.« »Ne mislim da jest«, rekla je Caroline.

Došla je do naslonjača i sada je sa stola koji je stajao kraj njega uzela dvije knjige. Stavila ih je na prsa i udahnula, a kad je progovorila, glas joj je bio pun nekog tihog dostojanstva.

Rekla je: »Nije me briga što mi to nisi prije spominjao. Nije me briga što sam to morala čuti od Betty umjesto od tebe. Znam što misliš o tome što se zbiva u ovoj kući. Ali želim da me poslušaš - makar kratko vrijeme. To mi, mislim, duguješ.« Zakoračio sam prema njoj, ali njezin stav i ponašanje zapriječili su me. Stao sam i rekao oprezno: »U redu.« Opet je duboko udahnula, pa nastavila. »Nakon što mi je to Betty jučer rekla počela sam razmišljati o svim tim stvarima.

Iznenada sam se sjetila nekih očevih knjiga. Sjetila sam se naslova, pa sam ih sinoć došla potražiti. Čak sam i mislila da su možda dane nekome... No, svejedno, našla sam ih.« Predala mi je te teške knjige sa zbunjujućom nehajnošću. Ne znam što sam očekivao u vezi s njima. Prema izgledu pomislio sam da bi mogli biti medicinski udžbenici. A onda sam vidio naslove: Fantazme živih i Noćna strana prirode. »Caroline«, rekoh, a knjige su mi skliznule sa strane. »Ne vjerujem da nam ovo može pomoći.« Vidjela je da ih nemam namjeru otvarati, pa ih je uzela natrag i sama otvorila jednu.

Izvela je to nespretno, kao da nije sigurna u nadzor nad svojim pokretima. Ponovno sam vidio boju na njezinim obrazima i shvatio da je ono što sam ja držao za rumen od zdravlja zapravo bila neka vrsta bijesa. Našla je stranicu što ju je bila označila komadićem papira i počela čitati naglas. »Prvoga dana«, čitala je, »obitelj je odjednom zapanjilo tajanstveno pomicanje predmeta u dnevnim sobama i kuhinji i u drugim dijelovima kuće. U nekom bi trenutku bez ikakve vidljive sile neki vrč spao s kuke na toaletni stolić i razbio se, a onda bi slijedio još jedan, pa sutradan još jedan. Šalica za čaj od porculana u koju je netom uliven čaj pa je ostavljena na ploči nad kaminom, samo bi tresnula o pod.« Pogledala me stidljivo, ali s tračkom prkosa. Sada joj je boja u obrazima bila tamnija nego

ikad. Rekla je: »To je bilo u Londonu osamstotih.« Okrenula je nekoliko stranica do sljedećeg papirića. »Ovo je u Edinburghu osamsto trideset pete. 'Što god učinili, stvar je bila ista: koraci nevidljivih nogu, kuckanje, grebanje, struganje, prvo na jednoj strani, a onda na drugoj — čulo se danju i noću.'« »Caroline«, rekoh.

Okrenula je još nekoliko stranica - jednu je tako naglo okrenula da se pocijepala. »A ovdje. Slušaj ovo: 'Sreo sam bezbroj neobičnih zapisa o natprirodnoj zvonjavi svih zvonca u kući, koja se ponekad kroz neko vrijeme javljala periodično i trajala unatoč poduzetim mjerama što su isključivale mogućnost trika ili obmane...'« Uzeo sam joj knjigu iz ruku. Sadržaj poglavlja malo mi je izazvao gađenje pa sam ga pročitao naglas. »'Stanar u hramu', 'Dvostruki snovi i trans', 'Nemirni duhovi', 'Opsjednute kuće'.« Opet sam pustio da mi knjiga sklizne. »Zar nismo jučer razgovarali o tome? Zar zbilja misliš da će se tvoja majka oporaviti ako joj potakneš misli o tome da u ovoj kući prebiva neki duh?« »Ali nisam to mislila«, rekla je brzo. »Uopće to ne mislim. Znam da mama u to vjeruje.

Znam i što Betty misli. Ali te stvari o kojima govori ta knjiga, to nisu duhovi. Ako su išta, onda su... Poltergeisti.« »Poltergeisti!« rekoh. »Zaboga! Zašto onda nisu vampiri ili što drugo?« Uzrujano je otresla glavom. »Prije godinu dana i ja bih mogla reći isto. Ali to je samo riječ, zar ne? Riječ za nešto što ne razumijemo, neka vrsta energije ili zbroj energija. Ili nešto u nama. Ne znam. Ovi pisci ovdje: Gurney i Myers.« Otvorila je drugu knjigu. »Oni govore o 'fantazmama'. To nisu duhovi, To su dijelovi osobe.« »Dijelovi osobe?« »Nesvjesni dijelovi, ali tako jaki i nezgodni da mogu zadobiti vlastiti život.« Pokazala mi je stranicu. »Vidi. Ovdje je čovjek iz Engleske, potišten, želi razgovarati sa svojim prijateljem - a javlja se nekoj ženi i njezinu kompanjonu točno u istom trenutku u hotelskoj sobi u Kairu. Javlja se kao vlastiti duh. Ovdje je žena koja noću čuje pticu koja lamata krilima - baš kao mama! Onda vidi svog muža koji je u Americi, kako stoji pred njom. Poslije saznaje da je umro! Knjiga govori o nekim vrstama ljudi kad su nesretni ili imaju problema, ili kad strašno nešto žele... Nekada čak i ne znaju da im se to događa. Katkad... im pobjegne. A ja ne mogu prestati misliti... Neprekidno mislim na one telefonske pozive. Recimo da je sve to Roderick!« Rekoh zapanjeno: »Molim?« »Ako je ova knjiga u pravu, onda je netko u korijenu svega. I recimo da je to moj brat, da on sve to radi? Recimo da se želi vratiti k nama? Znaš kako je znao biti nesretan, frustriran. Taj Bettyn duh: mogao je to biti on, cijelo vrijeme.« Rekoh: »Mogla je biti i sama Betty! Jesi li pomislila na to otkako je ona u kući?« Napravila je nestrpljiv pokret i odbacila tu misao. »Jednako tako možeš reći da imamo problema otkako si ti tu! Ne slušaš me. Zvukovi, zvona — sve su to signali! Čak i ono škrabanje po zidovima.

Glas u tubi jučer - prema mami, bio je slabašan, zapravo dah. Možda je ona samo pretpostavila da je Sušan jer je to i željela čuti. A možda je zbilja Rod.«. »Ali nije bilo glasa!« rekoh. »Nije ga ni moglo biti. A što se tiče zvonca — o tome smo već govorili. Pokvarene žice...« »Ali ovdje, u knjizi...« Poklopio sam joj ruke svojima, a jedna je knjiga bila među nama. Rekoh: »Caroline, molim te. To su besmislice. Znaš i sama da jesu. To su bajke! Za Boga miloga. Jednom sam imao pacijenta koji je htio čekićem udariti ženu po glavi. Rekao je da mu ona zapravo uopće nije bila žena -druga mu ju je žena »progutala« i morao je lažnoj ženi razbiti glavu da pravu pusti van!

Nema sumnje da bi ga ta knjiga podržala. Lijep slučaj obuzetosti duhom. Umjesto toga mi držimo čovjeka u bolnici i dajemo mu brom i za tjedan dana bit će zdrav. A kako bi ta knjiga to objasnila? I tvom bratu daju brom. Bio je vrlo bolestan mladić. Ali sugerirati da opsjeda Hundreds kao neka sablast...« Vidio sam blijesak sumnje na njezinu licu. Ali tvrdoglavo je rekla: »Ako se služiš riječima tek tako, onda je normalno da zvuče glupo. Ali ti ne živiš ovdje. Ne znaš. Meni je sinoć sve imalo smisla. Slušaj.« Opet je otvorila knjigu i pronašla nov odlomak koji je po njoj ilustrirao njezino stajalište.

Poslije toga našla je novi. Gledao sam joj lice koje je sada zbilja bilo zajapureno, krv je po njemu jurila gotovo nemilo. Pratio sam njezin usredotočen pogled. Uzeo sam je za ruku. Nije ni primijetila jer je i dalje glasno čitala iz knjige. Pomaknuo sam prste do njezina zapešća jer sam joj htio izmjeriti puls. Uhvatio sam njegovo ubrzano tik-tak.

Postala je svjesna mog hvata s namjerom. Povukla je ruku od mene, gotovo prestrašeno. »Što to radiš? Prestani!« »Caroline«, rekoh. »Ponašaš se prema meni kao što si se ponašao prema mami! Kao što si se ponašao prema Rodu. Zar samo to znaš?« »Za Boga miloga«, povikao sam jer su me sad sustigle briga i napetost. »Ja sam liječnik! Što ti očekuješ? Stojiš tu i čitaš mi besmislice... Nisi praznovjerna seoska cura. Pogledaj oko sebe! Pogledaj što imaš! Kuća ti se raspada oko ušiju! Tvoj je brat doveo imanje do ruba propasti i za sve optužio zarazu. A ti sada dovršavaš posao - svaljuješ krivnju na duhove i Poltergeiste! Ne mogu to više slušati! Muka mi je od toga!« Sav sam drhtao i okrenuo se, i sam zaprepašten silinom svojih riječi. Čuo sam kako je odložila knjigu. Jedva sam se smirio. Pokrio sam rukom oči i rekao: »Oprosti mi, Caroline.

Nisam tako mislio.« »Ne«, tiho je rekla. »Drago mi je što si to rekao. U pravu si. Čak i što se tiče Roddieja.

Nisam ti ovo trebala pokazati. To nije tvoj problem.« Okrenuo sam joj se leđima jer mi je bijes ponovno buknuo. »Naravno da je to moj problem! Pa mi ćemo se vjenčati, zar ne? Premda Bog zna kad... Jao, nemoj me tako gledati.« Uhvatio sam je za ruke. »Ne mogu podnijeti kad si uznemirena! Ali ne mogu podnijeti ni da te vidim da te nešto zavelo. Samo pridodaješ sebi više stvari za brigu. Pa zar ih ionako nema previše? Stvarnih stvari, u stvarnom svijetu s kojima se možemo nositi?« Opet sam vidio sumnju u njezinim očima. Opet je rekla: »Ali sinoć je sve imalo smisla! Činilo se da se sve raspalo na komadiće. Tako sam mnogo mislila na Roddieja da sam gotovo mogla osjetiti da je tu.« »Prije nekoliko dana«, odgovorio sam joj, »kad sam slušao onu prokletu tubu, uvjerio sam sebe da čujem svoju majku!« Namrštila se: »Jesi li?« Podigao sam joj ruke i poljubio ih. »Ova nas kuća«, rekoh, »sve izluđuje. Ali, ne na način na koji ti misliš. Stvari su... izbjegle našoj kontroli. Ali mi to možemo popraviti, ti i ja. U međuvremenu - ovaj, savršeno je shvatljivo da se brineš za Roda. Hajdemo... Pođimo ga obići, ako to pomaže.« Bila je spustila glavu, ali je na moje riječi digla pogled i prvi put u posljednjih nekoliko tjedana ugledao sam u njezinim očima mali blijesak radosti. To mi je zadalo neku novu bol. Želio sam da ta radost bude zbog mene. Reče: »Stvarno?« »Naravno. Ne savjetujem. Ne mislim da bi trebalo, zbog Roda. Ali to je druga stvar. Ja sada mislim na tebe. Uvijek mislim samo na tebe, Caroline, moraš to znati.«

I, kako već rekoh, moj se bijes promijenio, pretvorio se u žudnju. Privukao sam je k sebi.

Opirala se na trenutak, a onda me obgrlila rukama, vitkim i snažnim. »Da«, promrmljala je. »Znam to.« Odvezli smo se do klinike iduće nedjelje, gospođu Ayres ostavili smo kod kuće da spava, a Betty rekli da je pazi. Dan je bio suh, ali mračan. Putovanje je za mene neizbježno bilo teško.

Nazvao sam prije toga da nam dogovorim posjet, ali: »Što ako nas ne bude želio vidjeti?« pitala me Caroline desetak puta za vrijeme vožnje. I: »Što ako mu je još gore? Što ako nas uopće ne prepozna?« »Valjda bar to hoće«, odgovorio sam joj. »I to bi bilo nešto, zar ne?« Na kraju je ušutjela i počela gristi nokte. Kad smo se dovezli u dvorište, na trenutak je ostala nepomično sjediti i oklijevala je s izlaskom iz auta. Prošli smo vrata klinike, a ona me stisnula za ruku, vrlo uspaničeno.

Sestra nas je provela do dnevnog boravka, gdje smo vidjeli Rodericka kako nas, sam, čeka za jednim stolom. Caroline me pustila i brzo otrčala k njemu, smijući se od nervoze i olakšanja. »Rod! Jesi li to ti? Jedva te prepoznajem! Izgledaš kao pomorski kapetan.« Nabacio je nešto težine. Kosa mu je bila kraća nego kad sam ga posljednji put vidio, a i pustio je bradu riđe boje. Brada mu nije bila ravnomjerna zbog opekotina. Učinilo mi se kao da mu je lice izgubilo mladost i zadobilo čvrste, nevesele crte. Nije uzvratio osmijeh sestri. Pustio ju je da se nagne do njega i poljubi ga u obraz i zagrli, ali je potom sjeo na drugi kraj stola. Stavio je ruke na stolnu plohu, kako sam primijetio, svjesno, kao da mu se sviđa koliko je čvrsta.

Sjeo sam na stolicu iza Caroline. »Drago mi je što te vidim, Rod.« »Divno je što te vidim!« rekla je Caroline i ponovno se nasmijala. »Kako si?« Prešao je jezikom preko zuba, a usta su mu bila suha. Pogledao ju je lukavo, sumnjičav. »Dobro sam.« »Udebljao si se kao nikad. Vidi se da te bar dobro hrane! Je li? Je li hrana u redu?« Namrštio se. »Valjda.« »Je li ti drago što nas vidiš?« Nije odgovorio. Pogledao je kroz prozor. »Kako ste došli?« »Došli smo autom doktora Faradaya.« Ponovno je prešao jezikom preko zuba. »Mali Ruby.« »Tako je«, rekoh.

Pogledao me, i dalje nepovjerljiv. »Tek su mi jutros rekli da dolazite.« Caroline je rekla: »Pa i mi smo tek ovaj tjedan odlučili.« »Mama nije s vama?« Vidio sam da oklijeva. Progovorio sam umjesto nje. »Nažalost, Rod, vaša mama ima blagi bronhitis. Brzo će joj biti bolje.« »Puno te pozdravlja«, rekla je Caroline veselo. »Bilo joj je... veoma žao što ne dolazi.« »Tek su mi jutros rekli«, ponovio je. »Takvi su ovdje. Čuvaju tajne, kao, da nas ne plaše.

Znaš, ne žele da izgubimo glavu. Zbilja je kao u RAF-u.« Pomaknuo je ruke. Tada sam vidio da mu drhte. Očito mu je pomagalo da ih smiri dok ih je držao onako položene na stol.

Mislim da je i Caroline vidjela to drhtanje. Stavila je svoje ruke preko njegovih. »Samo smo te htjeli vidjeti, Rod«, rekla je. »Mjesecima te već nismo vidjeli. Htjeli smo biti sigurni da si... dobro.« Namrštio se na njezine prste i na trenutak smo zašutjeli. Onda je ona ponovno uskliknula nešto o njegovoj bradi i težini. Pitala ga je za svakodnevne stvari, a on nam je ispričao, na neki

isključen način, kao da nema veze s tim kako mu ovdje prolazi vrijeme: o satima koje provodi u »radionici« i pravi modele od gline, o hrani, satima rekreacije, pjevanju, povremenom radu u vrtu. Govorio je sasvim lucidno, ali mu pojava nijednom nije razbila te nove nevesele crte, a ponašanje mu je i dalje bilo vrlo sumnjičavo. Onda su Carolineina pitanja postala sve neodlučnija - Je li zbilja dobro? Bi li rekao ako nije? Želi li što? Misli li često na kuću? - a on nas je počeo oboje gledati s hladnom sumnjom. »Zar vam doktor Warren ne govori kako sam?« »Govori nam. Piše nam jednom tjedno. Ali mi smo se uželjeli da te vidimo. Pala mi je misao...« »Kakva misao?« »Da si možda... nesretan.« Ruke su mu još jače počele drhtati i stegnuo je usta. Sjedio je kruto koji trenutak, a onda se odbacio od stola i prekrižio ruke. »Ne želim natrag«, rekao je. »Molim?« zaprepašteno ga je pitala Caroline. Zapanjio ju je njegov iznenadan pokret. »Jeste li zbog toga ovdje?« »Samo smo te htjeli vidjeti.« »Jeste li zato tu? Da me vratite natrag?« »Ma naravno da nismo. Ja sam se samo nadala...« »Nije pošteno ako ste zbog toga došli. Ne možete čovjeka dovesti na ovakvo mjesto i pustiti ga da se navikne na njega - da se navikne da ne nosi kravatu - a onda ga ponovno poslati u onakvu opasnost.« »Roddie, molim te!« rekla je Caroline. »Ja bih željela da dođeš kući. Želim to više od svega na svijetu. Željela bih da pođeš kući sa mnom i doktorom Faradayem ovaj čas. Ali ako je tebi draže da ostaneš, ako si ovdje sretniji...« »Nije pitanje gdje sam sretniji!« rekao je s velikim prezirom. »Pitanje je gdje je za mene sigurno. Zar ti ništa ne znaš?« »Roddie...« »Želiš mi ponovno dati da vodim posao? Kad svaka budala vidi da ću, ako mi nešto daš, sve upropastiti?« »Ne bi bilo tako«, rekao sam jer sam vidio da su Caroline potresle njegove riječi. »Hundreds je sada u dobrim rukama. Caroline pazi na njega, a ja pripomažem. Ne biste trebali raditi ništa što vam nije drago. Mi bismo to radili za vas.« »Joj, to je pametno«, rekao je kao da s podsmijehom razgovara s nekim nepoznatim. »To je vraški dobro. Mislite me navući na štos pa da se vratim. Samo me želite iskoristiti - iskoristiti i svaliti krivnju na mene. E pa ne idem natrag! Ne želim snositi krivnju! Jeste li čuli?« »Molim te«, rekla je Caroline. »Prestani tako govoriti! Nitko te ne želi voditi natrag. Ja sam samo mislila da nisi sretan i to je sve. Da si me se zaželio. Oprosti. Po... pogriješila sam.« »Misliš li ti da sam ja idiot?« pitao je. »Ne mislim.« »Jesi li ti idiot?« Ustuknula je. »Eto, pogriješila sam.« »Rod«, počeo sam ja, ali blizu nas cijelo je vrijeme sjedila jedna medicinska sestra i diskretno nadgledala naš posjet, a sada je primijetila promjenu u njega, pa nam je prišla. »O čemu se radi?« pitala ga je blago. »Jesi li naljutio svoju sestru, a?« »Ne želim razgovarati s tim glupanima!« rekao je i kruto se okrenuo u stranu dok je ruke i dalje držao prekrižene.

»A ja ne želim takav govor«, rekla je medicinska sestra, pa je i ona prekrižila ruke. »A sada, hoćeš li se ispričati? Nećeš?« Lupila je nogom po podu. »Čekamo...« Rod nije ništa rekao. Ona je zatresla glavom i, makar je lice okrenula Rodu, oči su joj bile na Caroline i meni, pa je rekla na tipičan način medicinske sestre: »Gospođice Ayres i gospodine Faraday, Roderick je misterij naše klinike. Kad je dobre volje, onda je najbolji mladić i mi ga sestre sve volimo. Ali kad nije...« Zanjihala je glavom i udahnula, pa zacoktala.

Caroline je rekla: »U redu je. Ne mora se ispričavati ako neće. Ne želim da radi što mu se ne sviđa.« Gledala je brata, a onda pružila ruku preko stola i rekla mu tiho i smjerno: »Nedostaješ nam, Rod, i to je sve. Mami i meni, strašno nam nedostaješ. Cijelo vrijeme mislimo na tebe.

Hundreds je grozan bez tebe. Ja sam samo mislila da... mislila sam na nas. Sada vidim da ti je dobro. Tako... tako mi je drago.« Rod je tvrdoglavo šutio. Ali izgled mu se stegnuo, a disanje postalo otežano kao da suspreže neki silovit osjećaj. Sestra nam je prišla bliže i progovorila povjerljivije: »Da sam na vašem mjestu, sada bih ga pustila na miru. Ne bih voljela da vidite kad ga spopadne bijes.« Bili smo s njim manje od deset minuta. Caroline je nevoljko ustala — nije mogla vjerovati da će nas njezin brat pustiti da odemo bez riječi i pogleda. A on se nije okretao pa smo ga na kraju morali ostaviti. Otišla je ispred mene prema autu, dok sam ja kratko popričao s doktorom Warrenom, a kad sam došao do nje, vidio sam da su joj oči bile crvene, no suhe plakala je, ali sad je osušila suze.

Uzeo sam je za ruku. »Bilo je strašno. Žao mi je.« Ali rekla mi je bez tona: »Ne. Nismo trebali doći. Trebala sam te poslušati. Bila sam glupa jer sam mislila da ćemo ovdje nešto naći. A tu nema ničega, je li tako? Ničega. Sve je onako kako si rekao.« Započeli smo dugo putovanje natrag na Hundreds. Grlio sam je jednom rukom kad bi mi god vožnja dopuštala. Ona je neprekidno držala ruke na krilu, a glava joj je klonulo klizila po mom ramenu s podrhtavanjem automobila — kao da je razočarana, zbunjena izgubila sav otpor u životu.

Ništa od svega toga nije bilo takvo da može nadahnuti romansu i naša je veza u tom trenutku prilično posustala. Između napetosti zbog toga i moje tjeskobe zbog nje i Hundredsa uopće, počeo sam osjećati breme i bio razdražljiv, loše sam spavao i imao zbrkane snove.

Nekoliko sam puta pomišljao da se odem povjeriti Grahamu i Anne. Ali mnogo je tjedana prošlo otkako sam posljednji put proveo neko poštenije vrijeme s njima. Imao sam dojam da su blago povrijeđeni time što ih zanemarujem, a ja sada nisam htio otpuzati k njima u duhu poraza. Na koncu je počeo trpjeti i moj posao. Jedne večeri kad sam bio u bolnici asistirao sam pri jednoj rutinskoj manjoj operaciji, no posao sam obavio tako loše da me glavni liječnik ismijao i sam dovršio stvar.

A bio je to Seeley. Skupa smo stajali poslije toga, prali ruke, a ja sam se ispričao za svoju rastresenost. Odgovorio mi je na svoj uobičajeno ljubazan način. »Ma nema to veze! Izgledate potpuno smlavljeni. Previše noćnih poziva, pretpostavljam.

A ovo loše vrijeme ne ide na ruku.« Rekoh: »Zaista ne, zar ne?« Okrenuo sam se od njega, ali sam osjećao njegov pogled. Otišli smo kroz dnevni boravak da se presvučemo, a dok sam skidao jaknu s kuke, nekako mi je skliznula iz prstiju i iz džepova su mi se stvari prosule po podu. Opsovao sam, pa se sagnuo da ih pokupim, a kad sam se uspravio, primijetio sam da me Seeley opet gleda.

»Ne ide vam baš«, rekao je i osmjehnuo se. Stišao je glas. »U čemu je problem? Muke s pacijentima ili vaše osobne? Ispričavam se što pitam.« »Ma ništa, sve je u redu«, rekoh. »Valjda zbog pacijenata. A i zbog mene samog donekle.« Zamalo sam mu rekao i malo više - silno sam želio skinuti nešto s prsa, ali sam se sjetio onog neugodnog malog trenutka na siječanjskom plesu. Možda ga se i Seeley sjetio pa je nekako htio izgladiti svoje ponašanje, ili je možda naprosto po mom vladanju vidio koliko sam ozbiljno zabrinut. Rekao je: »Gledajte, ja sam ovdje gotov s poslom, a pretpostavljam da ste i vi.

Predlažem da dođete sa mnom na piće. Vjerovali ili ne, uspio sam se dokopati boce skoča. Dar od jedne zahvalne pacijentice. Mogu li vas dovesti u iskušenje?« »Kvarna kući?« iznenađeno rekoh. »A zašto ne? Haj'te. Učinit ćete dobro mojoj jetri time što ćete vi uzeti čašicu-dvije jer obično sam popijem cijelu bocu.« Odjednom sam shvatio da već mjesecima nisam sjedio kod nekoga s čašom pića pa zato rekoh da pristajem. Zgurili smo se u kaputima zbog hladnoće te se zaputili svatko prema svom automobilu - on na svoj pomalo kicoški način, u debelom smeđem kaputu i s krznenim vozačkim rukavicama bez prstiju, zbog čega je sličio pravom medi, a ja skromnije, u kaputu i s običnim rukavicama. Krenuo sam prvi, ali on me začas prestigao sa svojim Packardom i bezbrižno zabrzao smrznutim seoskim putovima. Kad sam se dvadesetak minuta poslije dovezao do vrata pred njegovom kućom, on je već bio unutra, postavio bocu i čaše i pripaljivao vatru.

Kuća mu je bila zalutalo edvardijansko zdanje, puno svijetlih, nepospremljenih soba.

Oženio se prilično kasno, a on i njegova puno mlađa žena imali su četvero lijepe djece. Dok sam ulazio na nezaključana prednja vrata, dvoje od te djece igralo se lovice gore-dolje po stubama. Treće je nabijalo teniskom lopticom po vratima gostinjske sobe. »Kvragu više, dječurlijo!« zaurlao je Seeley s vrata svoje radne sobe. Mahnuo mi je da dođem u njegovu sobu i ispričao se zbog ovog kaosa. Ali osjećalo se da je zadovoljan i ponosan na njega - kao što ljudi često znaju biti, primijetio sam, kad se jadaju zbog svoje velike, bučne obitelji pred neženjom kao što sam ja.

Ta je misao između nas napravila distancu. Nas smo dvojica funkcionirali kao ljubazni rivali već gotovo dvadeset godina, ali nikada nismo bili pravi prijatelji. Dok je odčepljivao bocu, pogledao sam na sat i rekao: »Ali jednu malu. Noćas moram napraviti gomilu recepata.« Ali pustio je da se viski toči. »To je razlog više da jače nalijem. Priredite svojim pacijentima malo iznenađenje! Bože, kako divno miriše! Evo veselja.« Kucnuli smo se i popili. Pokazao je čašom na par rasklimanih naslonjača, pa onda stopalom zakvačio jedan da mi ga privuče bliže vatri, a potom je isto to učinio s drugim i u tom je procesu nabirao tepih, ali nije mario. Iz hodnika se začula tutnjava djece, a trenutak poslije vrata su se širom otvorila i jedan od njegovih lijepih dječaka promoli glavu i reče: »Tata.« »Van!« zagrmio je Seeley. »Ali, gospodine...« »Van ili ću ti odrezati uši! Gdje ti je mama?« »Eno je u kuhinji s Rosie.« »Onda idi pa nju gnjavi, cvilidreto!« Vrata su se s treskom zatvorila. Seeley je silovito ispio viski i stao kopati po džepovima da nađe kutiju Playresa. Preduhitrio sam ga svojim upaljačem i tabakerom, a on je zavalio i stiskao cigaretu usnama. »Prizori iz obiteljskog života«, rekao je s prizvukom umora. »Zavidite li mi, Faraday? Ne biste trebali. Obiteljski čovjek nikad nije dobar obiteljski liječnik - ima previše svojih briga.

Morao bi postojati zakon po kojem bi liječnici mogli biti samo samci, kao katolički svećenici.

Oni bi bili bolji za to.« »Ni sami u to ne vjerujete«, rekoh pošto sam povukao dim. »Osim toga, ako je to istina, ja sam dokaz.« »Pa i jeste. Vi ste bolji liječnik od mene. A imali ste i teži put do toga.« Podigao sam ramena. »Nisam baš večeras bio svijetli primjer.« »Bah, rutinska stvar. Vi ste dobri kad treba. Sami ste rekli, nešto vas mori... Želite li da pričamo o tome? Ne želim zabadati nos... Znam da katkad pomaže da se neki težak slučaj prežvače s drugim liječnikom, to je sve.« Govorio je lako, ali iskreno i blagi otpor što sam ga osjećao - otpor šarmu njegovih manira, njegove neuredne kuće, njegove lijepe obitelji — počeo je popuštati. Možda je to jednostavno viski učinio svoje, ili toplina vatre. Soba je bila takva suprotnost mom otužnom samačkom domu - a, kako sam iznenada shvatio, bila je suprotnost i Hundreds Hallu.

Prividjele su mi se Caroline i njezina majka koje su vjerojatno u istom tom trenutku te večeri zgrbljene, promrzle i razdražljive sjedile u srcu te mračne, nesretne kuće.

Okrenuo sam u ruci čašu s viskijem. »Možda pogađate što me muči, Seeley«, rekoh. »Ili barem dio.« Nije digao pogled, ali sam vidio da diže čašu. Otpio je gutljaj i tiho rekao: »Caroline Ayres, mislite? Između redaka sam pročitao da bi moglo biti to. Poslušali ste moj savjet, je li, nakon onog plesa?« Nelagodno sam se promeškoljio, ali nisam stigao odgovoriti jer je nastavio: »Znam, znam, te sam večeri bio gadno pijan i odvratno drzak. Ali što sam rekao, to sam i mislio. Što tu ne valja?

Nemojte mi reći da vas je djevojka odbila. Previše stvari u glavi, pretpostavljam. Haj te, u mene možete imati povjerenja, sada nisam pijan. Osim toga...« Sada sam ja digao pogled: »Što?« »Tja, teško je pomoći samo na osnovi glasina.« »O Caroline?« »O cijeloj obitelji.« Govorio je svečanije. »Jedan moj prijatelj iz Birminghama radi kao savjetnik kod doktora Warrena. Ispričao mi je u kakvu je šokantnu stanju Roderick. Gadna stvar.

Ne iznenađuje me ako je to počelo mučiti Caroline. A kako shvaćam, u Hallu je bio i još neki incident.« »Jest«, rekao sam nakon kraće šutnje. »I svejedno ću vam reći, Seeley, jer slučaj je tako prokleto čudan da mi je samom teško odlučiti kako da ga protumačim...« Ispričao sam mu podosta od cijele priče, počevši od Roda i njegove utvare, onda sam opisao požar, škrabotine po zidovima, fantomsku zvonjavu zvonaca i bez okolišanja prepričao strašan doživljaj gospođe Ayres u dječjim sobama. Šutke me slušao i povremeno kimao glavom, povremeno bi zarežao ili se mrgodno nasmijao. Ali kako je priča tekla dalje, smijeh mu se sve više gasio, a kad sam završio, neko je vrijeme ostao nepomičan, a onda se nagnuo da otrese pepeo s cigarete. A kad se ponovno zavalio, rekao je: »Jadna gospođa Ayres. Prilično razrađen način da se prerežu žile, što mislite?« Pogledao sam ga. »Znači, tako vidite taj slučaj?« »Dragi moj kolega, a kako drukčije? Osim ako nesretnica jednostavno nije žrtva nečije zamisli ili ružne šale. Pretpostavljam da ste to isključili?« »Jesam«, rekoh, »naravno.« »Onda dobro. Koraci u hodniku, teško disanje u tubi: to meni zvuči kao prilično jasan slučaj psihoneuroze. Osjeća krivnju zbog gubitka djece - Rodericka i malene. Počela je kažnjavati samu sebe. Incident se dogodio gore, u dječjim sobama, kažete? Pa je li mogla odabrati

bolje, znakovitije prizorište za cijelu stvar?« Morao sam priznati da mi je na pamet bila pala ista pomisao - baš kao što me tri mjeseca prije toga bila zadivila činjenica da je požar na Hundredsu izbio ondje gdje je faktički bio ured imanja — među papirima imanja! — kao žarištu Roderickove muke i užasa.

Ali nešto mi tu nije zvonilo istinito. Rekoh: »Ne znam. Ako pretpostavimo da je doživljaj gospođe Ayres bio potpuna utvara i ako to uzmemo kao događaj po događaj, može se naći savršeno racionalno objašnjenje za sve ostalo što se događalo ondje u Hallu — što, uzgred govoreći, mislim da mi možemo. A opet, mene muči kumulativna narav cijele te stvari.« Otpio je još jedan gutljaj viskija. »Na što mislite?« »Pa, recimo to ovako. Dolazi vam dijete sa slomljenom rukom: dobro, namjestite kost i pošaljete ga kući. Nakon dva tjedna dijete se vraća, ali ovaj put ima polomljena rebra. Sastavite ga i pošaljete ga kući. Evo ga idući tjedan s novim prijelomom... Pojedinačno polomljene kosti svakako više nisu glavni problem.« »Ali mi ne govorimo o kostima«, rekao je Seeley. »Mi govorimo o histeriji. A histerija je sveukupno čudnija - i, nažalost, za razliku od polomljenih kostiju, zarazna. Prije podosta godina bio sam medicinski službenik u jednoj ženskoj školi i u jednom je polugodištu bila moda padanja u nesvijest. Nikad niste vidjeli nešto slično tomu: djevojke se ruše, skupno, kao čunjevi. Na kraju su to radile i nastavnice.« Zatresao sam glavom. »Ovo je gore i od histerije. To je kao... kao da nešto polako isisava život iz cijele obitelji.« »Nešto«, rekao je i ispustio nov grohot sličan lavežu. »To se zove laburistička vlada.

Problem Ayresovih jest da se ne mogu ili ne žele prilagoditi. Nemojte me krivo shvatiti. Prema njima gajim velike simpatije. A što je preostalo starim porodicama kao što je ta u današnjoj Engleskoj? U smislu klase, dobili su svoje komadiće. Što se tiče živaca, možda su prešli svoj put.« Sada je zvučao kao Peter Baker-Hyde, a njegova je životnost u ovom trenutku bila odbojna. Uostalom, pomislio sam, on se nikad nije sprijateljio s tom obitelji kao ja. Rekoh: »To može biti posve istinito za Roda. Svi koji su poznavali tog momka mogli su predvidjeti da on srlja u svojevrstan slom živaca. Ali gospođa Ayres, samoubojstvo? Ne vjerujem.« »Joj, ni najmanje ne želim reći da je time što je gurnula ruke kroz taj prozor zaista mislila okončati svoj život. Rekao bih da je kao većina potencijalno suicidalnih žena naprosto stvorila finu malu dramu u čijem je srcu ona sama. Ne zaboravite da je ona navikla na to da bude u središtu pozornosti i ne vjerujem da ju je u posljednje vrijeme baš zadobivala... Željet ćete je paziti da ponovno ne pokuša neki sličan štos kad sva sadašnja zbrka utihne. Držite je na oku?« »Naravno da da. Izgleda da se potpuno oporavlja. To me također zbunjuje.« Otpio sam gutljaj viskija. »Cijela me ta stvar zbunjuje! Tu su stvari koje su se dogodile ondje na Hundredsu koje ne mogu objasniti. Kao da je kuća u škripcu nekog mijazma. Caroline...«, izrekao sam s oklijevanjem, »Caroline je sebi utuvila u glavu da se ondje zbiva nešto gotovo natprirodno - da je Roderick opsjeo kuću ili takvo što, u snu. Čita neke knjige o sablastima. Bizarne stvari.

