Vazduh trepti kao da zemlja gori

Vazduh trepti ko da zemlja gori

Piše: Radmila Karlaš

Izašao je bezbroj puta napolje. Kuc kuc. Nije da je htio, morao je. Erdo je bio nemilosrdan. Vazduh trepti ko da nebo gori, izvio mu se glas. Ne valja, Erdo odamahuje glavom. Ponovo. I Šomi izlazi iz kafane, revno kuca na vrata, ulazi, konspirativno prilazi, nije šala, okupator pritisnuo grad, svaki šum može biti koban, pa onda na Erdino uvce malo glasnije ponovi lozinku. I tako bi to trajalo do unedogled, da Drena nije podviknula;Sprema se Oluja. Ko ne dođe za šank, kaže, i ne šali se. Svima toči kao Mara iz Krčme u planini. Goga se drži za pojas Erdinih hlača i kaže da nam za života neće oprostiti muževe muške tange sa krznašcem, u kojima njen voljeni upravo šeta do šanka. Navučenim preko farmerki. Našim rođendanskim poklonom. Vi kučke, dere se tobož, a Šomi presavijen do pola pršti pivom iz usta. De Gogo, pogled na Erdu, i ponovo prasak smijeha. I onda je stao na Bobaru. Joj, viknuo je ovaj, opružen na podu, radi boljeg hvatanja momenta. Amir Drenin, sa čašom na čelu, vrti šotu u glavi, a onda počinje da tapka. Žile kaže da je za valcer, dok ga Slavko Podgorelec ne pipne po ramenu i kaže da je on radije za tango. Onda Žile baci sako, tresne Lidiju posred lica koja upravo ulazi i drekne Romana. I tebe sam sit kafano. Koja budala može biti sita kafane, vele Slavko i Žile istovremeno, dok nam Drena išaretom daje znak da ćutimo. Kad tamo na šanku, Erdo i Šomi u punoj visini, klate se kao dvije mahunarke na obodu, te podvriskuju oko kašike. Stavili su i crne “harisovske” čarape oko čela, pa onda, kad seumore od pojanja, jedan drugom brišu znoj sa čela. Pravi performance za raju. A vazduh trepti ko da nebo gori. Tek se sprema oluja. Traje skoro do zore. Memonka se smiješi obavijena oko svog Nektar piva, Amir je otplesao šotu sve sa čašom na čelu, Slavko i Žile pjevaju tiho uz gitaru, kad svi već onemoćaju.

Novembar je. Ne volim. Bio je kada je otišla Drena, a mi pred njenu operaciju srca u Beogradu isto ovako u kafani Alo alo. Ispratila sam Drenu te noći kada me zagrlila čvrsto, kao da je znala da se više nećemo zagrliti. I nismo. Ne volim ni Januar koji kreće od Novembra kada se saznaje za bolest. Nakon koje je otišao moj erudita, pisac i pjesnik, “matoro” gunđalo Slavko Podgorelec. Slavka je bolio zagrljaj, ali ga je istrpio i nikom nije dao da mu obriše moj karmin sa obraza i čela.

Gledam fotografije. Bobara se baš potrudio, po cijenu da mu neko istapka glavu cipelama. Jednom sam sjedeći nasuprot Drene za šankom predviđala scenario naših života. Šomi bjesomučno ponavlja lozinku ulazeći i izlazeći iz kafane, a glas osamdesetogodišnjaka mu napukao od cigareta i poneke čašice. Devedesetogodišnjeg Žileta prpošne bolničarke voze u ivalidskim dok mu nakon trećeg moždanog sline cure niz usta, ali on i dalje na slamčicu u drugom kraju usana srče svoj ŽAP.Što mene u kolicima, izbuljio je oči u mene, kao da su pred ulazom u kafanu, a on već ima 90 godina i bolničku listu. Slavko je pak u tom nadolazećem vremenu i dalje nosio omiljenu mu atletsku majicu, doduše, sad već na malo mlohavim mišićažima, ali bi se ukazao u kafani i po običaju galamio šta ko pije. Goga se u tom scenariju drži za Erdine hlače, dok je on pogrbljen i osteoporozičan vuče da uđe, i tako redom. Luda li si, Dreni se, kad se smije, pojave divne jamice na obrazima, a krupne zelene oči bljesnu. Malo ko se smijao iz dubine stomaka kao ona. A nas dvije, jedva prozbori. Kao mapetovke, sjedimo za šankom i pijemo sok od jabuke. I ja s vama, veli Šomi iz blizine, ali nismo sigurne. Pićeš sok od jabuke, podižemo obrve značajno. Da, ako se malo fermentira i pretvori u jabukovaču, kaže Šomi i ode da nazdravi Memonki.

