Plezir magazin septembar/oktobar 2024 dodatak by Plezir magazin

vodici

Balkan road trip

Novi SadIvana Gelić i Luka Šolaj

Dubrovnik –Ana Carević

ZagrebLuna Džidić

004 006

Beograd, Zagreb, Hvar – Senja Vild

Užice - Nina Milivojević Suknjaja

Beograd – Ana Vučković Denčić

014

Niš – Stefan Marković

Pančevo –Monika Husar

Bar, Sveti Stefan, Luštica – Jelena Čejović Vukčević

022 032 040 056 046 062 072 084

Mali Lošinj, Jahorina, Trebević – Hana Dujmović

092

Pula - Staša Doblanović Randall

Ljubljana – Irena Dvoržak

076

Osijek –Ljupka Tanevska

MUZIKA

098

PLEZIR-sko muzičko (pro) PUTOVANJE

104

+ Play lista by Marko Vajović

Senja Vild

@senjamafn

• fotografkinja,

• nekadašnja plesačica

Fotografije: Senja Vild

Ima više gradova koje zovem svojim. Nekad toliko na putu da kao da živim u koferu. Po tati sam Slovenka, po mami Srpkinja, po rođenju Hrvatica. Zamalo sam se rodila u Hvaru, ali stigla je mama policijskim gliserom do Splita. Ipak. Poranila mesec dana.

Spuštam se skoro do rive, u Kavu 37.

Jedno je od prvih mesta na ostrvu koje je donelo ono što je danas uobičajeno - specialty coffee. Posebno je to mesto.

Iza Kave 37 stoji slatka priča mladog para koji zaljubljen u putovanja, fotografiju i dobru kafu stvara Kava family.

Cortado. Već znaju šta pijem. Ili espresso. Nekada bude i vanilla latte, zavisi od raspoloženja. Uz to odlično ide čokoladni cookie. Ostave mi često jedan, s obzirom da moja jutra umeju da počnu oko podne.

Posle kasnog doručka volim kupanje kod Falka. Bio je to nekada jedini beach bar na Hvaru, imao je par sklepanih stolova i jednu ležaljku. Vodi ga po-

rodica iz Zagreba. Arhitektica, kuvar i njihova dva sina. Danas je to jedno od najpopularnijih mesta tokom dana. Tu možete uživati u letnjem danu, kafi, ili domaćoj spizi sa pogledom na okolna ostrva, brodove i katamarane koji plove prema Korčuli, Visu ili Splitu.

Posle plaže često svratim u Glod kod Julije. Prijateljice smo već godinama. Obožavam slatko, baš. Obrok bih mogla da zamenim nekim od njenih kolača od lokalnih i sezonskih sastojaka. Radi ih sa puno ljubavi. Nije kliše, iako tako zvuči. Mnogo puta sam kasno uveče prolazila pored njene radionice, a odande je dopirao i slatki miris vanile i topljene čokolade. Bilo je krajem leta i svežih smokava. A ja sam uvek gladna slatkog.

Kada se spakuju letnje stvari i pođem nazad u Zagreb, tamo me čeka

Cogito kafa. Opet cortado, kao i ginger shot. Mesto za svaki dan, susret sa prijateljima ili kratke sastanke. Lepo je nositi njihovu coffee „to go"

na snimanja i izložbe u HDD-u ili Trotoaru. Te male, a kvalitetne i važne gradske galerije često pozivaju autore iz regiona, a o njihovim izložbama posle se još dugo priča. Blizu je i Zagrebački plesni centar. Moj podijum za igranje i stolica

za gledanje predstava. Volim da plešem, da izbacim energiju i emocije koje je nekada lakše telom proživeti. Vratila sam se plesu nakon puno godina pauze. Kao da se vraćam sebi.

Zagreb posebno volim i kada se ulepšava za Advent. Taman pred katolički Božić i tatin rođendan. Lampice, novogodišnji kič, miris kuvanog vina, cimeta... Potpuna suprotnost minimalizmu koji volim. U fotografiji. Modi. Arhitekturi. Zagreb je već prilično dugo moj drugi dom.

Trešnjevka. Tamo sam provela najveći deo svog života. Zagreb je mali ako ga upoređujemo sa Beogradom. Skoro sam ga celog prehodala. Šetnje znaju da mi razbistre misli, naučile su me da slušam kako grad diše i umirim svoje, nekada, haotične misli. Do Beograda putujem kolima. A znam kako je i putovati na toj relaciji autobusom, čak i vozom. Volim taj put ZG-BG-ZG. Tu ravnicu.

Znaš da si ušao u Srbiju kada kola poskakuju na svakoj neravnini. Mirisi velikog grada. Asfalt, buka i gužva. Beograd. Grad kojem se uvek vraćam i koji me ispunjava radošću i mirom. Nekad sam bežala iz Beograda. Nismo govorili istim jezikom. Danas me tamo čeka moj mali svet bez kojeg ne idem više ni na jedan put i ni jednu kuću koju zovem svojom. Gde god da ona bila.

Volim šetnje pored Save, čokolade i toplu matchu sa mamom u Valentini i karanfilu. Tamo smo redovno. Obično tata i ja izaberemo onaj hrskavi krokant u mlečnoj čokoladi u obliku mace. Ima nešto romantično u nazivu lokala. Zovemo ga samo Valentina… Be my Valentine... svaki dan.

Volim kasne večernje vožnje po gradu, spontani odlazak na sladoled u Crnu ovcu sa mojim dragim, naše duge noćne razgovore.

U KC Gradu sam provela svoje najlepše studentske dane, bila do jutra u izlascima, dolazila tokom konferencija Autor, dizajner ili univerzalni vojnik. KC Grad mi je i danas jedno od dražih mesta. Malo dvorište u Savamali. Srećom još je tu. Bez obzira na sve. Ekipa se promenila, došle su nove generacije, ali atmosfera je ostala.

U Zagrebu, Beogradu i Hvaru ima posebnih mesta. Ovo su moja. Neke priče, mesta i ljude zadržavam za sebe, neka druga mesta i ljude svako otkriva za sebe.

Ana Vučković Denčić

@anchyvoo

• književnica

• autorka romana Epoha lipsa juče (2003)

• Lust ‘n’ dust (2004)

• Surfing Srbija (2012)

• Yugoslav (2019)

• Bazen (2024)

• zbirke priča Plišani soliter (2007)

• novinarka radio Beograda

@radio_beograd_2, kolumnistkinja u Velike priče

Živim na Zvezdari, koja i dalje nosi obrise ne kog starog sveta i ambijenta, koji Beograd polako gubi. Tu mislim na privatne kuće, velika i unutrašnja dvorišta, ružičnjake, drvorede, kapije, jedan nešto intimniji i tiši svet. Mnogo volim svoj kraj, jer je blizu centra grada i vreve, a opet je zavučen.

Imamo i Zvezdarsku šumu, i u njoj Opserva toriju, i zaista kao da smo bliži kosmosu. Nedavno sam videla fotografiju iz četrdesetih na kojoj je oko Opservatorije brisani prostor, nema ničega. Ceo moj kraj nekad su bili kukuruzi, a sad niče čak i previše zgrada.

Imam tu sreću da živim na dva minuta od Sportskog centra Olimp, koji je 1970. sagrađen u vreme mandata čuvenog

gradonačelnika Branka Pešića. Neki moji prijatelji se sa mnom šale da sam boginja sa Olimpa. U Olimpu smo se kao deca igrali, trčali, išli na bazen ili ga čežnjivo gledali sa visine. Tu je jedna padina, koja je za nas kao decu bila magična. Bilo je teško popeti se uz nju, nalazila se ispod krošnje, i za nas je bila posebno i tajno mesto. Olimp je i ranije bio lep, sa svojim zelenilom i modernističkim skulpturama, koje su mi u detinjstvu bile enigmatične i apstraktne, a sad ima sprave za vežbanje, teniske terene i atletsku stazu za trčanje. Otkrila sam rekreativca u sebi i „navukla" se na trčanje pre neku godinu, a to sigurno ne bi bilo tako da mi Olimp nije tako blizu. I da ne mirišu lipe, koje podižu motivaciju trka-

ča. Trčiš i taman se umoriš, a onda te

zapahne lipa i uvuče se u tvoje nozdrve i pluća.

