Priče kraj vode

Piše: Mersad RAJIĆ

Pisati o Banjalučanima nije nimalo lagahan zadatak, a ni pos’o jer postoji tol’ko ispričanih a nezapisanih događaja, lijepih, ružnih, a i oni’ koji nisu ni lijepi ni ružni, ali su događaji koji su se dešavali po banjalučkim sokacima, mahalama, kafanama i gostionama, ulicama, rijekama, kafićima, igrankama i zabavama.

Svaki moj boravak u rodnom gradu je posvećen istraživanju, traženju i slušanju raznih prepričavanja i na kraju oživljavanju nekog od tih događanja, njihovog vađenja iz prašine zaborava, prenošenja na papir nezaborava i vraćanju uspomena na te naše drage sugrađane i događaje koji su im ostali u dragom sjećanju.

Ima tu i nekog teškog posla jer slušati druge kako pripovijedaju nešto lijepo, ponekad smiješno, ponekad tužno il’ ružno, ali sva vrijednost pričanja leži u činjenici da se nešto dogodilo vrijedno sjećanja i da su aktivni učesnici bili ljudi grada, čaršije, jarani, naše komšije il’ naši prijatelji. Evo još jedne istinite priče otrgnute od zaborava a ispričali su je živi akteri ovog događaja.

RAKIJA I RIBA :

Svi koji su ikada slušali priče o ribarima i ribolovu naročito su često slušali o jednom divnom čovjeku ribaru, prijatelju, jaranu i nadasve velikom šaljivdžiji. Radi se o mom školskom drugu, mojoj generaciji iz ‘’B’’ il’ ‘’C’’ razreda osmogodišnje škole. Zaboravilo se jer bijaše davno! Školu su nekada, prije našeg dolaska u nju, nazivali ‘’Mala matura’’. Pored toga škola se je zvala i ‘’Šesta’’ škola, a kasnije nazvana (kao i sve što je kod nas vrlo česta pojava), promijenila je ime u školu ‘’Zmaj Jovinu’’, koja se nalazila između niskih zgrada ‘’Vodovoda’’ i gradske ‘’Mešćeme-suda’’ u ulici ‘’22. Aprila’’. Ul’ca je nazvana po danu kada je grad, napadom partizana, oslobođen od domaćih i stranih neprijatelja i okupatora. U tu školu smo išli zajedno.

Njegovo ime je bilo Begović Fadil, a u čaršiji i među rajom, posebno među ribarima, bio je poznatiji pod nadimkom ‘’Ćelo’’. Pored Fadila-Ćele bio je još jedan ribar sa istim nadimkom ‘’Ćelo’’, škobaljaš, majstor kao i Fadil, u lovu na škobalja i ploticu i ostalu bijelu ribu. Jednom riječju, bili su obojica vrsni majstori u lovu ribe na plovak. To je bio Hasan Sarajlija sa istim nadimkom ‘’Ćelo’’. A ko je od njih bio bolji ribolova, sad je najmanje važno.

Sa jednog kafanskog druženje, kojem su prisustvovali mnogi poznati banjalučki ribolovci, padala je još jedna odluka da se sutradan pođe na Unu u lov na škobalja. U društvu su se našli opet stari drugari, Sikirić Sead-Sika, zatim Burazorović Jasmin-Co i Enes ŠibalovićŠibal i, naravno, dva gore pomenuta ribara; ‘’Ćele’’, Hasan i Fadil. Zaista rijetka i izuzetna petorka u kojoj se nisi mogao odlučiti ko je bolji ribar iako je jednan od njih, Hasan-Ćelo, bio možda za nijansu iskusniji od ostali’. Ali otom potom.

Dogovor je pao i uz razna prepričavanja lijepi’ i dragi’ sjećanja automobil je grabio ustaljenom linijom prema rijeci Uni, i kod mosta u blizini ušća u rijeku Savu bila je određena destinacija. Svi su bili ‘’naoružani’’ do zuba i spremni na bilo kakva iznenađenja koja bi ih mogla iznenaditi. Raspoloženje je bilo na nivou, opklade i dogovori su padali; ko će najviše ulov’ti riba, ko će ulov’ti najmanje, ko će prvi, ko zadnji ufatiti ribu, i sve skupa, to je spadalo u normalne razgovore i milje pred ovako veliku avanturu...

Smijeha i šale nije nedostajalo a još kad se ponese ‘’poluvaka’’, obrazi pocrvene, jezik počne da se petlja po zubima a usta se osuše da nema pljuvačke ni da ruke okvasiš. Međutim, jedna od flaša je brzo iscur’la, ko da je imala rupu na dnu, a ostala je druga flaša i, kako su bili svi u formi da nastave, neko od njih je predložio da se druga flaša ne otvara dok se ne dođe na vodu. Kako rečeno tako i učinjeno. Auto ko da je znao kud treba ići. Mnogo su puta posjetili i lovili na Uni kod mosta u blizini ušća jer je teren obilovao mnogim vrstama bijele ribe i bio zahvalan za lov.