Napokon je postao čovjek, kaže Čotar, dok se iz samilosti prema meni pentra stepenicama na šesti sprat bolnice. Opet je novembar. Pokušavam ne razmišljati o istom putu kojim sam išla vidjeti Josipa, čitajući Žiletovu knjigu o dahu i nadajući se... A prije toga, dok je novembarska kiša sipala, Slavka. E pa ljudino, kaže Saša i tresne Šomija pod infuzijom u leđa. Kako je biti Slovenac. Šomi ga kiselo pogleda. Tvojim venama napokon teče moja krv. Još kiseliji pogled, potom smijeh. Bila sam sa tatom u Hitnoj, kada mi je stigla poruka od našeg dotura Dujakovića. Šomiju treba krv, spremaju ga za operaciju. I eto ti Čotareve odmazde za sve ono što smo kovali i skovali, upirući prst u njega i kezeći se godinama kao pavijani; “Od vas je sve počelo.” Saša (Čotar) je od onih koji i bolničke hodnike pretvori u zabavište. Naizgled ozbiljna medicinarka ubrzo se otkravila i kikotala skupa sa njim. A nema ga čovjek šta vidjeti, šaka jada, koji i dalje pati za onom nekom iz Beograda čije ime nismo smjeli pominjati, jer bi odmah platili piće. Da da, kaže Šomi, eto ja ću reći, i kaže ime, a ti biraj šta ćeš iz bolničkog automata. Tada ne zna da je otvoren i zatvoren kao beznadažan slučaj i da su nam krišom rekli od dva do šest mjeseci života.

Pucajte, kaže Šomi. Ovo i jest neka vrsta streljačkog voda kroz riječi. Oči su mu ispunjene strahom, tijelo napeto, ali on će podnijeti i taj metak kako god. Ima milosti. Doktor Zijo Rifatbegović je ono što govori. Kako je nepatvoren, ima iscjeliteljsku moć. Podsjeća me na stare šamane, samo što je on mlad, rumen i pun snage. Neće on pucati, već će pokazati Šomiju kako da se skloni od kiše metaka. I Šomi ga pomno sluša. Na krilima tih riječi kretaće se mjesecima poslije.

Šta kažeš Sale, gdje je. Otišao na kafu s Bobarom. Eno ga ispred Palasa, sreo je... Sad prošao kroz Sitare, biće da je s Bilkom. Ovdje je Slavko načinio krasne fotografije Kastela, kažem Miši, dok pijemo kafu “za ponijeti”, vrag je odnio, ala je bila gadna, na klupi kod dvorane u Mejdanu. Onda se kupimo i idemo do Minje u njegovu avliju. Sjurio sebiciklom maloprije pored kafane, kaže Minja mjesec dana poslije. Šta ti je psiha, sigurna sam. Vi i vaših par mjeseci života, mrštim se. Meni su Mišo dolazili pacijenti sa istom ili čak i gorom dijagnozom od tvoje, godinama poslije, kaže sa istinskim uvjerenjem doktor Zijah Rifatbegović u Tuzli. I trajalo je. Gotovo 18 mjeseci duže nego što su oni najpesimističniji predviđali.

Čini mi se da sam ga jutros sanjao, kaže dok čekamo na onkološki konzilij koji će mu odrediti terapiju. U zadimljenoj smo kafani preko puta bolnice i provešćemo skoro cijeli dan gore na klinici, idući od šaltera do šaltera. Kako ti to možeš, kaže jedan prijatelj. Daću sve šta treba, pomoći, ali me oblije znoj pri pomisli na bolnicu i te odjele. Znam za to. Neki ljudi se toliko boje bolesti da je i svaki kontakt sa oboljelima od “tih” bolesti za njih stresan, da ne kažem maltene zarazan. Koga si sanjao, pitam. Sina, veli Mišo. Bebu, za koju su im rekli daje nakon poroda preminula. Kako, zanima me. Ne znam, češka se po tjemenu. Kao, malo zastaje, kao da mi poručuje da će čuvati nju. Nju je njegova kćerka.

On živi kao da je zdrav i zato je zdrav, dobro, relativno zdrav, kažem svima koji i pitaju i ne pitaju. Oboljenja su psihosomatska. Bolest nastaje prvo u glavi. Ako je istjera iz glave, onda... I tako dalje i tako dalje... Nemam pojma gdje i kad se Mišo ponovo okliznuo o bolest. To niko ne zna, a možda nije znao ni on. Kada je to ozbiljnost svega prošla kroz njegove dječije pore. Nije dobro, kaže Čotar. Dobro je Sale, dobro je. On to samo vježba onu ulogu. Sad će, ma samo što nije, ponovo projuriti sa Starčevice, pa kroz staze i bogaze, do Palasa, Minje, Vrbasa, eno ga s Bilkom, ma znaš koliko puta je onomad.

Sale, zar ne osjetiš. Vazduh trepti ko da nebo gori. Ajde Šomi još jednom, života ti, pokucaj i uđi. Ajde čovječe šta čekaš. Samo se na tebe čeka. Vidi neba, kao da se sprema oluja, kaže Čotar. Kakva oluja, kažem zabezeknuto, a onda me unutrašnji osmjeh preplavi cijelu. Sale, kažem ja, moraš dobro da naučiš onu lozinku. Šta kažeš, blene u mene. Ma ništa. Nebo nad Starčevicom nije više tmurno novembarsko, jer vazduh trepti ko da nebo gori i nema nikakvog otvorenog groba koji zjapi kao raširena bezuba usta. Ipak si došao, kaže prvo Drena, izlazeći iza šanka, dok joj jamice na obrazima sijaju od smijeha. Ma jašta je, šta ga gladiš, dere se sad Slavko. Nego, jesi li ti napokon naučio onu lozinku. Ima svi da mi je pjevate kad ulazite u kafanu. A i oni tamo, mahne rukom neodređeno, i oni će kad tad pokucati na ova vrata. Nego, Slavko će. Da čujem. I Šomikaže.