Budući da Olimp nema zatvoreni bazen, a da sam poslednje dve godine potpuno poludela za plivanjem, koje je gotovo svakodnevno, idem da plivam u Sportski centar na Vračaru, koji mi je najbliži. Centar nosi ime čuvenog vaterpoliste Mirka Sandića, a u foajeu je i njegova bista, oprema i fotografija. To je prizor koji vidim svakog jutra kad dođem da treniram. Počela sam da plivam zbog dobrog izgleda i forme, a ispostavilo se da mi je u ovim zrelijim godinama mnogo potrebnije da budem razgibana, zdrava, da me ne bole noge i kičma. I ne samo da bolje spavam, nego sam o doživljajima na bazenu, o ljudima koje sam tamo upoznala napisala i knjigu Bazen, koja je upravo izašla. Poseban gušt mi je kad je zima, padne sneg, a ja plivam i gledam idiličnu sliku kroz staklo. Nekad mi bude teško da se ujutru dovučem do tamo, ali čim uskočim u bazen, nije mi žao. A onda može više i bolje i da se pojede, bez griže savesti.

Ima jedna pekara koja na Bulevaru postoji od, čini mi se 1936. godine i zove se Kirćanski. To je zapravo jedna nevelika prostorija, ništa glamurozno, ali su tu već devedeset godina, ili ovih četrdesetak koje ja znam najbolja peciva, burek, i posebno njihove kifle, rustične sa golicom, punjene mladim sirom, ali i neke nove sa pestom ili kurkumom. Ispred Kirćanskog uvek su redovi, ali agilne prodavačice, navikle na ovakvu situaciju, čine da mušterije brzo dođu na red. Taman i imate vremena da izaberete od obilja u vitrini. Ja vrlo često uzmem i njihovu lenju pitu ili vanilice, koje simbolično na sebi imaju modlu osmeha. U pekari je i stara slika porodice koja već gotovo ceo vek drži pekaru, što mi je divno i dirljivo.

Nedavno sam otkrila na Lionu, u blizini

Petog parkića jednu divnu kafeteriju. Zove se Way Cup, i to je lepo, elegantno mesto za razgovor, ali i nekakav zen u samoći. Vrlo često tamo sednem sama, u bašticu, ali češće unutra, jer sam očarana ambijentom i lampama, ponudom kafa, piva i kolača.

U raznim delovima grada imam neko mesto koje volim, ali mi je drago i da u svom kraju imam neko tako slatko, elegantno, a nepretenciozno mesto u kome mogu da pijem kafu i kontempliram. Moj deo Zvezdare sad ima i svoje suši mesto, koje se zove Boketto i odlično je. Uglavnom ne naručujem hranu i divno mi je da mogu da se prošetam po kraju i odem na dobar, zdrav ručak, a to nekad ne mora da bude ništa teško, nego samo okrepljujuća supica. U ovom mestu, iako je hrana japanska, vrlo često puštaju gitarski i hard rok. Neko bi rekao da to i ne ide zajedno, ali ja sam prezadovoljna, jer to spaja dve moje velike ljubavi i pasije – suši i rokenrol.

Mnoge stvari se menjaju, ali Kinoteka u mom životu ostaje. Volela bih da idem i češće, i to ne samo poslom. U nekom paralelnom univerzumu, u kome nemam nikakve obaveze, ili ih imam manje, ja odlazim svakog dana u Kinoteku i gledam sve ikad snimljeno. Idem u obe sale, i u onu mitsku u Kosovskoj, i u noviju, elegantnu, svečanu i udobnu

u Uzun Mirkovoj. Obraduje me uvek

skulptura Karla Maldena na ulasku u zgradu, ima neku Singing in the rain životnost. Posebno se radujem retrospektivama kultnih glumaca, kao što je to nedavno bilo sa Lorin Bekol, Marčelom Mastrojanijem ili Đinom Roulands, ili rediteljima kakav je moj obožavani

Hičkok. U Kinoteci je uvek i neka zanimljiva i nostalgična izložba pored stalne postavke, koja je sjajna, i u kojoj pored autograma, knjiga i fotografija, legata Milene i Dragana, možete videti i štap Čarlija Čaplina i kameru braće Limijer.

Radio Beograd, koji ove godine slavi

100 godina je moje radno mesto, ali ne samo to. To je mesto zvuka, radosti, susreta, istorije, bogate i uzbudljive arhive. Kroz hodnike kojim ja idem išli su mnogi divni, znameniti ljudi, pesnici, reditelji, filozofi. To je moje tajno i javno mesto, a posebno sam srećna što radim u centru grada i zbi-

vanja u zgradi iz 1933, građenoj u stilu poznog modernizma i art-dekoa. Ona je lavirint, neki njeni kutci za mene su još nepoznanica, a ova zgrada, iako sam u njoj gotovo svakodnevno, za mene je još enigma. U ovoj zgradi ranije su postojali restorani, kancelarije, bioskop, hotelske sobe. Dok hodam hodnicima, radeći nešto svakodnevno a nekad i trivijalno, ponekad kao da osetim iskričenja tog prošlog uzbudljivog vremena i epohe.

• komunikološkinja,

• menadžerka za odnose s javnošću

• vlasnica PR agencije KomunikArt specijalizovane za promociju i afirmaciju kulturnih programa

U Pančevo sam se doselila 2004. godine, i od tada je to „moj“ grad – ušuškan van svakodnevne beogradske gužve, a opet dovoljno blizu centra dešavanja. Mali i kompaktan, a ima sve što je potrebno za život.

Monika Husar @komunikartsrbija

Ulice Pančeva

U Pančevu najviše volim ulice centralnog gradskog jez gra, ponajviše Ulicu Vojvode Živojina Mišića. U proleće velika stabla drveća ozelene, kafići postave svoje ba šte, deca istrče iz stanova, penzioneri izađu iz obližnjih kuća da prošetaju. Najviše volim kada rano ujutru, na putu do mog omiljenog kofi-šopa „ Brasileiro ” koji se nalazi u istoj ulici, sretnem Ljubičicu, najpozna tiju (bivšu) uličnu lutalicu, koja i danas, kao srećno udomljen pas, voli da prošeta ovim delom grada i pozdravi stare poznanike/ce poput mene.

Ljubičica se mazi, foto: Monika Husar

Ulica Vojvode Živojina Mišića, foto: Aleksandar Stojković

Ljubičica, foto: Aleksandar Stojković

Kulturni centar

Pančeva i Galerija savremene umetnosti

U Ulici Vojvode Živojina Mišića nalaze se dva meni

najznačajnija prostora u gradu - Kulturni centar

Pančeva i Galerija savremene umetnosti. U njima

se održavaju neke od mojih omiljenih umetničkih

manifestacija – Pančevački Jazz Festival (dvorana Kulturnog centra), Bijenale umetnosti (Galerija savremene umetnosti) i dečija manifestacija BUDI.

Galerija savremene umetnosti, foto: Vladimir Pavić

Pančevački Jazz Festival, foto: Aleksandar Stojković

Narodna bašta

Narodna bašta je zelena „tačka” Pan čeva, najveći i najstariji gradski park u gradu. Otvorena je davne 1829. po nalogu prvog pančevačkog urbaniste, brigadnog generala Mihovila Mihaljevića, a po uzoru na nemačke parkove koji su tada bili popularni. Renovirana je 2008. godine, i od tada ima novu trim-stazu, rasvetu i igrališta. Lepo je održavana i odlično je mesto za piknik, čitanje knjiga na travi, odmor. Volela bih da u njoj ima više kultur nih sadržaja leti, po ugledu na prostor ispred Cankarjevog doma u Ljubljani, koji u vreme tamošnjeg džez festivala organizuje matine koncerte na otvorenom.

Narodna Bašta, FOTO: Aleksandar Stojković Piknik, FOTO: Nikola Marković

Stari Bioskop Vojvodina

Bioskop „Vojvodina” nekada je bio kultno mesto susreta filmskih profesionalaca i lokalnih filmofila, ali već decenijama unazad u ovom prostoru filmovi se ne prikazuju. S vremena na vreme služi kao izložbeni prostor u okviru gradskih manifestacija, nezavisno kuriranih izložbi savremene umetnosti ili za performerske događaje. Rado odlazim tamo, kad god se nešto organizuje.

Bioskop Vojvodina, FOTO: KCP promo

Stari buvljak, FOTO: Nikola Marković

Stari buvljak

Na Stari buvljak (put prema Kovinu) odlazim svake nedelje, redovno, već više od 10 godi na. Osim što na njemu kupujem knjige, ploče, nakit i garderobu, ranojutarnje nedeljno luta nje buvljakom je moja dugogodišnja pasija. Između skeniranja improvizovanih tezgi uvek nađem vremena da se dobro ispričam sa prodavcima i prodavačicama, čija lica već odavno dobro poznajem. Pričamo o ponudi i potražnji, njihovoj deci, pregalničkom radu u inostranstvu, uslovima za život u Srbiji. Sa buvljaka se vratim sa pregršt sjajnih „ulova”, kojima se redovno hvalim na društvenim mrežama.

