Plezir magazin 58-59

JUL- AVGUST 2018.

BROJ 58 - 59

Uvod

P

rivodeći kraju letnji dvobroj ostalo mi je tek toliko vremena i energije da vam se javim i brzinski vas uvedem u sadržaj i pozovem da nam pišete i sa nama podelite vaša razmišljanja na teme koje smo ovim brojem otvorili.

Premijerno za srpske medije u letnjem broju gostuje Bea Džonson, žena koja je pokrenula revoluciju i novi način života širom sveta poznat i prihvaćen pod krilaticom Zero-waste. Bea će čitaocima Plezira dati savete kako da svoj dom učine zelenijim i proizvode manje smeća. Takođe, istraživali smo kakva je situacija sa odlaganjem i produkovanjem otpada u zemljama regiona. Družili smo se i sa umetnicima koji su od otpada stvorili nešto novo i predivno.

Pričamo o modi, dominantnim trendovima, reciklaži odeće i aplikacijama koje nude fantastične mogućnosti. Putujemo po Srbiji i otkrivamo vam čarobne destinacije koje su na samo korak od vas, produžavamo do Rige i Peterburga, nastavljamo priče iz Jordana, da bi smo vas na kraju vratili na hrvatsko primorje i ispričali priču o tome zašto svi kao čovečanstvo moramo smanjiti upotrebu plastike već danas!

Ako vam kažem da je ovo što sam navela tek delić onoga što vas u dvobroju očekuje, možda mi nećete iz prve poverovati, ali kad zavirite između naših korica, videćete da sam bila u pravu.

Do narednog, septembarskog broja ne zaboravite da posećujete naš sajt i pratite nas na društvenim mrežama jer Plezir tim će čitavog leta biti tu sa novim pričama!

Teodora Kovrlija, Plezir magazin plezirmagazin@gmail.com teodorakovrlija@gmail.com

2

| jul

Sadržaj

Onlajn špartanje

006

Umetnost

014

Umetnost

Umetnost

Stjuart Hejgart

Ivan Kocić

Leksikon Književnost

Umetnost

Iva Chu

164

Film

Palićki filmski festival

172

Živ stil

Karoši

180

Živ stil

S.F.F.S New York

188

Živ stil

Aktivan odmor

202

40

024

20 Ja sam Akiko

Leksikon

036

30

044

Ekologija

Bea Džonson

Ekologija

Obala bez plastike 080

Putovanja

Jedan dan u Kikindi

208

Ekologija

ZW Region

092

Putovanja

Letnje vikend preporuke

226

Dizajn

80 saveta

124

Putopis

Jordan

238

Dizajn

Pletivo by Plezir

126

Putovanja

Piterburg

252

Dizajn

MYTY

132

Putovanja

2nd hand u Rigi

276

Fotografija

Summer mood

284

Moda

Tendencije u savremenoj modi

142

Moda

CloX

156

3

Teodora Kovrlija

Novinar po profesiji, urednik i internet preduzetnik kako se to danas popularno kaže, idealista u pokušaju da ispravi sve nepravde ovog sveta i stvori svoj oblak na kome neće primećivati zlurade komentare, nezadovoljne ljude i manjak higijene u javnom prevozu.

Ponekad sa previše interesovanja da bi se fokusirala na samo jednu stvar, ali kada ste novinar to se računa kao plus. Veoma uporna u svojim zamislima.

Plezir je nastao iz želje da stvorim nešto drugačije, novine u kojima će biti više teksta nego slike a ne obrnuto i iz potrebe da vam saopštim kako nije sve tako sivo, talentovani ljudi koji su uradili nešto sa sobom su svuda oko vas, a posao vas (baš kao ni ništa drugo dobro u životu) neće sam udariti u glavu. Skočite i uhvatite ga sami!

Nina Simonović

Pisanje o sebi joj najteže pada.

Pisanje o drugim stvarima joj je uživanje. Sebično čuva dete u sebi. Voli planine. Obožava knjige.

Ne zna da li više da veruje intuiciji ili razumu. Sluša čudnu muziku.

Veruje u Ljubav, dobru Kafu i Pivo.

Umetnost i Univerzum. Bradu i Tetovaže. Bori se za svoje snove.

Slavi život. Ne može bez čokolade.

Pušta dušu da joj slobodno luta ruskim stepama. Kada poraste jedino što želi je da bude Srećna.

Svoje priče voli da pripoveda kroz fotografije. Volela bi da prepešači ceo svet i ostavi svoj trag u njemu.

The Force is strong with this one.

REDAKCIJA 4

| jul

SARADNICI Milena Goševski

Andrijana Kovrlija

Merima Aranitović

Marija Radojković

Ivana Aćimić

Trippin Srbija

Dejana Vukadinović

Marija Bulatović

Dušan Mažibrada

Anđela Đurašković

Sanja Milosavljević

Sara Savčić

Vesna Belušević

Mateja Kordić

Katarina Đošan

5

6

| jul

ONLINE ŠPARTANJE Eco art Pripremila: Teodora Kovrlija @teodora_kovrlija

Umetnost je uvek imala kapacitet da donese promene, a imajući na umu izazove sa kojima se ljudsko društvo danas suočava, angažovana umetnost fokusirana na zaštitu životne sredine postala je izuzetno značajna. Zbog toga, ovog meseca želim da vam skrenem pažnju na rad angažovanih umetnika kojima je ekologija vodeća inspiracija.

7

Susan Benarcik Suzan je autorka u čiji rad je do srži utkana ljubav prema prirodi. Zbog toga se hortikultura i dizajn prepliću u njenom stvaralaštvu, kako u skulpturama i instalacijama tako i u ilustracijama. Nadahnuće teksturama, živim svetom i ciklusima koji postoje u prirodi jasno se čita u radu Suzan Benarcik. Posebno zanimljive su instalacije koje pričaju priče o neobičnim stvorenjima sa kojima delimo planetu.

Jedna od njih je i ona posvećena Iktomi pauku, mističnom stvorenju koje je neka vrsta heroja za narod iz Lakota plemena.

8

| jul

Nicholas Gentry Nikolas Džentri je umetnik mlađe generacije koji je u svom radu fokusiran na kritiku konzumerizma, posebno konzumerizma u sferi tehnologije. Njegovo platno,polje za igru i istraživanje čine flopi diskovi, filmske trake, VHS kasete i CD-ovi koji tehnikom kolažiranja poznatom kao asamblaž, dobijaju novu, trajnu vrednost i postaju umetnička dela.

U radu Nikolasa Dženfrija se može pratiti komunikacija između digitalnog i analognog sveta, kao i autorovo istraživanje pitanja identiteta u sajber kulturi. Ideja ovog britanskog umetnika jeste ne samo ukazati na značaj reciklaže već i motivacija da preispitamo sopstveni odnos prema predmetima koje smo stvorili.

9

Olga Ziemska Umetnost Olge Ziemske je izrazito intuitivna i posebna. Autorka poljskog porekla sa prebivalištem u Americi, zastupa ideju povratka prirodi, pokazujući svojim skulpturama i instalacijama da su naša tela samo deo jedne celine, a da ti delovi pojedinačno ne bi imali svoju svrhu postojanja ukoliko ne bi bilo onoga što nas okružuje. Njen rad slavi život na najupečatljiviji način nas podsećajući da je priroda naš neodvojivi deo, baš kao što smo i mi deo te prirode. Materijali koje koristi u svom radu su isključivo materijali koje pronalazi u okruženju - drvo, pesak i kamen.

10

| jul

Harriete Estel Berman Harijet Estel Berman je veteranka reciklaže čije umetničke instalacije i unikatan nakit su se našli na izložbama u najvećim galerijama širom planete, od čega su mnogi radovi deo stalne postavke u čak 16 muzeja uključujući i Museum Fine Arts u Bostonu, Detroit Institute of Art i Minneapolis Institute of Art, dok je o njoj i njenom radu pisano u čak 40 knjiga i stručnih publikacija. Harijet poslednjih tridesetak godina upotrebljava korišćene materijale kako bi ukazala na konzumerizam koji već decenijama dominira u razvijenim društvima, a njena filozofija „Tikkum olam” ogleda se u želji i potrebi da „popravi svet”. Svojim radom umetnica ukazuje kako na ekološke izazove, problem gomilanja otpada i plastične ambalaže, tako i na ulogu žene koju preispituje u seriji radova fokusiranoj na male kućne aparate.

11

Andy Goldsworthy Endi Glodsvorti je prava „rok zvezda” među umetnicima. Izrazito autentičan, ekscentričan i zanimljiv, Goldsvorti je bio inspiracija za dokumentarni film koji je o njegovom radu snimio fantastični Tomas Ridelšajmer. Film „Leaning into the Wind - Andy Goldsworthy” nedavno smo imali prilike da gledamo na festivalu „7 veličanstvenih”, a ukoliko ste propustili priliku da ga pogledate na velikom platnu, predlažem vam da obavezno potražite ovo ostvarenje onlajn. Andi je britanski vajar, skulptor, fotograf i ekološki aktivista, širom sveta poznat po svojim skulpturama lend art-a. Endi je veliki umetnik i strasni borac za prirodu koji, kako ćete u filmu videti, podjednako voli i oseća svaki kamen, svaku travku, laticu, granu, svaku kap vode kao drago biće i u njemu prepoznaje unutrašnje pulsiranje koje prožima planetu.

12

| jul

Jaume Plensa Još jedno veliko ime na ovoj listi je i španski umetnik Jaum Plensa, cenjeni skulptor, profesor i čovek čije radove poznaju i oni koji nisu preterano zainteresovani za umetnost. Njegove skulpture možete videti kako u galerijama i muzejima širom sveta tako i u javnim prostorima u više gradova Francuske, Španije, Nemačke, Velike Britanije, Japana, Južne Koreje, Amerike i Kanade. Neki od njegovih najznačajnijih i najnagrađivanijih radova sa snažnom porukom su „Dream” i „Together”(Venecijansko bijenale), „Pacific soul” (San Dijego, Kalifornija, SAD), „Source“ (Montreal, Kanada), „Love“ (Frisland, Holandija), zatim „El alma del Ebro” (Saragosa, Španija), koja je nastala kao odgovor na temu „Voda i održivi razvoj”. Ova skulptura je visoka 11 metara, sačinjena je od slova koja asociraju na ćelije ljudskog organizma koje u više od 60% čini voda.

Bela slova i otvorena struktura pozivaju posmatrača da zaviri unutra i sagleda odnos između ljudskih bića i vode.

13

Ekologija Tekst: Dejana Vukadinović

14 | jul

Od odbačenih predmeta do umetničkih dela

U

svetu jednodimenzionalnih ljudi, treba ostati svoj i drugačiji. Jedna od karakteristika dvadesetog veka jeste pojava masovne kulture. Namenjena širokom krugu ljudi, kako joj samo ime sugeriše, postaje sastavni deo pojedinca, ne zadržavajući se samo na američkom tlu, već nastavlja osvajanje ostalih delova sveta. Tako masovna kultura dobija regionalne i lokalne tonove, zadržavajući suštinu. U samoj biti teži se serijskoj proizvodnji proizvoda, bilo da je reč o automobilima, farmericama ili cipelama. U takvom okruženju, malo pažnje se posvećivalo ekologiji. I dok su se čelnici velikih država raspravljali oko podele sveta između gvozdene zavese, priroda je išla svojim putem.

Verovanje da će nam prirodni resursi uvek biti na dohvat ruke ubrzo se pokazalo klimavim. Da je zaista tako pokazali su rezultati međunarodne organizacije poznatije kao Rimski klub. Prvi rezultati ove nezavisne nevladine organizacije bili su zapanjujući. Osnovana je sa ciljem da ukaže na globalne probleme između ostalog i ekološke probleme.

NEDOVOLJNO RAZVIJENA EKOLOŠKA SVEST

S

vest da je naša planeta u opasnosti još uvek ne postoji u svim delovima sveta. Jedna od najmnogoljudnijih država današnjice, Narodna Republika Kina zauzima drugo mesto po količini emisije ugljen – dioksida. Iako se politički vrh ove države obavezao na redukovanje emisije štetnih gasova, sve to pada u vodu, ukoliko ostanu usamljeni u tom cilju. Klimatski sporazum potpisan u Parizu, 2015. godine predstavljao je vidni pomak. Mali znak da se nešto može promeniti na bolje.

Sve do trenutka kada se prvi čovek američke administracije nije odlučio da ipak ne nastavi sa sprovođenjem odredbi ovog sporazuma, jer ko će još misliti na planetu, kad treba sklapati nove poslovne transakcije ?! Građani se bune, ali treba delati brže.

Mnoge političke partije ekologiji posvećuju minimalnu pažnju u izbornim kampanjama, tek toliko da privuku i ekološki nastrojene glasače.

O značaju ovog problema govori i to da sve više umetnika, glumaca, pevača, pisaca svojim radom želi da doprinese boljitku naše planete. Lista tih razumnih, osvešćenih ljudi je ogromna i bile bi potrebne šlajfne kako bi se opisao njihov doprinos. Ovog puta odlučila sam se da vam predstavim jednog fotografa koji se ističe svojim zalaganjem za očuvanje planete.

Rođeni Englez, gospodin Stjuart Hejgart (Stuart Haygarth). Broj osvojenih nagrada prelazi broj prstiju na rukama i nogama.

Završio je umetničku školu i nastavio u istom maniru. Diplomirao je dizajn i posvetio se fotografiji. Radio je kao asistent direktora fotografije. Uvek željan nečeg novog i drugačijeg ostao je tu nekoliko godina. Devedesetih se upušta u komercijalne vode, ali se ni tu ne zadržava već kreće na putovanje po Africi i Indiji. Umetnički duh, vođen idejom slobode ne da mu mira, te kreće sa 3D ilustracijama. Ovo mu donosi prolaz u taj „umetnički“ svet i broj angažmana se povećava.

Carpenters Workshop Gallery

NEKOME OTPAD, A NEKOME BLAGO Nestalnog duha, kreće u novo poglavlje svoje karijere. Putujući engleskim obalama, zapanjio ga je prizor otpada i odbačenih predmeta. Tada mu je sinula ideja da od tog naizgled nepotrebnog krša napravi nešto novo, lepo i drugačije.

Početkom 2000. godine sakupio je na hiljade flaša i papirnih kapa za proslave da bi četiri godine kasnije napravio jedan od najneobičnijih lustera na celom svetu, simbolično nazvanim Milenijum. Stjuart je u jednom intervju za lokalne medije izjavio da je taj naziv bio logičan sled, jer je napravljen od predmeta koji su se koristili za proslavu novog milenijuma.

KOLEKCIONAR ODBAČENIH PREDMETA Jednom kada se upustiš u ovo, ne vraćaš se, već nastavljaš dalje. Tako će ovaj umetnik nastaviti da stvara lustere i lampe od iskorišćenih predmeta, pretvarajući ih u prava umetnička blaga. Flaše, plastika, zatvarači, lutke, obuća, delovi parketa samo su mali deo njegove kolekcije.

Ispostavilo se da je Stjuart bio u pravu. Ljudi su želeli nešto novo, nešto jedinstveno.

Zasitili su se serijskih dela od istih materijala, sa očekivanim izgledom.

Spojio je ekologiju i umetnost. Od banalnih predmeta je stvorio nešto neverovatno.

Reciklaža je proces koji košta, ali se isplati na duže staze. I u našoj zemlji postoje kontejneri za odlaganje papira, plastike i stakla. Postoje firme koje otkupljuju elektronski otpad. Uprkos tome, većina iskorišćenih dobara završi na deponiji. Statistika pokazuje da se samo u Srbiji godišnje stvori oko 10 miliona tona otpada.

Svaki građanin u proseku proizvede oko 3 i po kilograma otpada od koga je samo 800 grama komunalnog. Budite i vi na trenutak Stjuart. Reciklirajte i pronalazite novu namenu predmetima koje već posedujete.

Svetlost ga je uvek privlačila. Njen uticaj na materijale i objekte, i posledično atmosfera koja nastaje. Predmete koje je skupljao, razvrstavao je prema funkciji i ulozi. Imao je osećaj za boje i strukturu.

Da li nam preti ekološka katastrofa? Na koji način to možemo sprečiti? Da li smo zakaMeđu najpoznatijim radovima izdvaja se snili? Zbog čega nam je trebalo toliko dugo luster Tide – napravljen od 100 plastičnih da postanemo svesni da se svet oko nas komada. Pomenimo i disko kuglu u koju je urušava? Pesimista vidi problem u svakoj uložio nekoliko godina rada. Za nju je isko- mogućnosti, a optimista u svakom probristio polomljena stakla retrovizora. lemu vidi mogućnost, reči su čuvenog Vinstona Čerčila.

Svoju prvu postavku imao je 2012. godine.

Pozitivne reakcije nisu izostale.

Moj izbor je optimizam, a vaš?

Stjuart je samo jedan od brojnih umetnika koji je odlučio da učini nešto više za ovaj svet, pored kreiranja umetničkih dela.

Umetnost

Fotografije: Dušan Tepavčević

24 | jul

Ivan Kocić Umetnost Igra. ReciklaZa

P

roteklih nekoliko godina posvećen radu na ciklusu Reciklaža igre, umetnik Ivan Kocić pronašao je način da ne prestane da se igra stvarajući upečatljive, trodimenzionalne ženske portrete sačinjene od neprerađenih dečjih uspomena.

Njegovi radovi pričaju priču o detinjstvu, igri i opominju na prolaznost ali i našu lakomislenost kojom velikom brzinom konzumiramo predmete. Uklopljeni tehnikom asamblaž, nekada voljeni objekti dečje igre intervencijom umetnika postaju prelepi ženski portreti.

Ivan je ovim dragim komadima dao drugu šansu, a umetnost koju stvara i radionice na kojima mališane edukuje ne samo o značaju, već i o zabavnoj strani reciklaže inspirisali su nas da zavirimo u njegov svet i saznamo više o njegovom radu.

Intervju: Teodora Kovrlija @teodora_kovrlija 25

Možeš li da ispričaš našim čitaocima kako si došao na ideju da kreiraš umetničke kolaže, stručno nazvane asamblaži, od dečjih igračaka?

Ideja je došla kao potreba da se odmorim od jednog zahtevnog, velikog mozaika koji sam radio te zime i koji me je jako umorio. Da bih se opustio rešio sam da probam da izvedem nešto slično mozaiku, u ovom slučaju asemblaž. Igračke su se praktično same nametnule kao materijal, naleteo sam na jedan džak istih koji je bio predodređen za bacanje, a na koji sam se ja sažalio. Tako je nastalo prvo u nizu ovih originalnih dela.

Biti likovni umetnik često podrazumeva igrati se različitim materijalima i tehnikama.

Kroz tu igru savladavam nove veštine, razvijam potez i čak se takmičim sa sobom trudeći se da svako novo delo bude kvalitetnije od prethodnog. Tako sam shvatio da me potreba za igrom nikada nije napuštala, sada je dobila samo najjasnije obrise jer stvaram umetnost baš od igračaka.

26

| jul

PINK LIPS, 100X100 cm, asemblaž, 2015.

Svi znamo koliko je igra značajan deo u pravilnom razvoju deteta, ali igra ne mora biti završena kada odrastemo. Koliko je igra značajan segment u tvom radu?

27

Kako izgleda postupak izrade jednog umetničkog dela izrađenog u ovoj tehnici?

Za izradu prvog asemblaža bila mi je potrebna „čitava večnost“, mereno realnim vremenom, tri meseca. Posle tog prvog pokušaja, napornog ali poučnog, skratio sam izradu na optimalnih mesec dana. Krećem od odabira modela, crteža lica, izbora boja, pa nastavljam sa uklapanjem i lepljenjem igračaka sve do kraja. Iskreno, čitav kreativni deo gde se pojavljuju obrisi portreta, iako nabijen koncentracijom i pažljivo izveden, za mene protekne kao u nekom magnovenju. Kada me na kraju pitaju kako sam uspeo baš tako da uklopim delove igračaka uglavnom ni sam ne znam da objasnim. Baš je to znak za mene da sam na pravom putu i da se ovim asemblažima predajem sav u toj meri da me igra proguta celog i „ispljune“ kada sve bude gotovo.

Figura i portret su moje opsesije u umetnosti i stalne teme još od vremena fakulteta. Ovde se njima samo bavim na nov način. Modele biram jednostavno - privlače me markantne, snažne crte lica i sposobnost da se bude prirodan. Polovinu onoga što bismo želeli da kažemo sagovornici mogu pročitati iz naših očiju. Težim da biram upravo takve modele, izražajnih, direktnih, samouverenih pogleda.

28

| jul

MY SEXY GLASSES, 100x100 cm asemblaž, 2015.

Kako biraš modele čije portrete ćeš izrađivati?

29

30

| jul

Na koji način dolaziš u posed igračaka koje koristiš kao sirovine za rad?

Od samog početka koristim isključivo stare igračke koje mi deca i roditelji direktno doniraju! Ideja same reciklaže igre je bila da u proces „uvučem“ klince kako bi shvatili važnost, ali i zabavnu komponentu svega. Kombinacija umetnosti i reciklaže je jako privlačna deci.

Oni ovde mogu da nauče da proces reciklaže ne mora da podrazumeva puko prikupljanje plastične, kartonske, metalne ambalaže za dobijanje sirovine kako bi se izradilo još takve iste ambalaže. Reciklaža ima potencijal da bude zabavna, razigrana i kreativna i da iznedri čak i umetničko delo!

MY SEXY GLASSES, 100x100 cm asemblaž, 2015.

Pikaso je svojim radovima svetu predstavio tehniku asamblaž. Da li imaš nekih uzora iz sveta umetnosti za koje veruješ da su ostavili traga na tvoje stvaralaštvo? Što se tiče samih asemblaža verovatno nisam dovoljno istraživao savremeno stvaralaštvo u tom aspektu da bih imao nekih jasnih uzora. Kod klasičnog slikarstva, sa druge strane, prolazio sam faze fasciniranosti različitim periodima i genijima koji su ih obeležavali. Oni koji su najviše uticali na moj rad do danas su ostali Klimt, Alfons Miha, Rjepin, Sardžent, Isak Levitan, Gaudi ali i naši majstori Paja Jovanović i Uroš Predić..

31

Da li je ekološka komponenta i reciklaža od početka bila tvoja inspiracija?

Definitivno su bile motiv. Do tada moja umetnost nije bila društveno angažovana, zasnivala se na estetskim kvalitetima i dekorativnim elementima. Kao neko ko voli da boravi u prirodi, privržen sam ekologiji i uopšte svim načinima da se ona očuva. Reciklaža igre je samo mali način da joj se odužim za to što od nje dobijam: inspiraciju i prostor da se oporavim od dnevnih stresova. Sa druge strane, trudim se da asemblaže iskoristim kao uticaj koji može biti dugoročno koristan, jer njima utičem na najmlađe članove društva.

Klinci uče da je reciklaža dobra, neophodna, a njima ostavljamo prirodu na čuvanje. Često organizuješ radionice za mališane.

Možeš li da nam ispričaš malo više o ovom segmentu svog rada i ekološkog aktivizma?

Dosadašnje radionice su bile jako lepo posećene. To je i razlog što nastavljam sa njima. Deca lepo reaguju na ovu priču, jer su njima igračke kao predmeti bliske. Ako svoju strast prema recikliranju sutra prenesu na svoje svakodnevno ponašanje, živećemo u makar malo čistijem i zdravijem svetu okruženi ljudima koji su na pravi način učili da razviju svoju kreativnost.

WHISTLE, 100x100 cm asemblaž, 2017.

Kakve su reakcije mališana na ovakav način igre?

U početku sam naišao na blago negodovanje od strane najmlađe dece. Do trenutka dok nisu videli radove bilo im je teško da se odvoje od igračaka pa je tu bilo i smešnih scena sa istovremenim plakanjem i oduševljenjem „slikama od igračaka“. Stariji su odmah bili hrabriji pa su podsticali mlađe da učestvuju.

Danas u svom okruženju imam i prave male veterane reciklaže koji su već treću godinu česti donatori igračaka.

Misliš li da je moguće putem umetnosti dopreti do neke nove publike i osvestiti značaj reciklaže u potrošačkom društvu u kome se iz dana u dan zatrpavamo potrošnom robom iscrpljujući prirodne resurse preko svake mere?

Ta potrošačka filozofija života koju nameću savremena društva nije nešto protiv čega se možemo boriti licem u lice. Suviše je jak ljudski poriv da se bude „šareniji“ od drugih.

Zato sam ja i izabrao put umetnosti. Umetnost je na neki način i dalje elitistička, praktično postaje retka, ugrožena vrsta. Baš taj trend očuvanja endemskih vrsta u prirodi, trebalo bi iskoristiti, pa i umetnost forsirati na sve načine. Po mogućstvu, umetnost koja osim što nas vizuelno oplemenjuje i uči nečemu.

Moja je zeleno obojena, okrenuta ekologiji i edukaciji najmlađih. A kao jarko obojena i prilično upečatljiva što joj ide u korist.

Nedavno je publika imala priliku da se susretne s tvojim radovima na festivalu DEV9T. Kakve utiske donosiš sa festivala?

Kao stalni učesnik, iskreno sam privržen festivalu DEV9T. Smatram da delimo neke izuzetno važne stavove i borimo se za promociju umetnosti na istoj strani. Svake godine festival raste, novi ljudi učestvuju sa svežim idejama. Drago mi je da je ove godine i vremenski porastao…u dužinu. (smeh) Ko god do sada nije posetio ovu eksploziju kreativnosti, imaće prilike da ispravi grešku sledećeg juna..

Radovi se osim na izložbama mogu videti i u mom ateljeu. Posebno se radujem kada roditelji povedu decu kojoj je ova umetnost najviše naklonjena. Takođe, pozivam i sve one koji imaju višak igračaka da ih ne bacaju, da ih doniraju, donesu u atelje. Biće nagrađeni novim iskustvom, a priroda lišena đubreta. Mogu me kontaktirati putem društvenih mreža ili mejlom.

34

| jul

TURQUOISE EYES 1, 100x100 cm asemblaž, 2017.

Gde čitaoci Plezira mogu da vide tvoje radove i da li postoji mogućnost posete tvom ateljeu?

35

Književnost

Intervju: Sara Savčić @sara_savcic

N Stefan Tićmi

Nežnost bez granica

36 | jul

edavno se u mojim rukama našla jedna čarobna knjiga, priča o devojčici Akiko, napisana iz srca jednog šarmantnog, skromnog, nadarenog domaćeg pisca, Stefana Tićmija. To je knjiga koju, bez izgovora, morate uvrstiti u vašu obaveznu letnju lektiru. Imaćete priliku da uživate u nežnoj priči o devojčici koja ne zna za granice, koja razgovara sa drvećem i nesebično nudi zagrljaje.

O svom uplivu u književne vode, ljubavi prema pisanoj reči i planovima imala sam čast da saznam iz prve ruke, od pisca koga nakon knjige„Ja sam Akiko“ nazivaju srpskim Egziperiem.

Nešto za početak .

Svi intervjui se završavaju tačkom.

Ovaj neobičan intervju njome počinje. Čitaoče, dodirni je.

Je l’ jesi?

Jesi.

Hvala.

Veoma je bitno da autor i čitalac imaju dodirnih tačaka, jer svakako ne mogu da imaju dodirnih zapeta, to bi bilo baš, baš glupo.

Dragi Stefane, ispričaj nam ko je Akiko i kako je nastala njena priča?

Akiko ne traži zagrljaj, Akiko ga nudi.

Mnogi smatraju da ljudi dole na jugu Srbije sede okupljeni oko logorske vatre, jedu ljuti ajvar i paprike i gađaju se s padeži u glavu, a u stvari se oko te logorske vatre okupljaju neki super ljudi i pripovedaju se neke lepe priče, Akiko je jedna od njih.

Tako kažu.

Kome se Akiko obraća?

Akiko se nikome ne obraća. Akiko mumla sebi u bradu. Akiko nema bradu. Gospode, pa devojčice nemaju bradu. Akiko se obraća svima. Akiko ćuti. Akiko razgovara sa peškirima. Akiko razgovara sa drvećem.

Akiko se obraća sebi i hita sebi u susret i onda se saplete, i hop! prospe neku mudrost. Onda bude veselo.

Ako je sudeći po knjizi o Akiko, stiče se utisak da imaš jedan retko lep i to-

pao pogled na svet i sitnice koje život znače. Kako uspevaš da u moru negativnosti koje nažalost sve više preplavljuju našu svakodnevicu održiš taj zdrav, dečji duh?

Nosim naočare. Pre svega, imam mutan pogled na svet. Kao da sam zaronio duboko u vodu, da sam tamo hiljadu, hiljadu godina, da osećam kako mi nedostaje vazduh i boca na leđima sa kiseonikom koju nosim zove se Stvaranje. Svi mi svakodnevno letujemo – brčkamo se u moru Negativnosti i trudimo se da plivamo kroz taj mulj, za mene je pisanje upravo plivanje kroz mulj u potrazi za nadom. I uvek je i u svemu pronađem, iznesem na sunce, prosušim a onda stavim na papir, čitaoci to prepoznaju.

Interesantno je spomenuti da si po vokaciji profesor fizičkog vaspitanja, sportista i DIF-ovac. Kako se dogodio tvoj upliv u književne vode? Postoji li za tebe neka intimna spona između ovo dvoje?

Morao sam da položim plivanje kako bih ušao u književne vode. Morao sam da položim atletiku da bih posećivao pesničke maratone. Morao sam da položim anatomiju da bih pisao o ljudima, na anatomiji sam jednom držao plastično ljudsko srce u rukama, to pamtim. Postoji spona, zove se ranac, u rancu sam uvek vukao patike za basket i neke knjige. Tako da su patike uvek mirisale na Siorana i Ljermontova, a knjige mirisale na… dobro, knjige u tom slučaju nisu mirisale. (osmeh, onaj nasnimani iz sitkoma) Inače, sport je moja prva 37

ljubav. Mislim da sam se rodio sa fudbalskom loptom pa su mi onda rekli, vidi, postoji i košarkaška, pa sam onda trenirao i košarku da vidim ima li neke razlike između tih lopti i ima, verujte. Ovo kao nogama, ovo kao rukama. Ali se obe podjednako vole. Od literature prvo sam čitao sportske članke dok nisam izvrnuo članak, a danas sam dnevnu štampu zamenio poezijom. Uz poeziju mnogo bolje počne dan. Čula sam da si veliki zaljubljenik u poeziju. Možemo li očekivati tvoju zbirku poezije u budućnosti? Da li bi podelio neku svoju pesmu sa našim čitaocima?

U budućnosti – da. Sad zamišljam da su išla gradom ona cirkuska kola sa razglasom i da viču sa mikrofona: „Stefan je veliki zaljubljenik u poeziju! Stefan je veliki zaljubljenik u poeziju!“ a da si se ti tu slučajno našla, negde u Ruzveltovoj i da si čula i ja verujem u to što si čula, samo ne volim što viču, poezija je daleko od galame i buke, poezija je u ćošku, čuči na kukuruzu, a što je najznačajnije ima je na svakom ćošku.

I ima vrlo, kvalitetne poezije, treba je naći.

38

| jul

RADITI LJUDIMA IZA LEĐA stavljati im na primer ptičija pera krišom tek onoliko da posumnjaju da im nešto radite iza leđa da posumnjaju da ste zli i pakosni pa kada im se od tih pera vremenom budu formirala krila i kada osete lakoću letenja drugačije će vas gledati iz ptičje perspektive ... a do tada ljudi su samo nedovršene skice života; zemaljske krhke konstrukcije od kostiju i džeza što stoje na klimavim nogama poljuljanog samopouzdanja navijaju satove uveče da probude nežnost (ujutru pre prvih bespernih ptica radite ljudima iza leđa ... dobre stvari)

39

nesreću. On je posle saobraćajke ušao u večnost, ja sam posle saobraćajke samo nastavio lakše da živim i pišem. A na pohvale čitalaca koje mi stižu u inbox gledam kao na najveću moguću književnu nagraMnogo sam srećan što je „Laguna” stala iza du koja se dodeljuje po principu: našli smo „Akiko” da joj čuva leđa. Hvala uredniku našu zajedničku tačku, dobro je. Čitajte Zoranu Penevskom, hvala Tanji, hvala svi- Mensura Ćatića, on isceljuje. ma. „Akiko” je takva – potrebno je da neko, sem oca, brine o njoj, kako bi došla do ljudi Šira javnost je saznala za tebe nakon jer ona ne kuca na vrata, ona samo uleti u što si sa prijateljima od propale kućice srce obuvena i tu ostane zauvek, tako mi napravio besplatnu biblioteku koja kažu, malo spava, onda ustane i gleda da ne broji više od 5 000 knjiga. Možeš li da brine mnogo jer ako ovako nastavi počeće nam ispričaš malo više o ovoj inicijada pije lekove za hipertenziju na bući-bući tivi, da li biblioteka i dalje funkcioniše? slamčicu.

To je bila neverovatna energija mladih, A što se tiče popularnosti, ako je ona neki nesnađenih, kreativnih ljudi; jedna zdrava, veo ili bedem koji stoji između mene i lju- apolitična, omladinska inicijativa gde smo di na koje nailazim onda je popularnost radili razne akcije: od formiranja bibliotesranje. Ako je popularnost mogućnost da u ke, preko književnih večeri, organizovanovom hladnom svetu ljudi preko nje zavole ja turnira, humanitarnih akcija do murala, bar malo pisanu reč i osete se dobro – onda online radio emisija, itd. Tek sada, nakon pet godina koliko Omladinski klub Ančiki je super. postoji, vidim koliko smo veliku i značajnu Knjigu „Ja sam Akiko” čitaoci porede stvar uradili, to su primetili i ljudi iz Fonsa Malim princom. Ko su tvoji knjiže- dacije Tanja Petrović koji su nam ove govni uzori i kako gledaš na ovakve dine dodelili specijalnu nagradu za entuzijazam. Biblioteka i dalje postoji, bojim se pohvale čitalaca? samo da ne postane Muzej entuzijazma.

Neumesno je da se poredim sa velikanom Potrebno je da se obogati novim naslovikakav je Egziperi, jedina sličnost između ma kako bi klinci i dalje dolazili. nas je da smo obojica imali saobraćajnu Akiko je za vrlo kratko vreme dospela na visoko mesto najčitanijih knjiga, kako se nosiš sa popularnošću koja ti se dogodila nakon objave ove knjige?

40

| jul

41

Još jedna vrlo lepa inicijativa koja se vezuje za tvoje ime jeste to da si jedan od prvih koji je preveo poeziju na znakovni jezik prilagođen gluvim i nagluvim osobama. Kako si došao na ovu ideju i da li će i Akiko dobiti svoju verziju na znakovnom jeziku?