Frederica Myersa i takve.« »Pa«, rekao je Seeley gaseći cigaretu, »možda je na tragu nečega.« Blenuo sam u njega. »Ne mislite valjda ozbiljno?« »Zašto ne? Myersove su ideje prirodni produžetak psihologije, svakako!« »Ne koliko se ja razumijem u psihologiju, ne!« »Jeste li sigurni? Potpisujete, vjerujem, opći princip: svjesna osoba s pridržanim podsvjesnim 'ja' - svojevrsnim snovitim ja?« »Općenito da.«

»Onda pretpostavimo da se snovito ja u izvjesnim okolnostima može osloboditi: odvojiti se, prijeći prostor, postati vidljivo drugima? Nije li to Myersova teza?« Rekoh: »Koliko ja znam jest. I to je dobra priča za čitanje uz vatricu. Ali za Boga miloga, u tome nema ni truna znanosti!« »Za sada nema«, rekao je s osmijehom. »A ni ja ne bih tu teoriju iznio pred županijskim medicinskim odborom, naravno. Ali možda za pedeset godina medicina pronađe način da kalibrira taj fenomen i sve objasni. U međuvremenu, ljudi će i dalje govoriti o vukodlacima, sablastima i čudnim stvorovima, a da neće pogađati smisao...« Gucnuo je malo viskija, pa nastavio drukčijim tonom: »Znate, moj je otac jednom vidio duha. Jedne mu se noći pred vratima njegove ordinacije pojavila baka. A umrla je deset godina prije. Rekla mu je: 'Brzo, Jamie! Trči kući!' Nije ni trenutka razmišljao: obukao je kaput i otrčao ravno kući. Ustanovio je da je njegov najdraži brat Непгу ozlijedio ruku i da je ruku rapidno zahvaćalo trovanje. Odsjekao mu je prst i vjerojatno time spasio bratu život. Eto, kako to objašnjavate?« Rekoh: »Ne znam. Ali reći ću vam nešto. Moj je otac objesio bikovo srce u dimnjak, a bilo je izbodeno iglama. Držao ga je ondje da tjera duhove. To znam objasniti.« Seeley se nasmijao. »To nije prava usporedba.« »Zašto nije? Jer je vaš otac bio gospodin, a moj trgovac?« »Nemojte biti toliko osjetljivi, čovječe! Slušajte me sad. Ni na trenutak nisam pomislio da je moj otac zbilja one noći vidio duha, kao što ne mislim da je jadna gospođa Ayres primala pozive od svoje pokojne kćeri. Pomisao da nečije pokojne veze lebde u eteru i okom sokolovim paze nečiji život zbilja je malo previše za želudac. Ali pretpostavimo da stres zbog ozljede mog strica u spoju s vezom između njega i mog oca... pretpostavimo da je sve to na neki način oslobodilo neku... psihičku silu? Ta je sila jednostavno preuzela oblik koji će najbolje privući pozornost moga oca. Vrlo pametno.«

»Ali ono što se zbiva na Hundredsu«, rekoh, »ondje se ne događaju tako dobroćudne stvari. Sasvim suprotno.« »Je li to toliko iznenađujuće kad su stvari za tu obitelj tako mračne? Podsvijest ima mnogo mračnih, nesretnih zakutaka. Zamislite da se nešto oslobađa iz svog zakutka. Nazovimo to klicom. I recimo da su okolnosti pogodne za razvoj te klice - da raste kao dijete u utrobi. U što će prerasti taj mali stranac? U neko ja-sjenu možda: Calibana, gospodina Hydea. Stvora kojeg pokreću svi zločesti impulsi i glad što ih je svjesna svijest nastojala skrivati. Stvari kao zavist, zloba, frustracije... Caroline sumnja na svog brata. Kako rekoh, možda je u pravu. Možda u toj njegovoj nesreći nisu stradale samo kosti. Možda i nešto mnogo dublje... A opet, znate, općenito su žene u korijenu takvih stvari. Tu je gospođa Ayres, naravno, majka u menopauzi, psihički je to čudno razdoblje. I zar nemaju ondje šiparicu kao sluškinju?« Skrenuo sam pogled s njega. »Imaju. Upravo im je ona svima unijela misli o duhovima.« »Je li tako? I koliko je stara? Četrnaest? Petnaest? Nema mnogo zgoda za Ijubovanje s momcima, pretpostavljam, kad je ondje zatočena.« Rekoh: »Joj, ona je još dijete!« »Tja, seksualni poriv najmračniji je od svih i mora negdje izbiti. On je kao električna struja, znate, ima tendenciju da pronađe svoje vodiče. Ali ako ostane neiskorištena — onda je to prilično opasna energija.« Pogodile su me te riječi. Rekoh polako: »Caroline je govorila o energijama.« »Caroline je pametna djevojka. Uvijek sam govorio da će ona izvući deblji kraj u toj obitelji. Držali su je u kući s drugorazrednom guvernantom dok je momak lijepo spakiran u privatnu školu. A onda, samo što je izišla, majka ju je povukla natrag k sebi da gura invalidska kolica s Roderickom gore-dolje po terasi! Pretpostavljam da će uskoro tako vozati gospođu Ayres. Što joj i treba, naravno...« Opet se nasmiješio, ali smiješak mu je bio lukav. »Tja, teško da bi to bilo mjesto za mene. Ali djevojka se ne pomlađuje i, dragi moj kolega, ni vi!

Izložili ste mi cijeli taj slučaj, a nijednom niste spomenuli vlastitu situaciju. Kakva je zapravo? Vi i ona imate nekakvo... razumijevanje, je li tako? Ništa čvršće od toga?« Osjetio sam viski u sebi. Podigao sam čašu da ispijem novi gutljaj i tiho rekao. »To čvršće je samo s moje strane. Možda i previše, da vam budem iskren.« Iznenadio se. »Tako?« Kimnuo sam. »Hej, hej. Nikad ne bih pogodio. Za Caroline, mislim... Premda tu možda imate korijen tog vašeg mijazma...« Sada mu je izraz na licu bio lukaviji nego ikad, a meni je trebao koji trenutak da ga shvatim. Rekoh napokon: »Ne sugerirate valjda...?« Izdržao je moj pogled, a onda se počeo smijati. Uživao je silno, iznenada sam shvatio.

Ispio je ostatak viskija, te nam zatim velikodušno nalio čaše pa zapalio cigaretu. Počeo mi je pripovijedati neku drugu priču o duhovima, a ta je bila fantastičnija od prošle.

Ali, jedva da sam ga čuo. Potaknuo mi je misli i njihovo kretanje nisam mogao smiriti, kao što se ne može smiriti ručica na metronomu koja otkucava ritam. Bila je to glupost, znao sam da je bila glupost. Svaka obična stvar oko mene bunila se protiv toga. Vatra je pucketala u ognjištu. Djeca su i dalje tutnjila na stubama. U čaši je mirisao viski... Ali noć je vani bila tamna, a nekoliko kilometara u tom studenom mraku kočio se Hundreds Hali u kojem su stvari bile drukčije. Je li ono što je Seeley govorio moglo sadržati istinu? Je li moguće da je u kući nešto što se oslobodilo, neka proždrljiva zapretana energija u čijem je srcu Caroline?

U mislima sam se vratio na početak, na večer kad je bio onaj nesretni domjenak, kad je Caroline bila onako ponižena i kad je na kraju stradalo dijete Baker-Hydeovih. Što ako je te noći

započeo neki proces, ako je posijano neko bolesno sjeme? Sjetio sam se kako je idućih tjedana raslo Carolineino suparništvo prema Rodericku, netrpeljivost prema majci.

I brat i majka stradali su, baš kao i Gillian Baker-Hyde. I Caroline mi je skrenula pozornost na ta stradanja - Caroline koja je vidjela ona nagorjela mjesta u Roderickovoj sobi, koja je otkrila požar, koja je čula kuckanje i grebanje iza zida. A onda sam se sjetio nečega drugog. Stvar koja je počela s Gypom, možda kao sitan »štipaj« ili »šapat« - kako je to rekla Betty, što mi je iznenada došlo u sjećanje - a onda je počela prikupljati snagu. Pomicala je predmete, palila vatru, ostavljala škrabotine po lajsnama. Sada je mogla i koračati. Mogla se čuti kao glas koji se napreže. Rasla je, razvijala se... Što slijedi?

Snuždio sam se i pomaknuo naprijed. Seeley mi je ponovno pružio bocu, ali sam otresao glavom. »Već sam vam oduzeo previše vremena. Zbilja moram ići. Bilo mi je drago što sam vas slušao.« Reče: »Nisam siguran jesam li za vas napravio dovoljno da vas uvjerim. Izgledate gore nego kad ste došli! Ostanite još.« Ali prekinuo ga je ponovni ulazak njegova lijepog sina. Onako razuzdaniji od alkohola skočio je s naslonjača i potjerao dijete natrag u hodnik, a prije nego što se vratio do mene, ja sam već dovršio piće, uzeo šešir i kaput i bio spreman poći.

Bolje je podnosio alkohol od mene. Veselo me ispratio do vrata, ali sam u noć izišao ne baš sasvim siguran na nogama i osjećao sam piće, vrelo i ljuto, u praznu želucu. Prešao sam autom tu kratku razdaljinu do svoje kuće i otišao u ordinaciju, a u meni se kao val počela dizati mučnina — as njom je raslo i nešto gore i od same mučnine: gotovo jeza. Srce mi je tuklo neugodno jako. Skinuo sam kaput. Bio sam sav mokar od znoja. Nakon nekoliko trenutaka neodlučnosti otišao sam u svoju sobu za preglede. Uzeo sam telefon i nespretnim prstima okrenuo broj Hundredsa.

Bilo je jedanaest sati. Telefon je zvonio i zvonio. A onda se javio Carolinein oprezan glas: »Da, halo?« »Caroline, ja sam.« Glas joj je smjesta postao zabrinut. »Je li se što dogodilo? Već smo legle. Mislila sam...« Rekoh: »Ništa se nije dogodilo. Ništa. Samo... samo sam ti htio čuti glas.« Govorio sam, vjerujem, jednostavno. Nastupila je tišina, a onda se nasmijala. Smijeh joj je bio umoran, običan. Jeza i mučnina počele su se povlačiti kao da su ubodene pribadačom.

Rekla je: »Mislim da si se malčice napio.« Obrisao sam lice. »Mislim da jesam. Bio sam sa Seeleyjem, a on je samo nalijevao viski.

Bože, kako je taj čovjek brutalan! On misli... smiješne stvari. Caroline, tako je divno što te čujem! Reci nešto.« Ušutkivala me: »Kako si smiješan. Što će operaterka misliti? Što da kažem?« »Bilo što. Reci neku pjesmu.« »Pjesmu? Dobro.« I nastavila je spremno i površno: »'Mraz obavlja svoju tajnu službu, nikakav mu vjetar ne pomaže.' A sada idi spavati, molim te.« »Hoću, odmah. Samo te želim zamisliti tamo. Sve je u redu, je li?« Uzdahnula je. »Jest, sve je u redu. Kuća se napokon ponaša kako treba. Mama spava, osim ako je nisi probudio.« Rekoh: »Oprosti. Oprosti, Caroline. Laka ti noć.« »Laka noć«, rekla je i još se jednom umorno nasmijala. Zakvačila je slušalicu, a ja sam čuo kako smijeh nestaje. Onda je škljocnulo kad se veza prekinula, nakon čega je uslijedilo

nerazgovijetno brujanje i metež glasova drugih ljudi koji su uhvaćeni u žicu. kad sam sljedeći put došao na Hundreds, zatekao sam Barretta. Caroline ga je pozvala da skine onu nesretnu tubu. Vidio sam je kad ju je odnosio i baš kako sam pretpostavljao, cijev joj je na mjestima bila istegnuta i pohabana, guma iznutra sasvim se istrošila. Onako smotana u njegovim rukama izgledala je bezopasno i bijedno, kao mumificirana zmija. Gospođa Bazeley i Betty, pak, osjetile su sigurnost kad je skinuta i u njih je počeo popuštati duh napetosti i strave koji ih je obje opsjedao od dana o kojem smo sada svi govorili kao »nezgodi« gospođe Ayres.

A sama se gospođa Ayres nastavila oporavljati vrlo dobro. Posjekotine su čisto zarasle. Danju je bila u malom salonu i čitala ili drijemala u svom naslonjaču. Ostali su tek sitni tragovi staklasta pogleda i rastresenost kao znak iskušenja koje je prošla - a veći dio toga pripisao sam učincima veronala koji je nastavila uzimati da lakše zaspi noću i koji joj u kraćem razdoblju ne može naškoditi. Pomalo mi je bilo žao što je Caroline tako mnogo vremena provodila u kući i sjedila s majkom jer je to značilo da smo ona i ja imali tek pokoju zgodu da budemo sami. Ali bilo mi je drago vidjeti da je manje obuzeta i razdražljiva. Činilo se kao da se pomirila s gubitkom brata - nakon što smo ga obišli u klinici, a na moje veliko olakšanje, više nije bilo nikakva govora o Poltergeistu i duhovima.

Jednako tako više nije bilo ni novih tajanstvenih pojava - nikakve zvonjave zvonaca, nikakva grebanja, koraka, čudnovatih incidenata bilo koje vrste. Kuća se i dalje, kako je Caroline rekla, »ponašala kako treba«.

I kako se ožujak bližio kraju i kako su se počeli smjenjivati dani bez događaja, zbilja sam počeo misliti da su čudnovati naleti nervoze koji su se obrušavali na Hundreds posljednjih tjedana doživjeli, kao groznica, svoj vrhunac i sada se istrošili.

A onda, krajem mjeseca vrijeme se promijenilo. Nebo se zatamnjelo, temperatura je pala i došao je snijeg. Snijeg je bio novina - nimalo slična nemogućoj mećavi i zapusima prethodne zime — ali je bilo gnjavaže, i meni i kolegama liječnicima opće prakse, i čak sam se i s lancima na kotačima svog Rubyja zlopatio po seoskim putovima. Moji su obilasci bili muka jer mi je i više od tjedan dana park na Hundredsu bio potpuno neprohodan, a vožnja odveć opasna da bih riskirao. Svejedno sam prilično često uspijevao odlaziti u Hali, auto sam ostavljao kod istočnih vrata, dok bih ostatak puta prevaljivao pješke. Uglavnom sam dolazio vidjeti Caroline jer mi nije bilo drago što je ondje odsječena od svijeta. I dalje sam pomno motrio gospođu Ayres. Ali odlazio sam i zbog same kuće. Pošto bih se riješio vožnje po cesti pod snijegom, nije mi se dogodilo da mi prvi pogled na kuću prođe a da ne osjetim strahopoštovanje ili zadovoljstvo jer je na bijeloj-bjelcatoj pozadini djelovala veličanstveno — crvena boja cigli i zelena boja bršljana po njoj bile su življe, a svu njezinu nesavršenost ublažavala je ledena čipka. Nije bilo brujanja generatora ni režanja strojeva na farmi ni udaraca s gradilišta: radovi su obustavljeni zbog snijega. Tišinu bi narušavali samo moji tihi koraci, a ja sam se kretao gotovo postiđeno i nastojao ih još više prigušiti, kao da je to mjesto začarano - kao da je to bio dvorac Belle au boisdormant što ga je zamišljala Caroline prije kojih mjesec dana - i bojao sam se narušiti čaroliju. Vrijeme je malčice izmijenilo čak i unutrašnjost kuće i staklena je kupola iznad stuba sada svjetlucala pod snijegom pa je predvorje bilo mračnije nego prije, a prozori su propuštali hladnoću i odražavali svjetlo sa zabijeljene zemlje tako da su sjene padale neobično.

Najmirniji od tih snježnih dana bio je utorak, šestog travnja. Otišao sam tog poslijepodneva do kuće u očekivanju da ću kao obično zateći Caroline kako sjedi dolje s majkom, ali bilo je očito da je gospođi Ayres toga dana društvo pravila Betty. Sjedile su svaka sa svoje strane stola i 'igrale mlina' ivercima. U kaminu je pucketala dobra vatra i u sobi je bilo toplo i zagušljivo. Caroline je otišla na farmu, rekla mi je njezina majka, očekivala je da će se vratiti za jedan sat. Hoću li ostati i pričekati je? Bio sam razočaran što je nisam vidio, a budući da je to bio

mali predah prije moje večernje službe u ordinaciji, rekoh da hoću. Betty je otišla da nam skuha čaj, dok sam ja sam sjeo na njezino mjesto i odigrao nekoliko partija.

Ali gospođa Ayres igrala je odsutno i gubila je partiju za partijom. A kad smo maknuli ploču da napravimo mjesta za pladanj s čajem, ostali smo sjediti u tišini - kao da se nije imalo što reći. Posljednjih je tjedana izgubila ukus za tračeve iz tog kraja. Ispričao sam joj nekoliko pričica, ona ih je odslušala pristojno, no njezini su odgovori, ako ih je bilo, bili odsutni ili čudnovato zakašnjeli, kao da je naprezala sluh da pohvata riječi puno zanimljivijeg razgovora koji se odvija u susjednoj sobi. Na koncu je moj mali fond anegdota potpuno presahnuo. Ustao sam i otišao do francuskog prozora i zagledao se u blještav krajolik. U jednom sam se trenutku okrenuo i vidio kako gospođa Ayres trlja ruke kao da joj je hladno.

Uhvatila je moj pogled i rekla: »Bojim se, doktore, da vam je sa mnom dosadno!

Ispričavam vam se. To dođe od dugotrajna sjedenja u četiri zida. Da izađemo malo van, u vrt?

Tako možemo dočekati Caroline.« Taj me prijedlog iznenadio, ali mi je godilo da izađemo iz te zagušljive prostorije. Otišao sam po njezinu odjeću za van i pripazio da bude propisno odjevena za hladnoću. Obukao sam kaput i stavio šešir pa smo izišli na prednji ulaz. Morali smo malčice zastati da joj se oči priviknu na bjelinu dana, a potom me uzela ispod ruke te krenusmo. Otišli smo iza kuće te zatim polako i nehajno krenuli preko zapadnog travnjaka.

Tu je snijeg bio ravan kao pjena, svilen za oči, ali škripav i prhak pod nogama. Na nekim je mjestima, kao u crtanom filmu, bio prošaran ptičjim tragovima, a domalo smo našli malo jače otiske slične psećim šapama ili pandžama lisice koja se šuljala. Išli smo za njima nekoliko minuta. Odveli su nas prema starim gospodarskim kućama. Ugođaj opće čarolije bio je još jače izražen, sat na štali još je bio zaustavljen na dvadeset do devet od one ružne dikensovske šale, u samim štalama sva je oprema bila na svom mjestu, vrata uredno zakračunata, ali je sve bilo opleteno paučinom i prašinom pa bi čovjek, kad zaviri unutra, očekivao da će vidjeti niz dremljivih konja, također opletenih paučinom. Kraj štala je bila garaža u kojoj se kroz poluodškrinuta vrata nazirala hauba obiteljskog Rolls-Roycea. Iza toga se nalazio kaos od šipražja i tu nam se izgubio lisičji trag. No ta nas je šetnja odvela gotovo skroz do ukrasnih vrtova pa smo, i dalje besciljno, nastavili ispod luka na visokome ciglenom zidu do vrtnih čestica.

Caroline mi je još ljetos bila dala nacrt tih vrtova. Sada, kad je život u kući gotovo zamro, rijetko su se njima koristili, a meni su djelovali kao najosamljeniji i najmelankoličniji dio parka.

Tek je pokoja lijeha bila dobro održavana zahvaljujući Barrettu, ali druge površine, koje su nekoć sigurno bile lijepe, bile su zbog vojske prekopane za vrijeme rata, a otada su, kako nije bilo ruku koje bi ih uređivale, divlje zarasle. Kroz krov staklenika prorasle su kupine. Stazice od šljake zagušila je kopriva. Tu i tamo nalazile su se velike olovne lončanice, golemi tanjuri na tanahnim nožicama koji su se pijano nakrivili na mjestima na kojima se olovo iskrivilo pod vrelinom mnogih ljeta.

Išli smo od jedne površine ograđene zapuštenim zidom do druge. »Kakva šteta!« rekla je gospođa Ayres tiho. Bila je ponegdje zastajkivala u hodu kraj snježnih nanosa i razgledala biljke pod njima ili bi naprosto stala i gledala oko sebe, kao da želi zapamtiti taj prizor. »Pukovnik, moj muž, volio je ove vrtove. Uređeni su u obliku spirale gdje je svaka nova manja od prethodne, a on je govorio da nalikuju na ljušture školjki. Znao je biti tako maštovit.« Nastavili smo dalje i uskoro prešli kroz uzak otvor bez vrata i ušli u najmanji vrt od svih, stari vrt za razno bilje. U njegovu je središtu bio sunčani sat koji je stajao u ornamentalnom ribnjaku. Gospođa Ayres vjerovala je da u njemu još ima ribe pa smo prišli da pogledamo. Ustanovili smo da je voda smrznuta, ali led je bio tanak, gotovo savitljiv pa su, kad

smo ga pritisnuli, odozdo navrli srebrnasti mjehurići, kao čelične kuglice u dječjoj igrici. Onda se pojavio blijesak boje, zlatne, koja je sunula kroz tamnu vodu. »Eto jedne«, rekla je gospođa Ayres. Glas joj je zvučao zadovoljno, ali ne i oduševljeno. »Evo i druge, vidite? Jadnice! Hoće li se ugušiti? Zar im ne bi trebalo razbiti led? Caroline će znati. Ja se ne sjećam.« Izvukao sam svoje znanje iz dječačkih izviđačkih dana, pa joj rekoh da bi ga trebalo malo otopiti. Čučnuo sam kraj ribnjaka, puhnuo u ruke i stavio dlanove na led. Gospođa Ayres gledala me, a onda elegantno skupila haljinu i spustila se kraj mene. Led se topio. Mokre su mi ruke, kad sam ih odigao s leda i prinio ustima da ih zagrijem, izgledale kao da su od tvrde gume. Otresao sam prste i napravio grimasu.

Gospođa Ayres se nasmiješila. »Joj, kako vi muškarci znate biti djeca.« Odgovorio sam joj kroz smijeh: »To samo žene kažu. Zašto to žene govore?« »Jer je to savršeno istinito. Žene su stvorene za bol. A kad biste vi muškarci morali rađati...« Nije završila. Smiješak joj je zamro. Ja sam ponovno prinio ruke ustima pa mi je rukav otkrio sat. Hitro ga je pogledala i rekla, promijenjenim glasom: »Caroline je možda već kod kuće.

Htjet ćete je vidjeti, dakako.« Rekoh pristojno. »Veseli me biti ovdje.« »Ne želim vas odvajati od nje.« Bilo je nečega u načinu na koji je to rekla. Sreo sam njezin pogled i vidio da je, koliko god smo Caroline i ja pazili, savršeno dobro znala kako stvari između nas stoje. Pomalo stidljivo okrenuo sam se ribnjaku. Ponovno sam stavio dlanove na led, pa ih još nekoliko puta odizao i grijao dok napokon nisam primijetio da se led počeo povlačiti napravivši dvije nepravilne rupe kroz koje se vidjela voda tamna kao čaj. »Eto ga«, rekao sam zadovoljan samim sobom. »Sada ribe mogu raditi što i Eskimi, samo obrnuto: hvatati mušice i koješta. Hoćemo li dalje?« Pružio sam joj ruku, ali mi nije odgovorila, a nije se ni uspravila.

Gledala me kako otresam vodu s prstiju, a onda je tiho rekla: »Drago mi je, doktore Faraday, za vas i Caroline. Moram vam priznati da mi isprva nije bilo drago. Kad ste nam počeli dolaziti u kuću i kad sam vidjela da biste vi i moja kćerka mogli razviti vezu, nije mi se to sviđalo. Ja sam staromodna žena, a vi niste sasvim odgovarali onomu što sam ja bila planirala za nju. Nadam se da u to niste bili sumnjali.« Malo sam odšutio, pa rekoh: »Mislim da jesam.« »Onda mi je žao.« Slegnuo sam ramenima. »To sad nema nikakve veze.« »Mislite se njome ženiti?« »Da, mislim" »Često mislite na nju?« »Neprekidno. Mislim i na sve vas. Nadam se da to znate. Jednom ste mi govorili o tome da se bojite da ćete biti... ostavljeni. Ženidbom s Caroline ne mislim se samo brinuti za nju nego i za vas, i za kuću. I za Rodericka. U posljednje ste vrijeme prošli očajne stvari. Ali sada kad vam je bolje, gospođo Ayres, sada kad ste mirniji, više svoji...« Pogledala me, ali nije progovarala. Odlučio sam riskirati, pa sam nastavio pritisak. »Ono u dječjim sobama«, rekoh, »to je bilo čudno, zar ne? Strašno! Sretan sam što je prošlo.« Nasmiješila se - čudnovatim smiješkom, strpljivim i tajnovitim. Jagodice su joj se podigle, a oči stisnule. Uspravila se, pažljivo otrla snijeg s kožnih rukavica. »Joj, doktore Faraday«, rekla je. »Kakvo ste vi nevinašce.«

Rekla je to blago, s primjesom blagonaklonosti, da sam se nasmijao. Ali lice joj je i dalje bilo čudno da sam ga se, i ne znajući zašto, počeo bojati. Uspravio sam se, brzo i ne baš elegantno, jer sam petom stao na rub kaputa tako da sam zamalo izgubio ravnotežu. Ona je već išla dalje. Sustigao sam je i dotaknuo joj ruku. »Čekajte«, rekoh. »Kako to mislite?« Lice joj je bilo okrenuto od mene i nije odgovorila.

Rekao sam: »Bilo je i... drugih stvari? Zar i dalje zamišljate da... da Sušan...?« »Sušan«, promrmljala je, a lice joj je još bilo skriveno od mog pogleda. »Sušan je sa mnom cijelo vrijeme. Ide sa mnom kamo god ja išla. Eto, i ovdje je u vrtu s nama.« Na trenutak sam uspio sebe uvjeriti da govori figurativno, da zapravo misli da svoju kćerku svuda nosi u svojim mislima, u srcu. A onda se okrenula prema meni, a na licu joj je bio izraz u kojem je bilo nešto strašno, mješavina posvemašnje osamljenosti, opsjednutosti i straha.

Rekoh: »Za Boga miloga, zašto mi niste o tome govorili?« »Pa da me pregledate i podvrgnete tretmanu«, rekla je, »i kažete mi da sanjam?« »Ali, jao, gospođo Ayres, moja draga gospođo Ayres, vi doista sanjate. Zar ne vidite?« Uzeo sam je za ruke. »Pogledajte oko sebe! Nema nikoga. Sve je to samo u vašoj pameti. Sušan je umrla. Pa to znate, zar ne?« »Naravno da znam!« rekla je, gotovo svisoka. »Kako da ne znam? Moja dušica je umrla...

Ali sada se vratila.« Stisnuo sam joj prste. »Ali kako se mogla vratiti? Kako to možete misliti? Gospođo Ayres, vi ste pametna žena. Kako se vratila? Recite mi. Vidite li je?« »Joj, ne. Još je nisam vidjela. Osjećam je.« »Osjećate je?« »Osjećam je kako me gleda. Osjećam njezine oči. To su sigurno njezine oči. Njezin je pogled tako jak, oči su joj kao prsti, mogu dirati. Mogu pritiskati i štipati.« »Gospođo Ayres, molim vas, prestanite s tim.« »Čujem njezin glas. Meni više ne trebaju tube i telefoni da je čujem. Govori mi.« »Govori...?« »Šapće.« Nagnula je glavu u stranu kao da osluškuje, a onda je podigla ruku. »I sada mi šapće.« U toj njezinoj usredotočenoj pozi bilo je nešto jezivo. Rekoh, ne baš mirno: »Što vam šapće?« Ponovno se smračila. »Govori mi iste stvari, svaki put. Kaže - Gdje si? Kaže — Zašto ne dolaziš? Kaže — Čekam te.« Te je riječi sama izrekla šaptom, a meni je izgledalo kao da su na trenutak ostale visjeti u zraku skupa s oblačkom daha koji ih je iznio. Onda su nestale, kao da ih je pojela tišina.

Načas sam ostao sleđen i nisam znao što ću. Nekoliko trenutaka prije toga taj mi je mali vrt djelovao gotovo ugodno. Sada je taj mali ograđeni dio s jednim uskim izlazom koji je vodio samo u jedan drugi zagušeni prostor djelovao kao prijetnja. Dan je, kako rekoh, bio posebno miran. Ni daška vjetra da zaljulja grančice na stablima, nijedna ptica nije uzletjela, a da je u tako rijetkom, reskom zraku dopro bilo kakav zvuk, da je izveden bilo kakav pokret, primijetio bih ga.

Ništa se nije promijenilo, ama baš ništa - a opet, počeo sam osjećati da je nešto u tom vrtu s nama ili nam se približava preko škripavog bijelog snijega. I gore od toga. Imao sam bizaran dojam da mi je ta stvar, što god bila, nekako poznata, kao da je njezino bojažljivo napredovanje prema nama zapravo bio povratak.

Prošli su me trnci po leđima kao da očekujem dodir - kao u dječjoj igri skrivača. Izvukao sam ruke iz njezinih, okrenuo se i divlje stao gledati oko sebe.

Vrt je bio prazan, snijeg netaknut osim našim tragovima. Ali srce mi je preskakivalo, ruke su mi drhtale. Skinuo sam šešir i obrisao lice. Znoj mi je oblio čelo i naušnicu, a dodir vjetra po mokroj koži kao da me pekao.

Vratio sam šešir na glavu i čuo kako je gospođa Ayres oštro udahnula. Okrenuo sam se prema njoj i vidio da je stavila ruku na ovratnik, a lice joj se nabralo i pocrvenjelo. Rekoh: »Što je to? O čemu se radi?« Zatresla je glavom i nije mi odgovorila. Ali bila je toliko odsutna da sam pomislio na njezino srce: povukao sam je za ruku, razmaknuo joj šalove i kaput. Ispod kaputa je imala vuneni džemper, a ispod njega svilenu bluzu. Bluza je bila blijeda, boje slonovače i dok sam je tako gledao, na površinu svile odnekud su izbile tri grimizne kapi, a onda se, kao tinta na upijaču, brzo proširile. Povukao sam ovratnik na njezinoj bluzi i ispod nje na goloj koži vidio ogrebotinu, prilično duboku, očito sasvim svježu, koja je i dalje rasla, i dalje se rosila crveno. »Što ste učinili?« rekoh užasnut. »Kako ste to napravili?« Pretražio sam joj ogrtač da nađem iglu ili broš. Uhvatio sam je za ruke i pregledao joj rukavice. Nije bilo ničega. »Čime ste to...?« Spustila je pogled. »Moja curica«, promrmljala je. »Tako čezne da joj dođem. Nažalost... nije uvijek fina.« Kad sam shvatio što je rekla, pozlilo mi je. Ustuknuo sam pred njom. A onda sam je u novom naletu razumijevanja uhvatio za ruke i skinuo joj rukavice i grubo joj zadigao rukave. Na mjestima na kojima se posjekla na prozoru prije nekoliko tjedana rane su zarasle i na blijedoj joj koži djelovale ružičasto i zdravo. Između ožiljaka, pak, učinilo mi se kao da su tu i tamo bile nove ogrebotine, a na jednoj je ruci imala modricu čudna oblika, kao da ju je uštipnula i zavrnula neka majušna, ali odlučna ruka.

Rukavice su joj pale na tlo. Sav drhteći podigao sam ih i pomogao joj da ih navuče.

Uhvatio sam je za lakat. »Gospođo Ayres, vodim vas natrag kući.« Rekla je: »Odvodite me od nje? Ali, znate, nema od toga koristi.« Okrenuo sam se i prodrmao je. »Prestanite s tim! Čujete li me? Za Boga miloga, prestanite govoriti takve stvari!« Bila mi je mlitava u rukama, a poslije toga sam sebe uhvatio da je ne želim pogledati u lice. Zbog toga sam osjetio čudan stid. Uhvatio sam je za zapešće i izveo je iz prepletenih vrtova, a ona je išla za mnom sasvim spremno. Prošli smo mimo zaustavljenog sata, pa preko travnjaka i ušli u kuću. Odmah sam je odveo gore i nisam zastajao da joj skinem odjeću za van. Tek kad smo se našli u toplini njezine sobe, skinuo sam joj kaput, šešir i cipele na kojima je još bilo snijega i posjeo je u naslonjač kraj vatre.

A onda sam pregledao stvari oko nje, ugljen u kaminu, žarače, mašice, staklene čaše, zrcala, ornamente... Sve je izgledalo brutalno lomno, odjednom, i sposobno da naudi. Pozvonio sam Betty. Beskorisno sam vukao ručicu dok se nisam sjetio da je Caroline presjekla žice.

Stoga sam otišao do stuba i dozivao je u tišini dok napokon nije došla. »Ne boj se«, rekao sam joj prije nego što je uspjela išta reći. »Želim da praviš društvo gospođi Ayres. To je sve.« Privukao sam joj stolicu i posjeo je. »Hoću da tu sjediš i paziš da ima sve što joj treba dok ja...« Ali činjenica je da, kad sam s gospođom Ayres došao dotle, sada nisam znao što bih s njom. Neprekidno sam mislio na sve ono vani pod snijegom oko te izolirane kuće. Da je samo gospođa Bazeley tu, mislim da bih bio mirniji. Ali kad mi je samo Betty na raspolaganju...! Čak nisam iz auta donio svoju liječničku torbu. Nisam imao instrumente ni lijekove. I dalje sam drhtao, gotovo paničario, a žene su me gledale.

Onda sam čuo korake na mramornom podu u predvorju i osjetio val olakšanja jer sam

ugledao Caroline koja se upravo počela penjati stubama. Odmotala je šal i skinula šešir pa joj je smeđa kosa slobodno pala po ramenima. Pozvao sam je. Iznenađeno me pogledala i požurila se gore. »Što se dogodilo?« Rekoh: »Tvoja majka. Samo trenutak...« Potrčao sam u sobu do gospođe Ayres. Uzeo sam je za ruku i počeo joj govoriti kao da je dijete ili invalid. »Gospođo Ayres, idem samo na trenutak razgovarati s Caroline. Ostavit ću vrata otvorena i morate me pozvati... morate me odmah pozvati ako vas išta uplaši. Razumijete?« Sada se vidjelo da je slaba i nije odgovorila. Znakovito sam pogledao Betty, a onda izišao i zaustavio Caroline, pa sam je odveo u njezinu sobu. I ta sam vrata ostavio odškrinuta i stao unutra kraj njih.