Stari buvljak, FOTO: 013info

Kotež 2

Kotež 2,

FOTO: Nikola Marković

Kotež 2,

FOTO: Monika Husar

Pančevački Kotež 2 je jedno od najzelenijih stambenih naselja u Pančevu. Zgrade su okružene travnjacima i drvećem, ima nekoliko terena za košarku i mali fudbal, novo igralište za decu i dosta zelenog prostora za kućne ljubimce.

Oaza uživanja

Najomiljenije mesto na Kotežu 2 je stan u kom živim – moja oaza mira, topline i uživancije, oaza koju svakodnevno delim sa mnogobrojnim ukućanima.

Stan, FOTO: Monika Husar

Stan, FOTO: Nikola Marković

Fotografije: Files and Faces @filesandfaces;Coffee Culture 32 @coffeeculture32; brattvoi @brattboi; Agar Studios @agar.studios; Izlet @_izlet, Teplica @teplica.rs; Šok Zadruga @sokzadruga; Prostor @prostorprostor; Market @marketmarket.rs; paleta @paleta.prostor; Urbani buvljak @urbanibuvljak; Banda Fresca @bandafresca; foto:

Katarina Šijačić @fragment_x

Ivana Gelić

@nervig10

• produkt dizajnerka

• koosnivačica kreativnog studija Files and Faces

• ilustratorka i plakatista,

• osnivačica i vlasnica SOC-a

Luka Šolaja

@lukadesuu

• produkt dizajner

• jedan od osnivača Files and Faces

• suvlasnik SOC-a

• veliki bicikl entuzijasta

• umetnik/tipograf u slobodno vreme

SOC

Nastao je pre dva meseca jer smo Luka i ja prepoznali potencijal malog napu-

štenog kioska u pasažu hotela koji je korišćen kao skladište i biciklana (Luka i ja smo inače u vezi već dugi niz godina ☺). Želeli smo da napravimo street lokal sa dobrom kafom i domaćim vinima

kako bismo promovisali kulturu ispijanja čaše vina na ulici, socijalizovanjem sa ljudima dok sede na zidiću pored, po ugledu na berlinske i lisabonske street kafiće. Znali smo da postoji publika, jer i sami jesmo kao i naše društvo. Mislimo da je SOC drugačiji tip lokala na koji je novosadska publika navikla. Takođe želimo da promovišemo bajk kulturu jer smo i sami deo nje.

Kroz različite događaje koje organizujemo (pop-upove, drum circlove, matinee-e, izložbe…) želimo da ponudimo još sadržaja gradu jer mislimo da za to ima prostora.

Naša catch-fraza je Place to SOCialze, što i mislimo da sada već živimo i dobro komuniciramo.

Coffee Culture 32

Odlična kafa, koju vam služe veliki poznavaoci kafe. Barista Uroš vas sigurno dočekuje sa osmehom i lepim razgovorom. Ambijent je udoban, kafa odlična, i naš izbor kada želimo da pobegnemo iz centra grada.

Izlet

Sa betona se premeštamo na travu, ispod starih platana u Dunavskom parku.

Uz jutarnju kafu i sunce obavezno preporučujemo najbolje kroasane u gradu! Marta je već u zoru u kuhinji, puter miriše dve ulice niže, i kroasani, cinnamon rolls, danska peciva, su spremna da se razgrabe. Budite brzi, jer mi smo brži. ☺

MESTO ZA HRANU:

Banda Fresca

Naš drugar Srđan je otvorio Banda Fresca meksički restoran. Takosi su uvek naš izbor!

MESTA ZA VINA:

SOC

Urbano street mesto, za šolju odlične kafe ili čašu sjajnog domaćeg vina uz dobru atmosferu, društvo i ambijent.

Teplica

Mesto gde razvijamo našu paletu, učimo o vinima i imamo priliku da probamo organska, natural vina iz svih delova sveta. Divna atmosfera, često i divna gostovanja. Teplica je naša preporuka za čašu ili flašu sjajnog vina.

MESTO ZA OKUPLJANJE:

Creative studio Files and Faces

Files and faces, nastao iz potrebe za kreativnim prostorom van kuće ili drugom dnevnom sobom, je udruženje kreativaca, dizajnera, ilustratora i svih onih kojima ambicija i inspiracija pokreću život. Otvoren inicijalno sa idejom da služi kao closed circle co-working prostor, potom kao izložbeni prostor, pa i mesto za sve naše kreativne hirove, sada služi baš svemu tome. Uglavnom je okupiran preko dana ljudima udu -

bljenim u posao, a noću onima koji bi da se opuste uz tabletop igre, brainstorm-uju nove ideje, planiraju projekte ili samo pobegnu od kuće.

Osnivači su Ivana Gelić (product dizajner, umetnik), Jovana Matović (grafička dizajnerka), Luka Šolaja (product dizajn), Lena Pucarević (ilustratorka, tattoo umetnica), uz podršku stalnih članova Vanje „Vanjus” (ilustrator, profesor ilustracije na FDU i likovnoj akademiji u Novom Sadu) , Miloša „Meda” (Brattboi) i Dušana „Duke” (ilustrator, 3D artist). Files and Faces studio je dom za par lokalnih projekata/brendova kao što su

Nervig, Brattboi i Agar Studios. Smešten je u pasažu Hotela Vojvodina, odmah iza SOC-a.

U okviru studija, Lena – (Agar Studios) tetovira i bavi se ilustracijom, Miloš Milić je član udruženja i osnivač brenda Brattboi i ima showroom gde možete pogledati i isprobati njegove komade. Vanja Todorić @nja3d - profesor na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, i na FDU u Beogradu, naš poznati ilustrator i član udruženja, koji takođe radi iz studija.

KREATIVNI PROSTORI

U NOVOM SADU:

Šok Zadruga

Mala galerija u pasažu Dunavske ulice, gde možete videti izložbe sjajnih mladih domaćih umetnika.

Prostor

Mesto odličnih dešavanja, radionica, izložbi, pop-upova, svirki, konferencija.

Market market

Uvek smo support-eri ovakvih mesta i ideja. Prostor namenjen promovisanju i izlaganju domaćih brendova, umetnika, craft stor-ova itd.

Paleta prostor

Najzabavniji workshop-ovi, odličan koncept, ambijent i atmosfera. Odličan izbor ako želite da provedete vreme sa prijateljima na malo drugačiji način, naučite da napravite kimchi, dobru picu ili neki sjajan dezert uz upoznavanje novih ljudi. Još jedno mesto koje je bilo preko potrebno Novom Sadu, i čiji smo i sami fanovi.

DOGAĐAJI:

Urbani buvljak

Mesto koje okuplja najbolje prodavce polovnih stvari i lokalnu zajednicu koja ceni vrednost i kvalitet. Obavezna stanica u koliko se zadesite u Novom Sadu u vreme Urbanog buvljaka.

Pripremila: Nataša Bućić @ava_kiddo

Fotografije: privatna arhiva; tronožac @tronozac.uzice

Danas sam imala tu sreću da se sret-

nem sa Ninom Milivojević Suknjajom, likovnom i vizuelnom umetnicom, koja

će nas povesti u jesenju šetnju, otkrivajući nam omiljena mesta svog rodnog grada Užica.

Nina Milivojević Suknjaja

@nina.artstudio

• likovna i vizuelna umetnica, prepoznatljiva po umetničkim delima koji u fokusu imaju jestivu umetnost

Ninino putovanje kroz svet stvaralaštva započelo je na novosadskoj Akademiji umetnosti gde je završila studije slikarstva, nakon kojih su usledile i master studije likovne umetnosti na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Kao veoma mlad i plodan stvaralac imala je priliku da izlaže na sedam samostalnih i više grupnih izložbi internacionalnog karaktera. Njeni radovi se trenutno nalaze u više od trideset privatnih kolekcija. Nina živi, radi i stvara u Londonu. Osim što je likovna umetnica ona je i nastavnica likovne kulture, pa je neretko deo različitih radionica koje su posvećene deci, kao i radu na razvoju njihove mašte, kreativnosti i identiteta.

