Stari drugovi, nova gospoda i bijelo jagnje

Piše: Mišo MARIĆ Foto: Mirsad Filipović

Kao i sve naše ljubavi, gradovi su lijepi na razne načine. Sarajevo ljubih i hodoljubih u njega zbog snjegova, fasada, televizije, jedne žedne pjesme i prijatelja. Snjegovi Mostara poprše rijetko i škrto kao vanila šećer po sirotinjskoj halvi. Snjegovi Sarajeva, česti i obilati, zasipali su me sjećanjem na petrovačko djetinjistvo... Ljepšeg sjećanja, od djetinjstva, nemam. Volio sam fasade Sarajeva. Baščaršije, Obale, Titove... Karavane minulih vijekova od Saraja do Holiday Inna oslikale su se i potpisale na njima. Tu živu monografi ju listah s ljubavlju. Uvijek sam mislio da me bar malkice ljepše pročitati i čuti, nego gledati ali sam TVSA volio. Jedina moja ljubav koja me nije ništa koštala. Naprotiv. U Sarajevo stigoh, kao dijete, kroz kapiju pjesme. Prvi Sarajlija kojeg upoznah na radiju marke “Kosmaj” odsevdisa kako ide s bijelim jagnjetom, na Bembašu, na vodu. Počeh maštati da ću i sam, kad porastem, ići sa Sarajlijama na tu vodu i voditi bijelo jagnje sa sobom. Dogodilo se da na Bembašu nikad nisam otišao, a u Sarajevo jesam, često. Poslom, prijateljski i u kombinaciji. Prvi put kad odoh ponudili su me da idemo na jagnjetinu. Mi smo jedini narod na svijetu koji mladunčetu od ovce tepa jagnjetina. Nisam. Zbog onog bijelog jagnjeta što u pjesmi ide na vodu. Išli smo kod Haseta na ćevape. Poslije, svakim odlaskom bilo mi je jasnije da sve što volim ne počinje i ne završava između dvije mostarske malte, dva mostarska brda, uz dvije mostarske vode. Susreti sa Sarajevom naučili su me da prijateljstvo ne mari za zemljopis. U Sarajevu, rijetko, konačih u hotelima. Čekala me prijateljska kod Kemice i Branke, Šibe, Davora, Dževada Delalića... Gradovi u kojim ne rezervisah hotelske sobe, moji su gradovi. Ovaj, kao i prošli put, komodat ću se kod Mostaraca Ramića. Hamice, Seke i Saše. Kod Hamice u Mostaru, na Luci birvaktile po danu sam išao na peksimete a iza ponoći smo po Lenjinovom, nakon ljetnje oluje, s Bobom Stefanovićem vraćali u gnijezda goluždrave, žutokljune ptiće... I noćas, kad Sarajevo usni, osvanućemo u Omladinskoj 48, u Vogošći, sjećajući se Bobe, ptića kojim su krila davno porasla i nas negdanjih, kojim su opala... Prijatelji i uspomene prežive sva nevremena i sva bezljuđa. Sarajevo još vida svoje rane. Rane Sarajeva zarastaju brže od mostarskih. Mnogo srušenog je opravljeno, mnogo novog izgrađeno. Bivši Željeznički školski centar sad je “Grand hotel”. U kojem, uveče, susrećem Mostarce sa sarajevskom adresom. Svake godine upriliče druženje uz mostarski praznik oslobođenja 14. Februar. U Sarajevu susrećem više Mostaraca na jednom mjestu, nego za čitavog boravka u Mostaru. Čak je i odozdo stigao pun autobus. S bivšim predsjednicima SO-e, trenutnim gradonačelnikom Jahićem, predsjednikom Gradskog vijeća, Milanom Jovičićem i SUBNOR-a, Alijom Bijavicom. Doajen mostarskih čelnika je Braca Andrić, jedan od ponajboljih od kad je Mostara. Dijelim stol s Avdom Zvonićem, Jovom Poparom i Milivojem Gagrom. Sarađivah, rado, sa svima. Posljednji predratni i kratkoratni gradonačelnik Gagro mobilisao me u Krizni štab za glasnogovornika. Gdje jedino Jole Musa i ja nismo bili uniformisani. Za Jolu nije bilo tako velike, za mene tako male maskirne. A kao glasnogovornik bijah tako-tako. Glasniji su bili topovi s brda i bitange iznutra. U opštoj frtutmi niko me nije mogao čuti. Žao mi što na skup sarajevskih Mostaraca nije došao Vlado Smoljan. Kad je bio predsjednik SO-e zadužio je Mostar s dva javna sata i modernom ćenifom. Dan po otvorenju gledah kako je zapišavaju s leđa, iz parka kod Gimnazije. Kad su se stekli demokratski uslovi, oneredili su se po čitavoj čaršiji, krvavo... A Vlado je pisao pjesme, stidljivo a prelijepo. ...Susrećem Ibru Koludera, Burija Bijedića, Ivana Kordića, Dragu Marića, Stipu Rozića, Bedžu Mesihovića, Zorana Kazazića, još neki poznat svijet. Jedni su ostali isti. Njihov jezik je isti, njihova duša je ista, njihova misao je svenarodna. Oni još predstavljaju Mostar. Drugi predstavljaju svoje nacione. Njihov jezik je drugačiji, u njihove duše