Pitala me: »Što se dogodilo?« Stavio sam prst na usta. »Govori tiho... Caroline, draga... Tvoja majka. Neka mi Bog pomogne, ali krivo sam procijenio njezin slučaj, strašno krivo. Bio sam pretpostavljao da je pokazivala znakove poboljšanja. Zar nisi i ti? Ali to što mi je maloprije rekla... Joj, Caroline. Nisi primijetila promjene u nje otkako sam posljednji put bio ovdje? Nije djelovalo da je bila posebno uznemirena ili nervozna, uplašena?« Zapanjeno me gledala. Gledala me kako idem na vrata i gledam prema vratima sobe njezine majke, pa je rekla: »Što je? Zar ne mogu do nje?« Stavio sam joj ruke na ramena. »Slušaj«, rekoh, »mislim da se ozlijedila.« »Ozlijedila? Kako?« »Mislim... sama.« I ispričao sam joj što sam kraće mogao što smo njezina majka i ja prošli u vrtu, među zidovima. Rekoh: »Bila je prestravljena! Užasnuta! Rekla mi je da ju je ozlijedila njezina kći. Vidio sam posjekotinu«, pokazao sam, »tu, na ključnoj kosti. Ne znam kako je to izvela, čime. A onda sam joj pogledao ruke i vidio i druge posjekotine i modrice. Jesi li ti išta primijetila? Sigurno si nešto vidjela. Jesi li?« »Posjekotine i modrice«, rekla je i mučila se da prihvati tu pomisao. »Nisam sigurna.

Majka je uvijek lako zadobivala modrice. I znam da je nespretna zbog veronala.« »Nije to nespretnost. To je... oprosti, draga. Sišla je s uma.« Pogledala me, a lice kao da joj se zatvorilo. Okrenula se. »Daj mi da je vidim.« »Čekaj«, rekao sam i povukao je natrag.

Otresla me, odjednom se razbjesnila. »Obećao si mi! Rekao si mi prije mjesec dana.

Upozorila sam te da postoji nešto u ovoj kući. Smijao si mi se! I rekao si da će joj, ako budem radila što mi ti kažeš, biti dobro. Pazila sam na nju i pazila. Sjedila sam s njom iz dana u dan.

Tjerala sam je da uzima te grozne tablete. Obećao si.« »Oprosti, Caroline. Učinio sam najbolje što sam znao. Ona je u stanju gorem nego što sam i mislio. Kad bismo je mogli promatrati još samo malo, samo noćas.« »A što sutra? I što poslije?« »Tvoja je majka otišla onkraj obične pomoći. Sam ću sve srediti, obećavam ti. Obavit ću to još večeras. A sutra je vodim.« Nije razumjela. Nestrpljivo je zatresla glavom. »Kamo je vodiš? Što to misliš?« »Ne može više ostati ovdje.« »Misliš, kao Roddie?« »Bojim se da je to jedini način.« Stavila je ruku na čelo, a lice joj se iskrivilo. Mislio sam da plače. Ali, počela se smijati.

Taj smijeh nije imao radosti, bio je strašan. Rekla je: »Bože dragi! Kad će doći red na mene?«

Uzeo sam je za ruku. »Ne govori takve stvari.« Pomaknula mi je prste na puls na zapešću. »Tako mislim. Hajde, reci mi. Ti si liječnik, zar nisi? Koliko još imam?« Otresao sam se. »Pa ne baš dugo ako tvoja majka ostane ovdje i ako se dogodi nešto strašno! A toga se upravo i bojim. Pogledaj se u kakvu si stanju! I kako bi se s tim nosila, ti i Betty. To je jedino rješenje.« »Jedino rješenje. Druga klinika.« »Da.« »Mi to ne možemo plaćati.« »Ja ću pomoći. Naći ću način. Kad se vjenčamo...« »Još se nismo vjenčali. Bože!« Spojila je ruke. »Ne bojiš se?« »Da se bojim, čega?« »Kletve nad obitelji Ayres.« »Caroline.« »Pa tako ljudi kažu. Znam da se već govori o Roddieju.« »Taj smo problem nadrasli, valjda — to što će drugi reći!« »Nekome je to važno, itekako, kao tebi, na primjer.« Govorila je gotovo divlje. Rekao sam joj iznenađeno: »Kako to misliš?« Zbunjeno se okrenula od mene. »Mislim da to što planiraš, što želiš napraviti s mojom mamom — ona će to mrziti 1 Ako ponovno bude svoja. Zar ne vidiš? Kad smo bili mali i kad bismo se razboljeli, nije nam dala da se žalimo. Govorila nam je da obitelji poput naše imaju... odgovornost, da moraju služiti kao primjer. Govorila je da, ako ne možemo tako, ako ne možemo biti hrabriji od običnih ljudi, u čemu je onda naš smisao? Stid zbog toga što si odveo mog brata dovoljno je ružan. Ako pokušaš odvesti i nju — mislim da ti neće dati.« Natmurio sam se i rekao: »Moram ti, nažalost, reći da neće imati mnogo izbora. Opet ću dovesti Grahama. Ako će se pred njim ponašati kao što se danas poslije podne ponašala preda mnom, onda je neupitno.« »Prije će umrijeti.« »Sad, može je ubiti ako je ostavimo ovdje! A povrh svega - a još me više brine, ako mogu brutalno reći - može ubiti i tebe. Ne želim te tomu izlagati. Oklijevao sam kad je Roderick bio u pitanju i stalno se kajem zbog toga. Ne želim ponoviti istu grešku. Da mogu, odveo bih je ovog trenutka.« Dok sam govorio, gledao sam kroz prozor. Bijelo je tlo zadržalo dnevnu svjetlost, ali nebo je bivalo sve tamnije, cinčano sivo. Svejedno, ozbiljno sam razmišljao o tome da je odvedemo, smjesta. Rekoh joj: »To se, mislim, može izvesti. Mogu joj dati sedativ. Moći ćemo, ti i ja.

Snijeg će nas usporiti, ali dovoljno nam je samo da stignemo do Huttona...« Zaprepastila se: »U županijsku ludnicu?« »Samo noćas. Samo dok ne sredim sve stvari. Postoje dvije privatne klinike kamo mislim da je možemo odvesti, ali oni će tražiti bar dnevni izvještaj. Trebalo bi je držati na promatranju.

To bi zakompliciralo stvari.« Preneraženo me gledala i napokon je počela shvaćati koliko sam ozbiljan. »Govoriš kao da je u opasnosti.« »Mislim da je ona sama opasnost.« »Da si me prije nekoliko tjedana pustio da je odvedem, ništa se od ovoga ne bi dogodilo.

A sada je hoćeš strpati u ludnicu, kao luđaka s ulice!« »Oprosti, Caroline. Ali ja znam što mi je govorila. Znam što sam vidio. Ne možeš od mene očekivati da joj uskratim tretman! Ne misliš valjda da ću je ostaviti s njezinim utvarama tek

da očuvam netaknutim neki... klasni ponos?« Opet je pokrila lice rukama, prsti su joj stajali preko usta i nosa, a vrhove je pritisnula na kutove očiju. Na trenutak je buljila u mene bez riječi. Vidio sam kako udiše, a kad je ispustila dah, činilo se kao da je nešto odlučila. Spustila je ruke. »Ne«, rekla je. »Ne mislim tako. Ali ne dam ti da je vodiš na Hutton da svi vide. Nikad mi to ne bi oprostila. Možeš je odvesti sutra, privatno. Do tada... do tada ću se priviknuti na tu pomisao.« Tako sigurnu i odlučnu nisam je vidio još od dana prije Gypove smrti. Malčice sam se zbunio i rekao: »Vrlo dobro. Ali u tom slučaju ostajem noćas ovdje s tobom.« »Ne trebaš.« »Ali meni će biti lakše. U osam imam dežurstvo u bolnici, ali jednom i ja mogu otkazati.

Reći ću im da imam hitni slučaj. Zaboga, ovo i jest hitni slučaj.« Pogledao sam na sat. »Mogu obaviti svoje večernje primanje pacijenata, pa ću se vratiti da ovdje prenoćim.« Zatresla je glavom. »Radije bih da to ne radiš.« »Tvojoj je majci potrebna skrb, Caroline. Cijelu noć.« »Zar ne mogu ja skrbiti za nju? Zar neće biti sigurnija sa mnom?« Zaustio sam da joj odgovorim, ali njezino je pitanje u meni pobudilo uzbunu i shvatio sam da sam mislio na onaj razgovor sa Seeleyjem. Osjetio sam tada da se u meni javila neka mutna sumnja. Misao je bila nemoguća, groteskna... Ali i druge su se nemoguće i groteskne stvari događale na Hundredsu i možda i jest bilo moguće Caroline okriviti za njih. Moguće je da je nesvjesno rodila neko divlje tajanstveno biće koje je tako učinkovito opsjedalo kuću. Smijem li ostaviti gospođu Ayres bez zaštite, makar i tu jednu noć?

Gledala me i čekala, a moje ju je oklijevanje zbunjivalo. Vidio sam da joj se u jasne, smeđe oči počinje uvlačiti sumnja. Otresao sam ludilo. »U redu«, rekoh. »Neka ostane s tobom.

Ali ne ostavljaj je samu - samo to tražim. I ako se išta dogodi, smjesta me nazovi. Bilo što.« Odgovorila je da hoće. Na tren sam je obgrlio rukom, a onda je poveo do majčine sobe.

Gospođa Ayres i Betty sjedile su u sve gušćem mraku, točno onako kako sam ih ostavio. Pokušao sam upaliti žarulju, ali sam se sjetio da generator ne radi, pa sam uzeo plamen s vatre i upalio nekoliko uljanica i potom navukao zavjese. Soba je odjednom bila veselija. Carolineje prišla majci. »Mama, doktor Faraday mi kaže da nisi dobro«, rekla je gotovo s nelagodom. Zagladila joj je jedan uvojak prosijede kose. »Nisi dobro?« Gospođa Ayres je podigla umorno lice. »Valjda nisam«, rekla je. »Doktor kaže da nisam.« »Došla sam ti praviti društvo. Što bi htjela da radimo? Da ti čitam?« Uhvatila je moj pogled i kimnula mi. Zamijenila se s Betty, a ja sam ih ostavio. Betty sam, pak, poveo sa sobom dolje. Pitao sam je, kao što sam bio pitao Caroline, je li u posljednje vrijeme primijetila ikakve promjene u ponašanju gospođe Ayres i je li vidjela ikakve male ozljede, ogrebotine ili posjekotine.

Odmahnula je glavom, a djelovala je uplašeno. Rekla je: »Je li gospođi Ayres opet loše?

Počinje N... počinje li opet?« »Ništa 'ne počinje opet'«, rekoh joj. »Znam što misliš i ne želim da govoriš takve stvari u ovoj kući. I ne trebaš se boj...« Upotrijebio sam riječ koja se govori u Warwickshireu, gotovo nesvjesno. »Nema sličnosti ni s čim što se ovdje događalo. Samo želim da budeš dobra prema gospođi Ayres, da budeš mirna i da radiš što ti se kaže. I, Betty...« Počela se odmicati.

Dodirnuo sam je po ruci i tiho dodao: »Pazi i na gospođicu Caroline, molim te. Oslanjam se sada na tebe. Nazovi me ako vidiš da stvari ne izgledaju kako treba.«

Kimnula je i stisnula usne, pri čemu se izgubilo ponešto od njezine djetinjastosti.

Blještavilo snijega pomalo je jenjalo jer se mračilo, a vani je bilo još hladnije i samo sam energičnim hodom natrag prema autu održavao toplinu u udovima. Kad sam ušao u auto, obuzela me hladnoća i počeo sam drhtati. Motor je, hvala Bogu, uhvatio iz prve, pa mi je vožnja natrag do Lidcotea bila spora, ali bez nepredviđenih događaja. Ali ja sam i dalje drhtao i kad sam ušao u kuću, drhtao sam i kad sam stao kraj peći i slušao pacijente koji su se okupljali s druge strane zida. Tek kad sam, u dispanzeru, ruke stavio pod mlaz, činilo mi se kipuće vode, napokon sam iz njih uspio odagnati hladnoću i smiriti ih.

Bavljenje nizom rutinskih zimskih boljetica pomoglo mi je da dođem sebi. Čim sam bio gotov s poslom, dohvatio sam telefon i nazvao Hali i začuo Carolinein jasan, snažan glas koji me uvjerio da je sve u redu, pa me to dodatno smirilo.

Poslije toga obavio sam dva razgovora.

Prvo sam nazvao ženu iz Rugbyja, umirovljenu medicinsku sestru koja je radila u okrugu i kojoj sam povremeno slao privatne pacijente. Više je navikla na fizičke slučajeve negoli na živčane, ali je bila sposobna žena i nakon što je odslušala moj izvještaj o slučaju gospođe Ayres, rekla mi je da bi je vrlo rado uzela na dan-dva, koliko mi je potrebno da sredim primjereniju njegu. Rekao sam joj da ću, s obzirom na to da su ceste čiste, gospođu dovesti sutradan, pa smo se dogovorili sve o tome. Što se tiče drugog poziva, nećkao sam se jer sam naprosto želio porazgovarati o svemu, a po običaju trebao sam se za to obratiti Grahamu. Na kraju sam ipak nazvao Seeleyja. On je jedini znao sve pojedinosti tog slučaja. Veliko mi je olakšanje bilo što sam mu mogao reći što se dalje dogodilo, makar telefonski nisam spominjao imena, no sve sam mu objasnio dovoljno jasno, pa je njegov inače veseo glas bivao sve ozbiljniji. »To je loša vijest«, rekao je. »I baš kako ste očekivali, cijela je stvar eskalirala.« »I ne mislite«, pitao sam ga, »da djelujem prebrzo?« »Uopće! Brzina se traži i na prvi znak.« »Nisam vidio neki stvarni dokaz da se radilo o fizičkoj ozljedi.« »Treba li vam uopće? Mentalni je aspekt sasvim dovoljan za zabrinutost. Suočimo se s tim, nitko ne želi poduzeti takav korak s takvim ljudima, a najmanje ondje gdje je... dobro, uključeno i nešto drugo. Ali, što je alternativa? Neka se utvare nastave i još jače stegnu? Hoćete li da vam dođem sutra pomoći? Hoću, samo recite.« »Ne, ne!« rekoh. »Zvat ću Grahama. Samo sam želio potvrdu... Ali, Seeley, čujte me.« Već se spremao spustiti slušalicu. »Ima još jedna stvar. Kad smo se posljednji put sreli... Sjećate li se o čemu smo razgovarali?« Na trenutak je šutio, a onda rekao: »Mislite na one gluposti u vezi s Myersom?« »Jesu li to bile gluposti? Ne mislite... Seeley, osjećam opasnost. Ja...« Čekao je. A kad sam završio, odlučno je rekao: »Učinili ste sve što ste mogli. Nemojte se još mučiti s ludim idejama. Sjetite se što sam vam jednom rekao: ovdje se u biti traži pažnja.

Jednostavno, naša bi pacijentica, kad sutra bude stani-pani, mogla odbiti. Ali vi ćete joj dati ono za čime u srcu žudi. Dobar cjelonoćni san, ne brinite se.« Da je naša situacija bila obrnuta, i ja bih njemu rekao isto. Ali, otišao sam na kat, a nisam bio uvjeren pa sam uzeo piće i zapalio cigaretu. Bez teka sam večerao te se potom turobno zaputio u Leamington. Sate na dežurstvu proveo sam u stanju odsutnosti, a kad sam se dovezao kući, negdje prije ponoći, i dalje sam bio nesretan. Kao da su misli na Caroline i njezinu majku djelovale na mene nekom magnetskom silom i potpuno sam nesvjesno bio okrenuo u drugom smjeru od Lidcotea i zaputio se prema Hundredsu, ni sam ne znajući što radim. Čudnovato bljedilo snježnog krajobraza samo je podcrtavalo moju nelagodu. U tom sam se svom crnom autu

osjećao neobično i upadljivo. Na trenutak sam doista pomislio otići u Hali, no onda sam shvatio da ne bi valjalo da odlazim u kuću u to doba jer bih ih sve uznemirio. Tako sam okrenuo auto, a za to sam vrijeme gledao preko bijelih polja kao da tražim svjetlo ili kakav drugi nemogući znak da je na Hundredsu sve u redu.

Sutradan ujutro zazvonio mi je telefon upravo u trenutku kad sam, nakon ne baš prospavane noći, sjeo doručkovati. U tome da me tko naziva u to doba nije bilo ništa neobično pacijenti su me često nazivali da ih stavim na popis za obilaske. Već sam ionako bio nervozan od misli na težak dan koji je bio preda mnom pa sam se naprezao da čujem, dok se moja domaćica javljala na poziv. Gotovo je istog časa došla k meni, zbunjena i zabrinuta. »Oprostite, doktore«, rekla je, »netko želi s vama razgovarati. Nisam uspjela razumjeti tko. Ali mislim da je rekla da zove s Hundredsa.« Odbacio sam nož i vilicu i potrčao u predsoblje. »Caroline«, rekoh bez daha dok sam uzimao slušalicu. »Caroline, jesi li ti?« »Doktore?« Veza je bila loša zbog snijega, ali odmah sam shvatio da glas nije bio njezin.

Bio je to visok glas djeteta, i nekako stiješnjen od plača i panike: »Joj, doktore, možete li doći?

Hoću reći, dođite. Imam vam reći...« Betty, napokon shvatih. Ali glas joj je dolazio kao iz neke nemoguće daljine, a prekidalo ga je hučanje i cičanje. Onda sam je ponovno čuo: »Imam vam reći... nesreća...« »Nesreća?« Srce mi je zastalo. »Tko je stradao? Je li Caroline? O čemu se radi?« »Joj, doktore, to je...« »Za Boga miloga!« povikao sam. »Jedva te čujem. Što je bilo?« Uto se iznenada čulo jasno. »Joj, doktore Faraday, rekla mi je. Nisam smjela reći.« Po tome sam znao da je sigurno nešto ružno. »Dobro je«, rekoh. »Dolazim. Stižem što prije budem mogao.« Sjurio sam se niza stube u dispanzer po torbu i navukao kaput i šešir. Gospođa Rush zabrinuto je išla za mnom. Navikla je na to da trčim zbog teških porođaja i drugih hitnih slučajeva, ali mislim da me nikad nije vidjela da sam tako bezuman kao tada. Prvi pacijent samo što nije došao pa sam joj doviknuo da im svima kaže da čekaju, da dođu navečer ili da idu nekomu drugomu, da rade što hoće. Rekla je: »Ali doktore«, pružala mi je šalicu, »niste ništa jeli!

Bar popijte čaj.« Ostao sam taj trenutak dulje, ispio vreo čaj do dna pa izletio iz kuće i sjeo u auto.

Preko noći je ponovno napadao snijeg, ne jako, ali dovoljno da zbog njega put prema Hundredsu bude opasan. Naravno, vozio sam prebrzo i nekoliko sam puta, usprkos lancima na kotačima, osjetio da mi auto klizi u stranu. Da je u tim trenucima nailazio koji drugi auto, pridodao bih novu nesreću tom ionako već kobnom danu, ali snijeg je očito odbijao druge vozače pa sam sada bio gotovo sam na cestama. Pogledavao sam na sat dok sam vozio, bjesnio zbog minuta vožnje. Mislim da nikad nisam osjetio neko putovanje tako snažno kao to, kao da sam svladavao kilometre dok sam ih prelazio metar po metar. A onda sam na vratima pred parkom morao izaći iz auta i kližući se pošao prilazom. U žurbi sam obuo obične cipele i začas su mi noge bile mokre i počele se smrzavati. Na pola prilaza gadno sam iskrivio gležanj, pa sam nastavio trk svladavajući bol.

Betty je bila na vratima u trenutku kad sam hramajući i dašćući stigao do nje, a po njezinu sam licu odmah shvatio da su stvari ružne baš kako sam i strahovao. Kad sam došao k njoj na vrh stuba, pokrila je onim svojim čvrstim malim rukama lice i briznula u plač.

Njezina mi bespomoćnost nije bila ni od kakve koristi. Nestrpljivo rekoh: »Kamo trebam?« Tresla je glavom, ali nije bila u stanju govoriti. Kuća je iza nje bila tiha. Zapiljio sam se u stube. »Gore? Reci mi!« Uhvatio sam je za ramena. »Gdje je Caroline? Gdje je gospođa

Ayres?« Pokazala je unutra u kuću. Munjevito sam uletio u hodnik koji je vodio do malog salona i vidio da su vrata tek pritvorena, pa sam ih gurnuo, a srce mi je tuklo u grlu kao stisnuta šaka.

Caroline je sjedila sama na sofi. Čim sam je ugledao, rekoh s umornim olakšanjem: »Jao, Caroline, hvala Bogu! Mislio sam... Ne znam što sam mislio.« A onda sam tek primijetio kako je čudno sjedila. Nije bila blijeda koliko siva, ali nije drhtala i djelovala je prilično mirno. Kad me vidjela na vratima, podigla je glavu tek blago - ne više — začuđena što me vidi.

Prišao sam joj, uzeo je za ruku i rekao. »Što je? Što se dogodilo? Gdje ti je majka?« Rekla je: »Mama je gore.« »Gore, sama?« Okrenuo sam se. Povukla me natrag. »Prekasno.« A onda se malo-pomalo posložila čitava priča.

Dan prije sjedila je sa svojom majkom, baš kako sam joj i savjetovao. Prvo joj je čitala naglas, a onda, kad je gospođa Ayres počela drijemati, odložila je knjigu i rekla Betty da joj donese vez. Sjedile su tako skupa i družile se do sedam kada je gospođa Ayres otišla sama u kupaonicu. Caroline je mislila da nije baš u redu da je i onamo prati i činjenica je da joj se mama vratila nakon što se umila i oprala ruke i izgledala je »podosta vedrije« nego dotad. Čak je i inzistirala da se presvuče i obuče neku elegantniju haljinu za večeru. Večerale su u malom salonu, kao što su i inače radile tih dana. Gospođa Ayres imala je dobar apetit. Caroline je zbog mene bila sumnjičava i zabrinuta te ju je pomno motrila, ali joj je izgledala da je uobičajeno svoja - uobičajeno svoja, drugim riječima postala je »prilično tiha i umorna: odsutna, ali ne i nervozna«. Kad je večera pospremljena, dvije su žene ostale u malom salonu i slušale neku glazbenu emisiju na prenosivu kućnom radiju koji je krčao. U devet sati Betty im je donijela kakao, onda su čitale i vezle do poslije deset. Tek je tada, reče mi Caroline, majka postala nervozna. Otišla je do jednog prozora i razvukla zavjesu, pa se zagledala u travnjak pod snijegom. U jednom je trenutku nagnula glavu i rekla: »Čuješ li to, Caroline?« Caroline, pak, nije čula ništa. Gospođa Ayres ostala je kraj prozora dok je nije otjerao propuh pa se vratila k vatri.

Napad nemira očito je prošao, govorila je o običnim stvarima, a glas joj je bio postojan i opet je djelovala kao »sasvim svoja«.

Tako je zapravo smireno djelovala da je Caroline, kada je bilo vrijeme za lijeganje, gotovo zbunjeno inzistirala na tome da ostane sjediti u njezinoj spavaćoj sobi. Rekla je da je majka bila nesretna zbog toga što je vidi kako se skutrila pod pokrivačem na prilično neudobnom naslonjaču, a ona sama leži u krevetu. »Doktor Faraday je rekao da moram«, rekla je majci, a majka se nasmiješila. »Mogla bi se skoro udati.« »Pst, majko«, rekla joj je Caroline. »Baš si smiješna.« Dala je majci veronal i ljekarija je djelovala brzo. Gospođa Ayres zaspala je za nekoliko minuta. Caroline joj je jednom prišla na prstima da provjeri je li toplo pokrivena, a onda se ponovno smjestila koliko je god bolje mogla na neudobnom naslonjaču. Donijela je bocu čaja i ostavila prigušeno svjetlo i prvih se nekoliko sati zadovoljila nekim romanom. Kad su je počele peći oči, zatvorila je knjigu, popušila cigaretu i jednostavno gledala mamu kako spava, a onda, kako nije bilo ničega da je zaokupi, misli su joj postale tmurne. Predočila je sebi sve što će se dogoditi idućeg dana i sve što sam ja planirao učiniti, dovesti Davida Grahama, odvesti mamu...

Moja zabrinutost i osjećaj za hitnost bili su je zadivili i uplašili, a sada je počela sumnjati u mene. »Sigurno je pogriješio. Sigurno griješi.

Ujutro ću mu reći. Ne dam mu da vodi mamu, ne na taj način. To je odveć okrutno. Ja

ću... Ja ću je sama odvesti. Otići ću nekamo s njom, odmah. Ova je kuća muči, to nju muči.

Odvest ću je i onda će se oporaviti. Povest ću i Roddieja...!« Misli su joj tekle tako divlje dok se nije počela osjećati kao stroj, brektav i vreo. Sada je već prošlo nekoliko sati: pogledala je na sat i vidjela da je već skoro pet, dobrano poslije gluhog doba noći, ali je svejedno ostalo još dva sata do praskozorja. Trebala je na zahod i htjela se umiti i malo rashladiti lice. Majka je očito i dalje spavala dubokim snom, pa je Caroline otišla niz hodnik, prošla kraj vrata Bettyne sobe, i otišla u kupaonicu. Dotad je već bila popila onaj čaj, a oči su je i dalje pekle, pa se odlučila malo smiriti uz još jednu cigaretu. Kutija što ju je imala u džepu džempera bila je prazna, ali je znala da ima još jednu u ladici svog noćnog ormarića, a kako je znala da ima sasvim jasan pregled kroza stubište pa može vidjeti maminu sobu, sišla je u svoju sobu, sjela na krevet, izvadila cigaretu i zapalila je. Izula je cipele da joj bude ugodnije i podigla noge, pa je sjedila podbočena jastukom i držala pepeljaru u krilu. Vrata svoje spavaće sobe ostavila je širom otvorena i pogled preko stubišta bio joj je čist. Kad smo poslije razgovarali o tome, neprekidno mi je naglašavala tu činjenicu. Ali okrenula je glavu i rekla da zapravo zbog polutame nije mogla vidjeti uznožje mamina kreveta. Kuća je bila tako tiha da je mogla čuti postojano majčino disanje....

Poslije toga se sjeća da je Betty bila kraj njezina kreveta s pladnjem s doručkom. Pred vratima je bio i pladanj za gospođu Ayres. Betty ju je pitala što da radi s njim. »Molim?« pitala ju je tupo Caroline. Probudila se iz najdubljeg sna i nije bila u stanju shvatiti kako to da potpuno odjevena leži na krevetu, promrzla, s prepunom pepeljarom u krilu.

Uspravila se i protrljala lice. »Pa odnesi pladanj mojoj mami! A ako spava, nemoj je buditi.

Ostavi joj kraj kreveta.« »O tome se i radi, gospođice«, rekla je Betty. »Mislim da madam još spava jer sam kucala, a nije se javila. A nisam mogla ući jer su vrata zaključana.« Na to se Caroline sasvim probudila. Hitro je pogledala na sat i vidjela da je tek prošlo osam. Kroz zavjese je vidjela da je dan svijetao -neprirodno svijetao zbog snijega na tlu.

Preplašila se i zbunila pa je, sva drhteći zbog pomanjkanja sna, brzo ustala i hitro odjurila u majčinu sobu. Baš kao što je Betty rekla, vrata su bila zaključana, a kad je pokucala -prvo tiho, a onda jače i sve zabrinutije — odgovora nije bilo. »Mama!« vikala je. »Mama, jesi li budna?« I dalje nije bilo odgovora. Pozvala je Betty. Čuje li ona što? Betty je slušala, a onda odmahnula glavom. Caroline je rekla. »Možda odveć duboko spava. Ali, vrata... Jesu li bila zatvorena kad si ustala?« »Jesu, gospođice.« »Ali ja se sjećam - sigurna sam da se sjećam - da su oboja vrata bila otvorena. Nemamo još jedan ključ, je li?« »Mislim da nemamo, gospođice.« »I ja. Joj, Bože! Kako sam je mogla ostaviti?« Počela je još jače drhtati. Pokucala je ponovno na vrata, glasnije nego prije. Opet nije bilo odgovora. A onda se sjetila da učini ono što je sama gospođa Ayres nedavno učinila kad se suočila s neobjašnjivo zaključanim vratima: sagnula se i pogledala kroz ključanicu. Uvjerila se da je ključanica prazna i da je soba prilično svijetla. Shvatila je, logično, da to znači da njezina majka uopće nije u sobi. Sigurno je zaključala prije nego što je otišla, a ključ ponijela sa sobom.

Ali zašto bi to učinila? Caroline nije mogla zamisliti. Uspravila se i malo uvjerenije rekla: »Betty, mislim da mama nije unutra. Sigurno je negdje u kući. Jesi li bila u malom salonu?« »Jesam, gospođo. Bila sam i naložila vatru.« »Vjerujem da nije u biblioteci. I vjerojatno ne bi išla gore, je li?«

Ona i Betty buljile su jedna u drugu i obje su pomislile na onaj strašni incident od prije nekoliko tjedana. »Najbolje da odem gore pogledati«, napokon je rekla Caroline. »Čekaj me tu... Ne, kad bolje razmislim, nemoj me tu čekati. Provjeri sve sobe na katu, ja ću vidjeti gore, a onda ćemo pogledati u prizemlju. Mami se možda nešto dogodilo.« Otišle su različitim pravcima. Caroline je pojurila uza stube i marljivo stala otvarati sva vrata i dozivati. Nije se bojala mračnih hodnika. Dječje su sobe, kao i kad sam ja bio gore, bile mračne, beživotne i potpuno prazne. Poraženo se vratila pred vrata majčine sobe. Tren poslije došla je i Betty. Zavirila je u svaku sobu — a gledala je i kroz prozore za slučaj da je gospođa Ayres otišla van. Rekla je da nije vidjela nikakve tragove u snijegu, a i gospođin je kaput, dodala je, i dalje na vješalici u predsoblju, a čizme su suhe na polici.

Caroline je nervozno počela gristi nokte. Ponovno je uzela tresti kvaku na majčinim vratima, kucati i dozivati. Opet ništa. »Bože!« rekla je. »Ovo nje dobro. Mama je sigurno otišla van. Sigurno je otišla prije nego što je najnoviji snijeg pokrio sve tragove.« »Bez kaputa i čizama?« upitala je Betty sva užasnuta.

Opet su se pogledale, a onda su se prestrašene okrenule i pojurile niza stube, pa izvukle zasun na vanjskim vratima. Bjelina dana zamalo ih je oslijepila, ali su pohitale što su brže mogle preko šljunčanog prilaza, a onda odmah kraj južne terase prema stubama koje vode na travnjak.

Tu je Caroline, zbunjena i razočarana nenarušenim snježnim pokrivačem na travnjaku, zastala i zagledala se preko vrta. Skupila je ruke oko usta i povikala: »Mama! Mama, jesi li tu?« »Gospođo Ayres!« zazvala je Betty. »Madam! Gospođo Ayres!« Osluškivale su, ali nisu ništa čule. »Da pogledamo u vrtove?« rekla je tada Caroline i krenula naprijed. »Mama je jučer bila ondje s gospodinom Faradayem. Ne znam, možda joj je nešto reklo da se vrati.« Ali dok je to govorila, pogled joj je zapeo za malu nepravilnost u snijegu ispred nje: oprezno je krenula prema njoj. Tu je nešto bilo palo, neki mali metalni predmet. Isprva je pomislila da je novčić, ali kad je prišla, shvatila je da se to ne sjaji šiling nego ovalni kraj dugačkog ključa. Bio je to ključ - znala je da mora biti - sobe njezine majke, ali kako je pao i dokotrljao se tu, na tu netaknutu površinu snijega, nije mogla ni zamisliti. Samo je u jednom divljem trenutku pomislila da je ispao nekoj ptici iz kljuna, pa je podigla glavu da vidi moguću svraku ili vranu. Pogled joj je pao na prozore majčine sobe. Jedan je bio zatvoren, i preko njega je bila navučena zavjesa. Drugi je bio otvoren - širom u studen zrak. Na sam pogled srce joj je zamrlo u grudima. Odjednom joj je bilo jasno da je ključ tu jer ga je njezina majka, pošto se zaključala iznutra, sama bacila van. Znala je da je majka još u sobi i da nije htjela da ga lako nađu - znala je i zašto.

Potrčala je stoga - kao što ću uskoro i ja trčati - trčala je s mukom po snijegu pršiću i sustizala preneraženu Betty te je povela sa sobom u kuću, pa na kat. U ruci je osjećala ključ hladan poput ledenice. Ugurala ga je u ključanicu. Ruka joj je divlje drhtala, tako da u prvi tren metal nije hvatao, a njeno je olovno srce očajnički udaralo: pomislila je da je pogriješila, da je ključ pogrešan, da uopće nije od majčine sobe... Ali onda se brava pomaknula. Uhvatila je bravu i gurnula vrata. Osjetila je da su se otvorila nekoliko centimetara pa stala kao da je nešto iza njih, nešto teško i što se opire, što im je prepriječilo put. »Za Boga miloga, pomozi mi!« kriknula je užasno promuklim glasom, pa joj je Betty prišla i s njom stala gurati vrata dok ih nisu otvorile dovoljno da jedna od njih može provući glavu i pogledati što je iza. Obje su vrisnule zbog onoga što su vidjele. Bila je to gospođa Ayres, koja je bila nezgrapno spuznula na pod, glava joj je bila zabačena, ležala je u neprirodnom

položaju, kao da je bila pala na koljena zbog nesvjestice odmah s druge strane praga. Duga prosijeda raspletena kosa skrivala joj je lice, ali kad su još malo gurnule vrata, glava joj je mlitavo pala u stranu. Tada su vidjele što je učinila.

Objesila se na pojas svog kućnog ogrtača o mjedenu bravu s druge strane vrata.

Uslijedilo je nekoliko sablasnih minuta tijekom kojih su je pokušavale osloboditi, zagrijati i oživjeti. Njezina je težina toliko zategnula vrpcu da je nisu mogle razvezati. Betty je morala otrčati po škare, a kad se vratila s kuhinjskim nožicama, ustanovile su da su oštrice toliko tupe da njima mogu samo piliti gusto tkanu svilu dok se nije iskrzala, pa su doslovno morale otkinuti uzicu s majčina otečenog vrata. Izgled obješene osobe uvijek je posebno strašan, i gospođa Ayres izgledala je užasno, podbuhla i potamnjela. Očito je bila mrtva već neko vrijeme — tijelo joj je već bilo hladno — a opet, prema Betty s kojom sam poslije razgovarao, Caroline se nagnula nad nju, drmala je i grdila je - nije joj govorila nježno ni tužno, nego joj je govorila, gotovo kao da se igra, da se mora probuditi, da se mora sabrati. »Gospodine, nije znala što govori«, rekla je Betty dok je sjedila za kuhinjskim stolom i brisala suze. »Tresla ju je tako i tresla dok nije rekla da je možda moramo podići na krevet.

Podigle smo gospođu...« Pokrila je lice rukama. »Bože moj, bilo je strašno! Neprekidno nam je klizila iz ruku i svaki put joj je gospođica Caroline govorila da ne bude smiješna, govorila joj je baš kao što bi joj govorila da je madam napravila neku običnu stvar kao... kao da je izgubila naočale. Polegle smo je, a ona je izgledala još gore onako s jastukom ispod glave, ali gospođica Caroline i dalje se ponašala kao da to ne vidi. Onda sam joj rekla: 'Gospođice, da pošaljemo po nekoga? Da pošaljemo po doktora Faradaya?' A ona je rekla: 'Da, idi i telefoniraj doktoru! On će se pobrinuti da mami bude dobro.' A onda, kad sam već bila na vratima, pozvala me drukčijim glasom: 'Pazi, nemoj mu reći što se dogodilo! Ne preko telefona! Mama ne bi htjela da itko čuje! Reci da je došlo do nezgode!'