Šta bi nam preporučio za čitanje, slušanje ili gledanje ovog leta?

Film: Temple Grandin iz 2010. godine Album: Damien Rice – My favourite Faded Fantasy Knjiga: Fernando Pesoa – Poznati stranac Radio drama: Miodrag Đukić – Drainac – Gotovo cela moja prva knjiga „U’vatile me Bandit ili pesnik lutke” je prevedena i prilagođena osobama Radio emisija: Naruši buku ćutanjem sa oštećenim sluhom. Svojim sam performansom obišao čitav region i predstavljao Za kraj, tvoja poruka čitaocima svoju poeziju ljudima na drugačiji način, Plezira? sa raznoraznim gostima iz sveta umetnosti, bilo je zaista sjajno zajedničko puteše- Ako neko od njh sazna kad izlazi Naopastvije. Ono što je novo, sigurno ste čuli, gru- kov solo album i novi album Stereo Banane pa studenata iz Niša je osmislila naočare neka mi javi. Poslednji put kad sam zvao za veću bezbednost gluvih u saobraćaju, Marka nije mi se javio na telefon. u kontaktu smo, rade na projektu i biće mi drago da nekom humanitarnom akcijom ili čime već podržim njihov projekat kako bi ga usavršili i unapredili.

Videćemo za „Akiko”, trebalo bi, prva promocija knjige zakazana je za 4. septembar u DELFI knjižari kod SKC-a u Beogradu.

42

| jul

43

Ekologija

BeaDžonson Poželjećete da ste ranije počeli Intervju: Anđela Đurašković @andjapise

Teško je povjerovati da je ono što danas znamo kao globalni pokret koji broji na hiljade članova sa sviješću o uticaju naših navika na životnu sredinu počelo sa željom jedne porodice da pojednostavi svoj život. Ipak, to zaista jeste istina: Bea Džonson i njen suprug odlučili su da prigrle minimalističku svakodnevnicu i pređu na život bez otpada, utabavajući stazu za druge da pođu njihovim stopama kroz blog „Zero Waste Home“. Tokom godina recepte i navike prilagođavali su svojim potrebama i okolnostima, nikad ne zaboravljajući šta je najvažnije: kvalitet života, nematerijalna suština koju je nemoguće kupiti u prodavnici – niti baciti u kantu za otpatke.

44 | jul

Fotografije: Michael Clemens, Sees The Day; ZeroWasteHome.com; Stephanie Rausser

P

oslednji ponedeljak u junu, neobično svjež u odnosu na one koje poznaju svi koji su osjetili podgoričko ljeto na svojoj koži. Sala broj 5 bioskopa Cineplexx umjesto ljubitelja sedme umjetnosti toga dana ugostila je zaljubljenike u zaštitu životne sredine, koji su se okupili kako bi proveli popodne sa autorkom i blogerkom Beom Džonson, kreatorkom „zero-waste“ koncepta življenja, koju su ugostili NVO „Zero Waste Montenegro“, turistička organizacija „Montenegro Eco Adventures“, Fondacija Princa Alberta II od Monaka i Nacionalna turistička organizacija Crne Gore.

koji prikupe na godišnjem nivou stane u staklenu teglu – devet punih tegli za devet krugova oko sunca. Ono što je Džonsonove navelo da se pozabave otpadom bila je želja da pojednostave svoj život: što manje stvari posjedujete, manje je toga za skladištenje, čišćenje i kasnije bacanje i zamjenu nečim novim. Preplitanjem potrebe da smanje količinu materijalnih dobara koje posjeduju sa potrebom da žive na način koji je prijatniji prema planeti ova porodica podigla je eko život na novi nivo i postala pionir svakodnevnice koja je saosjećajna i prilagođena savremenom čovjeku.

Autorka bloga „Zero Waste Home“ i knjige „Zero-waste dom: Ultimativni vodič za pojednostavljivanje života kroz redukovanje otpada koji proizvodite“ došla je u Podgoricu u okviru svoje eko turneje svijetom. Prije nego što će svratiti u Crnu Goru, već je posjetila 18 zemalja kako bi upoznala tamošnje lokalne zajednice i približila im način života koji jednoj četvoročlanoj porodici sa psom omogućava da otpad proizveden za godinu dana smjeste u omanju teglu. Da, dobro ste pročitali: porodica Džonson ne posjeduje kantu za otpatke, i od 2008. otpad

Zato, kada mi se ukazala prilika da upoznam Beu uživo, objeručke sam je prigrlila!

Naoružana paletom primjenljivih savjeta, fotografija i dobrim smislom za humor, na svom predavanju je učinila da svako prisutan povjeruje u to da i oni mogu učiniti isto što i Bea u svojim domaćinstvima. Tog vjetrovitog ponedeljka u Podgorici, porazgovarale smo o porodičnom životu bez otpada, ulozi zero-waste roditelja, ignorisanju negativnih ljudi i prepoznavanju magičnog puta koji je zero-waste inicijativa prešla, od jednog domaćinstva ka cijelome svijetu.

Vaša porodica je doslovno pokrenula inicijativu za zero-waste pokret kakav danas znamo. Kada ste tek počinjali, da li ste mislili da će u jednom momentu ova priča poprimiti tako velike proporcije?

Da, zaista smo lansirali pokret. Desilo se to da smo odlučili da se preselimo bliže gradu, naučili da živimo jednostavno tokom tog perioda potrage za kućom i imali vremena da čitamo knjige i gledamo dokumentarce o ekološkim problemima, što nam je zaista otvorilo oči i dovelo nas do odluke da istinski promijenimo naše živote. Odlučili smo da posmatramo sopstvenu potrošnju energije, korišćenje vode, ali sam se ja takođe okrenula i ka našem otpadu. U potrazi za načinima da smanjimo količinu đubreta koje stvaramo, pronašla sam termin „zero-waste“, koji se tada koristio samo za opisivanje proizvodnih postupaka upravljanja otpadom na gradskom nivou.

Nije bio vezan ni za šta što možete činiti u svom domu. Međutim, kada sam ugledala taj pojam, sijalica u mojoj glavi se upalila i dobila sam cilj. E sad, tada nije bilo knjiga, blogova, vodiča, ničega što bi vam objasnilo kako da eliminišete otpad iz svog domaćinstva. Trebalo je da testiram mnogo stvari, brojne alternative, da bismo konačno pronašli svoj sistem. Pronašli smo alternative za koje smo mogli da zamislimo kako ih sprovodimo u djelo na duže staze u našim životima, i tada je zero-waste postao svakodnevnica.

Odlučila sam da vodim blog kako bih podijelila sva rješenja koja smo otkrili, tako da ukoliko drugi ljudi požele da redukuju svoj otpad, oni budu u mogućnosti da učine isto. Blog je pronašao svoj put do Njujork Tajmsa, i, naravno, ljudi su nas prikovali kritikama jer nisu znali šta je pojam zero-waste značio; ponavljam, niko drugi to nije radio. Ljudi su mislili da smo hipici, da živimo u šumi, govorili su: „Odvratno je to što rade svojoj djeci, ona su uskraćena!“...

Ali, to je bilo normalno, jer ljudi nisu razumjeli šta sve to znači. Kasnije, jedan časopis je objavio kako živimo i onda, odjednom, ljudi su se predomislili. Vidjeli su kako izgledamo, kakav je naš enterijer, i shvatili da smo zapravo moderni, već da samo živimo jednostavno.

Rekli su: „Ako tako izgleda zero-waste način života, onda i ja želim to da radim!“. Otad nadalje, uočavali smo ljude širom Sjedinjenih Američkih Država, a kasnije i svijeta, kako počinju da rade isto što i mi. Pokret je uzletio. Danas je knjiga prevedena na oko 25 jezika, i ona nam uz pažnju koju dobijamo od strane medija dozvoljava da zaista razbijemo zablude koje su povezane sa ovakvim življenjem, da pokažemo ljudima kako ovakav način života neće iziskivati više vremena i novca. Potpuno suprotno – ne uskraćujete sebe ni za šta, već stvarate bogatiji život, život zasnovan na iskustvima umjesto na stvarima. To je u suštini bolji životni standard.

Trenutno je u toku drugi dio vaše turneje svijetom. Da li ste uočili bilo kakva uvjerenja ili pitanja u nekom dijelu svijeta koja nisu prisutna u vašem okruženju? Primjećujete li bilo kakve razlike u nivou ekološke svijesti između stanovnika na različitim krajevima planete?

Otpad je različit tip problema za različite djelove svijeta. Ondje gdje ja živim, ključ je u pitanju upravljanja količinom koja je proizvedena. Živim u jednom od najkonzumerističkijih mjesta na svijetu.

U drugim krajevima planete, rekla bih, u fokusu je pitanje upravljanja i prikupljanja male količine koja se stvorila.

U ovim zemljama, moguće je da postoje ljudi koji zagađuju a nisu svjesni uticaja tog čina.

Moja poruka je zaista univerzalna za bilo koji dio planete. Svuda na svijetu možete naučiti da kažete „ne“, što je prvo pravilo – odbijte. Svuda na svijetu možete smanjiti količinu stvari koje koristite, što podrazumijeva prosleđivanje predmeta koji vam ne trebaju kako bi vaša zajednica mogla da ih koristi. Svuda na svijetu možete predmete za jednokratnu upotrebu zamijeniti onima za višekratnu. Svuda na svijetu postoje

metode za reciklažu. Ovo je vjerovatno najproblematičnija stavka, jer vam u određenim djelovima svijeta opština olakšava proces recikliranja; možda organizuju prikupljanje sirovina za reciklažu po kućama, kao što je to slučaj onamo gdje ja živim. U Vijetnamu, na primjer, ni ne postoji sistem upravljanja otpadom u gradovima! Ukoliko imate predmet za baciti, ne postoji kanta za đubre u koju ga možete odložiti, pa ga ljudi bacaju na zemlju. U slučajevima poput ovog, ako želite da reciklirate, morali biste sami da pronađete pojedinca koji se time profesionalno bavi. Tako da recikliranje može iziskivati više truda, ali ako usvojite zero-waste svakodnevnicu, i pridržavate se pet pravila, recikliraćete manje jer je „Pet R“ neophodno primjeniti zaredom: što više odbijate (refuse), manje je toga za redukovati (reduce), što više redukujete količinu stvari koju posjedujete, manje je toga što morate ponovo iskoristiti (reuse), itd. Poslednje pravilo je truljenje (rot), dakle kompostiranje, i gdje god da živite, postoji sistem koji će vam omogućiti da kompostirate, kako na selu tako i u gradu. Danas se mašine za kompostiranje dizajniraju kako bi izgledale kao komad namještaja, koji možete staviti i u svoju dnevnu sobu! (smijeh)

Unutar eko pokreta koji su dobili na značaju u poslednjih nekoliko godina, kakva je i zero-waste zajednica, takođe je prisutan visok nivo perfekcionizma i prebacivanja krivice ljudima čije svakodnevnice nisu savršene, ali i onima koji su van tih zajednica, zbog toga što im se još nisu priključili. Šta mislite o ovoj pojavi?

Zero-waste nije takmičenje. To je putovanje. Ovakav način življenja ne može se postići preko noći. Ja demonstriram jedan primjer, ali slučaj može biti potpuno drugačiji za nekog drugog na drugom mjestu. Kao što sam pomenula, pet „R“ pravila moguće je primjeniti svuda.

Bez obzira na to šta radite, pronaći ćete kritičare. Nas kritikuju u velikoj mjeri.

Kritikuju nas jer povremeno jedemo meso, kritikuju nas jer letimo avionom, kritikuju nas jer koristimo toalet papir. Šta god da radite, kritikovaće vas. Potrebno je samo znati kako da ugasite te komentare u svojoj glavi i budete svjesni toga da je ono što radite dobro po vas.

To je način na koji smo u potpunosti uspjeli da ignorišemo negativne komentare; oni nam nisu važni. Važno nam je da smo pronašli bolji standard življenja i da volimo ono što radimo. Život nam je postao bogatiji. Nikada ne bismo ni pomislili da se vratimo na pređašnji način života.

Kako održavate način života bez otpada dok ste na putovanjima? Kako nam se bliži sezona ljetnjih odmora, koje savjete imate za čitaoce kako bi smanjili količinu otpada koju proizvode dok su na putu?

Trenutno sam u pokretu. Tako je već mjesec i po dana, i ne stvaramo više otpada, samo obraćamo pažnju na sve.

Kada odemo u restoran, odaberemo onaj koji služi hranu u pravim tanjirima i sa pravim priborom za jelo. Možda je najproblematičnije dok smo na putu to što je u restoranima escajg često umotan u salvetu ili imaju papirne salvete.

Za ručak, na primjer, odbijamo papirnu podlogu za sto, papirnu salvetu i slamčicu u našim čašama, ali sve drugo je onda u posudama za višekratnu upotrebu. Znate, ako jedete u MekDonaldsu, to je način da svoj novac investirate u takav tip kompanija.

Kada putujemo, postoje tri mogućnosti: prva je da odsjednemo u nečijoj kući, poput kuće prijatelja ili mojih roditelja. Kada odemo kod nekog, poštujemo njihov način življenja jednako kao što očekujemo da i oni poštuju naš ukoliko dođu u našu kuću. Tako da, ako je preda mnom činija čipsa, neću reći: „O ne, žao mi je, neću ni taći taj čips jer znam da ste ga kupili zapakovanog“. Naprotiv, navaliću na čips. (smijeh). Druga opcija je da odsjednemo u hotelu. Trenu-

tno sam na turneji, pa ne boravim kod prijatelja, već u hotelima. U tom slučaju, uvijek sa sobom nosimo pločicu sapuna, koji koristimo za pranje kose, lica, tijela, a moj muž i djeca ga koriste za brijanje. Nema potrebe da koristimo pojedinačne flašice gelova za tuširanje koje se obično nude u hotelima. Kada jedemo, odabraćemo restorane na način koji sam navela.

Treća opcija je da iznajmimo kuću. Ako iznajmimo kuću, onda ćemo kupovati nezapakovanu hranu. Napravila sam „Pretraživač robe na mjeru“ (engl. „Bulk Finder“), onlajn aplikaciju na svom blogu koja omogućava globalnoj zajednici da podijeli sa drugima sve lokacije na koje naiđu širom svijeta, tako da kad putujemo, prvo provjerimo gdje možemo kupiti namirnice, i aplikacija će nam dati listu. Ukoliko iz nekog razloga, u aplikaciji ne postoje unosi radnji na datom mjestu, onda se vraćamo prirodnim metodima kupovine nezapakovane hrane, pijaci, kakvu imate ovdje; takođe sam vidjela brojne male štandove pored puta; lokalnim proizvođačima, lokalnim mesarima, lokalnim ribarima, prodavnicama sladoleda... Za nas, sve što se prodaje nezapakovano je „na mjeru“, a jednom kad usvojite zero-waste svakodnevnicu dobijete i sposobnost selektivnog opažanja. Više ne uočavate ambalažu, već samo opcije koje su vam u ponudi nezapakovane, a nezapakovana dobra su svuda.

Vaš sin Leo je takođe ovdje, pridružio vam se u drugom dijelu turneje. Dotaknimo se zero-waste majčinstva: kako izgleda uloga majke prema zero-waste principima? Koje savjete imate za naše čitaoce koji su roditelji, a žele da uključe cijelu porodicu u zero-waste priču?

Ako razmislite o tome, uvidjećete da su moja djeca duže živjela bez otpada nego sa njim. Ono što radimo je potpuno normalno i potpuno automatizovano. Kada odrastate na određeni način – na pr. uz određeni način ishrane ili u određenoj vjeri – ne preispitujete to.

Možda počnete da ga preispitujete tek kada postanete nezavisni i napustite domaćinstvo. Moj stariji sin odlazi na studije u septembru. Očekujem da se pobuni baš kao i svaki drugi tinejdžer, bez obzira na to kako je vaspitan. (smijeh) Ali to je sve dio odrastanja. Očekujem da će moj sin možda kupovati zapakovanu hranu koju mi nikada nismo, isprobati namirnice koje nikada nisam kupovala, ali to je normalno. On mora to da testira sam za sebe i da pronađe sopstveni put. Ono što me čini spokojnom kao majku je svijest da sam svojoj djeci pružila alate da žive na zero-waste način, ako to odaberu.

Ako razmislite o današnjem tinejdžeru, šta mu je potrebno? Treba mu kompjuter, pametni telefon i moja djeca to naravno imaju, samo smo kupili one polovne. Oni nisu ni primjetili da smo sprovodili zero-waste svakodnevnicu

prvih šest mjeseci nakon što smo prešli na nju. (smijeh) Moja djeca izgledaju kao i njihovi vršnjaci. Nose uske pantalone i majice sa V izrezom, ali sve njihove stvari kupljene su u radnji sa polovnom odjećom. Još otkako su bili mali, pomno sam obraćala pažnju na njihove potrebe i želje, i pazila da kupim ono što su stvarno željeli – samo polovno. Nisam željela da za deset godina moja djeca dođu kod mene i kažu mi: „Jao, mi nikada nismo imali priliku da nosimo Puma patike u našoj kući“.

Brojni roditelji kažu da djeca stvaraju otpad. Ne! Ko kupuje stvari? Pa roditelji! Zero-waste koncept je više vezan za ono što činimo van kuće; osoba koja kupuje namirnice za domaćinstvo ima izbor da ili ne kupi nešto ili da ga kupi na drugačiji način tako što će kupovati nezapakovanu hranu ili ono što je potrebno u polovnom izdanju. Ako pitate moga sina: „Pa, kako funkcioniše zero-waste kod kuće?“ reći će vam: „Moja mama sprovodi zero-waste“. Da, jer sam ja ona koja vrši nabavku za domaćinstvo. Tako da, svim roditeljima koji kažu: „Odluka je na mojoj djeci, oni su ti koji donose otpad“ – ne, roditelji su ti koji kupuju, pa je na njima da nauče da kažu „ne“. Djeca imaju veoma jednostavne potrebe. Dok god su one podmirene, djeca su srećna. Dok god za doručak dobijaju žitarice koje vole, kolač nakon što dođu iz škole, dok god njihovi prijatelji mogu da dođu u goste, biće zadovoljni. Roditelji su oni koji komplikuju njihove potrebe.

Mnogi ljudi u eko zajednici postavljaju pitanje da li je etičnije kupovati polovna dobra ili nove predmete koje su proizveli mali eko proizvođači, jer se pitaju šta bi se desilo kada bismo svi prešli na kupovinu polovnih proizvoda. Šta vi mislite o tome?

Primjetila sam da mnogi ljudi kažu: „Ali, ti ne podržavaš održive brendove i organsku odjeću“. To je nešto o čemu ću brinuti kada nam kao društvu ponestane odjeće, ali zasad je ima toliko na tržištu, da moramo iskoristiti ono što je već proizvedeno. Tek kada toga ponestane počeću da se pitam kako da kupujem novo. Toliko je toga na tržištu da prosto ima smisla koristiti već napravljene stvari, jer su za njihovu proizvodnju utrošeni resursi. Ove stvari su same po sebi takođe dragocjeni resursi. Hajde da maksimalno iskoristimo ono što je već stvoreno. Lično poznajem veliki broj ljudi koji ne bi nogom kročio u radnju sa polovnom odjećom. To takođe ima veze s načinom na koji ove prodavnice prezentuju svoje proizvode. Second-hand radnje su obično ružne, neprijatno mirišu, nisu dobro reklamirane niti prezentovane – ukratko, ne čine da ljudi požele da kupuju polovne stvari. Ali, onog trenutka kada ih nazovete „vintage“ radnjama, privući ćete mnogo više ljudi. (smijeh) Tako da, možda umjesto da kažete: „Kupujem polovne stvari“ kažite: „Kupujem vintage“. Odjednom, sve se mijenja. (smijeh)

Konačno, jedna lijepa strana Zero -waste načina življenja je da motiviše ljude da postanu pokretačka snaga pozitivnih promjena u društvu. S druge strane i vlade imaju ulogu u tim pro mjenama. Šta smatrate njihovim zadatkom? Često me pitanju da li bi promjena trebalo da potekne od sistema ili od potrošača. Proizvođači stvaraju samo ono što potrošači kupuju, tako da smatram da promjene treba da krenu od potrošača. Oni su ljudi koji glasaju za vladu, tako da zaista mislim da je promjena u rukama naroda. S tim na umu, ne možemo dostići „nulu“ otpada kao društvo ako proizvođači, vlada i narod ne sarađuju na ostvarenju tog cilja. Vlada može pomoći da se ustali zero-waste način življenja među ljudima zabranom određenih vrsta plastike ili olakšavanjem procesa reciklaže (na pr. time što će otpad biti prikupljan iza ćoška vaše zgrade umjesto da ga vi nosite negdje).

Vlada takođe može učiniti kompostiranje obaveznim, tako da vlažni predmeti ne završavaju u kantama za đubre ili da dodatno olakša kompostiranje time što će organizovati preuzimanje komposta ili time što će ono biti obavezno u zgradama... Definitivno postoji veliki broj stvari koje vlada može učiniti kako

ECOLOGY

BeaJohnson You’ll only wish you started earlier Interview: Anđela Đurašković @andjapise

It is hard to believe that what we know today as a global movement with thousands of eco-conscious members began with one family’s wish to simplify their life. However, that is indeed the truth: Bea Johnson and her husband decided to embrace a minimalist lifestyle and go waste-free, charting the road for others to follow through the blog „Zero Waste Home“. Over the years they tailored the recipes they use and habits they practice to their needs and circumstances, never forgetting what is truly important: the quality of life itself, the non-material essence which can’t be purchased – nor thrown into the waste bin.

62 | jul

Photography: Michael Clemens, Sees The Day; ZeroWasteHome.com; Stephanie Rausser

I

t was the last Monday in June, unusually crisp compared to those known to everyone familiar with summer seasons in Podgorica. Rather than cinephiles, hall number 5 of the Cineplexx cinema housed environmental enthusiasts, gathered for an afternoon with author and blogger Bea Johnson, creator of the zero-waste concept of living, who was hosted by NGO „Zero Waste Montenegro“, tourist agency „Montenegro Eco Adventures“, Prince Albert II of Monaco Foundation, and the National tourist organization of Montenegro.

The author of the blog „Zero Waste Home“ and the book „Zero Waste Home: The Ultimate Guide To Simplifying Your Life By Reducing Waste“ visited Podgorica as a part of her eco tour through the world. Before making a stop in Montenegro, she had already visited 18 countries in order to get to know local communities and familiarize them with a lifestyle that enables the waste one four-member family with a dog creates in a year to fit into a small jar. That’s right: the Johnson family doesn’t own a trash can, and

since 2008, their yearly household waste is stored in a glass jar – nine full jars for nine years. It was living simply that led the Johnsons to tackle waste: the less you have, the less you have to store, clean, and eventually dispose of and replace with something new.

Combining the need to reduce the amount of material belongings they own with the need to live a life that is kinder to the planet led them to bring eco-friendly living to the next level and become pioneers in a lifestyle that is both modern and compassionate.

So when an opportunity to meet Bea appeared, I embraced it with both arms!

Armed with plenty of practical tips, photographs, and a good sense of humor, she made it easy for everyone at the event to feel empowered and believe they can do the same in their households. That breezy Monday in Podgorica, we discussed maintaining a waste-free family life, being a zero-waste parent, ignoring the naysayers and just appreciating the wonderful path of the zero-waste initiative – from one household out into the whole world.

Your family is in fact the founding family of the zero-waste movement as we know it today. Back when you just started, did you ever think it was going to get this big?

Yes, indeed, we launched a movement.

What happened is that we decided to move to be closer to a town, we learned to live simply during that time when we were looking for a house, and then we had time to read books and watch documentaries on environmental issues which really opened our eyes, and that’s when we decided to really change our lives. We decided to watch our energy consumption, water usage, but then I also turned towards our trash. In trying to find ways to reduce our trash, I found a term “zero-waste”, which back then was only used to describe manufacturing practices of waste management at a city level. It was not a term used to describe something you do at home.

But when I saw that term, the light bulb went off in my head and it gave me a goal. Now, there were no books, no blogs, no guides, nothing on how to eliminate trash from your home. So I had to test a lot of things, a lot of alternatives, and eventually we found our system. We found alternatives that we could see ourselves doing in the long run for life, and that’s when zero-waste became a lifestyle.

I decided to write a blog to share all the solutions we have foundso if other people wanted to reduce their trash, they could do the same thing. The blog got picked up by the New York Times, and, of course, we got hammered by criticism because the people did not know what zero-waste meant; again, there was no one else doing this. People thought we were hippies, living in the woods, they said “It’s disgusting what they are doing to their children, it’s depriving them!”...

But that was normal, because people didn’t know what it meant. After that, a magazine showed how we lived and then, all of a sudden, it changed people’s minds. They saw the way we looked, what our interrior looked like, and saw that we actually were modern, but just live simply. They said: “Wow, if that’s what the zero-waste lifestyle looks like, I want to do it!”. From then on, we saw people starting doing this all over the U.S, and then all over the world. The movement took off. Today the book is translated into about 25 languages, and the book and the attention that we receive from the media have allowed us to really shatter the misconceptions that are associated with this lifestyle, to show people that this lifestyle is not going to take more time and cost more.

It is the complete opposite - it does not deprive, but translates into a richer life, a life based on experiences instead of things. It’s basically an improved standard of living.

You are currently on the second part of your tour around the world. Have you noticed any particular beliefs or questions in certain parts of the globe that aren’t present in your native surroundings? Can you notice any differences in the level of environmental awareness between residents of different regions?

Waste is a different issue for different parts of the world. Where I live, it’s a question of dealing with the amount that’s been produced. I live in one of the most consumerist places in the world. In other parts of the world, I would say, it’s a question of managing and collecting the very few items that have been generated. In these countries, there might be people who are littering and not realizing the impact that it has.

My message really fits any part of the world. Anywhere in the world you can learn to say “no”, which is the first rule - refuse. Anywhere in the world you can reduce, which is letting go of the things you don’t really need to make them available to your community.

Anywhere in the world you can swap

disposables for reusables. Anyhwere in the world you have ways of recycling.

Now, recycling is probably the trickiest one, because in certain parts of the world your municipality makes it easy for you to recycle; maybe they’ll do a recycling pick-up, like they do where I live. In Vietnam, for example, there isn’t even waste management in the city! If you have a piece of trash, there is not even a trash can where you can put it, so people throw it on the ground. In that case, if you wanted to recycle, you would have to find an individual who’s a recycler. So it may take more effort to recycle things, but when you adopt a zero-waste lifestyle, and you adopt the five rules in order, you recycle less because the five R’s have to be applied in order: the more you refuse, the less you have to reduce; the more you reduce, the less you have to reuse, etc. The last rule is to rot, which is composting, and no matter where you live, there is a system for you to be able to compost, both in the country and in the city. Nowadays they are making composters look like a piece of furniture, that you can put in your living room! (laughs)

Within great eco-friendly m ove m e n t s t h a t h ave g a i n e d m o m e n t u m i n r e c e n t ye a r s , l i ke t h e zero -waste community has, there also seems to be a great deal of perfectionism and shaming of people when their lifes t y l e s a r e n ’t „ by t h e b o o k “, b u t also shaming people outside the communities for not joining t h e m ye t . W h a t i s yo u r o p i n i o n o n t h e s e p ra c t i c e s?

Zero-waste is not a competition. It is a journey. It’s not overnight that you can achieve this lifestyle. I show one example, but it might be completely different for someone else elsewhere. As I mentioned, the five-R rules I have mentioned are applicable everywhere. No matter what you do, you will find naysayers. We get a ton of criticism. We get criticised because we choose to eat meat on occasions, we get criticised because we get on the plane, we get criticised because we use toilet paper. No matter what you do, you will get criticised. You just have to know how to turn off those comments and just know what you do is right for you. That’s how we’ve been able to completely put the blinders on the negative comments; they don’t matter to us. What matters to us is that we discovered an improved standard of living and we love what we’re doing. It’s made our lives richer. We could never think of going back to the way we used to live.

How do you maintain a trash-free lifestyle on-the-go? With the season of summer vacations upon us, what are your tips for minimizing waste while traveling?

I am on the go now. It’s been a month and a half, and we’re not generating more trash, we’re just being mindful.

When we go out to a restaurant, we pick one that serves in real plates with real flatware. Probably the trickiest when we travel is the fact that in the restaurants very often the flatware is wrapped in a napkin, or they have a paper napkin. For lunch, for example, we refuse the placemat, the paper napkin and the straw in our drinks, but then everything else is in reusables. You know, if you eat at McDonalds, it’s a way for you to invest your money in those types of businesses.

When we travel, there are three possible options: one, we stay at someone’s house, like a friend’s house, my parent’s house. “When we go to someone’s house, we respect their lifestyle, just as we expect them to respect our lifestyle if they come to our house.”. So if there is a bowl of chips I don’t say: “Oh no, I’m sorry, I’m not gonna touch your chips because I know you bought it packaged.”

It’s the contrary - I’ll jump on the chips. (laughs) The second option is that we stay in hotels. Right now, I am on tour,

so I’m not staying in friends’ houses, but staying in hotels. In that case, we always carry with us a solid soap, that we use to wash our hair, our faces, our bodies, and also my husband and the kids use it to shave. We don’t need to use individual body shampoo bottles that are typically served in hotels. And then, we’ll be eating out, so then we’ll choose the restaurants like the ones I mentioned.

The third option is we rent a house. If we rent a house, then we’ll look to buy our food unpackaged.

I have built “Bulk Finder”, it’s a webbased app on my blog, that has allowed for the global community to share all the locations that they find throughout the world, so when we travel, the first thing we do is check where can we buy groceries, and the app will give us a list.

If, for some reason, there are no places that have been entered in the app, then we fall back on natural ways of buying unpackaged - the farmer’s market, as you have here; I have also seen on the side of the road lots of little stands; local producers, local butchers, local fishermen, the ice-cream shops... For us, anything that is sold unpackaged is bulk, and once you adopt a zero-waste lifestyle you acquire a selective vision.

You no longer see packaging, you only see what’s available to you unpackaged, and unpackaged is everywhere.

style until we were already six months into it. (laughs) My kids present themselves just like any other teenager. They are wearing the skinny pants and the V-neck T-shirts, but all these things have been purchased second-hand. Since they were little, I’ve paid very close attention to their needs and wants, and made sure to buy what they really wanted - only second-hand. I didn’t want my If you think about it, my kids have lived kids to come back to me ten years latlonger without trash than they have er to say: “Wow, we were never able to with trash. What we do is complete- wear Puma shoes in our house”. ly normal and completely automatic.

When you grew up a certain way - e.g. A lot of parents say that it’s kids that crewith a certain diet or religion - you don’t ate trash. No! Who is buying the stuff? question it. You might only question it It’s the parents! Zero-waste is more when you become independent and about what you do outside the house; leave the household. My older boy is it’s the person that consumes for the going to university in September. I ex- household that has the choice to either pect him to rebel just like any teenager not consume, or consume differently by does no matter how they’re brought up. buying food unpackaged or buying the (laughs) But that is all a part of growing necessities second-hand. If you ask my up. I expect my son to maybe buy the son: “So, how is zero-waste at home?”, packaged stuff we never bought, to try he says: “My mom does zero-waste”. Yes, some of the things I never purchased, because I am the one consuming for the but that’s normal. He has to test that for household. So, to all the parents saying: himself and he has to find his own way. “It’s up to my kids, my kids are the ones What makes me feel comfortable as a bringing in the trash” - no, the parents mother is to know that I have given my are the ones that are consuming, so it’s kids the tools to do zero-waste if they up to the parents to learn to say “no”. choose to do it.

Kids have very simple needs. As long as those needs are met, they’re happy. As If you think about a teenager today, what long as they have a cereal they like in do they need? They need a computer, the morning, a cookie when they come a smartphone, and of course my kids home from school, as long as they can have those things, we just bought them bring their friends over, they are happy. second-hand. My kids didn’t even no- It’s the parents that complicate those tice we were doing the zero-waste life- needs.

Your son Leo is also here; he joined you for the second part of the tour.

Let’s touch upon zero-waste motherhood: what does motherhood in accordance with zero-waste rules look like? What advice do you have for our readers who are parents wanting to involve the whole family in the zero-waste story?

Many people in the eco community question whether it is more ethical to buy things second-hand or to purchase new items from smallscale and eco-friendly manufacturers, wondering what would happen if all the people were to buy only thrifted items. What do you think?

What I have found is that a lot of people say: “But you are not supporting sustainable brands and organic clothing”. That is something I will worry about when we’ve run out of clothing, but right now we have so much on the market, that we need to use what’s already created.

It’s only once we run out that I’ll start questioning how do I buy new. There is so much on the market now that it just makes sense to use what’s already made, since the resources were used for it to be created. These things in themselves are valuable resources too. Let’s make the most out of what’s already created. Personally, I know a lot of people that will not set foot in a thrift store. It also has to do with the way the thrift stores present their products. Second-hand stores typically are ugly, they stink, they are not well-marketed and not presented well - basically, they do not make people want to buy second-hand. But from the moment you call it “vintage”, you are attracting a whole lot more people. (laughs) So maybe instead of saying: “I am buying second-hand” say: “I am buying vintage”. All of a sudden, everything will change. (laughs)

Finally, one beautiful side of the Zero -waste lifestyle is that it mo tivates people to become the driving force of positive changes. On the other side, the governments have a role to play as well. What do you think is their task?

I often get asked if the change should come from the system or the consumer.

Manufacturers only make what consumers buy, so I think the change should come from the consumer. The consumers are also the people that are voting for the government, so I really think change is in people’s hands. That said, we can’t really achieve “zero” as a society if manufacturers, the government, and the people are not working together towards that goal. The government can also help facilitate zero-waste for people in banning certain plastics, or making recycling easier (e.g. if the trash is being picked up from the side of your building instead of you having to drop it off somewhere). The government can also make composting mandatory, so there are no wet items ending up in the trash, making it even easier for people to compost if there is a pick-up, or if it is mandatory in buildings, or in apartment buildings... There are definitely a lot of things the government can do in order to help.