Stigla je slavna petorka na odredište, potražila obližnjeg seljaka koji im je ponekad izdavao njegov čamac a koji su oni s vremena na vrijeme koristili za ribolov. Iako su bili velemajstori za lov sa obale, jer su mogli sa čuvenim banjalučkim koletom dobaciti i do sredine Une, ovaj su se put usaglasili da unajme čamac za ribolov jer ih je bilo petero. A peterica u jednom čamcu nije bio baš lagahan zalogaj. Treba biti majstor od zanata da se to uskladi.

Čamac je vrtljiv, treba uskladiti zabačaje, pratiti plovke niz Unu, nastojati da se ne upetljaju i zamrse jer bi to bio skoro pa kraj ribolovu. Otpetljati nervozom zapetljane udice jer je uvijek neko nepažljiv i kriv za petljanje a još ako riba ‘’radi’’ onda većeg malera i belaja nema na vodi. Svi su oni svjesni šta ih čeka i svi se osjećaju pomalo neugodno ali su to majstori ovog škobaljaškog posla. Posjedali su u čamac tako da su dvojica bili na jednoj strani čamca, a trojica na drugoj.

Privezli su čamac na njihovo omiljeno mjesto, bacili sidro i počeli montirati štapove, kad je Šibal, koji je sjedio na lijevoj strani čamca sa Fadilom i Sikom, a Co-Jasminko je sjedio iznad Hasana progovorio i prekin’o čudnu i neuobičajenu tišinu na obali.

- Odmah da se dogovorimo!- reče on pa nastavi. - Pošto je ostala samo jedna flaša ‘’poluvake’’ , da se nešto dogovorimo. Lovićemo bez mećenja (bacanja meke) pa ko šta ufati. Majstori smo svi ovog posla pa da i to isprobamo...šta velite na ovaj prijedlog?.

Nasta nova minuta ćutanja, niko da progovori ni jednu jedinu riječ. Da li je trebalo to predložiti ili ne, niko nije bio siguran. A dolje, Una mirna, tamne je boje, sunce koje se pomalja kroz rijetku hrastovu šumu baca sjajne obrise lišća i šume i zasljepljuje im poglede. Svi su se pomalo unervoz’li jer, ko će bit’ cijelo dopodne a da bar jednu ne cugne? To pitanje je njih mučilo a kakve su im grlene dizne bile i ta bi flaša brzo otišla prazna niz Unu.

Svi se pogledaše i sa teškim srcem prihvatiše ponudu. Dugo su razmišljali o svemu tome dok se neko od njih nije pobunio, a Jasminko, uvijek spreman za šalu, kaza:

- Taj prijedlog nije zanimljiv bez nekog dopinga. Predlažem da ko uhvati ribu ima pravo da cugne jedan cug iz flaše.

To im je povratilo povjerenje i volju za ribolov te se svi oraspoložiše i sa voljom je započelo ‘’udvaranje’’ rijeci Uni i molbe ribama da uzmu njehovu meku. Traženje bolje struje, pravog mjesta gdje bi riba mogla biti i gdje bi mogla uzeti meku.

Ruksak sa starim kruhom je zadiven u špic čamca tako da ga niko nije mogao dohvatiti. Napetost je rasla, plovci su mirno putovali Unom. Činilo im se, ali nisu kazivali, da bi plovci slobodno mogli otići i do ušća u Savu ali ni jedan od plovaka nije se poigrao ‘’ronje’’ tj. nijedan od njih nije potonuo što bi bio znak da je riba napala meku.

Nakon dužeg vremena, uranjanja u čest ribarski košmar, vjerovali su da je prošlo više od sahata vremena, a možda i više, il’ manje, teško je reći, jer u ovakvom mučnom iščekivanju da plovak zaroni pod vodu, vrijeme ponekada sporo prolazi i otegne se ko gladna god’na. Poneko od njih se odmar’o, valjda mu je to donosilo olakšanje, poneko pio vodu iz flaše bacajući poglede na punu poluvaku što mirno leži na sredini čamca, činila im se draga, ružičasta, tako da je svima bila na oku. kad bi samo gutljaj srknuli, vratila bi im se snaga i volja i lakše bi ispraćali plovke niz vodu. A tek da mogu liznuti malo ‘’gasa’’, bilo bi mnogo bolje.