I znate, doktore, poslije toga je sigurno mislila što je rekla. Jer kad sam se vratila u sobu, sjedila je tiho na krevetu, samo me pogledala i rekla: 'Mrtva je, Betty', kao da dotad nije znala.

Rekoh: 'Jest, gospođice, znam, tako mi je žao.' I samo smo tako stajale, nas dvije same i nismo znale što ćemo... Onda sam se ja preplašila. Strašno. Povukla sam gospođicu Caroline za ruku i ustala je kao da sanja. Skupa smo izišle van, a ja sam zatvorila vrata i zaključala ih. A bilo je užasno napraviti takvo što, ostaviti gospođu Ayres da ondje leži sama. Bila je tako mila gospođa, bila je jako dobra prema meni... A onda mi je sinulo kako smo, tek čas prije, stajale pred tim vratima i pitale se gdje je mogla biti i nismo ni pomišljale ništa takvo, i kako smo virile kroz ključanicu, a cijelo vrijeme... Joj!« Počela je plakati. »Doktore Faraday, zašto je sebi napravila tako strašnu stvar? Zašto?« Kad mi je to pričala, bilo je dobrih sat vremena pošto sam bio došao, a do tada sam već bio u sobi gospođe Ayres. Morao sam sam sebe osokoliti da uđem, pa sam neko vrijeme stajao s ključem u ruci pred vratima. I neprekidno sam mislio na to da je Caroline bila tu prije mene, gurala ta vrata i vidjela da su zaključana... Zadrhtao sam već pri prvom pogledu na podbuhlo i potamnjelo lice gospođe Ayres, ali još gore je slijedilo, jer kad sam joj rastvorio spavaćicu da pregledam tijelo, primijetio sam niz malih posjekotina i modrica po cijelu torzu i udovima. Neke su bile nove, neke su se već gotovo izgubile. Većinom su to bile ogrebotine i uštipi. No, jedna ili dvije, s užasom primijetih, očito su napravljene kratko vrijeme prije smrti drugim riječima, u onom razmjerno kratkom vremenu između trenutka nakon što ju je, oko pet sati, Caroline ostavila samu i Bettyna dolaska s pladnjem za doručak u osam. Kakav su je užas i očaj spopali u ta tri mračna sata, ne mogu ni zamisliti. Veronal ju je trebao držati u snu još dugo nakon što je Caroline otišla, ali ona se nekako probudila, ustala, sračunato zatvorila vrata svoje spavaće sobe, zaključala ih, bacila ključ i počela sistematične pripreme da sebe izmuči do

smrti.

A onda sam se prisjetio našeg razgovora u ograđenom vrtu, sjetio sam se onih navrlih kapljica krvi. Moja djevojčica, nije uvijek dobra... Je li to moguće? Ili je možda još gore od toga?

Možda je, u želji da joj njezina kći dođe, samo dala snagu i svrhu nekoj drugoj, mračnijoj stvari?

Nisam mogao podnijeti te misli. Prevukao sam pokrivač preko nje da je ne gledam. Kao i Betty, i mene je preplavila snažna želja da pobjegnem iz te sobe i užasa koji je širila.

Zaključao sam vrata i sišao u mali salon gdje sam zatekao Caroline koja je prazna pogleda sjedila na sofi. Betty joj je bila donijela čaj, ali se čaj ohladio u šalicama, a djevojka je hodala od sobe do kuhinje kao mjesečar i automatski obavljala uobičajene poslove. Rekoh joj da skuha kavu, a kad sam popio jaku šalicu, polako sam otišao do predvorja telefonirati.

Bilo je to kao stravičan odjek prethodne noći. Prvo sam nazvao okružnu bolnicu kako bih pripremio da se po tijelo gospođe Ayres pošalju mrtvačka kola. Potom nevoljko pozvah policijskog narednika da prijavim smrt. Dao sam čovjeku najosnovnije podatke i organizirao da dođe i prikupi iskaze. A onda sam obavio treći i posljednji poziv.

Zvao sam Seeleyja. Uhvatio sam ga baš na samom kraju prijepodnevne smjene. Veza je bila loša, ali ja sam bio sretan zbog krčanja. Čuo sam njegov glas i na trenutak zastao.

Rekoh: »Faraday je ovdje. Tu sam u kući. Naša pacijentica, Seeley. Bojim se da nas je pobijedila.« »Pobijedila?« Nije čuo ili nije razumio. Onda je povratio dah. »Kvragu! Ne vjerujem.

Kako je to bilo?« »Ružno. Ne mogu reći.« »Naravno da ne možete... Bože, strašno. Nakon svega!« »Da, znam. Ali, gledajte, zbog ovoga zovem: ona žena iz Rugbyja o kojoj sam vam govorio, medicinska sestra. Učinite mi uslugu, molim vas. Nazovite je u moje ime i objasnite joj što se dogodilo. Ja ne mogu.« »Naravno.« Dao sam mu broj. Razgovarali smo još minutu-dvije, a on je ponovno rekao: »Prokleto strašna stvar za tu obitelj - za to što je ostalo od nje.« »I za vas, Faraday! Žao mi je.« »Ja sam kriv«, rekoh. Veza je i dalje krčala, a on je mislio da me krivo čuo. Ponovio sam.

Rekoh: »Trebao sam je odvesti. Imao sam priliku.« »Molim? Niste ozbiljni kad okrivljujete sebe. Dajte. Svi smo to vidjeli. Kad se pacijent na nešto odluči, onda ga je teško zaustaviti. Bude nastran, to znate. Dajte, čovječe.« »Da«, rekoh. »Valjda je tako.« Ali me vlastite riječi nisu uvjerile. I kad sam vratio slušalicu na stalak, bacio sam pogled na zavoj na stubama prema sobi gospođe Ayres i sam sebe uhvatio da gotovo ponizno puzim dalje spuštena pogleda i pognute glave.

Došao sam ka Caroline u mali salon, pa sjeo kraj nje i uzeo je za ruku. Prsti su joj bili hladni i nekako nepoznati, kao da u ruci držim voštani model. Blago sam ih prinio usnama, ali nije na to odgovarala. Samo je nagnula glavu kao da i dalje nešto osluškuje. Počeo sam slušati i ja. Sjedili smo u ukočenim položajima - ona s onako nagnutom glavom, a ja s njezinom rukom na usnama - ali Hali je bio bešuman. Nije se čulo ništa osim kucanja sata. Život se zaustavio, uhićen u njemu.

Uhvatila je moj pogled i tiho rekla: »Jesi li osjetio? Kuća je napokon mirna. Što god da je bilo tu, odnijelo je sve što je htjelo. A znaš što je najgore? Nešto što si ne mogu oprostiti. Navelo me da mu pomognem.« i то je bilo sve što je rekla o tome. Stigli su policija i mrtvozornik, i dok su tijelo odnosili

iz kuće, od nas su uzimane izjave. Kad su ljudi otišli, Caroline je ne trenutak opet tupo stajala, ali je odjednom, kao lutka na koncu u koju je netko udahnuo život, sjela za pisaći stol i počela praviti popis stvari koje treba napraviti idućih dana, dok je na poseban papir ispisala imena prijatelja i rođaka kojima treba javiti o majčinoj smrti. Molio sam je da to odgodi, ali je otresla glavom i tvrdoglavo se dala na posao, a ja sam na koncu shvatio da je te stvari štite od najgoreg šoka i da su u tom trenutku vjerojatno najbolje za nju. Natjerao sam je da mi obeća da će se uskoro ići odmoriti, da će uzeti sedativ i otići leći, a ja sam sa sofe uzeo pokrivač od tartana i ušuškao je njime da joj bude toplo. Otišao sam iz kuće praćen tutnjavom kapaka i klepetanjem zavjesa: ona i Betty zamračile su sobe u starinskom činu tuge i poštovanja. Prešao sam preko pošljunčanog dijela i čuo kako se zatvara i posljednji kapak, a kad sam se osvrnuo prema Hallu s vrha prilaza, djelovao mi je kao da bulji bez pogleda i tužan preko utihnula bijelog krajolika.

Zapravo uopće nisam htio odlaziti iz kuće, ali sam imao neke svoje neugodne poslove pa sam se odvezao, ne kući nego u Leamington, da o smrti gospođe Ayres porazgovaram s okružnim mrtvozornikom. Već sam bio shvatio da nema prikrivanja činjenica o tom slučaju, nikakva načina da se ta smrt naprosto prikaže, kao što sam tu i tamo znao napraviti za druge tugujuće obitelji, kao prirodna, a kako sam zapravo gospođu Ayres tretirao zbog mentalne nestabilnosti i već sam vidio dokaze o njezinu nasilju nad sobom, imao sam krivu nadu da bih mogao Caroline spasiti od mučenja u istrazi. Mrtvozornik je, pak, premda je shvaćao situaciju, bio savjestan čovjek. Smrt je bila iznenadna i nasilna: on će dati sve od sebe da cijelu stvar priguši, ali istraga se mora provesti. »To podrazumijeva i obdukciju, naravno«, rekao mi je. »A kako ste vi liječnik informator, dat ću vam, po običaju, upute kako da to obavite sami. Mislim da ste spremni za to. Znao je za moju vezu s obitelji. »Neće biti sramota da obavite tu zadaću.« Razmišljao sam o tome nekoliko trenutaka. Nikad nisam imao smisla za obdukcije, i naročito ih je teško obavljati ako je pacijent osobni prijatelj. Istodobno, pak, pomišljao sam na to da izmučeno tijelo gospođe Ayres predam Grahamu ili Seeleyju, ali mi se svijest opirala. Činilo mi se da sam je već ionako teško iznevjerio i ako nije bilo načina da je poštedim tog konačnog poniženja, onda je najmanje što mogu napraviti bilo to da stvar obavim sam, i to izvedem nježno.

Kimnuo sam stoga glavom i rekao mu da hoću. A kako je već bilo dobrano prošlo podne, vrijeme jutarnjih pregleda nepovratno je propalo i sada je poslijepodne bilo prazno preda mnom, iz mrtvozornikova sam ureda otišao ravno u mrtvačnicu da ondje obavim obdukciju što brže budem mogao.

Svejedno je to bio strašan posao, a ja sam stajao u hladnoj sobi s bijelim pločicama. Preda mnom je ležalo pokriveno tijelo, instrumenti su čekali na pladnju te sam se pitao jesam li zaista u stanju to obaviti. Tek kad sam podigao pokrov počeo sam prikupljati hrabrost. Ozljede su sada djelovale manje šokantno nego što sam očekivao: one posjekotine i modrice koje su me onako zastrašile na Hundredsu pri pregledu počele su gubiti strahotu. Bio sam pretpostavljao da ih je gospođa Ayres imala po cijelom tijelu, a sada sam vidio da je većina bila smještena na dijelovima koji su joj bili najviše na dohvat - po leđima, na primjer, nije bilo tragova. Kakvu god bol podnosila, bilo je očito da ju je sama sebi prouzročila: bilo mi je to olakšanje, premda nisam sasvim znao zašto. Pritisnuo sam i napravio rez... Očekivao sam tajne, mislim, ali nikakva se tajna nije javila. Nije bilo znakova bolesti, postojale su samo sasvim obične posljedice starenja. Nije bilo dokaza ni o kakvoj primjeni sile na gospođi Ayres u njenim posljednjim satima i danima, nije bilo polomljenih kostiju ili unutarnjeg krvarenja. Smrt je očito bila posljedica asfiksijacije, potpuno je bila sukladna činjenicama što su mi ih opisale Caroline i Betty.

Još mi je jednom laknulo: taj je osjećaj sada bio čvrst. A shvatio sam i da sam imao

mračniji razlog da obdukciju obavim sam. Bojao sam se da bi neki detalj mogao iskrsnuti i baciti sumnju — nisam znao kakvu, nisam znao točno - na Caroline. I dalje me bio mučio crv sumnje.

Sada je napokon sumnja odagnana. Stidio sam se što sam je uopće imao.

Sastavio sam tijelo što sam brže mogao i predao izvješće mrtvozorniku. Istraga je provedena tri dana poslije, ali s dokazima tako izrazitim da je slučaj zaključen. Pravorijek je bio »samoubojstvo izvršeno u psihičkom rastrojstvu«, i cijeli je proces trajao manje od pola sata. Najgora je stvar bila javna narav slučaja i premda se pazilo da gužva bude mala, nekoliko je novinara nazočilo i zbilja su zanovijetali dok sam izvodio Caroline i Betty iz sudnice. Priča je izišla tog tjedna u midlandskim novinama i smjesta ju je prenijelo nekoliko nacionalnih listova.

Jedan je reporter došao iz Londona, dovezao se do Halla i želio intervjuirati Caroline, a da bi to napravio, predstavio se kao policajac. Ona i Betty uspjele su ga se riješiti bez većih problema, ali je mene zapanjila misao da se takvo što ponovno događa. Sjetio sam se trenutaka kad su u parku bile barikade protiv Baker-Hydeovih jer ja sam postavio lance i lokote i pojačao vrata. Jedan sam ključ ostavio u Hallu, a drugi stavio na svoj lanac u džepu. Napravio sam i duplikat ključa za vrt.

Poslije toga sam bio radostan i mogao sam dolaziti i odlaziti kad god je trebalo.

Nije bilo nikakvo iznenađenje što je samoubojstvo gospođe Ayres potreslo i zapanjilo cijeli okrug. Posljednjih je godina rijetko napuštala Hundreds, ali je svejedno bila vrlo poznata i obljubljena osoba i danima nisam mogao proći ni kroz jedno selo a da me tko ne zaustavi željan da čuje moju stranu priče, ali i sa željom da iskaže koliko je potresen, koliko mu je žao i kako ne može vjerovati da je »tako krasna gospođa«, »takva prava starinska gospođa, »tako pristala i ljubazna« mogla učiniti sebi tako strašnu stvar — »ostaviti to dvoje jadne djece«. Mnogi su pitali gdje je Roderick i kad će on doći kući. Govorio sam im da je na praznicima s prijateljima i da se sestra trudi stupiti s njim u kontakt. Samo sam Rossiterovima i Desmondovima dao istinitiju priču jer nisam želio da opterećuju Caroline teškim pitanjima. Iskreno sam im rekao da je Rod u duševnoj bolnici i liječi se od sloma živaca.

Helen Desmond smjesta je rekla: »Ali to je strašno! Ne mogu vjerovati! Zašto nam Caroline to prije nije došla reći? Pretpostavljali smo da obitelj ima problema, no ipak su djelovali kao da stvari mogu srediti sami. Znate, Bili im se mnogo puta nudio za pomoć, ali su se uvijek zahvaljivali. Mislili smo da je naprosto u pitanju novac. Da smo znali da su stvari tako loše...« Rekoh: »Ne mislim da je itko od nas mogao to predvidjeti.« »A što sada? Caroline sada nikako ne može ostati ondje u onoj velikoj nesretnoj kućerini.

Morala bi biti s prijateljima. Treba doći amo, k Billu i meni. Jao, jadna, jadna djevojka. Bili, moramo otići po nju.« »Naravno da moramo«, rekao je Bili.

Bili su spremni smjesta krenuti u Hali. S Rossiterovima je bilo isto. No nisam bio siguran da bi Caroline voljela da joj se tko miješa, ma kako dobre namjere imao. Zamolio sam ih da puste mene da prvo ja porazgovaram s njom o tome, a kako sam i očekivao, kad sam joj prenio što žele, zadrhtala je. »Vrlo ljubazno od njih«, rekla je. »Ali, sama pomisao da budem u čijoj drugoj kući s ljudima koji me neprekidno promatraju da vide kako sam -naprosto ne bih mogla. Bojala bih se da izgledam odveć nesretno ili, pak, da ne izgledam dovoljno nesretno. Radije bih ostala ovdje, bar za sada.« »Jesi li sigurna, Caroline?« Kao i svatko drugi, i ja sam se osjećao užasno nelagodno zbog toga što je ona tu, sama u kući s ubogom Betty da joj pravi društvo. Ali očito je bila vrlo odlučna u tome da ostane, pa sam otišao natrag k Desmondovima i Rossiterovima, i kad sam tada razgovarao s njima, jasnije sam

im dao do znanja da Caroline nije baš toliko sama i bez podrške kao što oni strahuju, da je prilično dobro zbrinuta, zapravo zbog mene. Nakon trenutka nerazumijevanja shvatili su znak i iznenadili se. Desmondovi su mi odmah čestitali i rekli da je to bez sumnje najbolje što se sada moglo dogoditi Caroline i da im je »težak kamen pao sa srca«. Rossiterovi, premda ljubazni, bili su i oprezniji. Gospodin Rossiter pružio mi je ruku sasvim prijateljski, ali vidio sam kako njegova žena ubrzano razmišlja o cijeloj stvari, a poslije sam saznao da je, čim sam otišao od njih, nazvala Caroline da joj potvrdi priču. Uhvatila ju je na krivoj nozi, ali joj Caroline nije imala mnogošto reći. Da, ja sam bio od velike pomoći. Da, priprema se vjenčanje. Ne, nismo odredili datum. Ne može još o tome više razmišljati. Sve je »tako nesređeno«.

No, poslije toga bar nije više bilo pokušaja da je nagovaraju da izađe iz kuće, a Desmondovi i Rossiterovi tiho su prenijeli novost o našoj vezi kojem od susjeda koji su jednako tako diskretno proslijedili svojim prijateljima. Tijekom nekoliko dana osjetio sam blagu promjenu u ponašanju ljudi iz okruga prema meni. Počeli su me gledati manje kao obiteljskog liječnika Ayresovih, kojeg se moglo sudružnički gnjaviti zbog informacija o strašnim stvarima koje su se dogodile gore na Hundredsu, a više kao gotovo člana obitelji, dostojnog poštovanja i sućuti. Jedini s kim sam izravno razgovarao bio je Graham, a on je bio apsolutno oduševljen tom novošću. Znao je on »da je nešto na pomolu«, rekao je, mjesecima. Anne je to »nanjušila«, ali nisu htjeli navaljivati da im kažem. Njemu je samo bilo žao što se trebala dogoditi takva strašna tragedija pa da to izađe na vidjelo. Inzistirao je na tome da mi na neko vrijeme Caroline bude prioritet i napravio organizaciju posla tako da je uvelike rasteretio moju satnicu preuzevši neke moje pacijente. Tako sam taj prvi tjedan nakon smrti dobar dio dana provodio u Hallu i pomagao Caroline u raznim poslovima, ponekad je vodio u lagane šetnje u vrtove ili u park, ponekad naprosto šutke sjedio s njom i držao je za ruku. I dalje je odavala dojam da je ljuta na sebe zbog svoje tuge, ali mislim da su moji posjeti zadali neki red njezinim jednoličnim danima. Nikad nije govorila o kući, ali je sama kuća, začudo, i dalje djelovala silno mirno. Posljednjih nekoliko mjeseci promatrao sam kako se život povlači u nešto što je izgledalo kao gotovo nemoguće proporcije, a sada je, zapanjujuće, prostor u kojem se šapće i tiho korača u dvije-tri slabo osvijetljene sobe.

Istraga je prošla, a iduća iskušenja stigla su s pogrebom. Caroline i ja zajedno smo ga organizirali i odredili za petak idućeg tjedna. S obzirom na prirodu smrti njezine majke, oboje smo se složili da taj događaj bude suzdržan - najveća nam je dvojba u početku bila hoćemo li uključiti Roda ili ne. Isprva je bilo neupitno da on ne smije izostati i mnogo smo i ozbiljno razmišljali o tome kako bi se njegova nazočnost mogla organizirati - pitali smo se, primjerice, bi li ga mogli dovesti iz Birminghama u pratnji nekog muškog poslužitelja kojeg bi se moglo predstaviti kao prijatelja. Ali mogli smo se i poštedjeti te rasprave: odvezao sam se do klinike da mu prenesem vijest o samoubojstvu njihove majke, a njegova me reakcija zaprepastila.

Sam gubitak očito jedva da je i registrirao. Zadivila ga je činjenica smrti. Jer on ju je vidio kao dokaz da je i ona na koncu pala žrtvom one dijabolične »zaraze« koju je svojom teškom borbom pokušavao zadržati. »Sigurno je čekala«, rekao je, »cijelo vrijeme, množila se u tišini kuće. Mislio sam da sam je pobijedio. A vidite što je napravila!« Pružio se preko stola i uhvatio mi ruku. »Nitko više ondje nije siguran! Caroline -Bože moj! Ne smijete je tamo ostavljati samu. U opasnosti je! Mora otići odande! Morate je odmah odvesti s Hundredsa!« Na trenutak sam se uplašio, njegovo mi je upozorenje zazvučalo gotovo istinito. Onda sam zapazio divljinu u njegovu oku i vidio koliko je daleko odlutao izvan dosega razuma - i shvatio da sam u opasnosti da ga slijedim. Govorio sam mu mirno i racionalno. Zbog toga mu je ponašanje bilo još divljije. Dotrčalo je nekoliko sestara da ga obuzdaju, a ja sam ga ostavio da

urla i koprca se u njihovim rukama. Caroline sam rekao da »nije bolje«. Po izrazu na mom licu znala je što sam time mislio. Našu zamisao da ga makar na jedan dan vratimo na Hundreds odbacili smo kao nemoguću i uz pomoć Desmondovih i Rossiterovih proširili priču da je u inozemstvu, da nije dobro i da ne može doputovati kući. Koliko je tko doista nasjeo na to, ne znam. Mislim da su glasine o pravoj naravi njegova izbivanja kružile već neko vrijeme.

Kako bilo, pogreb je protekao bez njega i protekao je, vjerujem, dobro koliko takve stvari mogu biti dobre. Lijes je krenuo iz Halla. Caroline i ja išli smo za mrtvačkim kolima u pogrebnikovu automobilu, a u nekoliko automobila iza nas vozili su se najbliži obiteljski prijatelji i oni rođaci koji su mogli prevaliti teško putovanje od Sussexa i Kenta. Vrijeme se već proljepšalo, premda su na tlu još stajali posljednji ostaci snijega: crni su automobili izgledali surovo impresivno na beživotnim puteljcima i svi naši pokušaji da cijelu stvar održimo manje upadljivom na kraju su ispali promašeni. Obitelj je bila odveć dobro poznata, a tamošnji feudalni duh odveć otporan, no povrh svega, oduvijek je postajao i više nego tračak tragične tajnovitosti u vezi s Hundreds Hallom, a novinska izvješća o smrti gospođe Ayres samo su ga pojačala. Na kapijama na farmama i na vratima koliba okupljali su se ljudi sa svečanom radoznalošću da gledaju lijes kako prolazi mimo, a kad smo skrenuli u glavnu ulicu u Lidcoteu, vidjeli smo da su pločnici prepuni promatrača koji bi utihnuli kad bismo prilazili, muškarci su skidali šešire i kape, neke su žene plakale, ali svi su se istezali da bolje vide. Ja sam se sjetio doba od prije gotovo trideset godina kad sam stajao pored svojih roditelja u sakou s koledža i gledao jedan drugi sprovod Ayresovih, na kojem je lijes bio upola manji. Sjetio sam se toga i osjetio gotovo vrtoglavicu, kao da se to moj život vrti oko sebe i hvata svoj rep da ga ugrize. Kad smo prilazili crkvi, gomila je bila gušća i osjetio sam da je Caroline napeta. Uzeo sam je za ruku u crnoj rukavici i tiho joj rekao: »Žele odati poštovanje.« Pridigla je drugu ruku do lica i trudila se izbjeći njihove poglede. »Svi me gledaju. Što traže?« Stisnuo sam joj prste. »Budi hrabra.« »Ne znam kako.« »Znaš. Pogledaj me. Ja sam tu, neću te ostaviti.« »Ne, ne ostavljaj me!« rekla je pa se okrenula lica prema meni i stisnula mi ruku kao da ju je ta pomisao zapanjila.

Dok smo prolazili preko crkvenog dvorišta, zvono je zvonilo neprirodno glasno i žalosno kroz bistar zrak bez vjetra. Caroline je glavu držala spuštenom i čvrsto me stiskala ispod ruke, ali čim smo ušli u crkvu, pomalo se smirila jer tu je naprosto trebalo izdržati službu do kraja, govoriti što i kad treba i tako dalje i to je izvela valjano, makar površno kao što je obavljala sve zadaće i dužnosti posljednjih nekoliko dana. Čak je i zapjevala. Nikada je prije nisam čuo da pjeva. Pjevala je kako je govorila, melodiozno, dobro oblikovanim usnama izgovarala je riječi jasno i cjelovito.

Služba nije bila duga, ali je vikar, gospodin Spender, mnogo godina poznavao gospođu Ayres i održao je o njoj mali govor. Nazvao ju je »starinskom gospođom« — istom frazom koju su, kako sam čuo, i ostali govorili. Rekao je da je bila »dio drukčijeg, milostivijeg doba«, kao da je bila starija od njega, gotovo posljednja iz svoje generacije. Sjećao se smrti njezine kćeri Sušan, bio je siguran, rekao je, da se i većina nas toga sjeća. Gospođa Ayres, podsjetio nas je, toga je dana išla za lijesom svog djeteta, a njemu je izgledalo da je u srcu sigurno nastavila ići za njim svakoga dana svog života. Naša utjeha sada u tragediji njezine smrti jest da znamo da je sada s njom.

Dok je govorio, pogledao sam skup i opazio da je mnogo ljudi na te njegove riječi tužno kimnulo glavama. Nitko od njih, naravno, nije vidio gospođu Ayres njezinih posljednjih tjedana

kad je bila u stisku utvare toliko moćne, tako groteskne da je izgledalo kao da baca urok mraka i muke na čvrste predmete oko sebe. Ali kad smo izišli pred crkvu i stali pred otvorenu obiteljsku grobnicu, učinilo mi se da je Spender možda bio u pravu. Nije bilo uroka, nije bilo sjene, nije bilo nikakvog misterija. Stvari su bile jednostavne. Caroline je stajala kraj mene, nedužna.

Hundreds, stvar od cigle i žbuke, bio je također nedužan, a gospođa Ayres, nesretna gospođa Ayres napokon će se ponovno sastati sa svojom kćeri.

Molitve su izgovorene, lijes je spušten, mi smo prišli grobu. Ljudi su počeli prilaziti Caroline u želji da s njom izmijene koju riječ i izraze sućut. Jim Seeley i njegova žena pružiše ruku. Za njima je došao Maurice Babb, građevinar, a za njim Graham i Anne. Ostali su s njom nekoliko minuta, a dok su joj nešto govorili, vidio sam Seeleyja kako stoji otraga i gleda u mom pravcu. Nakon blagog oklijevanja otišao sam i stao kraj njega. »Jeziv dan«, promrmljao je. »Kako se Caroline drži?« Rekoh: »S obzirom na sve, prilično dobro. Malo je povučena.« Pogledao ju je: »I mora biti. Vjerujem da će sada tek početi osjećati. Ali vi je pazite.« »Da.« »Da, drugi to komentiraju. Mislim da vam zapravo trebam čestitati...« Rekoh: »Nije baš neki dan za čestitanja, ali...«, nagnuh glavu, zadovoljan i samosvjestan, »da.« Potapšao me po ruci. »Drago mi je zbog vas.« »Hvala, Seeley.« »I zbog Caroline. Sam Bog zna da zaslužuje malo sreće. Ako primate savjet, ne zadržavajte se ondje, vas dvoje. Čim ove stvari budu gotove, otiđite. Odvedite je nekamo, upriličite joj lijep medeni mjesec. Svjež početak i te stvari.« »To sam i namjeravao«, rekoh. »To, čovječe.« Pozvala ga je žena. Caroline se okrenula kao da me traži pa sam otišao i stao kraj nje.

Opet me čvrsto uzela ispod ruke, a ja sam iz sveg srca želio da je odvedem kući na Hundreds i sigurno je spremim u krevet. No, jedan je broj ljudi pozvan u Hali na obavezno piće čemu je uslijedilo nekoliko napornih minuta tko može u auto s kim, tko se može stisnuti u pogrebnikova vozila, a tko u čiji privatni auto. Vidjevši Caroline kako se brine zbog toga, poslao sam je na brigu njezinoj tetki i tetku iz Sussexa, a ja sam otišao po svog Rubyja u kojem sam imao mjesta za još troje putnika. Sa mnom su došli Desmondovi i neki mladić koji je pomalo sličio Rodericku i koji je, kako se pokazalo, bio Carolinein bratić po očevoj strani. Nije bio u Hallu više od deset godina i naivno je bio veseo zbog zgode da ga ponovno vidi. Dolazio je amo s roditeljima, reče, i ima mnogo lijepih uspomena na tu kuću, vrtove, park... Ušutio je tek kad smo se počeli truckati po kvrgavu prilazu. Kad smo se oslobodili lovora i koprive i izbili na potez pod šljunkom, vidio sam ga kako gleda kuću sa spuštenim kapcima i ne može vjerovati. »Nažalost, vidite da se promijenilo«, rekao mu je Bili Desmond kad smo izlazili iz auta. »Promijenilo!« rekao je mladić »Ne bih rekao da je to isto mjesto! Izgleda kao nešto iz horor-filma. Nije ni čudo što je moja teta...« Zbunjeno je zastao u riječi, a mladi su mu se obrazi zažarili.

Ali kad smo se pridružili maloj gomili ožalošćenih koja je išla prema malom salonu, vidio sam druge kako se ogledaju i očito svi misle isto. Bilo nas je oko dvadeset pet, previše, zapravo, za tu prostoriju, ali naprosto nije bilo drugog mjesta na kojem smo se mogli okupiti, a Caroline je oslobodila dodatni prostor jer je odgurala pokućstvo -nažalost, u tom procesu izložila je i najgore dijelove iskrzanih tepiha te izgreben i pohaban namještaj. Nekim je gostima to vjerojatno izgledalo ekscentrično, ali svima koji su poznavali Hali u njegovim velikim danima propast kuće

vjerojatno je bila šokantna. Carolineina tetka i tetak iz Sussexa već su dobrano odmjerili sve okolo. Vidjeli su salon s onim njegovim spuštenim stropom i pocijepanim zidnim tapetama i pocrnjelu ruševinu koja je nekoć bila Roderickova soba, pogledali su i zapušten park kroz urušen dio zida i crvene općinske zgrade koje kao da su iznikle u parku kao gljive muhare. Bili su zapanjeni. Kao i Desmondovima i Rossiterovima, bilo im je jasno da nema govora o tome da Caroline ostane sama u toj kući. Kad sam ušao, oni su je već odvukli u stranu i trudili se da je nagovore da, kad se budu poslijepodne vraćali, pođe s njima u Sussex. Odmahivala je glavom. »Ne mogu još zamisliti da odem odavde«, čuh je kako im govori. »Još nisam u stanju misliti ni o čemu.« »Onda je to samo razlog više da se mi pobrinemo za tebe.« »Molim vas...« Zalizala je kosu, a prsti su joj bili nespretni. Kosa joj se razdvojila u pramenove i padala joj na lice. Nosila je običnu crnu haljinu pa joj je grlo bilo otkriveno, tako blijedo da su se po njemu mogle vidjeti žile, plave kao modrice. »Molim vas, nemojte više o tome«, govorila im je kad sam došao i stao kraj nje. »Znam da se trudite biti ljubazni.« Dotaknuo sam joj ruku pa se sa zahvalnošću okrenula prema meni. Rekla je mekšim glasom: »Tu si. Jesu li svi stigli?« »Jesu«, rekoh joj nježno, »svi su tu, ne brini se. Sve je u redu. Želiš li piće ili bi što pojela?« Na stolu je bilo sendviča. Betty je bila ondje i punila tanjure, nalijevala pića, obrazi su joj bili blijedi gotovo kao u Caroline, a oči crvene. Nije bila na pogrebu, ostala je tu i pripremala sve za goste.

Caroline je otresla glavom kao da joj je od tog prijedloga neugodno. »Nisam gladna.« »Mislim da bi ti čaša šerija dobro došla.« »Ne, čak ni to. Ali možda moja teta i tetak...« Teti i tetku je na trenutak, izgleda, laknulo što sam došao. Predstavljen sam im prije sprovoda kao obiteljski liječnik - malo smo bili popričali o bolesti gospođe Ayres i o Rodericku i mislim da im je bilo drago vidjeti kako prisno stojim kraj Caroline - jer su, što je prirodno, pretpostavljali da je moja nazočnost poglavito profesionalna, a Caroline je izgledala tako očajnički umorna i blijeda. Teta je rekla: »Doktore, podržite nas. Bilo bi drukčije da je Roderick tu. Ali Caroline ne može ostati sama u ovoj golemoj kući. Mi želimo da dođe k nama.« »A što želi Caroline?« rekoh. Žena je uvukla bradu. Po građi je nalikovala na svoju sestru, gospođu Ayres, samo je razmjerno bila veća i manje šarmantna. Rekla je: »S obzirom na sve, ne mislim da je Caroline uopće u poziciji da zna što želi! Sada je tresnula na noge. Svakako joj promjena okoline može jedino koristiti. Kao njezin liječnik, zasigurno se slažete.« »Kao njezin liječnik«, rekoh, »vjerojatno se slažem. Što se drugih stvari tiče — moram reći da mi ne bi bilo drago vidjeti da Caroline baš sada odlazi iz Warwickshirea.« Smiješio sam se dok sam to govorio i vratio sam ruku na Carolineinu. Caroline se maknula, svjesna pritiska mojih prstiju, ali mislim da je veći dio rečenoga prošao mimo nje: gledala je po sobi i brinula se je li sve kako treba. Vidio sam da se lice njezine tete mijenja.

Nastupila je stanka. Onda je rekla malčice drukčijim glasom: »Nažalost, doktore, zaboravila sam vaše ime.« Ponovio sam joj ga. Rekla je: »Faraday... Ne, mislim da ga moja sestra nikad nije spominjala.« Rekoh: »Nisam ni mislio. Ali mi govorimo o Caroline, ako se ne varam.« »Caroline je u prilično osjetljivu stanju.«

»Potpuno se slažem s vama.« »Kad samo pomislim da je ovdje sama bez prijatelja...« »Ali nije baš tako. Pogledajte oko sebe: ona ima mnogo prijatelja. Više nego što bi ih imala u Sussexu.« Žena se nemoćno zagledala u mene. Okrenula se svojoj nećakinji: »Caroline, zar zaista želiš ostati ovdje? Znaš, meni to neće biti nimalo drago. Ako ti se išta dogodi, tvoj tetak i ja to nikad nećemo moći sebi oprostiti.« »Da mi se što dogodi?« rekla je zbunjeno Caroline jer joj se pozornost ponovno usmjerila na nas. »Kako to misliš?« »Mislim, ako ti se što dogodi ovdje, kad si sama u kući.« »Ali ništa mi se sada ne može dogoditi, teta Cissie«, rekla je Caroline. »Više se ništa ne može dogoditi.« Govorila je ozbiljno, mislim. Ali starija ju je žena pogledala i vjerojatno pomislila da Caroline izvodi neki mračan pokušaj humora. Na njezinu se licu pojavila blaga odvratnost. »Naravno, drago dijete, da ne može«, reče, »a tetak i ja ne možemo te prisiliti.« U tom je trenutku razgovor prekinut jer je došao nov gost. Caroline se ispričala i susretljivo ga otišla pozdraviti, a odmaknuo sam se i ja.