Uprkos tome što je vijugave užičke ulice zamenila užurbanim Londonom, Nina se uvek rado vraća u topli zagrljaj svog rodnog grada. Interesovalo me je šta bi to preporučila nekome ko prvi put dolazi u Užice - da proba, poseti i oseti, kako bi stekao što celovitiji utisak o gradu na obalama reke Đetinje.

Hrana i „food art“ su veoma čest motiv na njenim platnima, koja ispunjena postavkama različitih poslastica priređuju posmatraču vatromet za sva čula, privlačeći pažnju svojim realističnim prikazima i jarkim koloritom. Baš u tom maniru, Nina bi svog gosta prvo počastila nadaleko poznatim užičkim specijalitetom - komplet lepinjom i odvela ga u rado posećen „Blue moon“.

Užice je poznato po komplet lepinji. To je veoma jednostavno, visokokalorično jelo - jaje, kajmak i pretop u lepinji. Jede se uglavnom nedeljom za doručak i uvek subotom posle grada. Sad u Londonu često sanjam lepinju. Sanjam i rol viršlu sa senfom i pretopom iz „Cola“ i pužić s mesom iz „Srca“.

Nakon ovog izdašnog i ukusnog obroka višak kalorija smo utrošili šetnjom uz

reku, na relaciji Veliki park - Gradska plaža, i došao je trenutak da sa sebe stresemo dah jesenje svežine i okrepimo se uz kafu u Ninom omiljenom kafeu.

Omiljeni kafić i mesto za izlazak mi je Tronožac. To je novo, otvoreno je ove godine, i mesto kakvo je zaista falilo Užicu. Žao mi je što nešto slično nije postojalo kad sam išla u srednju školu, jer mislim da je tada najznačajnije imati prostor kom osećaš da pripadaš i gde ti je zabavno.

Kad dođem u Užice tu pijem kafu, izlazim uveče, posećujem njihove radionice i radujem se kad se pogodi da budem na bazarudan kad jedni od drugih kupujemo polovnu odeću, nakit, knjige.

Inače, kako je jesen u Užicu obojena kulturnim zbivanjima, nakon kafe ćemo otići do biletarnice Narodnog pozorišta u Užicu kako bismo podigle karte za predstojeću teatarsku manifestaciju.

Jugoslovenski pozorišni festival „Bez prevoda“ (ove godine se odražava 29. put u periodu od 1. do. 7. novembra), kad u grad stižu najbolje predstave najvećih pozorišta iz države i regiona. Tih nedelju dana u novembru smo uvek željno čekali, i zauvek ostali zahvalni portirima koji su nas kao decu puštali da uđemo bez karte i sa stepeništa gledamo izvođenja.

U pozorištu se odigrava i književni festival „Na pola puta“ na kom sam otkrila i zavolela Bekima Serjanovića.

Užice ima i prelep Narodni muzej i Gradsku galeriju koja svake godine studentima pruža priliku da izlažu i predstave svoj rad. Te izložbe se zovu „Oni koji dolaze“ i srećna sam jer sam nekoliko puta izlagala u okviru nje.

+ Jedna bonus preporuka od mene za prostor u kome često ima vrlo interesantnih dešavanja je - Gradski kulturni centar Užice. Ako ste ljubitelj boravka u prirodi, okolina Užica nudi prelepe krajolike, bogate kako retkom i očuvanom florom i faunom, tako i istorijom i arhitekturom.

Vikendom smo uvek išli negde - na Taru kod babe i dede, na kupanje na Zaovine ili Perućac, na Jelovu Goru u pečurke ili borovnice, kod drugara na Tornik ili u šetnju kroz tunele do Vrutaka. Za kratku šetnju najzabavnija je ona do Starog grada, tvrđave iz 14. veka sa koje se pruža pogled na ceo grad, kanjon reke Đetinje i gradsku plažu, gde smo se sunčali i igrali karte, a ređe kupali jer je voda uvek ledena.

Preporučujem posetu Kadinjači, ogromnom predivnom spomen kompleksu posvećenom borcima palim 29. novembra 1941. godine.

Ovom prilikom se zahvaljujem Nini na ovoj ispunjenoj jesenjoj šetnji u koju nas je povela. A dok se opet ne sretnemo u gradu, sa nekim novim pričama, rado nastavljam da pratim njen stvaralački put koji je obojen inspiracijom nekog drugog podneblja.

Produženi vikend u Užicu? Zašto da ne!

To je savršena prilika da uživate u spoju prirode, hedonizma i umetnosti - sasvim dovoljno elemenata za jednu toplu, u zlato i cimet ušuškanu jesenju razglednicu.

Već nekoliko godina ne stanujem u Nišu. Postao sam jedan od onih koji kratku biografiju završavaju sa „živi i radi u Beogradu“, ali Niš će zauvek biti moj primarni grad. Moj Makondo. U njega ne idem sada tako često, a i on i ja se prebrzo menjamo – dok ja starim, njega pokušavaju da podmlade. Pa ipak, postoje neka mesta kojima se uvek vraćam i koja, eto, ostaju i opstaju.

Ovaj vodič sam zamislio tako da vas kroz Niš sprovedem praktično od ulaza do izlaza u sam grad.

Stefan Marković, @stefan_drugog_reda

• pisac

• autor romana Pokojnik drugog reda

• podkasta Tragovi i Glasna žica

• istraživački novinar u CINS-u

Fotografije: Wikimedia Commons; nisville.com

Na ovom putovanju prvo ćemo posetiti jedno mračno mesto.

Samo nekoliko kilometara od severnog ulaska u Niš, naići ćete na staru, predratnu magacinsku zgradu nekadašnjeg konjičkog puka, koja je nacistima u toku Drugog svetskog rata poslužila kao logor. Opasana betonskom ogradom sa staklićima na vrhu, postavljenim da obeshrabre zatvorenike u pokušajima bekstva, ovo mesto čuva sećanje na strašnu prošlost.

Ne sećam se kada sam prvi put otišao u logor (kao turista, naravno, ne kao zarobljenik), ali sam se od tada mnogo puta vraćao.

Danas je to muzej – jedini takav sačuvani logor na Balkanu iz nacističkog perioda. U njemu se nalazi garderoba koja je pripadala zarobljenicima, pisma, tu su kašike, viljuške, tanjiri i igračke dece koja su tu provodila vreme. U ovom muzeju se nalazi i kolevka našeg poznatog reditelja Želimira Žilnika, koji je prve dane svog života proveo upravo na ovom sivom mestu.

Tamo može da se vidi i soba broj 12: veliki drveni sto na kom su jeli i slama pobacana uz zidove, gde su logoraši spavali, ali i prozori okrečeni u belo da im zabrane ne samo slobodu, već i sunce.

U februaru 1942. godine, baš iz te sobe organizovano je bekstvo, kada je iz logora pobeglo više od 100 logoraša. To je najveće masovno bekstvo iz jednog nacističkog logora.

U potkrovlju se i nalazi nekoliko samica, po čijim podovima je razvučena bodljikava žica; kao nekakav zlokobni tepih. Po zidovima logora, zarobljenici su ispisivali poruke. Kleli se u svoju nevinost.

Unutra je čak i preko leta sablasno hladno i mračno. Ono što me je oduvek zanimalo je kako su se Nišlije odnosile prema jednom takvom strašnom mestu, koje se nalazilo u ovom, tada malom gradu.

Dosta sam se interesovao za istoriju ovog mesta. Objavio sam jednu priču nadahnut istorijom logora i napisao

scenario za dokumentarni film. Istražujući, saznao sam za jednu, hmmm, pa kako bih rekao, zanimljivu i nekonvencionalnu naučnu metodu. Prava niška naučna metoda.

Jednom prilikom, razgovarao sam

sa saradnikom Muzeja u Nišu i pitao sam ga gde su tačno bacana tela streljanih. A on mi je pokazao tačnu lokaciju.

„Kako znaš da je baš tu?“, pitao sam ga.

„Ah“, kaže on, „Pa angažovali smo rašljara.“

Ja sav u čudu.

„Rašljara?“

To su oni ljudi koji tvrde da poseduju bioenergiju, moć da pomoću dve savi-

jene žice pronađu podzemnu vodu ili, eto, negativnu energiju.

Vidi ovaj saradnik da sam zbunjen, ali nastavi „Tako smo otkrili da je neko bačen u poljski ve-ce, ali to nismo proveravali.“

Zanima me da li je to zaista istinita priča i kako je Muzej uopšte mogao

da angažuje takvu osobu. Javna nabavka za logorskog rašljara?