Nije da oni ne ‘’vjeruju’’ jedan drugom ali što je sigurno, a to je bolje, da je flaša svima jednako na oku. Sunce bijaše zašlo iza visoke hrastove šume, hladovina se prošir’la, a iz šumarka još uvijek pirka blagi vjetrić. Među granjem i po vrhovima drveća pospali posljednji trenuci mira, i s obližnji’ kuća i sa cijelog ovog zelenila oko njih, u svijetloj havi, klikće jedva primjetna ševa. Jato vrana grakće ne obećavajući ništa novo, ni bolje, lica su im uštavljena, suhoparna, a mučni pogledi na tamu vode ne donosi ništa novo. Na pučini samo ljutit odsjaj sunčevih zraka koje se škrto, ali uporno, probijaju kroz pognuto granje, u vazduhu trome vrele struje, na nebu plavetnilo, a u njima olovna pustoš.

U tom momentu, kada je većina počela gubiti nadu da će iko od njih otvoriti i probati cugu iz druge flaše, tada ‘’Ćelo’’, ali Hasan, naglo dade kontru i svi sa oduševljenjem popratiše njegov povijeni štap kao se savija izazvan sa otporom ribe. Onda su nepovjerljivo pogledali u štap zabrinuti da nije možda zapelo za dno i da ih Hasan ne zafrkava ali je vrh štapa bio živ a Ćelo ozbiljan.

Ostalima se povrati volja, nada i želja da se i u njihovim rukama nađe isto tako povijanje štapa i otpor ribe. Sa novim žarom, kao da su istom došli na vodu, pođoše ponovo zabacivati uz glasne komentare i čestitanja. Onda su ugledali kako je Hasan uzeo flašu, otčepio je i smireno potegao podobar cug praćen uzdasima ostalih.

Ali im ne bi baš lahko kad su gledali kako Hasan srčano poteže veliki cug iz flaše i svima zastade dah od nekakve muke.

U isti mah se sjetiše kako on ima ‘’veliku’’ grlenu diznu i kako je Hasanov cug pozamašan i bi im nekako krivo da je on prvi potegn’o iz zaostale flaše. Nastavili su lov i nedugo iza prve ribe Hasan ponovo dade kontru i druga se riba stade koprcati u njegovoj mreži ali i novi gutljaj iz flaše sleti niz njegovo grlo.

Ubrzo, za drugom je došla i treća riba, treći gutljaj, i to bi se tako nastav’lo da Fadil nije posumnj’o da se ovdje ne radi o čistom poslu nego lopovluku i počeo obraćati pažnju na Hasana. Znali su oni da je Hasan majstor za bijelu ribu ali ni ostali nisu bili mačiji kašalj i da baš niko od njih ne ufati nijednu a Ćelo već vadi i četvrtu, što je bio znak da je ‘’Dara prevršila mjeru’’ i da to nisu bila čista posla. Usput, proradila je i ribarska sujeta.

Oprezno, ne skidajući oka sa Hasanove lijeve ruke, koja je bila uz samu stranicu drvenog čamca, Fadil-Ćelo primijeti kako Hasan kradomice baca kuglice uz samu ivicu čamca. Znao je Fadil da to nisu bila čista posla pa dreknu:

- Ah, tako se to radi i hinjski se meči riba...bobicama iz džepa a mi levati mislimo majstorluk je u pitanju!- dreknu Fadil i brzo zgrabi ono što je još ostalo čarobne vodice u flaši. Svi razočarano pogledaše u Hasana sa nepovjerenjem, al’ veće ljutnje nije bilo jer ih je nadmudrio iskusniji majstor.

Bilo je malo i ljutnje al’ više smijeha i šale, sve dok nije iskapljena i zadnja kapljica iz flaše al’ bez Hasana-Ćele koji je samo u četiri gutljaja dobro ‘’načeo’’ status preostale flaše. Ne mogu a da ne priznam da je bilo mnogo i često ovakvih sitnih podvala, malih prevara među ribarima, za neke od njih to je bila duševna hrana kada bi uspjeli nadmudriti nekog od svojih drugara, ili cijelo društvo, podmetačina je bilo samo šale radi jer je bilo više ribara skloni’ šalama, navlakušama, podmetanju. Važno je, da nije bilo ljutnje ili mržnje zbog ovakvi’ podmetačina.

I Sead-Sika i Jasminko-Co, ali i ostali za stolom, Armin, Edin i ja, svi smo se veselo i glasno smijali dok su Sika i Co pričali o ovom događaju koji vam, sa njihovom dozvolom, prenosim na papir. Možda i nije bilo baš sve ovako kako sam opisao jer je bilo teško pohvatati sve njihove riječi zbog hajke i smijeha za stolom u ćevapčinici kod Muje pored Vrbasa, ali je poenta u malom, nevinom i sitnom lukavstvu, namještaljci, s kojim se Hasan-Ćelo poslužio da dođe do cuge. Do slijedeće priče odmorite malo i čitajte i druge priče na Vremeplovu koje pišu naši sugrađani.