Skup je, razumljivo, bio vrlo suzdržan. Nije bilo govora ni pokušaja da se slijedi vikarov primjer te usred tjeskobe traži utjeha. Kao da je to bilo teže izvesti tu, u tako očitom poremećaju kuće i krajolika koji je neprekidno brutalno prizivao misli na gospođu Ayres i nije bilo moguće a ne sjetiti se da se samoubojstvo dogodilo svega koji metar iznad naših glava. Tu i tamo hitro bi pogledali prema Caroline, kao njezina teta, s dozom brige. Dok sam išao od skupine do skupine, čuo sam nekoliko tihih spekulacija o tome što treba učiniti s Hallom s uvjerenjem, dakako, da bi Caroline trebala odustati od njega, jer to mjesto nema budućnosti.

Počeli su me ljutiti. Činilo mi se da su došli amo a da ne znaju ništa o kući ni o tome što je za nju najbolje, a najmanje o Caroline i što je najbolje za nju te sada donose sudove i zaključke kao da na to imaju pravo. Laknulo mi je kad su se nakon sat vremena ljudi počeli ispričavati što odlaze. Kako su mnoge vozili drugi, gomila se prorijedila vrlo brzo. Domalo su i gosti iz Sussexa i Kenta počeli pogledavati na sat i pomišljati na neudobnu vožnju autom ili vlakom koja je pred njima. Jedno po jedno prilazili su Caroline da se emocionalno pozdrave, da je izljube i zagrle. Teta i tetak izveli su posljednji neuspješan pokušaj da je nagovore da ode odatle. Vidio sam kako sa svakim oproštajem biva sve umornija, bila je kao cvijet koji se predaje iz ruke u ruku, krza se i vene. Kad su odlazili posljednji gosti, ona i ja izašli smo s njima do prednjih vrata, stali na škripave stube i gledali njihove automobile kako odlaze dok pod njima škripi šljunak.

Onda je zaklopila oči i pokrila lice rukama. Ramena su joj se opustila, a ja sam mogao samo to da je uzmem u ruke i onako nesigurnu na nogama povedem u toplinu malog salona. Posjeo sam je u naslonjač s visokim naslonom - naslonjač njezine majke — koji je bio kraj vatre.

Protrljala je čelo. »Je li sada zbilja gotovo? Ovo je bio najdulji dan u mom životu. Mislim da će mi glava prsnuti.« »I sam se čudim što se nisi onesvijestila«, rekoh. »Ništa nisi jela.« »Ne mogu. Ne mogu.« »Bar nešto malo. Molim te.« Ma koliko sam je nutkao, hranu nije ni taknula. Na koncu sam joj stoga umiješao čašu šerija, šećera i vode pa je to popila s nekoliko aspirina, a ja sam stajao kraj nje i gledao je. Kad je Betty počela čistiti stol i pospremati sobu, Caroline je automatski ustala da joj pomogne. Nježno sam je, ali odlučno, pritisnuo da sjedne i donio joj jastuk i deku, potom joj skinuo cipele i brzo joj izmasirao nožne prste. S tugom je gledala Betty kako skuplja tanjure, ali ubrzo ju je svladao

umor. Podvukla je noge, oslonila lice na izlizan baršun na naslonjaču i zaklopila oči.

Pogledao sam Betty i stavio prst na usta. Skupa smo tiho radili i nježno trpali stvari na pladnjeve, na prstima ih odnosili iz sobe, pa dolje u kuhinju, a ja sam skinuo sako, stao kraj djevojke i brisao sapunjavo posuđe i staklo koje mi je dodavala iz sudopera. Nije joj to bilo čudno. A ni meni. Hali je bio izbačen iz svoje kolotečine i utjeha se - vidio sam to po drugim ucviljenim kućama — najbolje nalazi u sitnim običnim poslovima koji se zdušno obavljaju.

Kad je pranje posuđa bili gotovo, Bettyina su uska ramena pala. Dijelom zbog toga što sam shvatio koliko sam gladan, ali i naprosto zbog toga da joj dam posla, rekoh joj da zagrije lonac s juhom, pa je svatko donio po zdjelu za stol. I kad sam spustio zdjelu i žlicu na izribanu plohu stola, uhvatio sam sebe da sam sve zamišljeniji.

Rekoh: »Posljednji put kad sam jeo za ovim stolom, Betty, imao sam deset godina. Bio sam s mamom — sjedila je baš tu gdje i ti sada.« Nesigurno je okrenula prema meni oči pocrvenjele od suza. »Baš čudno, gospodine.« »Jest. Tada svakako nisam ni pomišljao da ću jednoga dana baš kao što je ovaj opet biti tu. A mislim da nije ni moja mama. Šteta što nije poživjela da vidi... O, da sam bio bolji prema svojoj mami, Betty. I prema tati. Nadam se da si ti bolja prema svojim roditeljima.« Naslonila se laktom na stol i stavila ruku na dlan. »Živciraju me«, rekla je s uzdahom. »Tata je napravio krš i lom kad sam trebala doći amo. A sad je navalio da odem.« Rekoh, uplašen: »Je li?« »Jest. Čitao je sve novine i kaže da se ova kuća previše izopačila. To kaže i gospođa Bazeley. Bila je jutros tu, ali kad je odlazila uzela je sa sobom svoju pregaču. Rekla je da se više neće vraćati. Kaže da je to što se dogodilo s gospođom prevršilo sve, nema više živaca. Rekla je da bi radije prala rublje kao pralja... Mislim da još nije rekla gospođici Caroline.« Rekoh: »Žao mi je što to čujem. Ti nećeš dati otkaz, je li?« Jela je juhu i nije me gledala. »Ne znam. Više to nije isto kao kad je ovdje bila madam.« »Joj, Betty, molim te, nemoj. Znam da je ovo sada nesretna kuća. Ali mi smo jedino što je ostalo gospođici Caroline. A ja ne mogu biti tu cijelo vrijeme i paziti na nju. Ti možeš. Kad bi ti otišla...« »Ja zapravo ne želim otići. Bar ne želim natrag kući! Zbog tate.« Zvučala je iskreno razdrta i njezina mi je odanost kući nakon svega što se dogodilo bila dirljiva. Još sam je neko vrijeme gledao kako jede i razmišljao o tome što mi je kazala, a onda oprezno rekoh: »A kad bi ti mogla reći ocu, ovaj, da bi se stvari ovdje na Hundredsu mogle uskoro promijeniti?« Zastao sam. »Kad bi mu mogla reći, recimo, da će se gospođica Caroline udati...« »Udati?« Začudila se. »Za koga?« Nasmiješio sam se. »Pa što ti misliš?« Shvatila je i pocrvenjela, a kako glupo, pocrvenio sam i ja. Rekoh: »Nemoj pričati okolo o tome. Neki ljudi znaju, neki ne znaju.« Uspravila se i obradovala. »Jao, kad će to biti?« »Još ne znam. Nismo utanačili.« »A što će gospođica Caroline nositi? Hoće li biti crnina, zbog madam?« Rekoh: »Zaboga, ja na to ne mislim! Pa nije ovo devetnaesto stoljeće. Hajde sada, pojedi tu juhu.« No, oči su joj zasuzile. Rekla je: »Jao, kakva šteta što gospođa neće biti tu da to vidi! I tko će izvesti gospođicu Caroline? Trebao bi biti gospodin Roderick, zar ne?« »Sad, bojim se da gospodinu Rodericku još neće biti dobro.« »Pa tko onda?«

»Ne znam. Možda gospodin Desmond. A možda nitko. Gospođica Caroline može se izvesti sama, je li tako?« Gledala me zaprepašteno: »Ne može!« Još smo nekoliko minuta razgovarali o tome — oboje veseli zbog lakoće predmeta razgovora nakon tako teškog dana. Kad smo dovršili ručak, obrisala je oči i ispuhala nos, pa odnijela zdjele i žlice u sudoper. Ja sam ponovno odjenuo sako, uzeo još jednu kutlaču juhe i stavio je u tanjur, pa ga stavio na pladanj, pokrio, i odnio gore u mali salon.

Caroline je još spavala, ali kad sam prišao bliže, probudila se sva zbunjena, spustila noge i napola ustala. Obraz joj je, od podloge na naslonjaču na koju se bila prislonila, bio naboran kao zgužvano platno.

Rekla je, još snena: »Koliko je sati?« »Pola sedam. Donio sam ti malo juhe. Vidi.« »Joj.« Pogleda joj se razbistrio. Otrla je lice. »Zbilja mi se ne jede.« Ali stavio sam joj pladanj preko rukohvata na naslonjaču, pa je takoreći prikovao njime uz sjedalo. Stavio sam joj ubrus na krilo i rekao: »Kušaj bar malo, molim te. Bojim se da ćeš mi se razboljeti.« »Zbilja ne bih.« »Daj. I povrijedit ćeš Betty. I mene... Tako...« Uzela je žlicu i malodušno promiješala juhu. Prinio sam stolac i sjeo do nje, oslonio lice na šaku i svečano se zagledao u nju, a ona je počela jesti, vrlo sporo, sitnim zalogajima. Jela je bez teka, silila se da proguta komade mesa i povrća, ali kad je završila već je izgledala bolje — samo što je bila očajno izmorena. Odmaknuo sam pladanj i uzeo je za ruku, ali ju je povukla i njome pokrila usta jer je počela zijevati. Oči su joj zasuzile.

Onda je obrisala lice, uspravila se u naslonjaču i primaknula se vatri. »Bože«, rekla je i zagledala se u plamen. »Današnji dan bio je kao strašan san. Ali nije bio san, je li? Moja je mama umrla. Umrla, pokopana i sad će biti mrtva i zakopana zauvijek. A meni izgleda kao da je gore — tu gore, da se odmara. I sada kad sam drijemala zamalo sam osjetila da je Roderick tu negdje, u svojoj sobi, da je i Gyp tu, kraj mog naslonjača...« Zbunjeno me pogledala. »Kako se išta od toga moglo dogoditi?« Zatresao sam glavom. »Ne znam. Volio bih da znam.« »Čula sam da je neka žena danas rekla da je kuća sigurno ukleta.« »Tko je to rekao? Tko je bila ta žena?« »Ne poznajem je. Neka došljakinja, mislim. Bilo je to pred crkvom. Čula sam kako govori nekome. Pogledala me kao da sam i ja ukleta. Kao da sam Drakulina kći...« Opet je zijevnula. »Joj, zašto sam tako umorna? Samo želim spavati.« »To je možda i najbolje. Samo bih želio da to ne bude ovdje, da spavaš sama.« Protrljala je oči. »Govoriš kao teta Cissie. Betty je tu da me pazi.« »I Betty je iscrpljena. Daj da te odvedem u krevet.« A onda sam vidio nešto u izrazu njezina lica pa sam dodao: »Ne tako! Za kakvog me grubijana držiš? Zaboravljaš da sam ja liječnik. Ja stalno viđam mlade žene u krevetu.« »Ali ja nisam tvoj pacijent! Moraš otići kući.« »Ne želim te ostaviti samu.« »Pa ja sam Drakulina kći, ne znaš? Sve će biti u redu.« Ustala je. Zamalo se zanijela pa sam je uhvatio za ramena da je osovim, a onda joj maknuo smeđu kosu s lica i uzeo njezino lice u ruke. Zatvorila je oči. Kao uvijek kad je bila umorna, kapci su joj bili goli, vlažni, otečeni. Nježno sam ih poljubio. Ruke su joj visjele kao da su samo pričvršćene na tijelo kao u lutke. Otvorila je oči i rekla, čvršće nego maloprije: »Moraš

otići kući... Ali, hvala ti. Za sve što si učinio. Tako si nam danas bio dobar.« Ispravila se: »Tako dobar meni, mislim...« Našao sam kaput i šešir, pa je uzeo za ruku i izišao s njom u predvorje. Ondje je bilo hladno i vidio sam da je počela drhtati. Nisam želio da stoji na hladnoći, ali kad smo se poljubili i razdvojili i dok je izvlačila ruku iz moje, preko njezina sam ramena pogledao prema stubama, mislio na mračne, prazne sobe gore na katu i bilo mi je strašno pomisliti da će otići sama, nakon takva dana.

Jače sam joj stisnuo prste i povukao je natrag. »Caroline«, rekoh.

Malaksalo mi se pustila, ali je prosvjedovala: »Molim te, tako sam umorna.« Privukao sam je bliže i tiho joj rekao na uho: »Reci mi samo još jednu stvar. Kad ćemo se vjenčati?« Lice joj je prošlo kraj mog. »Moram u krevet.« »Kada, Caroline?« »Uskoro.« »Želim biti ovdje s tobom.« »Znam. Znam da želiš.« »Zar nisam bio strpljiv?« »Jesi. Ali nisi sada. Tako brzo nakon majčine smrti...« »Ne, ne... Ali možda za mjesec dana?« Otresla je glavom. »Sutra ćemo razgovarati.« »Mislim da je mjesec sasvim dovoljan da sredimo papire i te stvari. Ali, znaš, moram planirati. Kad bismo samo mogli utvrditi datum.« »Ima još mnogo stvari o kojima moramo razgovarati.« »Siguran sam da nisu toliko važne... Možemo li reći za mjesec? Ili u najgorem slučaju za mjesec i pol? Mjesec i pol od danas?« Nećkala se, borila se s umorom. A onda je rekla. »Da«, pa se izvukla od mene. »Da, ako hoćeš. Samo me pusti da odem u krevet! Tako sam umorna.« Zvuči čudno kad se kaže, s obzirom na strašne stvari koje su se dogodile, ali sjećam se da je razdoblje poslije pogreba meni bilo jedno od najradosnijih. Otišao sam kući prepun planova.

Već sam sutradan otišao u Leamington da podnesem molbu za vjenčanje i nekoliko dana poslije toga datum je bio utanačen: utorak, dvadeset sedmi svibnja. Kao da najavljuje taj događaj, vrijeme se idućih nekoliko tjedana proljepšalo, a dan se vidno produljio. Drveće bez zelenila i krajolik bez cvijeća kao da su odjednom nabrekli od boja i života. Hali je od onog jutra kad je umrla gospođa Ayres stalno imao zatvorene kapke i kao suprotnost promjeni godišnjeg doba i vedrom nebu, taj mrak i muk počeli su mi smetati. Zamolio sam Caroline za dopuštenje da otvorim kuću pa sam posljednjeg dana travnja prošao kroza sve sobe u prizemlju i pažljivo otvorio kapke. Neki su bili zatvoreni mjesecima tako da su im sada zaškripale šarke i s njih je popadala prašina, a boja je popucala i Ijuštila se. Ali za mene su ti zvuci bili kao glasanje nekog stvorenja koje se zahvalno izvlači iz dugog sna, a drveni podovi škripali su gotovo raskošno u susretu s toplim danom, kao što se mačke protežu na suncu.

Priželjkivao sam da se i Caroline tako vrati životu. Želio sam je nježno potaknuti i uznijeti. Jer sada, kad je prva faza tuge za nama, njezin je duh malčice posustao: više nije trebalo pisati pisma niti se baviti organizacijom pogreba što ju je prije okupiralo i zbog toga se počela osjećati nepotrebnom i suvišnom. Morao sam se vratiti svojoj ordinaciji i obilascima pacijenata, što je značilo da sam je morao ostavljati samu na dulje vremenske odsječke. Sada, kad je gospođa Bazeley otišla, bilo je mnogo stvari za koje se mogla brinuti, ali mi je Betty rekla da

po cijele dane ne radi ništa i samo sjedi ili prazno bulji kroz prozor, uzdiše, zijeva, puši cigarete, grize nokte. Očito je bilo da nije u stanju planirati vjenčanje ni bilo koju promjenu koja će uslijediti. Imanje je više nije zanimalo, ni vrt, ni farma. Izgubila je čak i sposobnost da čita: rekla mi je da je knjige nerviraju: imala je osjećaj da joj riječi klize po mozgu kao da su napravljene od stakla...

Sjetio sam se Seeleyjevih riječi na pogrebu - »odvedite je«, »nov početak« - i počeo sam razmišljati o medenom mjesecu. Zamišljao sam kako će joj biti dobro ako je odvedem nekamo na selo — nekamo van, u potpuno drukčiji krajolik, u planine ili na plaže i stijene. Neko sam vrijeme razmišljao o Škotskoj, potom sam pomislio na Jezera. A onda je jedan moj privatni pacijent spomenuo Cornvvall i opisao mi hotel u kojem je nedavno odsjeo u jednoj uvali: divno mjesto, rekao je, mirno, romantično pitoreskno... Ništa nisam rekao Caroline, ali sam našao adresu hotela, malo se raspitao pa rezervirao sobu na tjedan dana na ime »doktor i gospođa Faraday«. Samu prvu noć mislio sam provesti u spavaćim kolima u vlaku iz Londona — u tome je bila neka luckasta draž i pretpostavljao sam da će se dopasti Caroline. Za mnogih osamljeničkih sati što sam ih provodio bez nje na to sam putovanje često mislio: uzak krevet u spavaćim kolima, mjesečina na prozoru, kraj vrata pristojno prolazi noćni čuvar, meko ljuljanje i klopotanje vlaka na sjajnim tračnicama.

U međuvremenu, dok se samo vjenčanje polako približavalo, pokušavao sam je potaknuti da počnemo planirati svečanost. »Znaš, volio bih da mi David Graham bude kum«, rekao sam joj dok smo se šetali u parku jedne nedjelje poslije podne početkom svibnja. »On mi je dobar prijatelj. I Anne mora doći, naravno. A i ti bi morala odabrati svoju kumu, Caroline.« Hodali smo kroz zumbule. Gotovo preko noći gruba se zemlja na Hundredsu s njima promijenila. Zastala je da ubere jedan pa je prstima vrtjela stabljiku i namršteno gledala cvjetove kako se okreću. »Kumu?« ponovila je bezizražajno dok smo hodali dalje. »Moram li?« Nasmijao sam se. »Draga, moraš imati kumu! Nekoga tko će ti držati buket.« »Nisam razmišljala. Nema nikoga koga bih željela zamoliti.« »Mora postojati netko. A što je s onom tvojom prijateljicom koja je bila na plesu u bolnici? Brenda, je li tako?« Zatreptala je. »Brenda? Jao, ne. Ne bih voljela... Ne.« »A što misliš o Helen Desmond kao... kako se to zove, gospi od časti? Mislim da bi bila dirnuta.« Počela je kidati modre cvjetove, tako što je izgrizenim noktima nespretno cupkala latice. »Vjerojatno bi.« »Dobro. Otići ću do nje, vrijedi? Pa ću joj to spomenuti.« Ponovno se namrštila. »Ne moraš. Mogu i ja razgovarati s njom.« »Ne želim da se gnjaviš s tim sitnim detaljima.« »Pa mlada se valjda i treba gnjaviti s njima!« »Ali ne i mlada«, rekoh, »koja je prošla sve što si ti prošla.« Uzeo sam je ispod ruke. »Draga, želim ti olakšati.« »Da mi olakšaš?« rekla je i oduprla se mojoj ruci. »Ili...?« Nije završila.

Stao sam i zagledao se u nju. »Kako to misliš?« Glava joj je bila pognuta - i dalje je cupkala latice. Nije dizala glavu, ali je rekla: »Mislim samo jedno - moraju li stvari ići tako brzo?« »Pa što imamo čekati?« »Ne znam. Ništa... Samo ne želim da mi prilaze ljudi i pričaju o tome. Jučer mi je Pagetov

čovjek donio meso i čestitao! Betty ne govori ni o čemu drugom.« Osmjehnuo sam se. »Pa to ti neće naškoditi. Ljudima je drago.« »Je li? Meni se čini da se smiju. Uvijek se smiju kad se usidjelica udaje. Mislim da govore da je smiješno da sam ja... skinuta s police. Kao da sam bila skrivana od pogleda, pa sada donesena puna prašine.« Rekoh: »Zar misliš da sam to napravio? Otpuhao prašinu s tebe?« Odbacila je iskidan cvijet i rekla umorno i gotovo prijekorno: »Jao, pa ja i ne znam što si ti napravio.« Uhvatio sam je za ruke i okrenuo joj lice da me pogleda. »Ja sam se, slučajno«, rekoh joj, »zaljubio u tebe! Ako se ljudi tomu žele smijati, onda zbilja imaju pokvaren smisao za humor.« Nikada prije nisam s njom razgovarao na taj način i na trenutak se zapanjila. Onda je zatvorila oči i okrenula glavu od mene. Sunce joj je palo na kosu: među smeđima primijetio sam joj i jednu sijedu. »Oprosti«, promrmljala je. »Ti si uvijek tako dobar. A ja sam kao zvijer. Teško je. Toliko se toga promijenilo. A s druge strane, kao da se zapravo ništa nije promijenilo.« Zagrlio sam je i privukao k sebi. »Mi ćemo napraviti promjene kakve god poželimo čim Hundreds bude naš.« Obraz joj je počivao na mom ramenu, ali prema napetosti njezina položaja osjetio sam da je otvorila oči i zagledala se preko parka u smjeru kuće.

Rekla je: »Nikad nismo razgovarali o tome kako će to biti. Ja ću biti liječnikova žena.« Rekao sam joj: »Bit ćeš divna u tome. Vidjet ćeš.« Ustuknula je korak i pogledala me. »Ali kako će to ići, s tobom, s Hundredsom?

Neprekidno govoriš o imanju kao da ćeš imati vremena i novaca da ga središ. Kako će to ići?« Zagledao sam joj se u lice i samo sam je htio osokoliti, ali istina je bila da baš i nisam znao kako će to ići. Nedavno sam rekao Grahamu o svojoj namjeri da se uselim u Hali poslije vjenčanja, a on se iznenadio. Pretpostavljao je, kako mi je rekao, da će Caroline odustati od Hundredsa, da ćemo ona i ja živjeti kod Gilla ili skupa naći neku ljepšu kuću. Na kraju sam mu rekao da »ništa nije sređeno«, da se Caroline i ja još »igramo s idejama«.

Nešto sam slično rekao i sada. »Stvari će se same srediti. Vidjet ćeš. Sve će nam se razjasniti. Obećavam ti.« Očito, to je nije zadovoljilo, ali nije odgovorila. Pustila mi je da je opet privučem k sebi, ali sam ponovno osjetio kako napeto gleda Hali. I nakon nekoliko trenutaka izvukla se iz zagrljaja i šutke odmaknula od mene.

Možda bi se muškarac s više iskustva sa ženama ponašao drukčije, ne znam. Bio sam zamišljao da će stvari biti kako treba čim se vjenčamo. Gotovo sam sve stavio na taj jedan dan.

Caroline je, pak, i dalje o vjenčanju govorila, ako je uopće i govorila, prilično neodređeno, što me obeshrabrivalo. Nije se javila Helen Desmond i na kraju sam to morao obaviti ja. Helen je bila oduševljena, a prema žustrim pitanjima koja mi je postavila u vezi s našim planovima, shvatio sam da sve pripreme tek treba obaviti i kad sam idući put razgovarao s Caroline, s užasom sam vidio da o njima nije bila nimalo razmišljala - čak ni o tome u čemu bi se voljela udati. Rekao sam joj da mora dati Helen da je savjetuje, a odgovorila mi je da »ne želi da joj itko bude tutor«. Predložio sam joj da je odvedem u Leamington - kao što sam, uostalom i prije planirao - i kupim joj novu odjeću: rekla je da »ne smijem trošiti novac«, da će »složiti nešto od stvari koje drži gore na katu«. Pred očima su mi se ukazale njezine neukusne haljine i šeširi pa sam zadrhtao u sebi. Tajno sam porazgovarao s Betty i zamolio je da mi donese neku Carolineinu odjeću tako da smo odabrali nešto za što smo mislili da je najbolje i to sam potajno

jedan dan odnio u Leamington krojaču za žene i zamolio da mi sašiju jednu haljinu po tim mjerama.

Rekao sam da je to haljina za gospođu koja će se uskoro vjenčati, ali se trenutačno ne osjeća dobro. Djevojka je pozvala nekoliko kolegica pa su se njih tri dobro zabavljale. Izvadile su knjige s uzorcima, razmotavale bale s tkaninama, prebirale po dugmadi. Po mome, složile su sliku o gospođi kao o svojevrsnom romantičnom invalidu. »Hoće li gospođa biti u stanju hodati?« obzirno su me pitale i: »Može li na rukama podnijeti rukavice?« Pomislio sam na Carolineine snažne noge, lijepo oblikovane, ali radom upropaštene prste... Dogovorili smo se da će to biti jedna jednostavna haljina s pojasom od lakog sivkastog materijala za koji sam vjerovao da će pristajati njezinoj smeđoj kosi i bademastim očima, a za glavu i ruke naručio sam jednostavne nizove svilenih cvjetova. Cijeli je ansambl stajao nešto više od jedanaest funti i na njega sam potrošio sve svoje točkice za odjeću. A kad sam već počeo trošiti, otkrio sam čudnovato nelagodno uživanje u tome da nastavim. Nekoliko vrata dalje od ženskog krojačkog salona bio je najbolji draguljar u Leamingtonu. Ušao sam i zamolio da mi pokažu svoj izbor vjenčanog prstenja. Nisu ga imali mnogo, a većinom su to bile burme: devetkaratne, blistave i izgledale su mi kao nešto iz robne kuće. Iz druge ladice s mnogo skupljim prstenjem odabrao sam jednu jednostavnu zlatnu, tanku ali tešku, za petnaest gvineja. Prvi mi je automobil stajao manje.

Ispisao sam ček nervoznim rukopisom i pokušao stvoriti dojam da s takvom svotom raspolažem svakodnevno.

Prsten sam morao ostaviti u zlatara da ga malčice proširi na veličinu koju sam procijenio za Caroline. Tako sam se odvezao kući, nemajući što pokazati od onoga što sam kupio, a oduševljenje mi je padalo sa svakim novim kilometrom i sve sam čvršće stezao upravljač dok sam razmišljao o tome što sam učinio. Nekoliko sam idućih dana proveo sav stisnut u panici neženje i kao mahnit prevrtao svoje račune i pitao se kako ću, dovraga, uzdržavati ženu, ponovno preplašen novim sustavom zdravstva. Sav očajan otiđoh Grahamu — koji mi se nasmijao i dao mi viski i nekako me na koncu uspio smiriti.

Nekoliko dana poslije opet sam otišao u Leamington po prsten i haljinu. Prsten je bio teži nego što sam ga se sjećao, što me silno obodrilo: ležao je u nabranoj svili u kutijici od šagrena, koja je djelovala skupocjeno. Haljina i cvjetovi bili su u kutijama, što me također obradovalo.

Haljina je bila točno onakva kakvu sam želio: čista, lepršava, jednostavna i sva je odisala na novo.

Djevojke iz salona nadale su se da je gospođi bolje. Raznježile su se i zaželjele joj »sreću, zdravlje i dug, dug brak«.

To je bilo u utorak, dva tjedna i dva dana do vjenčanja. Te sam noći radio u bolnici, prsten sam ponio u džepu, a haljine ostavio u autu. Sutradan sam imao silno naporan dan bez ikakve mogućnosti da nazovem Hali. No, u četvrtak poslije podne otišao sam onamo - ušao sam svojim ključem u park koji je sada bio zaključan, a onda zviždukajući krenuo prilazom sa spuštenim prozorom, jer je dan bio prekrasan. Stavio sam kutije pod ruke i tiho ušao na vrtna vrata. Na vrhu podrumskih stuba tiho sam zazvao: »Betty! Jesi li tu?« Pojavila se iz kuhinje i zatreptala.

Rekoh: »Gdje je gospođica Caroline? U malom salonu?« Kimnula je. »Jest, doktore. Ondje je cijeli dan.« Podigao sam kutije. »Što misliš, što je unutra?« Zbunjeno se zapiljila. »Ne znam.« A onda joj se lice promijenilo. »Stvari za gospođicu Caroline! Za vjenčanje!« »Pa valjda.«

»Jao! Mogu li vidjeti?« »Ne još. Možda poslije. Donesi nam za pola sata čaj. Možda ti gospođica Caroline tada pokaže.« Veselo je poskočila i vratila se u kuhinju. Otišao sam na prednji ulaz, ušao u kuću i provukao se s kutijama iza zelene zavjese od čohe, pa ih odnio u mali salon. Zatekao sam Caroline kako sjedi na sofi i puši.

Prostorija je bila zagušljiva, dim je ljepljivo visio u toplom nepomičnom zraku, kao bjelanjak jajeta u vodi. Spustio sam kutije na sjedalo iza nje, poljubio je i rekao: »Vani je tako divan dan! Draga, ovdje je kao u pušnici. Mogu li otvoriti prozore?« Nije ni pogledala kutije. Sjedila je sva napeta, buljila u mene i grizla usnu. Rekla je: »Možeš ako želiš.« Mislim da prozor nije otvaran kako treba od onog dana u siječnju kad smo ona i ja izišli kroz njega iz kuće i otišli na gradilište. Kvake su se jedva otvarale, a okviri su zaškripali kad sam ih pomaknuo. Stube pod njima obrasla je puzavica koja je upravo počinjala oživljavati. Ali čim sam otvorio vrata, u sobu je ušao zrak iz vrta, vlažan i mirisan od zelenila.

Vratio sam se Caroline. Ugasila je cigaretu i nagnula se kao da će ustati.

Rekao sam joj: »Ne, nemoj ustajati. Imam ti nešto pokazati.« »Moram razgovarati s tobom«, rekla je. »I ja moram razgovarati s tobom. Imao sam nekih obaveza, zbog tebe. Zbog nas, bolje da kažem. Gledaj.« »Razmišljala sam«, počela je kao da me nije čula i kao da nije primijetila da želim još nešto reći. Ali ja sam dohvatio najveću kutiju, pa ju je napokon pogledala i vidjela etiketu.

Odjednom je postala sumnjičava i rekla: »Što je to?« Njezin me glas iznervirao. Rekoh: »Rekao sam ti. Imao sam nekih obaveza, zbog tebe.« Oblizao sam usne: usta su mi se osušila i dok sam joj pružao kutiju, samopouzdanje mi se poljuljalo. Zato sam govorio brzo.

»Gledaj, znam da ovime prilično trčim pred rudo običaja, ali mislim da ti to ne smeta. Što se nas tiče, mnogošto ionako nije bilo konvencionalno. Ja samo želim da taj dan bude poseban.« Spustio sam joj kutiju u krilo. Izgledala je kao da je se uplašila. Kad je podigla poklopac i odvojila krajeve papira za pakiranje i pod njim vidjela jednostavnu haljinu, zanijemjela je. Kosa joj je pala naprijed i pokrila lice. »Sviđa li ti se?« pitao sam je.

Nije odgovorila.

Rekoh: »Molim Boga da ti pristaje. Dao sam da uzmu mjere prema jednoj tvojoj staroj haljini. Betty mi je pomogla. Nas smo dvoje bili kao tajni agenti. Ima dovoljno vremena da se popravi ako nije taman.« Nije se ni pomaknula. Srce mi je zastalo, a onda grunulo brže nego prije. Rekoh: »Sviđa li ti se?« Tiho je odgovorila: »Da, veoma.« »Kupio sam ti i nešto za ruke.« Predao sam joj drugu kutiju, pa ju je polako otvorila. U njoj je ugledala niz svilenih cvjetova, ali kao i prije, nije ih izvadila iz papira. Naprosto je sjedila i gledala ih, a lice joj je i dalje bilo skriveno iza kose. A ja sam samo išao dalje kao idiot, pa sam zavukao ruku u džep sakoa i izvadio sjajnu kutijicu.

Pogled na nju kao da ju je zaprepastio. Ustala je, kutije su joj skliznule i popadale s krila.

Otišla je do otvorenog prozora i stala mi okrenuta leđima. Ramena su joj se micala, kršila je ruke. Rekla je: »Oprosti. Ja to ne mogu.« Polomio sam se da uhvatim haljinu i cvjetove. Strpao sam haljinu natrag u kutiju i rekao joj: »Oprosti, draga, nisam smio tako navaliti. Možemo sve pogledati poslije.« Napola se okrenula prema meni. Glas joj je bio bezizražajan. »Ne mislim na haljinu.

Mislim na sve. Ne mogu ništa od toga. Ne mogu se udati za tebe. Jednostavno ne mogu.« I dalje sam slagao haljinu dok je govorila, a prsti su mi se na tren spleli. Ali, uredno sam smotao haljinu u kutiju i odložio je na sofu, te potom krenuo prema njoj. Gledala me kako joj prilazim - stav joj je bio krut, a na licu gotovo da joj se očitavao strah. Stavio sam joj ruku na rame i rekao: »Caroline.« »Oprosti«, ponovila je. »Ti si mi drag, veoma. Uvijek si mi i bio. Ali ja sam sigurno pobrkala to što si mi drag s... nečim drugim. Neko vrijeme nisam bila sigurna. Zbog toga je sve to ispalo tako teško. Bio si tako dobar prijatelj i bila sam ti zahvalna. Toliko si mi mnogo pomogao s Rodom, s mamom. Ali ne mislim da se netko treba vjenčati iz zahvalnosti. Molim te, reci nešto.« Rekoh: »Draga. Ja... mislim da si premorena.« Na licu joj se pojavila potištenost. Pomaknula je rame da se oslobodi mog stiska. Dlan mi je skliznuo niz njezinu ruku i uhvatio sam je za zapešće. Rekoh joj: »Nakon svega što se dogodilo, nije ni čudo što si zbunjena. Smrt tvoje majke...« »Ali ja nisam nimalo zbunjena«, rekla je. »Smrt moje majke bila je nešto što mi je pomoglo da stvari vidim jasnije. Da razmislim o tome što želim, a što ne. Da razmislim i o tome što ti želiš.« Povukao sam je za ruku. »Vrati se natrag na sofu, molim te. Umorna si.« Oslobodila me se, a glas joj je postao tvrd: »Prestani to ponavljati. Ništa mi drugo i ne govoriš nego samo to! Ponekad... ponekad mislim da i želiš da budem umorna.« Pogledao sam je. Bio sam zapanjen i zgrožen. »Kako mi to možeš reći? Pa ja hoću da ti je dobro. Hoću da budeš sretna.« »Ali zar ne vidiš? Neće biti nijedno od toga ako se udam za tebe.«

Sigurno sam ustuknuo. Izraz joj se lica smekšao. Rekla je: »Oprosti, ali to je istina.

Voljela bih da nije. Ne želim te povrijediti. Zbog toga se veoma brinem za tebe. Ali mislim da je i tebi draže da prema tebi budem poštena, nego da ti postanem žena a da u srcu znam da... ovaj, da te ne volim.« Pri zadnjih nekoliko riječi glas joj je pao, ali me gledala ravno u oči i pogled joj je bio toliko nepokolebljiv da me počeo hvatati strah. Ponovno sam je htio uzeti za ruku. »Caroline, molim te. Razmisli o tome što govoriš, molim te.« Otresla je glavom, a lice joj se naboralo. »Ništa i ne radim nego razmišljam o tome od majčina pogreba. Toliko sam intenzivno mislila na to da su mi se misli zaplele kao niti. I tek su mi počele izlaziti izravno.« Rekoh: »Znam da sam te požurivao. To je bilo glupo od mene. Ali možemo... opet početi.