KAFANE

Stvarno ne bih mogao da izdvojim neku kafanu u Nišu, jer zapravo čitav grad je jedna kafana. A sada ću i da objasnim kako. U jednoj imaš fantastične ćevape, roštiljske kobasice i uštipke, u drugoj teleće repove, treća zove na teleću glavu, u četvrtoj služe dobro vino, u petoj ti je prosto simpatičan konobar koji još od vrata zna šta ćeš da poručiš, a u šestoj si se s godinama sprijateljio sa vlasnikom, koji ti obavezno pusti turu pića i da da pre svih probaš kiseli kupus.

Meni su kafane u Nišu doslovno promenile život. U jednoj od njih sam, uoči Nove godine, pre skoro 12 godina upoznao suprugu. U drugoj sam upoznao pisca Dejan Stojiljkovića koji mi je mnogo pomogao oko književnosti.

TVRĐAVA

Dok ne vidim tvrđavu, nisam siguran da sam uopšte u Nišu. Ovaj grad se jezivo brzo menja, ali Tvrđava je konstantna. I dok se na mesto starih, gradskih kuća i zgradica ukrašenih ornamentima, grade moderne zgra-

de od stakla, sa uzanim balkonima na kojima ima mesta za bicikl, ova tvrđava iz 18. veka odoleva vremenu i ponosno nadgleda Nišavu i čitav grad. Niš je prepun neverovatnih, gotovo magijskih priča, a jednu od njih krije i sama Tvrđava. Za nju u principu zna veoma mali broj ljudi, čak i Nišlija. Uz sam bok tvrđave, kod Beogradske kapije, nalazi se veoma neobično svetilište. Prema predanju, tu je grob Zajde Badže, devojčice koja je želela da ocu

odnese slatke gurabije. Otac je otišao

na hadžiluk u Meku, a njoj se u snu javilo da mu se baš to jede. I tako je jednog dana krenula, ali nikada nije stigla. U tvrđavi su nađene samo njene papuče, koje su sahranjene tamo gde se danas Romi mole i pale sveće.

Kada se njen otac vratio sa hadžiluka, supruga mu je ispričala šta se dogodilo, a on joj je kazao kako ga je jednog jutra pored kreveta dočekala poslastica koju je ćerka pošla da odnese.

Od kako sam se odselio iz Niša, ne mogu da kažem da baš često odlazim tamo, ali triput godišnje sasvim sigurno sam tamo. Na Božić, na Uskrs i na Nišvil.

Niš je najlepši u avgustu kada se održava ovaj džez festival, a ulice su pune turista i muzičara i tada Niš zaliči na

Nju Orleans. Svako ko nije bio u Nišu, ovaj grad treba da upozna za vreme ovog festivala.

SPOMEN SOBA

BRANKA MILJKOVIĆA

U samom centru Niša, odmah kod

Kalče, nalazi se mala muzejska prostorija. Tu su cimeri srpski romantičar

Stevan Sremac i niški pesnik Branko Miljković. Umetnici iz dve epohe, potpuno različitog književnog i društvenog senzibiliteta, ovde dele krov.

Iako je i Sremčeva književnost i epoha u kojoj je stvarao zanimljiva, nekako mi je princ poezije interesantniji. Tu se

nalazi deo njegove radne sobe, pisaća mašina, na kojoj mogu da zamislim kako je kucao stihove pesme Uzalud je budim, dok je slušao Bramsa i pušio cigaretu.

U ovom muzeju se nalazi i nekoliko Brankovih gramofonskih ploča, deo kućne biblioteke, naočare za sunce koje je nosio po sunčanom Kalemegdanu i svečano odelo koje je, bar prema sačuvanim fotografijama, često nosio.

Ponekad zamišljam kako se Sremac i Miljković noću prepiru oko muzike, gostiju i duvanskog dima. A onda, kao zreliji čovek, pre nego što ujutru treba da dođu muzejski radnici, Sremac krene da budi Miljkovića, koji samo odmahne rukom i kaže „Uzalud me budiš.“

Ovde obavezno odvedem prijatelje koji nisu iz Niša. Pritom, ulaz u muzej je besplatan.

ĆELE KULA

Kako smo počeli – tako ćemo i da završimo ovo putovanje. Jednim jezivim spomenikom.

Znate ono kada kažu, ali mi kaskamo za svetom? Pa kako da ne kaskamo; u istoj godini kada je recimo u Americi patentiran parobrod, kod nas su Turci zidali kulu od lobanja.

Na malom prostoru, lobanje uzidane u zid nemo gledaju u prazninu. Ovo je jedan od najstrašnijih spomenika. Njegova namena i jeste bila da zaplaši one koje ulaze u grad, jer upravo tu gde je podignuta ova kula strave se i nalazio kraj Niša.

To su lobanje ratnika bitke na Čegru, koji su izginuli kada je Stevan Sinđelić, u ogromnom naletu neprijatelja, jedino rešenje video u pucanju u barut. Razneo je i neprijatelja, ali i sebe i svoje saborce. Osmanlije su lobanje poginulih Srba uzidali u specijalno napravljenu kulu.

Nedavno je rađeno istraživanje, koje pokazuje da su mnoge lobanje pripadale mladićima od petnaestak godina.

Ova kula je i već pomenutom pesniku Branku Miljkoviću bila nadahnuće za pesmu Kula lobanja.

To nije ljubav to je patnja i zid

Od lobanje gde trunu zvezde što su sjale.

Kada razmišljam o mjestima koja bih preporučila u Crnoj Gori, ona su uvijek povezana

sa posebnim uspomenama šetnjama, prirodom i uživanjem u lokalnim delicijama.

Jelena Čejović Vukčević @malicovekk

• pravnica

• fotografkinja

• osnivačica @bura.bonaca

• kolumnistkinja

• preduzetnica

Fotografije: Jelena Čejović Vukčević

Počinjem s Barom, mojim rodnim gradom, gdje su se utkale mnoge drage uspomene. Uvijek se sjetim puslica kod Karađuzovića, slatkog rituala iz djetinjstva, kada bih sa baba

Radom odlazila na čuvenu barsku pijacu. Puslica tada veća od moje šake, bila je nagrada za dobro ponašanje. Ako se nađem u blizini pijace, obavezno moram da svratim na puslicu. Kada već pominjem taj dio grada, neizostavni su bureci u Fontani , još od srednjoškolskih dana ukus je isti, uvijek me iznova iznenadi koliko je dobar.

Barsko korzo i šetnja do svetionika, možda mi to najviše nedostaje od kako ne živim više u Baru.

Jutra volim u Stari Baru, koji odiše autentičnom atmosfe rom, gdje se prošlost i sadaš njost susreću u jedinstvenom skladu. Obožavam ručati u Ćevabdžinici Dino , gdje je njihov marinirani patlidžan poseban doživljaj (pro tip: tražite da bude ugrijan). Nakon toga, kafica u restoranu Kaldrma uz domaći sok od šipka, zaokružuje savršeno iskustvo.

Krećući se dalje duž crnogorske obale, stižem do Svetog Stefana. Mjesto gdje je odrasla moja majka, i gdje obavezno svratim da vidim moju drugu baku, Dragicu. Ovo je destinacija za šetnju uz more, a staza koja vodi do Miločera budi u meni puno sjećanja. Izviše Svetog Stefana su brda sa panoramskim pogledom. Nikad ne mogu da se odlučim da li radije idem na Čelobrdo da gledam zalazak, ili ispred Crkve Sv. Save. Oba prizora ostavljaju bez daha.

Na kraju, stižem do Luštice, skrivenog dragulja gdje svaki trenutak odiše opuštenošću. Klinci Village Resort je idealno mjesto za bijeg od svakodnevice, uz čašu vina i domaćih sireva. A kad smo već na Luštici, ne mogu da ne pomenem Mirišta i Arzu, jer me takođe vraćaju u djetinjstvo i podsjećaju na tople ljetne vikende koje smo na tim lokacijama provodili sa tatom.

Ono na šta sam ja fokusirana tokom jeseni i zime u Crnoj Gori su lagane šetnje uz more i što manje sadržaja.

Ana Carević @anacarevic

• novinarka

• magistarka komunikologije

• modna influenserka

• zagovornica spore mode

Fotografije: Wikimedia Commons, Arboretum Trsteno, Dubravka 1836 Restaurant&Cafe @dubravka1836restaurantcafe, Gradska Kavana Arsenal @gradskakavanaarsenalrestaurant, dododubrovnik.com; Prosecco Bar Fratellos @fratellos.dubrovnik; Lucin Kantun Dubrovnik @lucinkantundubrovnik; Pizzeria Castro Dubrovnik; Slastičarna Dolce Vita

@dolce.vita.dubrovnik

Mi Dubrovčani se uvijek iznova zaljubljujemo u svoj grad, a oni koji ga posjećuju zajedno s nama žive njegovu ljepotu tijekom cijele godine. Dubrovnik spada u manje gradove, ali ako se odlučite za odmor u Dubrovniku moglo bi vam zatrebati i više dana nego ste mislili zbog svih sadržaja koje grad nudi.