Ekologija

Tvoj odmor na moru mozda traje nedelju dana, ali plastika ostaje tamo zauvek (topeći se na suncu, plutajući u vodi ubija morski svet)

Tekst i Fotografije: Mateja Kordić @mateja.kordic

80 | jul

Ž

elela bih da vam ispričam priču o mom omiljenom mestu na planeti. Čisto plavo more dokle god vam pogled doseže, zvuk zrikavaca i talasa koji zapljuskuju obalu. Kamena kuća i ništa osim šume oko nje. Kuću su 1962. godine izgradili moji baba i deda kako bi porodicu i prijatelje mogli da okupe i zajedno uživaju u jednostavnom životu pored mora. Kao dete, provodila sam ovde svako leto sa babom i dedom. Jeli bismo ribu koju bi deda ulovio i provodili večeri posmatrajući nebo i zvezde.

Ako premotamo film na sadašnji trenutak rekla bih da je većina stvari ostala ista, osim jedne, za koju sam verovatno najmanje očekivala da će se promeniti.

More. Tačno se sećam tog dana kada sam shvatila da su stvari otišle predaleko.

Bio je to jun 2017. godine, početak jednog savršenog sunčanog dana u kom smo se pripremali za prvu jutarnju kafu

ispred kuće. Primetila sam da nešto pliva okolo, u vodi a zaličilo mi je na plastiku.

Kada sam bila dete, bilo mi je uzbudljivo, jer se nije često događalo. Uvek bih uskočila u more kako bih proverila šta je u pitanju. Mogla je to možda biti poruka u boci ili nešto zanimljivo što je neko ispustio sa broda. I danas radim istu stvar.

Samo sada to nije staklo niti poruka u boci koja pluta na površini, već najčešće plastika. Zato to više nije uzbudljivo, tužno je i frustrirajuće.

Prišla sam bliže, očekujući da će biti neka plastična ambalaža, međutim nisam bila spremna za ono što ću videti. Našla sam se okružena čitavom gomilom plastike koja je plutala na površini svuda oko mene. Bili su to sitni komadi od plastike koje su talasi i sunce već nagrizli, brojne kese, slamčice, plastične čaše, boca šampona i kreme za zaštitu od sunca. Počela sam da skupljam velike komade i odvajam ih na suvo, sve vreme strahujući da

će nešto otplutati pre nego što stignem da ga pokupim. Na kraju sam zgrabila dasku za surf i jednu od onih ribarskih mreža za decu čime sam pokušavala da uhvatim sve što mogu.

cem odvezla na plažu malo dalje od kuće koja je svaki put bila toliko zagađena da bi se od otpadaka koji su razbacani svuda naokolo mogao napuniti ceo jedan kamion. Kada bih se godinu dana kasnije vratila na to mesto, mogla bih samo I ranije se dešavalo da vidim plastiku u da konstatujem da plaža izgleda kao da vodi na tom mestu, ali ovo je bio najgori nikada nije čišćena, kao da nikada nisam prizor ikada. U tom momentu sam zna- bila tu. la da je trenutak koga sam se toliko pribojavala sada postao realnost. Moj raj se Tužna istina je da Jadransko more nije pretvorio u plastičnu deponiju za tuđi više čisto, kao što je istina da veliki prootpad. Na plaži je bilo ljudi, nekolicina cenat ribe sadrži mikro plastiku ili da je njih je plivala i žalila se na to koliko je plastika uvek prisutna u vodi, čak i onda more prljavo, ali nisu preduzimali ništa. kada je ponekad morske struje i vetar Nije bilo moguće da se jedna osoba po- odvuku daleko iz našeg vidokruga. Više brine za svu tu količinu otpada. A verujte od svega bih volela da to nije istina i da mi, pokušala sam. Neumorno sam prik- više nikada ne pronađem nikakav plasupljala smeće koje je plutalo oko mene tičan otpad na plaži ili u vodi. To bi značidok su ljudi na brodovima i plivači prolazi lo da nijedna životinja neće uginuti od pored i gledali me kao da sam luda ili slučajnog konzumiranja plastike niti da možda plaćena da obavim taj posao. Do će plastika završiti u našim tanjirima. tog momenta sam verovatno već izgubila pojam o vremenu, suze su mi se sliva- Danas živimo na plastičnoj planeti. Plasle niz obraze dok sam se kući vraćala sa tika koju kupujemo, a zatim odbacimo daskom za surf prepunom smeća. Više nekoliko minuta nakon korišćenja nikanisam bila ni ljuta kao na početku, već da ne napušta ovu planetu. Sva plastijednostavno jako tužna. U jednom mo- ka koja je ikada napravljena je i dalje tu, mentu, dok sam bila u vodi, pored mene a mnogi od plastičnih proizvoda i amje u čamcu prošla žena koja se jako ras- balaže koju koristimo leti često ostaju na tužila kada je primetila šta radim. Jedina plažama i bivaju uvučeni u more, što ih uteha u tom momentu mi je bila nada čini lako dostupnim za morski svet koji da će ona razmišljati o tome kako i gde greškom ovaj otpad zameni za hranu. odlaže svoj otpad i da će možda i sama Većina otpadaka na koje nailazim kada pokupiti kese i ambalažu koja bude plu- čistim obalu su pakovanja od hrane, plastala pored nje prilikom njenog boravka tične čaše, slamčice, plastične sandale i na ostrvu. japanke, štapići za uši ili lizalice, bočice, kese, različite mreže, čak i injekcione igle, Od tog dana sva moja jutra na ostrvu paste za zube i puno komada plastike počinju na isti način. Nakon jutarnje kafe koji su postali neprepoznatljivi jer su ih produžavam na plažu i u vodu kako bih sunce i talasi usitnili. Sudeći po pakovačistila obalu. Ove godine sam se opremi- nju jasno je da je plastika lokalnog porekla i brodićem i dodatnim vrećama. Svaki la, došla i iz Hrvatske, a ne samo iz Itaput iz ekspedicije bih se vratila sa pun- lije ili Albanije. Zato hajde da budemo im vrećama plastike i stiropora, a barem bolji ljudi i prestanimo zagađivati prirodu jednom u toku svog boravka bih se čam- u kojoj smo došli da uživamo.

Hajde da počnemo da koristimo samo • Izbegavajte kozmetiku koja u sebi proizvode koji su bezbedni za nas, našu sadrži mikro-zrna (čitajte sastav proizvoda) porodicu i okolinu!

• Nemojte bacati plastične štapiće za • Izbegavajte plastične kese i umesto uši, tampone i higijenske uloške u toalet njih koristite torbe od pamuka, slamnate korpe ili ranac • Investirajte u ekološku tečnost za pranje posuđa • Izbegavajte plastične slamke.

Nabavite staklenu ili čeličnu slamku koja • Umesto konvencionalnih kupite se može ponovo upotrebiti ili ih uopšte ekološka sredstva za zaštitu od sunca ne koristite. Ne zaboravite da barmenu kažete: „Bez slamčice, molim vas!”

• Pakujte sami svoj ručak i grickalice • Izbegavajte plastične čaše za jednokratnu upotrebu, umesto toga u kafiću tražite da vam piće sipaju u staklenu čašu ili sa sobom nosite svoju šolju za višekratnu upotrebu

• Ako ostrvo ili odmaralište u kome odsedate nemaju program reciklaže, odvojite ambalažu i tegle i ponesite ih sa sobom pa ih možete ponovo koristiti kod kuće

• Izbegavajte da kupujete vodu u plastičnim flašama, umesto toga sa sobom nosite staklenu ili metalnu bocu sa vodom

• Ukoliko imate plastičnog otpada na kraju vašeg odmora, ako je moguće ponesite plastični otpad natrag u zemlju ili grad gde se može reciklirati

• Izbegavajte plastične kašike ili plastificiranu ambalažu kada jedete sladoled, umesto toga izaberite onaj u kornetu ili ako ste vegan, a u poslastičarnici nemaju adekvatan veganski kornet, uvek možete upotrebiti posudu koju nosite sa sobom i kašiku ili sesti i pojesti sladoled na licu mesta u staklenoj posudi

• Kupujte lokalne proizvode na pijacama, nosite svoj ceger i posude kako biste hranu odneli sa sobom ne kupujući ambalažu

• Ne ostavljajte nikakav otpad na plaži

• Ne uzimajte školjke, čak ni prazne kao suvenire sa odmora

• Izbegavajte plastične igračke za plažu, balone, plastične dekoracije • Budite primer drugima, pokupite otpad na koji naiđete ili se pridružite organizovanoj akciji čišćenja obale I molim vas, imajte na umu da je vaša destinacija za odmor nečiji dom. Razmišljajte o tome šta donosite sa sobom i šta će ostati iza vas i na kraju pronaći svoj put do mora.

ECOLOGY

Your holidays on the island might last only a week, but your plastic will stay there forever

(melting on the sun, swimming in the sea, killing animals)

Text and Photography: Mateja Kordić @mateja.kordic

86 | jul

I

would like to tell you about my favourite place on Earth. Blue clear sea as far as the eye can see, sound of cicadas and waves hitting the beach. A stone house and nothing but woods around it. The house was build in 1962 by my grandparents to bring family and friends together and enjoy the simple life by the sea. As a kid I spent every summer there with my grandparents. We ate fish grandpa would catch and spent the evenings looking at the stars.

If we fast forward to today, most of the things stayed the same, except one that I least expected to change. The sea. And I exactly remember the day, when I realised things have gone too far.

In June 2017, on a perfect sunny morning we were just getting ready to have our morning coffee in front of the house. I´ve noticed something swimming around, it looked like plastic. When I was a kid, that

was exciting, because it didn´t happen that often. So I would always jump in the sea and go check what it is. Maybe it´s a message in the bottle or something really interesting somebody dropped from the boat. I still do the same. But now it´s not glass or message in the bottle swimming buy, but usually plastic. And it´s not exciting anymore, it´s sad and frustrating. I was already expecting plastic, but I was not prepared for this. There was a stream of plastic all around me.

Tiny pieces of plastic, bags, straws, cups, shampoo and sunscreen bottles. I would start picking up big pieces and felt bed to let something swim away from me.

Eventually I would grab my surf and one of those fishing nets for kids and try to catch everything I could. I´ve seen some plastic there before, but this was by far the worst day ever. I knew that what I feared the most is now reality. My paradise turned into a plastic dumpsite for everyone else´s waste.

On the beach there were some people swimming and probably complaining how dirty it is, without picking a single thing.

It was not possible for one person to handle this. Believe me, I tried. I was peddling around and collection all the plastic from the sea, while boats would drive by and people would look at me like I´m crazy, or maybe paid to do that.

By that point I lost the track of time already, I was crying and paddled back to the house with a surf full of trash, not even angry anymore, just really sad. At that moment a boat passed by and a woman looked at me with a really sad face, feeling sorry for me. Hopefully, she will remember me and think a about where her own trash is ending up or and even pick some plastic from the sea or beach during her stay on the island.

Since than all my mornings at the house would start with a coffee, followed by a beach and sea clean up. I upgraded to a boat and extra bags this year. I would bring back bags of plastic and styrofoam. At least once I would also take my boat to the beach a bit further from the house that has enough trash for the whole truck. I clean it one year and the next year it looks like I was never there.

The truth is that Adriatic sea is not clean anymore, the truth is that high percentage of fish has micro plastic in them and that the plastic is out there even if sometimes the stream and wind would take it far away from our eyes. I really wish that would not be the truth and that I would not find any plastic in the sea or beach. Than no sea animals would die from plastic and that it would not eventually end up on peoples plates.

We live on a plastic planet today. The plastic we purchase and throw away just a few minutes after, never leaves this planet. Every single plastic ever made is still here, and many of those plastic products we use in summer are often left on beaches and washed or blown into the sea, making them easily accessible to wildlife that mistake it for food.

Most of the trash that was floating around was food packaging, plastic cups, straws, plastic sandals, sticks from ear buds or lollipops, bottles, bags, different nets, even an injection needle, toothpaste and a lot of plastic that sun and sea already broke down into little pieces. From all the packaging it was clear the plastic came also from Croatia and not just Italy or Albania. So let´s be better humans and stop polluting what we came to enjoy.

Let´s use only products that are safe for us, • don´t throw plastic ear buds, tamour family and the environment. pons, pads or anything else in the toilet • avoid plastic bags and bring a cotton • buy eco-friendly dish washing liquid bags, straw basket, backpack • buy eco-friendly sunscreen • avoid plastic straws and get a reusable glass or steel straw, or don´t use them • Pack waste-free lunch and snacks at all. Remember to tell the bartender “No straw with my drink, please.”

• If the island or resort doesn’t have a recycling program, pack all your products • avoid single use plastic cups in bars into reusable containers and jars at home. and ask for a glass, or bring a reusable cup with you • In case you have some plastic waste on the end of your vacation, if possible • avoid plastic water bottles and bring please take plastic waste back to land or a a reusable glass or metal bottle city where it can be recycled • avoid plastic ice-cream decorations and plastic spoons, just eat ice cream from a waffle cone. If you are vegan and they don´t have a waffle for you, you can carry reusable cup and spoon or sit and have ice cream in their bar.

• Buy local products on the market and bring your own bags and containers to carry them home in

• Don´t leave anything on the beach

• Leave all animals, shells (even empty • avoid plastic beach toys, balloons, ones) in the sea decorations

• Be an example and pick up some trash • avoid all cosmetics with microbeads or join a clean-up (check ingredients for)

And please keep it in mind that your holiday destination is somebody´s home. Have respect and think about what you bring with you and what will stay behind you and eventually find it´s way into the sea.

Ekologija

Putopis kroz zero-waste inicijative u regionu: Zagađenje ne poznaje granice, stoga neće ni ova priča

Pripremila: Anđela Đurašković @andjapise

92 | jul

Većina blogova i profila na društvenim mrežama kojima se okrećemo kako bi saznali kako da živimo na eko način stranog je porijekla. U pitanju su ljudi koji žive u udaljenim, najčešće razvijenim, zemljama; zemljama u kojima im je u ponudi pregršt opcija da lako ostvare svoj cilj: svakodnevnicu bez otpada. A šta ako bismo vam rekli da postoje ljudi koji to rade baš ovdje?

Ljudi kojima su okolnosti u kojima se rađamo, odrastamo, živimo, pa i konzumiramo, dobro poznate? Samim tim, savjeti koje oni nude mogu biti mnogo lakše ostvarivi, a njihovi postupci lakše dostižni svijetli primjeri za nešto drugačiju svakodnevnicu, plemenitu na sebi svojstven način.

N

a više mjesta u ovom broju pomenuli smo da je jul mjesec tokom kojeg se sprovodi globalna kampanja za život bez plastike. Ono što je u toku vrijedi povezati sa onim što dolazi: Svjetski dan prekoračenja potrošnje prirodnih resursa Zemlje („Earth Overshoot Day“), koji nas očekuje 1. avgusta, što će biti njegova najranije obilježavanje do sada. Dakle, od prvog u narednom mjesecu pa do prvog u narednoj godini živjećemo, narodski rečeno, „na veresiju“. Organizacija „Global Footprint Network“, koja iz godine u godinu prati svjetsku potrošnju resursa, već uveliko radi na podizanju svijesti o važnosti pomjeranja ovog datuma što više nazad, ka samom kraju godine. Jer smo do sada, za nešto više od sedam mjeseci 2018. godine, stvorili već preko milijardu tona otpada.

Cilj je, dakle, izazvati pozitivne promjene, a one se najlakše čovjeku ušunjaju u svakodnevnicu kroz promjenu navika. I upravo tu zero waste način života stupa na scenu.

E sad, uz sve navedeno, i dalje stoji jedna činjenica: ljudima je teško da nešto globalno i daleko povežu s onim što se dešava ovdje i sada. Zato je divno znati da u svakom kutku ex-Yu regiona postoje pojedinci koji su zeleni izvori inspiracije. Neki nas motivišu onlajn, neki oflajn. Jedno im je svima zajedničko: odabrali su da se uhvate u koštac sa problemom otpada, često zapostavljanom temom, i to na teritoriji tvrdoglavo brdovitog Balkana.

Na listi članova međunarodne fondacije „Zero Waste Europe“, osnovane kako bi se zajednice širom kontinenta osnažile i motivisanje na usvajanje održivijih životnih stilova koji ne uključuju proizvodnju otpada, pronašli smo četiri bliske destinacije: Crnu Goru, Hrvatsku, Sloveniju i Makedoniju. S druge strane, iako ne posjeduju organizaciju koja se u okviru svog rada bavi isključivo otpadom i Srbija i Bosna i Hercegovina obiluju pojedincima koji žele da svoje živote učine zelenijim.

Crna Gora Povezivanje s prirodom kao preduslov za donošenje pravih odluka Počinjemo od meni rodne, veličinom najmanje i prve ustavom ekološke države u regionu, Crne Gore. Iako je Crna Gora još davne 1991. godine usvojila Deklaraciju o ekološkoj državi Crnoj Gori, pitanje adekvatnog odlaganja i ponovne upotrebe otpada ostaje jedan od ključnih problema i danas, više od 27 godina kasnije, a o načinima življenja koji ne uključuju proizvodnju otpada nedovoljno se zna. Ipak, postoji jedna organizacija koja je svoj rad posvetila isključivo tretiranju tog problema. U pitanju je „Zero waste Montenegro“, nevladina organizacija nastala 2015. godine, koja se nedugo nakon osnivanja istakla svojim akcijama čišćenja priobalja i peticijom za zabranu upotrebe plastičnih kesa,

koja je uspješno stigla do crnogorskog parlamenta. Nedavno su lansirali i sopstvene platnene cegere, šivene u saradnji s pljevaljskom organizacijom „Bona Fide“, kako bi ova eko inicijativa, pored brige o planeti, iskazala i brigu o teško upošljivim kategorijama stanovništva. Stoga sam, čim se rodila ideja o tekstu koji bi bio presjek stanja zero waste inicijativa u regionu, podigla slušalicu i pozvala sekretarku organizacije, Mašu Tomković. Sa Mašom uvijek rado ćaskam o ekologiji, jer volim način na koji vješto spaja zaštitu životne sredine sa usvajanjem filozofije življenja koja je ispravna sa etičke strane gledišta. Raduje me što je taj spoj bio prisutan i u našem razgovoru, o čemu svjedoče redovi koji slijede.

Fotografije: arhiva Zero-Waste Montenegro

Kako ste znali da je dobra ideja da se u CG formira organizacija koja će se baviti isključivo otpadom i promovisanjem zero waste inicijativa? „Zero Waste Montenegro“ nastao je iz potrebe da se na krajnje fokusiran način pristupi rešavanju problema vezanog za sve veću količinu otpada koji stvaramo i brojnim negativnim posledicama koje taj isti otpad ima na našu životnu sredinu i zdravlje, ali i samu ekonomiju našeg društva.

Organizacija je postala veoma poznata nakon lansiranja inicijative za zabranu upotrebe plastičnih kesa u crnoj gori, koja je sjajno prihvaćena od strane javnosti. Šta smatrate ključnim elementima za uspjeh ideja kojima bi se popravili kako kvalitet života, tako i stanje životne sredine?

Po mom mišljenju, ključan momenat je samosvijest i odgovornost pojedinca.

Samosvijest – da sam možda kao individua odvojen, ali dio sam većih cjelina, zajednice, pa tako način na koji biram da živim - i shodno tome da se ponašam ima ozbiljne posledice (bilo pozitivne ili negativne) na društvo čiji sam član, ali i šire. Odgovornost – jer odluke koje na dnevnoj bazi donosim, mada djeluje da se tiču samo mene – u potpunom smislu to nikada nisu. Jenostavno, povezani smo velikim brojem veza sa ljudima koji nas okružuju i sa kojima sa jedne strane dijelimo prostor, a sa prirodom sa druge i nju možemo shvatiti kao pozornicu na kojoj se sve događa.

Svijest građana Crne Gore, ali i čitave regije ex-Yu prostora o potrebi očuvanja i zaštite životne sredine na izuzetno je niskom nivou. Odnos prema otpadu samo je djelić te cjeline i ne može se izolovano posmatrati. Razlozi za ovakvo ponašanje brojni su, ali jedan koji mi je lično jako intrigantan, a za koji vjerujem da je proizašao iz naše socijalističke prošlosti je stav da će o problemima (u ovom slučaju sve većem prisustvu otpada) neko drugi da se pobrine, pa često čujemo: „Država neka o tome misli“, „Ima ko je zadužen da o tome razmišlja“, i sl. Socio-ekonomski potresi koji su se dešavali na ovom području nekako su zbrisali solidarnost i osjećaj pripadnosti društvu koje teži napretku, razvijajući samodovoljnost i pohlepu, ali je zadržan osjećaj lagodnosti kada se radi o stvarima koje od nas iziskuju akciju – tu rado prepuštamo da se o nama neko brine. Upravljanje otpadom nije izuzetak.

Kako mislite da je najbolje približiti zero i low waste načine življenja ovdašnjoj javnosti?

Pa upravo izgradnjom ambijenta koji bi povećao nivo svijesti i odgovornost kod pojedinca. Podsticanje konzumerističkog ponašanja jedan je od glavnih pokretača brzorastućih problema kada je upravljanje otpadom u pitanju. Ovaj pritisak ne možemo zaustaviti, ali treba pametno djelovati u suprotnom smjeru. Pod tim podrazumijevam popularizaciju, davanje medijske pažnje i društvenog priznanja svim pokretima i promjenama koje su usmjerene na smanjenje konzumerizma. Ekonomija Kako ocjenjujete svijest sta- dijeljenja doživljava procvat u zemljanovništva o otpadu i neophodnosti ma širom Evrope. Jednostavno, ne treba nam sve što trenutno imamo, a stnjegovog smanjivanja?

vari koje se rijetko koriste ne moramo ni da posjedujemo – možemo ih jednostavno pozajmiti. Voljela bih vidjeti u Crnoj Gori uskoro jednu takvu platformu. U isto vrijeme štedim svoj novac kupujući manje – a ova moja odluka ima još brojne pozitivne uticaje na životnu sredinu. Kad ljudi shvate da je pred njima „win-win“ kombinacija, počeće je praktikovati. Šta smatrate glavnim problemom stanovnika Crne Gore koji im otežava prelazak na zero-waste način življenja? Šta bi pomoglo u njegovom rješavanju?

Na ovo pitanje mozda bi bolje odgovorio neki sociolog, (smijeh) ali podijeliću sa vama ono kako ja problem vidim. Pitanje materijalnog prestiža i naša težnja ka istom prisutno je u Crnoj Gori nista više nego i u ostalim siromašnim zemljama u kojima je obezbjeđivanje egzistencije za većinu porodica pitanje od vitalnog značaja. Razumijem ljudsku težnju koja nas motiviše da prikažemo javnosti (zainteresovanoj i nezaintersovanoj) da nam ide dobro u životu. Ako je ova korelacija koju sam iznijela tačna, ne treba vam puno da shvatite kakav je pogled sredine ka pojedincu koji odluči da svoj životni stil usmjeri ka zero-waste stilu života. Zero-waste je životni stil ili bolje - put - koji obiluje izazovima koji se prije svega tiču izvodljivosti. Pojavljivanje proizvoda koji bi omogućili kupovinu bez ambalaže kad god je moguće na crnogorskom tržištu olakšalo bi ovu tranziciju. Popularizacija ponovnog korišćenja stvari, dijeljenja stvari putem sajtova, ali i poklanjanje umjesto bacanja, imalo bi brojne pozitivne efekte - i ekonomske i društvene.

Prema vašem mišljenju, koji su prvi koraci ka životu sa manje otpada koje biste preporučili ljudima da preduzmu?

Izbjegavajte nepotrebne stvari. U prodavnici – izbjegavajte kese kad god je to moguće. Kompostirajte svoj organski otpad. Ovim postupkom ne samo da pravite manje otpada, već dobijate i super kvalitetnu zemlju za vaše biljke.

Konobaru koji vas uslužuje recite da vam ne donosi piće sa plastičnim slamčicama. Prije nego promijenite garnituru, sto ili policu, obratite se udruženjima građana koji skupljaju stare stvari i vrše njihovu redistribuciju onima kojima je to potrebno. Budite humani. Odjeću koju ste nosili ne bacajte – dajte je nekom ko će nastaviti da je koristi. Prije nego posegnete za kupovinnom nečega zapitajte se da li vam to zaista treba.

Koje resurse (knjige, blogove, dokumentarne filmove i serije) preporučujete ljudima kako bi naučili nešto više o odnosu između svojih navika i zagađenja prirode, kao i samom konceptu svakodnevnice bez otpada?

Predlažem im prije svega duži boravak u prirodi i možda jednu fakultativnu posjetu gradskoj deponiji, koja je inače, uz prethodno najavljivanje, otvorena za zainteresovane građane. Uvjerena sam da je glavni problem upravo u tome što svoje akcije ne vezujemo sa problemom koji se javlja – i to često na drugom mjestu. Jednom kad osjetite krhkost harmonije prirode, a sa druge

strane golim okom uočite ono što vi, ja, svi mi, činimo toj istoj prirodi – i kojim tempom - učinićete sve da smanjite, ako već ne možete da zaustavite štetu koju moderni stil života u gradovima nosi. Čitanje i informisanje će vam pomoći da dogradite svoje znanje, ali samo duboka svijest o ličnoj odgovornosti navešće vas da u svakodnevnom životu donosite odluke koje nisu možda najpraktičnije i najlakše – ali su prave.

Konačno, koliko daleko ili blizu smatrate da je Crna Gora od sistemskog prepoznavanja potrebe ljudi da žive bez otpada i kreiranja infrastrukture koja bi im to omogućila?

Trenutno stanje je takvo da gotovo ne postoji nijedan vid mjere ili akcije koji nadležni organi sprovode, a da je preventivnog karaktera kada je kreiranje otpada u pitanju. Trenutno se bave saniranjem posledica i njihov posao i obaveze logično iz dana u dan samo rastu. Potrebno je vratiti se na početak i djelovati na uzrok. Obzirom na to da kao zemlja imamo sve izraženiji problem deponovanja prikupljenjog otpada, zatim sve učestaljii problem tzv. „divljih“ deponija, najjeftinija mjera sa dugoročno najboljim posledicama je upravo – promocija životnog stila sa što manje otpada. Ovo ne znači da građani treba da odustanu od potrošnje, ali znači odustajanje od ambalaže, jer upravo ambalažni otpad čini preko 90% suvog komunalnog otpada.

Srbija Eliminisanje otpada kao rodoljubivost savremenog doba Da bi postali dio zero waste zajednice u Srbiji danas ne treba da se učlanite u organizaciju, već da u toplini svog doma kliknete dugme „pridruži se“ na stranici Fejsbuk grupe „Za manje smeća i više sreće: Zero & low waste Serbia“.

Grupu, koja trenutno broji skoro 270 članova, osnovala je istoričarka umjetnosti, Milja Vuković, vođa projekata „Divlji Beograd“ i „Putujuća izložba reči“. Svakog dana, ona i ostali članovi grupe objavljuju fotografije iz svoje eko svakodnevnice, praktične savjete za prelazak na život bez otpada, nove brendove

koje su otkrili na domaćem tržištu, a koji posluju održivo i nude zdrave alternative. Time oni zajednički stvaraju zdravu sredinu za razvoj priče o kojoj ovog mjeseca razgovaramo: zero-waste priče. Milja već godinama unazad predstavlja istoriju Beograda javnosti kroz šetnje po imenu „Nevidljivi Beogradi“, a za julsko izdanje Plezira zamolila sam je da mi predstavi svoje viđenje popularizacije prelaska na život bez otpada u Srbiji, kao i problema upravljanja otpadom i nedostatka organizacije koja se bavi isključivo ovom oblašću.

Fotografije: privatna arhiva Marija Janković

Neki od načina da smanjimo količinu otpada koju stvaramo: 1. Ceger 2. Specijalna kesa za pranje veša koja prikuplja mikroplastični otpad 3. Višekratne kesice za kupovinu robe na merenje 4. Mali džepni ceger 5. Višekratni jastučići za skidanje šminke 6. Češalj, plastičan, ali u upotrebi od detinjstva 7. Papirno-pamučni štapići za uši 8. Brijač 9. Pamučni, višekratni higijenski uložak 10. Binchotan, hrastov ugljeni filter za čišćenje i alkalizovanje vode 11. Kastiljanski sapun, za pranje suđa 12. Sunđer za pranje sudova, od potpuno razgradivih materijala 13. Voštana tkanina, zamena za alu i plastičnu foliju 14. Kalifornijske gliste, kompostiraju kuhinjski otapad 15. Četkice za zube od razgradivih materijala 16. Termos flaša za vodu i druge napitke

Kada i kako ste došli na ideju da osnujete onlajn zajednicu „Za manje smeća i više sreće: zero&low waste Serbia“?

Oh, pa ja sam u stvari čekala mesecima i mesecima da neko drugi započne takvu jednu stranicu pa da se ja tu samo priključim. (smeh) Grupa je osnovana na društvenoj mreži Fejsbuk, krajem zime 2018. godine. Mesecima pre toga sam na mom profilu na društvenim mrežama, svakih par nedelja, pravila objave sa fotografijama i detaljnim uputstvima i idejama kako da jedno domaćinstvo u Srbiji drastično smanji količinu otpada koji proizvodi. Svi primeri su bili direktno iz mog domaćinstva i života, stvari koje sam isprobala ili one za koje sam još uvek tragala za rešenjem. I te objave su imale veoma pozitivnu reakciju među mojim prijateljima i poznanicima, iako nisam to baš očekivala - nije lako suočavati se sa problemima čije rešenje podrazumeva da mi lično pristupimo promeni čitavog niza svojih navika.

Stavljala sam te objave, pratila svetsku zajednicu koja se bavi različitim načinima smanjivanja ekološkog otiska i čekala da se otvori neka srpska ili regionalna stranica, ali onda u jednom trenutku nisam više mogla da čekam da to uradi neko drugi.

U Srbiji još uvijek ne postoji organizacija koja se bavi isključivo promocijom zero-waste inicijativa. Šta mislite da je razlog za to?

Mislim da razloga ima više, a da je jedan od njih i taj što smo siromašna zemlja i često osećamo da potrošnjom dokazujemo sopstveno blagostanje. Razumete? ,,Ko nema da plati? Daj pet kesa, da vidimo ko je sirotinja!’’ - da parafraziram film ,,Ko to tamo peva’’. Drugi razlog je opšta klima, globalna, koja suludo podstiče jednokratnu upotrebu svega i svačega...

Teško je boriti se protiv velikih tokova, preusmeriti ih, biti među prvima koji će reći: ,,Hm, a možda to nije jedini način, možda postoji drugo, bolje rešenje.’’

Takođe, zanimljivo mi je bilo kada je na jednom skupu predstavnik Ministarstva za zaštitu životne sredine rekao da nije poenta da drastično poraste budžet tog ministarstva, da se ono bavi sanacijom problema i štete nanete prirodnoj sredini, nego da ubuduće svako ministarstvo i svaka kompanija treba da ima sektor koji se bavi prevencijom - smanjenjem ekološkog otiska u okviru oblasti rada tog ministarstva ili delatnosti te kompanije. Mislim da je to realno prelomna tačka u kojoj se nalazimo: kao što postoji protivpožarna zaštita, i njenu važnost smo prepoznali kao društvo, tako od sad mora da postoji i posvećeno, usmereno delovanje ka zaštiti prirodne sredine, odnosno ka održivom razvoju i kružnoj ekonomiji i to u okviru bukvalno svakog preduzeća i domaćinstva, jer smo već mnogo daleko zabrazdili. Kada to kažem mislim i lokalno, kao zemlja i društvo, ali i globalno.

Kako ocjenjujete svijest stanovništva o otpadu i neophodnosti njegovog smanjivanja? Čini mi se da uopšte nisu prepoznate razmere i dalekosežnost ovog problema. Za mene ova vrsta delovanja spada u domen rodoljubivosti, a i zdravog ljudskog razuma i morala. Mislim da u Srbiji i kao pojedinci a i kao zajednica, treba da pokažemo veću spremnost da zaista volimo i štitimo zemlju u kojoj živimo.

Da pređemo sa reči na dela. Problem je i otpad koji stvaraju domaćinstva, a i onaj koji stvara industrija, kao i neodrživo upravljanje energetskim izvorima. Otpad ugrožava kvalitet osnovnih životnih resursa: vode, vazduha, hrane, životnog prostora, energije. Koje mi to više i preče prioriete imamo od ovih bazičnih?

Kako mislite da je najbolje približi- Drugo, treba krenuti od jednostavnih ti zero i low waste načine življenja stvari, promatrati malo svoj život i videti ovdašnjoj javnosti? gde i kako stvaramo najviše otpada, a onda promeniti nekoliko svakodnevnih Veliki deo ovog pokreta, usmerenog na navika, naći predmete koji stalno i uvek smanjivanje količine otpada i uopšte iznova štede upotrebu materijala koji ekološkog otiska koji ostavljamo za su štetni i slabo se ili nimalo ne reciklisobom (i „uvaljujemo ga” sledećoj ge- raju – i to je upravo vrsta tema kojima neraciji i drugim bićima), odnosi se na se bavimo na grupi „Za manje smeća poštovanje onoga što imamo i koristi- i više sreće“: uvek, ali baš uvek, nosimo, nasuprot razbacivanju, troškarenju, ti sa sobom jedan mali ceger i odbijati arčenju. E sad, ako se svuda u javnosti plastične kese, kupovati namirnice na glorifikuje bahatost, na svim nivoima, merenje ili u ekološkoj ambalaži, komkako onda najbolje približiti odgovor- postirati svoj kuhinjski otpad, nositi sa nost i moralnost trošenja? Lično, blizak sobom svoju flašu za vodu, maksimalmi je pristup dobrog domaćinskog no smanjiti korišćenje razne, svakakve ponašanja. Možda bi upravo taj pristup jednokratne plastike, smanjiti lično zamogao da bude razumljiv i prijemčiv i gađenje mikroplastikom, pronalaziti opštoj javnosti u Srbiji. Ako imaš jedno lepe i korisne polovne predmete, kupodomaćinstvo i želiš da ga dalje razviješ, vati kvalitetne stvari koji će dugo trajati da bude prosperitetno i plodno, nećeš i koje ćemo dugo voleti... Takođe mislim se nikada razbacivati, jer dobro znaš ko- da je izuzetno važno smanjiti upotrebu liko treba da se nešto uzgoji i proizvede, mesa i mlečnih proizvoda, jer je ova inznaš da resursi koje imaš nisu neiscrpni dustrija ogroman zagađivač, a i nažalost i jednostavno ih dubinski poštuješ. Ta- dobacila je do neslućenih etičkih ponokođe, lepota. Lepota je u pravoj meri. ra; zaista nismo ljudi ako na tom mestu Mislim da je i lepota hrana, da nas i ona ne počnemo da ozbiljno reagujemo i hrani. Možda bi bilo dobro kada bismo menjamo pristup. nastojali da u trošenju ne bude preterivanja, nego poštovanja i lepote.