Ne moramo biti kao muž i žena. Ne u prvo vrijeme. Dok ti ne budeš spremna. Je li to problem?« »Tu nema problema, ne takvih. Zbilja.« »Pričekajmo.« Povukla je ruku od mene. »Već sam potrošila previše vremena. Zar ne vidiš? Cijela ova stvar između nas, to nikad nije bilo stvarno. Otkako je Rod otišao bila sam nesretna, a ti si uvijek bio tako ljubazan. Mislila sam da si i ti bio nesretan, da želiš otići od svega kao i ja. Pomislila sam da bih, kad bih se udala za tebe, mogla... promijeniti svoj život. Ali ti nikad nećeš otići, zar ne? I moj se život ne bi promijenio. A ja bih samo zamijenila jedne obaveze drugima. A meni je dosta obaveza! Ne mogu ih obavljati. Ne mogu biti liječnikova žena. Ne mogu biti ničija žena.

A najmanje od svega želim ostati ovdje.« Zadnje je riječi izgovorila s nekim gnušanjem, a kad sam se, ne shvaćajući je, zagledao u nju, rekla je: »Odlazim. Eto, to ti kažem. Odlazim s Hundredsa.« Rekoh: »Ne možeš.« »Moram.« »Ne možeš! I kamo, do vraga, odlaziš?« »Još nisam odlučila: London, za početak. A poslije toga vjerojatno Amerika, Kanada.« Mogla je reći i »Mjesec«. Uhvatila je moj začuđen pogled, pa ponovila: »Moram! Zar ne vidiš? Moram... izaći odavde. Smjesta pobjeći. Engleska više nije dovoljno dobra za nekoga kao što sam ja. Ne želi me.« »Za Boga miloga«, rekoh. »Pa ja te želim. Zar ti to ništa ne znači?« »Zbilja me želiš?« pitala me. »Ili ti želiš kuću?« To me pitanje zaprepastilo i nisam joj bio u stanju odgovoriti. A ona je tiho nastavila: »Prije tjedan dana rekao si mi da si se zaljubio u mene. Možeš li mi istinski reći bi li osjećao isto da Hundreds nije moj dom? Imao si zamisao, zar ne, da bismo ti i ja mogli ovdje živjeti kao muž i žena. Zemljoposjednik i njegova lady... Ali ova me kuća ne želi. Ja ne želim nju. Mrzim tu kuću!« »To nije istina.« »Naravno da je istina! Što bih i mogla drugo nego da je mrzim?! Majka mi je tu ubijena, Gyp je ubijen, i Rod je jednako tako mogao biti ubijen ovdje. Ne znam zbog čega ništa nikad nije pokušalo ubiti mene. Ja sam, eto, dobila prigodu da pobjegnem... Nemoj, ne gledaj me tako.« Krenuo sam prema njoj. »Neću poludjeti ako si to pomislio. Premda nisam sigurna da ti to ne bi i volio. Mogao bi me držati gore na katu u dječjoj sobi. Rešetke su ionako već na prozorima.« Bila mi je nepoznata. Rekoh: »Kako možeš govoriti te grozne stvari? Nakon svega što sam napravio, za tebe, za tvoju obitelj?« »Misliš da ti za to trebam platiti tako da se udam za tebe? Zar misliš da je to brak... neka

vrsta isplate?« »Pa znaš da ne mislim tako. Za ime Isusovo! Ja samo... Naš zajednički život, Caroline.

Zar ćeš sve to odbaciti?« »Oprosti. Ali, rekla sam ti: ništa od toga nije bilo stvarno.« Glas mi se slomio. »Ja sam stvaran. Ti si stvarna. Hundreds je stvaran, zar nije? Što, dovraga, misliš da će se dogoditi s ovim ako odeš? Da će se raspasti?« Okrenula se od mene i rekla umorno: »O tome se može brinuti netko drugi.« »Kako to misliš?« Okrenula se prema meni i namrštila se. »Dat ću imanje na prodaju, naravno. Kuću, farmu... sve. Trebat će mi novac.« Mislio sam da sam je bio razumio, a nisam je razumio uopće. Rekoh, potpuno užasnut: »Nisi ozbiljna. Imanje može propasti. Svašta se može dogoditi. Nije moguće da tako misliš?

Zbog jedne jedine stvari: to nije tvoje pa da možeš prodavati. Pripada tvom bratu.« Malo je zatreptala. Rekla je: »Prekjučer sam razgovarala s doktorom Warrenom i otišla gospodinu Heptonu, našem odvjetniku. Kad je Rod prvi put bio bolestan na kraju rata, on je dobio punomoć, ako mama i ja ikada budemo morale odlučivati o imanju u njegovo ime. Taj dokument i dalje vrijedi, kaže gospodin Hepton. Ja mogu prodati. A samo ću napraviti ono što bi napravio i Rod da je zdrav. I mislim da će zbilja početi ozdravljati čim kuća ode... A kad mu zbilja bude bolje - ma gdje ja bila, poslat ću po njega i uvijek može doći i biti sa mnom.« Govorila je odmjereno, razumno i bilo mi je jasno da to što govori i misli, do zadnje riječi. Meni je nekakva panika stisnula grlo pa sam počeo kašljati. Kašalj je rastao u meni kao grč, iznenadan, žestok, suh. Morao sam se odmaknuti od nje i nasloniti se na okvir francuskog prozora, a drhtao sam i zamalo se ispovraćao po kamenim stubama vani, zaraslima u puzavicu.

Dotaknula me rukom. Kad je kašalj popustio, rekoh: »Ne diraj me. Dobro sam.« Otro sam usta. »I ja sam prekjučer razgovarao s Heptonom. Naišao sam na njega u Leamingtonu. Imali smo divan razgovorčić.« Znala je što mislim i prvi put je bila postiđena. »Oprosti.« »Stalno to govoriš.« »Trebala sam ti prije reći. Nisam smjela pustiti da stvari odu tako daleko. Htjela sam... biti sigurna. Bila sam poprilična kukavica, to znaš.« »A ja sam bio prilična budala, je li?« »Molim te, ne govori to. Bio si tako strašno čestit i ljubazan.« »O, kako će se samo sada sa mnom izrugivati u Lidcoteu! Tako mi i treba kad sam tražio izvan svoje klase.« »Nemoj, molim te.« »Pa zar ljudi neće tako govoriti?« »Pristojni ljudi neće.« »Neće«, rekao sam i uspravio se. »U pravu si. Reći će ovo. Reći će: 'Jadna, ružna gospođica Caroline Ayres! Zar ne shvaća da čak ni u Kanadi nikad neće naći muškarca koji će je htjeti?« Rekao sam joj to svjesno, izravno u lice. A onda sam otišao na drugu stranu sobe i izvadio haljinu. »Zadrži to«, rekao sam joj. Zgužvao sam haljinu i bacio je na nju. »Bog zna hoće li ti trebati. Zadrži i ovo.« Bacio sam i cvjetove. Pali su joj pred noge.

A onda sam opazio kutijicu od šagrena koju sam bio bez razmišljanja odložio kad je tek počela govoriti. Otvorio sam je i izvadio iz nje težak zlatni prsten: i njega sam bacio na nju. Stid me reći, bacio sam ga snažno i htio sam je pogoditi. Izmaknula se i prsten je proletio kroz

otvoren prozor. Pomislio sam da je izletio ravno, ali je vjerojatno na putu skliznuo preko staklenih vrata. Začuo se zvuk kao da je opalio pištolj, zapanjujuće glasan u tišini na Hundredsu i jedno je staro okno napuklo kao samo od sebe.

Taj su me prizor i zvuk uplašili. Pogledao sam Carolineino lice i vidio da se uplašila i ona.

Rekao sam joj: »Joj, Caroline, oprosti mi« i zakoračio sam prema njoj pruženih ruku. Ali hitro je ustuknula, gotovo utekla i kad sam je vidio da tako uzmiče preda mnom, okrenuo sam se i izišao u hodnik — gdje sam se zamalo sudario s Betty. Išla je k nama s pladnjem s čajem u rukama dolazila je s radošću u očima jer se nadala da će, kako sam joj obećao, vidjeti novu vjenčanu haljinu gospođice Caroline. teško mogu opisati stanje svojih osjećaja u idućih nekoliko sati. Čak je i put natrag u Lidcote na neki način predstavljalo muku, a vožnja autom kao da mi je išibala misli. A kako nesreća nikad ne ide sama, na ulasku u selo vidio sam Helen Desmond: veselo je podigla ruku i bilo mi je nemoguće ne stati i ne razmijeniti s njom nekoliko riječi. Imala me nešto pitati u vezi s vjenčanjem. Nisam joj imao snage reći što se upravo dogodilo između Caroline i mene pa sam je samo slušao, kimao glavom i pretvarao se da razmišljam o tome i da ću o svemu razgovarati s Caroline i svakako je obavijestiti o svemu. Što je mislila o mom ponašanju, sam Bog zna. Osjećao sam da mi je lice zategnuto kao da imam masku, a glas mi je zvučao kao da me tko guši. Napokon sam uspio nekako otići od nje tako što sam joj rekao da moram obaviti jedan hitan poziv, a kad sam stigao kući, ustanovio sam da me doista čekala poruka da smjesta pođem zbog jednog teškog slučaja u kući koja je bila nekoliko kilometara daleko. Ali pomisao na to da ću ponovno morati u auto nije mi se sviđala. Više nisam sebi vjerovao da neću skliznuti s ceste. Premišljao sam se koju minutu, a onda napisao poruku Davidu Grahamu i rekao mu da me strahovito zabolio želudac pa ga molim da preuzme slučaj, a s njim i moje ostale večernje pacijente, ako ikako može. Svojoj sam kućanici ispričao istu priču, a čim je odnijela poruku Grahamu i vratila se s Grahamovim odgovorom punim razumijevanja, dao sam joj slobodan dan. Otišla je, a ja sam odmah pribio natpis na vrata svoje ordinacije, zakračunao bravu i navukao zavjese. Izvadio sam bocu smeđeg šerija što sam je čuvao u svom radnom stolu i u polumraku dispanzera, oko kojeg su s druge strane prozora hitali prolaznici, stao ispijati čašu za čašom.

To je bilo jedino što sam mogao. Glava mi je bila trijezna, no mislio sam da će prsnuti. I sam gubitak Caroline teško sam mogao podnijeti, a to što sam je izgubio značilo je i da sam izgubio mnogo više. Sve što sam planirao i čemu sam se nadao s njom, vidio sam — vidio sam — istopilo mi se! Osjećao sam se kao netko žedan tko trči za prividom vode u pustinji, a kad pruži ruku u tu utvaru, vidi da se pretvorila u prah. Razmišljao sam o ljudima kojima sada sve moram reći: Seeley, Graham, Desmondovi, Rossiterovi — svima. Pred sobom sam vidio njihova sućutna i sažaljiva lica i gledao kako se sućut i sažaljenje iza mojih leđa pretvaraju u skandal i tuđe zadovoljstvo... Nisam to mogao podnijeti. Ustao sam, ushodao se po prostoriji - baš kao što sam često viđao da rade veoma bolesni pacijenti koji nastoje hodom odagnati bol. Pio sam u hodu, odbacio čašu i potezao ravno iz boce, a šeri mi je curio niz bradu. Kad sam dokrajčio bocu, otišao sam na kat i počeo preturati po ormarima u gostinjskoj sobi u potrazi za drugom.

Našao sam pljosku rakije i neke prašnjave ostatke džina od trnjine, potom i bačvicu predratnog poljskog špirita što sam ga svojedobno dobio na nekoj dobrotvornoj lutriji, a koji nikada nisam imao hrabrosti niti kušati. Ulio sam ih sve zajedno i napravio opaku mješavinu pa je ispio, a onda se zakašljao i polio oko sebe. Bolje bi mi bilo da sam uzeo nešto za smirenje — valjda sam želio prljavštinu pijanstva. Sjećam se da sam u košulji ležao na krevetu, a pio sam i dalje dok nisam zaspao ili se onesvijestio. Sjećam se da sam nekoliko sati poslije hodao u mraku i da mi je bilo strašno zlo. Onda sam opet zaspao, a kad sam se ponovno probudio, sav sam se tresao - noć je bila hladna. Uvukao sam se pod pokrivače, bolestan i postiđen. Pa sam opet zaspao. Kroz

prozor sam promatrao kako se dani, a misli su mi kao ledena voda postale brutalno bistre. Rekoh sebi: Naravno da si je izgubio. Kako si uopće mogao misliti da si je ikad imao? Pogledaj se! Pogledaj u kakvu si stanju! Ne zaslužuješ je.

Ali upotrijebio sam jedan od trikova samozaštite, pa sam ustao, oprao se, tromo skuhao vrč kave i od toga mi se raspoloženje polako počelo dizati. Dan je bio lijep i blag, proljetni, baš kao i prethodni i izgledalo je nemoguće da su se od jedne zore do druge stvari promijenile tako razorno. U glavi mi se neprekidno vrtio prizor s Caroline i sada, kad je prvi žalac njezinih riječi i ponašanja otupio, počeo sam se sebi čuditi kako sam je uopće mogao uzimati za ozbiljno.

Podsjetio sam sebe da je bila iscrpljena, potištena, da je i dalje u šoku nakon majčine smrti i svih mračnih dogodovština koje su do nje dovele. Tjednima se ponašala promjenjivo i podlijegala jednoj čudnovatoj zamisli za drugom, a ja sam je svaki put nekako uspijevao privesti razumnu ponašanju. Ovo je zasigurno bio posljednji udar divljaštva, kulminacija tolike tjeskobe i napora.

Svakako da bih je ponovno mogao privesti razumu. Počeo sam bivati siguran u to da bih mogao.

Počeo sam misliti čak da ona za tim žudi. Možda je ispitivala moje reakcije, željela od mene nešto što joj do sada nisam pružio.

Ta me misao održala i gotovo sasvim odnijela glavobolju. Stigla je i moja kućanica i bilo joj je drago vidjeti da sam se oporavio — rekla mi je da se bila brinula za mene cijelu noć. Počeli su mi jutarnji pregledi, a ja sam se pojačano brinuo za svoje pacijente sa željom da poravnam svoj nečastan nedolazak na posao prethodnog dana. Nazvao sam Davida Grahama kako bih mu rekao da mi je napad mučnine prošao. Laknulo mu je i proslijedio mi je popis slučajeva, pa sam cijelo jutro revnosno nazivao razne brojeve.

A onda sam otišao natrag na Hundreds. Ponovno sam ušao na vrtna vrata, pa otišao ravno u mali salon. Kuća je izgledala točno kao i za mog posljednjeg posjeta, a i za svakog prethodnog, pa sam sa svakim korakom bivao sve samopouzdaniji. Kad sam ugledao Caroline kako za pisaćim stolom pregledava gomilu papira, pomislio sam da će ustati i pozdraviti s nekim osmijehom, kao ovčica. Čak sam napravio nekoliko koraka prema njoj i počeo dizati ruke. A onda sam joj vidio lice koje joj je nepogrešivo govorilo o užasu. Zavrnula je poklopac nalivpera i polako ustala.

Ruke su mi pale. Rekoh: »Caroline, kakve su sve ovo gluposti? Imao sam užasnu noć.

Tako sam se brinuo za tebe.« Namrštila se kao da joj je neugodno i kao da se ispričava. »Ne moraš se ti više brinuti za mene. I više ne smiješ dolaziti amo.« »Da ne dolazim amo? Jesi li ti luda? Kako da ne dolazim amo kad znam da si u takvu stanju da...« »Ali ja nisam ni u kakvu 'stanju'.« »Pa prošlo je samo mjesec dana otkako ti je mama umrla! Ti tuguješ. U šoku si. Stvari koje govoriš i koje radiš, odluke koje donosiš o Hundredsu, o Rodu — kajat ćeš se zbog njih.

Viđao sam ja već takve stvari. Draga...« »Molim te, nemoj mi više govoriti 'draga'«, rekla je.

Rekla je to napola molećivo, a napola s odbojnošću, kao da izgovara neku psovku.

Napravio sam još nekoliko koraka prema njoj, ali sam opet morao stati. Nakon stanke promijenio sam ton i postao ozbiljniji. »Caroline, slušaj me. Razumijem da imaš sumnje. Ti i ja nismo uspaljena mladež. Brak je za nas velik korak. Ja sam se prošli tjedan uspaničio, baš kao i ti sada. Graham me morao smirivati viskijem. Mislim da bi se i ti samo trebala smiriti...« Otresla je glavom. »Mjesecima nisam bila mirna kao što sam sada. Od trenutka kad sam se pristala udati za tebe znala sam da to nije dobro i sinoć mi je prvi put otada bilo lakše. Žao mi

je što nisam bila iskrenija prema tebi - a i sebi - od samog početka.« Ton joj sada nije više bio odbojan nego jednostavno hladan, distanciran i suzdržan. Na sebi je imala rukom pletenu odjeću, iskrzan džemper, zakrpljenu suknju, kosu je svezala unatrag nekom crnom vrpcom, ali izgledala je čudnovato lijepo i pribrano s dozom svjesnosti kakvu u nje nisam vidio već mjesecima. Sva ona jutarnja radost što sam je imao počela se kruniti. A odmah ispod toga osjetio sam strah i poniženje noći. Prvi sam put pogledao oko sebe kako treba i soba mi je bila nekako suptilnija i manje poznata, a u peći je bila gomila pepela, kao da je bila spaljivala papire. Vidio sam napuklo okno i postiđeno se sjetio nekih stvari što sam ih izgovorio prethodnoga dana. Onda sam primijetio da je na jednom niskom stolu napravila urednu hrpu od kutija što sam joj ih ja donio: kutija s haljinom, kutija s cvjetovima i šagrenska kutijica.

Vidjela je kako ih gledam pa je otišla do njih i podigla ih. »Moraš ovo uzeti natrag«, rekla je tiho.

Rekoh joj: »To je besmisleno. Kog ću ja vraga s njima?« »Možeš ih vratiti gdje si ih kupio.« »Baš bih ispao krasan idiot. Ne, Caroline, hoću da ih zadržiš. Nosit ćeš ih na našem vjenčanju.« Nije na to odgovorila i držala ih je preda mnom dok nije postalo jasno da ih jednostavno ne želim uzeti. Spustila je dvije kartonske kutije, ali je kutijicu od šagrena zadržala u ruci.

Tvrdo je rekla: »Ovo zbilja moraš uzeti. Ako ne uzmeš sada, onda ću ti poslati poštom.

Prsten sam pronašla na terasi. Lijep je. Nadam se... nadam se da ćeš ga jednoga dana dati nekom drugom.« Pokazao sam tek gađenje. »Napravljen je po tvojoj mjeri. Zar ne shvaćaš? Nekog drugog neće biti!« Pružila mi ga je. »Uzmi ga. Molim te.« Nerado sam joj iz ruke uzeo kutijicu. Ali kad sam je spustio u džep, rekoh s pokušajem da zvuči čilo: »Samo ga za sada primam natrag. Ovo je privremena stvar. Čuvat ću ga do trenutka kad ti ga budem stavljao na prst. Ne zaboravi to.« Pogledala me s nelagodom, ali je svejedno rekla mirno: »Molim te, nemoj. Znam da je ovo teško, ali nemoj dodatno otežavati. Nemoj misliti da sam bolesna, niti da se bojim, niti da sam luda. Nemoj misliti da radim... ne znam, neku od onih gluposti kakve žene ponekad rade...« Namrštila je lice. »Nadam se da me poznaješ dovoljno da znaš da nikad ne bih napravila takvu stvar.« Nisam joj odgovorio. Ponovno me počela hvatati panika: panika i frustracija od puke pomisli da sam je želio, a da je nisam mogao imati. Došla mi je blizu da mi da prsten. Dijelio nas je samo metar jasnog hladnog zraka. Osjećao sam da mi kroz njega nešto vuče tijelo prema njoj.

Vuklo me tako očito i tako silovito da nisam vjerovao da ta sila ne djeluje na nju. Kad sam joj se približio, odstupila je. Opet je rekla, s isprikom: »Molim te, nemoj.« Ponovno sam posegnuo za njom, a ona se odmaknula još brže. To me podsjetilo na to kako je gotovo prestravljena pobjegla od mene za mog posljednjeg posjeta. Ali ovaj put nije izgledalo da se boji, a kad je progovorila, iz njezina je glasa nestao i onaj mali prizvuk isprike. Zvučala je kako je zvučala prvih dana kad sam je upoznao i kad sam mislio da je čvrsta.

Rekla je: »Ako imalo mariš za mene, više nikad nećeš pokušati ponovno. Ja o tebi mislim s velikom nježnošću i bilo bi mi žao da se to promijeni.« Vratio sam se u Lidcote u stanju potpunog sloma, kao i prethodnog dana. Ali ovaj sam se put nosio s tim cijelo poslijepodne i tek kad sam završio s večernjim pacijentima i kad je preda mnom ostala noć, živci su mi počeli popuštati. Opet sam se onako ushodao jer nisam bio u stanju sjediti, nisam bio u stanju raditi zbunjen i uznemiren mišlju da sam u jednom trenutku - pri

izgovaranju pregršt riječi - izgubio pravo na Caroline, na Hali i na našu svijetlu budućnost. To za mene nije imalo smisla. Naprosto nisam mogao dopustiti da se to dogodi. Natukao sam šešir i otišao natrag u auto, pa se opet zaputio prema Hundredsu. Želio sam uhvatiti Caroline i protresti je, dobro je protresti dok ne shvati.

A onda mi je na um palo nešto što mi se učinilo kao bolja zamisao. Na križanju za Hundreds okrenuo sam prema sjeveru, prema cesti za Leamington i odvezao se do kuće Harolda Heptona, odvjetnika Ayresovih.

Izgubio sam pojam o vremenu. Kad me Heptonova sluškinja uvela unutra, začuo sam glasove i zveckanje pribora za jelo. Na satu u predvorju vidio sam da je već pola devet i s užasom shvatio da je obitelj sjela za večeru u blagovaonici. Sam me je Hepton izišao pozdraviti, a u ruci je još držao ubruščić i otirao umak s usana.

Rekoh: »Oprostite što vas ometam. Vratit ću se kojom drugom zgodom.« Ali on je odložio ubrus i rekao dobrohotno: »Glupost! Već smo skoro gotovi, a meni će odgovarati mali predah prije pudinga. A i dobro mi dođe da vidim muško lice. U ovoj sam kući okružen ženama... Dođite amo gdje je tiše, molim.« Odveo me u svoju radnu sobu iz koje se pružao pogled na vrt obasjan mjesečinom i stražnji dio kuće. Bila je to lijepa kuća. On i žena mu imali su novac iza sebe i uspjeli su ga držati pod nadzorom. Oboje su bili važni u tamošnjem društvu lovaca na lisice i po zidovima su im visjeli razni primjerci lovačkih memorabilija, jahačke opreme, trofeja i fotografija s lovačkih skupova.

Zatvorio je vrata i pružio mi cigaretu, a i sam je uzeo jednu. Sjeo je na rub svog radnog stola, a ja sam sav napet sjeo na naslonjač.

Rekoh: »Ne bih vrdao. Usudio bih se reći da znate zašto sam tu.« Pripaljivao je cigaretu pa je izveo neobavezan pokret.

Rekao sam: »U vezi s Caroline i Hundredsom.« Zatvorio je upaljač. »Vi, naravno, znate da ja nisam ovlašten razgovarati o financijskim poslovima te obitelji.« »Vi shvaćate«, rekoh, »da sam ja bio nesuđeni član te obitelji.« »Da, čuo sam.« »Caroline je opozvala vjenčanje.« »Žao mi je.« »Ali znate i to. Znali ste i prije nego što sam ja saznao, kako stvari stoje. Vi, vjerujem, znate i što ona planira s kućom i imanjem. Kaže mi da je Roderick dao neku punomoć. Je li to istina?« Otresao je glavom. »Ne mogu razgovarati o tome, Faraday.« Rekoh: »Ne smijete joj dopustiti da nastavi s time! Roderick je bolestan, ali nije toliko bolestan da dopusti da mu netko mazne imanje pred nosom tek tako! Nije etično!« Rekao je: »Naravno, ja ne bih nastavljao s takvim slučajem a da ne vidim potpuno medicinsko izvješće.« »Za Boga miloga« viknuo sam, »ja sam liječnik. Ja sam Carolinein liječnik, to znate!« »Spustite glas, molim, stari moj!« rekao je resko. »Vi ste sami, možda ćete se sjetiti, potpisali papir koji je Rodericka dao na skrb doktoru Warrenu. Dakako da sam to vidio. Warren je zadovoljan što jadni momak nije u stanju upravljati svojim poslovima niti će vjerojatno uopće biti bar neko vrijeme. Samo vam govorim što bi vam rekao sam Warren da je ovdje.« »Dobro, onda bih možda morao razgovarati s Warrenom.« »Razgovarajte s njim u svakom slučaju. Ali ja ne dobivam instrukcije od njega. Ja dobivam instrukcije od Caroline.«

Njegova me tupost razbjesnila. Rekoh mu: »Morate imati neko mišljenje o tome. Osobno mišljenje. Morate vidjeti da je to potpuna glupost.« Proučavao je vrh svoje cigarete. »Nisam baš siguran da moram. Svakako, velika je šteta za naš okrug što ćemo izgubiti još jednu staru porodicu. Ali kuća se raspada. Cijelo imanje zahtijeva pošteno upravljanje. Kako bi ga ona uopće mogla održavati? A to mjesto za nju sada ne znači ništa osim mnoštva nesretnih uspomena. Bez roditelja, bez brata, bez muža...« »Ja sam joj trebao biti muž.« »To zbilja ne mogu komentirati... Oprostite. Zapravo, ne vidim što mogu učiniti za vas.« Rekoh: »Možete zaustaviti tu stvar, spriječiti da ide dalje dok Caroline ne počne uviđati smisao! Govorili ste o bolesti njezina brata, ali zar vam nije jasno da je i Caroline daleko od toga da je dobro.« »Mislite? Kad sam je posljednji put vidio izgledala je doista vrlo dobro.« »Ne govorim vam o fizičkoj bolesti. Mislim na njezine živce, na njezino mentalno stanje.

Mislim na sve što je prošla u proteklih nekoliko mjeseci. Taj napon utječe na njezine prosudbe.« Izgledao je kao da se zbunio, ali ga je i pomalo zabavljalo. »Moj dragi Faraday«, rekao je, »kad god neki momak dobije nogu, traži potvrdu za svoju djevojku...« Raširio je ruke i nije završio. Na njegovu sam licu vidio kakvu budalu pravim od sebe i samo na trenutak shvatio sam zbilju svog stanja i njegovu potpunu beznadnost. Ali znanje je odveć teško. Odstupio sam od njega. Gorko sam rekao sebi da gubim vrijeme s njim, da mu se nikad nisam sviđao i da nisam dio njegova »društva«. Ustao sam i odmaknuo se od njega. Našao sam pepeljaru — nešto od kositra s motivom lova na lisice — i u nju ubacio cigaretu.

Rekoh: »Moram vas pustiti da se vratite svojoj obitelji. Oprostite što sam vam smetao.« Ustao je i on. »A, ništa. Bilo bi mi drago da sam vam nekako mogao smiriti misli.« Sada smo obojica govorili laskavo. Išao sam za njim do predvorja, pružio mu ruku i zahvalio što mi je posvetio vrijeme. Na otvorenim je vratima pogledao sjajno večernje nebo i tu smo razmijenili nekoliko općih stvari o tome kako se dan produljuje. Na povratku prema autu bacio sam brz pogled na prozor njegove blagovaonice i vidio ga kako se vraća za stol objašnjavao je ženi i kćerima moj posjet — stresao je glavom, otresao me, i sada sjeda za svoju večeru.

Proveo sam i drugu ružnu noć, a za njom je došao još jedan strašan dan, i tjedan se mučno vukao naprijed dok nisam počeo osjećati kako se gotovo gušim od vlastite boli. Još se nisam nikome povjerio, naprotiv, neprekidno sam se pretvarao da sam veseo jer je već većina mojih pacijenata čula za nadolazeće vjenčanje, pa su mi htjeli čestitati i popričati o svim detaljima. Ali u subotu navečer više nisam mogao izdržati. Otišao sam k Davidu i Anne Graham i povjerio im cijelu priču dok sam, držeći se za glavu, sjedio na sofi u njihovu sretnom malom domu.

Bili su vrlo ljubazni prema meni. Graham je iznenada rekao: »Pa to je ludo! Caroline nije sasvim pri sebi. Joj, to su samo te predvjenčane promjene raspoloženja. Anne je bila točno takva.

Ni sam ne znam broja koliko mi je puta vraćala vjenčani prsten. Već smo ga počeli zvati 'bumerang'. Sjećaš se, draga?« Anne se nasmiješila, ali se očito zabrinula. Dok sam im pričao o svemu što se bilo dogodilo, ponovio sam i neke Carolineine riječi, a one su vidljivo ostavile veći dojam na nju nego na njezina muža.

Rekla je polako: »Sigurna sam da si u pravu. Caroline me se nikad nije dojmila kao prevrtljiva osoba. A opet, stvari su u posljednje vrijeme bile za nju očajne, a sad je eno ondje bez majke... Zbilja mi je žao što se nisam malo više potrudila da se s njom sprijateljim. Ali, naprosto izgleda kao da nekako i ne želi prijatelje. Šteta što nisam bila malo upornija.«

»Pa je li sada prekasno?« pitao je Graham. »Zašto ne odeš i malo porazgovaraš s njom, sutra, zbog Faradaya?« Pogledala me. »Biste li htjeli?« Rekla je to, mislio sam, bez nekog oduševljenja. Ali ja sam već bio očajan.

Rekoh: »Jao, Anne. Bio bih zahvalan. Hoćete li zbilja to učiniti? Ja sam na rubu živaca.« Stavila je ruku na moju i rekla da će joj biti drago da pomogne. Graham je rekao: »Eto, Faraday. Moja bi žena mogla obrlatiti i Staljina. To će srediti stvar, vidjet ćete.« Govorio je tako utješno da sam pomislio kako sam lud što sam napravio takvu zbrku i prvi put otkako je stvar počela spavao sam dobro i probudio se u nedjelju ujutro s osjećajem manjeg opterećenja. Poslije sam odvezao Anne na Hundreds. Sam nisam ulazio u kuću, ali sam nervozno gledao iz auta kako se penje prednjim stubama i zvoni na vrata. Otvorila ih je Betty i pustila je unutra bez riječi. Kad je ušla, nekako sam očekivao da će se vratiti gotovo istog časa, ali je sve u svemu unutra bila dvadeset minuta - sasvim dovoljno da ja proživim sve faze muke i počnem se osjećati gotovo optimistično.

Ali kad se vratila - van ju je ispratila Caroline na čijem licu nije bilo osmijeha i tek je bacila neodređen pogled prema mom automobilu pa se povukla natrag u rumenkastu tamu predvorja i zatvorila vrata - srce mi je stalo.

Anne je ušla u auto i isprva nije ništa govorila. Onda je zatresla glavom. »Žao mi je. Caroline je izgleda potpuno odlučila. Očito je da se grozno osjeća zbog cijele stvari. Misli da vas je besramno povukla za nos.

Ali, sasvim je odlučna.« Rekoh: »Jeste li sigurni?« Pogledao sam prema zatvorenim ulaznim vratima. »Ne mislite da se možda naljutila što ste došli, pa da je zbog toga govorila malo grublje?« »Ne mislim to. Bila je savršeno ljubazna, bilo joj je, zapravo, drago što me vidi. Brine se za vas.« »Zbilja?« »Da. Bilo joj je drago što ste se povjerili Davidu i meni.« To mi je rekla kao da će mi to donijeti nekakvu utjehu. Ali pomisao na to da je Caroline drago što sam podijelio novosti o tome da je među nama gotovo - da joj je bilo drago što je odgovornost za mene prešla na moje prijatelje - uplašila me toliko da mi je bilo slabo.

To mi se sigurno vidjelo na licu. Anne je rekla: »Voljela bih da su stvari drukčije. Iskreno.

Rekla sam sve najbolje o vama. Zapravo je Caroline govorila o vama veoma toplo. Očito je da ste joj dragi, itekako. Ali je govorila i o, ovaj, nedostatku osjećaja prema vama. Mislim da žena ne može pogriješiti u takvim stvarima... A onda i svi ti drugi postupci: odlazak iz te kuće, davanje Hundredsa na prodaju. Ona to jasno hoće. Već je počela pakirati stvari, jeste li to znali?« Rekoh: »Molim?« »Izgleda da je u tome već danima. Rekla je da je posrednik već bio kod nje i dao joj ponudu za sadržaj cijele kuće. Sve te divne stvari! Kakva šteta!« Sjedio sam napet i nekoliko trenutaka šutio. A onda: »Ne mogu to izdržati«, rekoh.

Uhvatio sam bravu i izišao iz auta.

Mislim da je Anne vikala za mnom. Nisam se osvrtao. Obuzet bijesom kročio sam preko šljunka, trkom se popeo po stubama pa ramenom otvorio vrata i zatekao Caroline odmah iza njih, a kraj nje je stajala Betty i upravo su po mramornom podu slagale kutije od čaja. Druge su kutije i gajbe bile razbacane po stubama. Predvorje je izgledalo ispražnjeno, zidovi goli i puni mrlja, nije bilo ukrasa, stolovi i vitrine stajali su uokolo pod čudnim kutovima, kao slonovi u staklenom dućanu.

Caroline je na sebi imala stare hlače. Kosu je umotala pod turban. Zasukala je rukave, a

ruke su joj bile prljave. A opet, čak i onako bijesan, osjetio sam da očajno, dijabolično, moja krv, moji živci, sve moje stremi prema njoj.

Ali, njezino je lice bio hladno. Rekla je: »Nemam ti što reći. Sve sam rekla Anne.« Rekao sam joj: »Caroline, ne mogu odustati od tebe.« Zamalo da je okrenula očima. »Moraš. Nema se tu više što.« »Caroline, molim te.« Nije mi odgovorila. Pogledao sam Betty koja je postiđeno stajala kraj nas. »Betty«, rekoh, »hoćeš li nas, molim te, ostaviti minutu-dvije?« Betty je krenula, ali joj je Caroline rekla: »Ne, ne moraš ići. Doktor Faraday i ja nemamo što reći jedno drugom a da ti ne možeš čuti. Nastavi pakirati tu kutiju.« Djevojka je na trenutak izgledala kao da se pocijepala, a onda je pognula glavu i napola se okrenula od nas. Stajao sam u tišini, sav frustriran, a onda sam spustio glas: »Caroline«, rekoh, »preklinjem te. Molim te, razmisli još jednom. Nije me briga ako nemaš... dovoljno osjećaja prema meni. Nešto osjećaš, znam da osjećaš. Nemoj se pretvarati da nema ničega. Onda, na plesu... ili kad smo stajali vani, na terasi...« Rekla je umorno: »Pogriješila sam.« »Nisi.« »Jesam. Sve je to bilo greška od početka do kraja. Pogriješila sam, oprosti.« »Ne mogu te pustiti da odeš.« »Bože! Zar želiš da te zamrzim? Molim te, nemoj više tako dolaziti amo. Gotovo je. Sve.« Pograbio sam je za zglob jer me opet iznenada spopao bijes. »Kako možeš tako govoriti? Kako možeš raditi to što radiš? Za ime Boga, pogledaj se!