nisam zavirivao, njihova misao odavno mi je daleka. Zajedničko je da su im po kosi popadali snjegovi i da smo, nekad, bili drugovi. Drugova je ostalo malo. Pokušavam objasniti da sam ostao drug jer se od imenice “gospodin” ne da izvesti glagol “družiti.” Gledaju me s nedoumicom.

Ivan Kordić me gleda veselo. Kaže kako se vraća s prijema: - Mišel, nisi se ništa promijenio - laže me ljubazno. - Ni ti - uzvraćam istinom. - I ostavih te isto tako veselog prije deset godina. Prof. dr. Bedžo mi argumentovano objašnjava da dr. Prlić treba u Hag... Buri me nagovara da se vratim. Za njega nisam ni drug ni gospodin. Samo Mostarac, izbjeglica. Mostarci koji žive i rade u Sarajevu, fi no su raspoređeni. Ništa novo... Od Mostarki koje žive u Sarajevu prvo me obradova prof. dr. Selma Ferović. Predaje na Muzičkoj akademiji i Pedagoškoj. Mnogo prije nje u muziku je ušla njena nena. Unuka mi, na stranicma časopisa, daruje sjećanja i par fotosa. Na jednom je ogledalo pred kojim se češljala lijepa Emina. Mostarke koje susrećem u “Grandu”: Amila, Olivija i Aida, kao da se i sad ogledaju u njemu. Amila je sada Bakšić, primadona Opere. Prije 33 godine, dok je bila Tvrtković, bili smo komšiluk u Rudarskoj, u Mostaru a i predavah joj u X Osnovnoj. Govori mi Tagorine stihove koje je učih. Ja sam stihove zaboravio a ona veli da je hodila za njima kroz život, kao za zvijezdom... Olivija bijaše Kapljica u prvoj postavi “Mostarskih Kiša.” Tad je bila Golijanin. Sad je Hadžiomerović, predstavnik “Zeptera.” Aida je Krehić. Vele mi da je najbolji radio spiker u BiH. Nisam iznenađen. Primih je u “Kiše” kad je imala 10 godina. Boljeg voditelja i pametnijeg, umiljatijeg djeteta od Aide Kurtović, “Kiše” nisu imale. Sad je majka. Kad je Azra nosila Milenu pa me pitali šta bih volio da rodi, govorih: - Volio bih da nam rodi Aidu Kurtović. U “Grandu” susrećem Jasminku Šipku. Njen Žarko je služio vojsku u Mostaru. Posjećivala ga je svakog vikenda, a boravili bi kod Azre i mene. Sijelili bismo dugo, u noć. Žarko je nježno prebirao gitaru, ona je pjevala... Sad me ćutke zagrlila, naslonila glavu na rame i plakala. Žarka nismo pominjali. Ostao je vjeran TV-u i Sarajevu. Ubijen je, vele, greškom. I drugačije verzije sam čuo... Zdravko Grebo i Ozren Kebo dolaze zajedno. Zdravko je, čokom, Mostarac. Za posljednjeg boravka u Sarajevu, pred rat, iz Kluba delegata odvezao me na stanicu. Govorio je šta i zašto nas čeka. Zahvaljujem mu što je sve ove godine govorio jezik koji razumijem. Tim jezikom piše Ozren. Zove da ga posjetim u “Startu” koji uređuje. I njegov je govor, kao i Zdravkov, svečovječni, spasilački esperanto. Naslijedili od čestitih očeva Hame i Alije. BiH ne manjka ljudi koji znaju pismeno, mudro i dobronamjerno reći. Fali onih koji znaju čuti... S Hamicom idem na zakazan susret u redakciju “Glasa antifašista”. Izlaze povremeno, a pišem im redovno, mukte i s dragošću. Čekaju me tamo Zora Micić Tufo, Braco Kosovac, Gojko Vukadinović. Zatičem Raifa Dizdarevića i Ivana Brigića. Braco se smanjio, al’ je još jednako radin kao iz vremena “Energoinvesta.” Raif i Ivan se drže drugarski. Čestitam Raifu na novoj funkciji. Upravo je izabran za jednog od potpredsjednika Glavnog odbora SUBNOR-a. BiH antifašisti još hrabro odolijevaju na posljednjim čukama... Meho Mušić je bio siroče, pa Mostarac, pa Švajcarac, pa opet Mostarac a sad je Sarajlija.