Koje resurse (knjige, blogove, dokumentarne filmove i serije) preNa grupi redovno dijelite recepte za poručujete ljudima kako bi nauči„uradi sam“ projekte u domaćinst- li nešto više o odnosu između vu. Prema vašem mišljenju, koji su svojih navika i zagađenja prirode, prvi koraci ka životu sa manje otpa- kao i samom konceptu svakodneda koje biste preporučili ljudima da vnice bez otpada? preduzmu?

Da, u pravu ste, taj odnos, veza između Mislim da je kao prvo važno prepoznati naših navika i zagađenja prirode, je nešzašto krećemo na taj put. Taj razlog je to što je potrebno upoznati. To je jako naš temelj, oslonac, podstrek i to treba važno. Na primer, najveći deo naše plada bude nešto pozitivno, nešto što nas nete čine okeani, oni su najveći proizosnažuje. vođači kiseonika na planeti, a oni su ti

- vode i sva silna bića koja tu žive - koji su na najvećem udaru zagađenja od otpada. Tako da, na primer, možda dokumentarni film ,,Plastični okean’’ (A plastic ocean) – o razmerama plastičnog zagađenja. Zatim ,,Prava cena’’ (True cost) o posledicama jeftine, masovne modne industrije, potom „Super size me’’ o industriji mesa i posledicama na zdravlje planete i ljudi, kao i Vendersov ,,So zemlje’’ (The salt of the Earth) koji govori o nama i našoj ljudskosti, šta je to biti čovek i o vezi čoveka i prirode, o podizanju, neočekivanoj obnovi celog jednog devastiranog krajolika. Takođe postoji nekoliko Fejsbuk grupa, sa milijardom pitanja i saveta o smanjenju ot-

pada: na primer Journey to Zero waste i Going Zero waste.

Konačno, koliko daleko ili blizu smatrate da je srbija od sistemskog prepoznavanja potrebe ljudi da žive bez otpada i kreiranja infrastrukture koja bi im to omogućila?

Možemo da krenemo odmah i što više da se bavimo ovim zadatkom ili možemo da krenemo kad već bude prekasno.

Možda je malo teže, na početku, ali je lepše je i bolje, zdravije i mudrije, živeti sa manje otpada - pa krenimo onda tim putem odmah.

Hrvatska Akcenat na potrebi za edukacijom Razgovor sa koordinatorom programa upravljanja otpadom u nevladinoj organizaciji „Zelena akcija“, Markom Košekom, svojevrstan je podsjetnik da nekad, čak i ako sredstva za finansiranje dobrih projekata postoje, to ne znači da se adekvatnom brzinom koriste. I upravo je zaključak koji se može izvući iz našeg razgovora da tempo promjena mora biti brži, a to je i poruka koja stiže iz organizacije koja je već dugo na aktivističkoj sceni Hrvatske. Nastala još davne 1990. godine, „Zelena akcija“ je za skoro tri decenije postojanja kroz brojne kampanje, projekte i akcije radila na promo-

Fotografije: arhiva Zelena akcija Hrvatska

visanju održivog razvoja i aktivnom uključivanju javnosti u procese donošenja odluka koje se tiču zaštite životne sredine. Članica je najveće mreže organizacija za zaštitu okoline na svijetu, „Prijatelji Zemlje“ („Friends of the Earth“), kao i mreže „Zero Waste Europe“. Čini mi se da se Markova priča o brzini promjena lijepo uklapa sa našom ljetnjom pričom o zero waste svakodnevnici. Što zelenije živimo, manje zagađujemo, pa samim tim brže doprinosimo promjenama, a da se pri tom kvalitet života i stanje u kojem je životna sredina samo poboljšavaju.

Nvo „Zelena akcija“ na nacionalnom nivou sa „Zelenim forumom“ i još 16 drugih organizacija čini koaliciju „Zero waste Hrvatska“. Kako je došlo do formiranja ove grupe?

S obzirom na to da je gospodarenje otpadom jedan od najvećih okolišnih problema u Hrvatskoj, za koji su predložena kriva rješenja u obliku regionalnih centara za smeće, lokalne inicijative i udruge su se se počele povezivati sa zajedničkim ciljem sprječavanja štetnih projekata i uspostave održivijeg sustava gospodarenja otpadom baziranog na smanjenju, ponovnoj uporabi i recikliranju.

Kako ocjenjujete svijest stanovništva o otpadu i neophodnosti njegovog smanjivanja?

Svijest stanovništa dobrim dijelom postoji, međutim, nedostaje infrastruktura za odvojeno prikupljanje i ponovnu uporabu, jednako kao i edukacija od strane lokalnih i nacionalnih vlasti.

Da li je ulazak u eu na bilo koji način uticao na oblikovanje odnosa domaće javnosti prema zaštiti životne sredine? Ako da, na koji?

Jest. Ulaskom u EU prihvatili smo niz obaveza smanjenja, ponovne uporabe i recikliranja otpada i počelo se o tome pričati, međutim problem je što u praksi nije bilo puno efekta zbog sporosti lokalnih i nacionalnih vlasti koje nisu prilagodile sustave građanima.

Kako mislite da je najbolje učiniti zero i low waste načine življenja prijemčivijim Hrvatskoj populaciji?

Potrebna je kvalitetna edukacija na svim uzrastima popraćena nizom mjera koje stimuliraju građane na smanjenje otpada i njegovu ponovnu uporabu i recikliranje. To se odnosi na uspostavu sustava odvajanja na kućnom pragu, koji je pod kontrolom i personaliziran, izgradnju centara za ponovnu uporabu, sortirnica, reciklažnih centara i slično.

Šta smatrate glavnim problemom stanovnika Hrvatske u dostizanju zero-waste svakodnevnice? Šta bi pomoglo u njegovom rješavanju?

Problem je što lokalne i nacionalne vlasti nedovoljno educiraju javnost, a ne pružaju im ni dovoljno potrebne infrastrukture. Rješavanju toga doprinijelo bi efikasnije iskorištavanje EU sredstava za uspostavu boljeg sustava koja jesu na raspolaganju, ali se jako sporo povlače.

Prema vašem mišljenju, koji su prvi koraci ka životu sa manje otpada koje biste preporučili ljudima da preduzmu?

Svatko može napraviti određene promjene u vidu smanjenja otpada, primjerice prestati koristiti jednokratne plastične vrećice, čaše i boce, te korisititi višekratne materijale poput platnenih vrećica, staklenih i aluminijskih čaša i bočica, koristiti kompostabilne vrećice i slično. Također, popraviti što se da popraviti ili donirati nekome kome treba stare stvari, umjesto bacanja na odlagalište. Pripaziti koliko hrane troše, donirati viškove socijalnim samposlugama kako bi se smanjila količina otpada od hrane. Odvajati otpad koji potom ide u recikliranje itd.

Koje resurse (knjige, blogove, dokumentarne filmove i serije) preporučujete ljudima kako bi naučili nešto više o odnosu između svojih navika i zagađenja prirode, kao i samom konceptu svakodnevnice bez otpada?

Preporučamo materijale sa stranica „Zerowasteeurope.eu“ i „Breakfreefromplastic.org“, filmove „Bag it“, „Wasted“ i „A Plastic Ocean“.

Konačno, koliko daleko ili blizu smatrate da je Hrvatska od sistemskog prepoznavanja potrebe ljudi da žive bez otpada i kreiranja infrastrukture koja bi im to omogućila?

Hrvatska ima niz ciljeva koje mora ispuniti do 2020. i 2030. te se ide u tom pravcu, ali jako sporo. Tako da smatramo da je još dalek put da bi se dosegli viši ciljevi smanjenja, ponovne uporabe i recikliranja otpada. Imamo neke gradove za koje smo radili preporuke i koji već sada spadaju u europsku zero waste mrežu općina i gradova, ali nažalost ostali zbog nedostatka političke volje još dosta zaostaju.

Bosna i Hercegovina Solidarnošću do nadomješćivanja sistemskih propusta

Kao ni u Srbiji, ni u Bosni i Hercegovini ne postoji organizacija koja je članica „Zero waste Europe“ mreže. Ne postoji ni veća onlajn zajednica isključivo posvećena životu bez otpada. Međutim, postoje brojne organizacije koje svojim radom dokazuju da kad se eko ruke slože, sve se može, pa i donekle nadomjestiti ovaj nedostatak!

Za ljetnje izdanje Plezira, predstavnici nekoliko tamošnjih ekoloških organizacija bili su i više nego predusretljivi, i izvještaj iz Bosne i Hercegovine svojevrsna je zelena čajanka, u kojoj su učestvo-

Fotografije: foto_zero waste Bugojno

vali Slaviša Jelisić i Medina Garić iz „LIR Evolucija“, Rijad Tikveša iz „Eko Tim Sarajevo“, Đorđe Stefanović iz „WWF Adria Mostar“, Boško Nikolić iz „Eko Leonardo“, Boris Jokić iz „Prijatelji prirode-Eko Element Bugojno“, Sanja Kavaz iz planinarskog društva „Javorina“ i aktivista za zaštitu životinja, Maida Šabeta. Zajedničkim snagama, svako svojom puzlom, popunili su malu slagalicu koja će vam pružiti uvid u inicijative za život sa manje otpada za koje možda niste znali i probleme sa kojima se ovi aktivisti suočavaju na svakodnevnom nivou, a tu su, tik u komšiluku.

U Bosni i Hercegovini još uvijek ne postoji organizacija koja se bavi isključivo promocijom zero-waste inicijativa. Šta mislite da je razlog za to?

Boško: To bi baš bilo specifično djelovanje organizacije na samo jednu temu, a samim tim pitanje je kako obezbijediti njenu održivost. Đorđe: U BiH ne postoji sistem upravljanja otpadom ili ako postoji totalno je nefunkcionalan. Procjena je da gotovo 50 odsto otpada koji se stvori u BiH završi na divljim deponijama (ovo je činjnica o komunalnom otpadu; za industrijski otpad ne znamo gdje završava ili završava u ogromnim naslagama istog bez adekvatnog tremana - pepeo iz TE, velikih fabrika i sl.). Dakle, prioritet za BiH je da se ukupno stvoreni otpad počne kontrolisati i bar ga sistemski odlagati. Odlaganje otpada je poslednji način zbrinjavanja otpada (hijerarhija utvrđena EU Direktivom i našim zakonima).

Jednostavno, nismo u stanju da ispunimo zahtjeve najjednostavnijeg načina brige o otpadu, a zero-waste postaje previsoko postavljen standard. Ako sve ovo analiziramo iz drugih uglova gledanja, doći ćemo i do ekonomskih analiza, koje su najvažnije: cijene zbrinjavanja su niske, dobri primjeri (odvojeno prikupljanje, reciklaža i sl,) su rijetkost i slučajnost, tržište otpada je nedovoljno organizovano. Mislim da bi akcija na promociji zero-waste bila utopija u zemlji koja nije u stanju da stvori uslove za elementarne načine zbrinjavanja otpada.

Gdje uočavate ideje kojima se taj nedostatak nastoji nadoknaditi?

Medina, Slaviša: LIR Evolucija je imala nekoliko projekata iz oblasti upravljanja otpadom. Nažalost, za sada nijedan nije bio „zero waste“, više je bilo riječi o razdvajanju, upravljanju opasnim otpadom, edukaciji u školama i uopšte edukaciji građana. Ono što se može izvesti kao zaključak jeste da su učenici osnovnih i srednjih škola zainteresovani da prenesu naučeno i svojim roditeljima. Mislili smo da regionalni projekat koji je počeo početkom ove godine ENV.net, na kojem smo mi partneri, da tu promovišemo upravljanje otpadom (svaki partner odlučuje tematiku u okviru projekta, kojom će se baviti naredne 3 godine).

Rijad: Projekat „Osmjeh planete Zemlje je u tvojim rukama“ provodi se od 2013. godine, od kada je preko 50 hiljada djece u osnovnim i srednjim školama širom BiH edukovano na temu upravljanja otpadom. Svake godine od 2012. godine, za vrijeme Evropske sedmice za smanjenje otpada, edukujemo stanovništvo, provodimo kampanje, te smo podijelili preko 100 hiljada cekera, kako bi ljudi izbjegavali da uzimaju plastične vrećice u marketima.

Đorđe: Postoje sporadični slučajevi, na lokalnom nivou. Opet se vraćam na ekonomsku analizu: šta je motiv da se ulažu sredstva u zero-waste? Imamo proklamovani sistem regionalnih deponija, a u stvarnosti većina lokalnih zajednica koristi svoje lokalne (divlje) deponije jer im je mnogo jeftinije, pa čak Maida: Pretpostavljam da je razlog ne- i pristaju da plaćaju kazne, koje su očidovoljna upućenost. to preblage, jer se stvari ponavljaju iz

godine u godinu. Donekle se dešavaju stvari vezano za odvojeno prikupljanje i reciklažu, ali tržište je jako ograničeno - papir, plastika, metali.

Đorđe: Priča o podizanju svijesti je promašaj. Nikog nije briga za tu priču jer je cijena koju kao građani plaćamo fiksna, nema veze sa količinom otpada koji proizvedemo. Iz lične perspektive, bio bih zainteresovan da mogu uštedjeti desetak maraka mjesečno time što vodim računa; prazna priča o potrebi očuvanja okoline nije primamljiva.

Boris: Prošle godine implementirali smo projekat „Nula otpada” u Bugojnu. Započet je proces odvojenog prikupljanja otpada, podijelili smo kese, kante i kontejnere svim školama i vrtićima u gradu, te obezbjedili otkup.

Medina, Slaviša: Građani nisu dovoljno informisani o zakonskim aktima i Sanja: Planinarsko društvo „Javorina“ pravilnicima, još uvijek se koriste plasorganizuje međunarodnu trku „Jahorina tične vrećice u marketima.. na svijest bi Ultra-Trail“ koja se odvija na stazama u djelovale i prekršajne kazne, ali građani prirodi i spaja Jahorinu, Ravnu planinu, i nemaju sistem koji bi poštovali – na pr.

Romaniju i Trebević. Ove godine očeku- u smislu navedene prakse kontejnera za jemo 400-500 učesnika iz 25 zemalja. razdvajanje i onda odvoženje na jednu Svake godine sprovedemo neku inicija- deponiju. tivu kojom podižemo svijest o značaju smanjenja otpada. Trenutne mjere koje Kako mislite da je najbolje približisprovodimo: zabrana upotrebe PVC čaša ti zero i low waste načine življenja na okrepnim stanicama; pridruživanje ovdašnjoj javnosti? kampanji #gocupless; distribucija trajnih čaša za outdoor; reciklaža traka za Maida: Potrebna je intenzivna kampamarkaciju staza; carpooling grupa u ci- nja na svim nivoima, što uključuje i tržne lju smanjenja troškova dolaska i manje centre. emicije CO2. Iznosim ovo kako bih vam ukazala na eventualnu ciljnu grupu, a to Boško: Edukacijom, promocijom, sanksu organizatori sportskih manifestaci- cijama - po džepu za nesavjesne... ja, tokom kojih se uglavnom proizvede tone otpada koji se ne reciklira. Đorđe: Vrlo jasnom porukom da upravljanje otpadom nije socijalna kategoriKako ocjenjujete svijest stanovništ- ja nego biznis. Sa ovim cijenama prikva o otpadu i neophodnosti njegov- upljanja otpada koje su ispod svakog og smanjivanja? ekonomskog nivoa, teško je ljudima objasniti o čemu se radi.

Maida: Svijest stanovništva o otpadu je na najnižem nivou i generalno se sma- Medina, Slaviša: Promotivnim kamtra da je to sekundarna tema. panjama, zajedničkim djelovanjem vlasti i NVO-a; otkupnim cijenama.

Šta smatrate glavnim problemom stanovnika BiH koji im otežava prelazak za zero-waste način življenja? Šta bi pomoglo u njegovom rješavanju?

Maida: Nedostupnost artikala bez ambalaže, bilo da se radi o plastičnim kesama, koje su prateća ambalaža kod rinfuze, ali i nespremnost stanovništva da pokuša promijeniti svoje navike.

Boško: Niska kupovna moć. Đorđe: Cijena.

Medina, Slaviša: Nedovoljna upućenost, neznanje o mogućim zaradama.

S druge strane vlasti ne insistiraju, niti omogućavaju (u smislu osnivanja cijelog lanca) poštivanje ovog principa. Veliki problem predstavlja neprovođenje zakonske legislative, koja postoji ali se nažalost u praksi rijetko ili nikako ne provodi. Na primjer, za ovo je specifično navesti postavljanje kontejnera za razdvajanje otpada (staklo, plastika, papir) u nekim naseljima u nekim gradovima, ali onda je praksa da kamion komunalnog preduzeća dođe da pokupi sav taj otpad u jedan kamion i odveze na jednu deponiju.

Prema vašem mišljenju, koji su prvi koraci ka životu sa manje otpada koje biste preporučili ljudima da preduzmu?

Maida: Po mom ličnom iskustvu, prvi korak je razvrstavanje otpada, ukoliko u njihovim gradovima, mjestima, postoje zelena ostrva. Ukoliko je to već učinjeno, potrebno je napraviti plan o tome kako i gdje kupovati namirnice, te odabrati artikle bez ambalaže.

Boško: faktički svakim danom je sve manje otpada, iz domaćinstava, manja kupovna moć, manje se jede, nekvalitetna hrana, više se štedi, čuva, racionalno kupuje, i svakim danom je samim time i manje otpada... Đorđe: Mnogo puta je pokušano da se izbjegnu plastične vrećice i nije baš uspjelo. Bilo je i pokušaja da se promoviše kupnja većih pakovanja određenih proizvoda ili proizvodi u rinfuzi (bez pakovanja), pa opet ništa. Vrtimo se u krug sve dok ljudi ne osjete direktnu vezu između cijene usluge i količine otpada koji proizvedu.

Medina, Slaviša: Izbjegavanje plastičnih vrećica i kompostiranje organskog otpada, kao prvi koraci.. A onda i prikupljanje otpada koji poslije mogu da otkupe firme koje vrše reciklažu.

Koje resurse (knjige, blogove, dokumentarne filmove i serije) preporučujete ljudima kako bi naučili nešto više o odnosu između svojih navika i zagađenja prirode, kao i samom konceptu svakodnevnice bez otpada?

Medina, Slaviša: Nažalost, to su uglavnom strane web stranice: „Zero waste home“, EEA Europa i „Zero waste Europe“. Ali, tu su i npr. državna ministarstva: stranice Federalnog ministarstva okoliša, i Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju za Republiku Srpsku. Đorđe: Ugovor svakog vlasnika prostora (stanovi, poslovni objekti, ustanove) sa komunalnim preduzećima i preciziranje obaveza, mjerenje količina, usklađivanja cijena sa stvarnom uslugom.

U BiH je proklamovano da je zbrinjavanje otpada usluga (dakle privredna djelatnost za koju treba platiti); u stvarnosti to je socijalna kategorija na principu solidarizma. Ja bih preporučio dva pisana „štiva” - 1. ugovor o pružanju usluga i 2. račun za te usluge.

Konačno, koliko daleko ili blizu smatrate da je Bosna i Hercegovina od sistemskog prepoznavanja potrebe ljudi da žive bez otpada i kreiranja infrastrukture koja bi im to omogućila?

Maida: „Budi promjena koju želiš da vidiš” je moja parola. Smatram da za zero waste nije potrebna infrastruktura, nego glasna i efikasna kampanja, te je potpuno nevažno da li je u pitanju BiH, Ruanda ili na pr. Holandija Boško: Jako smo daleko od tog cilja, jer niko ne mari osim savjesnih građana (koji su manjina), kao i entuzijasta, NVO aktivista i sl... Đorđe: Iskreno, vrlo daleko, jer u BiH ne postoje elementi sistema održivog upravljanja otpadom na ekonomskim temeljima.

Medina, Slaviša: Potrebno je cijeli sistem prilagoditi; od zakonske osnove, inspekcijskih kontrola, uspostavljanja lanca upravljanja otpadom: proizvodnja – korištenje – vraćanje u sistem – reciklaža, kompostiranje, spaljivanje opasnih vrsta otpada – ponovna upotreba u istom ili drugačijem obliku.

Slovenija Optimizmom do zero-waste života kao trenda Slovenija se u zero waste inicijativama pozicionirala kao lider, i to ne samo u regionu. O tome svjedoče i značajni epiteti koje su ponijeli njeni gradovi: Ljubljana je bila Zelena prestonica Evrope 2016. godine, ali i prvi grad unutar Evropske unije koji se posvetio dostizanju zero-waste cilja još 2014. godine.

I, prema mišljenju direktorice sektora za odnose s javnošću slovenačke NVO „Ekologi brez meja“, Katje Sreš, priznanja poput ovih samo dodatno približavaju građane ovoj temi, a zero waste način života trendu koji se mora zapratiti.

Fotografija: foto Maša Kore

„Ekologi brez meja“ je nastala tako što je akcija čišćenja Slovenije 2012. godine prerasla u trajnu organizaciju. Dvije godine kasnije, u januaru 2014, postali su članovi mreže „Zero waste Europe“. Željela sam da znam kako je iz ugla insajdera izgledala transformacija Slovenije u pozitivan primjer u svijetu zaštite životne sredine. A kao neko ko svaki dolazak sa pijace bez zapakovanih proizvoda slavi kao malenu pobjedu, Katja je bila savršena sagovornica na ovu temu.

Organizacija „Ekologi brez meja“ postala je dio „Zero waste Europe“ mreže početkom 2014. godine kroz svoj program „Zero waste Slovenia“. Šta vas je motivisalo da osmislite taj program i koji vam je bio glavni cilj?

Kada pogledate unazad danas, četiri i po godine kasnije, da li se taj cilj promijenio na bilo koji način?

pori grada uloženi u uspostavljanje održivije infrastrukture u posljednjih 10-15 godina su bili adekvatno priznati na evropskom nivou. Šta smatrate elementima koji su pomogli tamošnjem stanovništvu da prigrli zelenu svakodnevnicu u relativno kratkom vremenskom periodu?

Prema vašem viđenju, na koji način priznanja poput ovog pomažu u obNaša glavna vodilja bila je želja da prob- likovanju ekološke svijesti domaće lem otpada transformišemo u priliku. populacije u pravom smjeru?

Slovenija je već imala prilično dobar stepen razvrstavanja otpada, ali zna- Stanovništvo je prigrlilo svakodnevnili smo da možemo učiniti mnogo više. cu koja je više eco-friendly definitivno Naš cilj bio je da osmislimo platformu zbog svih dobrih inicijativa, kao što su putem koje bi kreatori politika, civilno zero waste, promocija korišćenja jadruštvo, NVO sektor, zelene kompanije vnog prevoza i zaštita zelenih površii sektor za upravljanje otpadom mogli na. Ljudi su vidjeli i osjetili pravu promda sarađuju kako bi eliminisali otpad iz jenu, što je vjerovatno bilo i motivacisistema. Četiri i po godine kasnije to je ja za njihove lične promjene. Svaka od moguće, jer smo jedina zemlja koja se takvih nagrada pomaže nam da zaplimože pohvaliti zero waste glavnim gra- vamo u pravom smjeru. Više događaja, dom, zero waste hotelom i zero waste više medijske pokrivenosti i više novca festivalom. Pored toga, još osam drugih investiranog u takve inicijative stvara opština i dva festivala usvojili su zero pozitivnu sliku o eco-friendly životu. waste strategije. Stoga smo veoma za- Može se reći da polako takav način dovoljni onime što smo postigli, kao i života postaje trend. činjenicom da smo ostvarili značajne korake u oblasti turizma.

Kako mislite da je najbolje približiti zero i low waste načine življenja Kako ocjenjujete svijest Slovena- ovdašnjoj javnosti? čkog stanovništva o otpadu i neophodnosti njegovog smanjivanja?

Da ne pričamo o otpadu. (smijeh) Malo se šalim, ali u svakoj šali postoji dio isMožemo reći da smo optimisti. Raste tine. Većina ljudi ne razmišlja ili ne želi svijest o tome da treba da proizvodimo da razmišlja, o životnoj sredini i otpadu. manje otpada. U porastu je i broj pro- Zato smo mi odlučili da predstavimo davnica u kojima je moguće makar neke zero waste ideju iz „vrijeme-zdravlje-finamirnice kupiti „na mjeru“. To nas ve- nansije“ perspektive. Živjeti na zero oma raduje, ali znamo da je pred nama waste način znači da ne ispunjavate još uvijek mnogo posla za obaviti. svoj život stvarima, već ljudima i dobrim iskustvima. Posljedično, trošite manje Ljubljana je imenovana zelenom novca na stvari koje vam nisu potrebne, prestonicom Evrope za 2016. I na- niti su zdrave. Takođe smo kreirali plat-

formu Manj je več, koja pomaže potrošačima da pronađu sve informacije o životu s manje otpada i dokazuje da su pozitivni koraci učinjeni i van Ljubljane.

nje pamučnih cegera za višekratnu upotrebu. Uopšteno gledajući, eliminisanje sve plastike za jednokratnu upotrebu je dobra početna tačka.

Šta smatrate glavnim problemom stanovnika Slovenije koji im otežava prelazak za zero-waste način življenja? Šta bi pomoglo u njegovom rješavanju?

Koje resurse (knjige, blogove, dokumentarne filmove i serije) preporučujete ljudima kako bi naučili nešto više o odnosu između svojih navika i zagađenja prirode, kao i samom konceptu svakodnevnice Vjerovatno pogrešno uvjerenje da je bez otpada? takav način života skup. Naravno, inicijalne investicije mogu biti skuplje, poput Knjiga „Zero waste dom“ Bee Džonson npr. platnenih ubrusa. Međutim, isplati je definitivno dobar početak. Postose na duže staze. Takođe, veća ponuda ji ogromna količina zero waste blogoprodavnica sa robom bez ambalaže mo- va, veb stranica i Fejsbuk grupa koji su tivisala bi veći broj ljudi da pokušaju da sjajni za svakodnevnu motivaciju i prikžive sa manje otpada. upljanje ideja.

Prema vašem mišljenju, koji su prvi koraci ka životu sa manje otpada koje biste preporučili ljudima da preduzmu?

Moj prvi savjet je da počnete sporim i umjerenim tempom. Ako želimo da dom bez otpada opstane na duže staze, treba ga uobličiti na način koji će funkcionisati i biti usklađen sa stvarnošću. Prigrlimo jedan ili više koraka i uključimo ih u našu svakodnevnicu. Na primjer, možemo početi jednostavnim odbijanjem plastičnih kesa i prelaskom na korišće-

Konačno, koliko daleko ili blizu smatrate da je Slovenija od sistemskog prepoznavanja potrebe ljudi da žive bez otpada i kreiranja infrastrukture koja bi im to omogućila?

Još uvijek postoji veliki broj koraka koje treba preduzeti. Kao ekološka NVO, okruženi smo pratiocima koji već razumiju svoj uticaj na životnu sredinu.

Međutim, većinu ljudi tek treba ubijediti. I to ne samo potrošače; očekujemo ambicioznije korake i od strane vlade i preduzeća.

Fotografija: foto MaĹĄa Kore

Makedonija Radite stvari koje su bliske ljudimau vašoj sredini

Evo spoznaje koja mi se javila tek nakon razgovora sa predsjednikom organizacije „Ajde Makedonija“, Blažetom Josifovskim: možda je dio problema u tretiranju otpada i uvjerenje ljudi da će ono što bace danas nestati s jednakom lakoćom kao i organski otpad koji su bacali prije nekoliko decenija? Uz svježu perspektivu, Blaže mi je pružio i uvid u to kako je biti inicijator promjena u zemlji u kojoj živjeti bez otpada nije prioritet. A „Ajde Makedonija“

Fotografije: arhiva Ajde Makedonija

zaista jeste inovator: 2015. godine osmislili su pilot sistem za ponovnu upotrebu i doniranje tekstila i sistem za doniranje hrane čime mjesečno minimum 100 socijalno ugroženih ljudi u Skoplju dobija hranu i odjeću. U približno isto vrijeme počeli su da rade prva istraživanja upravljanja otpadom u Makedoniji, a u od 2017. svoje akcije vezane za otpad fokusirali su na oblast najprijemčiviju makedonskom stanovništvu: problem bacanja hrane.

Civilna organi z ac ij a „ Aj de M ake donij a“ č lanic a je „ Ze ro waste Eu rope“ mreže. Ono što je počelo kao uje d inje ni p okuš aj make donsk ih ak t ivist a da oč iste ž ivot nu sre d inu u svojoj ze mlji 2011. go dine , p re ras lo je u organi z ac iju č ij i je c ilj da smanji ot pad u ze mlji. Kako ste o d luč ili da fokusirate svoje ak t ivnost i baš na ovu ob last?

ljudima koji su vam ciljna grupa. U našem slučaju, hrana je jedini resurs u Makedoniji o kojem građani imaju određeni stepen svijesti i ne smatraju je otpadom. Želimo kroz problem bacanja hrane da podignemo svijest o svim tipovima resursa koji se danas posmatraju kao otpad.

Kako ocjenjujete svijest stanovništva o otpadu i neophodnosti njegovNakon pet godina uspješnih organizaci- og smanjivanja? ja čišćenja u zemlji, u kojima je mobilisano na desetine hiljada ljudi i podignuta Nivo svijesti je veoma nizak i potreban svijest o užasnoj situaciji kada je otpad je dugi niz teškog rada kako bismo viu Makedoniji u pitanju, osjećali smo se djeli bilo kakvu promjenu. Zato su naši zrelije i tragali smo za boljim načinima najveći napori usmjereni ka mladim ljuda ostvarimo svoju viziju Makedonije dima, jer među njima uočavamo malu bez otpada. Iz tog razloga otpočeli smo grupu ljudi koji su sve svjesniji i žele da proces strateškog planiranja kroz koji vide promjene i Makedoniju bez otpasmo uočili prehrambeni otpad kao naj- da. Nažalost, trebalo je da Makedoniveći tok otpada u Makedoniji, ali i kao ja postane velika deponija kako bi se najbolji izvor resursa koji može donijeti svijest uopšte počela povećavati. promjene u državi. Bacanje hrane ima veliki socijalni, ekološki i ekonomski uti- Kako mislite da je najbolje približicaj na živote svih ljudi. S druge strane, ti zero i low waste načine življenja veliki smo zagovornici protiv spaljivanja ovdašnjoj javnosti? otpada i okretanja zero waste konceptu kao rješenju koje je bolje po životnu Potrebna nam je snažna podrška biznis sredinu. sektora, civilnog društva i vladinih institucija ako želimo jaku i dugotrajnu Organizacija je osmislila pilot sisteme promjenu. Treba da kreiramo zajednicu za ponovnu upotrebu i doniranje teks- u kojoj su ove vrijednosti visoko rangitila, kao i prvi sistem za doniranje hrane rane. Rad sa studentima iz bilo koje geu zjemlji. Koliko je bilo teško postati neracije je veoma težak, ali daje najbopionir u održivim poduhvatima? Šta lje rezultate. Takođe, masovne kampasmatrate najvažnijim komponenta- nje, poput one koju sada sprovodimo, u ma pozitivnih inicijativa poput ovih, kojima ne postoji niko u zemlji ko ne zna koje treba obezbijediti ukoliko želite da je Makedonija zemlja sa ogromnom da određeni projekat uspije? populacijom siromašnih ljudi i rekorder u bacanju hrane. Imamo veliku podršku Potrebno je raditi stvari koje su bliske svih, pa su zato i rezultati veliki.

Šta smatrate glavnim problemom stanovnika Makedonije koji im otežava prelazak na zero-waste način življenja? Šta bi pomoglo u njegovom rješavanju?

Koje resurse (knjige, blogove, dokumentarne filmove i serije) preporučujete ljudima kako bi naučili nešto više o odnosu između svojih navika i zagađenja prirode, kao i samom konceptu svakodnevnice bez Postoji veliki nedostatak bilo kakve in- otpada? frastrukture i alternativa (zero waste prodavnica, proizvoda pri čijoj upotrebi Moja najveća inspiracija oduvijek je bila se ne stvara otpad) koje bi omogućile Loren Singer, ne samo zato što stvari ljudima da, čak i ako imaju visok stepen radi na ispravan način, već zato što zna svijesti, upražnjavaju zero waste navike. zašto ih radi baš tako. Svima bih preNažalost, u eri kada smo zauzeti, poje- poručio da je zaprate na Instagramu, dinac ne nalazi vremena da sve proiz- Jutjubu i njenoj veb stranici. Takođe, vode koji su mu potrebni sam napravi. dobro je kada ljudi pokušavaju da ovaj Zato nam treba više alternativa koje je magičan svijet otkrivaju sami za sebe. moguće koristiti, ali i infrastruktura koja Postoji toliko blogova, videa, knjiga, pa danas još ne postoji. Da nema pijaca, na svako može naći nešto za sebe. kojima kupujemo robu na mjeru, ne bisKonačno, koliko daleko ili blizu smamo imali bilo kakvu opciju. trate da je Makedonija od sistemskPrema vašem mišljenju, koji su prvi og prepoznavanja potrebe ljudi da koraci ka životu sa manje otpada žive bez otpada i kreiranja infraskoje biste preporučili ljudima da trukture koja bi im to omogućila? preduzmu?

Veoma daleko, uzevši u obzir činjenicu Bolje se organizovati, bolje kontrolisati da više od 20 odsto ljudi ni ne dobija koliko hrane se proizvodi/baca, koliko uslugu da neko prikuplja otpad iz njimaterijalnih dobara kupujemo. Poku- hovog doma. Ljudi se još uvijek ponašašajte da kupujete lokalno proizvedene ju kao u vrijeme kada je sav otpad bio stvari i to iz manjih radnji, idite na lo- organskog porijekla i razbacan svuda, kalne zelene pijace. Najlakše je nabavi- ali danas živimo u plastičnom i opasnom ti ceger za višekratnu upotrebu i flašu okruženju, samo zato jer mnogo ljudi ne za višekratnu upotrebu i početi sa tim razumije kako će se taj maleni komad malim, ali ogromnim koracima ka re- plastike koji su bacili vratiti nazad svidukovanju sopstvenog otpada. Takođe, ma nama. postoji puno knjiga, videa i tekstova koje ćete naći onlajn, koji će vam pružiti deset malih koraka koje svako može uraditi.

Ekologija

124 | jul

A

ustralijski portal Our good brands posvećen promociji ekologije, održivog načina života, brendova i preduzetnika koji neguju ovakav pristup u svom poslovanju, ovog jula je objavio svoj priručnik, besplatnu e-knjigu koja obiluje savetima, idejama i preporukama kako da smanjite upotrebu plastike u svakodnevnom životu.

com bez plastike ideja je da se ovih saveta držimo čitave godine.

