STARI DRUGOVI, NOVA GOSPODA I BIJELO JAGNJE
Piše: Mišo MARIĆ
kao i prošli put, komodat ću se kod Mostaraca Ramića. Hamice, Seke i Saše. Kod Hamice u Mostaru, na Luci birvaktile po danu sam išao na peksimete a iza ponoći smo po Lenjinovom, nakon ljetnje oluje, s Bobom Stefanovićem vraćali u gnijezda goluždrave, žutokljune ptiće... I noćas, kad Sarajevo usni, osvanućemo u Omladinskoj 48, u Vogošći, sjećajući se Bobe, ptića kojim su krila davno porasla i nas negdanjih, kojim su opala... Prijatelji i uspomene prežive sva nevremena i sva bezljuđa. Sarajevo još vida svoje rane. Rane Sarajeva zarastaju brže od mostarskih. Mnogo srušenog je opravljeno, mnogo novog izgrađeno.
Kao i sve naše ljubavi, gradovi su lijepi na razne načine. Sarajevo ljubih i hodoljubih u njega zbog snjegova, fasada, televizije, jedne žedne pjesme i prijatelja. Snjegovi Mostara poprše rijetko i škrto kao vanila šećer po sirotinjskoj halvi. Snjegovi Sarajeva, česti i obilati, zasipali su me sjećanjem na petrovačko djetinjistvo... Ljepšeg sjećanja, od djetinjstva, nemam. Volio sam fasade Sarajeva. Baščaršije, Obale, Titove... Karavane minulih vijekova od Saraja do Holiday Inna oslikale su se i potpisale na njima. Tu živu monografi ju listah s ljubavlju. Uvijek sam mislio da me bar malkice ljepše pročitati i čuti, nego gledati ali sam TVSA volio. Jedina moja ljubav koja me nije ništa koštala. Naprotiv. U Sarajevo stigoh, kao dijete, kroz kapiju pjesme. Prvi Sarajlija kojeg upoznah na radiju marke “Kosmaj” odsevdisa kako ide s bijelim jagnjetom, na Bembašu, na vodu. Počeh maštati da ću i sam, kad porastem, ići sa Sarajlijama na tu vodu i voditi bijelo jagnje sa sobom. Dogodilo se da na Bembašu nikad nisam otišao, a u Sarajevo jesam, često. Poslom, prijateljski i u kombinaciji. Prvi put kad odoh ponudili su me da idemo na jagnjetinu. Mi smo jedini narod na svijetu koji mladunčetu od ovce tepa jagnjetina. Nisam. Zbog onog bijelog jagnjeta što u pjesmi ide na vodu. Išli smo kod Haseta na ćevape. Poslije, svakim odlaskom bilo mi je jasnije da sve što volim ne počinje i ne završava između dvije mostarske malte, dva mostarska brda, uz dvije mostarske vode. Susreti sa Sarajevom naučili su me da prijateljstvo ne mari za zemljopis. U Sarajevu, rijetko, konačih u hotelima. Čekala me prijateljska kod Kemice i Branke, Šibe, Davora, Dževada Delalića... Gradovi u kojim ne rezervisah hotelske sobe, moji su gradovi. Ovaj,
Bivši Željeznički školski centar sad je “Grand hotel”. U kojem, uveče, susrećem Mostarce sa sarajevskom adresom. Svake godine upriliče druženje uz mostarski praznik oslobođenja 14. Februar. U Sarajevu susrećem više Mostaraca na jednom mjestu, nego za čitavog boravka u Mostaru. Čak je i odozdo stigao pun autobus. S bivšim predsjednicima SO-e, trenutnim gradonačelnikom Jahićem, predsjednikom Gradskog vijeća, Milanom Jovičićem i SUBNOR-a, Alijom Bijavicom. Doajen mostarskih čelnika je Braca Andrić, jedan od ponajboljih od kad je Mostara. Dijelim stol s Avdom Zvonićem, Jovom Poparom i Milivojem Gagrom. Sarađivah, rado, sa svima. Posljednji predratni i kratkoratni gradonačelnik Gagro mobilisao me u Krizni štab za glasnogovornika. Gdje jedino Jole Musa i ja nismo bili uniformisani. Za Jolu nije bilo tako velike, za mene tako male maskirne. A kao glasnogovornik bijah tako-tako. Glasniji su bili topovi s brda i bitange iznutra. U opštoj frtutmi niko me nije mogao čuti. Žao mi što na skup sarajevskih Mostaraca nije došao Vlado Smoljan. Kad je bio predsjednik SO-e zadužio je Mostar s dva javna sata i modernom ćenifom. Dan po otvorenju gledah kako je zapišavaju s leđa, iz parka kod Gimnazije. Kad su se stekli demokratski uslovi, oneredili su se po čitavoj čaršiji, krvavo... A Vlado je pisao pjesme, stidljivo a prelijepo. ...Susrećem Ibru Koludera, Burija Bijedića, Ivana Kordića, Dragu Marića, Stipu Rozića, Bedžu Mesihovića, Zorana Kazazića, još neki poznat svijet. Jedni su ostali isti. Njihov jezik je isti, njihova duša je ista, njihova misao je svenarodna. Oni još predstavljaju Mostar. Drugi predstavljaju svoje nacione. Njihov jezik je drugačiji, u njihove duše
Foto: Mirsad Filipović
50 Š E H E R
BANJA LUKA