ŠTO POSJETITI?

DUBROVAČKE GRADSKE ZIDINE

I STARI GRAD

Dio je to Dubrovnika koji ne treba po sebno tumačiti. Na Stradunu ćete osjetiti sav taj šušur koji grad u sebi ima, a nemojte zaboraviti ni to da je grad pod zaštitom UNESCO-a. Nezaobilazne atrakcije na Stradunu su svakako

Onofrijeva velika i mala fontana, crkva sv. Vlaha, katedrala, Sponza kao i Knežev dvor. Nakon obilaska zidina, nemojte zaobići niti tvrđavu Lovrijenac s koje se pruža prekrasan pogled.

FRANJEVAČKI SAMOSTAN,

CRKVA MALE BRAĆE

Za ovaj samostan bi se moglo reći da je prava oaza mira, a u sklopu samostana nalaze se i najstarija ljekarna, knjižnica i crkva.

MUZEJ WAR PHOTO LIMITED

Ovaj muzej nalazi se u Starom gradu i u njemu su prikazani radovi svjetski poznatih reportera iz rata.

MUSEUM OF MODERN ART

DUBROVNIK

U blizini poznate plaže Banje, nalazi se ovaj muzej koji morate posjetiti. U stalnom postavu nalaze se djela Vlaha Bukovca čiju kuću možete posjetiti na Cavtatu. Osim toga, na samom ulazu možete razgledati i kupiti i hrvatske proizdvode poput nakita, modnih detalja, torba i slično. Ne zaboravite izaći na balkon ovoga muzeja, s kojega se pruža pogled koji ćete zauvijek pamtiti.

SRĐ

Bilo žičarom ili u vlastitom aranžmanu ovo mora biti jedna od vaših lokacija. Idealan tajming bio bi pred zalazak sunca, a mjesto možete rezervirati i u restoranu Panorama i uživati u pogledu. Nezaobilazna lokacija na Srđu je i Muzej Domovinskog rata u tvrđavi Imperijal.

DUBROVAČKE LJETNE IGRE

Ako se u periodu od 10. 7. do 25. 8. nađete u Dubrovniku, obavezno pokušajte ugrabiti mjesto za neku od predstava koje se izvode na atraktivnim lokacijama, koncert u Kneževom dvoru ili slično.

LOKRUM

Nezaobilazan otok svih domaćih, a tako i stranaca. Za njega se vežu i brojne legende, a zanimljivo je da je to otok na kojemu ne smijete prespavati.

SVETI JAKOV

Riječ je o plaži koja ima pogled na Stari grad i Lokrum.

ELAFITI

Koločep, Lopud i Šipan skupina su otoka koji se nazivaju Elafitima. Svaki od njih je poseban na svoj način, a lopudska pješčana plaža Šunj mogla bi vam se dopasti.

ARBORETUM TRSTENO

U neposrednoj blizini Dubrovnika, u Trstenome, nalazi se arboretum, savršena lokacija za bijeg iz grada i uživanje u prirodi.

CAVTAT

Gradić u blizini Dubrovnika odličan je plan za izlet! Uz spomenutu kuću Vlaha Bukovca, svakako posjetite i Villu Banac.

PIĆE S POGLEDOM

DUBRAVKA

Na Pilama, jednome od dva ulaza u Stari grad, nalazi se Restoran Dubravka. Lokacija je to na kojoj možete popiti kavu, zasladiti se, ali i ručati ili večerati.

GRADSKA KAVANA ARSENAL

Mjesto je na kojemu ćete sresti i brojno lokalno stanovništvo. Također, lokacija na kojoj možete uživati i u piću i u jelu.

CAFFE BAR BUŽA

Ovaj bar nalazi se u stijenama, a nije nemoguće da ćete se u pogledu koji opija na ovoj lokaciji zadržati satima.

BEACH BAR DODO

Uz plažu Šulić u Pilama smjestio se i ovaj bar s kojega se pruža odličan pogled i na tvrđavu Lovrijenac.

FRATELLO’S

Nešto prije stare gradske jezgre smje stio se ovaj bar čiji bi vas pogled na be skrajno plavetnilo mogao zaintrigirati.

GDJE JESTI?

LUCIN KANTUN

U jednoj od uličica u Gradu nalazi se ovaj restoran koji vas sigurno neće razočarati izborom.

PIZZERIA CASTRO

Sve samo ne obična pizzerija zahvaljujući i lokaciji, ali i ponudi.

DOLCE VITA I PEPPINO’S

To su dvije lokacije na kojima se možete zasladiti.

PANTARUL

Jedan od restorana izvan gradske jezgre koji vrijedi posjetiti.

Hanna Dujmović @hannadujmovic

• likovna umetnica

• akademska vajarka i slikarka

• ekološka aktivistkinja

Kada me svakodnevni život pritisne i misli postanu težak teret, put me vodi ka vrhu Ogorjelica. Ovo mjesto posjećujem u ranu jesen, kada šume zrače zlatnim, crvenim i bakrenim tonovima, ili kasno u proljeće, kada priroda buja u beskonačnim nijansama zelene. Uspon na ovaj vrh nije samo fizički napor – to je i unutrašnji proces.

Korak po korak, kako se približavam vrhu, osjećam kako odbacujem sve

što je suvišno, sve ono što je sputavalo moj duh. Kada konačno sti gnem do vrha, prostrana ravni ca otkriva osjećaj slobode koji je teško opisati. Tu, pod otvo renim nebom, vjetar donosi novi osjećaj lakoće, dok me

zvukovi prirode podsjećaju da je vrijeme neprekidan tok, a naši problemi tek prolazni momenti u tom većem poretku. U tišini Ogorjelice, osjećam kako postajem dio nečega većeg, prirode koja ima svoj ritam i svoj put, neovisno o našim malim, svakodnevnim borbama.

Trebević je mjesto gdje se vraćam jednostavnosti, ali ne samo kroz prirodu – već kroz ljude. Put do planinskog doma Jure Franko prolazi kroz gustu šumu borova, a svaki korak kroz meku mahovinu kao da me vodi dalje od svakodnevne buke, bliže miru. Ovaj dom je oaza autentičnosti, gdje su svi susreti spontani, a razgovori nose posebnu težinu. Svaki put susretnem ljude različitih puteva – planinare, putnike, mještane – i

kroz njihove priče otkrivam nove perspektive, nova promišljanja. Ovdje se podsjećam koliko je život jednostavan kada ga živimo s otvorenošću prema drugima. Ne moram biti ništa više nego što jesam – prisutna, svjesna, u trenutku. Planinski dom Jure Franko ne nudi luksuz, ali ono što nudi daleko je vrijednije – to su istinski susreti, prisustvo i osjećaj pripadnosti zajednici koja ne traži ništa osim tvoje autentičnosti.

Mali Lošinj za mene nije samo otok –to je prostor gdje se brišu granice između svijeta vani i svijeta u meni. Svaki put kada osjetim kreativnu blokadu ili zamor, vraćam se ovom otoku, koji me iznova iznenađuje svojom smirenošću i čarolijom. Mirisi borova pomiješani s morskim zrakom, tirkizno more koje sjaji poput kristala, i zvuk zrikavaca koji noću postaje jedina muzika, otapaju svaki nemir u meni. Ovdje, gdje je vrijeme gotovo nevidljivo, sve moje brige nestaju u ritmu prirode. Svaka šetnja kroz guste borove

šume, svaki trenutak proveden u tišini dok gledam sunce kako nestaje iza horizonta, predstavlja povratak sebi.

Mali Lošinj nije samo mjesto za odmor – to je prostor za obnovu, regeneraciju, povlačenje u najdublje kutke moje duše. U tim trenucima izolacije, daleko od užurbanog svijeta, osjećam

kako moje biće iznova pronalazi balans, i u toj tišini pronalazim istinsku snagu. Otok Vitalnosti, kako ga nazivaju, s razlogom nosi tu titulu jer ovdje tijelo, um i duša dišu u harmoniji.