Posegnite za ovim besplatnim priručnikom svaki put kada osetite potrebu da ozelenite još jednu dimenziju svog života. I korak po korak, jul bez plastike prerašće u život bez otpada.

Bilo da krećete hrabro, malim koracima (ne zaboravite na kampanju #plezirekokoraci i naš #ponedeljakbezplastike) na putovanje koje se zove ispunjeniji i zdraviji život bez plastike ili ste već veteran u ovakvom načinu života, verujemo da će vam se ova knjižica dopasti.

Kako je u toku kampanja #plasticfreejuly, Australijanci su želeli da ovom publikacijom daju doprinos u nameri da pojedinci uzmu stvari u svoje ruke i suoče se sa preteranom upotrebom plastike, naročito plastike za jednokratnu upotrebu kao što su kese, slamčice, plastični tanjiri, čaše i Publikaciju možete preuzeti ovde, a u escajg ili jednokratna ambalaža. Nara- odeljku posvećenom uređenju enterivno, iako je jul mesec proglašen mese- jera pronaći ćete jedno poznato ime. ;)

Ekologija

126 | jul

Eko glamur

E

kološki, glamurozan, moderan i inovativan, brend Pletivo by Plezir, u svom izrazu sažima strast prema unikatnim komadima koji su ručno ispleteni uz osvešćen pristup očuvanju životne sredine i pronalazak održivih rešenja u proizvodnji detalja za uređenje enterijera. Prvi komadi koji su nastali pod okriljem brenda jesu moderni, elegantni, ručno pleteni, ekološki jastuci, a ideja je da se ponuda vremenom proširi i na druge dekorativne predmete za uređenje enterijera u skladu sa filozofijom koju brend zastupa.

Primetili smo da savremen način života diktira ritam koji iziskuje da sve više vremena provodimo u zatvorenom prostoru što je dovelo do otuđenja od prirode i životne sredine. Zbog toga smo procenili da je neophodno da elemente iz prirode inkorporiramo u našu svakodnevicu kako sa istom ne bismo izgubili kontakt.

Pletivo by Plezir je brend koji se obraća novoj generaciji potrošača, ljudima koji kupovini pristupaju odgovorno, razmišljajući o uticaju koji ona ostavlja na planetu, lokalnu ekonomiju i pojedince koji su uključeni u proces proizvodnje.

Kupcima su na raspolaganju male serije proizvoda proizvedene u skladu sa etičkim i ekološkim principima.

U izradi jastuka se koristi reciklirani pamuk i vuna ovaca iz domaćeg uzgoja. Svaki jastuk poseduje metalni rajsferšlus koji omogućava jednostavno skidanje i vraćanje navlake radi pranja. Jastuci su hipo-alergijski.

Sve informacije o cenama i mogućnostima porudžbine možete dobiti putem mejla pletivobyplezir@gmail.com, kao i u Etsy shopu i na Instagramu.

Jastuci: Pletivo by Plezir @pletivo_by_plezir Shop @ Etsy shop PLETIVObyPlezir 127

Dizajn

Pripremila: Teodora Kovrlija @teodora_kovrlija Fotografije: Privatna arhiva

132 | jul

Nova dimenzija u uređenju prostora

P

roširena stvarnost „Augmented Reality“ je tehnologija koja zbog svoje široke mogućnosti primene u poslednje vreme privlači veliku pažnju kako laika ljubitelja tehnologije tako i brojnih industrija, a posebno industrije koja se bavi dizajnom, uređenjem enterijera i nameštaja. Pre mesec dana, na tržištu se pojavila zanimljiva aplikacija Myty koju je razvio tim beogradskih programera sa idejom da korisnicima pruži nesvakidašnje iskustvo uređivanja doma. Pomoću Myty aplikacije možete virtuelno isprobati mnoge fantastične komade koje ste videli na Pinterestu ili u časopisima, pa proveriti da li će vaše ideje za opremanje prostora biti podjednako dobre u realnosti kao i u vašoj mašti. U samo nekoliko trenutaka vaš životni prostor postaje platno na kome možete oživeti sve vaše dizajnerske zamisli. Ovo postaje lako izvodljivo upravo zahvaljujući AR tehnologiji korišćenoj u aplikaciji. Aplikacija korisnicima nudi virtuelno isprobavanje nameštaja, ali i beskrajnu zabavu i igru biranjem novih boja zidova ili kreiranjem potpuno novih prostorija (i eto ideje za renoviranje) – a sve to u samo nekoliko klikova. Kako mi navedene mogućnosti zvuče veoma uzbudljivo, poželela da o svemu ovome porazgovaram sa Marinom Perčević, marketing menadžerom kompanije Arty, koja je razvila ovu aplikaciju.

134

| jul

Za početak, voleli bismo da se našoj odluka, već i proizvođačima pomažemo publici predstavite. Ko čini Arty tim? u smislu smanjenja logističkih troškova (kada se desi da kupac vrati proizvod), Arty je digitalna agencija specijalizovana ali im takođe omogućavamo da svojim u oblasti razvoja AR aplikacija. Pored toga kupcima ponude interaktivno upoznavapružamo i tradicionalne web usluge poput nje sa proizvodom, bez odlaska u radnju. razvoja web sajtova, mobilnih aplikacija, ali i izrade 3D modela i različitih 3D iskus- U čemu je po vašem mišljenju predtava. Centrala firme se nalazi u Parizu, dok nost MYTY aplikacije u odnosu na je tehnički tim baziran u Beogradu. Pored slične konkurentske? agencijskih usluga, razvijamo i svoje proizvode, tako da pored Myty aplikacije uskoro Trenutno na tržištu ne postoji mnogo AR će biti prilike da se upoznate i sa ostalim aplikacija za nameštaj. Ono što nas izdvaja od ostalih je to što pored funkcije „isprojektima na kojima radimo. probavanja’’ nameštaja u aplikaciji postoKako ste došli na ideju da kreirate je i mnoge interesantne funkcije poput: aplikaciju koja će uređenju enterijera Create room – opcija pomoću koje dati novu, treću dimenziju? možete kreirati novu sobu ispočetka, kako biste dobili ideju za preuređenje, Paint Ideja za razvijanjem Myty aplikacije walls – bojenje zidova (koje je trenutproistekla je iz zajedničke strasti prema no dostupno samo za Android uređaje), uređenju prostora i Augmented Reality ali takođe i funkcije koje ne uključuju AR tehnologiji. Hteli smo da razvijemo nešto tehnologiju, poput Inspiration galerije, potpuno novo i da svim korisnicima koji gde korisnici mogu pristupiti hiljadama dele našu strast omogućimo jedan novi slika prelepih enterijera i tamo se infornačin upoznavanja sa svim sferama iz ove misati o proizvodima koji se nalaze na slikama. Tu je i deo Brands & Designers industrije. gde možete pristupiti bazi profesionalaca Često se dogodi da nam se neki komad u oblasti nameštaja. Na ovaj način smo nameštaja ili neki detalj dopadnu u korisniku omogućili da sve što mu je poradnji ili online šopu, međutim kada trebno pronađe na jednom mestu. ga konačno vidimo u našem prostoru shvatimo da nismo doneli pravu odlu- U aplikaciji je korišćena AR (augku. Kako MYTY aplikacija rešava ovaj mented reality) tehnologija. Šta nam problem? je potrebno kako bismo u potpunosti uživali u aplikaciji?

Upravo u ovome i jeste najveća prednost naše aplikacije. Myty omogućava korisnici- Augmented Reality (ili proširena stvarma da virtuelno „isprobaju’’ proizvode nost) predstavlja spoj realnog sveta sa u svom domu pre nego što se odluče za virtuelnim (objektima, zvukovima i sl.). kupovinu. Na ovaj način ne samo da po- Reč je o potpuno novom digitalnom trošačima olakšavamo proces donošenja iskustvu koje ima nebrojeno benefita za

136

| jul

korisnike, jer omogućava do sada neviđeno upoznavanje sa različitim objektima (u našem slučaju proizvodima) koji fizički nisu tu, a kroz kameru telefona ih vidimo kao da jesu. Ovakva tehnologija će korisnicima omogućiti lakše donošenje odluka kada je reč o kupovini, ali je takođe primenjiva u mnogim drugim industrijama, poput marketinga, arhitekture, nauke, event management-a, video igara, celokupne industrije zabave, itd.

Google i Apple su omogućili AR iskustvo pomoću ARcore (Android) i ARkit (iOS).

AR iskustvu možete jednostavno pristupiti pomoću svog mobilnog telefona, a mobilne uređaje koji podržavaju ovu tehnologiju možete pronaći ovde.

Koje brendove možemo pronaći unutar aplikacije, kako je izgledao proces selekcije brendova?

Kako bismo zadržali autentični dizajn aplikacije, tako smo i pažljivo birali brendove sa kojima sarađujemo. Trenutno u aplikaciji ima oko 50 brendova, evropskih kao i brendova iz regiona. Ciljna grupa su nam uglavnom „high-end’’ brendovi, međutim kada kod manjih brendova prepoznamo originalan dizajn i kvalitet, sa zadovoljstvom prihvatamo saradnju.

Neki od svetski poznatih brendova koji se nalaze u aplikaciji su Republic of Fritz Hansen, Kartell ili B&B Italia, a od regionalnih tu su Gazzda, Artisan, Era, Doding, Extraform, Mosso (brend Distribucije) kao i Pletivo by Plezir. Regionalni brendovi sa kojima smo ostvarili saradnju svojim dizajnom apsolutno mogu parirati svetskim brendovima nameštaja.

137

138

| jul

Neki od svetski poznatih brendova koji se nalaze u aplikaciji su Republic of Fritz Hansen, Kartell ili B&B Italia, a od regionalnih tu su Gazzda, Artisan, Era, Doding, Extraform, Mosso (brend Distribucije) kao i Pletivo by Plezir. Regionalni brendovi sa kojima smo ostvarili saradnju svojim dizajnom apsolutno mogu parirati svetskim brendovima nameĹĄtaja.

Da li je putem aplikacije mo- i tada ćemo krenuti sa marketing kampaguće kupiti željene predmete koje njom za privlačenje korisnika. Za sada smo smo videli u galerijama? imali isključivo pozitivne reakcije kako od strane korisnika tako i od strane brendZa sada ne. Međutim, putem aplikacije ova i upravo zbog takvog, pozitivnog korisnici mogu lako pristupiti web-sajtu feedback-a imamo želju i volju da radikonkretnog brenda i tamo se informisati mo na unapređivanju aplikacije kako bi korisnicima pružili još bolje i sadržajnio kupovini proizvoda. je iskustvo. Veoma nam je inspirativno da radimo na novim funkcijama zato što Kome je aplikacija namenjena? mogućnosti koje aplikacija nudi donose Myty je među prvim aplikacijama koja inovaciju u načinu kako smo do sada je namenjena podjednako profesionalci- razmišljali o uređenju enterijera i pružama u oblasti dizajna enterijera kao i lju- ju korisniku prijatnije iskustvo planiranja i biteljima istog. Nesumnjivo, aplikacija će opremanja doma. takođe privući i one korisnike kojima je Augmented Reality tehnologija kao tak- U kom pravcu će se aplikacija va zanimljiva. razvijati u budućnosti?

Aplikacija se u ovom momentu nalazi u test fazi, kakve povratne reakcije dobijate?

Aplikacija je od juna meseca dostupna za preuzimanje u App Store-u i Google Play Store-u. Prva faza nakon lansiranja za nas predstavlja test period, obzirom na to da se radi o potpuno novoj tehnologiji koja je korisnicima još uvek mahom nepoznata. U skladu sa tim, trenutno nam je cilj da okupimo što više brendova sa kojima ćemo sarađivati, kako bismo dobili na kvalitetu sadržaja aplikacije. Druga verzija je planirana za jesen tekuće godine

Već planiramo narednu verziju i radimo na razvoju novih funkcija koje će korisnicima pružiti još bolje iskustvo koje će nas dodatno izdvojiti od konkurencije. Sa svakom novom funkcijom Myty će sve više postajati alat koji će profesionalcima olakšavati njihov posao, dok će onima koji nisu iz struke ali jednako uživaju u dizajnu i vole da unose novine u svom domu biti pruženo još zabavnije i interaktivnije iskustvo.

Ne bih previše otkrivala u ovom momentu, ono što svima preporučujem jeste da preuzmu aplikaciju i sami se uvere u njen potencijal, a onda i aktivno je koristeći prate naše naredne korake!

Moda

Tendencije u savrEmenoj modi: gender-less individualizam i nova ženstvenost Fotografije: Dušan Tepavčević

Tekst: Katarina Đošan @eutanazija8 142 | jul

Z

a razliku od drugih oblasti kreativnog djelovanja, mnogo je teže odrediti granice savremene mode. Moderna umjetnost je odavno istorizovana i smještena u okvir dvadesetog vijeka, a čak se teži da se i ono što se naziva savremenom umjetnošću smjesti u vremenski okvir pa makar i samo da bi se ukazalo da je njena glavna odlika post-istoričnost, odnosno da počiva na potpuno drugačijim konceptima od umjetnosti prije nje. Za razliku od toga, moda njeguje savremenost u svom najbukvalnijem smislu: savremeno je ono što je sad, što je u toku jedne sezone ili par sezona koje su prepoznate kao slične. Modno danas postaje modno juče brže nego i u jednoj drugoj oblasti; nakon dvije godine (četiri sezone) već se osjeća promjena pa čak i kada se radi o kolekcijama brendova sa dugom tradicijom. Podjednako brzo se smjenjuju dizajneri, oni prelaze iz jedne modne kuće u drugu ili osnivaju zasebne modne kuće, a sve veći broj mladih svake godine diplomira na nekom od prestižnih fakulteta za modni dizajn kao što su Central Saint Martins ili Parsons.

Sa jedne strane gledano, a kako je već napomenuto, to otežava pažljivo praćenje tendencija u savremenoj modi i njihovo vrednovanje, kao i smiještanje u određen društveni kontekst radi proučavanja. Sa druge strane, paradoksalno, upravo zato što je smjena mnogo brža u modi nego u bilo kojoj drugoj kreativnoj oblasti, brže se uspostavlja i distanca. Tako je sada već moguće jasno sagledati modu iz perioda od 2010. do 2015. godine sa mnogim njenim

posljedicama i jasnim uvidom u izvore za razvoj iste. Okvirno govoreći, radi se o periodu u kom je luksuzna moda učvršćena, ali su se postepeno počele probijati i manje modne kuće, što svakako treba dovesti u vezu sa razvojem socijalnih mreža koje su dovele do svojevrsne demokratizacije mode. Upravo na tim temeljima razvija se moda danas, u ovom trenutku, stoga nije čudno što se glavne mlade snage usmjeravaju ka individualizmu i direktnom kontaktu sa mušterijama putem sajtova i društvenih mreža.

Ipak, valorizacija ostaje problem. Ovdje se ne govori o vrednovanju samih proizvoda (mladi se dizajneri ponegdje ograđuju čak i od koncepta proizvoda), već o istorijskoj vrijednosti nekog pokreta ili individualnog izraza. Dobar primjer za uvid u taj problem je poznata knjiga Fashion Now koju je prvi put izdao Taschen početkom dvijehiljaditih: iako je Terry Jones pokazao izuzetno modno znanje prilikom odabira dizajnera čiji je rad bio prikazan u knjizi, jedan dio njih se danas potpuno povukao sa scene iz ovog ili onog razloga. Neki dizajneri koji su bili predstavljeni i vrednovani u okviru rada za velike modne kuće sada su već prešli „na drugu stranu“, a neki se jednostavno nisu probili. To nipošto ne umanjuje vrijednost knjige, koja je dala dosta jasan obris jednog modnog trenutka; ipak, taj modni trenutak je prošao, a ostaje izazov kako ubuduće prići savremenoj modi bez da to bude modna kritika. Kako je obuhvatiti, i da li je bez obzira na specifičnosti industrije to uopšte moguće bez veće istorijske distance?

143

Možda je u pisanju takvog pregleda lakše prići suštini mode jednog perioda ako se akcenat ne stavi na pojedinačne dizajnere, već na tokove mode uopšte. To ipak ne bi trebalo da nas odvede u potpunu depersonalizaciju mode, a posebno u ovom trenutku modne savremenosti kada su same tendencije takve da insistiraju upravo na ličnom i neponovljivom. Stoga bih u ovom kratkom pregledu, koji će pratiti dvije glavne mlade modne struje, pokušala uvezati oba pristupa, te uvidom u opšte stanje mode a kroz konkretne primjere približiti ono što svi koji se iole bavimo modom negdje osjećamo ali ne uspijevamo da definišemo i prezentujemo.

U suštini, velike modne kuće sa svojim insistiranjem na luksuzu ostaju na vrhu modne piramide. Ni uz sve objave kriza nije došlo do potpunog kraha bilo koje od poznatih modnih kuća, jer one imaju dovoljno uigran tim koji je spreman da prati pa čak i predvidi odnosno odredi nove trendove. Ipak, trendovi su jedno a modni pravci odnosno tendencije sasvim drugo. Prvo su promjene kratkog veka trajanja (kada se radi o modi to znači sezona ili dvije), a drugo su nešto dugoročniji procesi, koji mogu potrajati i godinama. Te krize nastaju upravo onda kada se timovi bave trendovima a ne cjelokupnim novim strujanjima unutar industrije; međutim, oni se

144

| jul

pak lako prilagođavaju tržištu i unajmljuju mlade i inovativne dizajnere (odličan je strateški potez Balenciaga-ino zaposlenje Demna Gvasalia-e) ili dizajnere čiji je rad i nepresušni kreativni izvor već provjeren (Maison Margiela koji zapošljava Galliano-a). To prilagođavanje ipak ima svoju cijenu. Jer u doba socijalnih mreža, svaka dovoljno dobra ideja dobija svoju šansu, a zbog prezasićenja informacijama inovativno i lično postaju novi imperativi.

Upravo to je omogućilo da se u poslednjih par godina izuzetno dobro probiju mladi talenti, čiji je doprinos u prošlosti ipak bio ograničen. Oni su sada ne samo pratioci nekih tendencija, već nosioci istih – sa kojima sada veće modne kuće moraju sarađivati da bi opstale na pozicijama na kojima jesu. U moru novih tendencija dvije se posebno izdvajaju. Sa jedne strane, čitava eksplozija millennial pink i nove ženstvenosti, koja korijene traži negdje između takozvanog „normcore“ look-a i romantičnih izgleda iz prošlog vijeka; radi se prije svega o prekookeanskom koketiranju između Pariza i Los Anđelesa. Sa druge strane, individualizam kakav moda nikada ranije nije poznavala, jedan začudan spoj primjenjenih i lijepih umjetnosti, te pomijeranje mode ka konceptu – to je staza kojom su krenule generacije dizajnera iz Londona i Njujorka.

145

Ženstvenost u eri

Instagrama:

soft normcore Negdje u vrijeme kada je Instagram postao globalno popularan, okvirno oko 2014. godine, javila se, odnosno, postala je vidljiva nova tendencija u modi za žene. Sada je to već potpuno iskristalisan modni pokret čiji su nosioci podjednako modne kuće (Mansur Gavriel, Sies Marjan, Maryam Nassir Zadeh itd.), online prodavnice vintage komada (npr. Courtyard LA) i mlade djevojke širom svijeta koje su stil stvarale, prihvatile i prilagodile (Jeanne Damas, Ana Kraš, Lucia Zolea...) Glavna odlika novog pokreta koji je zahvaljujući drušvenim mrežama postao globalno popularan jeste oslobođena seksualnost koja se sada prikazuje na suptilan način. Prvobitna estetika millennial pink koja se vezivala za novi talas feminizma (a uključuje prije svega body positive politiku) sada je skrenula sa avangardne staze i dobivši stabilniju formu pod uticajem normcore estetike koja se naročito javljala u kolekcijama za 2017. godinu. To u suštini znači svojevrsnu pobjedu ženstvenosti, ali nipošto na anahron način kako bi se to na prvi pogled moglo činiti. Jer ono što u radu nazivam soft normcore svakako da jeste nastalo pod uticajem vintage mode i romanticizma iz prošlog vijeka; ipak, odbijanjem da se pristane na bilo kakvu standardizaciju ženskog tijela bitno se pomijera sa pozicije žene koja svoju seksualnost pokazuje zarad drugog. Upravo je ta vrsta samosvijesti glavna odlika novog pravca: generacije mladih djevojaka se više ne 146

| jul

plaše da slave „nježniju stranu“ jer to postaje stvar izbora a ne nametnutog patrijarhalnog okvira. Tako je moguće da haljina na preklop sa V izrezom i karnerima (jedan od najvećih modnih trendova već par sezona i najkopiraniji model) pređe put od simbola ženstvenosti zarad drugog (muškog) do oslobođene ženstvenosti radi sebe. Isto važi i za pink boju, koja je decenijama zlostavljana u okviru patrijarhalnog svjetonazora, a sada je prisutna na potpuno novi način. Prije par godina značila je ironični feministički komentar, prst u oko jednom sistemu koji nije sposoban ni boju odvojiti od pitanja pola i roda. Sada je boja već toliko prihvaćena da može izgledati apsurdnim to što je rezultat isti kao i početno stanje – da djevojčice nose pink. Naravno, stvar je sada suštinski drugačija, upravo jer postoji samosvijest koja je ranije izostajala.

To znači da je boja sada izbor, a ne nametnuto rešenje. Isto važi i za mnogo drugih modnih elemenata koji sada nose potpuno drugo značenje za žene koje ih nose.

Modne kuće koje njeguju ovaj pristup koriste pastelne boje, delikatne materijale, suptilan nakit (vrlo tanko zlato i srebro, tipične kružne minđuše i privjeske za ogrlice), i „ugly“ cipele, ravne ili sa niskom potpeticom, monohromne. Djevojke koje odjeću nose kombinuju nikada više od par jednostavnih komada: mini-suknju A kroja i majicu kratkih rukava, pantalone visokog struka i romantični vintage top, tanke haljine i ponekad vidljiv donji veš, takođe jednostavan, ako ga uopšte i nose. Vintage komadi su popularniji nego ikad, uglavnom su to šezdesete i sedamdesete, poneki blejzer iz osamdesetih, dok se uniseks devedesete naziru tek ponegdje. Ovo je pravac koji izričito nije gender-less, a čak se i „dječački“ komadi pretvaraju u igračke za odrasle djevojčice.

Pravac je svakako korijene imao u dugo njegovanom „kežual” izgledu Francuskinja

147

koje perfektno znaju kako da od minimuma izvuku maksimum i kako da, dozvolivši stilski upad slučajnog i nehajnog, zaobiđu klišee. Sa druge strane, Los Anđeles je grad koji je neformalnost oblačenja njegovao oduvijek; žene koje nose soft normcore kao da uvijek žive u toplim predjelima i nose haljine na tanke bretele bez brushaltera.

Uticaj Njujorka takođe postoji, a dolazi od mladih umjetnica čija su djela lična, intimna i suptilna, kao i njihov izgled. Ana Kraš je jedna od začetnica ovog stila – ona je bila jedan od glavnih uzora djevojkama koje su, ponesene pričom o ličnom preduzetništvu i kreativnom življenju i stvaranju, prilagodile stil svojim željama i potrebama. Uticaj Ane Kraš i djevojaka sličnog stila je jak i na našim prostorima, gdje se može naći gomila (previše) sličnih instagram profila čija estetika počiva upravo na ovim načelima.

Postoji, ipak, neka ispraznost u ovom pokretu. Lično se istopilo u bezličnom, a kopije i kopije soft normcore komada preplavile su tržište (dovoljno je samo baciti pogled na Zaru, koja je ovaj stil najviše prihvatila). Tek poneka djevojka izbija u masi sličnih, i tek se poneki komad svojim kvalitetom zaista izdvaja. Glavni razlog za to je svakako formalizam – ovo je jedan suštinsko estetski pokret, a to znači da je moda tu svedena na igru površina i boja.

Ipak, iz ugla modne industrije, ovo je tendencija dugog trajanja. Teško da nešto što opstaje već par godina neće imati većeg uticaja na noviju istoriju mode.

148

| jul

149

Gender-less individualizam:

intimno koje je

prodorno

150

| jul

J

edna dosta drugačija modna struja počela se u istom periodu razvijati u Londonu, ali i u Njujorku. Ovdje je teško govoriti o grupi dizajnera, pokretu ili stilu, budući da je individualistički pristup stvaranju potpuno prevladao. Takođe, dizajneri koji kreiraju na ovaj način su vrlo mladi, tek su završili studije i još se pronalaze, istovremeno insistirajući na tome da je sam proces (pronalaženje, istraživanje) ujedno i cilj njihovog stvaranja. To ide tako daleko da mnogi od njih čak negiraju narativ o stvaranju (modnih) objekata uopšte, dok je linija stvaranja primjenjene umjetnosti (mode) i drugih vidova umjetnosti pomjerena, ako ne i izbrisana. Modna industrija od ranije poznaje koncept revije kao performansa i editorijala kao umjetničke fotografije, ali je sada djelovanje dizajnera prošireno: oni uređuju i prostor za izlaganje, sarađuju sa kozmetičkim kućama, u direktnom su kontaktu sa svojim mušterijama (društvene mreže), a barem jedan dio proizvoda je po cijenama dostupan širem broju potencijalnih konzumenata. Ono što je glavna odlika ovakvog kreativnog djelovanja jeste sveopšti otpor prema luksuzu i masovnoj proizvodnji. Stvara se uglavnom ručno, što znači da je broj komada po sezoni ograničen, ali je opsjeg proizvoda veliki da bi bili pristupačni što većem broju ljudi. Taj princip prodaje je doveo do veće potražnje, budući da je koncept unikatnog (podjednako kao i koncept trenda) oduvijek imao veliki broj svojih pristalica u modi.

151

Najzaslužnija za afirmaciju mladih dizajnera u Londonu svakako je grupa Fashion East, oformljena još 2000. godine sa ciljem da odabrane mlade stvaraoce podrži u njihovom stvaranju i prezentovanju radova. Ipak, tek nedavno je ovo udruženje postalo svjetski prepoznato kao bitno za modnu industriju, pa se sve veći broj velikih kompanija interesuje za saradnju sa kreativcima koji se, iako sa sličnim polazištima, jedni od drugih bitno razlikuju. Jedna od prvih mladih dizajnerki iz Londona koja se usudila na opasan poduhvat ručnog kreiranja komada sasvim lične i neobične estetike jeste Molly Goddard, čije su haljine sada, paradoksalno postaju stvar prestiža. Široke, potpuno negirajući liniju tijela, a opet inspirisane (bojama i oblikom) nježnošću haljina za djevojčice, njene kreacije su začudan spoj odjeće za odrasle i odjeće za djecu. Prezentacije su podjednako lične i neobične, što nije čudno imajući u vidu da je oko sebe okupila tim njoj najbližih ljudi, porodice i bliskih prijatelja.

Matty Bovan, Charles Jeffrey (Loverboy), Charlotte Knowles i drugi mladi dizajneri podjednako njeguju ličan pristup radu, svako na svoj način. Bovan se primarno služi bojama i pačvorkom, trudeći se da stvara rodno neutralne kreacije, što je još jedna od odlika ove struje dizajnera. Charles Jeffrey vrlo ozbiljno shvata pitanje printa, a Charlotte se kreće od konstrukcije do dekonstrukcije materijalnosti svojih kreacija.

Niko od njih ne koristi reference iz istorije mode i u tom smislu se ne mogu smatrati postmodernistima. Sa druge strane, ne postoji ni zaokupljenost budućnošću – kao da je sve što žele da rade stvaranje radi sebe, stvaranje kao igra i omogućavanje drugi-

152

| jul

ma da u toj igri učestvuju. To je zaista tako, budući da su predmeti koje prodaju (a tu su uključeni i bedževi, nakit, aksesoar, odjeća, itd.) u cijenovnom rangu između komada poznatih brendova i odijevnih komada koji se mogu kupiti u Zari, H&M-u, Mangu i tako dalje. Kvalitet odjeće je ipak nešto na čemu dizajneri nisu pristali na kompromis, ali čemu mnogo nepretencioznije prilaze od svojih starijih kolega. „Da sam neko ko za sebe ima cilj da napravi najbolje pantalone na svijetu, vjerovatno tokom revija ne bih imao vrišteće plesače“, iskreno za sebe kaže jedan od dizajnera iza brenda Loverboy. Upravo ovaj pristup je, više nego i cijena ili bilo šta drugo, pokazatelj koliko se stvari u savremenoj modi brzo i radikalno mijenjaju. Za razliku od modne struje koju sam prethodno predstavila, ovdje je polazište sasvim drugačije, jer ne samo da je pristup neestetski, on zapravo radikalno ukida lijepo kao imperativ uopšte.

Produkt se ovdje ne može zamisliti bez potrošača, kome se ostavlja što više prostora za slobodno iskazivanje. Dizajneri iza brenda Rottingdean Bazaar to i doslovno misle, dajući kupcima instrukcije poput „Popuni bijele štrafte na majici trajnim markerom u boji“. To je za modnu industriju i dalje neshvatljivo i neprihvatljivo (čak uzimajući u obzir i eksperimente devedesetih), budući da se tradicionalno od dizajnera očekuje fokusiranost na finalni proizvod koji mora biti doveden do savršenstva. U tom je smislu velika zasluga mladih kreativaca na polju oslobađanja savremene mode – demokratizacija ionako uvijek rezultira određenim nivoom neformalnosti, ljudskosti.

153

Sumiranje

Kuda dalje?

154

| jul

U

svakom trenutku modne istorije postoje tendencije koje se posebno ističu. Međutim, samo neke od njih su uspijevale da istraju ili da ostave bitnijeg traga na shvatanje mode uopšte. Već je rečeno da je gotovo nemoguće predvidjeti tako nešto. U svakom slučaju, tamo gdje se ove različite modne struje presijecaju treba tražiti izvor mode za skoriju budućnost.

Uz sve razlike, oba pravca njeguju pristup modi koji se opire luksuzu. Prvi pokret to čini korišćenjem vintage, second-hand garderobe, a drugi stvaranjem odjeće koja nije savršeno ukrojena i čija je cijena daleko niža od one koju postavlja visoka moda.

I jedan i drugi pokret stoga su bitno manje elitistički nastrojeni, što je bitan pomak u modnoj industriji. Takođe, čini se da je pitanje stila dosta zamijenilo pitanje trenda, naročito kada je u pitanju drugi mo-

dni pravac koji insistira na individualnom.

Odnos prema kupcima se promijenio već na nivou samog kontakta i dostupnosti, što može dodatno ugroziti već poljuljani modni sistem kada je u pitanju tajming za prikazivanje kolekcija. Pitanje tjelesnog i seksualnog se sada pokreće na jednom novom nivou, uz veću samosvijest nego ikada. Tako je sasvim moguće da se u istom trenutku javi i tendencija modnog isticanja „ženstvenosti“ kao i ona koja zastupa da se usvoji rodno-neutralna odjeća. Nasleđe modne istorije se sada ne koristi kao referenca, već se prema njemu odnosi nehajno – više nego ijedna druga generacija dizajnera, ovo je generacija ovdje i sada. Samo stvaraoci koji sadašnji trenutak shvataju tako ozbiljno, prepuštajući mu se mogu stvarati istinski savremenu modu za savremenog čovjeka.

155

Moda

Pripremila: Teodora Kovrlija @teodora_kovrlija Fotografije: Privatna arhiva

CloX

Ne bacaj odecu koju viĹĄe ne nosiĹĄ, recikliraj!

156 | jul

N

edavno sam sa Mirnom Pindović, japanologom, zaljubljenicom u nove tehnologije, nekrunisanom kraljicom pronalaženja vintage i second hand modnih blaga, koju ste imali prilike da vidite na našoj januarskoj naslovnici 2017. godine, imala priliku da razgovaram o ekologiji i modi koje su se susrele u jednom vrlo zanimljivom projektu na kome Mirna sa prijateljicom Sanjom radi. Reč je o projektu koji ima za cilj da ponudi rešenje problema reciklaže odeće i tekstila koji više ne koristimo.

„Bile smo svedoci prelaska startapa u zrelu kompaniju i kroz taj proces transformacije naučile pregršt stvari: kako funkcioniše dobar tim i zašto daljina nikada ne sme da utiče na uspeh tima, osnove dobre komunikacije kroz milion filtera, kako prodati ideju i veoma bitno – kakvi ljudi su potrebni da bi jednu dobru misao pretvorili u biznis. Nijedna od nas dve sada nije tamo, ali smo zahvalne za sva iskušenja i iznenađenja koja su pred nas bačena. Dok je Mirna ostala u prodaji/ razvoju biznisa, Sanja je postala web developer i uspela da napravi prvobitni sajt Oduševljena njihovom idejom da uz po- za CloX.” moć dostupne tehnologije naprave platformu kojom će reciklažu odeće olakša- CloX je njihov originalan projekat, koji ti i dodatno popularizovati čineći je lako ima za cilj da da ekološki I društveni dodostupnom svima, poželela sam da saz- prinos i preokrene negativan uticaj koji nam više o tome kako su se povezale i šta modna industrija ostavlja na planetu. On je dovelo do njihove zajedničke saradnje. je zamišljen kao platforma na kojoj će se Mirnino i Sanjino prijateljstvo je počelo u povezati ljudi koji žele da se reše viška beogradskoj kancelariji jedne američke odeće, zarade nešto novca i urade nešto kompanije gde su obe radile na razvoju korisno za planetu sa vlasnicima second biznisa, što je kako kažu bilo lepa sredina hand shopova, dobrotvornim organizaciizmeđu marketinga i prodaje. jama i dizajnerima koji su u potrazi za korišćenim materijalima.

Do ideje za kreiranje Cloxa došle su spontano. „Ideja za CloX je nastala sasvim slučajno, dok smo uz čokoladni sufle diskutovale o raznoraznim idejama. Mirna godinama obilazi buvljake i second hand prodavnice, a Sanjino prvo pitanje bilo je: „Gde pronalaziš sva ta mesta?”. Veoma brzo smo shvatile da zapravo i ne postoji „all in one” baza podataka, već samo Google pretraga poprilično ograničenih mogućnosti. Posle ozbiljnijeg istraživanja shvatile smo da u modnoj industriji postoji ozbiljni jaz između prekomerne potrošnje tekstila i nedostatka reciklažnog materijala. Tokom inicijalnih istraživanja fokus je bio na Nemačkoj i Velikoj Britaniji, kao evropskim zemljama predvodnicama u recikliranju i održivom razvoju.