Uništavaš ovu kuću. Ostavljaš Hundreds! Kako možeš? Kako se usuđuješ? Zar mi nisi jednom rekla da je život ovdje nešto kao cjenjkanje? Da moraš držati svoju stranu. Činiš li sada to?« Izvukla je zglob iz mog stiska. Rekla je: »To me cjenjkanje ubijalo. Znaš da jest. Što nisam otišla prije godinu dana i povela sa sobom mamu i brata?« Počela se odmicati od mene da može nastaviti sa svojim poslom. Gledao sam je kako se udaljava i rekao bezizražajno: »Jesi li sigurna u to?« Ponovno me se dojmio prizvuk spremnosti i odlučnosti. Okrenula mi je leđa. Namrštio sam se i rekao joj: »Što si imala prije godinu dana? Kuću za koju si sve vrijeme tvrdila da je iscrpljena. Majku u godinama i bolesnog brata. Što ti je bila budućnost? A pogledaj sada!

Slobodna si, Caroline. Imat ćeš novac, pretpostavljam, kad se Hundreds proda. Meni se čini da si to izvela uistinu veoma lijepo!« Zabuljila se u mene na tren, a onda joj je krv jurnula u obraze. Shvatio sam kakvu sam strašnu stvar natuknuo i u meni se sve uzburkalo. »Caroline, oprosti.« »Van!« povikala je. »Molim te...« »Van! Van iz moje kuće!« Nisam gledao Betty, ali sam svejedno nekako vidio izraz na njezinu licu. Bila je zbunjena i zapanjena i bilo joj je žao. Okrenuo sam se, oteturao prema vratima i naslijepo se spustio stubama pa pošao preko šljunka do auta. Anne mi je vidjela lice i rekla blago: »Nije dobro?

Jako, jako mi je žao.« Šutke smo se odvezli u Lidcote. Bio sam konačno poražen - poražen ne toliko spoznajom da sam izgubio Caroline, koliko mišlju da sam imao izgleda da je ponovno zadobijem, a sada sam tu prigodu izgubio. Kad sam se sjetio što sam joj rekao, što je to povlačilo za sobom, postidio sam se. Ali znao sam u srcu da će stid proći, ali će narasti jad i da ću tada ponovno htjeti

otići na Hundreds i na kraju reći nešto još gore. Stoga, da cijelu stvar dotjeram potpuno onkraj mogućeg oporavka, pošto sam odvezao Anne do kuće, otiđoh ravno Desmondovima da im kažem da smo se Caroline i ja razišli i da je vjenčanje opozvano.

Prvi sam put rekao te riječi, a izlazile su mi lakše nego što sam očekivao. Bili i Helen su se zaprepastili, puni suosjećajnosti. Dali su mi čašu vina i cigaretu. Pitali su me tko još zna za tu novost. Rekao sam im da su višemanje prvi, ali da je, što se mene tiče, mogu prenijeti komu god žele. Što prije drugi saznaju, to bolje. »Zar zbilja nema nikakve nade?« pitala me Helen dok me pratila van.

Rekoh joj: »nikakve, nažalost« i snuždeno se osmjehnuh misleći da tako uspijevam namrijeti da sam se sam pomirio s tim, da odajem dojam da smo Caroline i ja zajednički došli do te odluke.

Lidcote ima tri krčme. Otišao sam od Desmondovih upravo u vrijeme kad su se otvarale i svratio u svaku na piće. Na koncu sam kupio bocu džina - jedini alkohol koji su imali - da je ponesem sa sobom. I opet sam tako stajao u svom dispanzeru i pio pun jada. Taj put, pak, koliko god da sam popio, ostajao sam uporno trijezan i čudnovato bistre glave prizvao sam pred sebe Carolinein lik. Kao da mi je mahnitanje posljednjih dana istrošilo kapacitet za divlje osjećaje.

Izišao sam iz dispanzera i otišao na kat i moj mi je dom, koji je u posljednje vrijeme počeo nalikovati na loše kulise, sada sa svakim korakom izgledao kao da se stvrdnjuje, da se ukrućuje u svim onim jezivim bojama i crtama. Ali čak me ni to nije pokunjilo. I kao da sam htio dodati još ulja na vatru svog jada, otišao sam u svoju spavaću sobu u potkrovlju i odatle izvadio sve što sam uspio pronaći a što sam ikad dobio na Hundredsu ili što me povezivalo s tom kućom. Bilo je tu odličje što sam ga dobio za Dan Imperija, naravno i fotografija što mi ju je dala gospođa Ayres kad sam prvi put bio kod njih, na kojoj možda jest, a možda i nije i lik moje majke. Bio je tu i pisak od slonovače što sam ga otrgnuo s tube još onda u ožujku: tog sam ga dana strpao u džep na prsluku i nehotice ga odnio kući. Otada sam ga držao u ladici s dugmadi za ovratnike i manžete, ali sada sam ga iščeprkao i položio na stolić kraj kreveta uz fotografiju i odličje. Pridodao sam ključeve od parka i same kuće, a do njih kutiju od šagrena u kojoj je bio prsten za Caroline.

Odličje, fotografija, pisak, par ključeva, nenošen prsten. Oni su predstavljali moj plijen s Hundredsa, nastranu zbirčicu. Tjedan prije pričali bi priču u kojoj bih ja bio junak. Sada su samo bili skup nesretnih komadića. Gledao sam ih i tražio neko značenje, ali sam doživio poraz.

Ključeve sam vratio na lančić s mojim ključevima: nisam ih mogao odbaciti, još ne. Na spavanje sam otišao rano, a sutradan ujutro započeo sam neveselu zadaću spajanja niti svojih uobičajenih starih poslova -starih poslova, mislim, koje sam imao prije nego što me usisao život na Hundredsu. Poslijepodne sam saznao da je tamošnji agent stavio Hali i zemlju na prodaju.

Mljekaru Makinsu ponuđen je izbor da ode s farme ili da je sam kupi, a on je odabrao da ode nije imao novaca da sam uđe u posao, a iznenadna ga je prodaja dovela u neugodan položaj pa je zbog toga bio veoma ogorčen. Kako je tjedan pretjecao, filtrirale su se i nove informacije: kamioni su neprekidno dolazili i polako praznili Hali. Većina je ljudi pretpostavljala da je to neki Carolinein i moj plan tako da sam imao nekoliko neugodnih dana objašnjavanja da je vjenčanje otkazano i da Caroline odlazi iz našega kraja sama. A onda su se sigurno proširile nove vijesti jer je zapitkivanje naglo prestalo, a neugodnost koja je potom uslijedila bilo je teže podnositi nego išta. Bacio sam se ponovno na posao u bolnici, a u to se vrijeme ondje doista imalo što raditi.

Više nisam odlazio na Hundreds, a već sam se i prije prestao koristiti prečacem. Caroline nisam viđao, ali sam razmišljao o njoj, sanjao je, često potišten. Napokon sam čuo od Helen Desmond da će napustiti zemlju uz što je moguće manje galame, posljednjeg dana u svibnju.

Poslije toga u mom srcu nije više bilo žudnje do jedne, a to je da mi ostatak mjeseca protekne što brže i bezbolnije. Imao sam kalendar na zidu u svojoj ordinaciji i kad smo bili

utanačili datum vjenčanja, skinuo sam ga i uz kvadratić koji je označavao dvadeset sedmi tintom dodao vesele šare. Sada su mi ponos ili tvrdoglavost priječili da skinem taj kalendar. Želio sam vidjeti kako će proći taj dan, a četiri dana poslije Caroline će potpuno nestati iz mog života. Imao sam neki praznovjeran osjećaj da ću onog trenutka kad okrenem stranicu na lipanj biti nov čovjek. U međuvremenu sam gledao kako se onaj tintom išarani kvadratić približava s neugodnom mješavinom čežnje i užasa. Kad je nastupio posljednji tjedan svibnja, bivao sam sve rastreseniji i nisam se bio u stanju jače usredotočiti na posao, i opet sam loše spavao.

Zbog toga je taj dan protekao prilično ravno. U jedan - što je bio sat koji sam odredio za naše vjenčanje - sjedio sam kraj jednog postarijeg pacijenta i usredotočio se na slučaj pred sobom. Kad sam izišao iz pacijentove kuće i čuo kako je otkucalo pola sata, gotovo da sam ostao ravnodušan - pitao sam se koji je to drugi par zauzeo to upražnjeno mjesto u matičnom uredu i to je bilo sve. Pregledao sam još nekoliko pacijenata, a večernja je smjena bila mirna pa sam večer proveo u kući. Ali u pola jedanaest bio sam umoran i već sam mislio na krevet -zapravo, već sam skinuo cipele i u papučama krenuo na kat, kadli začuh žestoko kucanje i zvonjenje na vrata mog dispanzera. Bio je to neki dečko od sedamnaest godina, toliko zadihan da je jedva govorio. Pretrčao je sedam kilometara da dođe po mene i odvede me do muža svoje sestre kome je strašno loše, kako je rekao, zbog bolova u trbuhu. Pokupio sam svoje stvari i odvezao ga sestrinoj kući koja je bila, kako se pokazalo, najgora moguća nastamba - zapuštena straćara na čijem su krovu bile rupe, a prozori zjapili. Nije bilo ni svjetla ni vode. Bili su to beskućnici iz Oxfordshirea, ljudi koji su išli na sjever u potrazi za poslom. Muž je bolovao na mahove već danima, kako mi rekoše, uz povraćanje, groznicu i bolove u trbuhu. Davali su mu ricinusovo ulje, ali u posljednjih nekoliko sati tako mu se pogoršalo da su se pobojali za njega.

Na koncu su došli k meni jer su se sjetili da su vidjeli moje ime u novinama.

Jadnik je ležao u prostoriji uz svjetlo svijeće na nekakvu krevetcu, potpuno odjeven, a pokrili su ga starim vojničkim šinjelom. Temperatura mu je bila visoka, dok mu je abdomen otekao i očito ga bolio jer kad sam ga počeo pregledavati, kriknuo je i opsovao, pa povukao koljena i nejako me htio ritnuti. Bio je to najškolskiji slučaj akutnog apendicitisa koji sam ikada vidio i znao sam da ga smjesta moram odvesti u bolnicu jer postoji rizik da mu slijepo crijevo prsne. Obitelj se užasnula od pomisli na troškove koji će nastati kad ga podvrgnu operaciji. »Zar ne možete ništa s njim napraviti ovdje?« neprekidno me pitala njegova žena i povlačila me za rukav. Ona i njezina majka poznavale su neku djevojčicu kojoj je bolove u trbuhu odnijela bočica tableta pa su htjele da i ja tako napravim za njega. I sam se čovjek uhvatio za tu pomisao: da ja samo »isperem otrov iz njega« i bit će mu dobro. On želi samo to i ništa više. Nije im bio dao ni da idu po mene, rekao je, kamoli da ga otpremim gomili jebenih doktora da ga režu i razvlače.

Onda ga je spopao strahovit napad povraćanja pa više nije mogao govoriti. Sada se obitelj uplašila još jače. Na jedvite sam im jade uspio objasniti ozbiljnost situacije, pa je tada nastupilo pitanje kako da ga bez odgode otpremim u bolnicu. Idealno bi bilo da ga odveze Hitna pomoć. Ali ta je njihova straćara bila osamljena, a najbliži je telefon bio u pošti, udaljenoj tri kilometra. Nisam vidio drugog načina nego da ga odvezem sam, tako da smo ga njegov zet i ja iznijeli van na onom krevetu i pažljivo ga polegli na stražnje sjedalo u mom autu. Žena se stisnula kraj njega, onaj se momak smjestio na prednje sjedalo, a ostala su djeca ostavljena na brigu starijoj majci. Otputili smo se na podosta zastrašujuće putovanje od desetak kilometara po puteljcima i seoskim cestama, pa je čovjek stenjao i kričao sa svakim nagibom auta i tu i tamo povraćao u neku zdjelu. Žena je toliko plakala da od nje više-manje nije bilo nikakve koristi, a dečko je bio izvan sebe od straha. Na ruku nam je išla samo mjesečina, jer mjesec je bio pun i svijetao kao svjetiljka. Kad smo izbili na cestu za Leamington, mogao sam ubrzati. U pola jedan dovezli smo se do vrata bolnice i dvadeset minuta poslije čovjek je odvezen u

operacijsku dvoranu — a tada je već izgledao toliko loše da sam se iskreno pobojao za njegove izglede. Sjeo sam sa ženom i dečkom jer nisam htio otići dok ne vidim kako će se slučaj odvijati.

Napokon je kirurg Andrevvs došao i rekao nam da je sve prošlo dobro. Uspio je uhvatiti apendiks prije moguće perforacije pa nije bilo prijetnje od peritonitisa. Čovjek je bio slab, ali se svejedno lijepo oporavio.

Andrevvs je imao najgoru vrstu govora iz privatne škole pa ga je žena, koja je bila gotovo ošamućena od brige, očito jedva razumjela. Kad sam joj objasnio da joj je muž spašen, zamalo se onesvijestila od olakšanja. Htjela ga je vidjeti, ali to nije bilo moguće. A nisu ni dopustili njoj i dječaku da preko noći ostanu u čekaonici. Ponudio sam se da ih odvezem kući na povratku u Lidcote, ali nisu htjeli odlaziti toliko daleko od bolnice - možda su mislili na karte za autobus što će ih morati plaćati kad sutradan budu trebali doći u Leamington. Rekli su da imaju prijatelje baš kraj Leamingtona koji će im dati konja i kola pa će se momak njima vratiti da staroj kaže da je sve prošlo dobro, a žena će provesti noć u gradu te ujutro doći i obići muža. Fiksirali su se na tu misao o konju i kolima kao što su se prije toga fiksirali na ispiranje želuca, a ja sam se potajno pitao hoće li naprosto naći neku rupu i ondje prespavati do zore. Ponudio sam im vožnju do tih prijatelja i sada su prihvatili. Opet su me odveli do neke straćare, jednako uboge kao što je i njihova, pred kojom se klataralo nekoliko pasa i konja. Kad smo naišli, psi su udarili u takav lavež da se smjesta na vratima pojavio neki čovjek s puškom u rukama.

Kad je prepoznao došljake, spustio je pušku i pozdravio ih. Toplo su me pozvali da dođem s njima - imali su »mnogo čaja i jabukovače«, kako rekoše. Na trenutak sam gotovo pao pred tim iskušenjem, ali sam se zahvalio i poželio im laku noć. Prije nego što su se vrata zatvorila, uhvatio sam pogled u unutrašnjost straćare. Na podu je bio kaos od prostirki i tijela koja su spavala na njima: odrasli, djeca, bebe, psi i slijepa štenad koja je skvičala.

Zbog te jurnjave u bolnicu i nemila čekanja, pa potom olakšanja, u cijelom tom susretu bilo je nešto blago halucinatorno, a moj je auto, dok sam vozio, bio potpuna suprotnost — tako tih i samotan. Čudnovata je stvar biti tako uronjen u drame svog pacijenta - naročito noću.

Doživljaj može čovjeka iscijediti, ali ga istodobno probuditi i izoštriti, i moja je svijest sada, kako nije bilo čega da je zateže, počela prebirati po pojedinostima posljednja dva sata kao po filmu na kalemu. Sjetio sam se dečka kako stoji bez riječi i bez daha na mojim vratima, čovjeka kako povlači noge i nejako me rita, ženinih suza, povraćanja i jaukanja, Andrevvsa i njegovih kirurških manira i glasa, nevjerojatne straćare, tijela i štenadi... I tako je to išlo, pa sve ispočetka, neprekidno i iscrpljujuće, sve dok, da prekinem urok, nisam zaustavio auto i spustio prozor pa zapalio cigaretu. A nešto u tome što sam to učinio, u mraku automobila uz meki bijeli sjaj mjeseca i farova koji su mi osvjetljavali ruke - nešto u tome navelo me da shvatim da je put kojim idem upravo onaj kojim sam išao i u siječnju nakon bolničkog plesa. Pogledao sam na sat: bilo je dva poslije ponoći moje nesuđene prve bračne noći. I trebao sam sada ležati u vlaku i držati Caroline u naručju.

Gubitak i tuga narasli su i preplavljivali me u valovima. Bilo je teško kao i dosad. Nije mi se išlo kući u praznu sobu mog tjeskobnog, neveselog doma. Želio sam Caroline, no nisam je mogao imati - to je bilo jedino što sam znao. Već sam se bio popeo na put za Hundreds, a od pomisli da mi je tako blizu, a da je ne mogu imati, počeo sam se tresti. Bacio sam cigaretu i zaustavio auto dok najgore ne prođe. I dalje se nisam mogao suočiti s tim da odem kući. Vozio sam dalje, sporo, i domalo sam stigao do skretanja na puteljak koji je vodio do mračnog, obraslog jezerca. Skrenuo sam i raspalio po kvrgavoj stazi, a onda zaustavio na mjestu gdje sam i onda stao — onda, kad sam se nagnuo i poljubio je, a potom me prvi put odgurnula.

Mjesec je bio sjajan, stabla su bacala sjene, a voda izgledala kao mlijeko. Čitav prizor djelovao je kao vlastita fotografija, čudnovato razvijena i pomalo nestvarna. Buljio sam u nj, a on

kao da me upio. Počeo sam se osjećati kao da se nalazim izvan vremena i prostora, kao potpuni stranac. Mislim da sam popušio još jednu cigaretu. Znao sam da mi je bilo hladno pa sam stao pipati po stražnjem sjedalu da pronađem crveni pokrivač što sam ga držao u automobilu — onaj pokrivač kojim sam umotao Caroline — i ogrnuo se. Nimalo nisam bio umoran, bar ne u običnom smislu. Valjda sam bio naumio ondje prosjediti cijelu noć. No, okrenuo sam se, podvio noge, naslonio se obrazom na naslon sjedala i gotovo istog časa utonuo u nemiran drijemež. A u tom polusnu kao da sam izišao iz auta i krenuo prema Hundredsu: vidio sam sebe prejakom, neprirodnom jasnoćom kojom sam zapravo u sjećanje prizivao onu jurnjavu u bolnicu te noći. Vidio sam sebe preko polja i kako kao dim prolazim kroz vrata Hundredsa. Vidio sam sebe kako idem prilazom prema Hundredsu.

Tu su me uhvatile panika i smutnja — jer prilaz je bio promijenjen, bio je čudan i pogrešan, bio je nemoguće dug i obrastao na kraju ničim negoli mrakom.

Probudio sam se kad se već razdanilo, pun kajanja i tjeskobe. Netom je prošlo šest.

Prozori auta bili su zamagljeni, a glava mi je bila gola. Šešir mi se skotrljao između ramena i sjedala i bio zgnječen tako da se nije mogao dotjerati. Deka mi se zgužvala oko struka kao da sam se bio hrvao s njom. Otvorio sam vrata da uđe svjež zrak i nespretno se iskobeljao iz auta. Nešto mi se uskomešalo pod nogama — pomislio sam da su štakori, ali bio je to par ježeva, njuškali su gume, a onda nestali u visokoj travi. Za sobom su ostavili taman trag: kuda su prošli, otpala je rosa. Nad jezercem je bila maglica pa je voda bila siva. Cijeli je kraj izgubio onaj prizvuk nestvarnosti što ga je imao prethodnih sati. Osjećao sam se kao što sam se, sjetih se, osjećao nakon teškog zračnog napada na grad kad sam trepćući izlazio iz skloništa, primjećivao oštećene kuće, a na mjestu najstrašnijeg bombardiranja činilo se kao da je svijet raznesen na komadiće.

Ali ja sam se osjećao ne omamljeno, nego naprosto isprano. Iz mene je nestala strast. Žudio sam za kavom i trebalo mi je brijanje, strašno, i trebao mi je zahod. Cupkao sam s noge na nogu, a onda se pobrinuo za problem. Potom sam se počešljao i koliko sam bolje mogao poravnao zgužvanu odjeću. Pokušao sam upaliti auto. Bio je vlažan i hladan i nije se upalio od prve, ali sam podigao poklopac i obrisao svjećice, te ga pokrenuh - motor je zatutnjao u tišini prirode i uplašio ptice na drveću. Vratio sam se puteljkom, nakratko stupio na put prema Hundredsu, a potom skrenuo prema Lidcoteu. Putom nisam sreo nikoga, ali u selu se upravo budio život, težačke su porodice već bile u pokretu, iz dimnjaka pekare dizao se dim. Sunce je bilo nisko, sjene veoma izdužene pa su sitni detalji na kamenim crkvama, kućama i trgovinama od crvene cigle, praznim kolnicima i cestama bez vozila izgledali svježe, čisto i lijepo.

Moja je kuća bila na vrhu glavne ceste i kad sam joj prišao, na vratima dispanzera primijetio sam nekog čovjeka: zvonio je na noćno zvono, a onda je sklopio dlanove oko očiju i zagledao se kroz mutno staklo kraj zvona. Na glavi je imao šešir, a suvratke je kaputa zadigao pa mu nisam mogao vidjeti lice. Pretpostavio sam da je pacijent i srce mi je zastalo. Kad je čuo moj automobil, okrenuo se - i onda sam prepoznao Grahama. U položaju njegova tijela bilo je nešto što me natjeralo na pomisao da donosi loše vijesti. Kad sam prišao i vidio mu lice, znao sam da je nešto vrlo ružno. Parkirao sam se i izišao, a on mi je umorno prišao.

Rekao je: »Pokušavao sam vas naći. Joj, Faraday...« Rukom je pokrio usta. Jutro je bilo tiho - začuo sam kako mu je dlan strugnuo preko neobrijane brade.

Rekoh: »Što je? Anne?« Samo sam se toga mogao sjetiti. »Anne?« zatreptao je umornim očima. »Ne. Nego... Faraday, nažalost, Caroline. Bila je nesreća na Flundredsu. Žao mi je.« Zvali su iz Halla negdje oko tri. Bila je to Betty u užasnu stanju i tražila je mene. Ja, naravno, nisam bio kod kuće, pa je operaterka proslijedila vijest Grahamu. Nije dobio nikakve pojedinosti, rečeno mu je samo da mora što je hitnije moguće otići na Hundreds. Navukao je

odjeću i odvezao se ravno onamo, ali mu je put bio prepriječen lancem na vratima parka. Betty je zaboravila otključati lokot. Pokušao je na drugim vratima, pa se onda odvezao iza do trećih, ali sva su bila vrlo pomno zaključana i previsoka za njega da se popne preko njih. Već je pomišljao na to da se vrati kući i nazove Betty, ali onda se sjetio novih kuća i prolaza kroza zid u parku. Kuće su sad sa stražnje strane imale rudimentarne vrtove sa žicanim ogradama. Uspio se popeti preko jedne i pješke se probio do Halla.

Betty mu je otvorila vrata. U ruci joj je podrhtavala uljanica. Bila je, ispričao mi je, »potpuno histerična«, gotovo zanijemjela od šoka i straha, a čim ga je pustila u kuću, vidio je zašto. Iza nje je, obasjana mjesečinom na mramornom podu boje jetre ležala Caroline. Bila je u spavaćici čiji se rub zadigao i sputao. Noge su joj bile gole, a kosa oko glave rasuta kao aureola pa je na trenutak u mraku pomislio da tu leži zbog puke nesvjestice. Onda je uzeo svjetiljku od Betty i prišao bliže i tek je tada spazio da je ono što je bio vidio kao rasutu kosu zapravo bila tamna krv. Shvatio je da je zasigurno pala s odmorišta na stubama. Upalio je još nekoliko svjetiljki i hitro pregledao tijelo, ali je bilo očito da joj ne može pomoći. Pomislio je da je umrla u trenutku kad je udarila u mramor. Donio je deku i pokrio je, a onda odveo Betty u podrum i skuhao čaj.

Nadao se da će dobiti izvješće o tome što se dogodilo. No, Betty mu, što ga je razaralo, nije imala mnogošto reći. Bila je usred noći čula Carolineine korake na odmorištu na katu. Izišla je iz svoje sobe da vidi o čemu je riječ, a onda je čula strahovit udarac i prasak na mramoru. To je više-manje bilo sve što je mogla reći. Nije mogla »ni misliti o tome«. Prizor u kojem Caroline pada na mjesečini bio je najgori prizor koji je ikad vidjela. I kad zatvori oči, još ga vidi pred sobom. Mislila je da »više nikad neće biti normalna«.

Graham joj je dao sedativ, a potom, baš kao što sam nedavno i ja napravio, pozvao policiju i mrtvačka kola. Nazivao je i mene jer mi je htio reći što se dogodilo. Naravno, opet mu se nisam javljao. Sjetio se vozila koja će uskoro pristići, a time i zaključanih vrata u parku. Uzeo je od Betty ključeve lokota pa se preko mjesečinom obasjanog parka vratio do svog automobila.

Rekao mi je da mu je bilo drago što izlazi iz kuće, a nije mu se išlo natrag. Nekako je iracionalno osjećao da je u toj kući neka bolest, neka podmukla zaraza po njezinim podovima i zidovima, ali ostao je ondje za vrijeme svih radnji koje su uslijedile: dolazak policijskog narednika, ukrcavanje Carolineina tijela u mrtvačka kola. Sve je završeno oko pet, a poslije toga morao se pozabaviti još samo s Betty. Bila je toliko potresena i jadna da ju je htio povesti k sebi kući, no onda je nekako čudno osjetio da nema želju produljivati kontakt s Hallom. Ali nije dolazilo u obzir da je ostavi samu u tom strašnom okruženju, pa je malo pričekao dok nije skupila svoje stvari i nakon toga je odvezao petnaestak kilometara dalje do kuće njezinih roditelja. Rekao je da je drhtala cijelim putom. Poslije toga se vratio u Lidcote da ispriča Anne što se dogodilo, a potom je potražio mene.

Rekao je: »Ništa niste mogli učiniti, Faraday. I da budem iskren, mislim da je čista blagodat što je poziv došao meni. Uvjeravam vas da nije bilo bolova. No Carolineine ozljede ovaj, bile su ponajviše na glavi. To nije bilo za vaše oči. Naprosto nisam želio da to čujete od koga drugog. Vi ste, pretpostavljam, bili kod nekog pacijenta?« Sada smo već bili na katu u mojoj dnevnoj sobi. On me odveo gore i dao mi cigaretu. Ali cigareta je dogorjela kraj mene nepopušena. Nagnuo sam se naprijed u naslonjaču, laktovima se oslonio na koljena i uhvatio se za glavu. Nisam dizao glavu, ali sam mu rekao: »Da. Akutni apendiks.

Ružno je izgledalo. Sam sam odvezao čovjeka u Leamington. Andrevvs ga je sredio.« Graham je ponovio: »Apsolutno ništa niste mogli napraviti. Da sam bar znao da ste u bolnici. Ranije sam mogao do vas.«

Mučio sam se da posložim komadiće i trebalo mi je malo da ga razumijem. Ali napokon sam shvatio da je pretpostavio da sam cijelu noć bio u Leamingtonu. Zaustio sam da mu kažem da sam po nekoj nesretnoj slučajnosti zapravo prespavao u svom autu tek nekoliko kilometara od Hundredsa kad se vjerojatno dogodio Carolinein pad. Ali kad sam maknuo ruke s lica, sjetio sam se čudnog stanja u koje sam sebe doveo večer prije i zbog toga osjetio neki neobičan stid.

Stoga sam zastao i prošao je trenutak, a onda je bilo prekasno da progovorim. Vidio je moju zbunjenost i protumačio je kao tugu. Ponovio je da mu je strašno žao. Ponudio se da mi skuha čaj, da mi pripremi doručak. Rekao je da mu nije drago što me ostavlja sama. Htio je da pođem s njim k njemu, pa da se Anne može brinuti o meni.

Kad je vidio da me ne može nagovoriti, polako je ustao. Ustao sam i ja da ga ispratim pa smo se šutke spustili do vrata.

Rekao je: »Faraday, izgledate užasno. Zbilja želim da pođete sa mnom. Anne mi nikada neće oprostiti što vas nisam doveo. Jeste li zaista sigurni da ćete biti u redu?« Rekoh: »Jesam, jesam. Bit će dobro.« »Nećete ostati sjediti i bdjeti? Znam da je mnogo toga što treba provariti. Ali«, postao je nespretan, »nemojte sebe mučiti svakakvim beskorisnim spekulacijama.« Blenuo sam u njega: »Spekulacijama?« »Mislim, o tome kako je zaista Caroline umrla. Obdukcija će možda baciti kakvo svjetlo na to. Možda je bio kakav napad, tko zna? Ljudi su skloni tome da pretpostave najgore, a vjerojatno je bila obična nesreća, no naprosto nikada nećemo pouzdano saznati što se dogodilo...

Jadna Caroline. Nakon svega što je prošla. Zaslužila je bolje, zar ne?« Shvatio sam da nisam ni počeo razmišljati o tome što je prouzročilo njezin pad, kao da je njezina smrt bila nešto kao neizbježnost što nadilazi logiku. A onda sam nejasno porazmislio o Grahamovim riječima i shvatio nešto drugo.

Rekoh: »Ne sugerirate da je to učinila namjerno? Ne možete misliti da je to bilo... samoubojstvo?« Brzo je rekao: »Joj, ja ne mislim ništa. Znam samo to da će ljudi, s obzirom na to što se dogodilo s njezinom majkom, svakako pitati. Ali gledajte, kakve to veze ima? Zaboravite, molim vas!« »Ali to nije moglo biti Samoubojstvo«, rekoh. »Sigurno se okliznula ili izgubila ravnotežu. Ta je kuća noću kad generator ne radi...« Ali sjetio sam se mjesečine koja je sigurno padala na stube kroz staklenu kupolu na krovu.

Pred očima mi je bila čvrsta stubišna ograda na Hundredsu. Predočio sam sebi Caroline kako se krepko, sigurna na nogama spušta tim stubama koje su joj itekako poznate.

Blenuo sam u Grahama, a on je zasigurno vidio kako mi se misli roje. Stavio mi je ruku na rame i ponovio čvrsto: »Nemojte misliti na to. Ne sada. To je sablasna stvar, ali je gotovo.

Niste vi krivi. Ništa niste mogli učiniti. Čujete li me?« *** Možda postoji granica tuge do koje ljudsko srce može ići. Kao kad se u čašu vode dodaje sol pa dođe do trenutka kad se dalje više ne može apsorbirati. Misli su mi neko vrijeme stizale jedna drugu u neugodnim krugovima, a onda su se istrošile. Nekoliko mi je idućih dana prošlo mirno, gotovo kao da se ništa bitno nije promijenilo, u smislu da se meni ništa nije promijenilo. Susjedi i pacijenti bili su veoma obzirni, ali je očito i njih mučilo to kako da se zapravo ponašaju u vezi s Carolineinom smrću: došla je nekako prerano nakon smrti njezine majke i samo se pridodala na gomilu uz druge nedavne tajne i tragedije na Hundredsu. Postojala je izvjesna nijema raspra o tome kako se taj pad mogao dogoditi pri čemu je većina ljudi, kao što je Graham predvidio, davala prednost samoubojstvu, a mnogi su - misleći na Rodericka,

pretpostavljam — spominjali ludilo. Postojala je nada da će obdukcija nešto otkriti rezultati pregleda, pak, nisu ništa razjasnili. Pokazali su samo to da je Caroline bila krepka i savršeno zdrava. Nije bilo moždanog udara, srčanog napada ni tragova borbe.

Mene je, pak, slabo zadovoljavalo da taj predmet završi na tome. Nikakva razglabanja i spekulacije neće vratiti Caroline u život, ništa je neće vratiti meni. No, sa službenoga gledišta, uzrok smrti trebalo je odrediti. Kao što je poslije samoubojstva gospođe Ayres prije mjesec i pol okružni mrtvozornik obavio istragu. A kako sam ja bio liječnik obitelji Ayres, na moj su užas i mene pozvali na sud.

Otišao sam s Grahamom i sjeo s njim. Bio je ponedjeljak, četrnaestog lipnja. Sudnica nije bila puna, ali kako je vrijeme bilo lijepo, a svi smo bili odjeveni kao za pogreb, u crnom i sivom, prostorija se začas zagrijala. Sjedio sam i pogledavao oko sebe i prepoznao razne ljude u publici: novinare, obiteljske prijatelje, Billa Desmonda i Rossiterove. Čak je, vidjeh, i Seeley bio ondje — pogledi su nam se sreli i naklonio mi se.

Potom sam primijetio Carolineinu tetu i tetka iz Sussexa koji su sjedili s Haroldom Heptonom. Čuo sam da su obišli Rodericka i da ih je potreslo stanje u kojem su ga zatekli. Vijest o sestrinoj smrti bacila ga je u posvemašnju maniju. Odsjeli su na Hundredsu i obavili što su mogli da u njegovo ime srede zbrkane financije imanja.

Teta je, mislim, bila bolesna. Činilo mi se da nastoji izbjeći moj pogled. I ona i njezin muž od Heptona su čuli što se zbilo u vezi s vjenčanjem.

Proces je počeo. Porota je položila zakletvu, mrtvozornik Cedric Riddell u glavnim je crtama opisao slučaj, a onda su počeli prozivati svjedoke, a bilo nas je mnogo. Prvi je na redu bio Graham koji je dao formalno izvješće o svom dolasku u Hali dotične noći i iznio svoje zaključke glede Carolineine smrti. Ponovio je rezultate obdukcije. Rekao je da misli da je vjerojatnije da je Caroline naprosto pala — kako je rekao — »slučajno ili planski«.

Okružni policijski narednik bio je sljedeći. Potvrdio je da kuća nije pokazala nikakav znak da je u nju provaljeno, da su prozori i vrata bili vrlo čvrsti. Onda je izvadio fotografije Carolineina tijela koje su predane poroti i nekolicini drugih ljudi. Ja ih nisam vidio i to mi je bilo drago. Prema reakcijama porotnika slike su očito bile jezive. Čovjek je imao i fotografije odmorišta na stubištu na drugom katu u Hallu, na kojem je bila čvrsta ograda. Riddell ih je pomnije pogledao i zatražio pojedinosti o dimenzijama ograde — o širini, visini od poda. Onda je zatražio od Grahama Carolineine mjere, a pošto je Graham hitro pregledao svoje bilješke i predočio mu ih, pozvao je jednog službenika da improvizira ogradu i pozvao sudsku tajnicu, ženu približne visine kao Caroline, da stane iza nje. Ograda joj je došla nešto iznad kukova. Pitao ju je s kolikom bi lakoćom mogla — kad bi, recimo, posrnula - pasti preko ograde s te visine.

Odgovorila je: »Nimalo lako.« Zamolio je narednika da odstupi, a onda je pozvao Betty. Ona je, dakako, bila glavni svjedok.