Kroz godine, ovaj čarobni istarski grad postao je više od destinacije—on je dio mene. Kroz svoj osobni pogled i iskustva, dijelim vam svoju najdražu mapu Pule, otkrivajući skrivena mjesta koja volim i koja želim očuvati. Ova mjesta nisu samo turističke atrakcije, već su mala oaza ljepote i posebnosti, savršena za one koji žele otkriti nešto više od uobičajenih ruta.

Staša Doblanović Randall @stasadesign

• modna dizajnerka,

• osnivačica brenda Stasa Design,

• dubokim vezama povezana sa svojim rodnim gradom Pulom

Prvo vas vodim u Backyard Dinner & Breakfast, mjesto gdje je svaka večera ili doručak jedinstveno iskustvo. Ovo je mali, intimni restoran u kojem kuhar priprema hranu samo za vas. Svaki put kad posjetim ovo mjesto, osjećam se posebno, a morski plodovi su jednostavno neusporedivi.

(Emova ul. 12, Pula)

Još jedno moje omiljeno mjesto je Farabuto, mali restoran blizu plaže Gortanova uvala. Hrana ovdje prati sezonske i lokalne okuse, sve je svježe i pažljivo pripremljeno. Moje omiljeno jelo je polenta s lignjama i umakom, koje uvijek budi sjećanja na domaću istarsku kuhinju.

(Sisplac ul. 15, Pula)

Ako tražite restoran s predivnim pogledom, posjetite restoran Bonaca na Verudeli, smješten blizu akvarija. Ovdje možete uživati u svježe pripremljenim mesnim i ribljim jelima uz ambijent uz samo more.

(Verudela 11, Pula)

Za ljubitelje pizze, preporučujem Pepperoncino Pizzeriju , moj osobni favorit. Osim izvrsne pizze, na meniju nude i druga ukusna jela, no pizza je uvijek tanka, hrskava i savršeno napravljena—baš onako kako volim.

(Medulinska cesta 15c, Pula)

Za one koji vole uživati u kavi s pogledom na more, preporučujem Coffee, Wine & Tapas: Ala Šu Kamp ARENA Stoja—savršeno mjesto za opušteno druženje s prijateljima, uz vrhunske delicije i pogled na more.

Nedavno otvoreni Jardin Beach Bar na Valkane divno je mjesto za opuštanje. Čarobni pogled na more i ugodna glazba stvaraju savršenu atmosferu za bijeg od svakodnevnog stresa.

(Valkane 14, Pula)

Za one koji vole dobru glazbu i rooftop barove, Caffe Bar La Resistanc u centru grada nudi prekrasan zalazak sunca. Smješten na krovu, s pogledom na more i brodogradilište, ovo mjesto je idealno za večernje opuštanje uz koktele i odličnu atmosferu.

(Emova 1, Pula)

Jedno od mojih najposebnijih prirodnih mjesta je Rt Kamenjak, prirodni rezervat s kristalno čistim plažama, divljim liticama i nezaboravnim zalascima sunca. Ovo mjesto za mene je pravi raj na zemlji, savršeno za isključiti se iz svakodnevice i povezati se s netaknutom prirodom.

Ako želite istražiti otoke, preporučujem Brijune—arhipelag od 14 otoka gdje možete provesti dan istražujući povijest, prirodu i divlje životinje. Za one koji vole mirnija mjesta, tu je i otok Levan, divlja oaza preko puta obale Ližnjana, poznata po svojim plažama i barovima.

Za ljubitelje nevjerojatnih pogleda, Safari Bar na Rt Kamenjaku nudi spektakularan prizor beskrajno plavog mora, uz domaću sangriju. Također, preporučujem Verudela Sv. Stijena , gdje možete uživati u mirnom pogledu na more, a u večernjim satima često se mogu vidjeti delfini u daljini.

Ljeti, Pula oživi s brojnim malim galerijama i umjetničkim prostorima. Šetnja kroz centar grada otkriva lokalne umjetnike i njihove jedinstvene radove.

Ako volite maslinovo ulje, svakako posjetite Muzej Olei Histriae, gdje možete naučiti sve o istarskom ekstra djevičanskom maslinovom ulju i kupiti autentične suvenire.

Za ljubitelje povijesti i nostalgije, MEMO Muzej savršen je za istraživanje života Pule iz pedesetih godina, a idealan je i za obitelji s djecom.

Za unikatne poklone i predmete za dom, preporučujem HiziC, malenu trgovinu u centru grada specijaliziranu za interijer i dizajn.

(Veronska 6, Pula)

Ljubitelji mode mogu posjetiti Dechrie, trgovinu koja nudi odjeću nezavisnih hrvatskih dizajnera.

(Maksimijanova 4, Pula)

Najviše se radujem ljetnim događajima u Puli, posebno Filmskom festivalu, koji se održava u svima poznatoj Areni. Gledanje filma pod vedrim nebom u rimskom amfiteatru iskustvo je koje se ne smije propustiti.

Također, ljeti Arena postaje pozornica za brojne koncerte velikih imena, što je pravi doživljaj.

Kroz ovu mapu Pule, nadam se da ćete otkriti mjesta koja su i meni draga te doživjeti grad kroz moju osobnu perspektivu.

Ukoliko dođete u Osijek jednom, sigurno ćete se vratiti. Malo tko ostane ravnodušan na ovaj grad na lijevoj obali ri jeke Drave.

Moj rodni Osijek, pitom i osebu jan, ima sve za miran obiteljski život, ali i sve više je nezaobilazna turistička destinacija.

Ljupka Tanevska

@ljupka_tanevska

• kostimografkinja,

• modna stilistkinja,

• modna i lajfstajl blogerka

Ovo je popis mojih najdražih mjesta:

Osječka konkatedrala Svetog Petra i Pavla sagrađena je u neogotičkom stilu i visoka je 90 metara. Njezina pojava koja se nazire sa glavnog trga uistinu je posebna. Svakako zavirite u njezinu unutrašnjost.

HNK (Hrvatsko narodno kazali šte) u Osijeku je također nazao bilazno mjesto, i moja topla pre poruka.

Kino Urania , mjesto koje me je odgojilo. Poseban je filing gledati filmove u secesijskom kinu, sagrađenom prema pro jektu arhitekta Viktora Axmanna 1912. godine. Za taj projekt arhitekt je dobio prestižnu nagradu na kino-izložbi u Beču.

Ukoliko poželite kupiti suvenir prošetajte do Sunčane ulice u Simone Design i kupite si ruksak, u Osi jeku ga svi nose. Tu je dizajniran i proizveden.

Osječka tržnica i Matcha u Slobodi. Obožavam tržnice, tamo je žila kucavica grada. Tamo je stvaran život, tamo upoznajete stvarne ljude. Obožavam sjesti na matchu i gledati kako grad diše.

Indigo atelier - priuštite si buket cvijeća s kojim ćete se, dok šetate gradom, osjećati kao da ste u Moskvi, Londonu ili Parizu. Umjetnost koju nosim kući svakog mjeseca.

Za ručak malo Italije, uz pizzu Napolitanu i Aperol. Savršeni izbor za to mi je Ventidue.

Sladoled u slastičarnici Cube , u Do njem gradu sa pogledom na dječje ka zalište i mural naše i svjetski poznate umjetnice OKO.

Ulica Europske avenije najdivnija je osječka secesijska ulica, usudite se zaviriti u svaku zgradu i vežu, nepresušan izvor iznenađenja i ljepote.

Pješački most za najdivlji i najširi pogled na Dravu, i selfie kao podsjetnik na pu tovanje.

Šetnja baroknom Tvrđom i posjet muzeju Slavonije ili Arheološkom muzeju. Ili oba

Osječka promenada u izlazak i zalazak sunca, najdivnija je (ako mene pitate) hrvatska šetnica. Jeste li znali da je duga 12 kilometara?

Na večeru definitivno u Waldinger, u kojem kuha Michelinovom zvjezdicom okrunjeni chef Goran Kočiš.

Na mochu od badema za van idite u San Francisco.

Zavirite u divan interijer kafića Trica, ako ste pivopija onda su za vas Gajba i Runda super odabir.

Sajam antikviteta „kod Školjke” svake prve subote u mjesecu, raj za oči i sve ljubitelje starina.