Shvatile smo da postoji ozbiljna potražnja za korišćenim materijalima ne samo u second hand i vintage prodavnicama, već i u humanitarnim organizacijama i među novim talasom mladih dizajnera.”

Ispričale su mi Mirna i Sanja.

Problem nam je svima poznat, ali hajde da pokušamo da menjamo navike i naš odnos prema odeći. CloX nudi nekoliko alternativa koje mogu doprineti toj promeni na bolje. „Ukoliko već konzumiramo sezonsku garderobu koja posle 10 pranja ili propadne ili nam se više ne dopada, hajde da joj barem damo drugu šansu i pokušamo da je recikliramo. Zaista je vreme da shvatimo koliki uticaj prekomerna potrošnja tekstila ima na našu okolinu. “ smatraju Mirna i Sanja.

Život bez otpada je cilj kome sve veći broj osvešćenih ljudi teži. Zbog čega je vaš fokus baš modna industrija?

Tekstilna industrija je drugi najveći zagađivač planete posle nafte. Ovo je veliki problem kojim se mali broj ljudi bavi. CloX je naš odgovor na taj problem, jer smo našle način da spojimo ljude kojima ne treba odeća, sa onima kojima bi koristila. Takođe, sa one vedrije strane, svest o održivosti zaista ide uzlaznom putanjom, ne samo u svetu, već i kod nas – plastične kese konačno su počele da se naplaćuju, bravo Shop&Go i Lilly!

Da li vas dve imate iskustva sa reciklažom, kako se snalazite i rešavate viškova svoje odeće?

Mirna: Ja godinama vikendom obilazim pijace i buvljake, volim u prolazu da obiđem i second hand prodavnice.

Kako bih rešila jutarnju muku: „Šta da obučem danas”, poslednjih godinu dana sam dobar deo ormana poklonila prijateljima, reciklirala ili odnela u Crveni krst. Naravno to nisu jedine opcije, na CloXu ćete ih pronaći mnogo više.

Sanja: Ja težim minimalizmu. Pre svega želim da budem savestan potrošač i da donosim pametne odluke pri kupovini bilo čega - kvalitet iznad kvantiteta.

U kojoj fazi razvoja se CloX trenutno nalazi?

Imamo osnovni proizvod (web stranicu) i polako stupamo u kontakt sa ljudima iz sveta mode i održivog razvoja. Sledeći

korak je da razvijemo više opcija na sajtu i mogućnost stvaranja korisničkog profila.

Trenutno smo u fazi traženja finansija kako bismo što pre ostvarili ove ciljeve. U fazi razvoja smo u kojoj više ne možemo sve same, već je potreban izvesni kapital.

koristiti. Želja nam je da pokažemo koliko je recikliranje zapravo jednostavno i zabavno. Uz CloX treba da zaboravimo na izgovore poput: „Mrzi me da recikliram” ili „Ne isplati mi se da recikliram”.

Jedino što trenutno nekoga može da spreči da na pravi način upozna CloX Koji je bio najveći izazov sa kojim jeste nedostatak lokacija u odabranoj ste se do sada suočile? zoni, ali trudimo se da svakog meseca povećavamo broj unetih mesta za reTehnički razvoj proizvoda je svakako bila, i cikliranje. dalje jeste najveća prepreka. Sanja se potpuno karijerno preorijentisala i zapravo je Na sajtu su za sada mapirane lo CloX web stranica prvi plod njenog rada. kacije za reciklažu uglavnom u Nalaženje novih lokacija nije jednostavno u Zapadnoevropskim zemljama i zemljama poput Srbije, gde zaista ima sec- Americi, da li to znači da u Srbiond hand prodavnica, ali ubaciti ih na mapu ji i regionu ne možete naći odgo znači šetati po gradu i zapisivati adrese varajuće partnere ili da ne posjer većina njih nema nikakvo online toji dovoljno interesovanja za prisustvo. ovu temu?

Kako funkcioniše aplikacija?

Aplikacija je intuitivna i jednostavna za korišćenje, svako ko želi da vidi da li u svojoj blizini može prodati ili donirati odeću može to proveriti na CloX sajtu.

Za sada mapa ne čita trenutnu lokaciju korisnika, tako da na mapi posetilac sajta mora sam da nađe svoju adresu i na taj način dođe do željenih lokacija koje su označene pinovima. Klikom na pin pojavljuju se osnovni podaci o željenom načinu recikliranja odeće.

Kome je CloX namenjen, kako ste targetirali ciljnu grupu?

CloX je napravljen tako da ga svi mogu

Srbija je dosta razvijeno tržište za second hand, ali nažalost mnoge prodavnice nemaju svoje sajtove niti profile na društvenim mrežama. To je izazov sa kojim se borimo, ali svakako težimo tome da ih što pre mapiramo i pokažemo šta se ovde nudi.

Amerika se, na primer, dosta razvija u tom smeru, nedavno smo ubacili preko 200 lokacija, dovoljno je samo da se upoznate sa „consignment store“ konceptom i sve će vam biti jasno.

Takođe, lako je doći do ljudi koji su aktivni u promociji održivog razvoja kroz modu i pitati ih za mišljenje. Za sada smo dobile izuzetno pozitivne odgovore i savete – svi jedva čekaju da se malo više razvijemo.

Aplikacija može biti od velike pomoći dizajnerima koji u svom radu koriste reciklirane materijale. Kako ćete povezati dizajnere sa korisnicima koji žele da se reše odeće koju više ne nose?

Krajnje rešenje je da svaki korisnik (i onaj sa viškom odeće i onaj kome ona treba) može da napravi svoj profil i na taj način se poveže sa ljudima.

Cilj je da CloX postane community.

Nažalost, to zahteva rad malo ozbiljnijeg developera i aktivno ga tražimo. Trenutno rešenje je da se dizajner sam prijavi na sajtu preko kontakt formulara i mi ćemo ga vrlo brzo dodati u bazu.

Koji je naredni veliki korak za vaš tim?

Naredni korak je dalji razvoj našeg proizvoda u vidu postavljanja još više lokacija, ali i tehnički razvoj sajta kako bi svako mogao da napravi svoj profil. Takođe planiramo da malo aktivnije uđemo u razgovore sa investitorima i inkubatorima, gde ćemo raditi sa drugim timovima koji prolaze kroz slične faze razvoja kao i CloX i kroz to iskustvo doći do svežih ideja.

Leksikon

Iva Chu

Odgovorno tvrdim da sam odabrala savršenu devojčicu koja će svojom i vedrinom, harizmom i humorom obojiti Plezirov letnji leksikon. Pozivam vas da u priči koja sledi otkrijete koga to Iva Čuljak smatra umetnikom života, ko su njeni najdraži junaci, kako biti veran sebi u vremenu društvenih mreža, i koješta još o ovoj lepoj ženi čiji vedar duh i iskrenost imaju magnetnu privlačnost

164 | jul

Fotografije: Andrej Nihil @andrejnihil, Ivana Stevanović @ladymrva

Život na instagramu je hiperbolizirano lijep

Intervju: Sara Savčić @sara_savcic

Nešto za početak?

Koje su po tvom mišljenju prednosti Instagrama u odnosu na druge Nadam se da ćete pročitati ovaj intervju društvene mreže? barem do sedmog pitanja, a ako dođete do kraja, očekuje vas iznenađenje. Nedostatak socijalnih tema i političkih Šalim se, ne čeka vas ništa! frustracija. Život je tamo lijep. Čak i hiperbolizirano lijep.

Draga Iva, hoćeš li da nam ispričaš kako si odlučila da se iz Zagreba Kako bi definisala svoj vizuelni preseliš u Beograd? identitet i samo tvoju crtu po kojoj si jedinstvena?

Kad se zaljubiš, ne razmišljaš puno.

Tako sam se preselila.

Ja sam Iva, kćer svojih roditelja. To je moja crta. Kada pričamo o vizualnom Šta te osvojilo kod Beograda? identitetu, ukoliko pričamo o fizičkoj prezentaciji - jednostavnost!

Duša njegovih ljudi. Samim tim i njegovih ulica. Pod kožu mi se posebno Kako biti veran sebi na društvenim uvukao Dorćol. mrežama?

Po profesiji si novinar, a već Izvesno vreme vodiš radionice za uspešno Bavljenje Instagram platformom.

Koliko su ti veštine novinara pomogle u ovom delu posla?

Tako što si vjeran sebi u svom offline životu. Pred svojim ogledalom. U svoja četiri zida.

Budući da nisi neko ko slepo prati trendove, šta je za tebe recept za To je priča sada već davnije prošlosti. autentičan stil?

Dok sam se bavila radionicama, novinarske vještine mi uopće nisu pomo- Ne uspoređivati se s drugima! Tvrdim gle, ali osjećaj za ljude jeste. Za njega kategorično i decidirano. mogu zahvaliti svojim roditeljima.

Ko su ljudi koji te inspirišu?

Kako izgleda jedan tvoj tipičan radni dan?

Mnogi svakodnevni usputni prolaznici čije razgovore čujem ispijajući svoje juNikad isto kao prethodni. Osim poned- tarnje kave. Baka s cvijećem na ćošku, jeljkom, srijedom i petkom kada sve teta s trafike, pa i, da se politički kozapočinje ranojutarnjim treningom. Ob- rektno izrazim, Romi koji se vozikaju zirom na to da sam gospodar svog vre- Dorćolom u svojim impresivnim handmena, nekim si danima natrpam cjelod- made vozilima. Svaki put kad ih vidim, nevne obaveze, a drugima cjelodnevnu poželim stvoriti nešto vlastitim rukama. bleju.

166

| jul

Zajedno sa sestrom osnovala si mod- Letovanje iz snova? ni bred Chu & Chu. Reci nam nešto više o tome?

Sanjam često i uvijek različito. Tako da ne postoji jedan odgovor na ovo pitanje.

I to je priča moje nedavne prošlosti. Ako sam u fazi mirovanja - jedan od neNisam vas updateala o novim projek- naseljenih hrvatskih otoka, vina, pršuta, tima, ali ću vam o Chu&Chu reći da je sira, sestra, bicikl i jazz. Ako sam u svoto sestrinski brend kojeg nismo činile joj „duh nemili” fazi, vodite me u previše samo sestra i ja, nego i sve naše kro - decibela. jačice, konstruktorice, žene koje su turbane voljele i kupovale. Brend je Pamtiš li kako si ostala bez svog prstavljen u fazu mirovanja, jer je život vog mlečnog zuba? tako odlučio, a probudit ćemo ga kad i sestra i ja budemo opet spremne Bilo bi sjajno da pamtim takve anegdote, dati svoje najbolje resurse za njega. ali ja vam se ne sjećam ni kako sam bez torbe ostala prošlog mjeseca. (manje vina Vaš brend je promovisao etičnu Iva, manje Iva) i odgovornu modu, koja je u aktuelnom konzumerističkom por- Slatko, slano ili nešto treće? etku vrlo poželjna. Da li prilikom kupovine vodiš računa o održivoj i Slano zauvijek. U kombinaciji s tekućim etičkoj kupovini, i koje brendove agregatnim stanjem. najviše poštuješ?

Koga smatraš umetnikom življenja?

Cijeli naš brend je bio utemeljen na etičkoj proizvodnji, istina. Za sebe ne mogu reći Svog tatu. da sam evoluirala do te razine svijesti u kojoj isključivo i samo kupujem etične bren- Omiljeni crtani junak? dove, ali ipak moj ormar sada broji već ozbiljan broj i dizajnerskih slow fashion Pojma nemam. Junacima smatram ljude komada. Omiljeni zauvijek mi je svevre- koje mogu zagrliti, od krvi i mesa, sa svim menski kaput domaćeg Kota brenda. njihovim tugama i radostima. Ne imaginarne i nacrtane.

Tvoja letnja uniforma?

Pet reči koje te opisuju? Široko. Prirodnih materijala. Bijelo. Papuče. Šešir. Pletena torba. #nomakeup. Ja sam žena oksimoron. Netolerantni #nofilter. pacifist i kurčeviti emotivac.

167

169

Može li se živeti od ljubavi prema onome što radimo?

Apsolutno.

Preporuka gledanje?

za

čitanje,

slušanje,

Zadnjih mjesec dana ništa nisam ni gledala, ni čula, niti pročitala, a prije dva sam čitala Nenada Veličkovića, gledala razbibrižnu Grace&Frenkie seriju, slušala Ellu Fitzgerald.

Kakve planove praviš za naredni period?

Pakleno rajske. Puno putovanja i grljenja, ića, pića i smijeha!

Poruka za kraj?

Ako je itko od vas došao do kraja, javite mi se na Instagramima, da vas u čelo poljubim i čestitam na entuzijazmu i izdržljivosti.

171

Film

172 | jul

J

ubilarni, 25. Festival evropskog filma (FEF) Palić otvoriće 14. jula italijanski film „Srećan kao Lazaro“ Alis Ročvočer, dobitnice nagrade za najbolji scenario ove godine u Kanu, a na zatvaranju 20. jula biće prikazan kontroverzni rumunski film „Ne dodiruj me“ Adine Pintilije, dobitnice Zlatnog medveda u Berlinu, najavio je selektor Glavnog programa Nenad Dukić na konferenciji za novinare u Kombank dvorani u Beogradu.

dok će Koks, pored konferencije za medije, imati razgovor sa publikom. Izložba posvećena Mileni Dravić biće otvorena 17. jula, a tu su i filmske radionice i drugi prateći sadržaji.

Selektor Nenad Dukić istakao je da je glavni program (dva filma na otvaranju i zatvaranju van konkurencije i 12 filmova u takmičarskom delu) reprezentativan kada je reč o evropskoj kinematogafiji u prvoj polovini ove godine i da ga karakDirektor FEF-a Radoslav Zelenović izjavio teriše raznovrsnost. je da je pripremljen kvalitetan i zanimljiv festival i izrazio nadu da će ostati „Raznovrsnost se odnosi na rediteljske upamćen kao dobar susret sa onim što je postupke, odabir tema i prisustvo različinajznačajnije u evropskoj kinematografi- tih kinematografija – velikih poput franji u ovom trenutku. cuske i nemačke, ali i manjih, sve do onih gotovo nepostojećih ili nama nepozna„Imamo više od sto filmova u 12 selekci- tih“, rekao je Dukić, napominjući da je u ja. Glavni program objavljujemo tek sada selekciji i jedan film iz Belorusije. jer smo čekali da se završi festival u Karlovim Varima, što nam je donelo i neke Dukić je naglasio da je osnovni kriterisasvim sveže filmove. Inače je 90 posto jum pri selekciji bila sinematička vredprograma ranije zaključeno, a predfesti- nost, a ispostavilo se da je većina odabvalski programi su već u toku. Očekuje- ranih filmova takođe i angažovana i to mo i stotinak gostiju. Trudili smo se, kao na ozbiljan način. „Evropski autori očito i do sada, da gotovo svaki film predstavi osećaju odgovornost i potrebu da goneko od članova ekipe“, ispričao je Zele- vore o važnim temama Evrope danas, od nović. migrantske krize, preko socijalne krize i to ne samo u zemljama tranzicije nego i Direktor je najavio da će dobitnici na- u onim razvijenim, do krize vrednosti u grade „Aleksandar Lifka“ Rade Šerbedži- sistemu liberalnog kapitalizma“, izjavio ja i Brajan Koks biti 15. jula na Paliću. Šer- je on. bedžija će održati i koncert u Subotici,

173

Takmičarski program počinje nemačkim filmom „Styx“ Volfganga Fišera. Pominjući posebno belgijski film „Devojka“ Lukasa Donta, dobitnika Zlatne kamere u Kanu i beloruski „Kristal“ Darije Zuk, koji je premijeru imao u Karlovim Varima, Dukić je izrazio zadovoljstvo što će na FEF-u biti prikazano čak pet filmova sa liste od deset nominovanih za evropsku Luks nagradu, koja je objavljena na kraju festivala u Karlovim Varima.

„U programu Mladi duh Evrope želeli smo da se fokusiramo na autore mlade i po godinama, ne samo po duhu, da prikažemo ono što je novo, snažno i vibrantno u evropskom filmu. Imamo odličnu selekciju kratkometražnih filmova, a neki od njih prikazivaće se i uoči projekcija u programu „Paralele i sudari“, najavio je on, dodajući da je novina i dokumentarni program koji će biti širi od ekoloških tema iz dosadašnjeg Ekodoksa.

Festivalski žiri glavnog takmičarskog programa čine mađarska rediteljka Ildiko Enjedi, francuski glumac Ibrahim Koma, litvanska producentkinja Ieva Norviliene, holandski reditelj Marinus Grothof i srpska glumica Nataša Ninković.

Selekcija filmova ekološki dokumentarci se i ove godine obraća svakom gledaocu ponaosob, posmatrajući ih kao jedinke ali i deo zajednice, celine sa sopstvenom svešću. Pokušavamo da ukažemo na nepovratne ali i reverzibilne procese promena naše životne sredine, ekonomske i društvene fenomene u svetu neoliberalizma. Ako probudimo pojačanu percepciju kroz kreativne dokumentarne filmove koji i te kako podstiču na empatiju, buđenje savesti, angažman i reakciju, smatramo da je naša misija uspela i pored estetskog doživljaja, pobuđujemo dublje slojeve ljudskog bića za očuvanje života na ovom stupnju civilizacijskog razvoja”, istakao je Igor M. Toholj. Dokumentarni film austrijsko-nemačke produkcije reditelja Filipa Malinovskog „Čuvari Zemlje” otkriva kako su iza zatvorenih vrata tekli pregovori za Pariski sporazum, kada se po prvi put 195 zemalja obavezalo da preduzmu mere protiv klimatskih promena. Film dovodi u prvi plan sukob sila koje oblikuju našu budućnost: nacionalnog interesa protiv uništavanja država, bogatih nasuprot siromašnih, žrtava protiv profita, postavljajući pitanje – može li ovaj sporazum spasiti našu planetu? „Guardians of the Earth” je prikazan na prestižnim filmskim festivalima, kao što su CPH:DOX, Docpoint Helsinki, Kasel.

Na Paliću će raditi i FIPRESCI žiri u sastavu Nina Sputnitsakaja (Rusija), Masimo Leki (Italija) i Tonči Valentić (Hrvatska).

Programski direktor FEF-a Miroslav Mogorović osvrnuo se na ranije objavljeni takmičarski program Paralele i sudari, koji je selektovao Nil Jang u saradnji s njim, kao i na Mladi duh Evrope.

Novitet je da će u „Paralelama i sudarima” među 12 filmova dva biti dokumentarna. Mogorović je izdvojio rumunski film „Mrtva nacija“ Radua Žudea, višestruko nagrađivani gruzijski „Strašna majka“ Ane Urusadze, kao i mađarski „Cvetna dolina“ Lasla Čuja, upravo nagrađen u Karlovim Varima. Srpski predstavnik u ovom programu biće „Banditi u potrazi za mamom“ Koste Ristića.

Nagrade će dodeliti FEDEORA žiri u sastavu Kjara Spanjoli Gabardi (Italija), dr Maja Bogojević (Crna Gora) i Pavlina Jeleva (Bugarska).

174

| jul

STYX

GRANS

GENESIS

175

THE INTERPRETER Publika Palićkog filmskog festivala imaće priliku da pogleda i poetski dokumentarac „Grad svetla” u režiji Marka Kumera, o četiri različite porodice i glomaznom prisustvu termoelektrane koja je nekada bila gradski ponos, a sada je sinonim za političke malverzacije, ekološku katastrofu i korupciju. Ovaj slovenački film je ljubavna priča između grada i njegovih stanovnika, priča o večitoj borbi između ljudi i njihovih neprijatelja, onih koje nikada ne možete poraziti.

Na repertoaru će se naći i revolucionarni dokumentarac „Zemlja utopija”, rediteljke Jelene Stolice, koji je otvorio jubilarni 65. Martovski festival. Film se na uzbudljiv način bavi istorijom i posledicama socijalno političkog eksperimenta alternativnog načina utopijskog života, stvorenog iz ideologije andaluzijskog aktiviste Huan Manuel Sančez Gordilja. Dok prati kako je živeti u utopiji, film istražuje ključno pitanje – da li je utopija moguća danas i van granica malog španskog grada?

Temom utopije na sasvim drugačiji način bavi se austrijsko-nemački film „Društvo besplatnog ručka” koji istražuje šta bi se dogodilo kada bismo svi imali zagarantovane prihode. O ovoj ideji se već neko vreme raspravlja na svim političkim i naučnim kampovima, a reditelj Kristijan Tod u filmu traži objašnjenja, mogućnosti i iskustva u vezi sa implementacijom ove ideje. „Društvo besplatnog ručka” je, pored ostalih, prikazan na poznatom festivalu dokumentarnog filma CPH:DOX u Kopenhagenu.

U programu Eco Dox naći će se i eksperimentalni arhivski dokumentarac 4 godine u 10 minuta reditelja Mladena

176

| jul

4 god. u 10 min.

THE LINE

ISTORIJA SVINJA, U NAMA

YEAR OF THE MONKEY

DEAD CENTRE

177

Kovačevića o prvom osvajanju Mont Everesta od strane jednog Srbina, Dragana Jaćimovića, čiji su dnevnički zapisi i video arhiva tokom ekspedicije korišćeni kao građa za film. Na renomiranom festivalu dokumentarnog filma Vision du reel u Nionu film dobio priznanje Special mention.

Prisutna u mitologijama širom sveta, čovekov pratilac kroz Istoriju, izvor hrane, ali i strahova i verovanja, deo rituala, predmet strasti koliko i odbacivanje, svinja je zasluženo tema filma „Istorija svinja (u nama).” U ovom izvanrednom dokumentarcu, prikazanom na cenjenom belgijskom festivalu Docville, Jan Vroman istražuje odnos između čoveka i ove fascinantne životinje, na tragu za fragmentom detinjstva, prošlosti, značenja, iznad nostalgije vremena u kom su čovek i ova životinja živeli u harmoniji

GRAD SVETLA

CUVARI ZEMLJE

Na jubilarnom FEF-u biće predstavljeno dopunjeno izdanje knjige „Dodir večnosti“, o dobitnicima nagrade „Lifka“. Prvu knjigu, za 20. FEF, napisao je Nebojša Popović, koji je nažalost preminuo. O laureatima iz narednih pet godina pisao je Ivan Aranđelović.

Jubilarni, 25. Festival evropskog filma Palić, biće održan od 14. do 20. jula na Paliću i u Subotici i prikazaće stotinak relevantnih evropskih naslova raspoređenih u 12 programskih celina: Glavni takmičarski program, Paralele i sudari, Mladi duh Evrope, Novi mađarski film, Crnomorska regija u fokusu, Omaž program dobitnicima nagrade Aleksandar Lifka, Omaž program dobitnicima nagrade Underground Spirit, Ekološki dokumentarci, Klasici na trgu, Best of Europe 2017, selekcija filmova sa festivala „Žigmond Vilmoš“ iz Segedina i Palić u Beogradu.

178

| jul

BAKA

MASKIROVKA

MARTIN PLACE

VOLCANO

179

Životni stil

Tekst: Vesna Belušević (Cukuba, Japan)

180 | jul

KAROSI

J

apanski jezik nije imao veliki uticaj na indoevropske jezike. Postoji svega nekolicina reči koje su prihvaćene i koje su našle svoje mesto u rečnicima engleskog, srpskog i drugih jezika Evrope. Među prihvaćenim rečima našle su se reči kao što je: tajfun, cunami, origami, kimono, suši ili manga našla se i reč KAROŠI koja nije previše poznata, reč je koje se poneki Japanci stide, ali o kojoj se u poslednje vreme sve više razgovara.

Sarariman ima godišnje oko dve nedelje plaćenog odsustva koje obično ne iskoristi. Iako radni dan po zakonu traje osam sati, na poslu se provede oko petnaest časova. Pod time se ne podrazumeva samo posao, već i obavezno (često ne po sopstvenom izboru) druženje posle radnog dana i ispijanje velike količine alkohola. Iako mnogi Japanci ne tolerišu alkohol (zbog nedostatka enzima ALDH 2), stroge društvene norme nalažu zaposlenima da idu na piće i druženje posle Reč karoši se sastoji od tri kandži kara- radnog dana kako bi se izgradili i ojačali ktera koji znače: previše, rad i smrt, tako odnosi među kolegama. da bi se mogla prevesti kao smrt usled previše rada. Taj termin je nastao kra- Kada se svemu tome doda svakodnevjem sedamdesetih godina prošlog veka, no putovanje od kuće do posla i nazad a početkom osamdesetih, posle obja- u prekrcanim vozovima koje traje dva, vljivanja knjige istoimenog naslova na tri sata, onda je jasno da je život sararitu temu, postao je opšteprihvaćen u man-a u Japanu izuzetno zahtevan i Japanu. Smatra se da zaposleni koji nisu naporan. Tipičan sarariman se vrati kući bolovali, a duži vremenski period su na nešto pre ponoći i ostaje mu tek toliko poslu nedeljno radili više od 20 časova snage da se opusti u kadi i poluonesprekovremenog rada i umrli od možda- vešćen od umora samo strovali na krevet nog udara, srčanog napada, izgladnjiva- ili futon. O razgovoru sa suprugom ili denja ili nepravilne ishrane su žrtve karošija. com nema ni reči jer su oni već u dubokom snu, pa mu je slobodan vikend (kad Najizloženiji tome su tzv. SARARIMAN ga ima) zvezda vodilja da istraje u tom (od engleskog salaryman), zaposleni u đavolskom tempu. Lojalnost kompaniji velikim i uspešnim kompanijama. Reč je osnova svakog zaposlenog Japanca. sarariman je nastala posle Drugog sve- Vrlo često sarariman u nekom trenutku tskog rata da bi se takvi zaposleni ogradi- svoje karijere može biti „privremeno”, od li od fizičkih radnika koji su u to doba bili jedne do tri godine, prebačen u drugi plaćeni po dnevnom učinku. Velika veći- grad. U takvim slučajevima, ne želeći da na sarariman-a su muškarci jer je žena- remeti mir deci i da ih prisiljava na selidma do nedavno bilo skoro nemoguće da bu i menjanje škole, sarariman se odvaja se nađu na najvišim pozicijama u velikim od porodice i postaje tzv. „biznismen sakompanijama kao što su Micubiši, Tojota, mac”.

Tošiba, Sumitomo, Dencu itd.

182

| jul

183

Ogroman stres je stalan pratilac japanskog sarariman-a, međutim takva vrsta vernosti kompanijama garantuje stalan i siguran posao, beneficije njemu i porodici i unapređenje zasnovano samo na osnovama starosti i godinama provedenim u firmi.

Nije samo sarariman izložen predugačkom i napornom radu. Među onima koji su na ovaj tragičan i bizaran način izgubili živote je često i medicinsko osoblje, lekari, vozači, fabrički radnici itd.

Kao tipični primeri karošija su slučajevi da su pojedinci provodili više od sto časova nedeljno na poslu, radili bez ijednog slobodnog dana više od deset godina, radili bez pauze trideset pet sati nekoliko puta mesečno, radili svakodnevne noćne smene bez i jednog dana pauze i preuzimali poslove otpuštenih radnika kako kompanije ne bi gubile profit u vreme recesije. Pored višečasovnog posla, če-

184

| jul

sto bez pauza, bez jela i pića, mnogi su i pod prevelikim stresom zbog maltretiranja nadređenih.

Japansko društvo je na svim nivoima zasnovano na principu „empai-kohai’’ (stariji-mlađi) koji su izuzetno zavisni jedni od drugih, ali u isto vreme, starije kolege mogu da koriste svoju prednost u godinama i da se ponašaju svakako, samo ne civilizovano i sa poštovanjem.

Mlađe kolege ćuteći trpe maltretiranje i omalovažavanje znajući da će sledeće godine doći još mlađi. U ekstremnim slučajevima maltretiranja uz kombinaciju maratonskih i iscrpljujućih radnih dana, meseci i godina, neki radnici nisu u stanju da kažu ne i da se odupru sadistički nastrojenim starijim kolegama pa izvršavaju samoubistvo koje se naziva KAROĐISACU (đisacu je samoubistvo na japanskom), što znači samoubistvo zbog previše rada.

185

186

| jul

Tako je 25. decembra 2015. godine, posle samo osam meseci rada u poznatoj i prestižnoj kompaniji Dencu, Macuri Takahaši, dvedesetčetvorogodišnja devojka izvršila samoubistvo jer nije mogla da izdrži iscrpljenost i psihičko maltretiranje šefa. Po rečima prijatelja kojima se žalila, bilo je perioda kada nije spavala duže od deset časova u toku nedelju dana. Uopšteno se smatra da je osamdeset časova prekovremenog rada u toku mesec dana uzrok karošija, a gospođica Takahaši se žalila da je bila primorana da radi više od sto sati prekovremenog rada svakog meseca. Uz konstantno vređanje nadređenog, nesrećna devojka se bacila u smrt sa krova doma kompanije Dencu, gde je živela.

Njen slučaj nije ni jedini ni redak, ali je privukao veliku pažnju javnosti jer je u pitanju bila jedna od najvećih i najpoznatijih kompanija za oglašavanje, a od njenog zaposlenja nije prošlo ni punih osam meseci. Ministarstvo za rad je pod velikim pritiskom javnosti donelo predloge za nove zakone i od tada mnoge kompanije insistiraju da njihovi zaposleni napuštaju posao ranije nego pre, da se sva svetla ugase u 22 časa, a jednom nedeljno da svi zaposleni moraju da napuste posao u 17 časova. Juriko Koike, gradonačelnica Tokija, je naložila da svi

zaposleni u tokijskim opštinama moraju da napuste posao najkasnije do 20h.

Japan ima više državnih praznika nego većina zemalja na svetu. Trenutno godišnje postoji šesnaest neradnih dana, ali do nedavno mnogi zaposleni su koristili neradne dane da bi završili nagomilane poslove. Danas su u tim kompanijama tokom praznika vrata zaključana.

Isto tako, mnoge kompanije zaključavaju vrata tokom novogodišnjih i majskih praznika kako bi onemogućili zaposlenima da dolaze na posao. Tragično je da je mnogo života izgubljeno dok nije prestala praksa izrabljivanja i nehumano dugačkog radnog vremena.

Posle dvadeset sedam godina provedenih u Japanu i prelaska iz ekonomskog blagostanja u recesiju svedok sam i promene u radnim običajima. Sve više mladih Japanaca ne prati utabane puteve svojih roditelja, već se okreću umerenijem i sporijem načinu života i rada. Očevi ih ne podržavaju u tome i nazivaju ih „zrnima pasulja’’ koja brzo rastu, ali ne poseduju izdržljivost. Često ih krive i za silaznu putanju japanske ekonomije. Sve ima svoju cenu, pa i previše bogatstva i uspeha, karoši je ukazao na tu bolnu istinu u ovoj dalekoj i kulturno veoma različitoj zemlji.

187

Tekst i Fotografije: Sanja Milosavljević @mojegnezdo

Gastro raj za ljubitelje kvalitetne, ukusne hrane

F

ancy Food Show je specijalizovani sajam koji se održava dva puta godišnje u Njujorku u organizaciji The Specialty Food Association. Glavni cilj ove Asocijacije je promocija specijalizovanih visokokvalitetnih prehrambenih proizvoda, povezivanje profesionalnih kupaca sa proizvođačima ali i promocija prehrambenih startapova i predstavljanje rezultata istraživanja u oblastima inovacija, proizvodnje i konzumacije prehrambenih proizvoda. Ovaj sajam je najveći te vrste koji se organizuje u Severnoj Americi.

The Specialty Food Association (SFA) je trgovinsko udruženje koje se zasniva na članstvu i osnovano je 1952. godine. U ovom trenutku, više od 3500 kompanija su članice udruženja i uskoro bi Asocijacija za promociju srpske hrane trebalo da postane članica SFA. Za proizvođače iz Srbije to bi značio direktan kontakt sa kupcima i dobavljačima ne samo iz Amerike, nego i sa ostalim firmama koje su članice SFA – zanatskim proizvođačima, dobavljačima, uvoznicima i izvoznicima, distributerima, lancima veletrgovina i drugim firmama koje su uključene u trgovinu specijalizovanih visokokvalitetnih prehrambenih proizvoda.

Pored toga što SFA organizuje letnji i zimski Fancy Food Show, jednom godišnje se organizuje i dodela Sofi nagrada za najizuzetniji novi proizvod na tržištu.

Sama Asocijacija svojim članovima nudi baze znanja i godišnje rezultate istraživanja koji se odnose na trenutno stanje i trendove u prehrambenoj industriji, trendove u prodaji i navikama potrošača.

Ove godine na letnjem Fancy Food Show se predstavilo preko 2550 izlagača iz 55 zemalja, organizovano je više predavanja, radionica, panel diskusija i takmičenje za startapove koji su dobili priliku da se predstave potencijalnim investitorima. Kako sami organizatori navode: „Iako su naše članice male kompanije, najčešće porodične firme sa malim proizvodnim kapacitetima, one zajedno čine hiljade pojedinaca uključenih u industriju koja je vredna 86 milijardi dolara, i to jednog od najbrže rastućeg segmenta prehrambene industrije.”

Bilo je interesantno videti da su se mali proizvođači istih ili sličnih proizvoda, okupili i zajedno dali ponudu, na primer, velikom trgovinskom lancu, koji ima maloprodajne objekte širom Amerike.

Ove godine, posle 7 godina pauze, Srbija je imala štand na letnjem Fancy Food Show. Zajedno je nastupilo osam start-up kompanija: „Acm-Int doo”, „Jam and Jelly”, „Kabinet brewery”, „Moje gnezdo”, „Real Red Raspberry”, „Slatka jesen”, „Stanišić Bio” i „TruffTruff”.

Pored startap kompanija koje su zajedno izložile svoje proizvode na štandu Asocijacije za promociju srpske hrane, profesionalnim kupcima se predstavilo i 9 kompanija koje su samostalno izlagale na štandovima.

To su: „Basket”, „Drenovac”, „Flora”, „Global Foods”, „Suncokret”, „Happy Honey”, „Laki”, „Mountain Treasure” i „Vrtlari”.

