Iskrice života

Svaka banjalučka prognanička obitelj dio je jedne zajedničke drame, ali i priča za sebe. Jedna je ispričana i – stihovima. Ispisivao ih je, godinama, Banjalučanin Štefan Kujundžić, koji je za svoju obitelj mirnije utočište pronašao u Istri, u Červaru Poratu. Sjetne i sretne stranice njihovog života splele su se i među koricama jedne pjesničke zbirke, koju otac i deda Štefan nazva »Usidrenim iskricama života«.

Poetski spomenar

Na zadnjoj korici ovog poetskog spomenara čitamo da je Štefan Kujundžić rođen u Banjoj Luci 1938. godine, gdje je završio osnovnu školu, da bi obrazovanje nastavio u Istri u Pazinu, u gimnaziji Otokar Keršovani. Još »u mladim danima svojim poznatim krasopisom piše pjesme najčešće svojoj najvećoj ljubavi Aleksandri (Leki) s kojom ima sina Damira i kćer Sandru. Radnu karijeru proveo je po banjolučkim školama, a završio kao instruktor vožnje.«

Najviše stihova Štefan je posvetio svojoj unuci Lauri i svojim unucima Bruni, Filipu, Mateu i Franu. Upravo su oni inicijatori da se pripremi i objavi ova knjiga, u znak zahvalnosti za sve što im je deda pružio. A poklanjao im je beskrajnu ljubav, oni su njegove iskrice života koji sada svijetle i u stihovima:

Kako je Štefan Kujundžić godinama ispisivao poetski dnevnik svoje obitelji, poručujući da samo za ljubav vrijedi živjeti!

Piše: Ismet BEKRIĆ

»Prije trinaest godina / Gordana i Damir dobili su sina. / Davno je svijet ugledalo to predivno biće, / A meni se čini da je bilo juče. // Mazili ga, pazili i mama i tata / Jer još nije imao ni svoga brata. / Znao je mali Bruno, / Da nas ima dosta što ga volimo puno...// Nakon pet godina manje jedan dan, / Znači točno na rođendan, / Poklonili su svome Bruni mama i tata / Pravog malog, živog brata.// Sad dolazi – to se zna: / Roditeljska ljubav dijeli se na dva! / Ljubomore zaista nije bilo, / I Brunu je mama često stavljala u krilo. // I danas – iz ljubavi – mama poželi da ih stavi / U svoje krilo kao što je uvijek bilo,/ Ali je poznato da ni jedna mama / Ne drži u krilu preko sto dvadeset kilograma // Rastu tako u ljubavi / Dedini unuci – ljepotani pravi, / Pored njih dvojice imam ja / I još ljepotana dva. // Najstariji unuk Bruno dobro zna / Da svaka kombinacija otpada: / On je prvi i tu prednost nikome ne da / Njegovim rođenjem postao sam deda.// Četiri dječaka – ta mlada generacija, / Moja su ljubav i preokupacija.

/ Oni su moj san, moja java, / Istina je prava!« (Bruno i mi oko njega) // Lijepo su molili dragoga Boga / A Bog im želju ispunio; / U obitelj je došla curica, / Radosna, vesela mezimica. / A spustila se na sretnu granu; / Svi je paze ko malo vode na dlanu (Ispunjena želja)

I tako, nižu se lijepe riječi, da sačuvaju od zaborava svaki trenutak, u kojem se poetske rimovane pričice spliću u beskrajnu knjigu iz svakodnevnog života jedne banjalučke obitelji, koja je u sebi ne samo sačuvala, nego i osnažila ono najvrednije – bliskost, ljubav, dobrotu, toplinu, osmijeh. I sve je više tih »svijetlih točki u životu«, tih trenutaka koji se stapaju u zajednički album najljepših slika, pa čak i onda kad smo na njima malo tužni.

»Usidrene iskrice života« zaiskriće, evo, i na stranicama našeg magazina »Šeher Banja Luka«, zahvaljujući Štefanovoj supruzi –Teta Leki iz vrtića, koja se i danas prisjeća najmlađih Banjalučana i njihovih imena, pa i njihovih malih nestašluka i velikih osmijeha. Uz knjigu je napisala da »vidite kako je moj Štefo potiskivao nostalgiju za B. Lukom koju je obožavao, i skrivajući bol zbog nesreće koja ga je zadesila (teškog invaliditeta). Uživao je u svojoj porodici i to pretočio u stihove. Te svoje pjesme slagao je u jedan album i nazvao ih ‘iskrice života’. Moja kćerka Sanda – učiteljica i unuk Filip dali su ih štampati i opet amaterski ilustrirali našim fotografijama«. U knjizi, na kraju, kao neki epilog, ostala je i Štefanova poruka voljenoj Leki: »Kad tuga život hoće da ti spriječi / I kada srce od bola puca, / Pročitaj samo pjesme prve riječi / I znaj da uz Tvoje još jedno srce kuca…«.

A drugujući s ovim osobenim spomenarom, poetopisom, osjetit ćemo i mi da nas zapljuskuje neka nježnost, toplina, pa smo i mi pomalo dio jedne porodice. Banjalučke. A tu banjalučku obitelj / porodicu / familiju povezuje i zajedničko pripadanje ne samo jednom prostoru, obalama Vrbasa i alejama, sjećanjima na godine kojih se nismo odrekli, nego i sve ono što nas više veže nego što nas razdvaja - ona svjetlost i dobrota u nama. I onaj miris lipa koji nas je ispraćivao kada smo odlazili kao prognanici, i dočekivao kada bismo dolazili bar na viđenja.

»Ako se o nečijoj dobroti radi, / Ne dolazi u obzir težina tijela, / Niti što o dobroti govori, / Već njegova ostvarena djela…

Rado ću reći da ima ljudi, / Koji od srca pomažu druge. / I tu vrlinu ne daju na zvona, / Svjesni da su nekog riješili tuge…« (Iz knjige »Ukradene iskrice života«)

Iskrica života

Jutros, jedući salamu, Teo pita svoju mamu: »Zar nije glupo ruke prati, Kad će se opet uprljati?«

»Stvarno, sine«, na to će mati, »Zašto bi se uopće trebali prati?« Doručkovao je tek dopola, Amama sklanja sve sa stola.

»Ej, što radiš«, zakuka Teo, »Pa tek sam jesti započeo!? »Nema potrebe, da se mučiš, jadan –Za ručak ćeš ponovo biti gladan.« »Čistoća je pola zdravlja«, Do znanja mi mama stavlja. »To sam znao dok nisam bio ni đak. A sad te molim, daj mi doručak!«

Kroz prozor se sunce smije Što Mateo znao nije Da sa mamom nema šale –Prati mora ruke male.

I tako prođe još jedan dan, Koji se nikada vratiti neće. A bio je vedar – sunčan, Pun neke topline i sreće. Štefan Kujundžić (Iz knjige »Usidrene iskrice života«)