Luna Džidić

@luna.dzidic

• magistarka

• eksperimentalne biologije,

• autorka botaničkih tura Zagrebom,

• gastroblogerka usmerena na zdravu i vegansku prehranu,

• osnivačica gastro bloga

i kulinarskih radionica @sunberryjam

• osnivačica brenda unikatne keramike @plavetna_

Fotografije: Luna Džidić

Figa Garden mi je kroz zadnjih nekoliko godina postao jedno od omiljenih mjesta u gradu. Surađivali smo na mnogim projektima, radionicama, eventima, pri izradi menija… Obožavam kako rastemo zajedno i stvaramo neke nove stvari na zagrebačkoj ugostiteljskoj sceni. Figa je mjesto gdje se može popiti izvrsna specialty kava ili drugi zanimljivi napitci te pojesti ukusan brunch. Izbor koktela (uključujući i bezalkoholne), lokalnih vina i domaćih craft piva je isto odličan tako da je super mjesto i za večernji izlazak. Lokacija u slatkom dvorištu - u centru Zagreba, a opet potpuno skriveno od gradske buke i žurbe do-

prinosi ugodnom doživljaju i gosti to jako vole. Prava mala oaza u centru grada u kojoj ćete nerijetko naići i na kulturna događanja, izložbe, živu muziku ili radionice.

Još jedan od kafića koje posebno volim u Zagrebu jest Botaničar. Lijepo uređen prostor, cool ambijent, odlična ponuda pića, izložbe, koncerti…

Volim takva mjesta koja grad održavaju živim i zanimljivim.

Za mirnu jutarnju kavu nakon odlaska na tržnicu Kvatrić, omiljeno mjesto mi je Four Wheel - mala pržionica kave skrivena u zgradi pored tržnice. Ako dolazite prvi put, treba se potruditi da uopće nađete to mjesto u kaosu raznih trgovina oko tržnice, ali potraga se isplati. Na četvrtom katu stare poslovne zgrade možete sjesti na slatku terasu s pogledom na grad i popiti jednu od najboljih kava u Zagrebu dok uživate u mirisima svježe pržene kave koji dolaze iz prostorije do. Vlasnik ovog mjesta, Karlo, zna zaista mnogo o kavi i vidi se koliko voli ovaj posao.

Još neki kafići u koje se rado vraćam su Cogito, Urania bar, Kava kavana, Augusto…

Što se tiče hrane, izdvojila bih Broom44 na Dolcu kao odlično mjesto za brunch ili ručak. Imaju kreativan meni s jelima od lokalnih, sezonskih namirnica pripremljenih na moderan način. Kava je isto odlična. U blizini, također oko Dolca imate i Salo, mjesto gdje možete kupiti domaći kruh od kvalitetnih, lokalnih sastojaka,

ali i sjesti i pojesti neko od preukusnih

domaćih jela ili slastica uz šalicu izvrsne kave. Nedavno se na Zelenom valu otvorio i novi Pithos, mjesto gdje možete pojesti klasični fini domaći gablec po pristupačnoj cijeni, što je zadnjih godina postala prava rijetkost u Zagrebu.

Za malo posebniji izlazak na večeru obožavam Pink Pig - mali japanski restoran s autentičnom hranom koju

Japanka Maki sama kuha i poslužuje. Hrana je baš posebna, ukusna i osjeti se da je pripremljena s ljubavlju i kreativnom energijom. Super mjesto

mi je i Bekal na Trešnjevci, gdje se sva hrana priprema isključivo na grilu. Obožavam. Još jedno mjesto koje mi ima super kreativan stil i ukusnu hranu je Sopal u centru grada.

Što se tiče događanja u Zagrebu, moram priznati da nisam baš u toku. Zadnjih godina više radim na organizaciji evenata i raznih projekata nego što izlazim na događanja. Tako da bih mogla preporučiti jednu posebnu keramičku radionicu koju pripremam u suradnji s lokalom Figa Garden krajem listopa-

da. Za sada samo toliko, a uskoro ću otkriti više informacija na svojem Instagram profilu Plavetna. Baš sam uzbuđena, znam da će biti odlično!

Kada mi prijatelji dođu u posetu, obično prokomentarišu da imaju osećaj kao da su došli u neku banju.

I istina je da je Ljubljana, ukoliko je poredimo sa Zagrebom i Beogradom, najmanji pa i najmirniji grad.

Što ne znači da vam ne nudi mnoštvo zanimljivog sadržaja. Pa krenimo redom.

Irena Dvoržak @ kreativice

• osnivačica studia Kreativice

• bavi se uređenjem enterijera

• u slobodno vreme obilazi buvljake, starinarnice

• uvek nešto farba

Fotografije: privatna arhiva, moderna @kavarnamoderna, svetlobnagverila.net, unspash

Preporučujem obilazak Ljubljane u tzv. veselom decembru . Ono što je za nas januar, kod slovenaca je decembar, pa tako već početkom ovog meseca možete da se skupite sa društvom na jednom od mnogobrojnih štandova u gradu, popijete kuvano vino i viski, dok cupkate u ritmu DJ-a koji vrti muziku ili uživate u koncertu sa obližnje bine. A ujutru po svoju obaveznu dozu kofei-

na i to, ni manje ni više, nego u muzej! Naime Muzej grada Ljubljane pored najstarijeg točka na svetu, krije još i kafić Stow Coffee Roasters sa odličnim izborom kafe koju sami prže. Ako ne sednete tu onda se prošetajte do muzeja savremene umetnosti i njihovog kafića, u kojem ćete imati osećaj kao da pijete kafu, čaj i probrane koktele u svojoj dnevnoj sobi. I, kad smo već kod muzeja, oni su i te kako posećeni na jesen kada kreće jedan od najstarijih Bienalla grafike na svetu, propraćen mnogim art performansima i izložbama svuda po gradu.

Ako vas put nanese u Ljubljanu „negde s proljeća” onda obavezno obiđite grad tako što ćete se pridružiti nekoj od tura na biciklu.

Najbolja stvar: u gradu ćete naći besplatno iznajmljivanje bicikala po imenu Bicikelj koji funkcioniše po principu: na jednom mestu uzmeš bicikl a na drugom ga vratiš.

Kruzanje po gradu na biciklu je posebno zanimljivo u vreme festivala Svetlobna gverila (Lightin guerilla), kada u starom gradskom jezgru osvanu mnogobrojne svetlosne instalacije.

Ukoliko nam, pak, svratite u posetu u toplim letnjim mesecima i pri tome ne pobegnete odmah na obalu do Portoroža ili u šoping do obližnjeg Trsta, moći ćete da uživate u prijatnim letnjim večerima pored reke Ljubljanice iliti tzv. štrafti, gde treba da sednete ukoliko želite nekog da vidite ili da vas vide.

Meni je, priznajem, mnogo draže da se prošetam malo dalje do Trnovskog pristana i malog, ispod mosta sakrivenog, Kluba rečnih kapetana gde možete da, zavaljeni u ligeštulima, ispijate domaće craft pivo i gledate da li će možda iz reke da izroni čuveni ljubljanski podvodni čovek, koji je jednom davno zaveo Uršku, najbolju ribu u gradu i odveo je u dubine reke Ljubljanice.

Pripremio: Marko Vajović

Osobe koje razmišljaju, kako se to popularno kaže „out of box“, kritički promišljaju i sami kreiraju svoje vrednosne stavove, često se pitaju kako bi to izgledalo da smo kao zajednica država opstali na ovim prostorima u nekim ranijim granicama. Zatim sledi nagađanje, da li bi u tom slučaju bili ekonomski samostalni i sami sebi kreirali povoljan GDP, spekulisanja oko toga kako bismo sigurno „dobili“ američki košarkaški

Dream team ’92. u Barseloni, sve do tvrdnji da nam u fudbalu i vaterpolu ne bi bilo ravnih. S tim u vezi, logično je postaviti pitanje kako bi nam izgledala muzička scena, da li bismo imali šta da ponudimo internacionalnoj publici, uprkos tome što se pesme izvode na ovom našem, zajedničkom jeziku?

Iako će na ovom mestu fokus biti na sastavima koji si nastajali i stvarali u Jugoslaviji tokom sedamdesetih i osamdesetih godina, osvrnućemo se i na izvođače koji se možda nisu ni rodili u to doba odnosno bili premali kako bi kreirali stvarnost oko sebe. U ovom, slavljeničkom broju Plezir magazina prošetaćemo se po većim i manjim gradovima regiona i podsetićemo se nekih zaboravljenih sastava, nastalih u prethodnim administrativnim granicama, u bivšoj SFRJ u nekom zdravijem društvu, neopterećenom stvarima koje su kasnije krenule da nas dele ali, istovremeno skrećemo pažnju i na novije bendove i izvođače koji baštine takve vrednosti.

Buldožer - Mladi v ječ a n