Gost domaćin je bila Italija koja je pokazala kako jedna država treba da promoviše svoj sektor visokokvalitetnih prehrambenih proizvoda, kako se radi dizajn pakovanja, prezentacija hrane i pića, ali i Italije kao turističke destinacije namenjene gurmanima i hedonistima. Italija se predstavila sirevima, pršutom, vinima, maslinovim uljem, brašnom, testeninama, kafom, kobasicama i slatkim programom. Iako nisu bili podeljeni po regijama, za svakim štandom ste mogli da čujete koji je tačno kraj Italije u pitanju i koje su karakteristike mikro i makro klime i kako to utiče na krajnji proizvod koji se nudi. Pored Italije, kupcima su se predstavile i Grčka, Španija, Bugarska, Francuska, Portugalija, Nemačka, Bugarska, Makedonija i Belgija od evropskih zemalja. Od nama bližih kultura i kuhinja bile su Maroko, Jordan i Tunis. Od malo egzotičnijih i nama nepoznatih kuhinja bile su Brazil, Peru i Kina.

Pored Evrope, Azije i Južne Amerike, ceo jedan nivo je bio posvećen američkim i kanadskim proizvođačima koji su se uglavnom predstavili sirevima i konditorskim proizvodima.

Ono što je meni bilo podjednako važno, pored obilaženja štandova i razgovora sa proizvođačima su predavanja i radionice.

Srbija jeste malo tržište i kasnimo za Severnom Amerikom kada je industrija prehrambenih proizvoda u pitanju, ali trendovi koji se ustale u Americi će svakako doći i kod nas.

Na primer, jedan od rastućih trendova je prodaja zamrznute hrane, koja je alternativa visoko procesuiranoj industrijskoj hrani.

Hrana koja se čuva u frižideru, kao što su mlečni proizvodi, hrana biljnog porekla i grickalice od mesa ili zamene za meso, su na drugom mestu po rastućem trendu prodaje.

Dakle, Amerikanci i dalje imaju problem sa manjkom slobodnog vremena i vremena za pripremu hrane od osnovnih sastojaka, ali imaju potrebu da se zdravije hrane i da konzumiraju namirnice koje su biljnog porekla.

S tim u vezi je i sve veći broj vegana i vegetarijanaca u Americi.

Kada su napici u pitanju, uočava se porast prodaje flaširane vode i sveže ceđenih sokova. Primetan je porast prodaje visokokvalitetne, na zanatski način proizvedene hrane od 11,95% dok je u istom periodu prodaja vode i bezalkoholnih pića porasla za 17,9%.

Ono što je gotovo na nivou klišea kada mislimo o Americi je porast prodaje grickalica.

Sada je akcenat na zdravijim alternativama, pa se u klasične grickalice kao što su perece ili čips dodaju supernamirnice ili se orašasti proizvodi začinjavaju i pakuju u praktične plastične kutije u porcijama koje su predviđene za jednu užinu. Prodaja grickalica je porasla za 13,4% i zauzima više od četvrtine tržišta specijalizovane visokokvalitetne hrane. U razgovoru sa učesnicima predavanja i panela koji su iz Amerike, shvatila sam

da oni imaju kulturu konzumiranja grickalica u popodnevnim satima. Nekima je to nagrada a nekima samo navika. Večera je centralni obrok u toku dana i tada se konzumira najobimniji obrok, a grickalice su jednostavno nešto što se podrazumeva.

Najinteresantniji podatak koji sam čula je postojanje tzv. IGen – generacije koja ima između 18 i 23 godine. Još uvek su na studijama ili žive kod roditelja ali imaju novac i vole da eksperimentišu sa hranom. Stalno su u pokretu, pa je sve ono što je lako dostupno i odmah spremno za konzumaciju nešto na šta su spremni da izdvoje novac. Nisu lojalni kupci i ne zadržavaju se dugo na jednoj vrsti proizvoda, niti kod jednog proizvođača, čak se ne zadržavaju ni na nekom posebnom režimu ishrane. Kako su sada popularni kod nas izazovi od 21 dana ili 30 dana, istraživanja pokazuju da oni nisu spremni da se posvete tim izazovima duže od 14 dana. Vrlo brzo prelaze na nešto novo i drugačije. Oni, za razliku od nekih drugih generacija, za koje bismo očekivali da veći deo budžeta troše na organsku/zdraviju hranu, prednjače u kupovini specijalizovane visokokvalitetne hrane.

Milenijalci polako ulaze u fazu kada osnivaju porodice i kupuju nekretnine i manji im je budžet za visokokvalitetnu hranu.

I dalje se tradicionalno najviše i najčešće kupuje u marketima, ali istraživanja pokazuju da je prodaja preko interneta u porastu. Ono što će popraviti statistiku je i činjenica da je Amazon kupio jedan od najpoznatijih lanaca marketa visokokvalitetne hrane Whole Food Market, koji je u Americi vrlo prestižan i popularan ali i neophodan, jer ovaj lanac prodaje proizvode malih zanatskih proizvođača prehrambenih proizvoda.

Trend kupovine hrane koja je bez glutena polako opada, ali se i dalje traže proizvodi koji su organskog porekla i koji su bez genetski modifikovanih sastojaka.

Ono što je mene rastužilo je podatak da žene čine mali deo investitora u sektoru prehrambene industrije, naročito u segmentu specijalizovane i visokokvalitetne hrane, a cifre i rezultati istraživanja pokazuju da se ovaj sektor brzo razvija i vrlo brzo povrati uloženi novac.

Ono što bi svakako bila moja preporuka kada je u pitanju jedan uspešan startap je „Chobani“, koji je na tržištu zatupljen sa jogurtima, ali je u međuvremenu prerastao svoj poslovni model i sada pomaže drugim početnicima u poslovanju da razviju proizvod, dizajn, pomažu im u testiranju tržišta i kupaca i funkcionišu kao inkubator za startapove u sektoru visokokvalitetnih prehrambenih proizvoda.

Chobani inkubator izabranim kompanijama koje su na početku poslovanja nude 25 000 dolara da pokrenu posao i izađu na tržište. Pored ponuđene novčane pomoći, preduzetnici prolaze kroz obuke koje im pomažu u sticanju važnih veština, kao što su plasman proizvoda ili marketing.

Tekst: Merima Aranitović

Tekst: Marija Radojković

202

| jul

K

oja je vaša prva asocijacija na reči – leto i odmor? Da li vam se na ove dve reči neminovno nametne reč godišnji? Da li vam kroz glavu prođe misao o nekih desetak dana koje treba spakovati u kofere, sesti u auto, avion, stići na unapred određenu lokaciju i to vreme provesti izležavajući se na plaži ili kraj bazena. I onda ponovo pakovanje kofera do sledećeg leta. Ili ste se ipak otvoreni za savremeni koncept odmora iz kog je ta reč godišnji odavno iščilela i pretvorila se u koncept kratkih odmora krojenih prema destinaciji, afinitetima ili godišnjem dobu.

Letnji odmori su u toku tako da ćemo se i mi potruditi da damo svoj doprinos ovoj temi. Znate li vi kuda idete ove godine? Da li ste već uplatili neku daleku destinaciju ili čekate poslednji trenutak jer ne znate tačno kada ćete moći da krenete? Volite li da putujete sami ili sa porodicom? Imate

li neku stalnu ekipu sa kojom obilazite željene lokacije?

Odmor je period kada se izolujete od svakodnevnih obaveza, gasite poslovni telefonski broj, odjavljujete se s društvenih mreža i odlazite da „napunite baterije“. Dane namenjene odmoru možete potrošiti odjednom (ako ste isplanirali da putujete daleko ili planirate da posetite više mesta). Takođe, dane odmora možete podeliti po sezonama, pa nekoliko puta u toku godine otputovati.

Nas dve već godinama praktikujemo koncept aktivnog odmora. On podrazumeva da izaberete lokaciju na kojoj nećete biti samo puki posmatrač onoga što se oko vas dešava i samim tim često se s putovanja vraćati još umorniji, razočarani – jer vreme, ponuda ili ljudi nisu bili onakvi kakvim ste ih vi zamišljali.

203

KONCEPT AKTIVNOG ODMORA Aktivni odmor podrazumeva da za svoja putovanja biramo mesta na kojima ćemo moći da se bavimo aktivnostima koje volimo, a ne stižemo toliko često da ih upražnjavamo kod kuće. Nekad su to mesta koja su drugačije konfiguracije od one u kojoj inače živimo – mi smo u ravnici pa biramo planinske, šumske ili morske predele. Nekoliko dana u drugačijem klimatskom podneblju već pruža novo iskustvo. No, to nije jedina stavka o kojoj treba voditi računa kad se opredeljujemo za aktivni odmor.

O ČEMU TREBA DA VODITE RAČUNA KAD PLANIRATE ODMOR? Nas dve volimo da plivamo, zato biramo mesta gde postoji voda – more, jezero, reka, bazen. Sledeće što nam je bitno jeste da li u okolini od nekih 50 km ima istorijskih spomenika, prirodnih lepota koje vredi posetiti i to takođe unosimo u naš plan putovanja. Isto tako nam je bitno da i u samoj okolini od nekih desetak kilometara postoji staza za pešačenje, planinarenje, biciklizam. Bitno je obratiti pažnju i na smeštaj. Kada birate smeštaj, vodite računa kakav je krevet, da li postoje roletne (ako niste ranoranilac), da li je smeštaj pored nekog bučnog lokala, kontejnera. Uspostavite kontakt s vlasnikom i pitajte. Sve ovo možete dobiti i preko agencije, ali kod nas su, zbog tradicionalnog poimanja odmora (koji se još uvek zovu godišnji), najčešće u agencijskoj ponudi aranžmani od 7, 10 ili 12 dana, a mi vam upravo pričamo o onome što lekari, terapeuti i psiholozi preporučuju – kratke, efektne sezonske 204

| jul

odmore, takozvani produženi vikend na kojima provedete u proseku 2 do 5 dana i punite se energijom kad god osetite da ste na izmaku snage. Produženi vikend, petak posle podne, do nedelje uveče možete priuštiti sebi čak i ukoliko vam poslodavac u određeno doba godine ne daje odmor Ili ako ste tek počeli da radite pa nemate pravo da isti tražite.

BUDITE SAM PUTOVANJA

SVOJ

ORGANIZATOR

Kod nas je aktivan odmor još uvek u manjoj meri u ponudi, ali ga možete sami organizovati. Potražite mesta na kojima se nude aktivnosti koje volite. Planinarenje, ronjenje, biciklizam, igranje golfa, branje voća ili lekovitog bilja, ali i spremanje zimnice, rad na polju, pomaganje u seoskim domaćinstvima, samo su neke od mogućnosti o kojima možete čuti i od ljudi koji se bave organizacijom odmora. Od njih smo i čuli da je ponuda aktivnih odmora, kao i potražnja, kod nas još uvek mala. Od turističkih vodiča i agencija, organizaciju aktivnog odmora kod nas još uvek češće traže stranci i kako kažu organizatori, njihovi zahtevi su skromni – dobar ležaj, kupatilo, domaća hrana i određena aktivnost. Traže i da nema televizora, ali ni signala za internet da bi se skroz isključili iz svakodnevice. Ukoliko u pretraživač ukucate aktivan odmor – naići ćete na mnoge sajtove ili tekstove u magazinima koji vam nude po državama i regijama odgovarajuće aktivnosti. Možda na taj način i vi dobijete ideju gde biste mogli ili šta biste od toga što se nudi mogli da pronađete i u Srbiji, ako nemate novca ili vremena za daleka putovanja.

205

KAKO DA VAM SE ODMOR NE PRETVORI U HOROR? · Kao prvo, nemojte mnogo očekivati od tih nekoliko dana. · Idite tamo gde znate da ćete se osećati dobro, a ne na mesto koje je trenutno u modi. · Nemojte nositi previše stvari, ali ne zaboravite lekove, preparate za higijenu, kremu za sunčanje... · Idite na put sa osobom koja vam prija, a ne sa bilo kim samo kako ne biste putovali sami. · Birajte aktivnosti koje odgovaraju vašim afinitetima i sposobnostima. · Dobro se raspitajte gde idete, nosite mapu sa sobom i slušajte domaćine ili po mogućstvu turističke vodiče. · Budite opušteni, naspavajte se. · Vodite računa da li je voda u tom kraju dobra za piće.

206

| jul

IZ UGLA BAHOVOG PRAKTIČARA Ukoliko ste u grupi onih kojima odlazak na odmor izaziva stres, onda je konsultacija sa Bahovim praktičarem dobar izbor za vas.

Na put bi trebalo obavezno poneti Rescue Remedy da biste se oslobodili svakog akutnog stresa – da vam gužva na putu, zastoj na granici ili bučne komšije ne bi izazivali tenziju. Takođe bi bilo dobro da vam savetnik napravi vašu kombinaciju koja bi u sebi sadržala Bahove kapi koje bi vam pomogle da se opustite i prilagodite novoj sredini i okolnostima. Da budete tolerantni prema okolini ali i svojoj porodici.

Možda da vaša očekivanja i entuzijazam drže pod kontrolom. Da vam omoguće da uživate u trenutku, ovde i sada, da nakupite dobru energiju i da se rasterećeni i opušteni vratite kući. Birajte odmor po svojoj meri, svojim očekivanjima i mogućnostima. I ne zaboravite da uživate.

207

Putovanja

Jedan dan u Kikindi Tekst: Teodora Kovrlija �teodora_kovrlija

Fotografije: Andrijana Kovrlija @andrkovr

Kada se osetite da ste se umorili od istih lica, priča i ulica ponekad je dovoljan jedan dan da se izmestite izvan poznatog okruženja kako biste povratili deo energije. Mini izlet ili vikend putovanje idealna su prilika za tako nešto, a ja sam upravo jedno takvo kratko putovanje, svoju prvu posetu Kikindi iskoristila kako bih obnovila energiju i uživala u šarmu ravnice i pažnji ljubaznih Banaćana.

N

ajsnažniji utisak na mene ostavili su gostoljubivi ljudi u ovom delu Srbije i pozitivna, radna atmosfera u Centru za likovnu i primenjenu umetnost Terra, u kome sam imala priliku da vidim veliki broj skulptura velikog formata od terakote i prisustvujem nastanku nekih budućih umetničkih dela koja su prisutni vajari ćutke, pod punom koncentracijom stvarali pred našim očima. Šetajući među tim impozantnim figurama osećala sam se poput Alise u zemlji čuda, jer se iza svakog ćoška krilo novo iznenađenje.

Ovaj centar je već decenijama utočište u kome nekoliko vajara iz zemlje i inostranstva tokom meseca jula mogu da uživaju u stvaranju i druženju.

Mi smo u Kikindu stigli na sam dan otvaranja internacionalnog (37.) simpozijuma skulpture velikog formata u terakoti, zbog čega su pripreme pred izložbu, na kojoj će te večeri biti prikazani radovi prošlogodišnjih učesnika, bile u jeku. Neke od radova poput Medveda pomalo zabrinutog izraza lica, obgrljenog kanapom, autora Davora Dukića, imali smo priliku kasnije da vidimo i na centralnom gradskom trgu u Kikindi.

Ove godine na simpozijumu Terra učestvuje šest vajara i vajarki; Rozaria Jazeta (Italija), Kohta Sakai (Japan), Hana Kiselova (Ukrajina), Milica Murgić (Srbija), Nikola Macura (Srbija) i Jovan Blat (Srbija). Internacionalni simpozijum skulpture u terakoti Terra je osno-

van 1982. godine i od tada se održava svake godine od 1. do 31. jula u Kikindi, u prostoru nekadašnje fabrike crepa – objektu industrijske arhitekture izgrađenom 1895. godine. Na simpozijumu Terra svake godine učestvuje od pet do osam umetnika iz Srbije i inostranstva. Kada je reč o skulpturi u terakoti velikog formata i savremenoj umetnosti, simpozijum Terra je jedinstven na svetu. Mnogi umetnici, kako smo od naših vodiča saznali, čekaju i po nekoliko godina kako bi došli u Terru i ovde u specijalnim, velikim pećima ispekli svoje skulpture.

U centru nas je dočekao Vladimir Jovićević, menadžer poslovnih komunikacija, marketinga i odnosa s javnošću u Terri i ispričao nam detalje o nastanku mesta, njegovoj istoriji, tradiciji koju simpozijum ima, umetnicima koji su prošli kroz simpozijume i najavio još jednu delatnost Terre.

Naime, pored muzeja koji je otvoren u decembru prošle godine, a koji smo kasnije imali priliku da posetimo, Terra će uskoro zainteresovanima moći da ponudi Specijalističke studije skulpture u terakoti. Mogućnost da pohađaju ovaj program imaće svi zainteresovani svršeni studenti master studija sa Akademija umetnosti iz čitavog sveta.

Centar je, kako je Jovićević najavio, dobio potrebnu dokumentaciju i akreditaciju za studijski program, zbog čega će ovaj deo Banata dodatno dobiti na atraktivnosti.

U fundusu simpozijuma Terra se čuva preko 1000 skulptura nastalih tokom tri decenije postojanja simpozijuma. Izvestan broj skulptura je izložen u prostoru oko bivše fabrike crepa u kojoj se održava simpozijum, zatim u parkovima IGM ,,Toza Marković”, u zgradi SO Kikinda i na gradskom trgu.

Nakon Terra – centra za likovnu i primenjenu umetnost produžili smo u pomenuti muzej. Muzej je smešten u restauriranoj zgradi manježa, koja je u sklopu nekadašnje kikindske kasarne, a posebna je i po tome što je bila druga po veličini na teritoriji nekadašnje Austrougarske monarhije. U nekada napuštenoj, korovom i drvećem obrasloj kasarni danas je svoj dom pronašlo mnoštvo radova u terakoti nastalih na simpozijumima od ’82. godine do danas. Radovi su raspoređeni hronološki, pa idući od ulaza sa leve strane nailazite na najstarije radove da bi krećući se u krug, duž prostorije na kraju imali prilike da vidite i najnovije.

Naredna destinacija na koju smo se uputili bila je Etno kuća, Torontal u Ruskom selu. Tu nas je dočekao ljubazni domaćin Talpai Šandor koji nam je ispričao kako je Etno–kuća, koju sada čini čak nekoliko objekata, nastala. U obilasku smo imali priliku da se upoznamo sa izgledom tradicionalne banatske kuće iz devetnaestog veka i steknemo utisak kako su ljudi tada živeli. Mnoštvo dekorativnih predmeta i komada nameštaja izrađenog u tradicionalnom stilu pomogli su nam da lakše zamislimo epohu naših predaka. U daljem obilasku posetioci su mogli da vide novoizgrađeni objekat, suvenirnicu, veštačko jezerce i centar za tradicionalne zanate. Šandor je prisutnima ispričao svoje planove za nastavak izgradnje sela koji uključuju hotelski kompleks koji bi mogao da ugosti više posetilaca. Nakon razgovora i obilaska imali smo prilike da uživamo u degustaciji tradicionalnih banatskih specijaliteta.

Nakon Torontala, produžili smo do jezera Laguna u banatskom Velikom Selu. To je bila prava prilika za predah nakon ukusnih banatskih specijaliteta i domaćinove kajsijevače. Odvojili smo se sa nekolicinom posetilaca i seli u hlad drvene senice odakle smo u miru mogli da posmatramo pecaroše.

Interesantno je spomenuti da je ovo jezero nekada bilo ogromna divlja deponija, ali je zalaganjem građana koji su se okupili kako bi raščistili to područje, napravljen park prirode u kome danas meštani i njihovi gosti mogu da uživaju. Posetu Kikindi iskoristili smo i kako bismo prošetali Ulicom Vila, ali i za posetu čuvenoj Ulici „Zelena lepotica“, koja se našla na laskavom 22. mestu (od 50) najlepših ulica na svetu.

Od Zelene lepotice produžili smo put trga, razgledajući u hodu pastelne fasade zgrada i obimna stabla na kojima stanuju mistične stanovnice ovog grada – čuvene sove Ušare. Nažalost Kikinda nije prirodno stanište sova Ušara u ovom delu godine, ali je to razlog više zbog koga smo odlučili da se vratimo na jesen. Pričajući o sovama sa Kikinđanima, saznali smo da ove ptice imaju specifičnu ćud, naime, one kada odaberu jednu granu nju smatraju svojom kućom (pošto ne pripadaju vrsti ptica koja svijaju gnezdo), pa ukoliko se dogodi da druga sova „zasedne” na njihovo mesto, one se toliko naljute da se nikada više tu ne vrate.

Šetnju smo potom nastavili uputivši se ka Narodnom muzeju. Muzej je smešten u velelepnoj jednospratnici, nekadašnjoj zgradi magistrata Velikokikindskog dištrikta (Kurja) izgrađenoj davne 1839. godine, koja je kako smo čuli, prvi objekat koji je u gradu izgrađen u administrativne svrhe. U zgradi je do polovine dvadesetog veka bio smešten sud, administracija i zatvor.

Muzej je osnovan 1946. godine, a interesantno je to što je u zgradi zajedno sa muzejom koegzistirao zatvor, doduše za manje prekršaje. U zgradi koja je danas isključivo zgrada Narodnog muzeja stanuje najstarija stanovnica grada – ženka mamuta Kiki. Njen skelet je veoma dobro očuvan, a ova velika lepotica pronađena je sasvim slučajno prilikom redovnog iskopa u glinokopu čuvene fabrike Toza Marković, kada su radnici primetili nešto čudno kada je mašina zapela za butnu kost mamutice. To se dogodilo 1996. godine, a kako je ispitivanjem kasnije utvrđeno, Kiki je uginula u šezdesetim godinama (64), što je prosečna starost za mamute. Kiki je umrla tako što se zaglavila u blatu i tako uginula.

Pronalazak Kiki je vrlo značajan za arheologe budući da je njen skelet veoma dobro očuvan, a ona se svrstava u starije vrste mamuta, vrstu Mammuthus Trogontherii (stepski mamut), koji je star oko pola miliona godina. U zgradu Narodnog muzeja uselila se deset godina po otkriću, 2016. godine i od tada je jedan od simbola grada.

Pored Kiki i interaktivnog programa koji posetioce upoznaje sa najstarijom stanovnicom Kikinde na zabavan način, uz pomoć savremene 3D tehnologije, u Muzeju se može videti postavka koja goste vodi kroz istoriju grada. Našu pažnju je privukla priča o najpoznatijim gradskim porodicama među kojima je posebno značajna ona o osnivaču ciglane Stefanu Bonu, potomku nemačkih kolonista koji je ciglanu osnovao davne 1866. godine. Porodičnu tradiciju je zatim nastavio i njegov sin Mihael Bon, koji je bio pionir industrijalizacije Banata. Koračajući dalje postavkom upoznali smo i „suvače”, najstarije mlinove koji su za mlevenje žitarica korišćeni u ravnici, a za njihov rad koristila se snaga konja. Suvača koja danas pos-

toji očuvana u Kikindi, jedini je ovakav očuvani mlin na suvi pogon u Srbiji i zbog toga uživa status kulturnog dobra od izuzetnog značaja.

Posetu Kikindi završili smo posetom etno restoranu Strajnić, smeštenom u očuvanoj, staroj gradskoj kući okruženoj zelenilom na kome su posetioci mogli da pomaze konje ili se provozaju čezama, pre nego što su prionuli na uživanje u bogatoj trpezi, lokalnoj rakiji i živoj muzici.

Dan je trajao kratko da bismo videli sve što je turistička organizacija Prospera i grad Kikinda čiji smo bili gosti imala želju da nam pokaže, zbog čega smo priliku za nova druženja ostavili otvorenom.

Putovanja

Letnje vikend preporuke

Tekst i fotografije: TrippinSrbija @trippinsrbija

P

očelo je vreme letnjih godišnjih odmora. Vrelina grada i čekanje tih 10 dana slanog mora znaju da budu naporni i dugi. Zato je tu ekipa TrippinSrbija da vam ponudi pregršt predloga kako provesti vikend, a da u ponedeljak ne žalite za protraćenim vremenom.

Mi smo se okrenuli Srbiji jer ona pruža brojne mogućnosti, a sve to je vama nadohvat ruke. Samo treba da joj date šansu. Ne brinite, danas ne pričamo o Beogradu, Novom Sadu, Kopaoniku i Vrnjačkoj banji. Danas vam otvaramo vrata jedne sasvim druge Srbije - turistički neotkrivene, a vrlo bogate neverovatnim prirodnim lepotama, sadržajima protkanim potresnim istorijskim momentima i veličanstvenim predelima za koje vam niko nije rekao da postoje u našoj zemlji.

Huk slapova Sopotinice Da li ste i vi kao deca mislili da vodopadi ne postoje u Srbiji? Dozvolite da vas razuverimo. Slapovi Sopotnice, nedaleko od Prijepolja su jedinstvena prirodna celina, pred čijom lepotom ćete ostati bez reči.

Legenda kaže da su meštani sela Sopotnica došli sa Peštera baš ovde u potrazi za vodom. Naša oduševljenost Sopotnicom ne jenjava, a vi morate na licu mesta osetiti lepotu prirode i čuti taj huk vode koji opušta.

Pored Sopotnice, Srbija krije i pregršt drugih vodopada, koji čekaju da ih otkrijete Veliki buk kod Despotovca, Beli izvorac kod Majdanpeka, Mokranje kod Negotina…

Đavolja rabota na jugu Srbije Južna Srbija krije dva krajnje neobična lokaliteta, za koja se vezuju brojna verovanja i legende. Da li se usuđujete da posetite ove đavolje lokalitete? Legenda njihov nastanak vezuje za pakosne đavole, koji su svojim delanjem promenili izgled ovih krajeva Srbije. Đavolja varoš, najpoznatija

atrakcija Srbije koja se našla u izboru za 7 svetskih čuda, krije legendu o skamenjenim svatovima koje je đavo pokušao da navede na zlo. Saznajte sve o nastanku ovih figura, saskim rudnicima iz XIII veka koji se ovde nalaze, kao i o Crvenom vrelu.

Ne zaboravite da posetite crkvu i da čujete legendu i verovanje koje se za nju vezuje.

Mlađi brat Đavolje varoši, kako mi volimo da ga zovemo, je Vražji kamen. Nalazi se na nekoliko kilometara od mesta Trgovište, u neposrednoj blizini sela Donja Trnica. Đavoli su ovde želeli da preokrenu tok reke Pčinje i tako danima vucarali kamenje u nadi da će uspeti u svojoj nameri. Besni zbog činjenice da im ćudljiva reka odoleva, nalaze ogroman kamen i u njemu vide rešenje za pobedu prirode. Kada su stigli do sela Klinovac, začuli su se prvi petlovi.

Kukavice, ne želeći da budu otkriveni, bacili su stenu pored vodenice i tako je nastalo ono što danas nazivamo Vražji kamen.

Na vrhu Vražjeg kamena nalazi se crkva iz XIV veka posvećena Presvetoj Bogorodici.

Ova crkva krije strašnu legendu zbog koje se u njoj niko ne venčava niti krsti decu.

Ostavljamo vama da otkrijete razlog.

Putujući kroz Srbiju na nekoliko mesta smo čuli to ime – Jerina, pa još prokleta.

O postojanju kulta proklete Jerine ide u prilog da mnogi srednjovekovni gradovi i tvrđave nose naziv, uglavnom onaj nezvaničan, narodski, upravo po njoj.

Zato za sve one koji vole veće uspone od Kalemegdana predlažemo da krenete put Užica, ka jednoj od tvrđava koja nosi ime, ono narodsko, baš po ovoj našoj srednjovekovnoj vladarki. Odmorite se na kompleksu Kadinjača i potom se uputite ka selu Solotuša. Odatle možete početi pešačku turu i ubrzo uživati u najlepšem pogledu u ovom delu zemlje baš na tvrđavi Solotnik. Mnogo je staza kojim možete doći i spustiti se sa ovog mesta, a da napomenemo da vam je otvoren poziv rečne kraljice Drine koja vlada u blizini.

sta pred istorijom ovog mesta. Poslušajte inspirišuću priču kustosa o jednom od prvih urbanih naselja u Evropi, o civilizaciji koja je procvetala pre svetski poznate kritske i mikenske kulture! Saznajte zašto je plemenit opsidijan poznat kao crno zlato i kako su ljudi ovde živeli bolje nego u starom Rimu, ostaćete opčinjeni činjenicom da su u neolitu ovde postojale kuće koje su imale više od jedne prostorije, kao i time da su te vinčanske kuće imale grejanje!

Neobičan svetac

Legenda kaže da je nekada davno živeo mladić nesvakidašnje lepote koji nije mogao da se odbrani od pažnje žena.

Molio je Boga da ga liši tih muka i podarena mu je životinjska umesto ljudske glave. Upravo ovako je i prikazan na fresci u manastiru Sukovo. Ovo mesto se nalazi Kolevka civilizacije u Vinči pokraj grada Vojvode Momčila, čuvenog po izradi ćilima i peglane kobasice. UpuIzaberite jedan dan u nedelji (osim poned- tite se u Pirot i pored svih gastonomskih eljka) i posetite arheološko nalazište Vinča. specijaliteta, posetite i kanjon reke Jerme Garantujemo vam da ćete ostati bez tek- koji krije brojne lepote.

Kada ste u muzeju?

poslednji

put

bili

TrippinSrbija predlog za dva muzeja u koje možete povesti nekog stranca Šumarice i Sremski Front. Većina vas je upoznata sa tematikom, ali vam mi savetujemo da ove muzeje ponovo posetite u zrelijem dobu. Cifre i godine ćete zaboraviti (i uvek možete brzo da ih izguglate), ali emociju koju ćete tamo osetiti nećete zaboraviti nikada. Zato dopustite da vas podsetimo - narod koji ne zna svoju istoriju, ista mu se ponavlja.

Streljanje u Kragujevcu je jedan od najvećih zločina koje je počinila nacistička vojska u Drugom svetskom ratu. Ovde imate prilike da vidite radove Ota Loga i Petra Lubarde na istom mestu, zajedno sa Desankom Maksimović i imenima svih nedužno stradalih, kao i porukama nekih od njih od kojih će vam se stegnuti grlo.

Spomen park Sremski front čine Sabiralište, Aleja časti i Muzej. Sabiralište, mesto koje označava jedinice koje su se sabrale na jednom mestu i otpočele konačnu borbu. Put od Sabirališta preseca Aleju velikana, a ovde počiva uspomena na poslednjeg junaka ove priče.

Taj kolektivni junak su golobradi mladići.

Preko 16 000 boraca je poginulo u operaciji za proboj Sremskog fronta. Njihov prosek je bio svega 17 godina, a kažu da su kuriri bili stari svega 13 godina.

Strašnu priču o stradanju u Muzeju čine dve polukružne postavke: jedna istorijska sa fotografijama i oružjem iz borbenih dana i druga koju čini postavka o smrti i strahotama rata, delo umetnika Jovana Soldatovića.

Vikend sa i dinosaurusi

decom:

flamingosi

Ako imate decu, to ne znači da ne možete da pobegnete za vikend! Mi vam dajemo par predloga gde možete uživati i sa decom.

Ukoliko bi vam neko rekao da u Srbiji možete da vidite flamingose, da li biste mu poverovali?

Nadaleko od Sombora, u selu Kolut nalazi se Miki Zoo Vrt, privatan zoološki vrt.

Pored flamingosa možete videti još mnogo vrsta ptica sa svih strana sveta, medveda, lame, noja, muflona, krdo jelena, ponije, domaće mačke, kornjače. Ne propustite priliku da posetite ovaj Zoološki vrt koji je uređen po meri životinja, a u kom će svako dete uživati.

Ukoliko su vaša deca zaljubljenici u dinosauruse, jednostavno morate posetiti Prirodnjački muzej u Svilajncu. Edukacija, moderan koncept, a tematika uvek zanimljiva deci. Pustite ih da sami istražuju i uče. Iza samog muzeja je i Dino park koji će najmlađima biti posebno zanimljiv.

Uživanje pre svega Za kraj vam savetujemo - nije svaki vikend za istraživanje i učenje. Ponekad se putuje negde isključivo i samo radi čistog zadovoljstva. Zato poslednje preporuke koje delimo sa vama tiču se takvih putovanja:

Jegrička bara u Žablju Prava oaza kao stvorena za odmor. Ukoliko želite da uživate na lepoj plaži, sa obezbeđenim suncobranima i stolovima, a da čujete cvrkut mnogobrojnih specifičnih ptica, koje su ovde našle svoj dom, Jegrička princeza je pravi izbor za vas! Uvereni smo da ćete i zbog mnogobrojnih lokvanja recitovati stihove čika Jove Zmaja.

Takođe, ako ste ribolovac, obradovaćemo vas informacijom da je ribolov ovde dozvoljen. Imajte u vidu da meštani znaju kakav biser poseduju, pa se potrudite da dođete na vreme i zauzmete svoje mesto!

Izletište Grza Lepote Južnog Kučaja su pravi raj za sve ljubitelje pešačenja ali i mirnog uživanja u predivnoj prirodi. Izletište ušuškano oko rečice Grze omiljeno je stanovnicima ovog dela Srbije. Prošetajte do Vrela Grze, umijte se čistom i hladnom vodom i uvidećete da se priroda ovde nije štedela.

Osmeh na lice i srećan put!

A ko je TrippinSrbija?

Aleksandra Miladinović, Bojan Vasojević, Marjan Dragić, Rade Rogač i Tanja Vasojević - Putujuća petorka koja stoji iza imena TrippinSrbija.

TrippinSrbija predstavlja jedinstven projekat na ovim prostorima, ali i šire. U eri novih tehnologija, oni su prvi i za sada jedini domaći travel blog fokusiran isključivo

na Srbiju. Poznati pod krilaticom „Nemaš izgovor, obiđi Srbiju” od 2016. godine predstavljaju svojevrstan autoritet, kada je u pitanju domaći turizam. Pod konceptom „jedan dan - jednom mesečno” prešli su do sada više od 11 000 km i upisali na svoju mapu preko 130 lokaliteta. Petočlana ekipa koju čine 3 diplomirana politikologa, 1 arhitekta i 1 građevinac, čine savršen spoj struke i interesovanja koji na jedinstven, nesvakidašnji i do sada neviđen način

u Srbiji, menjaju i upotpunjuju turističku sliku Srbije. Na misiji su istraživanja i predstavljanja predela i lokaliteta Srbije koji su većini ljudi nepoznati i objedinjavajući ih sve na jednom mestu, na profilima na društvenim mrežama i blogu, kako bi ta mesta dobila pažnju koju zaslužuju. TrippinSrbija šalje otvoren poziv svima koji žele promociju turizma, na jedan originalan način, da stupe u kontakt sa njima, putem društvenih mreža ili mejl-a.

Putopis

Jordan i hiljadu skrivenih blaga Tekst i fotografije: Ivana Aćimić @ivana_acimic

238 | jul

K

ao devojčica, uživala sam čitajući knjige o dalekim zemljama. „Gutala” stranicu za stranicom i maštala o tim zemljama, sastavljala listu onih koje želim da posetim čim se za to ukaže prilika. Kada sam počela putovati shvatila sam da me putovanja menjaju na toliko mnogo načina, šireći moje vidike, obogaćujući moja saznanja i izazivajući me.