Rođen je u selu Gornji Jasenjani. To je 20 km. uzvodno, Neretvom, onda desetak kozjom stazom uzbrdo, iza božijih leđa. Upoznah ga u Dubendorfu, kod Ciriha ’79. Osnivao je dopunsku školu “Aleksa Šantić” i klub “Džemal Bijedić”. Kasnije, za jednog od gostovanja “Kiša” koje je organizovao, izašao je na scenu, rasplakao se i rekao: Moja djeca neće govoriti njemački. Pa se vratio. Pa je bio rat. Aprila ’92. Mehin brat Omer došao u Dječiji konzulat gdje me Meho čuvao. Priča kako je čuo da se kod džamije u Ilićima sahranjuje džaba. Dva dana kasnije, poštedio je sebe muka a porodicu troškova, kod te džamije, u Ilićima. Objesio se. Mehini Adisa, Adis i Alžan govore njemački i engleski, po obrazovanju. Bosanski po ljubavi. Meho vodi “Bosnamed.” Bavi se medicinskom opremom. Pokazuje mi novine s fotosom: poklanja inkubator sarajevskoj pedijatriji... Stipendira 9 bh. talenata. A predstavlja me društvu: - Ovo je moj Drug Mišo. Drug izgovara s velikim D. Memišagu ni rat nije razdružio. Njegov je životopis nenapisana knjiga. Napisane štampa Goran Mikulić, sin slikara, Marija. Kad god čovjek da upozna Gorana Mikulića požaliće što je okasnio. Ukoričio je Izeta Kiku Sarajlića, sabranog. Decembra 2001. išli smo kod Kike, kući. Ovaj put idem Kiki, na groblje, sam. Prvo Šibi, kod “Lava”. S Hamicom posjećujem Davora i Mirzu na Barama. Nekad sam ih nalazio u “Bosni”, “Kvarneru,” il’ “Mažestiku” kod Dževada, zajedno. I na Barama su jedan pored drugog Pjevač i Kinđe, a Dževada nisam našao... Ni Ahmeta Hromadžića, čija je smrt, kao u njegovoj priči, Slavujeva. Svaki put kad odem na jug sve je više mojih dragih po grobljima i haremima... Ne znam gdje je mezar derviša u ćulahu i pjesnika u Sarajevu Muhameda Kuranije Mejlija, a i njemu bih se išao pokloniti... S jednom od davno minulih karavana minuo je i on. Ali nije minula i ostala neuslišena njegova poetska molitva od prije par vijekova: “...Ne daj, Bože, nema nikakve mane Sarajevu. Neka ga uzvišeni Bog čuva od svih nesreća; neka bude uništen neprijatelj Sarajeva, ako ga bude bilo...” Sarajevo je imalo neprijatelja. Sarajevo je grad mojih prijatelja. U koji još uvijek ulazim na kapiju pjesme. I pri svakom dolasku očekujem da ću s drugarima poći na Bembašu, na vodu. I povesti bijelo jagnje sa sobom.