Sada sam je prvi put vidio nakon onog svog posljednjeg, katastrofalnog posjeta Hallu dva tjedna prije Carolineine smrti. Na svjedočenje je došla s ocem i sjedila je s njim u bočnom dijelu dvorane. Sada je njezina sitna, lagašna figura istupila i izgledala je djetinjasto kao nikad dotad nasuprot gomili ljudi u tamnim odijelima, a lice joj je bilo blijedo; bezbojne je uvojke ukosnicom pričvrstila sa strane baš onako kako sam je zapamtio pri svom prvom dolasku na Hundreds. Samo me njezina odjeća iznenadila jer sam bio navikao na njezin kostim služavke. Nosila je urednu suknju i jaknu, a ispod nje bijelu bluzu. Cipele su joj imale male pete, a tamne čarape šav.

Nervozno je sagnula glavu i poljubila Novi zavjet, ponovila prisegu i odgovorila na Riddellova uvodna pitanja snažnim, jasnim glasom. Znao sam da će njezine riječi biti razrada onoga što je već rekla Grahamu i bilo mi je užasno čuti tu istu priču još jednom, s više

pojedinosti. Oslonio sam se laktovima na stol pred sobom i rukom pokrio oči.

Uvečer dvadesetsedmog svibnja, čuo sam je kako govori, ona i gospođica Ayres rano su otišle na spavanje. Kuća je u to doba bila »nekako čudna« jer više nije bilo tepiha, zavjesa i pokućstva. Gospođica Ayres trebala je otići iz okruga trideset prvoga, a istoga se toga dana Betty dogovorila sa svojim roditeljima da se vrati k njima. Njih su dvije tih posljednjih dana obavljale završne radnje prije nego što kuću predaju agentima. Tog su dana brisale i čistile prazne sobe i bile vrlo umorne. Ne, gospođica Ayres nije bila loše raspoložena, nije bila tužna ni na koji način.

Radila je jednako zdušno kao i Betty - možda čak i zdušnije. Betty se činilo kao da jedva čeka da ode, premda joj nije govorila mnogo o svojim planovima. »Cesto je govorila da želi da kuća ostane uredna ma za koga tko tu bude sljedeći živio.« Betty je otišla na spavanje u deset. Čula je gospođicu Ayres kako odlazi u svoju sobu nekih pola sata poslije. Čula je to vrlo jasno jer je soba gospođice Ayres bila na istom katu. Da, to je bio prvi kat. Iznad je bio drugi i oba su izlazila u predvorje istim stubama i oba je osvjetljavalo svjetlo kroz kupolu.

Negdje oko pola dva probudilo ju je škripanje koraka na stubama. Isprva se uplašila. Zbog čega, upitao ju je Riddell. Zapravo nije znala. Možda zbog toga što je kuća bila velika i osamljena, neugodna noću. Da, valjda zbog toga. No, strah je domalo nestao. Shvatila je da su to koraci gospođice Ayres. Mislila je da je ustala, možda da ode u kupaonicu, da možda dolje u kuhinji pripravi kakav topli napitak. Onda je čula novo škripanje i s iznenađenjem shvatila da se gospođica Ayres zaputila ne dolje, nego gore, na drugi kat. Što misli, zbog čega je gospođica Ayres to učinila? Nije znala reći. Je li gore bilo ičega osim praznih soba? Ama baš ničega. Čula je kako gospođica Ayres hoda vrlo polako hodnikom na katu iznad, kao da pipka u mraku. Onda je čula da je zastala i ispustila neki zvuk.

Gospođica Ayres je ispustila neki zvuk?

Nešto je viknula. Što je viknula?

Viknula je: »Ti.« Čuo sam tu riječ i digao glavu. Vidio sam i da je Riddell zastao. Zapiljio se kroz leće na naočalama u Betty i rekao: »Čuli ste da je gospođica Ayres viknula tu jednu riječ: 'ti'?« Bettyje sva nesretna kimnula glavom: »Da, gospodine.« »Sasvim ste sigurni u to? Nije možda naprosto kriknula. Povikala ili zastenjala?« »Jao, ne, gospodine. Čula sam to vrlo jasno.« »Jeste? I kako je zapravo viknula?« »Viknula je kao da govori nekom koga poznaje, gospodine, ali i kao da ga se boji. Smrtno uplašena. I poslije toga sam čula da je trčala. Trčala je prema stubama. Ustala sam iz kreveta i došla do vrata i brzo ih otvorila. I uto sam vidjela kako pada.« »To ste jasno vidjeli?« »Da gospodine, jer je mjesec jako svijetlio.« »A je li gospođica Ayres odala ikakav zvuk kad je padala? Znam da vam se toga teško sjetiti. Ali, je li vam se učinilo da se bori? Ili je pala ravno, s rukama uz tijelo?« »Nije odala nikakav zvuk, samo sam čula da diše ubrzano. I ne, nije pala ravno. Mahala je rukama i nogama. Mahala je kao - kao kad podignete mačku, a ona želi da je spustite.« Na te posljednje riječi glas joj je počeo zastajkivati, a onda ju je potpuno izdao. Riddell je naložio jednom od sudskih službenika da joj nalije čašu vode, a njoj rekao da je vrlo hrabra. Ali ja sam to sve čuo, a ne vidio. Ponovno sam se bio nagnuo i držao ruku na očima. Jer ako je to sjećanje bilo toliko nepodnošljivo za Betty, gotovo je jednako tako bilo nepodnošljivo i za mene. Osjetio sam kako me Graham dodiruje po ramenu.

»Sve u redu?« promrmljao je.

Kimnuo sam. »Sigurni ste? Izgledate jezivo.« Uspravio sam se. »Jest, u redu sam.« Nevoljko je maknuo ruku.

Uto se i Betty povratila i Riddell je već gotovo završio. Ispričao joj se što je tu drži i rekao da ima još jedna stvar koja zbunjuje. Maločas je bila rekla da je trenutak prije nego što je pala gospođica Ayres viknula od straha, kao da se obraća nekomu koga poznaje, a onda je potrčala. Je li se čuo zvuk drugih koraka ili glas - bilo kakav zvuk uopće - bilo prije bilo poslije pada? »Nije, gospodine«, rekla je Betty. »I pouzdano nije bilo nijedne druge osobe u kući osim vas i gospođice Ayres?« Bettyje zatresla glavom. »Ne gospodine. Odnosno...« Zastala je, a zbog tog oklijevanje Riddell ju je pomnije promotrio. Kako rekoh, bio je savjestan čovjek. Samo tren prije bio ju je spreman zamoliti da odstupi. A sada je rekao: »Što? Imate li nam što reći?« Rekla je: »Ne znam gospodine. Ne bih željela.« »Ne biste željeli? Kako to mislite? Ovdje se ne morate ni stidjeti ni bojati. Mi smo ovdje da utvrdimo činjenice. Morate nam reći istinu. No, što?« Grizla je usnu s unutarnje strane, a onda rekla: »U toj kući nije bila nikakva osoba, gospodine. Ali mislim da je bilo nešto drugo. Nešto što nije željelo da gospođa Ayres ode.« Riddell je bio zbunjen. »Nešto drugo?« »Molim vas, gospodine«, rekla je. »Duh.« Govorila je prilično tiho, ali je u dvorani bio muk. Riječi su se jasno pronosile i ostavljale silan dojam na okupljene. Onda je nastupio žamor, a netko se čak nasmijao. Riddell je gledao po sudnici, a onda pitao Betty što, zaboga, misli. A na moj užas počela mu je govoriti iskreno.

Ispričala mu je da je kuća bila, upotrijebila je izraz, »živčana«. Rekla im je da je »duh živio u njoj«, da je taj duh naveo Gypa da ugrize malu Gillian Baker-Hyde. Rekla je da je potom duh palio vatre i doveo Rodericka do ludila, da je poslije toga duh »razgovarao s gospođom Ayres i rekao joj strašne stvari zbog kojih se ubila«. A sada je taj duh ubio i gospođicu Ayres tako da ju je navukao na drugi kat i gurnuo je ili je tako prestrašio da je pala. Duh »nije htio da ona bude u kući, ali nije htio ni da ode«. Bio je »pakostan duh i htio je da kuća bude samo njegova«.

Pretpostavljam da je, kako je na Hundredsu sama neprekidno bila zapostavljen promatrač, sada nedužno odlučila da izvuče najviše od promatrača pred sobom. Kad se iz gomile ponovno začuo žagor, podigla je glas i ton joj je postao tvrdoglav. Osvrnuo sam se po dvorani i vidio da se nekoliko ljudi otvoreno smije, no većina je naprosto buljila u nju ne vjerujući. Carolineina teta i tetak bili su uvrijeđeni. Novinari su, naravno, hitro zapisivali svaku riječ.

Graham je sagnuo glavu do mene i namrštio se: »Znate za sve to?« Nisam mu odgovorio. Ta groteskna pričica došla je svome kraju, a Riddell je povikao da bude mir. »Dobro«, rekao je Betty kad je dvorana utihnula. »Ispričali ste nam izvanrednu priču.

Kako nisam stručnjak u lovu na duhove, teško se mogu osjećati kvalificiranim da to komentiram.« Betty je pocrvenjela. »Istina je, gospodine, ja ne lažem!« »Da, dobro. Dopustite mi samo da vas pitam ovo: je li gospođica Ayres sama vjerovala u 'duha' s Hundredsa? Je li i ona mislila da je on učinio sve te strašne stvari o kojima ste nam pričali?«

»O, jest, gospodine. Vjerovala je u to više nego itko.« Riddell je bio ozbiljan. »Hvala vam. Veoma smo vam zahvalni. Vi ste, po mom mišljenju, podosta rasvijetlili stanje svijesti gospođice Ayres.« Mahnuo joj je da se udalji. Oklijevala je, zbunjena njegovim riječima i kretnjom. Otpustio ju je još izravnije te se vratila k svom ocu.

A onda je došao red na mene. Riddell me pozvao da stanem na mjesto za svjedoke pa sam ustao i zauzeo svoje mjesto gotovo s osjećajem jeze - gotovo kao da je to svojevrstan kriminalistički proces na kojem sam optuženik ja. Prisegnuo sam sudskom službeniku, a prije nego što sam progovorio morao sam pročistiti grlo, pa ponoviti prisegu. Zamolio sam vode, a Riddell je strpljivo pričekao dok nisam popio.

A onda me počeo ispitivati. Započeo je tako što je podsjetio sud na dokaze koje smo do tada čuli.

Naša je zadaća, rekao je, da utvrdimo okolnosti u kojima se dogodio koban pad gospođice Ayres, a koliko on vidi, pred nama je još uvijek nekoliko mogućnosti. Po njegovu mišljenju nasilje nije među njima -nijedan dokaz ne upućuje u tom smjeru. Također, prema izvješću doktora Grahama, neupitno je da gospođica Ayres nije bila fizički bolesna — premda je savršeno moguće da je iz bilo kojeg razloga vjerovala da jest i to ju je uvjerenje uzdrmalo i oslabilo do te mjere da je prouzročilo njezin pad. Ili, ako imamo na pameti što je rekla sobarica — da je čula povik — mogli bismo zaključiti da ju je prestrašilo nešto drugo, nešto što je vidjela ili umislila da vidi pa je zbog toga izgubila uporište. No, protiv te teorije jest činjenica da je ograda na stubama na Hundredsu visoka i očito čvrsta.

Ali, postoje dvije daljnje mogućnosti. Obje su oblici samoubojstva. Gospođica Ayres mogla se baciti s kata što bi bio način da sama sebi oduzme život u promišljenu činu, planiranom pri punoj svijesti — drugim riječima felo de se. Ili je skočila namjerno, ali je to bila reakcija na neku utvaru.

Bacio je pogled na svoje bilješke, a onda se okrenuo prema meni. Znao je da sam bio obiteljski liječnik Ayresovih. Uz to, gospođica Ayres i ja smo se - ispričao se što nas mora na to podsjetiti - trebali vjenčati, o tome je imao spoznaju. Nastojat će, rekao je, ta pitanja tretirati što je moguće decentnije, ali njegova je želja da ustanovi sve što može u vezi s emocionalnim stanjem gospođice Ayres u noći njezine smrti i nada se da ću mu u tome pomoći.

Opet sam pročistio grlo i rekao da ću dati sve od sebe.

Pitao me kada sam posljednji put vidio Caroline. Odgovorih mu da sam je posljednji put vidio poslije podne šesnaestog svibnja kad sam bio u Hallu s gospođom Graham, ženom svog partnera.

Pitao me u kakvu je tada mentalnom stanju bila Caroline. Ona i ja tek smo nešto prije toga raskinuli vezu — je li to točno? »Jest«, rekoh. »Je li ta odluka bila obostrana?« »Oprostit ćete, nadam se, što to pitam«, dodao je vjerojatno zbog izraza na mom licu. »Samo želim za sud razjasniti je li prekid mogao gospođicu Ayres pojačano potresti.« Pogledao sam prema poroti i pomislio na to koliko bi Caroline od svega toga bilo mučno, kako bi joj se gadila pomisao da smo svi ovdje u crnim odijelima i prebiremo po posljednjim danima njezina života kao vrane na kukuruzištu.

Tiho sam rekao: »Ne, ne mislim da ju je pojačano potresao. Ona je... promijenila se u srcu, ništa više.« »Promijenila se u srcu, razumijem... A jedna od posljedica te promjene u srcu, vjerujem, bila je i to da je gospođica Ayres odlučila prodati obiteljsku kuću i otići iz zemlje. Kako ste vi

reagirali na tu odluku?« »Pa, iznenadila me. Mislio sam da je drastična.« »Drastična?« »Nerealna. Caroline je govorila o odlasku u Ameriku ili Kanadu. Govorila je o tome da bi možda povela brata sa sobom.« »Brata, gospodina Rodericka Ayresa, koji je trenutačno u privatnoj instituciji za mentalne slučajeve.« »Da.« »Njegovo je stanje, koliko shvaćam, vrlo teško. Je li gospođica Ayres bila nesretna zbog njegove bolesti?« »Naravno da jest.« »Pretjerano?« Razmislio sam o tome. »Ne, ne bih tako rekao.« »Je li vam pokazala karte, rezervacije, bilo što slično u vezi s putovanjem u Ameriku ili Kanadu?« »Ne.« »Ali mislite da je to naumila, iskreno.« »Pa, koliko ja znam. Imala je ideju...«, zastao sam, »ovaj, da je Engleska ne želi. Da tu za nju više nema mjesta.« Nekoliko plemićke gospode u publici mrgodno je na to zakimalo glavama. Sam se Riddell zamislio i šutio je nekoliko trenutaka i dodao bilješku u svoje papire. Onda se okrenuo prema poroti. »Veoma me zanimaju ti planovi gospođice Ayres«, rekao je. »Pitam se koliko ih ozbiljno trebamo uzeti. S jedne strane, čuli smo da se spremala otići i započeti nov život i zbog toga je bila uzbuđena. S druge, ti su vas se njezini planovi možda mogli dojmiti, kao što su se dojmili doktora Faradaya i, moram priznati, kao što su se dojmili i mene, kao prilično 'nerealni'. Ne postoje dokazi koji bi ih potkrijepili, svi dokazi, zapravo, namiru da je gospođicu Ayres kudikamo više zanimalo okončanje života negoli započinjanje novog. Netom je raskinula predbračne zaruke, rasprodala je svu obiteljsku imovinu i pobrinula se da prazan dom ostavi u najboljem redu. Sve bi nam to moglo govoriti o samoubojstvu, pomno planiranom i promišljenom.« Ponovno se okrenuo prema meni. »Doktore Faraday, je li vam se gospođica Ayres doimala kao osoba koja bi mogla biti u stanju počiniti samoubojstvo?« Nakon kraće stanke odgovorih da mislim da bi svatko mogao biti u stanju počiniti samoubojstvo u odgovarajućim okolnostima. »Je li vam ikada spominjala samoubojstvo?« »Nije.« »Njezina je majka nedavno tragično oduzela sebi život. To ju je zasigurno pogodilo?« »Pogodilo ju je«, rekao sam, »u svakom pogledu koji bi se mogao očekivati. To ju je porazilo.« »Biste li rekli da je zbog toga osjećala beznadnost života?« »Ne... Ne bih tako rekao.« Nagnuo je glavu. »Biste li rekli da je to djelovalo na njezinu duševnu ravnotežu?« Zastao sam: »Duševnu ravnotežu neke osobe«, napokon sam počeo, »ponekad je teško procijeniti.« »Siguran sam da je tako. Upravo se zbog toga toliko i mučim u nastojanju da procijenimo duševnu ravnotežu gospođice Ayres. Gospodine Faraday, jeste li ikada imali sumnju o tome?

Sumnju uopće? Ta 'promjena u srcu', na primjer, u vezi s vašim vjenčanjem. Je li vam djelovala u skladu s njezinim karakterom?« Opet nakon male stanke priznadoh da se Caroline, zapravo, posljednjih tjedana svog života ponašala nestalno. »Kako to mislite 'nestalno'?« Rekoh: »Bila je odalečena, nije bila svoja. Imala je... čudne misli.« »Čudne misli?« »O svojoj obitelji, o svojoj kući.« Na te mi je riječi glas zadrhtao. Zapiljio se u mene kao što se bio zapiljio u Betty i rekao: »Je li gospođica Ayres ikada vama spominjala duhove ili fantome, takve stvari?« Nisam odgovorio.

Nastavio je. »Upravo smo čuli posve izvanredan izvještaj o životu na Flundreds Hallu od obiteljske sobarice, zbog toga vas to pitam.« Napokon rekoh: »Jest, spominjala je.« Nastupio je žagor. Taj put Riddell nije na njega obratio pozornost. Ne skidajući pogleda s mene, reče: »Gospođica Ayres ozbiljno je vjerovala da joj je kuća opsjednuta?« S malim oklijevanjem rekoh da je Caroline vjerovala da je Hali pod stiskom nekakva utjecaja. Natprirodnog utjecaja. »Ne mislim da je zapravo vjerovala u nekog pravog duha.« »Ali je vjerovala da je vidjela očitovanje tog... natprirodnog utjecaja?« »Da.« »Kakav je oblik to očitovanje poprimilo?« Udahnuo sam. »Vjerovala je da je njezin brat više-manje zbog toga poludio. Vjerovala je da je to djelovalo i na njezinu majku.« »Vjerovala je, kao i obiteljska sobarica, da je taj utjecaj zaslužan za samoubojstvo njezine majke?« »Općenito govoreći, da.« »Jeste li je poticali u toj vjeri?« »Naravno da nisam. Zalio sam zbog toga. Mislio sam da je to morbidno. Iz sve sam se snage trudio da je razuvjerim.« »Ali njezino je uvjerenje bilo uporno?« »Jest.« »Kako to objašnjavate?« Rekoh snuždeno: »Nikako. Volio bih da mogu.« »Ne mislite da je to dokaz mentalnog rastrojstva?« »Ne znam. Sama mi je Caroline govorila o... obiteljskom usudu. Bojala se, to znam. Ali, morate razumjeti, u toj su se kući dogodile neke stvari... Ne znam.« Riddell je djelovao zbunjeno. Skinuo je naočale i protrljao brid nosa. Onda je ponovno stavio naočale i rekao: »Doktore Faraday, moram vam reći da sam više nego jednom sreo gospođicu Ayres, mnogi u ovoj dvorani znaju da je bila uravnotežena mlada žena. Da sobarica s Hundredsa govori o nadnaravnim pojavama, jedna je stvar. Ali da je inteligentna, zdrava, dobro odgojena djevojka kao što je Caroline Ayres došla na to da misli da je opsjednuta... Tu se zasigurno zbilo neko ozbiljno pogoršanje. Ovo je užasno tužan slučaj i shvaćam da vam je teško prihvatiti da je netko do koga vam je tako duboko stalo bio osoba neuravnotežena duševnog stanja. Ali, čini mi se prilično jasnim da se ovdje bavimo slučajem nasljednog obiteljskog ludila 'obiteljskog usuda' prema iskazu same gospođice Ayres. Je li moguće da je trenutak prije smrti njezin povik: 'Ti!' bio odgovor na kakvu halucinaciju? Da je već bila u raljama ludila? To nikada nećemo saznati. Veoma sam sklon, pak, uputiti porotu na odluku o 'samoubojstvu bolesna duha'.«

»No, ja nisam liječnik«, nastavio je. »Vi ste obiteljski liječnik i želio bih vašu podršku u toj odluci. Ako osjećate da niste u stanju dati tu podršku, morate nam to reći, vrlo jasno, a u tom slučaju moj naputak poroti mogao bi biti drukčiji. Možete li mi dati tu podršku ili ne?« Buljio sam u svoje ruke — blago su mi drhtale. U sobi je bilo toplije nego ikad, a ja sam bio užasno svjestan pogleda porotnika. Opet sam imao osjećaj da se ovdje vodi proces o nečemu, nečemu u što sam osobno i po krivnji uključen.

Je li postojao usud?. Je li on mučio tu obitelj iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec i na kraju je uništio? U to je očito vjerovao Riddell i u tome bih se s njim složio. Ja bih iznio dokaze jednako kao i on dok ne ispričaju priču koju ja želim ispričati. Ali u tom se trenutku moja vjera u tu priču poljuljala. Izgledalo mi je da je nesreća koja je zadesila Hundreds Hali kudikamo neobičnija, nije to bilo nešto o čemu se odlučuje u običnoj maloj sudnici.

Ali — što je onda to bilo?

Pogledao sam more zagledanih lica i uhvatio poglede Garahama, Heptona, Seeleyja.

Mislim da je Seeley blago kimnuo - ali ne znam je li to bilo zbog toga da me potakne da progovorim ili da šutim. Vidio sam Betty koja je buljila u mene onim svojim svijetlim, zbunjenim očima... A onda je preko te slike došla druga: kat na Hundredsu, obasjan mjesečinom. I kao da sam još jednom vidio Caroline kako onako čvrsta na nogama kroči njime. Vidio sam kako se sumnjičavo penje uza stube kao da je gore vuče poznat glas. Vidio sam je kako ide naprijed u mraku, a da ne zna što je pred njom. A onda sam vidio njezino lice - vidio sam ga tako živo kao sada sva lica oko sebe: na njemu sam vidio prepoznavanje, razumijevanje i stravu. Samo na trenutak - kao da su bili ondje, na srebrnoj mjesečini u njezinu oku — kao da sam ugledao obrise neke sumračne, strašne stvari...

Stisnuo sam rukohvat na drvenoj ogradi pred sobom i čuo kako mi Riddell izgovara ime.

Službenik mi je brzo donio još vode, u sudnici je zavladao žagor. No, trenutak vrtoglavice već je prošao i taj djeličak more koji mi je sijevnuo pred očima povukao se u mrak. I kakve je to više veze imalo? Sada je sve bilo gotovo, upropašteno i nestalo. Obrisao sam lice, malo se jače ustobočio i okrenuo se Riddellu, pa mu bezizražajnim glasom rekao da hoću, da mu dajem podršku. Vjerujem da je Carolineina svijest posljednjih nekoliko tjedana bila pomračena i da je njezina smrt bila samoubojstvo.

Zahvalio mi je, otpustio me, a potom iznio zaključak slučaja. Porota se povukla, ali s tako jasnim naputkom da je imala malo što razglabati. Domalo se vratila s očekivanom odlukom te je nakon nekih formalnosti pretres završen. Ljudi su ustali, stolice su zaškripale i zastrugale po podu. Glasovi su se pojačali. Rekoh Grahamu: »Za Boga miloga, izađimo brzo, molim vas.« Uzeo me pod ruku i izveo iz dvorane.

Nisam ni pogledao nijedne novine koje su izišle tog tjedna, ali pretpostavljam da su se uvelike bavile Bettynom pričom o »opsjednutosti« Hundredsa. Shvatio sam da je nekoliko lešinarskih ljudi čak kontaktiralo s agencijom i da su se predstavili kao potencijalni kupci kako bi im se omogućio obilazak Halla, a jednom ili dvaput, kad sam bio na cesti za Hundreds, vidio sam automobile i bicikle uz vrata parka i ljude kako bulje kroz željeznu ogradu — kao da je kuća postala turistička atrakcija, poput kakva dvorca ili vile. Carolinein je pogreb privukao promatrače iz istog tog razloga, premda su teta i tetak to obavili na najskromniji mogući način, bez cvijeća i bez karmina. Broj pravih ožalošćenih bio je malen, a ja sam se držao u pozadini. Ponio sam nesuđeni vjenčani prsten, držao ga u džepu i neprekidno ga vrtio među prstima dok su spuštali lijes.

To je bilo prije tri godine. Otada sam neprekidno bio zauzet poslom. Kad je došla nova organizacija zdravstva, nisam, kako sam se bio bojao, izgubio pacijente: zapravo sam ih stekao, što je možda bio rezultat moje veze s Ayresovima jer su, kao i ilegalni stanari iz Oxfordshirea,

mnogi naišli na moje ime u tamošnjim novinama i vidjeli me kao kakvog »čovjeka u usponu«.

Rečeno mi je da sam popularan i da je moje ponašanje prizemljeno. I dalje sam praksu držao u staroj kući doktora Gilla na početku glavne ulice u Lidcoteu. Još je prikladna za neženju, sasvim dovoljno. Ali selo se ubrzano širilo. Bilo je mnogo novih mladih obitelji pa su mi ordinacija i dispanzer sve više izgledali kao zastarjeli. Graham, Seeley i ja počeli smo razgovarati o tome da udružimo praksu u potpuno novom zdravstvenom centru koji bi izgradio Maurice Babb.

Roderickovo stanje, nažalost, nije se popravljalo. Bio sam se ponadao da će ga gubitak sestre možda konačno osloboditi njegove utvare jer se, kako sam mislio, nakon svega možda i dalje bojao Hundredsa. Ali Carolineina je smrt, ako išta, imala suprotan učinak. Okrivljivao je sebe za tragediju i bio sklon samokažnjavanju. Mnogo je puta sebe opekao, zasijecao ili je sebi nanosio modrice pa ga sada gotovo neprekidno drže pod sedativima. Sada je puka sjena onog momka kakav je nekoć bio. Odlazim ga vidjeti kad god mogu. Sada je lakše nego što je prije bilo jer je s konačnim presušivanjem obiteljskog prihoda bilo nemoguće da ostane u prilično skupoj privatnoj klinici kod doktora Warrena. Ovih je dana pacijent u okružnoj mentalnoj bolnici i na odjelu je s jedanaest drugih ljudi.

Općinske kuće na rubu parka Hundredsa bile su velik uspjeh — tolik da ih je prošle godine dodano još desetak, a planiraju se i nove. Mnoge od tih obitelji nalaze se na mom popisu pa tako često odlazim onamo. Kuće su sasvim udobne, imaju uredne povrtnjake i cvjetne vrtove, a za djecu su postavljene ljuljačke i tobogani. Jedina prava promjena koja je napravljena bila je ta da je ona žičana ograda na stražnjoj strani imanja zamijenjena drvenom. To su tražile same te obitelji: bilo je jasno da nijedna od njih nije baš uživala u pogledu sa svojih stražnjih prozora na Hali. Govorili su da ih od te kuće podilaze žmarci. Priče o duhu na Hundredsu kruže i dalje, uglavnom među mlađim ljudima i došljacima, ljudima bez ikakva znanja o samim Ayresovima.

Najpopularnija priča, kako shvaćam, jest da Hundreds opsjeda duh sluškinje koju je okrutni gospodar bezdušno tretirao i koja je skočila ili ju je netko gurnuo u smrt s jednog od gornjih katova. Cesto je viđaju u parku kako neprekidno plače kao da će joj srce prepući.

Sreo sam Betty jednom na ulici pred tim kućama. Jedna obitelj koja ondje živi u njezinu je srodstvu. Bilo je to nekoliko mjeseci nakon Carolineine smrti. Dok sam parkirao automobil, vidio sam mladu ženu i mlada muškarca kako izlaze na vrtna vrata. Tren poslije privukao sam svoja vrata kako bih ih pustio da prođu, a mlada je žena zastala i rekla: »Ne poznajete me, doktore Faraday?« Pogledao sam joj lice i ugledao one njezine široke sive oči i sitne iskrivljene zube - inače je ne bih prepoznao. Nosila je jeftinu ljetnu opravu s pomodnom širokom suknjom. Bezbojnu je kosu posvijetlila i stavila trajnu, usne i obrazi bili su joj rumeni od ruža. I dalje je bila niska, ali joj je tanahnost nestala, inače bi našla neki način da poboljša stas. Mislim da je imala skoro šesnaest godina. Rekla mi je da i dalje živi s roditeljima, majka joj je još »po starom«, ali ona je napokon dobila posao kakav je željela u tvornici bicikla. Posao je prilično dosadan, ali su druge djevojke »smijeh« i ima večeri i vikende za sebe, pa često odlazi na ples u Coventry. Sve vrijeme dok je govorila držala je mladića ispod ruke. Imao je dvadeset dvije-tri, gotovo iste dobi kao Roderick.

Nije spominjala istragu ni Carolineinu smrt, a dok je čavrljala, počeo sam shvaćati da Hundreds uopće neće spominjati - kao da to mračno razdoblje nije ostavilo traga na njoj. A onda su ljudi kojima je došla u posjet iz kuće doviknuli mladiću i pozvali ga, a čim je on otišao, njezino veselo ponašanje kao da se malo povuklo.

Tiho sam joj rekao: »Znači, Betty, ne smeta ti da dolaziš u blizinu Hundredsa?« Pocrvenjela je i kimnula glavom. »Ipak ne bih ulazila u kuću. Ni za tisuću funti! Sanjam ga, stalno.« »Da?« Ja ga sada više ne sanjam.

»Nisu to loši snovi«, rekla je. Nabrala je nos. »Smiješni snovi. Najviše sanjam gospođu Ayres. Sanjam kako mi pokušava dati neke stvari, nakit, broševe i takve predmete. A ja to nikad ne želim uzeti. Ne znam zašto, a na kraju se onda ona rasplače... Jadna gospođa Ayres. Bila je tako divna lady. Gospođica Caroline također. Nije pošteno to što im se dogodilo, je li?« Složio sam se s njom. Stajali smo tužni još koji trenutak i nismo više imali što reći. A vjerojatno smo svakome tko nas je promatrao izgledali kao veoma običan par, a opet, ona i ja bili smo jedini preživjeli u brodolomu protekle godine.

Onda je njezin mladić ponovno došetao do nas i ona je opet postala osornija. Pružila mi je ruku na pozdrav, pa onda njega uzela ispod ruke te odoše prema autobusnoj stanici. Dvadesetak minuta poslije, kad sam se vratio do svog auta, vidio sam ih kako su još ondje, šale se na klupi: on ju je povukao na krilo, a ona je mahala nogama i smijala se.

Hundreds Hali još nije prodan. Nitko nema novca, a ni volje da ga preuzme. Neko se vrijeme pričalo da bi općina u njemu mogla napraviti učiteljsku školu. Potom je neki biznismen iz Birminghama razmišljao o tome da ondje napravi hotel. No, pojavile su se glasine i na kraju od toga nije bilo ništa, ali su se glasine u posljednje vrijeme rjeđe javljale. Možda je izgled tog mjesta počeo odbijati ljude — jer, naravno, vrtovi su očajno zarasli, a i terasa je nestala pod korovom. Djeca su išarala zidove kredom i kamenjem porazbijala prozore pa je izgledalo kao da kuća stoji usred kaosa kao neka ranjena zvijer koja krvari.

Odlazim onamo kad god mi posao dopusti. Nijedan lokot nije promijenjen, a ja i dalje imam svoje ključeve. Tek povremeno vidim da je ondje, dok mene nije bilo, netko bio - skitnica ili beskućnik - i pokušao nasilno otvoriti vrata, ali vrata su bila čvrsta, a uljeze je tjerao glas koji je pratio Hali. A ukrasti se nije imalo što, jer ono što Caroline nije prodala onih tjedana prije smrti preuzeli su njezina teta i tetak.

Sobe u prizemlju radije sam zatvarao. Drugi me je kat brinuo u posljednje vrijeme: na krovu su se počele pojavljivati rupe na mjestima na kojima je vrijeme odnijelo crepove od škriljca. U dječje sobe naselila se porodica vrabaca i ondje izgradila svoja gnijezda. Po podu sam poslagao vjedra da hvataju kišu, a daskama sam zakucao prozore koji su bili u najgorem stanju. Svako malo prođem kroz cijelu kuću, obrišem prašinu i maknem mišju nečist. Strop u salonu još odolijeva, premda je samo pitanje trenutka kad će se survati uleknuta štukatura.

Carolineina spavaća soba i dalje nestaje. Roderickova soba čak i sada blago vonja na požar...

Unatoč svemu tomu kuća je zadržala svoju ljepotu. Na neki je način ljepša nego ikad jer je bez tepiha i pokućstva, a bez vreve stanara čovjek se može diviti linijama georgijanske simetrije, lijepim izmjenama sjena i svjetla. Dok sam tako lijeno tumarao ispražnjenim prostorijama, gotovo da sam tu kuću vidio onako kako ju je vidio njezin arhitekt kad je bila sasvim nova, kad su ornamenti od gipsa bili svježi i neokrnjeni, a plohe neumrljane. U takvim trenucima nema nikakva traga Ayresovih. Kao da ih je kuća izbacila van, kao što travnjak izrasta i poništava tragove.

Ni sada nisam blizu toga da shvatim što se dogodilo u Hallu, kao što nisam bio ni prije tri godine. Jednom ili dvaput razgovarao sam sa Seeleyjem. On se ponovno držao onog svog tvrdog nazora da je Hundreds, zapravo, doživio poraz od povijesti, da ga je uništila vlastita nemogućnost da održi korak sa svijetom koji se ubrzano mijenjao. Prema njegovu mišljenju, Ayresovi nisu bili u stanju napredovati s vremenom, naprosto su odabrali povlačenje - samoubojstvo, ludilo. Po cijeloj Engleskoj, kaže, stare plemićke obitelji propadaju i nestaju na vjerojatno isti taj način.

Teorija mu je sasvim uvjerljiva: a opet, ponekad me zbunjuje. Sjetim se jadnog starog Gypa, sjetim se onih tajanstvenih crnih šara od gorenja po zidovima i na stropu Roderickove sobe, pred očima mi se ukažu one tri sitne kapljice krvi koje su se iznenada pojavile na bluzi gospođe Ayres. I mislim na Caroline. Mislim na Caroline u trenucima prije smrti kako prilazi

odmorištem kod stuba na mjesečini. Mislim kako povikuje: Ti! Nikada nisam ni pokušao Seeleyja podsjetiti na njegovu drugu, čudniju teoriju: da je Hundreds proždro neki mračni zametak, neko gladno biće-sjena, neki »mali stranac« koji se izlegao iz potisnute svijesti nekoga tko je imao veze sa samom kućom. No, za svojih samotnjačkih obilazaka bivao sam sve oprezniji. Svako malo znao sam osjetiti prisutnost ili bih krajičkom oka uhvatio neki pokret i srce bi mi poskočilo od straha i iščekivanja: zamišljao sam da će mi se tajna napokon razotkriti, da ću vidjeti što je Caroline vidjela i prepoznala kad je umrla. Kako bilo, ako Hundreds Hali i jest opsjednut, duh se meni ne ukazuje. Jer ja ću se okrenuti, razočaran - shvaćam da je ono što vidim samo polomljeno prozorsko okno i da iskrivljeno lice koje viri iz njega, zbunjeno i puno čežnje, jest lice moje.