Najlepša stvar kod putovanja je to što vam je svaki dan drugačiji. Nema rutine, nema klasičnih obaveza, nema očekivanja, sami planirate svoje vreme i mesta koja želite da obiđete, upoznajete ljude, učite i uživate dok to radite. Nema monotonije, avanturistički duh se neizbežno budi, kao i radoznalost i uzbuđenje.

Da li ponekad osećate žeđ za uzbuđenjem ali vas koči neki osećaj straha koji vas steže u predelu stomaka?

Da li maštate o egzotičnim zemljama i pustolovinama? Možda nećete odmah poželeti da odete na ronjenje na dah i istraživanje olupina ili skačete padobranom iznad pustinje ali znam jednu divnu destinaciju koja vas može navesti da promenite stav i isprobate nešto što možda do sada niste i otkrijete u sebi pustolova.

Ovog puta vas vodim kroz jedinstveno iskustvo otkrivanja Jordana i njegovog blaga. Iznenadićete se kako Jordan može da inspiriše i promeni putnike. Zemlja izgubljenih gradova i epske avanture poput one Lorenca od Arabije, zemlja je koja bi po mom mišljenju trebalo da bude popularnija nego što jeste, ali se ponekad pogrešno doživljava i zanemaruje zbog svoje lokacije na srednjem istoku.

Jordan je sigurna i gostoljubiva zemlja, a njeni posetioci bivaju nagrađeni ukusom egzotičnog, neverovatnim pejzažima i toplom dobrodošlicom lokalnog stanovništva. Prirodne lepote Jordana vas neće ostaviti ravnodušnim, od Mrtvog mora do Crvenog mora preko ogromne pustinje između njih, lepota dolazi u mnogo oblika.

Kao neko ko voli da piše priče sa putovanja i trudim se da mesta, ljude i događaje predstavim i opišem najbolje što mogu, ali postoje neka iskustva i doživljaji koji su toliko posebni da bi se pretočili u reči. Moj boravak u Jordanu spada u jedno takvo iskustvo baš zahvaljujući ljudima sa kojima sam provela vreme i koji su mi pružili mnogo i pokazali najlepša i najzanimljivija mesta u zemlji.

241

Aman moderna i drevna prestonica kraljevine Jordan je veliki i uzbudljiv grad koji se konstantno menja i zanimljiv je za istraživanje, a jedan je od najstarije naseljenih gradova na svetu.

Za grad u centru drevne regije može biti očaravajuće moderan. Savremena arhitektura i moderne zgrade od čelika, stakla i betona prepliću se sa ostacima drevnih civilizacija. Obilje kamenih belih kuća, starih sukova i uličica, prodavnica začina i suvenira, kafića sa arapskim specijalitetima (nikako ne smete preskočiti da probate slatkiš knafe napravljen od specijalne vrste sira i preliven slatkim sirupom i pistacijama, manakiš arapsku picu napravljenu od testa prelivenu začinom zatar, maslinovim uljem i sirom), kafića gde se jaka arapska kafa ispija na popodnevnom suncu, a sve podseća na dekoraciju hiljadu i jedne noći. Iako se Aman najčešće koristi kao stanica na putu do Petre, kamenog grada, Aman ima mnogo toga da ponudi i vredi se zadržati u njemu nešto duže. Za ljubitelje istorije postoji nekoliko zanimljivih mesta za istraživanje kao što je Citadela sa impresivnim grčkim i rimskim ruševinama i Rimski amfiteatar, zatim jedan od fenomenalnih muzeja ovog regiona u kome ćete se lako izgubiti u istoriji grada i Jordana. Tu je i stari centar grada Al Balad koji je magično ostao uspavan između starog i novog sa svojim šarenilom, bukom i velikim brojem tradicionalnih radnji.

Ja sam se u Amanu zadržala duži vremenski period koristeći ga kao bazu za svoja istraživanja Jordana i njegovih bisera. Kako sam polako upoznavala Aman tako sam upoznavala i Jordan

242

| jul

i odlazila na izlete vođena željom da vidim sve što se može videti u zemlji.

Svaki kamen ima priču, a svaki put sledi stope zaboravljenih trgovačkih karavana, hodočasnika i drevnih armija.

Moja želja je bila da to otkrijem, pa smo jednog dana moji domaćini i ja pošli u naše prvo istraživanje.

Vozeći se malo više od sat vremena na sever stigli smo do grada Džeraš.

Jedan je od najvećih i najneočekivanijih primera rimske arhitekture, a ruševine Džeraša datiraju iz prvog veka i pružaju vam sliku kako su rimske ulice i tržnice nekada izgledale. Sa masivnim stubovima, složenim rezbarijama, popločanim uličicama i očuvanom infrastrukturom probudiće u vama divljenje. Izgled ovih masivnih ruševina učiniće da se osećate minijaturno. Džeraš se ne sme propustiti. Iskopavanje ovog mesta i ostataka starog grada nastavlja se do današnjih dana otkrivajući nove slojeve istorije.

Ulaskom na pešadijsku stazu hipodroma osećala sam kao da sam ušetala u scenu sa kočijama iz filma Ben Hur, a pogled sa hrama Artemide na ruševine i arheološka nalazišta i novi i stari Džeraš koji su se stopili u jedno, ostavio me je bez daha.

Uživala sam u koračanju ovim mestom puštajući mašti da me vodi u imaginarni svet i oživi prošlost koju sam sada mogla da dodirnem. Napravila sam predah da popijem sok od manga i razgledam suvenire koje je lokalno stanovništvo pravilo: figurice kamila, mozaike, torbe. Čak i kada smo se vratili u moderni Aman moje su misli nastavile da lutaju rimskom kaldrmom.

243

Moja naredna destinacije je uključivala dosta šetnje i uspona. Uspon na pla ninu Nebo (Mount Nebo) vodi posetioce na mesto gde je prema biblijskoj priči Bog pokazao Mojsiju obećanu zemlju. Uspon vas vodi kroz zaštićeni memorijalni park sve do njegovog vrha koji se nalazi na 2 630 metara odakle se može videti sve ono što je i Mojsije gledao, spektakularan panoramski pogled na Jerihon, Mrvo more i brda na kojima se prostire Jerusalim, Ramalah, Vitlejem, istu svetu rutu koju su hodočasnici pratili godinama. U sklopu memorijalnog parka nalazi se i crkva koja štiti ruševine bazilike iz vizantijskog perioda sa krstionicom i fenomenalnim šarenim mozaicima na kojima su prikazane životinje iz drevnog Jordana. Takođe, ovde se nalaze i muzej i ogromna statua bronzane zmije koju je uradio italijanski umetnik Đovani Fantoni (Giovanni Fantoni) kao spomenik na biblijsku priču o Mojsiju.

U blizini, na putu ka planini Nebo, nalazi se grad Madaba koji datira još iz bronzanog doba, a danas je najpoznatiji po očuvanim vizantijskim mozaicima, uključujući i masivnu mapu Svete zemlje iz šestog veka koja je originalno bila sastavljena od preko 2 miliona ručno izrezanih delova i obojenog kamena. Iako danas nije moguće videti celu mapu ona je, kao takva, jedinstvena na svetu.

U Madabi možete svratiti i u centre za pravljenje mozaika i okušati se sami u pravljenju nekog ili gledati kako to rade majstori ovog zanata. Ukoliko se dovoljno zaljubite u ovaj zanat možete se upisati u neku od lokalnih škola i steći zvaničnu diplomu.

244

| jul

Madaba krije i male, šarmantne prodavnice suvenira i ručno izrađenog nameštaja pa ćete se konstantno boriti s mislima kako da ga u povratku transportujete u Srbiju. Uprkos velikoj želji, ja sam se na kraju ipak zadovoljila poslužavnikom od drveta sa mozaikom od ručno oslikanih pločica.

Savršen kraj ovako ispunjenog dana odveo nas je do obala Mrtvog mora.

Kako sam već par puta bila na Mrtvom moru ovog puta nisam bila zainteresovana za plutanje u slanoj vodi i mazanjem lekovitim blatom već sam odlučila da bez reči posmatram zalazak sunca.

Pogled je bio nestvaran budući da su se u pastelnim tonovima plave i tirkizne negde u daljini dodirivali more i nebo, obasjani toplim sunčevim zracima u bojama akvarela.

Ukoliko želite da uživate u blagodetima Mrtvog mora moja preporuka je da platite ulaz u neki plažni kompleks velikog hotela, jer je kupanje na gradskim plažama za evropljane možda malo neočekivano i neobično, jer bi se od vas očekivalo da se kupate sa više odeće na sebi, a ne samo u kupaćem kostimu. Slobodni delovi plaže su zato idealni za uživanje u zalasku sunca i opuštenom sedenju na plaži. Koliko god je Jordan savremena zemlja u nekim oblastima, postoje izvesni kodeksi koji se moraju poštovati. Jedan od njih je i onaj o pristojnom oblačenju. Ovo je deo koji je meni najmanje smetao, zbog toga što je izbor kaftana, ogrtača i šarenih haljina neverovatno bogat, a isprobavanje njihove nošnje za mene izuzetno uživanje i poseban doživljaj. Neću vam otkriti koliko je njih našlo put do mog kofera i ormara.

245

Posle grada Amana najuzbudljivija tačka mog putovanja bila je svakako Petra. U Jordanu je istoriju lako pronaći u svim delovima zemlje, ali Petra zauzima posebno mesto kao najpoznatija lokacija i najpopularnija destinacija Jordana, čak i lokacija koja se nalazi pod zaštitom UNESCO-a od 1985. godine i jedno od 7 novih svetskih čuda (visoko drugo mesto na listi). Ovoj impozantnoj listi koja opisuje kameni grad misterija dodaću i filmove Indijana Džons i Poslednji Krstaši. Na samu pomisao da se približio dan u kome ću izbliza istražiti ovo mesto, radost, uzbuđenje i iščekivanje su bili toliko intenzivni da nisam ni spavala noć pre.

U pet ujutru smo krenuli iz Amana ka Petri koja se nalazi 240 kilometara južno i 120 kilometara severno od glavne luke na Crvenom moru, grada Akabe. Kako smo se smestili u auto i pošli ja sam utonula u bezbrižan san.

Probudila sam se uz zvuke molitvi sa minareta. Predeli su se smenjivali kao i moji snovi o Petri.

Nije zabeleženo kada je tačno grad nastao, ali je poznato da je Petra počela da se razvija za vreme arapskog, Nabatejskog carstva. Drevni grad nabetanaca nekada je bio središnja tačka trgovine začinima između Afrike, Bliskog Istoka, Evrope i Azije, a danas je mesto koje posećuju turisti iz čitavog sveta. Petra je mnogo više od samo jednog objekta, jedne zgrade proslavljene u filmovima, to je ogroman grad uklesan u kamenu, pravi trodimenzionalni lavirint sastavljen od hiljadu pećina, soba, staza i hramova i potrebno je izdvojiti dosta vremena da bi se obišao. Konačno smo stigli, platili ulaznice i krenuli. Želela sam da

246

| jul

odem kroz kanjon peške do same Petre i osećala sam se kao da hodam stranicama neke stare arheološke beležnice (mada je sigurno zanimljivo otići do samog grada i kočijama ili na kamilama koje nudi lokalno stanovništvo - beduini).

Grad je sa svoje tri strane istočne, južne i zapadne bio neosvojiv vekovima.

Usečen u ogromne masive stena i opkoljen strmim liticama u njega se ulazi kroz krivudav i uzan tesnac. Bez obzira na to koliko ste slika Petre videli na internetu, koliko ste opisa pročitali u knjigama ili pogledali kadrova na filmu, u trenutku kada provirite kroz tesnac poznat kao kapija za ulazak Siq, koji je mračan i uzak i ugledate objekat Riznice (Treasury), najpoznatiju znamenitost Petre, ostajete bez reči. Veličanstveno, moćno, prekrasno ili čarobno nisu dovoljno jake reči da bi opisale lepotu ove lokacije. Magično i nadrealno.

Hodali smo peščanim putem i divili se prirodnoj lepoti masivnih stena i klisura, a onda se odjednom našli ispred objekta neverovatne lepote - Petrine riznice (Treasury) koji je poznat kao Khazne Al Firaun. U bilo kom pravcu krenuli iza ugla ćete pronaći još neki takav ili čak još lepši i fascinantniji objekat. Možete hodati satima u bilo kojem pravcu i stalno ćete nalaziti na građevine, njihove ostatke i spomenike.

U Petri ćete pronaći oko 800 sačuvanih građevina i žrtvenika, Rimsku arenu amfiteatar isklesan u steni sa 33 reda sedišta, a severno od njega se izdiže kraljevski zid gde je isklesano više monumentalnih grobnica jedna do druge. Tu je smešten i manastir do koga se dolazi preko 850 kamenih stepenica. Pogled

247

sa ovog vidikovca će vas oduševiti, a šolja čaja osvežiti i pripremiti za ostale izazove obilaska Petre, jer tek smo počeli. Kako je vreme odmicalo, postajalo je sve toplije a i gužve postaju sve veće.

Grad oživljava i postaje bučan i šaren, mešaju se ljudi, sa svih strana odjekuje žamor brojnih jezika, a tu su i kamile, magarci, kočije i beduinski vodiči. Istorija koja se oživljava na moderan način. Na najneobičnijim mestima ćete pronaći prostrte ćilime a na njima suvenire. Šatore u kojima možete dobiti tetovažu kanom po izboru ili isprobati tradicionalnu arapsku šminku za oči, kajal krejon. Pošto smo videli sve što smo mogli u kotlini našli smo beduina vodiča koji nas je posebnom stazom poveo do vrha stena koje se nalaze nasuprot objekta Riznice. Put do beduinskih šatora smeštenih na stenama odakle je pogled spektakularan, nimalo nije naivan i zabranjen je za turiste ukoliko se ne nalaze u pratnji beduina. Put je uzak i strm, nema stepenica, nema ograde, samo stene i rastinje i najpre bi se mogao opisati kao staza za divokoze ili neki ekstremni sport.

Imala sam veliku želju da osvojim taj vrh i upišem sebi još jednu životnu pobedu pa sam hrabro gazila napred, ponekad malo klizala, oslanjala se na pomoć beduina i nastavljala uprkos maksi haljini, kaftanu i fotografskoj opremi i stigla sam na vrh. Pogled odozgo se zaledio u mojim mislima za sva vremena. Smestila sam se na ćilim i usredsredila na Riznicu koja se pružala u podnožju mojih nogu, nesvesna velike visine, umora i riskantnog puta koji sam upravo prevalila. Šolja čaja, dosta vode i ovaj nestvaran trenutak, pogled i mir koji je vladao na toj visini zamenili su sve ostalo i utišali sve zvukove. Vredelo je svakog koraka, klizanja, svake kapljice znoja, samo ta 248

| jul

jedna doza lepote prebrisala je sve što joj je prethodilo. Povratak nazad je bio daleko lakši jer smo znali koji nas izazovi očekuju a i svesrdno su nam pomagali vodiči. Taman kada smo se spustili u podnožje, počela je da pada kiša. Kako da obojim osećaje koje sam osećala i prizore koji mi i sada živo iskaču pred očima? Koliko god se trudila, reči su mi tesne i ograničene. Kapljice koje padaju po nama, hladne kapljice koje nas osvežavaju posle vreline jednog dana i tolikog fizičkog napora došle su kao poručene. Petra nudi i iskustvo noćnog obilaska kada je put do Riznice i plato ispred nje obasjan i okupan svetlošću na hiljade sveća, ali zbog kiše nisam imala priliku da i to doživim već smo naš put nastavili ka obalama Crvenog mora.

Akaba je biser Crvenog mora, šarmantni arapski grad sa divnim plažama i plavim prozirnim morem i jedina morska luka Jordana. Poseban ekonomski status ovog grada omogućava posetiocima uživanje u šopingu i velikom izboru suvenira i tradicionalnih rukotvorina i odeće. Poznat je i po toplom moru i bogatom živom svetu u njemu, tako da pored plivanja i sunčanja na nekoj od plaža možete krstariti brodićem sa staklenim dnom i razgledati bogatstvo morske flore i faune ili se osmeliti na ronjenje sa profesionalcima i istraživati morske dubine.

Preporučujem vam da posetite neki od ribljih restorana jer nude izvrstan izbor jela od ribe i morskih plodova pa nećete pogrešiti šta god da odaberete. Najviši jarbol za zastavu pronašao je svoj dom u ovom gradu i na njegovom vrhu se nalazi zastava arapske pobune dimenzija 30 sa 60 metara i može se videti i iz susednih zemalja.

249

U blizini Akabe nalazi se prirodna pustinja poznata kao Vadi Rum (Wadi Ram) ili Dolina meseca. Pustinjski predeli sa lepezom uskih kanjona, prirodnih lukova, vrtoglavih litica, klizišta i pećina prekrasnih boja nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Najviša tačka je vrh Um Dami, visok 1800 metara, a na ovom lokalitetu se nalaze i zaštićeni petroglifi, slike stvorene graviranjem, duborezom ili grebanjem po stenama da bi se dobila umetnička obrada kamenih formi.

Postoji više od 25 000 petroglifa kao i 20 000 zapisa u stenama koje svedoče o razvoju ljudske misli zbog čega se i ovaj lokalitet našao na spisku UNESCO zaštićenih dobara. Boje koje dominiraju krajolikom se prelivaju od crvenih, žutih preko nijansi narandžaste. Ceo predeo je veoma neobičan i podseća na površinu planete Mars, zbog čega se često koristi kao lokacija za snimanje mnogih filmova.

Najbolji način da se doživi Vadi Rum jeste da provedete neko vreme u lokalnim kampovima ili da se obilazak napravi kolima i napravi pauza za šetnju na svim mestima koja vam privuku pažnju. Nakon što vidite svoj prvi zlatno-crveni zalazak sunca poželećete da nikada ne odete.

Lutajući putevima Jordana, istražujući njegova poznata i sakrivena blaga, nižući utiske, uspomene i fotografije i upoznajući ljude i kulturu put me vratio u Aman, tačku iz koje sam pošla i kojoj se s radošću vraćam. Do narednih putešestvija! (ukoliko ste propustili priču o Amanu, predlažemo vam da je potražite u junskom izdanju Plezir magazina)

250

| jul

251

Putopis

Euforično – apatični pozdrav iz Sankt Peterburga

Tekst i fotografije: Nina Simonović @nina.simonn

252 | jul

P

enjem se eskalatorom iz metroa i ponekad imam utisak da ova vožnja traje večno. Zabavljam se posmatranjem ljudi na suprotnoj traci i pogađanjem ko se gde uputio. Sa bilborda me usput pozdravljaju plakati „u Peterburgu obavezno treba videti lavove“, „u Peterburgu obavezno treba krstariti Nevom“, „u Peterburgu obavezno treba...“... Lepo od njihove turističke organizacije što su se potrudili da sastave ove predloge, ali šta ako mene ne zanimaju lavovi i turističko krstarenje Nevom? Šta ako me zanima u kom parku je Puškin ranjen u dvoboju, kojim ulicama je šetao Raskolnjikov neposredno nakon ubistva starice, šta ako želim da se popnem na krovove Peterburga i odatle gledam zalazak sunca koji traje satima, šta ako želim da idem na kajaking Nevom? Toga nema na bilbordima u metrou.

253

Zaputila sam se u Peterburg bez nekog plana i očekivanja, samo sam znala da ću provesti tamo mesec dana. Vodila sam se mišlju da posetim par stvari koje sam još odavno želela, a za ostale da se prepustim ritmu grada, preporukama novih prijatelja i svojoj intuiciji i vidim gde će me to odvesti.

Peterburg, Piter, „Severna Venecija” je grad koji leži na više od 40 ostrva međusobno povezanih desetinama kanala i više stotina mostova. Osnovao ga je Petar Veliki 1703. godine i za nešto više od tri veka postojanja i dva veka koliko je bio prestonica, ovaj grad je video nekoliko revolucija, desetine zavera i ubistava, bio pod blokadom 872 dana i uspeo da se učvrsti kao jedan od najznačajnijih kulturoloških centara sveta.

254

| jul

255

256

| jul

257

Kako je Peterburg poseban lik u mnogim ruskim romanima, tako je vreme poseban lik u ovom gradu - ćudljivo i svojeglavo, vetar koji vam od Finskog zaliva preko Neve seče kosti i kiša koja može i ne mora pasti na svakih sat vremena. Dočekalo me je svega devet stepeni u junu tako da sam odmah shvatila šta znači peterburška apatija prouzrokovana vremenskim prilikama. Međutim, veoma brzo se naviknete i na ovaj aspekt grada jer je ipak njegov neotuđivi deo. Piter sija čak i kada pada kiša, čak i kada se olovno nebo spoji sa Nevom. Sve je to deo njegovog šarma.

258

| jul

259

260

| jul

261

Drugi neizostavni aspekt vremena u Piteru su Bele noći koje traju svake godine od kraja maja do sredine jula. Bele noći su prirodni fenomen karakterističan za severni pojas, kada ne postoji noć u klasičnom smislu te reči već je ona više nalik sutonu ili praskozorju i traje od ponoći do tri ujutru.

To znači da dan traje izuzetno dugo, svetlo je čak i kada je „noć“, zalasci sunca traju satima i prelivaju se u najlepšim purpurnim nijansama. Veoma je lako ne spavati u vreme Belih noći jer grad tada postaje još življi – otvaranje mostova je samo jedna od specifičnosti Peterburga. Tzv. „krilati“ mostovi se otvaraju svake noći po ustaljenom rasporedu, a možete ih posmatrati sa obale Neve ili uz zvuke saksofona na brodu, uz pogled na Ermitaž, Bronzanog konjanika, Petropavlovsku tvrđavu i Isakijevski sabor. Možete ih videti i sa visine, sa vrha kolonade Isakijevskog sabora koja je u vreme Belih noći otvorena do pola pet ujutru. Jedina prepreka do vrha je bezmalo 300 spiralnih stepenika. Ili jednostavno pustite nogama da vas nose kroz uličice i uz reke dok se praskozorje odbija o velelepne fasade, slušajte lokalne džezere u „The Hat“ u ulici Belinskog i okrepite se izjutra tradicionalnom ruskom hranom u jednom od mnogobrojnih restorana „Stolovaya“ koji je otvoren 24 časa. Tako mi nedostaju sve te palačinke, šči i pirogi dok ovo pišem! Moram priznati da sam ovim putovanjem dala drugu šansu ruskoj kuhinji, i sada se odlično slažemo!

262

| jul

263

264

| jul

265

Elem, deo Pitera koji je mene najviše zanimao je upravo taj kulturno-istorijski. Kao nekome ko je studirao rusku književnost i posvetio godine izučavanju njihove kulture, ovo putovanje je bilo prilično emotivno. Pozdravila sam Puškinovog Bronzanog konjanika, koračala ličnim prostorijama Dostojevskog i desetinama carskih odaja čija veličina i lepota ostavlja bez reči, hodala hodnicima prepunim istorije, umetnosti i lepote koju čuva Ermitaž, stajala na obodu Petropavlovske tvrđave na mestu gde je položen kamen-temeljac grada te 1703. godine, stajala na mestu gde je Puškin smrtno ranjen u dvoboju i u prostoriji u kojoj je preminuo imperator Aleksandar II, šetala carskim parkovima i salama u kojima je održan poslednji carski bal daleke 1903. godine, odala poslednji pozdrav dinastiji Romanovih u Petropavlovskoj katedrali, mestu gde su sahranjeni svi ruski carevi, pronašla stan u kome je živeo Raspućin, išla stopama Gogoljevog nosa, prelazila iste mostove kao i Danila iz filma „Brat“, pronašla kuće u kojima su živeli Raskolnjikov, Sonja Marmeladova i zelenašica iz „Zločina i kazne“... Sva ta mesta koja ste proživljavali godinama unazad kroz stranice knjiga i sa filmskih platna i proveli sate i sate pišući radove o njima, tu su sada, nadohvat ruke. Utonula sam u sve te priče manja od makovog zrna kako bih naposletku postala deo njih.

266

| jul

267

268

| jul

269

Gradom kruže priče o peterbuškoj subkulturi koja je danas već dostigla kultni status i postala poznata i van granica Rusije.

Tako sam se jedne subote, u potrazi za alternativnom scenom, našla na ostrvu Nova Holandija. Dočekale su me stolice u hladu za čitanje pored reke, šator sa DJ-em i dnevnom žurkom, park za klince i Lambada Market – udruženje lokalnih dizajnera i malih preduzetnika gde možete naći predivne handmade stvari, od odeće (sada znam gde peterbuški hipsteri kupuju svu tu kul garderobu!), preko keramike i prirodne kozmetike do dečjih igračaka i stationery-ja.

Današnja omladina Peterburga, a i svi mi putnici namernici, su verovatno najzahvalniji carskom ukazu iz 19. veka, po kome sve građevine osim crkvi i katedrala moraju biti iste visine. Drugim rečima, popnete se na bilo koji krov u Piteru i imate ceo grad na dlanu! Tako se razvila čitava scena „na krovovima Peterburga” (samo prošetajte Nevskim prospektom i videćete gomilu lokalaca koji šetaju sa papirom na kome je rukom nažvrljano „šetnja po krovovima”; dobra strana je što uz šetnju sa lokalcima dobijete i parče istorije i zanimljive priče o pojedinim zgradama u Piteru), čak postoji i bioskop na otvorenom na krovu gde se, naravno, prikazuju evropski filmovi bez prevoda. Pa mi posle recite da li postoji nešto alternativnije (čitaj: hipsterskije).

270

| jul

271

272

| jul

273

Penjem se eskalatorom iz metroa i ponekad imam utisak da ova vožnja traje večno.

Zabavljam se posmatranjem ljudi na suprotnoj traci i pogađanjem gde se ko uputio. Pitam se odakle su svi ti ljudi i kako izgleda Peterburg u njihovim očima, da li vide tu lepotu-arhitekturu, lepotu-umetnost, lepotu-istoriju. Da li prepoznaju tu lepotuknjiževnost, lepotu-purpurni zalazak sunca koji traje satima. U nekim trenucima nisam mogla da podnesem toliku količinu lepote odjednom i nehotice bi mi se suze slivale niz lice dok mi je u glavi odjekivala misao Dostojevskog: „Lepota će spasiti svet“.

274

| jul

275

Putovanja

Second hand kultura u Rigi

Tekst: Marija Bulatović @brk_salvadora_dalija Fotografije: spikeri.lv

M

oje upoznavanje sa second hand kulturom, a mogla bih reći i načinom života, desio se prije dvije godine, dok sam kao stipendista Erasmus+ programa boravila u glavnom gradu Letonije, Rigi. Naravno, znala sam i ranije za ovaj koncept i bilo mi je interesantno da čujem priče iskusnih posjetilaca second hand prodavnica i sajmova, ali sam, nažalost, kao i većina ljudi bila rob predrasuda te sam imala blago averzivan stav po ovom pitanju. Međutim, pozitivno iskustvo u direktnom susretu sa ovakvim načinom kupovine, brzo je odagnalo moje nepovjerenje i suzdržanost.

Jedna od stvari koje sam prvo primijetila kada sam počela da istražujem grad bio je veliki broj prodavnica pod nazivom „Humana“, „KiloMax“ i slične. Čak i na prvi pogled bilo mi je jasno da se ne radi o uobičajenim radnjama trgovinskih lanaca koji nude brzu modu. Sa druge strane, brojnost i raznolikost ljudi koji se mogu primijetiti na ovim mjestima me je zaintrigirala. Gotovo uvijek ima

gužve, a akteri kupovine su različitih godina, imovinskog statusa ili životnog stila. Igrom slučaja, moja prva posjeta second hand radnji desila se na dan prijema „nove“ robe. Ovo je dan kada po pravilu vlada najveća gužva, jer se najbolja roba najbrže rasproda. Prizor sjajno stilizovanog para, koji je vukao pune kese iz KiloMax-a pobijedio je glas koji je šaputao: „Ali ko zna ko je to nosio prije tebe!“ i narednog minuta sam već pokušavala da se snađem u tom haosu boja, stilova i brendova. Iako je, za moj ukus, dobar dio garderobe bio krš što se kvaliteta i dizajna tiče, bilo je stvarno fenomenalnih komada. Tako sam se na prvi pogled zaljubila u narandžastu Gap haljinicu, koja se pokazala kao pravi izbor za fotografisanje po ulicama Sankt Peterburga.

Cijena je bila malo više od 3 eura, što u odnosu na originalnih šezdesetak uopšte nije loše.

Našla sam još nekoliko super krpica, ali mana ovih prodavnica je nedostatak veličina, tako da se moja prva second hand tura završila prije nego što sam očekivala, ali i to je bilo dovoljno da se „navučem“.

Ukoliko me sjećanje dobro služi, KiloMax dobija robu dva puta mjesečno, cijene su najviše prvog dana, a onda postepeno opadaju. Kao što naziv sugeriše, odjeća se kupuje na kilo, tako da plaćate količinu u težini, a ne određeni komad garderobe. Ovakav koncept mi je bio jako neobičan na početku, ali se i te kako isplatilo kupiti 400 grama laganih bluza.

Moj drugi omiljeni second hand lanac je Humana. Kako sam tada čula, većina njihove robe stiže iz Skandinavije, što skoro da garantuje kvalitet. Dobar dio ove garderobe je savršeno očuvan, nošen vjerovatno jednu sezonu ili čak ni toliko, pa su tako „kožne“ helanke koje sam kupila jednom prilikom još uvijek imale etiketu na sebi. Humana ima drugačiji sistem prodaje od KiloMax-a. U ovim radnjama se kupuje određeni komad garderobe, bez obzira na težinu, ali brend igra značajnu ulogu u formiranju cijene, tako da se Versace ili MaxMara nalaze u odvojenom dijelu prostora, sa nešto višom cijenom. Dodatna prednost Humane je nešto poput happy hour-a, kada u toku tih sat vremena sva garderoba bude na 50% popusta, a prodavci ljubazno preko razglasa napomenu kada poslednjih 5 minuta počinje da ističe. Ukoliko je vrijeme isteklo, a vi iz nekog razloga nijeste uspjeli da iskoristite ovu pogodnost, kupcima se izlazi u susret nekoliko dodatnih minuta tako da je nezadovoljstvo mušterija nešto sa čim se osoblje u ovim radnjama rijetko susreće. Definitivno praksa na koju dobar dio njihovih kolega na Balkanu treba da se ugleda.

Meni veoma interesantan ogranak ovih radnji je bio vintage, koji osim u sklopu već pomenutih, postoji i kao zasebna prodajna mjesta. Uglavnom u ponudi dominiraju komadi iz perioda SSSR-a, ali se može naći i nešto iz drugih epoha. Najčešće su to modni dodaci poput ešarpi, kožnih rukavica, nakita,

ali i gramofonskih ploča, knjiga i slično. Garderoba je u drugom planu, tako da u cijeloj radnji postoji svega desetak komada. Cijela radnja je uređena u vintage duhu, tako da imate osjećaj da ste ušli u nečiju kuću, a ne u prodavnicu. Naravno, cijene su mnogo više nego u ostalim second handovima, ali i značajno niže nego u antikvarnicama, na primjer.

Još jedan zanimljiv koncept su second hand radnje humanitarnog karaktera - Otra Elpa.

Princip po kojem Otra Elpa funkcioniše je sledeći: vi donirate nepotrebne stvari, koje oni dalje prodaju, a profit ide u humanitarne svrhe. Garderoba ovdje čini veoma mali dio ponude, uglavnom su to vintage komadi, dok su u fokusu namještaj, knjige, posuđe i slično. Ovo je odličan način da se deponije spasu od gomilanja otpada, koji se umesto toga koristi u humanitarne svrhe, budući da klasična donacija u ovakvim slučajevima ne zadovoljava realne potrebe onih kojima je namijenjena.

Definitivno najuzbudljiviji second hand momenti u Rigi povezani su sa sajmom antikviteta u Spikeri kvartu. Spikeri je inače istorijski kvart u kojem se redovno održavaju različite kulturne manifestacije, a kvart prirodno posjeduje taj umjetnički šmek. Što se sajma tiče, tamo može se naći zaista sve - od vojničkih šlemova, oružja, preko igračaka, posuđa do knjiga i odjeće. Cijene su negdje fiksne, a negdje stvar vještine pregovaranja. Ne znam kakva je situacija sada, ali dok sam boravila tamo, ovaj sajam se održavao dva puta mjesečno i više je predstavljao raj za ljubitelje prošlosti, bilo da su došli da zadovolje

nostalgiju za minulim vremenima ili želju za profitom, dok ostali žitelji grada na Daugavi ipak imaju neke druge prioritete kada su u pitanju već korišćeni predmeti.

Kada smo već kod stanovništva, second hand kultura je veoma rasprostranjena.

Osim već pomenutih radnji, razvijeno je i online tržište, tako da se na grupama na društvenim mrežama može pronaći sve od „igle do lokomotive”.

Situacija je veoma slična i u studentskim domovima, gdje se pri povratku kući veliki broj predmeta za svakodnevnu upotrebu ostavlja na korišćenje budućim stanarima, pa tako pojedini predmeti već imaju čitavu istoriju zanimljivih priča iza sebe. Ja sam, na primjer, u knjizi iz domske biblioteke pronašla novčanicu od 10 dinara, iako nikoga iz Srbije nijesam upoznala za tih pola godine.

Upravo ta razvijena svijest o prednostima second hand-a je jedna od stvari koja me je oduševila kod Letonaca. Pristup koji imaju ka korišćenim stvarima i šira perspektiva koja im omogućava da uvide upotrebnu vrijednost istih je zaista nešto iz čega može dosta da se nauči, i da vas inspiriše na promjenu životnog stila, pogleda na svijet ili pruži nove ideje. Kada jednom shvatimo da ovakav način života štedi novac i čuva planetu, takav pozitivan primjer rado ćemo dijeliti sa drugima.

Ja znam da je mene boravak u Rigi svakako promenio i promenio moj stav prema ponovnoj upotrebi korišćenih dobara.

Summer mood Fotografije: Katerina Uspenskaya I Mejkap i stilizovanje: Ann Lotan Modeli: Alice, Marjana, Liza, Mary, Darina, Daniella I Odeća: Babyswag

285

286

| jul

287

288

| jul

289

290

| jul

291

292

| jul

293

pratite nas plezirmagazin.com plezirmagazin.net